SIMO MATAVULJ " POVARETA "

Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009

Simo Matavulj

Poslednji srpski realista Simo Matavulj, pisac koji je, kako je primetio Ivo Andrić, "proširio geografsku osnovicu srpske pripovetke".

Matavulj (1852- 1908), Srbin rodom iz Dalmacije, stvarao je pripovetke čija se radnja odvija u rodnoj Dalmaciji, ali i u Boki, Crnoj Gori i Beogradu, gde je živeo i radio. Matavulj je tematski proširio dotadašnje granice srpske književnosti, usavršio pripovetku kao žanr i obogatio srpski književni jezik.

Potekao je iz čakavsko-ikavske sredine, pune italijanizama, i sazreo u pisca leksički bogate umetničke proze – zanimljivo je da oko 500 reči iz čitavog njegovog književnog opusa ne mogu da se pronađu u opsežnom i temeljnom Rječniku Vuka Karadžića.

Matavulj je napisao oko 70 pripovedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama - "Iz Crne Gore i Primorja", "Iz primorskog života", "Iz beogradskog života", "Iz raznijeh krajeva", "S mora i s planine", "Sa Jadrana", "Primorska obličja", "Beogradske priče", "Život i Nemirne duše". Objavio je i dva romana - "Uskok" i "Bakonja fra Brne" i dve drame - "Zavjet" i "Na slavi". U Matavuljevom opusu nalazi se i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka razne sadržine ("Boka i Bokelji", "Deset godina u Mavritaniji" itd). Najznačajnije delo iz tog korpusa je vrsta autobiografije - "Bilješke jednog pisca". Njegovo delo danas je među najznačajnijim ostvarenjima srpske književnosti iz druge polovine 19. i samog početka 20. veka.

Matavulj je rođen u Šibeniku, 14. septembra 1852. godine. Tu je završio italijansku i pravoslavnu, srpsku osnovnu školu i nižu gimnaziju. U Zadru je 1871. godine završio Učiteljsku školu i nakon toga radio kao učitelj u nekoliko dalmatinskih sela i bio nastavnik italijanskog u Pomorskoj školi u Herceg Novom. U Crnoj Gori bio je i nastavnik gimnazije, nadzornik škola, urednik službenih novina i učitelj kneževe dece. Putovao je u Milano i Pariz, kao vođa grupe crnogorskih mladića koji su odlazili na školovanje, i u Parizu se zadržao nekoliko meseci. U Beogradu je živeo i radio od 1887. godine. Najpre je bio gimnazijski profesor, a nakon ženidbe bogatom udovicom postao je slobodan pisac. U Beogradu je i umro, 20. februara 1908. godine.

Počeo je da piše prilično kasno, sa 30 godina. Istorijska priča koju je stvorio na podsticaj kneza Nikole i objavio u službenim crnogorskim novinama je njegovo prvo objavljeno delo. Napisao ju je povodom veridbe kneza Petra Karađorđevića s kneginjom Zorkom. Posle prve, naručene pripovetke, Matavulj je počeo redovno da piše i objavljuje svoja dela. Od početnih pripovedaka, koje su za tematiku imale crnogorski život, preko onih iz primorskog života do najzrelijih, "beogradskih" pripovedaka, Matavulj je sazrevao kao pisac.

Crnogorske pripovetke, nastale na početku njegovog rada, za vreme boravka na Cetinju, opterećene su romantikom, etnografizmom i tendencioznošću. Od istih mana pati i roman iz crnogorske istorije "Uskok". Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je u nezavršenoj autobiografiji "Bilješke jednog pisca", čiji je najveći deo posvećen njegovom boravku na Cetinju.

"Dalmatinske" pripovetke i roman "Bakonja fra Brne" najznačajnija su ostvarenja iz 80-ih i 90-ih godina 19. veka - središnjeg perioda u Matavuljevom radu. Život dalmatinskog čoveka prikazan je s odličnim poznavanjem i dubokim osećanjem i simpatijom. U njima postoje i nedostaci karakteristični za rane pripovetke, ali i novi momenti - humor, atmosfera u slikanju sredine, snažni i životni likovi. Roman "Bakonja fra Brne" zamišljen je kao pripovetka, ali je u toku izrade prerastao u humoristički roman novelističke kompozicije i širokog realističkog plana. Oko priče o životnom putu jednog fratra razvijena je slika stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog života oko njega, Realizam prožet humorom osnovna je odlika ovog romana, koji se svrstava među najbolja dela srpskog realizma.

Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim "dalmatinskim" pričama iz poslednjeg perioda svog rada. Najbolje i najznačajnije su "Povareta", "Pilipenda", "Oškopac" i "Bila i našljedstvo". U poslednjoj stvaralačkoj fazi Matavulj je pisao i "beogradske" pripovetke, koje slikaju živopisne likove beogradskog predgrađa i gde se javljaju i fantastični motivi i dekadentan duh novog doba ("Aranđelov udes", "Naumova slutnja", "Beogradska deca").

Imao je veliko književno obrazovanje i od strane savremenika bio posebno uvažavan kao jedan od najobrazovanijih i "najevropskijih" srpskih pisaca. Pre njega, pisci su se razvijali pod uticajem ruske i nemačke književnosti. Od njegove pojave na književnoj sceni počeo je da dominira uticaj francuske kulture. Matavulj je i čitao i prevodio francuske realiste i naturaliste koji su uticali na njegov stil, tehniku pisanja, tematski opseg . Posebno je voleo Zolu i Mopasana, a njihov uticaj ogledao se u postulatu naturalizma - da pisac mora oštro, objektivno i savesno da posmatra život i piše o njemu.

Matavulj je trezveno promatrao svet oko sebe, zapažao i odabirao karakteristike likova, situacije, detalje iz života, prelomne trenutke važne kao prelomne tačke u pripovedanju... Likove i događaje pronalazio je u spoljnjem svetu, onome što je dostupno čulnim opažanjima i događaje razvijao u granicama životnih mogućnosti.

Kritičar Jovan Skerlić je za Matavulja rekao da je svojim intelektualizmom, književnom kulturom i znanjem književnog zanata nadmašio svoje književne drugove, a Jovan Deretić je u "Istoriji srpske književnosti" naveo da je on klasik naše realističke proze, pisac koji je, zajedno sa Lazom Lazarevićem, njen najveći umetnik reči.

Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009

Kritika je prenaglasila razlike među regionalnim tematskim krugovima unutar Matavuljevog dela, primorskim, crnogorskim i beogradskim krugom, naročito u vrednosnom pogledu. Zbog tih razlika, ma koliko da su one značajne, ne bi trebalo da zanemarimo druge koje nisu ništa manje važne: razlike između Matavuljevih radova iz raznih perioda njegova stvaralaštva. Crnogorske pripovetke, nastale na početku njegova rada, za vreme boravka na Cetinju, ponekad po narudžbi dvora, opterećene su romantikom, etnografizmom, tendencioznošću i samo u ređim slučajevima predstavljaju relativno uspela ostvarenja (Seobe, Zavođanka, Novo oružje). Od istih mana pati i roman iz crnogorske istorije Uskok, romantična povest o Čehu buntovniku, beguncu u Crnu Goru, i njegovoj tragičnoj ljubavi prema Crnogorki, priča u koju je unesena obilna etnografska i istorijska građa. Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je kasnije u nezavršenoj autobiografiji Bilješke jednog pisca, čiji je najveći deo posvećen autorovu boravku na Cetinju. Pripovetke iz primorskog života nastale su najvećim delom posle piščeva preseljenja u Beograd, uporedo s beogradskim pričama. Njima kao i romanu iz dalmatinskog života Bakonja fra-Brne Matavulj najviše duguje svoj glas velikog pisca i realiste. Život dalmatinskog čoveka, u Primorju i Zagorju u kojem se sukobljavaju vedra životna radost i duboka tuga, surovost i neka pitoma čovečnost, religija i sujeverje, humor i poezija, prikazao je ne samo s odličnim poznavanjem nego i s dubokim osećanjem i simpatijom. Ni ovde se nije odmah oslobodio nekih svojih ranijih nedostataka, etnografizma, prenaglašene deskriptivnosti, neizgrađenosti kompozicije, ali u njima ima u izobilju onoga čega nema u crnogorskim pripovetkama: humora, atmosfere u slikanju sredine, snažnih, životnih likova. Nekoliko, mahom dužih pripovedaka iz Primorja (Pošljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Svrzimantija i dr.), zajedno s romanom Bakonja fra-Brne, najznačajnija su ostvarenja srednjeg perioda Matavuljeva rada (kraj 80-tih i 90-te godine). Zamišljen kao pripovetka, Bakonja fra-Brne u toku izrade prerastao je u humoristički roman novelističke kompozicije i širokog realističkog plana, u kom je oko priče o životnom putu jednog fratra, o njegovom "đakovanju i postrigu", razvijena slika stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog života oko njega; on je obuhvatio, po rečima piščevim, "cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vjera". Realizam, snažno osećanje životne radosti, Matavuljev mediteranski smeh, koji nije nigde tako spontan, razigran i glasan, čine ovaj roman jednim od najboljih dela naše realističke proze. Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim pričama iz poslednjeg perioda svog rada. To su najpre četiri dalmatinske pripovetke: Povareta, Pilipenda, Oškopac i Bila i Našljedstvo, klasične po svojoj dubini, jednostavnosti i unutarnjem skladu, zajedno s Bakonjom njegova najznačajnija ostvarenja. Njima se približuju ostale dalmatinske pripovetke iz tog perioda kao i najbolje među beogradskim pričama (Frontaš, Pop Agaton, Aranđelov udes, Naumova slutnja, Beogradska deca i dr.), kojima je kritika tek u poslednje vreme poklonila punu pažnju.

Matavulj je bio najmanje opterećen predrasudama drugih realista. Iako je najrađe i s najviše ljubavi pisao o malom čoveku, o ljudima iz naroda, on im je prilazio bez iluzija i sentimentalnosti. Nije patio ni od nostalgije za dobrim starim vremenima. U "starom Rozopeku" pobedu ne odnosi stari nego "novi svijet". Od svih svojih savremenika najbliži modernom evropskom realizmu, on je u najboljim trenucima davao dela slobodna od moralističkih, pedagoških i kritičkih tendencija, čiji je jedini cilj bio istina o životu i umetnost. Matavulj je klasik naše realističke proze, zajedno s Lazarevićem njen najveći umetnik reči, "majstor pripovedač", kako ga je nazvao Ivo Andrić.

Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:18 pm

SIMO MATAVULJ
(Šibenik, 31.08.1852 — Beograd, 04.03.1908)

Romantički
period srpske književnosti imao je jednog dobrog pripovedača iz
Dalmacije, Stjepana Mitrova Ljubišu; realistički period ima ga u Simi
Matavulju.

ŽIVOT. — Rođen je 31. avgusta 1852,103 u Šibeniku, u
Dalmaciji, u staroj srpskoj šibeničkoj porodici, od oca trgovca.
Naporedo je učio državnu osnovnu školu, gde je jezik bio talijanski, i
srpsku, »rišćansku«, gde se predavalo na srpskom. U mestu rođenja je
svršio i nižu gimnaziju. Posle očeve smrti, u oskudici, ode svome stricu
Serafimu, igumanu manastira Krupe, i tu se neke četiri godine spremao
za kaluđera. Ne osećajući volje za kaluđerski čin, ode u Zadar, na
učiteljsku školu, koju svrši 1871. Zatim, učiteljuje po srpskim selima
severne Dalmacije, u Đevrekama i na Islamu, potom [1874] ide za učitelja
talijanskog jezika pomorske škole u Herceg-Novome. Tu je ostao sedam
godina, [do 1881,] i za to vreme učestvovao [?] u dva ustanka, u
hercegovačkom 1875. i u bokeljskom 1881.104 Sklonivši se 1881. u Crnu
Goru, postaje na Cetinju gimnazijski nastavnik, potom nadzornik osnovnih
škola. 1882. proveo je nekoliko meseca u Parizu. Od 1883. do 1887. bio
je nastavnik crnogorskom prestolonasledniku Danilu. 1887. napusti Crnu
Goru, dođe u Srbiju, gde je kratko vreme bio učitelj jezika u gimnaziji u
Zaječaru. Opet se vrati u Crnu Goru, gde dugo ne ostaje. 1889. je
ponova u Srbiji, u kojoj će ostati do smrti, kao učitelj jezika u
srednjim školama, činovnik presbiroa, i najzad kao privatan čovek baveći
se isključivo književnošću. Umro je naprečac 20. februara 1908.

KNJIŽEVNI
RAD. — U svojim uspomenama Matavulj priča kako mu je mati, razborita i
živa žena, dala "volju k fabulovanju". Talijanski jezik znao je od
detinjstva, i još kao manastirski đak počeo je čitati talijanske romane.
Kao učitelj sam je naučio francuski i čitao Balzaka i Žorž Sandovu.
1873. izišao je njegov prvi pokušaj, pesma Noć uoči Ivanje, u zadarskom Narodnom listu,
u kome je štampao još nekoliko svojih poetskih i proznih pokušaja. Kada
je 1880. pokrenut u Zadru Srpski list, on mu je postao revnostan
saradnik. Tu je 1881. godine štampao prvi svoj pripovedački ogled Naši
prosjaci,105 i otada počinje njegova plodna književna aktivnost. Prve
njegove pripovetke izlaze u lokalnim crnogorskim listovima osamdesetih
godina. Ti vrlo ozbiljni pokušaji su primećeni, i njegov književni glas
stalno raste. Saradnik mnogih srpskih i hrvatskih časopisa i listova, on
piše mnogo i na sve strane. Svoje mnogobrojne pripovetke štampa u
zasebnim zbirkama: Iz Crne Gore i Primorja, dve knjige (Novi Sad,
1888; Cetinje, 1889); u izdanju Matice hrvatske Iz prіmorѕkog žіvota
(3agreb, 1890); Sa Jadrana (Beograd, 1891); Iz beogradskog života (Beograd, 1891); Iz raznijeh krajeva (Mostar, 1893); Primorska obličja
(Novi Sad, 1899); Tri pripovetke (Mostar, 1899); S mora i planine (Novi
Sad, 1901); Beogradske priče (Beograd, 1902); Život (Beograd, 1904); Nemirne duše (Beograd, 1908). Pored toga izvesne pripovetke štampane su u zasebnim knjigama, među kojima Novo oružje (Beograd, 1890), Na pragu drugog života (Karlovci, 1899); Pošljednji vitezovi (Mostar, 1903); i Car Duklijan (Mostar, 1906). 1893. izišao je u Novom Sadu njegov popularni spis Boka i Bokelji.

Matavulj je, pored svega toga, napisao i dva romana: Uskok — veliku "pripovijetku iz crnogorskog života" — koji je doživeo dva izdanja (Beograd, 1892. i 1902), i Bakonju fra Brne, u tri izdanja (u Beogradu, 1892. i 1893, u Subotici latinicom, 1897). 1897. štampan je njegov dramat iz dubrovačkog života Zavjet; 1904. igran je u beogradskom Narodnom pozorištu njegov komad iz beogradskog života Na slavi. Pored toga ostala je od njega zanimljiva autobiografija Bilješke jednoga pisca (1898—1903, u Letopisu Matice srpske). U Mavritaniji
su uspomene na bavljenje u Crnoj Gori. Pored toga je opisao svoja
putovanja po južnoj Francuskoj, Alžiru, Levantu, Severnom moru. Od njega
je još ostao izvestan broj književnih članaka koji svedoče o njegovom
širem književnom obrazovanju.

Dobar znalac jezika, Matavulj je prilično i prevodio. Među ostalim, preveo je Na vodi od Gija de Mopasana (1893), zbirku bajki Vilina knjiga (Beograd, 1894), Senovita kuća Čarlsa Dikensa (Beograd, 1893), Zimske priče M. de Vogijea, (Beograd, 1894),106 San Emila Zole, Molijerova Pučanina kao vlastelina (1906), i Mizantropa, i nekoje talijanske noveliste i dramatičare. U rukopisu mu je ostao prevod Ugledanja na Hrista.

KNJIŽEVNO
OBRAZOVANjE. — Matavulj je imao izvesnih osobina koje su ga stavljale
iznad velike većine srpskih pisca njegova vremena: retko razvijen
posmatrački dar, poznavanje života i ljudi, znatno književno
obrazovanje. Iako nije učio velike škole, iako se nije školovao na
strani, on je svojom prirodnom bistrinom, duhovnom radoznalošću i retkom
vrednoćom uspeo da popuni praznine svoga obrazovanja. 3najući jezike,
on je mnogo čitao, i to najbolje pisce, i uspeo da bude jedan od
najobrazovanijih srpskih pisaca. Razuman čovek, on je dobro osećao da je
prošlo vreme "prirodnih genija" i darovitih neznalica u književnosti,
zato se nije zadovoljavao samo književnim znanjima, no se interesovao za
nauke, naročito za one nauke koje imaju veze sa književnošću, kao što
su filozofija i istorija. Njegovo književno i opšte obrazovanje davalo
je njegovim književnim delima karakter nečega većma evropskog i
modernog, i on je u tom pogledu stajao nad ostalim srpskim piscima
osamdesetih godina.
Dok su naši raniji pisci bili pod uticajima
nemačke, ruske ili mađarske kulture, on se razvio pod uticajem romanskih
kultura, talijanske i francuske. Rođen u Dalmaciji, gde je talijanska
kultura vladala vekovima, znajući talijanski još od detinjstva, on je
prvo čitao dela talijanskih pisaca, tu ušao u književne lepote, tu
razvio svoj književni ukus, tu se prvo učio pisati. Naučivši francuski,
on je revnosno čitao francuske pisce, naročito realističke i
naturalističke pisce, u prvom redu Mopasana, kojega je najviše čitao i
rado prevodio. Svršivši tu književnu školu, uglavnome po tim uzorima, i
sam je stao pisati. Možda prvi u novoj srpskoj književnosti, on sav
izlazi iz romanske kulture i izvesno prvi započinje nov period u dobu u
kome francuski uticaj staje zamenjivati ranije uticaje, ruski, nemački i
mađarski.

POTPUN REALIST. — Ostali srpski pripovedači
realističkog perioda nikako se nisu mogli otrgnuti od romantičarskog
vaspitanja iz svoje mladosti i sentimentalnih sklonosti svoje prirode i
zato, sem Milovana Đ. Glišića, nema nijednog koji bi bio potpun realist.
Matavulj je bio potpun realist. Bez romantičarskoga vaspitanja, uman
čovek, trezvena duha i pozitivne prirode, književno vaspitan kod
doslednih francuskih realista, on je sav u čistim idejama evropskog
realizma sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedno što je uopšte bio bez
mnogo mašte, drugo što je mislio da književnost treba da bude veran
odblesak stvarnosti, on vrlo malo izmišlja, i njegovi tipovi su često
proste fotografije, a njegove pripovetke, naročito dalmatinske, često su
beleženje lokalnih događaja. On se ograničava da bude savestan,
inteligentan, obrazovan posmatrač stvarnoga života, da hladno, bez
strasti, opisuje ljude kao što botaničar opisuje bilje ili zoolog
insekte. On neće da se kao čovek vidi u svom delu, čuva se ličnih
izliva, izbegava lirizam, samo po retkom izuzetku ulazi u moralisanje i
tendenciju, jedino, s vremena na vreme, dopusti sebi nešto humora. I
zato njegova bezlična dela su tačna, oštra, precizna posmatranja,
izgledaju hladna i suva, sa više pameti no srca, sa više tačnosti no
topline.

OBIM NJEGOVA RADA. — On ima ne samo veći duhovni vidik
no ostali srpski pisci no isto tako i veći posmatrački vidik. Dok su se
drugi ograničavali da posmatraju život jednoga staleža ili jednoga
kraja, da opisuju samo seoski život, ili da budu opisivači pojedinih
pokrajina, Mačve kao Janko Veselinović, Šumadije kao Milovan Đ. Glišić,
Srema kao Pavle Marković Adamov, Boke Kotorske kao Stjepan Mitrov
Ljubiša — dotle Matavulj slika i razne staleže i razne krajeve. On slika
i seljake, i plemiće, i građane, i intelektualce, sve više udaljavajući
se od seoskog života, sve više tražeći da slika složeniji i misaoniji
građanski i moderni život. On opisuje i Crnu Goru, i Dalmaciju, i
Beograd. On je jedini srpski pisac koji je umetnički slikao suvremeni
crnogorski život, i u tome ga niko dosada nije pretekao. Njegovo
slikanje Beograda, složenog, razbijenog, pomućenog beogradskog života,
nije uspelo. Kao što je Jakšić bio najbolji kada je opisivao svoj Banat,
tako je Matavulj davao svu svoju meru kada je slikao Dalmaciju, i ostao
najbolji slikar Dalmacije u celoj srpskoj i hrvatskoj književnosti.
Niko od naših pisaca nije Dalmaciju tako voleo i razumevao, niko je nije
shvatio tako široko i potpuno, i izrazio tako tačno i živopisno. Ne
ograničavajući se na jedan stalež i jednu sredinu, on je dao sliku cele
Dalmacije, i "rkaće" i "latinske", i "rišćanske" i "krišćanske", i
zagorske i primorske, i plemićke i pučke, i seljačke i građanske, i iz
nje dao najveću galeriju najraznovrsnijih tipova koju srpska književnost
ima. Njegov najbolji roman Bakonja fra Brne sinteza je i cvet svih njegovih dalmatinskih pripovedaka.

OPŠTI
POGLED. — U književnosti svoga doba Matavulj ima jedno naročito mesto.
On potpunije no iko predstavlja u srpskoj književnosti moderan evropski
realizam. On se odlikuje oštrim posmatračkim darom, jasnim i vedrim
duhom, trezvenim poimanjem života, retkim sposobnostima da stvari dobro
uoči i da ih dobro kaže, da nađe i obeleži karakteristične tipove, da dâ
jake i potpune slike celih sredina. Njegov stil je prost, određen,
precizan, književan bez retorike, neposredan, jedar, bez fraza i bez
boje, klasičan u dobrom smislu reči. Najobrazovaniji, najknjiževniji
među našim pripovedačima, on je u isti mah bio i najmanje knjiški. Iako
vrlo cenjen za života i dosta čitan, on kod velike publike nije mogao da
nađe onaj odziv koji su našli drugi pisci, slabije inteligencije i
prostijeg talenta, jer velika publika nikada ne može da se zagreje za
pisce koji na svet gledaju bez iluzija i koji pišu bez fraza.

Jovan Skerlić: "Istorija nove srpske književnosti"

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded

Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:19 pm

SIMO MATAVULJ

Prozno stvaralaštvo Sime Matavulja obogatilo je srpsku književnost realističkog razdoblja novim vrijednostima. Romanom Bakonja fra Brne (1892) i pripovijetkama iz dalmatinskog života (Povareta, Pilipenda, Bodulica i dr.) Matavulj je zauzeo najistaknutije mjesto među proznim piscima svoga vremena.

U
književnosti se javio prvi put pjesmom u zadarskom "Novom listu"
(1873). Pjesnički prvenac nije otkrio novi talent. Isto tako prvi prozni
pokušaj Naši prosjaci (1880) ne otkriva izvornog talentiranog pripovjedača iz zrele faze njegova stvaralaštva. U pripovijeci Naši prosjaci prikazuje svijet prosjaka koji je s više umjetničke snage već prikazivao hrvatski pripovjedač Vjenceslav Novak.

Pripovijetkom Miloš od Pocerja (1883), koja je kasnije prerađena i objavljena pod naslovom Novo oružje
(1890), Matavulj je posvjedočio neke značajke svog pripovjedačkog
talenta. Građu za tu pripovijetku pronašao je u crnogorskoj sredini,
gdje je u to vrijeme boravio.

Pripovijetkom Miloš od Pocerja
započinje kontinuiran književni rad Sime Matavulja. U vremenskom
rasponu od dvadesetak godina aktivnog stvaralačkog rada stvorio je
raznovrstan i bogat opus. Napisao je oko sedamdesetak pripovijedaka,
koje su objavljene u nekoliko zbirki: Iz Crne Gore i Primorja (1888. i 1889), Iz primorskog života (1890), Sa Jadrana (1891), Iz beogradskog života (1891), Iz raznijeh krajeva (1893), Primorska obličja (1893), Tri pripovetke (1899), Sa mora i planine (1901), Beogradske priče (1902), Život (1904) i Nemirne duše (1908).

U
pripovijetkama je, na što upućuju i naslovi zbirki, prikazivao tri
sredine: c r n o g o r s k u, d a l m a t i n s k u i b e o g r a d s
k u.

Živeći u Cetinju, Matavulj je mogao neposredno promatrati
životna zbivanja u tadašnjoj Crnoj Gori. U krugu intelektualaca
okupljenih oko cetinjskog dvora, kojemu je pripadao i Matavulj, bile su
aktualne ideje o modernizaciji crnogorske države. Međutim, Crna je Gora
živjela patrijarhalnim životom, u tradiciji herojske prošlosti, u
uspomenama na okršaje s Turcima, u krvnoj osveti.

Matavuljeve
pripovijetke iz c r n o g o r s k o g ž i v o t a otkrivaju
specifičnosti sredine, njezine sukobe, moral i psihologiju. Prvi prozni
radovi s motivima iz crnogorskog života romantično su oblikovani. Likovi
su idealizirani i nepotpuno oblikovani, a jezični je izraz suviše
ovisan o Stjepanu Mitrovu Ljubiši i Vuku Vrčeviću. To konstatira i
Matavulj u Bilješkama jednog pisca: "Silno kićenje po ugledu na Ljubišu i Vrčevića i na živi govor oko sebe".

Nakon
tih prvih zahvata u svijet Crne Gore Matavulj se počinje kritički
odnositi prema crnogorskoj stvarnosti i stvara realističniji tip
pripovijetke. Novu orijentaciju u prikazivanju crnogorske sredine
obilježile su kraće prozne forme Sveta osveta, Seobe, Učini kao Strahinjić, Stotinar, Deset godina u Mavritaniji i dr.

Dok je u prvim pripovijetkama iz crnogorskog života idealizirao patrijarhalne odnose i glorificirao junaštvo i čojstvo (Sveta osveta),
u drugoj fazi prikazivanja crnogorske stvarnosti oslobađa se
idealizacije i glorifikacije. U prikaz crnogorskog života unosi
naglašenu crtu kritičnosti koja poprima satirične razmjere, naročito u
djelu Deseg godina u Mavritaniji.

U kraćim proznim djelima Seobe i Stotinar
Matavulj je prikazao socijalno-ekonomske odnose u crnogorskoj sredini.
Potresnim realističkim slikama otkriva bijedu crnogorskog svijeta koji
odlazi u tuđinu za kruhom. Socijalna nota daje tim pripovijetkama
poseban značaj, a po svojim umjetničkim vrijednostima približavaju se
pripovijetkama iz dalmatinskog života.

Građu za pripovijetke iz
d a l m a t i n s k o g ž i v o t a nosio je kao dio uspomena iz
djetinjstva, koje je kasnije proširio i obogatio spoznajama do kojih je
došao u zrelim godinama. U krug pripovijedaka s motivima iz dalmatinskog
života ulaze najvrednija Matavuljeva ostvarenja Povareta, Pilipenda, Našljedstvo, Bodulica, Pošljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Oškopac i Bila i dr.

Matavulj
u svojim pripovijetkama iz dalmatinskog (ili prema njegovoj
terminologiji — primorskog) života obuhvaća područje od Boke kotorske,
Dubrovnika, sjevernog Jadrana do Rijeke. Na tom prostoru otkriva
raznovrstan svijet likova i događaja. Prikazao je gotovo sve društvene
sredine: male ljude, propale plemiće, trgovce, iseljenike, fratre,
nadničare, pomorce, seljake, intelektualce, ratnike, pečalbare i drugi
šaroliki svijet južnjaka. Taj svijet Matavulj promatra "očima jednog
treznog intelektualca", iako je emocionalno vezan uz ljude svoga
zavičaja.

Njegovu pažnju najviše privlače mali ljudi i njihove životne drame. U Povareti
je prikazana intimna drama maloga čovjeka — otočanina Jurja Lukešića,
koji je iskreno, neposredno i ljudski uvjerljivo oblikovan u svom
intimnom proživljavanju ljubavi, u bolnom suočavanju sa smrću voljene
djevojke i nadvladavanja emocionalnih klonuća.

U jednostavnoj i
čistoj strukturi fabule oživotvoren je intimni lik maloga čovjeka,
naznačena je socijalna pozadina, ostvarena je atmosfera kraja, živa
narodna riječ sa svojom lokalnom bojom i autentična psihologija naših
otočana.

Pripovijetka Pilipenda sugestivno govori o
moralnoj veličini maloga čovjeka koji u izdajstvu vlastite vjere vidi
izdajstvo svoje ličnosti i moralnog dostojanstva. Moralni problem, na
kojem se izgrađuje Pilipendin lik, postavljen je u određeni prostorni,
društveni i politički okvir.

Matavuljeva ljubav i poštovanje prema malom čovjeku doživjeli su svoj vrhunac u Pilipendi, a također i u pripovijetki Našljedstvo, koja otkriva težnju obalnog radnika Antuna Berkasa za ljudskijim životom i srećom.

U pripovijetki Pošljednji vitezovi prikazuje posljednje predstavnike plemstva koji se društveno, moralno i psihički dekomponiraju.

Novi svijet u starom Rozopeku donosi atmosferu ustajalog života u primorskom gradiću i prodor novih životnih oblika.

Matavuljeve
pripovijetke obuhvaćaju širok raspon motiva. Odlikuju se jednostavnošću
i dorađenošću, svježim jezičnim izrazom i izgrađenom realističkom
tehnikom i humorom.

Pripovijetke s tematikom iz b e o g ra d s k
o g ž i v o t a razlikuju se od pripovijedaka koje su vezane uz
dalmatinsku sredinu. U beogradskim pripovijetkama prikazuje društveni i
moralni život beogradske buržoazije i sudbinu došljaka u toj sredini.
Beogradski je život prikazao tamnim bojama inzistirajući na iznošenju
naturalističkih scena (Grešno dete). Humor koji je spontano
progovarao u pripovijetkama s tematikom iz dalmatinske sredine u
beogradskim pripovijetkama iščezava i ustupa mjesto mračnim, mističnim
raspoloženjima.

Pripovijetkama iz dalmatinskog života obilježio je vrhunski umjetnički domet realističke pripovijetke.

Matavulj je napisao i d v a r o m a n a: Uskok (1885) i Bakonja fra Brne
(1892). Uskok je inspiriran motivima iz crnogorskog života. Fabula je
izgrađena na motivu ljubavi bjegunca iz austrijske vojske prema
crnogorskoj djevojci koja je prema tradiciji drugome namijenjena. U
fabularni su tok uključeni viteške scene, običaji i nazori patrijarhalne
crnogorske sredine. Roman nema literarnih vrijednosti.

Uz pripovijetke s građom iz dalmatinskog života roman Bakonja fra Brne najznačajnije je Matavuljevo djelo, ali i jedno od najistaknutijih ostvarenja srpskog realizma.

Odabirući
građu koju je duboko proživio još u mladim godinama, Matavulj je
neposredno realistički, originalno, snažnim pripovjedačkim temperamentom
i smislom za humor predočio dvije sredine: siromašno i primitivno
dalmatinsko selo Zvrljevo i samostan Visovac.

Prateći, u
središtu fabularnog toka, životni put seoskog djeteta koje postaje
fratrom, Matavulj se uključio u tipičnu realističku temu, koju je
oblikovao na individualan način, iz posebnog vidnog kuta. Izgrađujući
lik Bakonjin, polazio je prvenstveno od socijalne osnove — ističući
utjecaj sredine na izgrađivanje karaktera. To je također tipično
realistička koncepcija književnog lika. I ostali su likovi u djelu
određeni sredinom. Deformacije samostanskih ljudi posljedica su njihova
društvenog života.

U romanu su konfrontirane dvije sredine:
seoska i samostanska. Seoska je sredina prikazana sa simpatijama, iako
autor otkriva primitivnost, grubost, elementarno nagonsko reagiranje
likova iz te sredine. On im se dobroćudno smije, otkriva u njima izvornu
snagu duha, lukavost i zdravlje.

Samostanski život prikazan je s
drukčijih pozicija. Autor osvjetljava parazitski način života
samostanskih ljudi, otkriva njihove slabosti, nedosljednosti i
devijacije.

Posebnu vrijednost Matavuljevu romanu daju izgrađeni pojedinačni likovi, svjež jezični izraz i sugestivan izvorni humor.

Matavuljev književni opus, osim pripovijedaka i romana, obuhvaća autobiografske zapise Bilješke jednog pisca, u kojima autor govori o svom književnom radu, putopisnu prozu Po Levantu, dramske pokušaje Zavjet (1897) i Na slavi
(1904). Bavio se i prevođenjem s francuskog, talijanskog i engleskog
jezika. Prevodio je Molijera, Mopasana, Zolu, Dikensa i talijanske
dramske pisce.

Svojim književnim talentom i kulturom Matavulj je zauzeo mjesto među najvrednijim piscima u književnosti srpskog realizma.

Dr Dragutin Rosandić
Iz Književnosti II

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded

Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:20 pm

BAKONJA FRA-BRNE

SIMO MATAVULJ " POVARETA " SimoMatavulj-Bakonjafra-Brne1a

U
romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga
humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim
srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna:
svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom
gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što
ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba
smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom
prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine
ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra
Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je
svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja
se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve
strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna
strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim
blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman
stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje
vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora
ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu
meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim
očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je
jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri
pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim
mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu
tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na
celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma
nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U
romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu meru svoga
humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim očima i punim
srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je jednostavna:
svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom
gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim mračna, kao što
ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu tematike ne treba
smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na celom jugoslovenskom
prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma nego i zbog svežine
ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra
Brne Matavulj je postigao punu meru svoga humorističnog talenta, kada je
svet i ljude gledao vedrim očima i punim srcem. Životna filozofija koja
se u njemu ogleda vrlo je jednostavna: svaka medalja ima svoje dve
strane, svetlu i tamnu, i pri pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna
strana nije baš sasvim mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim
blistava. U pogledu tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman
stekao simpatije na celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje
vedrine i optimizma nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora
ličnosti u njemu. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj je postigao punu
meru svoga humorističnog talenta, kada je svet i ljude gledao vedrim
očima i punim srcem. Životna filozofija koja se u njemu ogleda vrlo je
jednostavna: svaka medalja ima svoje dve strane, svetlu i tamnu, i pri
pažljivom gledanju vidi se da ni ova tamna strana nije baš sasvim
mračna, kao što ni ona svetla nije baš sasvim blistava. U pogledu
tematike ne treba smetnuti s uma da je ovaj roman stekao simpatije na
celom jugoslovenskom prostoru ne samo zbog svoje vedrine i optimizma
nego i zbog svežine ikavskog (bunjevačkog) govora ličnosti u njemu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded

Naslov: Re: SIMO MATAVULJ " POVARETA " 5/12/2012, 7:21 pm

MAJSTOR PRIPOVEDAČKE MINIJATURE

Čitavo
pripovedačko delo Sima Matavulja proisteklo je iz bogate tradicije
usmenog pripovedanja. Kada se zna da je sam Simo Matavulj bio neobično
dobar kozer, kada se zna da je umeo i mogao da svojim pripovedanjem
zaokupi pažnju mnogih i mnogih slušalaca tokom čitavih večeri, pričajući
im ne samo narodne legende ili anegdote, što ih je u detinjstvu i prvoj
mladosti slušao još od svoje majke, takođe odličnog usmenog
pripovedača, nego i "istinite priče", priče koje je ili čuo od drugih
ili sam stvarao, uzimajući za predmet neki istiniti događaj u kojem je
sudelovao, ili čiji je svedok bio, onda nije teško zaključiti otkud
toliko elemenata usmenog pripovedanja u Matavuljevoj prozi. Naravno, kao
što to uostalom uvek i biva, kada je reč o usmenom pripovedanju,
Matavulj je te priče dopunjavao i doterivao prilikom svakog ponovnog
pričanja. Zbog svega toga, Matavuljevo pisano stvaralaštvo ne smemo
posmatrati izolovano: nesumnjivo je da je talent usrnenog pripovedača
prisutan u gotovo svim njegovim pripovetkama. To prisustvo bilo je u
ovom slučaju i dragoceno i presudno, kako u pogledu izbora motiva, tako i
u odnosu na samu formu pripovedaka.

Dva široka i motivski
kontrastna područja prepliću se i uzajamno dodiruju u pripovedačkom delu
Sima Matavulja. Život ljudi u njegovoj rodnoj Dalmaciji bio je česta i
omiljena tema našeg pripovedača. Pored nešto pripovedaka iz crnogorskog
života, drugo ne manje značajno motivsko područje Matavuljeve pripovedne
proze čine pripovetke iz srbijanskog, pretežno beogradskog života.
Kritika je dosad jasno uočila ovu tematsku različnost, kao i razlike u
umetničkoj vrednosti ove dve grupe Matavuljevih pripovedaka. Mišljenja
smo da je isuviše često isticano da prave vrednosti Matavuljeve
pripovedne proze treba tražiti i sagledavati među njegovim dalmatinskim
pripovetkama, da je Matavulj kao slikar beogradskog i uopšte srbijanskog
života promašio i da se na ovom terenu kreće nesigurno i nesnalažljivo,
da nije pronicljiv u posmatranju ljudi i da je nemoćan u uočavanju svih
osobenosti ovog njemu pomalo stranog ambijenta. Izgleda da je ovakav
sud kritike bio uslovljen podvrgavanjem ocene temi; naime, za suvremenu
kritiku Matavulj je bio mnogo interesantniji kao slikar dalmatinskog
života već zbog same teme, zatim zbog originalnosti jezika, zbog jasno
izraženog lokalnog kolorita dotle neprikazivanog u srpskoj književnosti,
pa je to, donekle, doprinelo izgrađivanju definitivnog mišljenja o
njemu kao pripovedaču; slike iz beogradskog života, lišene zanosa i
prkosa, blagog humora i ironije, znatno tmurnije i sa izrazitom
tendencijom da se sa jednakom pronicljivošću prikazuju kako pozitivne
tako i negativne strane života u jednoj prilično zahuktaloj sredini,
koja je zbog dinamike svoga kretanja bila lišena neke izrazitije i
stalnije fizionomije, bile su neprijatne i kritičarima i čitaocima. Te
slike otkrivale su pojave koje "domaći" najradije žele da prećute ili da
ne vide, jer je tu najčešće reč o životnom talogu grada, o životu
ubogih periferijskih ljudi, o njihovim nedaćama i nezadovoljstvima, o
njihovim tajnama i žalostima. A pronicljivo pripovedačevo oko umelo je
da i u ovoj sredini otkrije ne samo mnoge životne pojave, nego i njihov
duboko skriveni unutarnji smisao. I kao što je umeo da sagleda svu
veličinu i tragiku mnogih apsurdnih situacija u kojima se nalaze
pojedini njegovi primorski junaci (Pilipenda, Toni Fabri u pripoveci Kišovite noći, Marko Pivić u pripoveci Kraljica,
zatim Roza bodulica, pa Pilip Vrleta i ko sve još ne iz te bogate
galerije?), Matavulj je uspevao da uoči i pripovedački ocrta slične
apsurdne situacije, što ih život tako nenadno ali i obilno nanosi, i
svojih beogradskih junaka (dovoljno je setiti se Vlajka u Vlajkovoj tajni, pa penzionera Koče Ilića iz Predmeta za priču, zatim nesrećnog avanturiste Diga u pripoveci Digov posao
i mnogih drugih iz velikog defilea beogradskih ličnosti u Matavuljevim
pripovetkama!). I zato je nepravedno i neumesno stalno odeljivati u
Matavuljevom pripovedačkom opusu ove dve motivske grupe, utoliko pre,
jer su tematski prilično srodne.

I u pripovetkama iz primorskog
života, i u beogradskim pripovetkama, Matavulj je slikar života ljudi:
iznalazeći mnoge apsurdne situacije i pojave, on strasno slika svoje
junake iz aspekta najvažnijih i u isti mah najbolnijih pitanja njihove
egzistencije. Tako dolazimo do suštine: teme njegovih pripovedaka, bez
obzira na motivska područja, dodiruju se i poistovećuju u načinu
posrmatranja na probleme, samo su ambijenti različiti! Zato treba
promatrati čitav Matavuljev pripovedački opus z a j e d n o, onako kako
je nastajao i tada i samo tako možemo videti i osetiti pravu vrednost i
sve draži Matavuljeve pripovedačke umetnosti.

Iskusni posmatrač
ljudi i pojava oko sebe, Matavulj je imao i još jednu dragocenu osobinu,
toliko potrebnu pripovedačima njegovog kova: umeo je da uobličava i
gradi dijalog, umeo je da reprodukuje ljudski govor izvanredno verno,
ali ipak tako da ne zvuči faktografski. Ta njegova osobina potiče iz
veštine usmenog pripovedanja. Pretežan deo u Matavuljevim pripovetkama
pripada dijalozima: opisi ličnosti, pejzaža i uopšte prostora, koncizni
su i svedeni na najmanju meru. Odsustvo dugih uvoda i širih opisa
ambijenta karakteristično je za Matavuljev pripovedački postupak: naš
pisac ima dragocenu osobinu pripovedača da ume i može odmah da priđe
izlaganju, ne zadržavajući se zbog saopštavanja nekih manje važnih
pojedinosti. To se manifestuje naročito u manjim njegovim pripovetkama,
koje su zaista minuciozno obrađene.

Zanimljiva je pripovetka Kišovite noći:
u suštini jedna briljantna mopasanovska prozna minijatura, pisana
izvanredno virtuozno i u jednom dahu, to je itekako duboka slika
ljudskih naravi i začaranog kruga njihove svakodnevne mržnje i
netrpeljivosti. Ipak, neko silom može da razbije taj začarani (i
apsurdni) krug svakodnevnih zađevica i da udovolji svojim silovitim i
prkosnim ljubavničkirn impulsima, i da se makar za trenutak vine i u
druge sfere zajedno sa voljenim bićem. Ali kako i taj nenadni odlazak u
olujnu i kišovitu noć nema izgleda na neku sadržajniju perspektivu,
Matavulj tako i zaokružuje svoju minijaturu. Epiloga najčešće nema, samo
je neizvesnost mogućna perspektiva. — Slično je i u pripoveci Pilipenda,
koja je malo remek delo za sebe. Ta jednostavna slika iz vremena
unijatskih akcija u Dalmaciji dobija zapravo grandiozne dimenzije u
efektnom, ali i potresnom završetku, koji nije ništa drugo do svesno i
bolno sagledavanje jada i bede ljudi, njihove nemoćnosti pred fatalnim
silama, ali i pred samim sobom; sudbina ljudska uokvirena je apsurdom — i
na tu činjenicu, koja izgleda zagonetna, Matavulj ovde ukazuje. I pred
takvom sudbinom i u nemogućnoj situaciji našao se Pilipenda, koji ima
mnogo od iskonskih osobina naših Ijudi: prkos i čvrstinu, ali i duboku
osećajnost. Koliko samo uzbudljive životne istinitosti ima u poslednjoj
slici ove pripovetke, koja zbog svoje zadivljujuće jednostavnosti,
objektivnosti u prikazu i majstorske neposrednosti predstavlja i danas
jedan od vrhunaca srpske realističke proze.

Ponekad samo, i to
uglavnom u ranijim pripovetkama, Matavuljevi junaci uspevaju da u
košmaru života postignu nemogućno. Podvig Marka Pivića u Kraljici u suštini je trijumf mladosti, lepote i ljubavi. Susret ljubavi i smrti u Povareti
takođe ima svoje donekle srećno rešenje, ali i takva rešenja daleko su
od toga da Matavulja možemo, makar i sporadično, smatrati idiličarem: u
njegovim prikazima uvek je zastupljena objektivnost, što daje mogućnosti
da i drukčija rešenja od onih u Pilipendi deluju ubedljivo i
životno istinito. Ipak, vremenom, majstor pripovedač usmeravao je svoju
pažnju na čuda ovog "šarenog svijeta", tražeći i nalazeći duboke istine o
ljudima i njihovim shvatanjima života i u naizgled neobičnim
okolnostima. Takav je slučaj u Bodulici a po neobičnosti sličnu situaciju imamo i u Vlajkovoj tajni.
Istinski humanist i objektivni slikar života, Matavulj uspeva da
prevaziđe razna konvencionalna shvatanja morala i da, izdižući se iznad
takvih shvatanja, traži i bori se za međusobnu ljubav i toleranciju
ljudi u najrazličitijim situacijama i okolnostima. Upravo po toj osobini
Matavulj se jasno izdvaja ođ ostalih naših pisaca toga doba, i
zahvaljujući njoj može i danas delovati savremeno.

Istakli smo već udeo usmenog pripovedanja u Matavuljevoj prozi. Čini se da je pripovetka Uskrs Pilipa Vrlete
ponajbolji primer. Taj ton usmenog pripovedanja sačuvao se u našoj
prozi do danas (nije li taj isti ton prisutan u pripovedačkom
stvaralaštvu Branka Čopića?). Ali, dok je taj u s m e n i ton
pripovedanja u Matavulja, kada je reč o njegovim pripovetkama iz
primorskog života, u suštini jedno inventivno prizivanje sećanja iz
detinjstva ili mladosti, prizivanje koje nije lišeno izvesnih elegičnih
prizvuka, jer prošlost uvek mora takve prizvuke i da izazove, treba reći
i to da usmeni ton pripovedanja, naročito u ovoj pripoveci, sadrži i
nešto od blage ironije, u skladu sa samom temom: sećanje na prošle dane
samo potvrđuje i pojačava saznanje o opštoj i neumitnoj prolaznosti u
životu i na taj fenomen mogućno je gledati kroz koprenu blage ironije i
sa prividnim zadovoljstvom! Tako je i nesrećni, samrtnički Uskrs Pilipa Vrlete
u pripoveci povod da se pripovedač seti jednog čudnog lika i njegove
još čudnije sudbine, ali i da izazove viziju punu kontrasta, koja sadrži
i sliku razuzdanog, šarenog karnevala, veselja i bezbrižnosti, nad
kojom se nenadno, kao neminovni uzrok ili posledica, svejedno, nadnela
smrt. Čitav događaj Matavulj je majstorski opisao, naravno, koristeći i
sredstva ironije. Da nema mnogo tako kapitalnih različnosti između
njegovih primorskih i beogradskih pripovedaka ovde se nameće, kao jedan
od razložnih i ubedljivih dokaza, poređenje pripovedaka Uskrs Pilipa Vrlete i Ciganski ukop.
Sklonost ka dočaravanju potpunog kolorita, tako jasno izraženu u prvoj,
sretamo u punoj meri i u drugoj pripoveci; takođe, i izvestan ironični
tretman ličnosti, događaja i okolnosti imaju dodirnih tačaka: s jedne
strane vedra slika karnevala u prvoj pripoveci, kao i čudno cigansko
društvo, koje se smeje i ruga u drugoj. Dve kontrasti — veselje i smrt
spojene su u ovim zanimljivim i prividno čudnim pripovedačkim slikama.
Samo prividno čudnim, jer te slike donose itekako ubedljive životne
istine, bez obzira što su zasnovane na kontrastima!

Isto kao i u
pripovetkama iz Dalmacije, Matavulj se u svojim beogradskim pripovetkama
pretežno interesuje za udese malih ljudi, čije životne sudbine mogu
izgledati čudne i osobene. U tom smislu ističe se pripovetka Frontaš
u kojoj nam pisac saopštava "slučaj" Dragiše Milutinovića, nasilno
otrgnutog od svog poziva: čovek koji je našao sebe u oficirskom
nastavničkom radu sa vojskom prebačen je u administraciju, gde nije
mogao da se snađe i zbog čega nikako nije mogao da se pomiri sa
sudbinom. Ali, i kada može da napusti Beograd, pošto je najzad dočekao
penziju, ovaj nekadašnji poručnik ostaje, da bi negde na periferiji,
pred svojom kućom, okupljao decu, komandovao im i obučavao ih vojnoj
veštini. Ima istinske tragikomičnosti u ovoj situaciji, koju Matavulj
dočarava u zanimljivoj narativnoj formi, još jednom pokazujući svoju
veliku sposobnost uočavanja čudnih strana života i njegove prividne
harmonije.

Kritika je zamerala reportersku površnost u pojedinim
Matavuljevim pripovetkama iz beogradskog života. Mada u takvim
konstatacijama ima tačnosti (navedimo kao primer pripovetku U Filadelfiji)
obavezni smo i da ukažemo na izvesne činjenice, koje su, tako nam se
bar čini, bile presudne u Matavuljevom susretu sa Beogradom i njegovim
ljudima. Već smo istakli kako se Matavulj u Beogradu susreo sa jednom
sredinom, koja usled prevelike dinamike svoga razvoja tako reći da i
nije imala neku izrazitiju i stalniju fizionomiju. Osim toga, ta sredina
bila je prilično šarolika, raznorodna i mogla se nametati već samim tim
piscu kao fenomen vredan pažnje. Takav je slučaj sa pripovetkom U Filadelfiji,
koja nije ni priča, ni reportaža ili, tačnije, koja je i jedno i drugo
po malo! — Tu Matavulj prikazuje jedno od mnogobrojnih beogradskih
dvorišta sa poređanim malim stanovima unaokolo, kakvih je bilo na pretek
u nekadašnjoj Paliluli, a kakvih u tom kraju ima i danas. I pisac je
opsednut tim ubogim životom predgrađa smatrao dovoljnim da u priči da
ovlašne profile ljudi koji pitoreskno defiluju kroz dvorište,
prikazujući njihove mane i svađe, ogovaranja i podmetanja, — jednom
reči, sve ono što čini malu ljudsku taštinu. Matavulj nije jedini naš
pisac koji prikazujući beogradsko predgrađe nije imao sreće! Ambijent
njegove priče U Filadelfifi sličan je ambijentu Nušićeve drame Iza božjih leđa.
Može se bez teškoća zapaziti kako je i Nušića nadjačala amorfnost
životne građe, njena šarolikost i mnogostranost. Slično je bilo, istina
nešto ranije, i sa Matavuljem, ali je ova priča ipak vredna pažnje kao
dokaz svestranog piščevog interesovanja za životne manifestacije jedne
za njega relativno nove sredine.

Pa ipak, talentovani i
prefinjeni posmatrač ljudi, njihovih vrlina i slabosti, Matavulj je i u
beogradskim pričama otkrivao paradoksalne i apsurdne događaje i obrte,
kao i neočekivana osećanja i raspoloženja njihovih aktera. U tom pogledu
pripoveci Vlajkova tajna pripada posebno i počasno mesto.
Dirljiva ljubav junaka ove priče prema detetu stanodavke, od kojega je i
sama majka digla ruke, njegovo staranje i želja da mu ulepša dane
patnje i bolesti, koji su istovremeno i poslednji dani inače kratkog
života bolesnog deteta u pripoveci su prikazani kao pomalo čudan
humanistički gest. Iako lišena kolorita najboljih dalmatinskih
pripovedaka, ova izvanredna Matavuljeva minijatura iz beogradskog
života, može se bez rezervi svrstati među najbolje stranice njegove
pripovedačke proze.

Jednostavnija od Vlajkove tajne, ali opet ozarena lepotom ljudske plemenitosti i ljubavi je i minijatura Bolničarka.
Uopšte, kada nije težio da svoj pripovedački izraz proširi, kada je
ostajao u granicama pripovedačkih minijatura, Matavulj nije i kao slikar
Beograda zatajio. I kao što je slučaj sa njegovim minijaturama među
pripovetkama koje obrađuju život Dalmacije, tako je i ovde, u
Matavuljevoj pripovedačkoj slici Beograda. I kao slikar Beograda i
njegovih ljudi Matavulj je najbolji kada nam nudi svoje pripovedačke
minijature, svoje male ali briljantne priče o tadašnjim, ali i večitim
ljudskim udesima, njihovim radostima i patnjama, njihovim stradanjima i
podvizima. Zato njegove prozne minijature svetle poput blistavih
medaljona, otkrivajući nam velike i značajne ljudske istine.

Odavno
su uočene Matavuljeve humorističke sklonosti. Nekad su one ispoljene u
piščevom dobroćudnom, gromoglasnom smehu, a nekad samo kao prizvuk blage
ironije. Nema sumnje, Matavulj je imao veliki smisao za uobličavanje
smešnih događaja, situacija i tipova. Ali, nama se čini zanimljivijim
njegov ironični tretman pojava i zbivanja, tretman na koji se može naići
i u nekim njegovim pripovetkama. Karakteristična je pripovetka Našljedstvo.
Sve u njoj vrvi od ironičnog prikaza — kako pojedinaca, tako i čitave
sredine. Na početku, još od trenutka kada sudija Fotis poziva Antuna
Berkasa, a ovaj, opet, začuđen, za sebe konstatuje "Doista, zove me na
rakiju! Pa hajdemo, i ovako je kapi od jutros okusio nijesam", dok među
ostalima lebdi pomisao ne radi li se tu o nekoj krivici, i, razume se, o
zatvoru kao logičnoj posledici. I posle, u domišljanskoj akciji
Antunovoj kako da što pre dođe do nasleđenog novca, i kasnije, kada
uživa, trošeći dobijenu sumu. Koliko živopisnosti i vedrine u ovoj
pripoveci! Osmeh nam igra na licu dok je čitamo, opsednuti smo
optimizmom i vedrinom ovog domišljanstva i nenametljivom duhovitosti
fakina Antuna. To je pravi Matavulj, koji kao i Glišić, uživa u
humorističkoj situaciji i duhovitom prikazu svojih ličnosti. Ironija
ovde nema gorčinu koja bi stvarala satirične iskrice. I kada u
pripovetkama Matavuljeva ironija počinje da bude pokašto gorka (kao u
pripoveci Gledajući Hamleta), to je više uopštena slika
društvenih pojava i naravi, nego prikaz pojedinih jasno profiliranih
tipova. Zbog toga, valjda, rečeno je kako je Matavuljev humor —
dobroćudan. Iako ovakvo tvrđenje može izazvati osporavanje, jer se ne
može zaboraviti da ovaj humorist primenjuje ponekad ironični tretman
nekako setno, sa senkom neke tuge što je sve to tako, što je ovaj naš
svet ispunjen mukom i jadom ljudskim, a što je Matavulj, neumorni i
pažljivi posmatrač, neprestano primećivao i čega je on uvek bio svestan,
čak i kada je gradio svoje humorističke situacije. Ima u tome dosta
sličnosti između našeg pisca i Čehova, kao da se uglovi njihovog
promatranja životnih nanosa, prilika i neprilika, kao i čudnih ljudskih
sudbina ponekad savršeno poklapaju.

Matavuljeve karikaturističke sposobnosti ogledaju se u punoj meri u pripoveci Pošljednji vitezovi (naslov prve verzije: Konte Ile X).
Iako humor ove pripovetke nije lišen one dobroćudnosti i glasnog smeha,
ne može se preći preko činjenice da ovde imamo prikazane i tamne strane
života, koje su neposredna posledica socijalnih protivrečnosti
uslovljenih upravo onim pojavama, koje Matavulj opisuje. Naime,
postojanje poslednje i već degenerisane gradske aristokratije naporedo
sa novim i novim slojevima mladog građanstva poteklog sa sela,
uslovljavalo je i donosilo mnoge protivrečne situacije, mnoge sukobe i
nerazumevanja, što je naš pripovedač vešto i prikazao, podsmevajući se
pojedinim neprikladnostima, ali i ne zaobilazeći neke negativne
posledice takvog stanja. Zbog toga je humor u ovoj dužoj pripoveci
kompleksniji i tamniji, naročito kada se ima u vidu druga verzija dela.
Ali, u naknadu za to, donosi nam ova pripovetka uspele plastične prikaze
glavnih ličnosti, koje su predstavljene tako reći na dramski način:
mnogobrojnim dijalozima, koji su samo doprineli efektnosti
karikaturističkih slika.

Isto kao što je Matavuljev humor
kvalifikovala kao dobroćudni, kritika je iznalazila i pesimizam u
njegovim delima. Vidni su pesimistički tonovi u njegovom delu i, mada
zvuči paradoksalno, oni imaju svoje dodirne tačke sa njegovom sklonošću
prema ironičnom prikazivanju ljudi i događaja. Matavulj je bio više
posmatrač nego analitičar: zato i u njegovim delima nema dovoljno
psihološkog senčenja; ali, zato nam on u većini slučajeva pruža potpune
pripovedačke slike, koje nikako nisu samo puko dočaravanje životnih
činjenica, već i njihovog imanentnog značenja i smisla. Posmatrajući
tako životne pojave i događaje, Matavulj je sve više bio svestan
začaranog kruga ljudske egzistencije, zatvorenog kruga ljudskog života i
njegovih apsurdnih međa. Nekad se zadovoljavao samo prikazom ljudske
nemoći pred tim sudbinskim granicama, a nekad je pribegavao ironiji kao
sredstvu kojim plastičnije može da prikaže pojedine situacije, često
vedre, ali često (možda još i češće) — besmislene i zato tužne.

Zanimljiv
je Matavuljev odnos prema fabuli. On je jedan od naših prvih
pripovedača koji zanemaruje fabulu, koji svu svoju pažnju usredsređuje
na određenu situaciju ili na pojedine ličnosti i okolnosti li kojima se
one nalaze. Zato se dešava da se njegovo fabuliranje često iscrpljuje u
opisima ambijenta ili samo u dočaravanju jedne životne situacije. Nije
mnogo voleo da zalazi u prošlost, ređe je iznosio istorijat svojih
ličnosti. Pa i kada je to činio, veću pažnju ipak je poklanjao određenom
t r e n u t k u ili s i t u a c i j i u koje nas dovođi bez nekih
dužih priprema i objašnjenja.

Za rasvetljavanje Matavuljevog pripovedačkog postupka karakteristična je pripovetka Predmet za priču.
Dvostrukim tokom pripovetke predstavio je Matavulj izvanredno
sugestivno ličnost starog Koče Ilića, tako da se ne može izdvojiti šta
je ovde zanimljivije: da li sam okvir priče sa opisom susreta sa Ilićem,
ili pak priča, koja, istina, zadire u prošlost, ali koja se nekako
produžuje do samog trenutka pripovedanja, koje nam donosi sliku
zagonetnog iskrsavaju u vajkadašnjoj ljudskoj egzistenciji, nemoćan u
rešavanju mnogih fatalnih i apsurdnih pojava i situacija, Simo Matavulj
uspeo je i uspeva do naših dana da nam rasvetli nešto od onoga što je
činilo i što čini život; i tragične dileme, i vesele, razigrane trenutke
ispunjene bezbrižnošću i radošću, i nerešive sukobe ljudi u
svakodnevnoj borbi za opstanak, i prividno nezanirnljive običnosti
svakodnevice, koje mogu imati nagle i neočekivane obrte, i ljudske nade,
patnje, uzdanja i istrajnosti; uspeo je, jer je sa ljubavlju istinskog
humaniste slušao sve damare života, želeći pre svega da otkrije ono što
je osnovno u večitom procesu ljudskog trajanja. Snažan i ubedljiv,
savršeno jasan i nedvosmislen dokaz ovoj tvrdnji vidimo u činjenici da
mnoge Matavuljeve pripovetke deluju i danas ne samo zanimljivo, nego i
aktuelno. A to nikako nije samo i isključivo posledica njegovog uzornog
majstorstva u pripovedanju.

Raško V. Jovanović

SIMO MATAVULJ " POVARETA " RaskoJovanovic-SimoMatavuljnaslovna1a

SIMO MATAVULJ " POVARETA " RaskoJovanovic-SimoMatavuljnaslovna1a

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded