
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | SIMO MATAVULJ " POVARETA " | |
| Autor | Poruka |
---|
besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 23/11/2009, 6:00 pm | |
| Simo Matavulj
Poslednji srpski realista Simo Matavulj, pisac koji je, kako je primetio Ivo Andrić, "proširio geografsku osnovicu srpske pripovetke".
Matavulj (1852- 1908), Srbin rodom iz Dalmacije, stvarao je pripovetke čija se radnja odvija u rodnoj Dalmaciji, ali i u Boki, Crnoj Gori i Beogradu, gde je živeo i radio. Matavulj je tematski proširio dotadašnje granice srpske književnosti, usavršio pripovetku kao žanr i obogatio srpski književni jezik.
Potekao je iz čakavsko-ikavske sredine, pune italijanizama, i sazreo u pisca leksički bogate umetničke proze – zanimljivo je da oko 500 reči iz čitavog njegovog književnog opusa ne mogu da se pronađu u opsežnom i temeljnom Rječniku Vuka Karadžića.
Matavulj je napisao oko 70 pripovedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama - "Iz Crne Gore i Primorja", "Iz primorskog života", "Iz beogradskog života", "Iz raznijeh krajeva", "S mora i s planine", "Sa Jadrana", "Primorska obličja", "Beogradske priče", "Život i Nemirne duše". Objavio je i dva romana - "Uskok" i "Bakonja fra Brne" i dve drame - "Zavjet" i "Na slavi". U Matavuljevom opusu nalazi se i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka razne sadržine ("Boka i Bokelji", "Deset godina u Mavritaniji" itd). Najznačajnije delo iz tog korpusa je vrsta autobiografije - "Bilješke jednog pisca". Njegovo delo danas je među najznačajnijim ostvarenjima srpske književnosti iz druge polovine 19. i samog početka 20. veka.
Matavulj je rođen u Šibeniku, 14. septembra 1852. godine. Tu je završio italijansku i pravoslavnu, srpsku osnovnu školu i nižu gimnaziju. U Zadru je 1871. godine završio Učiteljsku školu i nakon toga radio kao učitelj u nekoliko dalmatinskih sela i bio nastavnik italijanskog u Pomorskoj školi u Herceg Novom. U Crnoj Gori bio je i nastavnik gimnazije, nadzornik škola, urednik službenih novina i učitelj kneževe dece. Putovao je u Milano i Pariz, kao vođa grupe crnogorskih mladića koji su odlazili na školovanje, i u Parizu se zadržao nekoliko meseci. U Beogradu je živeo i radio od 1887. godine. Najpre je bio gimnazijski profesor, a nakon ženidbe bogatom udovicom postao je slobodan pisac. U Beogradu je i umro, 20. februara 1908. godine.
Počeo je da piše prilično kasno, sa 30 godina. Istorijska priča koju je stvorio na podsticaj kneza Nikole i objavio u službenim crnogorskim novinama je njegovo prvo objavljeno delo. Napisao ju je povodom veridbe kneza Petra Karađorđevića s kneginjom Zorkom. Posle prve, naručene pripovetke, Matavulj je počeo redovno da piše i objavljuje svoja dela. Od početnih pripovedaka, koje su za tematiku imale crnogorski život, preko onih iz primorskog života do najzrelijih, "beogradskih" pripovedaka, Matavulj je sazrevao kao pisac.
Crnogorske pripovetke, nastale na početku njegovog rada, za vreme boravka na Cetinju, opterećene su romantikom, etnografizmom i tendencioznošću. Od istih mana pati i roman iz crnogorske istorije "Uskok". Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je u nezavršenoj autobiografiji "Bilješke jednog pisca", čiji je najveći deo posvećen njegovom boravku na Cetinju.
"Dalmatinske" pripovetke i roman "Bakonja fra Brne" najznačajnija su ostvarenja iz 80-ih i 90-ih godina 19. veka - središnjeg perioda u Matavuljevom radu. Život dalmatinskog čoveka prikazan je s odličnim poznavanjem i dubokim osećanjem i simpatijom. U njima postoje i nedostaci karakteristični za rane pripovetke, ali i novi momenti - humor, atmosfera u slikanju sredine, snažni i životni likovi. Roman "Bakonja fra Brne" zamišljen je kao pripovetka, ali je u toku izrade prerastao u humoristički roman novelističke kompozicije i širokog realističkog plana. Oko priče o životnom putu jednog fratra razvijena je slika stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog života oko njega, Realizam prožet humorom osnovna je odlika ovog romana, koji se svrstava među najbolja dela srpskog realizma.
Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim "dalmatinskim" pričama iz poslednjeg perioda svog rada. Najbolje i najznačajnije su "Povareta", "Pilipenda", "Oškopac" i "Bila i našljedstvo". U poslednjoj stvaralačkoj fazi Matavulj je pisao i "beogradske" pripovetke, koje slikaju živopisne likove beogradskog predgrađa i gde se javljaju i fantastični motivi i dekadentan duh novog doba ("Aranđelov udes", "Naumova slutnja", "Beogradska deca").
Imao je veliko književno obrazovanje i od strane savremenika bio posebno uvažavan kao jedan od najobrazovanijih i "najevropskijih" srpskih pisaca. Pre njega, pisci su se razvijali pod uticajem ruske i nemačke književnosti. Od njegove pojave na književnoj sceni počeo je da dominira uticaj francuske kulture. Matavulj je i čitao i prevodio francuske realiste i naturaliste koji su uticali na njegov stil, tehniku pisanja, tematski opseg . Posebno je voleo Zolu i Mopasana, a njihov uticaj ogledao se u postulatu naturalizma - da pisac mora oštro, objektivno i savesno da posmatra život i piše o njemu.
Matavulj je trezveno promatrao svet oko sebe, zapažao i odabirao karakteristike likova, situacije, detalje iz života, prelomne trenutke važne kao prelomne tačke u pripovedanju... Likove i događaje pronalazio je u spoljnjem svetu, onome što je dostupno čulnim opažanjima i događaje razvijao u granicama životnih mogućnosti.
Kritičar Jovan Skerlić je za Matavulja rekao da je svojim intelektualizmom, književnom kulturom i znanjem književnog zanata nadmašio svoje književne drugove, a Jovan Deretić je u "Istoriji srpske književnosti" naveo da je on klasik naše realističke proze, pisac koji je, zajedno sa Lazom Lazarevićem, njen najveći umetnik reči. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 23/11/2009, 6:16 pm | |
| Kritika je prenaglasila razlike među regionalnim tematskim krugovima unutar Matavuljevog dela, primorskim, crnogorskim i beogradskim krugom, naročito u vrednosnom pogledu. Zbog tih razlika, ma koliko da su one značajne, ne bi trebalo da zanemarimo druge koje nisu ništa manje važne: razlike između Matavuljevih radova iz raznih perioda njegova stvaralaštva. Crnogorske pripovetke, nastale na početku njegova rada, za vreme boravka na Cetinju, ponekad po narudžbi dvora, opterećene su romantikom, etnografizmom, tendencioznošću i samo u ređim slučajevima predstavljaju relativno uspela ostvarenja (Seobe, Zavođanka, Novo oružje). Od istih mana pati i roman iz crnogorske istorije Uskok, romantična povest o Čehu buntovniku, beguncu u Crnu Goru, i njegovoj tragičnoj ljubavi prema Crnogorki, priča u koju je unesena obilna etnografska i istorijska građa. Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je kasnije u nezavršenoj autobiografiji Bilješke jednog pisca, čiji je najveći deo posvećen autorovu boravku na Cetinju. Pripovetke iz primorskog života nastale su najvećim delom posle piščeva preseljenja u Beograd, uporedo s beogradskim pričama. Njima kao i romanu iz dalmatinskog života Bakonja fra-Brne Matavulj najviše duguje svoj glas velikog pisca i realiste. Život dalmatinskog čoveka, u Primorju i Zagorju u kojem se sukobljavaju vedra životna radost i duboka tuga, surovost i neka pitoma čovečnost, religija i sujeverje, humor i poezija, prikazao je ne samo s odličnim poznavanjem nego i s dubokim osećanjem i simpatijom. Ni ovde se nije odmah oslobodio nekih svojih ranijih nedostataka, etnografizma, prenaglašene deskriptivnosti, neizgrađenosti kompozicije, ali u njima ima u izobilju onoga čega nema u crnogorskim pripovetkama: humora, atmosfere u slikanju sredine, snažnih, životnih likova. Nekoliko, mahom dužih pripovedaka iz Primorja (Pošljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Svrzimantija i dr.), zajedno s romanom Bakonja fra-Brne, najznačajnija su ostvarenja srednjeg perioda Matavuljeva rada (kraj 80-tih i 90-te godine). Zamišljen kao pripovetka, Bakonja fra-Brne u toku izrade prerastao je u humoristički roman novelističke kompozicije i širokog realističkog plana, u kom je oko priče o životnom putu jednog fratra, o njegovom "đakovanju i postrigu", razvijena slika stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog života oko njega; on je obuhvatio, po rečima piščevim, "cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vjera". Realizam, snažno osećanje životne radosti, Matavuljev mediteranski smeh, koji nije nigde tako spontan, razigran i glasan, čine ovaj roman jednim od najboljih dela naše realističke proze. Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim pričama iz poslednjeg perioda svog rada. To su najpre četiri dalmatinske pripovetke: Povareta, Pilipenda, Oškopac i Bila i Našljedstvo, klasične po svojoj dubini, jednostavnosti i unutarnjem skladu, zajedno s Bakonjom njegova najznačajnija ostvarenja. Njima se približuju ostale dalmatinske pripovetke iz tog perioda kao i najbolje među beogradskim pričama (Frontaš, Pop Agaton, Aranđelov udes, Naumova slutnja, Beogradska deca i dr.), kojima je kritika tek u poslednje vreme poklonila punu pažnju.
Matavulj je bio najmanje opterećen predrasudama drugih realista. Iako je najrađe i s najviše ljubavi pisao o malom čoveku, o ljudima iz naroda, on im je prilazio bez iluzija i sentimentalnosti. Nije patio ni od nostalgije za dobrim starim vremenima. U "starom Rozopeku" pobedu ne odnosi stari nego "novi svijet". Od svih svojih savremenika najbliži modernom evropskom realizmu, on je u najboljim trenucima davao dela slobodna od moralističkih, pedagoških i kritičkih tendencija, čiji je jedini cilj bio istina o životu i umetnost. Matavulj je klasik naše realističke proze, zajedno s Lazarevićem njen najveći umetnik reči, "majstor pripovedač", kako ga je nazvao Ivo Andrić. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:18 pm | |
| SIMO MATAVULJ (Šibenik, 31.08.1852 — Beograd, 04.03.1908)
Romantički period srpske književnosti imao je jednog dobrog pripovedača iz Dalmacije, Stjepana Mitrova Ljubišu; realistički period ima ga u Simi Matavulju.
ŽIVOT. — Rođen je 31. avgusta 1852,103 u Šibeniku, u Dalmaciji, u staroj srpskoj šibeničkoj porodici, od oca trgovca. Naporedo je učio državnu osnovnu školu, gde je jezik bio talijanski, i srpsku, »rišćansku«, gde se predavalo na srpskom. U mestu rođenja je svršio i nižu gimnaziju. Posle očeve smrti, u oskudici, ode svome stricu Serafimu, igumanu manastira Krupe, i tu se neke četiri godine spremao za kaluđera. Ne osećajući volje za kaluđerski čin, ode u Zadar, na učiteljsku školu, koju svrši 1871. Zatim, učiteljuje po srpskim selima severne Dalmacije, u Đevrekama i na Islamu, potom [1874] ide za učitelja talijanskog jezika pomorske škole u Herceg-Novome. Tu je ostao sedam godina, [do 1881,] i za to vreme učestvovao [?] u dva ustanka, u hercegovačkom 1875. i u bokeljskom 1881.104 Sklonivši se 1881. u Crnu Goru, postaje na Cetinju gimnazijski nastavnik, potom nadzornik osnovnih škola. 1882. proveo je nekoliko meseca u Parizu. Od 1883. do 1887. bio je nastavnik crnogorskom prestolonasledniku Danilu. 1887. napusti Crnu Goru, dođe u Srbiju, gde je kratko vreme bio učitelj jezika u gimnaziji u Zaječaru. Opet se vrati u Crnu Goru, gde dugo ne ostaje. 1889. je ponova u Srbiji, u kojoj će ostati do smrti, kao učitelj jezika u srednjim školama, činovnik presbiroa, i najzad kao privatan čovek baveći se isključivo književnošću. Umro je naprečac 20. februara 1908.
KNJIŽEVNI RAD. — U svojim uspomenama Matavulj priča kako mu je mati, razborita i živa žena, dala "volju k fabulovanju". Talijanski jezik znao je od detinjstva, i još kao manastirski đak počeo je čitati talijanske romane. Kao učitelj sam je naučio francuski i čitao Balzaka i Žorž Sandovu. 1873. izišao je njegov prvi pokušaj, pesma Noć uoči Ivanje, u zadarskom Narodnom listu, u kome je štampao još nekoliko svojih poetskih i proznih pokušaja. Kada je 1880. pokrenut u Zadru Srpski list, on mu je postao revnostan saradnik. Tu je 1881. godine štampao prvi svoj pripovedački ogled Naši prosjaci,105 i otada počinje njegova plodna književna aktivnost. Prve njegove pripovetke izlaze u lokalnim crnogorskim listovima osamdesetih godina. Ti vrlo ozbiljni pokušaji su primećeni, i njegov književni glas stalno raste. Saradnik mnogih srpskih i hrvatskih časopisa i listova, on piše mnogo i na sve strane. Svoje mnogobrojne pripovetke štampa u zasebnim zbirkama: Iz Crne Gore i Primorja, dve knjige (Novi Sad, 1888; Cetinje, 1889); u izdanju Matice hrvatske Iz prіmorѕkog žіvota (3agreb, 1890); Sa Jadrana (Beograd, 1891); Iz beogradskog života (Beograd, 1891); Iz raznijeh krajeva (Mostar, 1893); Primorska obličja (Novi Sad, 1899); Tri pripovetke (Mostar, 1899); S mora i planine (Novi Sad, 1901); Beogradske priče (Beograd, 1902); Život (Beograd, 1904); Nemirne duše (Beograd, 1908). Pored toga izvesne pripovetke štampane su u zasebnim knjigama, među kojima Novo oružje (Beograd, 1890), Na pragu drugog života (Karlovci, 1899); Pošljednji vitezovi (Mostar, 1903); i Car Duklijan (Mostar, 1906). 1893. izišao je u Novom Sadu njegov popularni spis Boka i Bokelji.
Matavulj je, pored svega toga, napisao i dva romana: Uskok — veliku "pripovijetku iz crnogorskog života" — koji je doživeo dva izdanja (Beograd, 1892. i 1902), i Bakonju fra Brne, u tri izdanja (u Beogradu, 1892. i 1893, u Subotici latinicom, 1897). 1897. štampan je njegov dramat iz dubrovačkog života Zavjet; 1904. igran je u beogradskom Narodnom pozorištu njegov komad iz beogradskog života Na slavi. Pored toga ostala je od njega zanimljiva autobiografija Bilješke jednoga pisca (1898—1903, u Letopisu Matice srpske). U Mavritaniji su uspomene na bavljenje u Crnoj Gori. Pored toga je opisao svoja putovanja po južnoj Francuskoj, Alžiru, Levantu, Severnom moru. Od njega je još ostao izvestan broj književnih članaka koji svedoče o njegovom širem književnom obrazovanju.
Dobar znalac jezika, Matavulj je prilično i prevodio. Među ostalim, preveo je Na vodi od Gija de Mopasana (1893), zbirku bajki Vilina knjiga (Beograd, 1894), Senovita kuća Čarlsa Dikensa (Beograd, 1893), Zimske priče M. de Vogijea, (Beograd, 1894),106 San Emila Zole, Molijerova Pučanina kao vlastelina (1906), i Mizantropa, i nekoje talijanske noveliste i dramatičare. U rukopisu mu je ostao prevod Ugledanja na Hrista.
KNJIŽEVNO OBRAZOVANjE. — Matavulj je imao izvesnih osobina koje su ga stavljale iznad velike većine srpskih pisca njegova vremena: retko razvijen posmatrački dar, poznavanje života i ljudi, znatno književno obrazovanje. Iako nije učio velike škole, iako se nije školovao na strani, on je svojom prirodnom bistrinom, duhovnom radoznalošću i retkom vrednoćom uspeo da popuni praznine svoga obrazovanja. 3najući jezike, on je mnogo čitao, i to najbolje pisce, i uspeo da bude jedan od najobrazovanijih srpskih pisaca. Razuman čovek, on je dobro osećao da je prošlo vreme "prirodnih genija" i darovitih neznalica u književnosti, zato se nije zadovoljavao samo književnim znanjima, no se interesovao za nauke, naročito za one nauke koje imaju veze sa književnošću, kao što su filozofija i istorija. Njegovo književno i opšte obrazovanje davalo je njegovim književnim delima karakter nečega većma evropskog i modernog, i on je u tom pogledu stajao nad ostalim srpskim piscima osamdesetih godina. Dok su naši raniji pisci bili pod uticajima nemačke, ruske ili mađarske kulture, on se razvio pod uticajem romanskih kultura, talijanske i francuske. Rođen u Dalmaciji, gde je talijanska kultura vladala vekovima, znajući talijanski još od detinjstva, on je prvo čitao dela talijanskih pisaca, tu ušao u književne lepote, tu razvio svoj književni ukus, tu se prvo učio pisati. Naučivši francuski, on je revnosno čitao francuske pisce, naročito realističke i naturalističke pisce, u prvom redu Mopasana, kojega je najviše čitao i rado prevodio. Svršivši tu književnu školu, uglavnome po tim uzorima, i sam je stao pisati. Možda prvi u novoj srpskoj književnosti, on sav izlazi iz romanske kulture i izvesno prvi započinje nov period u dobu u kome francuski uticaj staje zamenjivati ranije uticaje, ruski, nemački i mađarski.
POTPUN REALIST. — Ostali srpski pripovedači realističkog perioda nikako se nisu mogli otrgnuti od romantičarskog vaspitanja iz svoje mladosti i sentimentalnih sklonosti svoje prirode i zato, sem Milovana Đ. Glišića, nema nijednog koji bi bio potpun realist. Matavulj je bio potpun realist. Bez romantičarskoga vaspitanja, uman čovek, trezvena duha i pozitivne prirode, književno vaspitan kod doslednih francuskih realista, on je sav u čistim idejama evropskog realizma sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedno što je uopšte bio bez mnogo mašte, drugo što je mislio da književnost treba da bude veran odblesak stvarnosti, on vrlo malo izmišlja, i njegovi tipovi su često proste fotografije, a njegove pripovetke, naročito dalmatinske, često su beleženje lokalnih događaja. On se ograničava da bude savestan, inteligentan, obrazovan posmatrač stvarnoga života, da hladno, bez strasti, opisuje ljude kao što botaničar opisuje bilje ili zoolog insekte. On neće da se kao čovek vidi u svom delu, čuva se ličnih izliva, izbegava lirizam, samo po retkom izuzetku ulazi u moralisanje i tendenciju, jedino, s vremena na vreme, dopusti sebi nešto humora. I zato njegova bezlična dela su tačna, oštra, precizna posmatranja, izgledaju hladna i suva, sa više pameti no srca, sa više tačnosti no topline.
OBIM NJEGOVA RADA. — On ima ne samo veći duhovni vidik no ostali srpski pisci no isto tako i veći posmatrački vidik. Dok su se drugi ograničavali da posmatraju život jednoga staleža ili jednoga kraja, da opisuju samo seoski život, ili da budu opisivači pojedinih pokrajina, Mačve kao Janko Veselinović, Šumadije kao Milovan Đ. Glišić, Srema kao Pavle Marković Adamov, Boke Kotorske kao Stjepan Mitrov Ljubiša — dotle Matavulj slika i razne staleže i razne krajeve. On slika i seljake, i plemiće, i građane, i intelektualce, sve više udaljavajući se od seoskog života, sve više tražeći da slika složeniji i misaoniji građanski i moderni život. On opisuje i Crnu Goru, i Dalmaciju, i Beograd. On je jedini srpski pisac koji je umetnički slikao suvremeni crnogorski život, i u tome ga niko dosada nije pretekao. Njegovo slikanje Beograda, složenog, razbijenog, pomućenog beogradskog života, nije uspelo. Kao što je Jakšić bio najbolji kada je opisivao svoj Banat, tako je Matavulj davao svu svoju meru kada je slikao Dalmaciju, i ostao najbolji slikar Dalmacije u celoj srpskoj i hrvatskoj književnosti. Niko od naših pisaca nije Dalmaciju tako voleo i razumevao, niko je nije shvatio tako široko i potpuno, i izrazio tako tačno i živopisno. Ne ograničavajući se na jedan stalež i jednu sredinu, on je dao sliku cele Dalmacije, i "rkaće" i "latinske", i "rišćanske" i "krišćanske", i zagorske i primorske, i plemićke i pučke, i seljačke i građanske, i iz nje dao najveću galeriju najraznovrsnijih tipova koju srpska književnost ima. Njegov najbolji roman Bakonja fra Brne sinteza je i cvet svih njegovih dalmatinskih pripovedaka.
OPŠTI POGLED. — U književnosti svoga doba Matavulj ima jedno naročito mesto. On potpunije no iko predstavlja u srpskoj književnosti moderan evropski realizam. On se odlikuje oštrim posmatračkim darom, jasnim i vedrim duhom, trezvenim poimanjem života, retkim sposobnostima da stvari dobro uoči i da ih dobro kaže, da nađe i obeleži karakteristične tipove, da dâ jake i potpune slike celih sredina. Njegov stil je prost, određen, precizan, književan bez retorike, neposredan, jedar, bez fraza i bez boje, klasičan u dobrom smislu reči. Najobrazovaniji, najknjiževniji među našim pripovedačima, on je u isti mah bio i najmanje knjiški. Iako vrlo cenjen za života i dosta čitan, on kod velike publike nije mogao da nađe onaj odziv koji su našli drugi pisci, slabije inteligencije i prostijeg talenta, jer velika publika nikada ne može da se zagreje za pisce koji na svet gledaju bez iluzija i koji pišu bez fraza.
Jovan Skerlić: "Istorija nove srpske književnosti" | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:19 pm | |
| SIMO MATAVULJ
Prozno stvaralaštvo Sime Matavulja obogatilo je srpsku književnost realističkog razdoblja novim vrijednostima. Romanom Bakonja fra Brne (1892) i pripovijetkama iz dalmatinskog života (Povareta, Pilipenda, Bodulica i dr.) Matavulj je zauzeo najistaknutije mjesto među proznim piscima svoga vremena. U književnosti se javio prvi put pjesmom u zadarskom "Novom listu" (1873). Pjesnički prvenac nije otkrio novi talent. Isto tako prvi prozni pokušaj Naši prosjaci (1880) ne otkriva izvornog talentiranog pripovjedača iz zrele faze njegova stvaralaštva. U pripovijeci Naši prosjaci prikazuje svijet prosjaka koji je s više umjetničke snage već prikazivao hrvatski pripovjedač Vjenceslav Novak. Pripovijetkom Miloš od Pocerja (1883), koja je kasnije prerađena i objavljena pod naslovom Novo oružje (1890), Matavulj je posvjedočio neke značajke svog pripovjedačkog talenta. Građu za tu pripovijetku pronašao je u crnogorskoj sredini, gdje je u to vrijeme boravio. Pripovijetkom Miloš od Pocerja započinje kontinuiran književni rad Sime Matavulja. U vremenskom rasponu od dvadesetak godina aktivnog stvaralačkog rada stvorio je raznovrstan i bogat opus. Napisao je oko sedamdesetak pripovijedaka, koje su objavljene u nekoliko zbirki: Iz Crne Gore i Primorja (1888. i 1889), Iz primorskog života (1890), Sa Jadrana (1891), Iz beogradskog života (1891), Iz raznijeh krajeva (1893), Primorska obličja (1893), Tri pripovetke (1899), Sa mora i planine (1901), Beogradske priče (1902), Život (1904) i Nemirne duše (1908). U pripovijetkama je, na što upućuju i naslovi zbirki, prikazivao tri sredine: c r n o g o r s k u, d a l m a t i n s k u i b e o g r a d s k u. Živeći u Cetinju, Matavulj je mogao neposredno promatrati životna zbivanja u tadašnjoj Crnoj Gori. U krugu intelektualaca okupljenih oko cetinjskog dvora, kojemu je pripadao i Matavulj, bile su aktualne ideje o modernizaciji crnogorske države. Međutim, Crna je Gora živjela patrijarhalnim životom, u tradiciji herojske prošlosti, u uspomenama na okršaje s Turcima, u krvnoj osveti.
Matavuljeve pripovijetke iz c r n o g o r s k o g ž i v o t a otkrivaju specifičnosti sredine, njezine sukobe, moral i psihologiju. Prvi prozni radovi s motivima iz crnogorskog života romantično su oblikovani. Likovi su idealizirani i nepotpuno oblikovani, a jezični je izraz suviše ovisan o Stjepanu Mitrovu Ljubiši i Vuku Vrčeviću. To konstatira i Matavulj u Bilješkama jednog pisca: "Silno kićenje po ugledu na Ljubišu i Vrčevića i na živi govor oko sebe".
Nakon tih prvih zahvata u svijet Crne Gore Matavulj se počinje kritički odnositi prema crnogorskoj stvarnosti i stvara realističniji tip pripovijetke. Novu orijentaciju u prikazivanju crnogorske sredine obilježile su kraće prozne forme Sveta osveta, Seobe, Učini kao Strahinjić, Stotinar, Deset godina u Mavritaniji i dr.
Dok je u prvim pripovijetkama iz crnogorskog života idealizirao patrijarhalne odnose i glorificirao junaštvo i čojstvo (Sveta osveta), u drugoj fazi prikazivanja crnogorske stvarnosti oslobađa se idealizacije i glorifikacije. U prikaz crnogorskog života unosi naglašenu crtu kritičnosti koja poprima satirične razmjere, naročito u djelu Deseg godina u Mavritaniji.
U kraćim proznim djelima Seobe i Stotinar Matavulj je prikazao socijalno-ekonomske odnose u crnogorskoj sredini. Potresnim realističkim slikama otkriva bijedu crnogorskog svijeta koji odlazi u tuđinu za kruhom. Socijalna nota daje tim pripovijetkama poseban značaj, a po svojim umjetničkim vrijednostima približavaju se pripovijetkama iz dalmatinskog života. Građu za pripovijetke iz d a l m a t i n s k o g ž i v o t a nosio je kao dio uspomena iz djetinjstva, koje je kasnije proširio i obogatio spoznajama do kojih je došao u zrelim godinama. U krug pripovijedaka s motivima iz dalmatinskog života ulaze najvrednija Matavuljeva ostvarenja Povareta, Pilipenda, Našljedstvo, Bodulica, Pošljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Oškopac i Bila i dr. Matavulj u svojim pripovijetkama iz dalmatinskog (ili prema njegovoj terminologiji — primorskog) života obuhvaća područje od Boke kotorske, Dubrovnika, sjevernog Jadrana do Rijeke. Na tom prostoru otkriva raznovrstan svijet likova i događaja. Prikazao je gotovo sve društvene sredine: male ljude, propale plemiće, trgovce, iseljenike, fratre, nadničare, pomorce, seljake, intelektualce, ratnike, pečalbare i drugi šaroliki svijet južnjaka. Taj svijet Matavulj promatra "očima jednog treznog intelektualca", iako je emocionalno vezan uz ljude svoga zavičaja. Njegovu pažnju najviše privlače mali ljudi i njihove životne drame. U Povareti je prikazana intimna drama maloga čovjeka — otočanina Jurja Lukešića, koji je iskreno, neposredno i ljudski uvjerljivo oblikovan u svom intimnom proživljavanju ljubavi, u bolnom suočavanju sa smrću voljene djevojke i nadvladavanja emocionalnih klonuća. U jednostavnoj i čistoj strukturi fabule oživotvoren je intimni lik maloga čovjeka, naznačena je socijalna pozadina, ostvarena je atmosfera kraja, živa narodna riječ sa svojom lokalnom bojom i autentična psihologija naših otočana. Pripovijetka Pilipenda sugestivno govori o moralnoj veličini maloga čovjeka koji u izdajstvu vlastite vjere vidi izdajstvo svoje ličnosti i moralnog dostojanstva. Moralni problem, na kojem se izgrađuje Pilipendin lik, postavljen je u određeni prostorni, društveni i politički okvir. Matavuljeva ljubav i poštovanje prema malom čovjeku doživjeli su svoj vrhunac u Pilipendi, a također i u pripovijetki Našljedstvo, koja otkriva težnju obalnog radnika Antuna Berkasa za ljudskijim životom i srećom. U pripovijetki Pošljednji vitezovi prikazuje posljednje predstavnike plemstva koji se društveno, moralno i psihički dekomponiraju. Novi svijet u starom Rozopeku donosi atmosferu ustajalog života u primorskom gradiću i prodor novih životnih oblika. Matavuljeve pripovijetke obuhvaćaju širok raspon motiva. Odlikuju se jednostavnošću i dorađenošću, svježim jezičnim izrazom i izgrađenom realističkom tehnikom i humorom. Pripovijetke s tematikom iz b e o g ra d s k o g ž i v o t a razlikuju se od pripovijedaka koje su vezane uz dalmatinsku sredinu. U beogradskim pripovijetkama prikazuje društveni i moralni život beogradske buržoazije i sudbinu došljaka u toj sredini. Beogradski je život prikazao tamnim bojama inzistirajući na iznošenju naturalističkih scena (Grešno dete). Humor koji je spontano progovarao u pripovijetkama s tematikom iz dalmatinske sredine u beogradskim pripovijetkama iščezava i ustupa mjesto mračnim, mističnim raspoloženjima. Pripovijetkama iz dalmatinskog života obilježio je vrhunski umjetnički domet realističke pripovijetke. Matavulj je napisao i d v a r o m a n a: Uskok (1885) i Bakonja fra Brne (1892). Uskok je inspiriran motivima iz crnogorskog života. Fabula je izgrađena na motivu ljubavi bjegunca iz austrijske vojske prema crnogorskoj djevojci koja je prema tradiciji drugome namijenjena. U fabularni su tok uključeni viteške scene, običaji i nazori patrijarhalne crnogorske sredine. Roman nema literarnih vrijednosti.
Uz pripovijetke s građom iz dalmatinskog života roman Bakonja fra Brne najznačajnije je Matavuljevo djelo, ali i jedno od najistaknutijih ostvarenja srpskog realizma.
Odabirući građu koju je duboko proživio još u mladim godinama, Matavulj je neposredno realistički, originalno, snažnim pripovjedačkim temperamentom i smislom za humor predočio dvije sredine: siromašno i primitivno dalmatinsko selo Zvrljevo i samostan Visovac. Prateći, u središtu fabularnog toka, životni put seoskog djeteta koje postaje fratrom, Matavulj se uključio u tipičnu realističku temu, koju je oblikovao na individualan način, iz posebnog vidnog kuta. Izgrađujući lik Bakonjin, polazio je prvenstveno od socijalne osnove — ističući utjecaj sredine na izgrađivanje karaktera. To je također tipično realistička koncepcija književnog lika. I ostali su likovi u djelu određeni sredinom. Deformacije samostanskih ljudi posljedica su njihova društvenog života. U romanu su konfrontirane dvije sredine: seoska i samostanska. Seoska je sredina prikazana sa simpatijama, iako autor otkriva primitivnost, grubost, elementarno nagonsko reagiranje likova iz te sredine. On im se dobroćudno smije, otkriva u njima izvornu snagu duha, lukavost i zdravlje. Samostanski život prikazan je s drukčijih pozicija. Autor osvjetljava parazitski način života samostanskih ljudi, otkriva njihove slabosti, nedosljednosti i devijacije. Posebnu vrijednost Matavuljevu romanu daju izgrađeni pojedinačni likovi, svjež jezični izraz i sugestivan izvorni humor. Matavuljev književni opus, osim pripovijedaka i romana, obuhvaća autobiografske zapise Bilješke jednog pisca, u kojima autor govori o svom književnom radu, putopisnu prozu Po Levantu, dramske pokušaje Zavjet (1897) i Na slavi (1904). Bavio se i prevođenjem s francuskog, talijanskog i engleskog jezika. Prevodio je Molijera, Mopasana, Zolu, Dikensa i talijanske dramske pisce. Svojim književnim talentom i kulturom Matavulj je zauzeo mjesto među najvrednijim piscima u književnosti srpskog realizma.
Dr Dragutin Rosandić Iz Književnosti II | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:20 pm | |
| BAKONJA FRA-BRNE

U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:21 pm | |
| MAJSTOR PRIPOVEDAČKE MINIJATURE
Čitavo pripovedačko delo Sima Matavulja proisteklo je iz bogate tradicije usmenog pripovedanja. Kada se zna da je sam Simo Matavulj bio neobično dobar kozer, kada se zna da je umeo i mogao da svojim pripovedanjem zaokupi pažnju mnogih i mnogih slušalaca tokom čitavih večeri, pričajući im ne samo narodne legende ili anegdote, što ih je u detinjstvu i prvoj mladosti slušao još od svoje majke, takođe odličnog usmenog pripovedača, nego i "istinite priče", priče koje je ili čuo od drugih ili sam stvarao, uzimajući za predmet neki istiniti događaj u kojem je sudelovao, ili čiji je svedok bio, onda nije teško zaključiti otkud toliko elemenata usmenog pripovedanja u Matavuljevoj prozi. Naravno, kao što to uostalom uvek i biva, kada je reč o usmenom pripovedanju, Matavulj je te priče dopunjavao i doterivao prilikom svakog ponovnog pričanja. Zbog svega toga, Matavuljevo pisano stvaralaštvo ne smemo posmatrati izolovano: nesumnjivo je da je talent usrnenog pripovedača prisutan u gotovo svim njegovim pripovetkama. To prisustvo bilo je u ovom slučaju i dragoceno i presudno, kako u pogledu izbora motiva, tako i u odnosu na samu formu pripovedaka.
Dva široka i motivski kontrastna područja prepliću se i uzajamno dodiruju u pripovedačkom delu Sima Matavulja. Život ljudi u njegovoj rodnoj Dalmaciji bio je česta i omiljena tema našeg pripovedača. Pored nešto pripovedaka iz crnogorskog života, drugo ne manje značajno motivsko područje Matavuljeve pripovedne proze čine pripovetke iz srbijanskog, pretežno beogradskog života. Kritika je dosad jasno uočila ovu tematsku različnost, kao i razlike u umetničkoj vrednosti ove dve grupe Matavuljevih pripovedaka. Mišljenja smo da je isuviše često isticano da prave vrednosti Matavuljeve pripovedne proze treba tražiti i sagledavati među njegovim dalmatinskim pripovetkama, da je Matavulj kao slikar beogradskog i uopšte srbijanskog života promašio i da se na ovom terenu kreće nesigurno i nesnalažljivo, da nije pronicljiv u posmatranju ljudi i da je nemoćan u uočavanju svih osobenosti ovog njemu pomalo stranog ambijenta. Izgleda da je ovakav sud kritike bio uslovljen podvrgavanjem ocene temi; naime, za suvremenu kritiku Matavulj je bio mnogo interesantniji kao slikar dalmatinskog života već zbog same teme, zatim zbog originalnosti jezika, zbog jasno izraženog lokalnog kolorita dotle neprikazivanog u srpskoj književnosti, pa je to, donekle, doprinelo izgrađivanju definitivnog mišljenja o njemu kao pripovedaču; slike iz beogradskog života, lišene zanosa i prkosa, blagog humora i ironije, znatno tmurnije i sa izrazitom tendencijom da se sa jednakom pronicljivošću prikazuju kako pozitivne tako i negativne strane života u jednoj prilično zahuktaloj sredini, koja je zbog dinamike svoga kretanja bila lišena neke izrazitije i stalnije fizionomije, bile su neprijatne i kritičarima i čitaocima. Te slike otkrivale su pojave koje "domaći" najradije žele da prećute ili da ne vide, jer je tu najčešće reč o životnom talogu grada, o životu ubogih periferijskih ljudi, o njihovim nedaćama i nezadovoljstvima, o njihovim tajnama i žalostima. A pronicljivo pripovedačevo oko umelo je da i u ovoj sredini otkrije ne samo mnoge životne pojave, nego i njihov duboko skriveni unutarnji smisao. I kao što je umeo da sagleda svu veličinu i tragiku mnogih apsurdnih situacija u kojima se nalaze pojedini njegovi primorski junaci (Pilipenda, Toni Fabri u pripoveci Kišovite noći, Marko Pivić u pripoveci Kraljica, zatim Roza bodulica, pa Pilip Vrleta i ko sve još ne iz te bogate galerije?), Matavulj je uspevao da uoči i pripovedački ocrta slične apsurdne situacije, što ih život tako nenadno ali i obilno nanosi, i svojih beogradskih junaka (dovoljno je setiti se Vlajka u Vlajkovoj tajni, pa penzionera Koče Ilića iz Predmeta za priču, zatim nesrećnog avanturiste Diga u pripoveci Digov posao i mnogih drugih iz velikog defilea beogradskih ličnosti u Matavuljevim pripovetkama!). I zato je nepravedno i neumesno stalno odeljivati u Matavuljevom pripovedačkom opusu ove dve motivske grupe, utoliko pre, jer su tematski prilično srodne.
I u pripovetkama iz primorskog života, i u beogradskim pripovetkama, Matavulj je slikar života ljudi: iznalazeći mnoge apsurdne situacije i pojave, on strasno slika svoje junake iz aspekta najvažnijih i u isti mah najbolnijih pitanja njihove egzistencije. Tako dolazimo do suštine: teme njegovih pripovedaka, bez obzira na motivska područja, dodiruju se i poistovećuju u načinu posrmatranja na probleme, samo su ambijenti različiti! Zato treba promatrati čitav Matavuljev pripovedački opus z a j e d n o, onako kako je nastajao i tada i samo tako možemo videti i osetiti pravu vrednost i sve draži Matavuljeve pripovedačke umetnosti.
Iskusni posmatrač ljudi i pojava oko sebe, Matavulj je imao i još jednu dragocenu osobinu, toliko potrebnu pripovedačima njegovog kova: umeo je da uobličava i gradi dijalog, umeo je da reprodukuje ljudski govor izvanredno verno, ali ipak tako da ne zvuči faktografski. Ta njegova osobina potiče iz veštine usmenog pripovedanja. Pretežan deo u Matavuljevim pripovetkama pripada dijalozima: opisi ličnosti, pejzaža i uopšte prostora, koncizni su i svedeni na najmanju meru. Odsustvo dugih uvoda i širih opisa ambijenta karakteristično je za Matavuljev pripovedački postupak: naš pisac ima dragocenu osobinu pripovedača da ume i može odmah da priđe izlaganju, ne zadržavajući se zbog saopštavanja nekih manje važnih pojedinosti. To se manifestuje naročito u manjim njegovim pripovetkama, koje su zaista minuciozno obrađene.
Zanimljiva je pripovetka Kišovite noći: u suštini jedna briljantna mopasanovska prozna minijatura, pisana izvanredno virtuozno i u jednom dahu, to je itekako duboka slika ljudskih naravi i začaranog kruga njihove svakodnevne mržnje i netrpeljivosti. Ipak, neko silom može da razbije taj začarani (i apsurdni) krug svakodnevnih zađevica i da udovolji svojim silovitim i prkosnim ljubavničkirn impulsima, i da se makar za trenutak vine i u druge sfere zajedno sa voljenim bićem. Ali kako i taj nenadni odlazak u olujnu i kišovitu noć nema izgleda na neku sadržajniju perspektivu, Matavulj tako i zaokružuje svoju minijaturu. Epiloga najčešće nema, samo je neizvesnost mogućna perspektiva. — Slično je i u pripoveci Pilipenda, koja je malo remek delo za sebe. Ta jednostavna slika iz vremena unijatskih akcija u Dalmaciji dobija zapravo grandiozne dimenzije u efektnom, ali i potresnom završetku, koji nije ništa drugo do svesno i bolno sagledavanje jada i bede ljudi, njihove nemoćnosti pred fatalnim silama, ali i pred samim sobom; sudbina ljudska uokvirena je apsurdom — i na tu činjenicu, koja izgleda zagonetna, Matavulj ovde ukazuje. I pred takvom sudbinom i u nemogućnoj situaciji našao se Pilipenda, koji ima mnogo od iskonskih osobina naših Ijudi: prkos i čvrstinu, ali i duboku osećajnost. Koliko samo uzbudljive životne istinitosti ima u poslednjoj slici ove pripovetke, koja zbog svoje zadivljujuće jednostavnosti, objektivnosti u prikazu i majstorske neposrednosti predstavlja i danas jedan od vrhunaca srpske realističke proze.
Ponekad samo, i to uglavnom u ranijim pripovetkama, Matavuljevi junaci uspevaju da u košmaru života postignu nemogućno. Podvig Marka Pivića u Kraljici u suštini je trijumf mladosti, lepote i ljubavi. Susret ljubavi i smrti u Povareti takođe ima svoje donekle srećno rešenje, ali i takva rešenja daleko su od toga da Matavulja možemo, makar i sporadično, smatrati idiličarem: u njegovim prikazima uvek je zastupljena objektivnost, što daje mogućnosti da i drukčija rešenja od onih u Pilipendi deluju ubedljivo i životno istinito. Ipak, vremenom, majstor pripovedač usmeravao je svoju pažnju na čuda ovog "šarenog svijeta", tražeći i nalazeći duboke istine o ljudima i njihovim shvatanjima života i u naizgled neobičnim okolnostima. Takav je slučaj u Bodulici a po neobičnosti sličnu situaciju imamo i u Vlajkovoj tajni. Istinski humanist i objektivni slikar života, Matavulj uspeva da prevaziđe razna konvencionalna shvatanja morala i da, izdižući se iznad takvih shvatanja, traži i bori se za međusobnu ljubav i toleranciju ljudi u najrazličitijim situacijama i okolnostima. Upravo po toj osobini Matavulj se jasno izdvaja ođ ostalih naših pisaca toga doba, i zahvaljujući njoj može i danas delovati savremeno.
Istakli smo već udeo usmenog pripovedanja u Matavuljevoj prozi. Čini se da je pripovetka Uskrs Pilipa Vrlete ponajbolji primer. Taj ton usmenog pripovedanja sačuvao se u našoj prozi do danas (nije li taj isti ton prisutan u pripovedačkom stvaralaštvu Branka Čopića?). Ali, dok je taj u s m e n i ton pripovedanja u Matavulja, kada je reč o njegovim pripovetkama iz primorskog života, u suštini jedno inventivno prizivanje sećanja iz detinjstva ili mladosti, prizivanje koje nije lišeno izvesnih elegičnih prizvuka, jer prošlost uvek mora takve prizvuke i da izazove, treba reći i to da usmeni ton pripovedanja, naročito u ovoj pripoveci, sadrži i nešto od blage ironije, u skladu sa samom temom: sećanje na prošle dane samo potvrđuje i pojačava saznanje o opštoj i neumitnoj prolaznosti u životu i na taj fenomen mogućno je gledati kroz koprenu blage ironije i sa prividnim zadovoljstvom! Tako je i nesrećni, samrtnički Uskrs Pilipa Vrlete u pripoveci povod da se pripovedač seti jednog čudnog lika i njegove još čudnije sudbine, ali i da izazove viziju punu kontrasta, koja sadrži i sliku razuzdanog, šarenog karnevala, veselja i bezbrižnosti, nad kojom se nenadno, kao neminovni uzrok ili posledica, svejedno, nadnela smrt. Čitav događaj Matavulj je majstorski opisao, naravno, koristeći i sredstva ironije. Da nema mnogo tako kapitalnih različnosti između njegovih primorskih i beogradskih pripovedaka ovde se nameće, kao jedan od razložnih i ubedljivih dokaza, poređenje pripovedaka Uskrs Pilipa Vrlete i Ciganski ukop. Sklonost ka dočaravanju potpunog kolorita, tako jasno izraženu u prvoj, sretamo u punoj meri i u drugoj pripoveci; takođe, i izvestan ironični tretman ličnosti, događaja i okolnosti imaju dodirnih tačaka: s jedne strane vedra slika karnevala u prvoj pripoveci, kao i čudno cigansko društvo, koje se smeje i ruga u drugoj. Dve kontrasti — veselje i smrt spojene su u ovim zanimljivim i prividno čudnim pripovedačkim slikama. Samo prividno čudnim, jer te slike donose itekako ubedljive životne istine, bez obzira što su zasnovane na kontrastima!
Isto kao i u pripovetkama iz Dalmacije, Matavulj se u svojim beogradskim pripovetkama pretežno interesuje za udese malih ljudi, čije životne sudbine mogu izgledati čudne i osobene. U tom smislu ističe se pripovetka Frontaš u kojoj nam pisac saopštava "slučaj" Dragiše Milutinovića, nasilno otrgnutog od svog poziva: čovek koji je našao sebe u oficirskom nastavničkom radu sa vojskom prebačen je u administraciju, gde nije mogao da se snađe i zbog čega nikako nije mogao da se pomiri sa sudbinom. Ali, i kada može da napusti Beograd, pošto je najzad dočekao penziju, ovaj nekadašnji poručnik ostaje, da bi negde na periferiji, pred svojom kućom, okupljao decu, komandovao im i obučavao ih vojnoj veštini. Ima istinske tragikomičnosti u ovoj situaciji, koju Matavulj dočarava u zanimljivoj narativnoj formi, još jednom pokazujući svoju veliku sposobnost uočavanja čudnih strana života i njegove prividne harmonije.
Kritika je zamerala reportersku površnost u pojedinim Matavuljevim pripovetkama iz beogradskog života. Mada u takvim konstatacijama ima tačnosti (navedimo kao primer pripovetku U Filadelfiji) obavezni smo i da ukažemo na izvesne činjenice, koje su, tako nam se bar čini, bile presudne u Matavuljevom susretu sa Beogradom i njegovim ljudima. Već smo istakli kako se Matavulj u Beogradu susreo sa jednom sredinom, koja usled prevelike dinamike svoga razvoja tako reći da i nije imala neku izrazitiju i stalniju fizionomiju. Osim toga, ta sredina bila je prilično šarolika, raznorodna i mogla se nametati već samim tim piscu kao fenomen vredan pažnje. Takav je slučaj sa pripovetkom U Filadelfiji, koja nije ni priča, ni reportaža ili, tačnije, koja je i jedno i drugo po malo! — Tu Matavulj prikazuje jedno od mnogobrojnih beogradskih dvorišta sa poređanim malim stanovima unaokolo, kakvih je bilo na pretek u nekadašnjoj Paliluli, a kakvih u tom kraju ima i danas. I pisac je opsednut tim ubogim životom predgrađa smatrao dovoljnim da u priči da ovlašne profile ljudi koji pitoreskno defiluju kroz dvorište, prikazujući njihove mane i svađe, ogovaranja i podmetanja, — jednom reči, sve ono što čini malu ljudsku taštinu. Matavulj nije jedini naš pisac koji prikazujući beogradsko predgrađe nije imao sreće! Ambijent njegove priče U Filadelfifi sličan je ambijentu Nušićeve drame Iza božjih leđa. Može se bez teškoća zapaziti kako je i Nušića nadjačala amorfnost životne građe, njena šarolikost i mnogostranost. Slično je bilo, istina nešto ranije, i sa Matavuljem, ali je ova priča ipak vredna pažnje kao dokaz svestranog piščevog interesovanja za životne manifestacije jedne za njega relativno nove sredine.
Pa ipak, talentovani i prefinjeni posmatrač ljudi, njihovih vrlina i slabosti, Matavulj je i u beogradskim pričama otkrivao paradoksalne i apsurdne događaje i obrte, kao i neočekivana osećanja i raspoloženja njihovih aktera. U tom pogledu pripoveci Vlajkova tajna pripada posebno i počasno mesto. Dirljiva ljubav junaka ove priče prema detetu stanodavke, od kojega je i sama majka digla ruke, njegovo staranje i želja da mu ulepša dane patnje i bolesti, koji su istovremeno i poslednji dani inače kratkog života bolesnog deteta u pripoveci su prikazani kao pomalo čudan humanistički gest. Iako lišena kolorita najboljih dalmatinskih pripovedaka, ova izvanredna Matavuljeva minijatura iz beogradskog života, može se bez rezervi svrstati među najbolje stranice njegove pripovedačke proze.
Jednostavnija od Vlajkove tajne, ali opet ozarena lepotom ljudske plemenitosti i ljubavi je i minijatura Bolničarka. Uopšte, kada nije težio da svoj pripovedački izraz proširi, kada je ostajao u granicama pripovedačkih minijatura, Matavulj nije i kao slikar Beograda zatajio. I kao što je slučaj sa njegovim minijaturama među pripovetkama koje obrađuju život Dalmacije, tako je i ovde, u Matavuljevoj pripovedačkoj slici Beograda. I kao slikar Beograda i njegovih ljudi Matavulj je najbolji kada nam nudi svoje pripovedačke minijature, svoje male ali briljantne priče o tadašnjim, ali i večitim ljudskim udesima, njihovim radostima i patnjama, njihovim stradanjima i podvizima. Zato njegove prozne minijature svetle poput blistavih medaljona, otkrivajući nam velike i značajne ljudske istine.
Odavno su uočene Matavuljeve humorističke sklonosti. Nekad su one ispoljene u piščevom dobroćudnom, gromoglasnom smehu, a nekad samo kao prizvuk blage ironije. Nema sumnje, Matavulj je imao veliki smisao za uobličavanje smešnih događaja, situacija i tipova. Ali, nama se čini zanimljivijim njegov ironični tretman pojava i zbivanja, tretman na koji se može naići i u nekim njegovim pripovetkama. Karakteristična je pripovetka Našljedstvo. Sve u njoj vrvi od ironičnog prikaza — kako pojedinaca, tako i čitave sredine. Na početku, još od trenutka kada sudija Fotis poziva Antuna Berkasa, a ovaj, opet, začuđen, za sebe konstatuje "Doista, zove me na rakiju! Pa hajdemo, i ovako je kapi od jutros okusio nijesam", dok među ostalima lebdi pomisao ne radi li se tu o nekoj krivici, i, razume se, o zatvoru kao logičnoj posledici. I posle, u domišljanskoj akciji Antunovoj kako da što pre dođe do nasleđenog novca, i kasnije, kada uživa, trošeći dobijenu sumu. Koliko živopisnosti i vedrine u ovoj pripoveci! Osmeh nam igra na licu dok je čitamo, opsednuti smo optimizmom i vedrinom ovog domišljanstva i nenametljivom duhovitosti fakina Antuna. To je pravi Matavulj, koji kao i Glišić, uživa u humorističkoj situaciji i duhovitom prikazu svojih ličnosti. Ironija ovde nema gorčinu koja bi stvarala satirične iskrice. I kada u pripovetkama Matavuljeva ironija počinje da bude pokašto gorka (kao u pripoveci Gledajući Hamleta), to je više uopštena slika društvenih pojava i naravi, nego prikaz pojedinih jasno profiliranih tipova. Zbog toga, valjda, rečeno je kako je Matavuljev humor — dobroćudan. Iako ovakvo tvrđenje može izazvati osporavanje, jer se ne može zaboraviti da ovaj humorist primenjuje ponekad ironični tretman nekako setno, sa senkom neke tuge što je sve to tako, što je ovaj naš svet ispunjen mukom i jadom ljudskim, a što je Matavulj, neumorni i pažljivi posmatrač, neprestano primećivao i čega je on uvek bio svestan, čak i kada je gradio svoje humorističke situacije. Ima u tome dosta sličnosti između našeg pisca i Čehova, kao da se uglovi njihovog promatranja životnih nanosa, prilika i neprilika, kao i čudnih ljudskih sudbina ponekad savršeno poklapaju.
Matavuljeve karikaturističke sposobnosti ogledaju se u punoj meri u pripoveci Pošljednji vitezovi (naslov prve verzije: Konte Ile X). Iako humor ove pripovetke nije lišen one dobroćudnosti i glasnog smeha, ne može se preći preko činjenice da ovde imamo prikazane i tamne strane života, koje su neposredna posledica socijalnih protivrečnosti uslovljenih upravo onim pojavama, koje Matavulj opisuje. Naime, postojanje poslednje i već degenerisane gradske aristokratije naporedo sa novim i novim slojevima mladog građanstva poteklog sa sela, uslovljavalo je i donosilo mnoge protivrečne situacije, mnoge sukobe i nerazumevanja, što je naš pripovedač vešto i prikazao, podsmevajući se pojedinim neprikladnostima, ali i ne zaobilazeći neke negativne posledice takvog stanja. Zbog toga je humor u ovoj dužoj pripoveci kompleksniji i tamniji, naročito kada se ima u vidu druga verzija dela. Ali, u naknadu za to, donosi nam ova pripovetka uspele plastične prikaze glavnih ličnosti, koje su predstavljene tako reći na dramski način: mnogobrojnim dijalozima, koji su samo doprineli efektnosti karikaturističkih slika.
Isto kao što je Matavuljev humor kvalifikovala kao dobroćudni, kritika je iznalazila i pesimizam u njegovim delima. Vidni su pesimistički tonovi u njegovom delu i, mada zvuči paradoksalno, oni imaju svoje dodirne tačke sa njegovom sklonošću prema ironičnom prikazivanju ljudi i događaja. Matavulj je bio više posmatrač nego analitičar: zato i u njegovim delima nema dovoljno psihološkog senčenja; ali, zato nam on u većini slučajeva pruža potpune pripovedačke slike, koje nikako nisu samo puko dočaravanje životnih činjenica, već i njihovog imanentnog značenja i smisla. Posmatrajući tako životne pojave i događaje, Matavulj je sve više bio svestan začaranog kruga ljudske egzistencije, zatvorenog kruga ljudskog života i njegovih apsurdnih međa. Nekad se zadovoljavao samo prikazom ljudske nemoći pred tim sudbinskim granicama, a nekad je pribegavao ironiji kao sredstvu kojim plastičnije može da prikaže pojedine situacije, često vedre, ali često (možda još i češće) — besmislene i zato tužne.
Zanimljiv je Matavuljev odnos prema fabuli. On je jedan od naših prvih pripovedača koji zanemaruje fabulu, koji svu svoju pažnju usredsređuje na određenu situaciju ili na pojedine ličnosti i okolnosti li kojima se one nalaze. Zato se dešava da se njegovo fabuliranje često iscrpljuje u opisima ambijenta ili samo u dočaravanju jedne životne situacije. Nije mnogo voleo da zalazi u prošlost, ređe je iznosio istorijat svojih ličnosti. Pa i kada je to činio, veću pažnju ipak je poklanjao određenom t r e n u t k u ili s i t u a c i j i u koje nas dovođi bez nekih dužih priprema i objašnjenja.
Za rasvetljavanje Matavuljevog pripovedačkog postupka karakteristična je pripovetka Predmet za priču. Dvostrukim tokom pripovetke predstavio je Matavulj izvanredno sugestivno ličnost starog Koče Ilića, tako da se ne može izdvojiti šta je ovde zanimljivije: da li sam okvir priče sa opisom susreta sa Ilićem, ili pak priča, koja, istina, zadire u prošlost, ali koja se nekako produžuje do samog trenutka pripovedanja, koje nam donosi sliku zagonetnog iskrsavaju u vajkadašnjoj ljudskoj egzistenciji, nemoćan u rešavanju mnogih fatalnih i apsurdnih pojava i situacija, Simo Matavulj uspeo je i uspeva do naših dana da nam rasvetli nešto od onoga što je činilo i što čini život; i tragične dileme, i vesele, razigrane trenutke ispunjene bezbrižnošću i radošću, i nerešive sukobe ljudi u svakodnevnoj borbi za opstanak, i prividno nezanirnljive običnosti svakodnevice, koje mogu imati nagle i neočekivane obrte, i ljudske nade, patnje, uzdanja i istrajnosti; uspeo je, jer je sa ljubavlju istinskog humaniste slušao sve damare života, želeći pre svega da otkrije ono što je osnovno u večitom procesu ljudskog trajanja. Snažan i ubedljiv, savršeno jasan i nedvosmislen dokaz ovoj tvrdnji vidimo u činjenici da mnoge Matavuljeve pripovetke deluju i danas ne samo zanimljivo, nego i aktuelno. A to nikako nije samo i isključivo posledica njegovog uzornog majstorstva u pripovedanju.
Raško V. Jovanović
 | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA "  | |
| |
|  | | | SIMO MATAVULJ " POVARETA " | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 6 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 6 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|