
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | JOVAN DUČIĆ | |
| Autor | Poruka |
---|
besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:45 pm | |
| BIOGRAFIJA
Jovan Ducic (1871 - 1943), rodjen u Trebinju. Po zavrsenoj i uciteljskoj skoli u Somboru, bio je ucitelj u Bjeljini i Mostaru. Jedan je od osnivaca i urednika casopisa Zora (Mostar, 1896 - 1899). Studirao na filozofsko-socioloskom fakultetu u Zenevi, odakle je cesce odlazio u Pariz. Od 1907. godine je u diplomatskoj sluzbi Srbije na raznim duznostima (Carigrad, Sofija, Atina) i Jugoslavije (delegat Lisabonu). Godine 1941. presao je u Geri - SAD, gdje je u aprilu 1943. umro. Posmrtni ostaci su mu 2000. godine preneseni u Trebinje, sto je bila njegova poslednja zelja.
Ducic je najmarkantnija licnost srpske knjizevnosti u prvim decenijama 20. vijeka. Pod uticajem francuskih simbolista i parnasovaca on je unio novi duh u srpsku poeziju, obogacujuci njenu sadrzajnost novim temama i novim izvoristima inspiracije. "Kabinetski radnik na mucnom poslu rima i ritma", kako je sam za sebe govorio, on je njegovao kult forme, tezeci ka savrsenstvu, ka organskoj uskladjenosti svih elemenata versifikacije. Sve je u toj poeziji elegantno i virtuozno receno, blistavo, jasno i tacno, kadkad do mjere da pojedini stihovi zvuce kso lozinke i sentencije. Ubjedjeni pristalica teorije "l' art pour l' art", on je stvarao poeziju koja treba da bude "odvec gorda da bi zivjela za druge", usredsredjenu na velike, vecite teme, ljubavi, smrti, religije. Osim pjesama, pisao je putopise (Gradovi i himere), filozofske eseje (Blago cara Radovana), kao i eseje o knjizevnosti (o Vojislavu Ilicu, Bori Stankovicu, Kocicu i dr. ). Djela: Pjesme(1901), Pesme (1906), Plave legende(pesme u prozi 1908), Grof Sava Vladislavic (1942), Staze pored puta - Jutra sa Leutara - Moji saputnici (stihovi, proza, 1951), Lirika (1943). U nekoliko navrata izlazila su mu sabrana djela, prvi put za njegovog zivota, 1929-1930.
Skoro ce se navrsiti sto trideset godina od rodjenja princa srpskih pesnika Jovana Ducica, a za nepune tri godine bice okruglih sedam decenija kako je (dok je besneo veliki svetski rat) dusa njegova nasla mira.
U testamentarnoj pesmi "Povratak" ovaj bogotrazitelj slutio je da ce se sa Tvorcem sjediniti i u Gospodu upokojiti vecnim mirom tek onda kad njegov "prah mirno predje u grumen gline uzezene". Tada, kako pesnik kaze, izmedju njih nece vise biti medje.
Medje, one stvarne, duhovne, kao i da nisu postojale. Ducic se, narocito u godinama svoje duhovne i pesnicke zrelosti, smelo zagledao u onostrano, jos smelije i odresitije izrazavao je teskobe zebnje i muke koje su ga razdirale. Pored toga, Duciceva je pesma, posluzimo se za ovu priliku jednim njegovim stihom, znala da u "olujno doba"ukaze "grob pretka i put narastaju".
Sam Ducic je, nasavsi se spletom neveselih okolnosti sred olujnog doba u tudjini, trazio puta i za sebe i za svoje pleme. I kao sto je vapio da se preseli u "grumen gline uzezene" i sjedini sa Tvorcem, oporukom je obavezao da njegov zemni prah bude prenet u otaxbinu, i to u rodno mu Trebinje.
Pesnikov testament, na zalost, jos uvek nije ostvaren.
Tako i dve godisnjice koje cemo uskoro obeleziti u dvema susretnim godinama iznova otvaraju i pitanje potpunog povratka Jovana Ducica. Kako je datum Duciceva odlaska sa ovoga sveta sasvim pouzdan i neosporan kao cinjenica, godina njegova rodjenja jos uvek je predmet sporenja i nedoumica. Pesnikova "autobiografska" beleska u Curcinovom "Srpsko-hrvatskom almanahu" upucuje da je Jovan Ducic na svet dosao 5. februara 1874. godine, a neki drugi podaci kazu da je rec o drugom datumu.
Sa Ducicevom knjizevnom biografijom stvari stoje drukcije. Tamo je sve pouzdanije, skrojeno majstorskom rukom. Njegova knjizevna biografija, bar faktografije sto se tice, precizno je pouzdano istrazena i do detalja je poznata. Ducic pesnik se, bas kao i Milos Crnjanski (i sam povratnik u nas knjizevni zivot), oglasio 1886. godine u somborskom "Golubu" pesmom "Samohrana majka", a stihovi su mu, za zivota, poslednji put objavljeni ratne, i za njegov narod tragicne 1943. godine. Pred pesnikovu smrt "Amerikanski Srbobran" je objavio Duciceve pesme nastale kao pesnikov dramatican odogovor na dogadjaje i pokolje koji su zadesili njegov narod.
Dve vremenske odrednice iz Duciceve knjizevne biografije, krajnja i pocetna, obuhvataju, dakle, period od skoro sest decenija aktivnog pesnikovog prisustva, a dve prostorno udaljene tacke (od Sombora do Pitsburga) na cudesan i simbolican nacin otvaraju i zatvaraju ovu knjizevnu biografiju osvetljavajuci njegove odlaske i njegove povratke u knjizevnom smislu i znacaju. Iako u knjizevnoj biografiji Jovana Ducica nisu nesporne samo cinjenice vec i pesnikovo delo, mi, ipak, tek danas glasno (a ranije sa pola usana) govorimo o pesnikovom konacnom povratku u otaxbinu.
Ako je tacno, kako je vec mnogo puta isticano, da je Jovan Ducic pesnik opusa, sta je to sto iznova pokrece pitanje povratka pesnika koji vec ima zadivljujuci opus? Pesnik Jovan Ducic, stekavsi za zivota ime i ugled klasika, kasnije je, spletom neveslih i zdravom razumu tesko pojmljivih razloga, bio proteran iz knjizevnog zivota Srbije i ondasnje Jugoslavije. Stranstvovao je ovaj pesnik skoro pola veka. Ducic, valja to posebno istaci kada se govori o njegovom povratku, nikad nije bio pesnik bez citalaca i, ako je za utehu, nije bio pesnik bez uticaja na knjizevne tokove u nas. Ipak su njegovi citaoci bili uskraceni da se upoznaju sa celinom njegovog opusa pa i nekim, reklo bi se, sa cisto knjizevnog stanovista uzgrednim, za razumevanje Duciceva dela vrlo bitnim pesnikovim aktivnostima, jer je sve to bilo skrajnuto i dobrim delom i upucenijim u knjizevne tokove nepoznato. Ducic je uz to bio oklevetan pesnik.
Kazuje li nam njegova u "cudnu svetlost obucena dusa", govorom pesme, "blage reci vecitoga" utesno potvrdjujuci dostiznost svake, pa i knjizevne pravde? Pravo na Ducica nasa kultura je stekla i time sto ga je, ma koliko on kao pesnik bio svetski, porodila i omogucila kao pesnika, i sto je on, na drugoj strani, u svoje delo ugradio ono sto je najbolje i najvise mogao da pruzi nas jezik, isproban i kusan strogim Ducicevim metrickim obrascima. Pretvarajuci "jad u molitvu i harmoniju" Duciceva pesma je pronasla obrazac ali i distancu prema prethodnicima, ne raskidajuci sasvim spone sa tradicijom i sama postajuci tradicija. Za Ducica su i nasu knjizevnost i skrajnute njegove pesme vise znacile i radile od reci opadatelja njegovih.
Pa, "dok i ovaj vek tone u prostranstva tajna" prizivaju Duciceve pesme kao "glasnici bola i vesnici harmonije". Duciceva besprekorna stilizacija kao visoka estetska mera skoro da nas je navikla da pejzaze, zvukove i boje ne raspoznajemo i ne imenujemo po njihovoj prirodnoj meri, obliku i izgledu vec uporedjujuci ih sa onim sto pamtimo kao slike i sazvucja iz Ducicevih pesama.
"Sumnja, to sunce moga uma", kako je Ducic pevao, gleda li iz nas govoreci da pesnikovog odlaska nije ni bilo? Duciceva sumnja nas ne obeshrabruje vec nam pomaze da svet vidimo potpunije. Njegova sumnja je i tamo gde je "slutnja bezgranicna". Iz nje kao da "oci na oba sveta gledaju".
Ne gleda nas, danas, Ducic samo "s nebeske svetle cistine" vec on govori uzmemirenjem iz nase najdublje osame, iz jezika u kome je pronasao najvecu meru i najdublji vir.
O kakvom je onda povratku rec? Pesnik odlazi iz jedne kulture onda kad se istrosi matrica sa koje emituje poruke, a Duciceva matrica nije istrosena. Ne vraca se Ducic nama vec mi Ducicu. I sto se dublje i smislenije zagledamo u njegovo delo bice nam jasno i ko smo, i kuda idemo, i sta nas ceka.
A kad je rec o pesnikovom zavestanju, ono je bespogovorna obaveza. Dok god su Ducicevi zemni ostaci u tudjini, nasa je kultura krnja i uskracena za jednu obavezu.
Zar taj "astralni veliki nomad", gospostvenog lika i otmenog stiha, nije visestruko prosirio izrazajne moci srpskog jezika pesmom koja je, uz svu prefinjenost i otmenost, pocesto znala biti "zizak u domu siromaha" i "suza u oku mucenika"?
Tek ce se "suze u oku mucenika" pretvoriti u suze radosnice kad Duciceve zemne ostatke vratimo zemlji hercegovackoj. A pesnicki povratak u nadleznosti je jezika i kulture kojima je Jovan Ducic jos za zivota postao stub, oslonac, orijentir i visoka meta. Njegova uzdarja na sve ono sto je uzimao bogata su i trajna. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:46 pm | |
| Djela:
Pjesme(1901),
Pesme (1906),
Plave legende(pesme u prozi 1908),
Grof Sava Vladislavic (1942),
Staze pored puta (stihovi, 1951),
Jutra sa Leutara (proza, 1951),
Moji saputnici (1951),
Lirika (1943).
U nekoliko navrata izlazila su mu sabrana djela, prvi put za njegovog zivota, 1929-1930. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:47 pm | |
| PJESME
De profundis
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema: Što utehom zovu, zovi zaboravom; Jad istinski dubok nikad ne zadrema. Rastrzana tako među snom i javom, Gledajući kako nepomično bdije Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom. Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije Ni sad ispijena ta čemerna čaša, I svirepi otrov jedne ironije; I da će nas večno strasna prošlost naša U nemirne noći da trgne i seti, Kao zveket lanca starog robijaša. Surovi će dani doći i uzeti Svaki po svoj deo od srca što bunca, Što želi, što moli; a ti ćeš se peti; Peti neprekidno, do kobnog vrhunca, Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete Pružajući ruke i vapijuć: Sunca I tako ti dani bez sreće i mete, Odnoseć svoj deo stradanja i suza, Kao gavrani će kraj nas da prolete, I ne pokidavši ni jednu od uža Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji, Za nama i gleda na nas ko Meduza. Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku, Mladosti moje to uzglavlje meko Dugo nam ima do u tihu luku, Ostrvo mira i sad je daleko. Katarke stoje gordo na toj vodi Što znači život... Mi hitamo žurno; Nejasno nebo nad nama se svodi, Pod nama more nemirno i burno. I zaman hita naše slabo oko Kule tog mora da pozna i spazi; Istina mora da leži duboko - Mi nad njom gremo po neznanoj stazi. Pitanja naša šum nejasni sreta, I žudnom duhu odgovara nije; Gde je početak? Gde li čudna meta? U neprovidnim maglama se krije. Brod mnogi ovud minu s mnogo muke, Istine blago tražeć u dubini; I ne spaziše svetiljke iz luke - A gle po vodi razvalina njini... Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko, Ranjeno srce drukčije nam zbori Niti u pustoš pustaj žudno oko, Da te nespokoj za saznanjem mori. Spokojan pogled po površju baci, Sladosnog mira tu ćeš samo steći. - O, Muzo, tuda samo trepte zraci, I val se pjeni slatko žuboreći. I snivaj samo Biće manje suza I više svjetlih i spokojnih noci... Svikni na odmor pod teretom uža Istina jedna i sama će doći Zovi se ljubav I nas samo pjevaj, I našu mladost bezbrižno i tio: U jednom srcu cio svemir ima, U jednoj suzi ima život cio Ne pitaj nikad: zvuke naših dana Hoce li vjetri da raznesu šumom, Ko bjeli behar sa procvalih grana, Il cvjeće nekad nad našijem humom; Il će da žive... Niti pitaj, mlada, Da li se rodi odjek tvome glasu, I da l ga naše gluho doba sada Vjencima svojim il kamenjem zasu, - Budi ko ptica sa sjevernih mora, Stanovnik magle i ostrva leda, Što pjeva žudno izmeđ lednih gora, Ne pitajući da l je kogod gleda, I da l je sluša; i sred mrtvog dola Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije I najzad umre - bez imalo bola Što joj pjesmu nikad niko čuo nije
Jablanovi
Zašto noćas tako šume jablanovi, Tako strašno, čudno? Zašto tako šume? Žuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi. U toj mrtvoj noći pali su na vodu, Ko olovo mirnu i suvu, u mraku. Jablanovi samo visoko u zraku Šume, šume, cudno, i drhću u svodu. Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim Ko potonji čovek. Zemljom prema meni, Leži moja senka. Ja se noćas bojim, Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.
Pesma ženi
Ti si moj trenutak i moj sen i sjajna moja reč u šumu moj korak i bludnja i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo što duša prosneva. Poljubac je susret najlepši na svetu. Od mog priviđenja ti si cela tkana, tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden. Ti beše misao moja očarana, simbol svih taština, porazan i leden. A ti ne postojiš, nit' si postojala. Rođena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Krila
Leteti, leteti, leteti visoko, Neznanom prostoru kao starom drugu, Vitlati se kao omađijan soko, I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.
Čuti samo zamah svoj u prostorima- Muziku svog krila! I na samom kraju, Svoj trag izgubiti i cilj među svima, Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.
Da mi žeđ osete kobnu i sve višu Oči što su tude dugo svetlost pile, Kao vir dve ovce sa runom od svile, Kao krv dve noćne sablasti što sišu.
Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom; Da kao gnev svetlost sva ispuni mene; Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom, Tu gde gore večne podnevi bez sene.
I strasna raskršća sunaca, i puti Kud oluj svetlost neprekidno ide, Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti Bog koji ubija oči kad ga vide.
Da samo s visina za ponore znadnem Bacivši u prostor konce svojih žila; I letim večito, i letim dok padnem Samo pod teretom ozarenih krila.
Oči
Beskonačne tvoje oči, mlada ženo, Dve duge večeri u pustinji mora; Dve sumorne bajke što uznemireno Imaju šum slutnje u granama bora,
Dve mirne galije s crnim zastavama; Dve žene u crnom, na molitvi neme; Dve ponoćne reke kroz kraje od kama; Dva glasnika bola koji kroz noć streme.
Oči moje žene, mračni triumf ploti, Koje večnom tugom opijene behu, Svoj su prostor našle u njenoj čistoti, A svoj car nebeski u njenom grehu.
Od suza prosutih u velika bdenja, Te beskrajne oči sijaju se s toga, Dalekim i čudnim sjajem ushićenja, Kao neke oči što videše Boga.
Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži Sve tamne ekstaze snova koje sanja, Oči nepregledne, na čijem dnu leži Velika i mračna slabost očajanja.
Moja ljubav
Sva je moja ljubav ispunjena s tobom, Kao tamna gora studenom tišinom; Kao morsko bezdno neprovidnom tminom; Kao večni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna, Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta? Ali tvoga daha prepuno je svašta, Svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom, Rađaš se u meni kao sunce noći, I u mome telu drhtiš u samoći, Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom moru lepote i kobi, Celo moje biće to je trepet sene; O ljubljena ženo silnija od mene - Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
Kao mračna tajna ležiš u dnu mene, I moj glas je eho tvog ćutanja.Ja te Ni ne vidim gde si, a sve druge sate Od tebe su moje oči zasenjene.
Simbol
Gledam tvoje krupne oči zljubljene, Gde sja vatra - ko zna - grešna ili sveta. Svejedno ljubiš ili drugog ili mene; Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.
Ljubav bi ti moja bila zatočenje, U tvom bezgraničnom, granica i meta; Takva, večna zeno, kroz život i mrenje U slavi instikta ti si samo sveta.
Ti si sat od kojeg nebo zarumeni, Simbol veći nego bol ljudski što grca, I ti si božanstvu bliža nego meni; Više zakon svat, nego zakon srca. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:49 pm | |
| Strofe jednoj ženi
Gledaću tvoj sjajni sen na talasima, I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu, Kao prvo gnezdo budno među svima, Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.
Ti si iskra moga mača pobednoga; Sto muzičkih vrela što bruje i plave; Pogled koji hoće da sagleda Boga; Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.
Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo, Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari; I kao da svemu ti beše poreklo, Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.
Sve vode postaše za odsev tvog stasa, Prostor, da imadneš dušu začuđenu, Mir tamnih dolina za eho tvog glasa, Sunce da na svetu baciš svoju senu.
Ti si kao lađa sa krupinim jedrilima, Što nosi poneblja drugih kopna; o, ti, Što se, neumitna, javi među nama Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.
Podne
Nad ostrvom punim cempresa i bora, Mlado, krupno sunce prži, puno plama; I trepti nad šumom i nad obalama Slan i modar miris proletnjega mora. Ljubicaste gore, granitne, do svoda, Zrcale se u dnu; mirno i bez pene, Površina šušti i celiva stene; Svod se svetli topal, staklen, iznad voda. Prah suncani trepti nad ispranim peskom, I srebrni galeb ponekad se vidi, Svetluca nad vodom. I mirisu hridi Mirisom od riba i modrijem vreskom. Sve je tako tiho. I u mojoj duši Produženo vidim ovo mirno more: Šume oleandra, ljubicaste gore, I bled obzor što se proteže i puši. Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne Obale i vrti; i svetli i pali Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,- Galeb jos svetluca. Mir. Svuda je podne. Pored vode Put mesecev srebrn niz more se vidi, Leži beskonacan vrh zaspalih vala. Mir. Zadnji je talas došao do hridi, Zapljusno setno i umro kraj žala. Noc miriše tužno cempresovom smolom. Nebo pepeljasto. I kopno i voda Ko da nocas dišu nekim cudnom bolom, Tiha tuga veje sa dalekog svoda... Sto srca nocas kucaju u meni, I celo mi bice budi se i diže Casom nekoj zvezdi, a cas kakvoj ženi. Sve kipi u meni, ko plima kad stiže: Kao sad da postah Dokle zvezde brode Jedne bezimene noci, pored vode.
Senka
Ide sen moja pored mene, Ognjena sablast i džin modar, Predamnom kao vod bez smene, Kao zbir za mnom, nem i bodar. Pred šumom presta da me prati, Za šumom vec me opet ceka; Pred prag ce crkve zbunjen stati - Taj prediskonski strah coveka. Taj sjaj što mrkne i što sjaje, Taj govor tela recju tamnom! Dokle ce ici i šta traje - Ta gorka igra sunca sa mnom? Sve ce pod nebom dalje sjati, A sen i covek, dva blizanca, Na raskršccu ce nekom stati Da oba zbace teret lanca... No tražice se, dok dan sija, Dve sudbe vecno sjedinjene: Senka od zemlje bezmernija, I covek lakši i od sene.
Vraćanje
Kad mi opet dodješ, ti mi pridji tada, Ali ne ko žena što čezne i voli, Nego kao sestra bratu koji strada. Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli. Puna nostalgije beznadežne, duge, Ne sećaj me nikad da bi mogla doći Zadocnela radost iz dubine tuge, Ko ponoćno sunce iz dubine noći. Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge Da te voljah mesto ko zna koje žene U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge... I ti beše samo sen nečije sene...
Izmirenje
I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi.
Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stardanja i mena: Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena.
Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo!
Opsena
Ti si kao zvezda jednog jutra slave, A u meni osta kao crna rana; Ti si trista vrela što bruje i plave - Da sva budu jedna suza otrovana.
Beše kao carska galija kroz pene, S glasom o pobedi; beše u čas zore Himna zemlje suncu; a samo za mene - Red crnih zastava što kroz mrak vihore.
Ruka ti je bela meka kao cveće, A moja ostade sva okrvavljena, Otkud si i ko si, niko znati neće; Ljubav ili mrznja, sudba ili žena.
Leto
Okićenu lozom i cvećem od maka, Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva. Na pučini magla providna i laka, U vrućome žitu prepelica peva.
Iz vode i kopna odisaše leto Mirisom i vatrom. Tesne staze behu Pune kosovaca. Veselo je cveto Turčinak u njenom govoru i smehu.
Ona je kraj mene tada koračala, Strasna kao leto, pored mirnih vala, Polivenih toplim bojama i sjajem.
Vaj! I mladost prože, ko sunce nad gajem! Samo još u meni ti si i sad taka; U kosi ti isti cvetovi od maka.
Carica
Ti si lepa naša carica u kruni, S deset dubrovačkih paževa; i greje S tebe sjaj dragulja što donese puni U Kotor brodovi s Kipra i Moreje.
Orli od bisera leže po tvom skutu, Krsti po stiharu, i safiri vratom; Mirise Istoka ostavljaš po putu; Tvoga konja vode potkovana zlatom.
Sve crkve u carstvu tvoje ime zbore, I naše velmože i naši vazali Gledaju te s čežnjom i sa strahom dvore.
Dok ti gledaš kao paž plašljiv i mali, Kako jedna briga, tanka kao para, Pređe preko čela krunisanog Cara.
Ave Serbia
Tvoje sunce nose sad na zastavama, Ti živiš u besnom ponosu sinova; Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama, I zore da zrače na putima snova. Još si uz nas, sveta majko, koju muče; Sve su tvoje munje, u mačeva sevu, Sve u našoj krvi tvoje reke huče, Svi vetri u našem osvetničkom gnevu. Mi smo tvoje biće i tvoja sudbina, Udarac tvog srca u svemiru. Večna, Tvoj je udes pisan na čelu tvog sina, Na mač njegov reč ti strašna, neizrečna. Mlekom svoje dojke nas si otrovala, U bolu i slavi da budemo prvi; Jer su dva blizanca što si na svet dala- Mučenik i heroj, kap suze i krvi. Ti si znak u nebu i svetlost u noći, Kolevka i groblje, u odeći sunca; Ti si gorki zavet stradanja i moći, Jedini put koji vodi do vrhunca. Mi smo tvoje trube pobede, i vali Tvog ognjenog mora i suncanih reka: Mi smo, dobra majko, oni što su dali Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka.
Veče
Mre potonja svetlost i postaje smeđa, Oktobarsko sunce gasne iza huma... A tvoja je duša puna bolnog šuma, Teška suza stala u dnu tamnih veđa.
Dok u tvome vrtu dan očajno tinja; U tamnoj se senci rasplakale česme; Šumi gora, kao rosa da rominja, A u tebi huje rime moje pesme...
Huje tamne rime, ko mistično vrelo, Kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada: U svakome stihu ima suza jada, U svaku je strofu leglo srce celo.
BOR
Golem i mračan, neveselo, Stoji, bezimen kao travka; U njemu huči gorsko vrelo I noću prespi jedna čavka. Usamljen večno, strašna grmen, U prvi sunčev trenut sjanja, Niz ozarenu baci strmen Crnu sen svoga očajanja. A noću nebu zavihori, Kad zna da bolno sve zanemlje - I zvezdama po svu noć zbori Gorke samoće ove zemlje | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:50 pm | |
| INTERPRETACIJE PJESAMA SUNCOKRETI Pjesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku: - svetlost kao izvor zivota, - teznja ka visinama i prostranstvima, - teznja ka idealima. Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge. U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca. Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom. Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge. U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni. Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom: Pomrece nocas sirom vrti, Dvoredi sjajnih suncokreta, Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta. Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe: 1. Tu su sve zedji ovog sveta, Sva nespokojstva i sve zudnje. 2. Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta. Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta. Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente. JABLANOVI Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja. Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja: Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume? Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme. Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju: Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi - to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha. Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio. Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek". Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc. Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni". Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:51 pm | |
| O SRECI - " Svaka filozofija je tuzna. Ako govorite duze o sreci, vi cete se naposletku osecati pomalo nesrecnim. Nema nijedne velike istine covekove o kojoj se sme do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao:ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. Sve sto je duboko izgleda na dnu duboko i neveselo; i ni u jedan ponor se ne daje dugo gledati bez vrtoglavice i uzasa. Koliko vise razmisljate o zivotu , sve se vise otvaraju njegove zasede i prokazuju njegova bespuca. Zato ako puno govorite o nesrecama u zivotu, najzad vise ne vidite zivot nego nesrece.... ..... Najmanje su srecni oni ljudi koji bi imali sve razloge da budu srecni. Ima ljudi koji su gospodari zlatnih rudnika, a ne osjecaju se srecnim; a ima ljudi koji se ne osecaju nesrecnim ni posle kakvog slucaja koji bi drugi smatrali katastrofom ljudskog zivota. Znaci da je sreca jedna stvar misljenja, i da sama za sebe nista ne predstavlja. Sreca, to je ipak samo jedna fikcija. A ako sreca postoji, onda je ona samo u zeljama, jer je zelja pokret i akcija, znaci jedini zivot i jedina prava radost. - Neosporno, ima i ljudi koji ne umeju biti srecni ni sa kakvim vrlinama, ili ma kolikim bogatstvom. Ima i ljudi rodjenih za nesrecu, kao sto su drugi rodjeni za muziku. Treba imati talenat za srecu, kao sto treba imati puno duse da se bude istinski nesrecan. Mali ljudi mogu biti srecni, ali mali ljudi ne umeju biti nesrecni... .... Sve su velike srece slucajne, i nema coveka koji je izmislio jednu srecu. Nije tacno receno da je svaki covek kovac svoje srece; tacno je, naprotiv, da je covek uvek sam kovac svoje nesrece. Jer od hiljadu nesreca ima samo jedna koja nas snalazi od Boga, a to je smrt, iako smrt nije nesreca, ili bar ne najveca. Sve druge bede su delo covekovo, cak i sama njegova bolest. Zato ako su srece slucajne, nesrece nisu slucajne. Za svaku nasu nesrecu kriva je ili nasa lakoumnost, ili nasa gordeljivost, ili nasa glupost ili nas porok. I za fizicke bolesti su krive samo nase duhovne bolesti, nezdrave i porocne misli.....Zato covek kroz ceo zivot cini sebi samom vise zla nego dobra...." O LJUBAVI - " LJ ubavnici su najveci utopisti, a ljubav je najveca utopija. U ljubavi se oseca vise nego sto treba, pati vise nego sto se misli, sanja vise nego sto se zivi, i kaze i ono u sta ni sami ne verujemo. U ljubavi nema niceg razumnog. Ljubav je jedno dusevno stanje bez ravnoteze i bez razabiranja. Zato su anticki Grci smatrali ljubav bolescu, a zaljubljene bolesnicima... ... Ljubav je osecanje koje je rezultat svih drugih osecanja, zbir svih mogucnosti covekovih, najvisih i najcistijih. Ljubav je najveci izvor snage za iluziju, i najdublji dokaz moci za akciju. Ljubav je svedocanstvo zdravog spola i dubokog morala; jer za ljubav treba imati pre svega mnogo fizicke sile i neizmerno mnogo dobrote ... ... Ljubav je dokaz inteligencije, jer covek bez ideja i prostak bez vaspitanja, ne mogu biti zaljubljeni, posto je ljubav najveca mudrost i najfinija dusevnost. Ljubav je zato uvijek bila privilegija najvosih dusa, ako ne i najvecih duhova... ... Ljubav je, najzad , i najvisi produkt kulture. Kod primitivnih ljudi ne postoji ljubav nego prohtev, ni san nego pozuda. Sto je veca kultura jednog naroda, utoliko je ljubav dublja, jer je komplikovanija i fatalnija. Zena nije vise zenka nego licnost, znaci mnogostruka lepota;umetnicko delo, dusa i duh. Zbog ovog je osecanjr ljubavi tesno vezano za neciju inteligenciju i dobrotu. Biti zaljubljen, verovati u ljubav kao u nebo, to je ziveti u najvecoj cistoti i krajnjoj sili dobrote. Ljubav je najveci stepen svega sto nosi nekoristoljubivo srce, najvece pregnuce, totalno samoodricanje, zivot u drugom bicu i za drugu licnost, usadjenu u zenit jednog doba naseg zivota. - Zato je apsurdum i nesreca sumnjati u nesto sto volimo, pa je apsurdum sumnjati i u zenu ako je cemerniji paradoks bozji, cak i nepremostiva fatalnost za ljude od srca i ponosa. Jer, najcesce, koliko je ljubav veca, utoliko je i sumnja veca. Medjutim, za punu srecu u ljubavi, treba biti nesebican, i prema sebi krajnje neosetljiv: ljubav iskljucuje samoljublje, i ne poveruje ni u ono sto je ocevidno. Ideal i nije u stvarima nego iznad njih. Tesko srcu koje uzima san o sreci kao sliku srece koja je mogucna. Nema srece koja se ne daje porusiti u prasinu, ako je samo vise tumacimo nego sto je osecamo... " O PRIJATELJSTVU - " Nad svetom lezi i dosada kao debelo more nad zemljinom korom. Toliko je dosada neizmerna na zemlji, da covek uvek trazi nekog da ga razonodi. Da vidi coveka, makar kog! Da govori, makar s kim! I da razgovara, ma o cemu! I da ide, ma kuda! - Covek odlazi u drustvo vise iz dosade nego iz sujete. Inace, nista ne bi moglo ni da objasni opstanak drustva, bar ne ovakvog kao sto je danasnje, koje nam oduzima novac, duh, vreme, karakter, zenu. Jer bi se, odista, moglo bez toliko ljudi, zena, reci, lazi, obecanja, kompromisa. Ovakvo drustvo, to je nesrecni svet koji sam sebi zagorcava zivot, kao kockar i pijanica... ... Ljudi ne smeju ostati sami sa sobom. Cesto vole cak i drustvo glupaka, i nevaljalaca, cak i svog protivnika, nego da trpe samocu, a to znaci drustvo samog sebe. Ovo je zaista najgori paradoks. Naprotiv sportovi, trazenje duhovitosti bufona i ucenosti sarlatana, dolazi samo iz ocajne dosade. Zena je najbolji spasilac od camotinje. Ljudi se ne zene toliko iz ljubavi i fizicke potrebe, koliko iz crne dosade; ne zato da s nekim podele zadovoljstvo i srecu, koje ne nerado dele, nego da podele dosadu. I zena izneverava muza vise iz dosade nego iz perverzije, kao sto to isto radi i njen covek. Zato mi se cini da je prvi motiv prijateljstva strah od camotinje, strah koji je jeziv i mracan kao provalija, i koji je cesto uzrok velikih bolesti i velikih zlocina... " | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:52 pm | |
| O MIRNOCI .... " Najveci problem covekov, to je spokojstvo u zivotu. Spokojstvo je stoga jedino sto je on vecito trazio, i jedino sto nikad nije nasao. Sve velike vere i filozofije isle su za tim da coveku najpre uliju u dusu spokojstvo. Drugim bicima je dovoljno da imaju hranu i prebivanje pa da budu spokojna, i cak radosna, a jedino covek moze postici i sva bogatstva i sve blagodeti, pa da ipak ostane nespokojan.... ... Covek razdrazen i ljut, jeste stvarno lud i glup; jer strast zaludjuje i zaglupljuje, oduzimajuci coveku moc humanosti i moc spokojnog razmisljanja. Samo covek miran, izgleda uvek gospodarem i sebe i drugih, dostojanstven i ponosit. Covek gospodin mora pre svega biti miran... Ako covek pun temperamenta donosi cesto ljudima puno radosti, ipak samo covek spokojan donosi mira... ... Spokojstvo daje uzvisen izgled i ljudima i stvarima... " O KARAKTERU - " Jedno od najplemenitijih osecanja covekovih, to je moc indignacije. Ima ljudi koji se ne mogu ni ushititi ni indignirati, a samo se izabrani ljudi mogu da ushite pred velikim, i zgnusaju pred niskim. Ova dva osecanja, ushicenje i indignacija, idu naporedo. Prostaci znaju jedino da se obraduju i razaloste, ili samo razljute, i zatim samo razonode, a jedino covek gospodskim osecanja moze da podjednako reagira, i to od fizickog potresa, isto tako na ono sto je sublimno, kao i na ono sto je nedostojno. Moc indignacije dolazi stoga od covekove velike moralne cistote, i od njegovog visokog smisla za zivot i njegovih najvisih nacela. Gospodin, to je uvijek vitez, koji po svojoj prirodi nikada ne zna za cinizam. Zena se ne ume da indignira, nego samo da uvredi, zato sto u zeni ima vise oholosti nego ponosa, i vise ukusa za formalizam nego za sustinu. Prema tome, osecanje indignacije je uglavnom osobina muskaraca... ... Jedan veliki problem u karakteru covekovom, to je iskrenost prema samom sebi. Odista, covek nikoga ne vara koliko sebe samog. Odista, covek nikoga ne vara koliko sebe samog. On je posvednevno prva igracka dvoje sopstvene ambicije, sujete, senzualnosti, pasivnosti, skrtosti, raspikucstva, drskosti, straha, gluposti. On nema nikad dovoljno pameti da sam proveri svoja osecanja, i da sam odmeri svoju pravu snagu. Zbog toga i izmislja principe, i improvizira osvedocenja kako bi pred svetom sakrio svoja losa dela iza njih, a narocito da bi sam pred sobom opravdao svoje postupke... " O RODOLJUBLJU - " Da li patriotizam znaci samo covekovo toplo osecanje za zemlju u kojoj je rodjen? Ili patriotizam znaci pre svega vrelu ljubav za narodnu tradiciju i jezik? Po reci patria, odista bi patriotizam znacio osecanje za tlo svog plemena, ali po reci rod , od koje smo mi Srbi napravili lepu rec rrodoljublje, to osecanje bi znacilo ljubav za tradiciju i jezik. Uostalom, ovo oboje izlaze na jedno isto: posto se i plemensko tlo obelezava granicom duhovnom a ne fizickom. - Stvarno, otadzbina, nije ni tlo, ni pleme, ni jezik, nego kolektivni duh jednog naroda. Bilo je uvek, a ima i danas, puno naroda koji zive na zajednickom tlu, i govore istim jezikom, a ne smatraju se istim narodom. U starom veku je takva bila i Grcka, podeljena na razne zemlje, a Rimljani su smatrali drukcim narodom cak i naselja u rimskoj Kampanji... ... Kolektivni duh jednog naroda, to je proizvod zajednicke proslosti, istorije, zajedno podeljenih sreca i nesreca, pobeda i poraza. Kolektivni duh zato predstavlja istodobno i materijalnu i moralnu oblast: zajednicke zrtve u krvi za iste principe i za isti ideal. Patriotizam je stoga jedno veliko porodicno osecanje steceno istorijskim uslovima zivota, osecanje koje zahvata od prvog do poslednjeg coveka celi masu narodnu, ma koliko ona bila brojno krupna, nasuprot osecanju duhovne bliskosti prema susednim zemljama i narodima, koje smatraju zatim dalekim i tudjim, ili njima neprijateljskim... ... Ima ljudi koji su po svojoj prirodi liseni osecanja patriotizma. Ovakvi ljudi predju iz svoje zemlje u drugu zemlju ravnodusno kao sto divlja zver predje iz Konga u Sudan, ili kao sto ptica predje sa grane na granu. Moglo bi se reci da izvesni ljudi nemaju patriotskog osecanja koliko drugi nemaju osecanja verskog, ili treci osecanja umetnickog. Ovo je jedna velika nesreca covekova. Ima samo dva osecanja koja su dva najvisa duhovna bogatstva, pored kojih i najsiromasniji covek ne moze biti potpuno ubog: to su patriotizam i vera. Ko voli svoju otadzbinu, on uvek zivi u sirokom prostoru, na velikom suncu, u velikoj zajednici, kao sto covek koji iskreno veruje u Boga nije nikad ni sam ni beznadezan. Bez ova dva osecanja, covek je propalica... " | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:53 pm | |
| KNJIGA O LJUBAVI Govoriti o ljubavi, to je već pomalo voleti...”, kaže Jovan Dučić. Ovo je knjiga koju čita svaka nova generacija baš zato što su u njoj date velike istine o ljubavi, ljubomori, muškarcima i ženama i njihovom večnom nesporazumu. Evo nekih izvoda iz knjige: “Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav je najveća utopija. U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi, a kaže i ono u šta ni sami ne verujemo. U ljubavi nema ničeg razumnog. Ljubav je jedino druševno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja. Zato su antički Grci smatrali ljubav bolešću, a zaljubljene bolesnicima... Samo u ljubavi i u smrti ljudi mogu da se izjednače, i da poslednji stiže prvog. Poznato je da Dučić nije baš pohvalno pisao o ženama, smatrajući ih lakomislenim, površnim i potpuno iracionalnim bićima. “Žena ne zna da poštuje, nego da voli. Žene ne traže ni da vi njih poštujete, nego da ih volite. Poštovanje za njih znači odsustvo svake ljubavi, nešto hladno i iz glave, a ne nešto preosećajno i iz duše. One veruju da nekog treba najpre voleti, kako bi ga zatim isitnski poštovale, a ljudi misle obratno. Žene misle: gde je mnogo poštovanja, tu je malo ljubavi. Žene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole, i zato se često predaju i ljudima koji su im inače fizički nemili... Sve žene vole bogataše, jer je žena uvek siromah. Pametnih se boje... Žene počnu da ljube samo onda kad su voljene, ili bar kad misle da su već voljene. Inicijativa ljubavi uvek dolazi od čoveka. Žena hoće više da bude voljena, nego da sama voli; i više da je žele, nego da je vole. Ona ne samo da prva ne voli, nego prva i ne bira. Čovek joj se može naoko i dopadati, ali je retko da ga prva zavoli. Žena može da se zanese za bogatašem ili artistom, za vojnikom ili sportistom, za lepim ili za umnim, ali se najzad dadne, često za ceo život, sasvim drukčijem čoveku nego kakvog je zamišljala i želela. Ona uvek podlegne jačem, a ne lepšem i umnijem, ni boljem i milijem. Retko koja žena visi o ruci čoveka koji je bio odista čovek njenog ukusa... Padajući pred jakim, a ne pred dobrim i lepim, žena ne razume duh nego volju, i ne lepotu nego nameru...” | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:54 pm | |
| PJESNIK VELIKIH TEMA - Jovan Ducic je veliki srpski smislotvorac:pesnistvo je primarno razumevao kao unosenje nekog poretka u haos realiteta, kao izgradnju smisla u svetu kome smisao nije nuzan. U svetu haosa samo pesnik, taj tvorac sto stoji odmah uz Boga, moze da proizvodi smisao. Otuda u pesnistvu Ducicevom preovladjuje govor o onom bitnom, sustinskom po coveka i njegov opstanak. Vecna pitanja i veliki problemi predstavljaju njegovu tematsku okosnicu gotovo svih njegovih pesama: covek i priroda , ljubav i zagonetka polova, narod i njegova istorija, obesmisljenost realiteta i spasonosna delatnost poezije, neminovnost smrti i neophodnost traganja za Bogom, sve su to kljucne teme na osnovu kojih se i sudilo da je Ducic misaon, filozofican pjesnik. Njegova poezija zaista prisno druguje sa mislima, ona je prijateljica mudrosti, naravno na nacin na koji to poezija, uopste, moze da bude. Otuda citaoca njegovih pesama valja traziti, pre svega, medju onima koji se rado obracaju filozofskim, pa i religioznim i mitoloskim tekstovima, tacnije rec je o ljudima koji poseduju izvesno metafizicko culo. Onaj koji nema osecanje za totalitet postojeceg i koji nema sposobnost za iskoracenje izan puke ocevidnosti realiteta nece biti u stanju da se priblizi ovoj poeziji. Ducic je pesnik koji je svet umeo da sagleda kroz obasjanje onostranosti. - Ducic, medjutim, nije pesnik prorok, ni pesnik vizije. Izmedju filozofije i religije on ce odabrati filozofiju, izmedju mudrosti i misticnih dozivljaja odabrace mudrost. U njegovoj poetskoj slici sveta cvrsto je ugradjena upravo sumnja, kategorija bez koje filozof i mudrac ne mogu, a bez koje vernik i mistik moraju. Njegova smislotvornost se, dakle, realizuje kao iskaz o poteskocama konstituisanja smisla u jednom svetu koji je Bog prepustio da se on, taj svet, snalazi kako zna i ume ... - Duciceva poezija jeste poezija provere, iskusavanja, zato sto je ona, pre svega, poezija sumnje. Otuda ni oni kljucni smislotvorni entiteti, kao sto su priroda, ljubav, onostranost, Bog, nece biti postedjene dvostrukosti vidjenja, kako sa one svetle, pozitivne, tako i tamne, negativne strane. Ducic je pesnik teskog, mucnog probijanja do smisla:on je pesnik metodske sumnje. - U pogledu pesnickih oblika mozemo konstatovati da Ducic nije tezio kvantitativnom koliko kvalitativnom nacelu. Njegov metricki repertoar nije sirok, ali je pesnik tezio da dobro ispita mogucnosti tog repertoara i da ga maksimalno iskoristi za pesnicku kreaciju. Prosto je neverovatno koliko je on, na primer, vezan za iskustvo katrena, koliko je malo, samo u retkim prilikama, posezap i za drukcijim strofama. Od stihova kao da mu je 12- erac sasvim dovoljan, mada je neke od svojih najboljih pesama napisao u devetercu. On je bio odlucan protivnik slobodnog stiha, smatrajuci da je stih iskljucivo vezani stih, a da se nadalje pretvara u prozu. - Jovan Ducic je zvucan pesnik. Melodija i ritam njegovih pesama izuzetno su upecatljivi, ali nisu nametljivi... Mada zvucan, Ducic, ipak nije pevljiv pesnik. On ne pripada onom nizu nasih tananih melodicara, kao sto su Branko Radicevic, Dis i drugi, jer on ostvaruje drugaciju ritmicku strategiju. Ducic se ne zaboravlja u muzici stiha. On muzicki sklad najcesce narusava elementima vrlo izrazito semanticki obelezenim, pa to narusavanje, mada se moze uciniti gubitkom, predstavlja dobitak na drugoj strani ... Elementi melodijskog nesklada osnazuju znacenjsku strukturu pesme. Uklanjanje muzike stiha ne predstavlja, dakle, prosto osiromasenje pesme. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:55 pm | |
| MISLI O PJESNIKU ... Imaju samo dva tvorca u svemiru: Bog i pesnik... Tajna pesnikovog stvaranja isto je tako duboka i neobjasnjiva kao i tajna bozjeg stvaranja. Ne zna se kako je postalo pesnicko delo kao sto se ne zna kako je postao kosmos... ... Sve veliko medju ljudima je izraslo pevanjem. Veliki proroci govore jezikom velikih pesnika ... Ko je god nesto stvorio, on je bio veliki pesnik. Jer sve novo sto je poniklo, niklo je iz nedokucive tajne stvaranja; iz neceg nerealnog koje je izvor svega realnog... ... Za sitne ljude sve je sitno, a za velike duhove nema sitnice; jer veliki duhovi vide sve u nedjeljivosti. Sitnica je za njih ne samo deo neceg bezmernog ... ... Religija i bol, to su dva izvora stvaranja, i dve lepote koje nikad ne menjaju svoju snagu nad ljudima. Sve umetnicko se zacinje u njima dvoma. Nema velikog knjizevnog dela koje nije poniklo iz bola. Nema velikog stvaranja bez velikog bola. Sve se rodilo iz bola i krvi, kao i dete ... ... Liricar ce postati velikim pesnikom samo onda kad bude kazao velike istine o trima najvecim i najfatajnijim motivima zivota i umetnosti: O Bogu, O LJubavi i O Smrti. ... Lirski pesnik je filozof koji ide do krajnje granice transcedentnog i opsteg. Zato kad filozofija dostigne do svog vrhunca, ona postaje poezijom. (Iz knjiga:Blago cara Radovana i Moji saputnici) | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:56 pm | |
| LJUBAV I ŽENA
Ogromna većina Dučićevih stihova ispjevana je u čast i slavu ljubavi, i to od konkretne ljubavi prema ženi, od onih neposrednih impulsa koje pruža ljubavna strast, pa sve do velikih simbola žene kao takve. Ljubavi kao takve – sve do onog uvjerenja da se najpunije životne i umjetničke misli mogu iskazivati i uobličavati samo kroz osjećanje ljubavi. Ali, Dučić je bio svjestan da ljubav nije nepresušna, da ona raste iz svojih unutrašnjih antiteza, da je njena ljepota u tome što se suprotstavlja svom kraju, da njen trijumf postoji samo onda kad uspije da pobijedi smrt i propadanje i da u toj borbi suprotnosti treba tražiti osnovni smisao ljubavne lirike:
Je li ovo ljubav ili bolna jedna potreba da ljubim? Ova želja plava je li želja srca moćnoga i čedna? Ili napor duše koja malaksava?
Ne znam no na međi toga sna i jave, Vidim moje srce da čezne i pati. I suze kad dođu, rane zakrvave – Ja ni onda od tog ništa neću znati.
Iz tog uvjerenja nikla je Dučićeva ljubavna lirika, bujna i raskošna, često duboko melanholična, pokatkad apstraktna i smbolična, a ponekad pomalo koketna, baš kao što ljubav može da bude.
Niko danas ne bi pjevao o ljubavi tako kao Dučić, čak ni u onim pjesmama koje se uzimaju kao primjeri njegovog neposrednog odnosa sa istorijskom ravni. Ali se u isti mah ne može osporiti da i u ovakvim stihovima povremeno bljesne već rečena zagonetka ili ljepota. Ko će, uostalom, osporiti pjesniku da su njegova pitanja o neizrecivosti ljubavi rečena muzikalno, glatko i savršeno jasno?
U njenu sam kosu upleo strasno mokre noćne ruže. Putem punim zova, ja joj ljubljah celo ovo veče jasno oči oune zvezda i usta stihova. »Zvezda«
Oči su ti danas pune tople tajne, i poljubac ima u pogledu svakom; i ima u glasu tužnom, nejednakom, obećanje sreće nove i beskrajne. »Zamor«
Ali, ima jedan drugi, značajniji i daleko veći smisao Dučićevog pjesništva i vrijednosti njegove ljubavne lirike. Za razliku od svih ranijih i njemu savremenih pjesnika, on je od ljubavi napravio sopstvenu mitologiju i, gradeći svoju liriku na svijesti o tome da je ljubav sveobuhvatna, da je više nagoveštaj nego stvarnost, ispjevao u njenu slavu pjesme koje se do tada u srpskoj poeziji nisu čule.
Dučićeva ljubav je elegična, nesrećna i melanholična. On čezne za njom, ali je svjestan njene prolaznosti i bola koji ona ostavlja za sobom.
Dosta jadna ženo, sve je zalud! Dosta! Mi smo jedno drugom davno sve dali. Pogasimo lampe lira! Kao vali, Sve je već proteklo i ničeg ne osta...
Žena u Dučićevoj poeziji nije stvarna, čulna, nego više san o ženi i iluzija o njoj. U pjesmi »Zalazak sunca«, on sniva o jednoj takvoj ženi:
Opet jedno veče... I meni se čini, negde daleko, preko triju mora, pri zalasku sunca, u prvoj tišini, tužna, u senci smaragdovih gora, bleda kao čežnja, nepoznata žena, s krunom i u sjaju, sedi misleći na me... Teška je, beskrajna, večna tuga njena Na domaku noći, tišine i tame.
On je toliko predan tom svom snu i toliko uživa u njegovoj nestvarnoj ljepoti, da strijepi od misli koja bi razrušila tu opojnu himeru njegove duše: Ah, ne recite mi nikad: nije tako, ni moje srce da to laže sebi, jer, ja bih plak'o, ja bih vječno plak'o i nikad se više utešio ne bi'. | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:57 pm | |
| RAZMIŠLJANJA O ČOVJEKU
1. Da li je ljubav u nama od rođenja ili je stičemo?
- Da li ljubav dobijamo u nasljeđe svojih roditelja, ili je stičemo godinama i vlastitim iskustvom? Je li ona poput instinkta, čula i refleksa, ili se uči poput govora i hodanja? Mnogi od nas ne znaju izraziti osjećanja na pravi način, mnogima je teško izgovoriti neke riječi, ali to ne znači da osjećanja ne postoje, da ih svako od nas ne posjeduje. I, mada nam je za njeno izražavanje potrebna neka od naučenih radnji, sama ljubav se ne može naučiti, ne može steći, ona je tu u nama, sa nama se rađa, živi i sa nama umire... ili možda uopšte ne umire?
2. Ima li smisla tražiti iluziju ili se treba pomiriti sa stvarnošću?
- U svojim pjesmama Dučić je živio iluziju, volio iluziju i bio gotovo stopljen s njom. Niti žena, niti ljubav, pa ni sam život, nisu bili ono pravo, odistinsko, naprotiv – Dučić kao da je živio trenutak. Onaj trenutak prelaska iz sanjarenja u življenje. Zato mi se čini kao da on i nije bio stvarno srećan. Bio je vječito okupiran strahom toliko nestvarnim i nesvakidašnjim. On se nije bojao smrti, nesreće ni prolaznosti života (iako je i o tome pjevao), on je imao samo jedan strah: strah od misli. I to ne bilo kakve misli, nego misli o tome kako je čitav svijet kojeg je on izgradio u sebi samo laž, sijenka stvarnog svijeta koji je potreban da bi čovjek bio zaokruženo biće. A strah od misli je najgori strah koji čovjeka može zaokupiti, jer jedino mislima se na ovom svijetu ne može upravljati. Iz tog razloga je kod njega prisutna stalna napetost, vječna netrpeljivost. Njegova sreća traje dok traje njegov san, a u snovima, i od snova, ne može se živjeti.
3. Da li, tražeći ideale, izgubimo sebe?
- Napustismo mi svi neke svoje snove, kad vidimo da ovako dalje ne može, prepustimo se kovitlanjima sudbe i tješimo da je tako ipak bolje, ali u duši, onom njenom najdubljem dijelu, znamo da griješimo. Tad počinjemo živjeti samo za druge. Naše želje, težnje pretvaraju se u onakav oblik kakv treba da predstavimo drugima, naši se postupci vještače, a uzdasi lede i prije nego što ih neko čuje. Tako gubimo dio po dio sebe, dok se sasvim ne izgubimo i pretvorimo u neko drugo »ja«, dok naše izgubljeno »ja« ne nađe neko drugi i poput maske ga stavi preko svog lica i to više nismo mi, i to više nisu oni, a i dalje živimo, životarimo tuđi život, mislimo tuđe misli... Samo ne sanjamo tuđe snove, jer više uopšte ne sanjamo. Snova se bojimo.
4. 4. Da li je mržnja osjećanje hrabrih ili kukavica?
- - Svi smo, kažu, pola dobri – pola zli. Bez izuzetka. Dakle, u s vima nama postoji ono osjećanje koje nas izjeda, peče iznutra više nego one prema kojima ih osjećamo. Ne treba to osjećanje nazvati mržnjom, jer ona nije svaki osjećaj odbojnosti. Može to da bude nesimpatija, strah, nerazumijevanje.
- Niko ne voli pričati o ovoj temi, jer mu se čini da pri samom pomenu nešto u njemu dobija njen odraz, ali velika je stvar znati se suočiti sa tim osjećanjem i na neki način ga prevazići. Sva osjećanja odbojnosti su prije ona, gore navedena, nego mržnja. Nju rijetko, gotovo nikad, u pravom obliku ne osjećamo, pa i kad se to desi, najčešće je povezana sa pojavama i stvarima, a ne sa ljudima. Oni koji osjećaju mržnju prema pojavama kojih se boje (rat, bolest), ne mogu se nazvati kukavicama.
- Međutim, postoji ona druga vrsta ljudi, koji nose mržnju prema nekome i nečemu stalno i konstantno. Takve je ljude Dučić najbolje opisao, a tu je ujedno i odgovor na moje pitanje: »Čovek ne mrzi drugog čoveka , nego samo ako ga se boji i zato mržnja i strah idu naporedo. Stoga su ljudi koji puno mrze uopšte strašljivci i imaju žensku ćud i osetljivost. U stalnom su uznemirenju, jer se osećaju slabijim od svoje opasnosti.« | |
|  | | besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/11/2009, 6:57 pm | |
| O LJUDSKIM MANAMA I STRAHU
Skloni smo osuđivati mane drugih čak i ako sami iste mane (i to možda u većoj mjeri) posjedujemo. U manjini slučajeva to je nesvesno i, moglo bi se reći, oprostivo, jer je to naš način samoodbrane, pokušaj opstanka u društvu koje ne trpi nesavršenstvo.
Mnogo je gori onaj drugi slučaj, kada svjesno osuđujemo i svjesno stavljamo jednu tuđu manu ispred svih njegovih vrlina, omaške im klešemo u kamen, a zasluge pišemo po pijesku.
Kad već imamo toliko vremena za razmišljanje i analiziranje, zašto se ne zagledamo u sebe, možda bismo našli neke zanimljivije stvari? Mislim da se radi o strahu da ćemo pronaći u sebi sve one koje smo osuđivali, u svom liku naći po jedan obraz svakog od njih i njihove mane sklupčane u jedno. Strah nas je da se ne bismo svidjeli samom sebi, a ako izgubimo svoju ljubav, izgubili smo i tuđu, jer niko nema dovoljno volje i strpljenja baviti se drugima i ponovo oživljavati ono što je umrlo. Da, iz straha se radi sve na ovoj planeti, on je naveći naš pokretač. I sam Dučić je rekao da »najveća zla ljudi urade ne iz ljubavi za zlo, nego zbog straha od života«. Ali ne samo od života, nego onog tako čestog i nikad prevaziđenog straha od odbacivanja. Sada se vraćamo ponovo na početak ove parodije ljudske i pitamo se dokle će ovaj besmisao da traje. Iako je ova tema tek začeta, ja sam umorna od bojazni da ću se stalno vrtiti u krug i zato ću odmah da odgovorim na pitanje: dok god budemo tražili sebe samo u ogledalu, dok god se hrabro ne zagledamo u sopstvenu dušu i upitamo »Ko sam ja?«.
Jer, kukavice nisu oni koji se boje, nego oni koji to odbijaju da priznaju. | |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3261 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 17/6/2010, 10:28 pm | |
| O ŽENAMA I LJUBAVI
Prosječan čovjek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: rijetko je kojoj ženi dovoljan samo čovjek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svijetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svijetu održavaju samo žene i pjesnici. Čovjek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.
Najljepše oči ima slovenska žena, jer uvijek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi vjerne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz roamntike, iz osvete.
Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čovjeka koji je dobar samo kad je srećan. Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svjesno i nesvjesno, namjerno i nenamjerno, a vrlo često i bez ikakve zle namjere, ipak sasvim često iz najbolje namjere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vrijedi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.
Jovan Dučić – Blago cara Radovana ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:27 pm | |
| ovan Dučić
Blago cara Radovana
O ŽENI 1.
Za čoveka su božanstva jedna veza između njega i kosmosa, a za ženu su božanstva samo jedna veza između nje i čoveka. Žena nikad nije drukčije smatrala svoju religiju, kao što ni religije nisu bile milosrdne za ženu. Čak su mnoge religije potpuno prezirale ženu: budizam, hrišćanstvo i muslimanstvo. Žena kad veruje u religiji, ona veruje, kao primitivan čovek, sa svim oznakama sujevere. Za nju je Bog jedino strašilo, obučeno u belo; i kad se moli, ona vrača. Žena ne razume hrišćanstvo, niti je ikad postala hrišćankom po uverenju i po razumevanju dogme, ni po inspiraciji za ljubav prema bližnjem i bednom. Žena je opak epikurejac, koji prezire sirotinju, i ima instinktivno gađenje za siromaha. Po celom svom smislu za život, žena je svagda bezverna koliko i neverna. Ona više veruje u magije nego u molitve. Ona ne razume da je Bog jedna ideja o dobrom i o svetom, jedno duševno osvedočenje, i da je Bog tvorac i regulator života, bez kojeg se ne daje razumeti ni svet ni život. Ona se Boga samo boji, i sva njena ridanja su izrazi praznoverja. Žena ne zna šta je to praktikovanje vere van kulta i molitve, šta je konkretna vera mimo verbalnu veru: milosrđe i dobročinstvo. Pored tolikih primera ženskog milosrđa, ona je ipak sebična i nedarežljiva. Koliko žena prođu ulicom pored prosjaka ne pruživši im milostinju, samo zato što ih mrzi da skinu rukavicu, i da otvore novčanik. I kad učine kakvo milosrđe, to je opet njihova vradžbina i računalje na neku zamišljenu nagradu ili uspeh. Najčešće milostinju daju na ulici mlade žene žureći na ljubavni sastanak. Pobožna žena je neizmerno skrušenija nego čovek, jer veruje da je progoni jedno oko od kojeg se ne daje ništa sakriti. Ali se manje boji i Boga nego zlih jezika. Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan. Jedna je velika nesreća što žena ne zna šta je život. Šta je odista život prema ženskoj ideji? Žena je dobra samo kad voli; ali kad voli, ona je viša od čoveka. Svakako, žena nikad nije naivna, a ljudi čak i ženu frivolnu zovu naivnom. Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere: u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo onoliko vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli. Ima žena koje nikad ne kažu laž, ali nikad ne kažu celu istinu. Mlada žena ima sve iskustvo starije žene, i svu radoznalost i ležernost devojčice. U mladoj ženi od dvadeset i pet godina počinje najveća strast za uživanjem, koja se zatim ne smiruje do njene pune propasti. Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma. Ali lukavstvo ženino nije uvek zloća. Znam lukavih žena koje su bile dobre, a znam iskrenih koje su bile nevaljale. Lukavstvo je dokaz slabosti i straha, većma nego zloće i zlonamere. Žena voli čoveka dok joj veruje. I onda kad ga ne voli, ona traži da joj ipak veruje. Ne voli se braniti ni kad je kriva; i hoće da ima iluziju da je držite za dobru i kad to nije. Kad je ne držite za dobru, ona veruje da je više ne držite ni za lepu. A njoj nije dovoljno ni da izgleda lepa, nego hoće da bude jedina lepa. Kad žena treba da se počne braniti, ona se ne brani, nego prestane da voli i počinje da mrzi. Zato, ne objašnjavaj se, nego ili uzmi ili ostavi. Duboko je uvređena kad je prave krivom, a nije kriva; a još je više uvređena ako joj kažu da je kriva kada to odista jeste. Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dete; i ona se brani suzama, a ne razuveravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu, nego izbegava grube scene. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:27 pm | |
| 2.
Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću, to je što ima nepokolebivo veće pouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu. Naročito veruje u svoju moć pretvaranja i laži. Laž je njeno obično oružje i obično utočište, čak i najboljih među ženama. Pretvaranje i laž su jedini izlaz iz nebrojenih njenih sukoba sa svim tiranima; roditeljima, mužem, svetom, idejama. Lažju ona prikriva svoje neznanje, koje je ogromno, i sebičnost, koja je neizmerna, i lenost, koja je besprimerna, i poroke, koji su često nezajažljivi. Zato ona prolazi kroz život trijumfalno, uvek praćena većma svojom legendom nego svojom istinom, nikad dovoljno poznata svom društvu, najmanje razumljiva onima koji joj stoje najbliže, a ostajući za čoveka koji je voli samo mit i nadrealnost. Ljudi nikad ne mogu da razlikuju ženinu laž od ženine istine. Ali ipak ljudi osećaju lažljivca, i kad ne mogu da se odbrane od laži. Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika. Žene kad lažu, one uvek lažu na krupno i totalno; i kad imaju da sakriju sitnicu, žene negiraju i sve drugo što je s tom sitnicom u vezi, i to brzo, odlučno i konačno. Nije nigde bila, nije nikog videla, nije ništa čula; ne poznaje uopšte osobu za koju je vezuju zli jezici; nije bilo ničeg... A pošto tako poriče sve totalno i sve konačno, zato se lako i ne zapliće i ima uvek stav odvažan. A pošto ne laže uvek da naškodi, ona ne uzima laž za sredstvo kako bi drugim učinila zlo, nego samo da sebi učini dobro. Žena zna da ima nekih istina koje mogu da sve upropaste, ako se reknu samo iz ljubavi za istinom; i zato se ona služi lažju, ne prebacujući sebi da je lažov, verujući čak da dobar cilj uvek vredi koliko i dobar princip. Ona zna da je laž spasavala često i samu istinu u kritičkim momentima. Sveti Avgustin je rekao: "Lagati, lagati pošteno i pobožno..." Ali je to svetac rekao mnogo docnije nego što su tu ideju žene već bile usvojile za glavno načelo svog opstanka. Ako hoćete da vas žena voli, treba joj dati prilike da vas sto puta slaže, i da uvek izgleda kao da to ne vidite. Žena je toliko gipka i prilagodljiva, da, posle dva susreta sa nekim čovekom, tačno zna kakvu on ženu voli. I već od tog momenta ona prestaje da bude onakva kava jeste, i kakva će i dalje za sebe ostati; a daje sebi sve one odlike po kojima misli da će se najviše dopasti. Tako se ona napravi drukčijom nego što je u stvari, da ubrzo naliči većma na naš model, nego na svoju prirodu. Ona se toliko brzo obrne u samoj sebi, da prosečan čovek ne može ni da je prati u tom neverovatnom njenom obrtu. Ona tim samo postaje zagonetnija za glomazni duh čovekov, koji ne ume da je posmatra u tom njenom nameštanju kako bi od one kakva jeste, postala najednom onakva kakva nije. Žena je i inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli. Najčudnije je možda i to što se svakoj zaljubljenoj ženi čini da mora izgledati drukčija nego što jeste; i da bude okićena draguljima i vrlinama kakve nema, a ne samo onim kakve ima; i da sebi izmišlja čak i drugo poreklo, i drukčije društvene veze; a sve to uvek prema ukusu čoveka kojeg hoće da opseni. A ona hoće do opseni i iz prostodušnog i često najboljeg razloga: da bi zadobila čoveka kojeg voli. Taj put od istine, koja je u njenoj prirodi, do laži, koja je samo u njenoj pameti, ona prevali u nebrojnim sitnim prevarama. Jedan talijanski pisac kaže da i devojče koje ima najlepšu boju lica i usana, metne malo rumenila polazeći na kakav bal. Laž zbog dopadanja, to je glavna laž ženinog spola. Ta je laž međutim često nevinija nego sve iskrenosti čovekove. Žene ne mogu da ne varaju i kad su najzaljubljenije. Kad je žena izgovorila najveću laž, izgledala je sebi najveća. Laž daje ženi osećanje superiornosti nad čovekovim umom i talentom, i naročito, daje joj osećanje sigurnosti pred ursfenim brutalnostima čovekovim. Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani. Nikad ne pitajte ženu da vam kaže nešto od svoje prošlosti. Nijedna ne voli da ima prošlost, niti joj daje kakvu cenu; a ako vam krije prošlost, to nije zato da nju sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik. Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čoekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:28 pm | |
| 3.
Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike uglađenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbuđenju i imaju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne. Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obično žene koje su prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trepe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:28 pm | |
| 4.
Neko je rekao da čovek ne radi nego kad je radostan, i da mnogi insekti pevaju kad rade. Ali se i ne ljubi nego samo u radosti. Tužni duhovi i melanholici su često mislioci i heroji, ali retko ljubavnici. Žene vole samo veseljake koje ih zasmejavaju i iznenađuju. Žena mrzi čoveka koji je smešan, ali uživa u čoveku koji joj sve drugo napravi smešnim. Žena je nosilac radosti, i ne ceni nego ono što zrači i razdragava. Više za ženu vredi jedan dobar kalambur nego najdublja Njutnova istina. Za nju više vredi čovek duhovit nego dubok, a više blistav nego duhovit. Žena voli ležerne ljude jer joj oni praštaju njene ležernosti i radoznalosti; i voli poročne, jer se žene daju za porok a ne za vrlinu. Njih plaši vrlina koliko i um, jer um čovekov žena smatra za lukavstvo i za svirepo oružje prema ženi. Voli beznačajna ćeretala, jer je zadovoljna s malim brojem ideja; obožava anegdote, luduje za varoškim spletkama, uživa u uličnim hronikama. Ima ljudi koji su po salonima primani s najvećim urnebesom, jer su nosioci vesti koje se kazuju na uho, i koje drugi ne znaju ili ne vole. Ne samo religija, nego je i poezija oduvek bila opak sudija za žene. Pesnici su o ženama uvek rđavo govorili. Pevali su samo onoj koju su voleli, ili za kojom su ludovali. Pesnik ima za ženu dvoje; ima jedno mišljenje i ima jedno osećanje, a to mišljenje i osećanje retko kad naliče jedno na drugo. Kad pesnik nije ženu voleo ili mrzeo, on je se uvek bojao. Šta su za pesnika principi ljubavi? To su najčešće kaprici mašte kao i njegove pesme. Gete u sedamdesetoj godini voleo je devojku od sedamnaest godina, i prosio je najzad za ženu. Bodler je živeo sa ženom mulatkinjom, u kojoj nije bilo više od osamdeset centimetara visine. Žena pesnika Miltona, koji je pevao raj i anđele, napustila ga je zbog njegove ružne ćudi prema njoj. Nema skoro nijednog velikog pesnika kojeg žena nije ili prevarila ili zlostavljala: od Šekspira do Igoa, i od Molijera do Puškina. Latinski pesnik Lukrecije, koji nije manji od Vergilija, i koji je izvesno dublji, ima užas od žene. Za njega postoji samo fizička ljubav, kao i za mnoge rimske pesnike. Ali je, kaže, i ta ljubav skupo plaćena novcem, gubitkom snage i samoljublja; i zato je, po njegovom mišljenju, jedino spasenje pobeći do ljubavi. A može se, kaže, pobeći od ljubavi ako se ne izmišljaju svojoj ljubavnici vrline koje opa stvarno nema. Međutim, veli Lukrecije, nesreća je što zaljubljeni smatraju za zlato sve što je žuto. Oni i razroku ženu smatraju za suparnicu plavooke Minerve; i mutavu ženu smatraju samo kao ženu oprezku na rečima; i preterano mršavu, smatraju za vitku srnu; i ženu oštrokonfu, drže samo za ženu temperamentnu; i ženu pijanicu, smatraju za boginju Cereru, ljubavnicu Bahusovu. Sve žene nisu stvorene za ljubav. Za ljubav je žena koja ima duha da sve razume, i frivolnosti da sve želi da sazna. Žena je perverzna duhovno, a čovek telesno. Ima žena koje dožive duhovno veći broj poročnih stvari, nego što ih ijedan potpuno raskalašaan čovek doživi materijalno. Čovekje nemoralan dok ne počne da ljubi, a žena prestaje biti moralno nevinom od časa kad joj ode pamet za nekim čovekom. Platonska ljubav je samo ljubav čovekova. Svaka je žena dosadna osim one koju volimo. Međutim, ženi nije dosadan nego samo onaj čovek koji joj se ne divi, ili koji je ne želi, ili koji se ne divi makar njenom ukusu, ili se ne interesuje bar njenim psetom. Žena je azijski satrap kod kojeg uspevaju najplodnija laskanja samo ako su prikladno izrečena; ona tu pazi na reči, a ne na misli. I kad zna da joj lažu ona voli te lepe reči laži većma nego divljenje koje joj se prećutkuje. Mnogi veruju u intuiciju žene, a ta intuicija izvesno i postoji. Svakako, za mene, intuicija žene nije isto što i intuicija umetnika: jer je intuicija žene sterilna, a intuicija umetnikova je tvoračka. Intuicija žene je bolesna vidovitost, a ne konstruktivna sila. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:28 pm | |
| 5.
Fizička lepota čovekova je jedina velika sreća njegova, i među ljudima, a ne samo među ženama. Između četiri velika svojstva koja jedan Antinjanin mora da ima, Platon na provo mesto stavlja telesnu lepotu. Herodot kaže da su stanovnici Hegeste kao boga proslavili Filipa iz Krotone, jer je bio božanski lep; a Pausanija kaže da su u Egi, u Ahaji, postavljali najlepšeg mladića za sveštenika u Zevsovom hramu. Biti ružan, to je odista biti nečovečan, i od prirode obeležen i isključen. Ružnoća poražava, seje obeshrabrenje, ubija radost, nosi nesreću. Vekovima se misli da je Sokrat bio ružan; međutim, Epiktet kaže da su bili lepi i Sokrat i Diogen, i da su obojica bili čak čuveni po svojoj lepoti. Ksenofont je bio lep kao Apoleon. Stendal, koji je jedne večeri sedeo u pozorišnoj loži u Milanu sa Bajronom, kaže da je bio zaluđen fizičkom lepotom tog engleskog pesnika. Međutim, zna se da je Horacije bio čovečuljak sa velikim trbuhom. Maleni stasom su bili Bajron, Tolstoj, Kits, Balzak, a SentBev i Stendal su bili i ružni. Lepotice ne čeznu za lepim ljudima, kao ni bogate za bogatašima. Lepe ljude vole žene koje nisu lepe, kao što za bogatim čezne fukara. Istina je da lepota čovekova osvaja odjednom, a karakter i duh čovekov osvajaju polagano, jer se karakter i duh ne obraćaju ženinom životu fizičkom nego moralnom. Veliki čovek, to je za ženu veličina koja zamara, dubina koja plaši, , pedantnost koja odbija, princip koji gađa u glavu. Za ženu više vrede dve radosti, nego jedna sreća, a više vredi sreća nego slava. Najlepše žene pođu obično za ljude bez lepote, a često čak vole i ružne ljubavnike. Mnogo puta žena ne voli čoveka ni čijoj se lepoti najviše divi; jer svaka žena instinktivno oseća da je fizič ka lepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika. Žena ne ide ni za čovekom koji ju je zaneo svojom lepotom ili svojom duhovitošću, nego za čovekom koji ima nešto što ona naročito traži. U najviše slučajeva žena traži osećanje sigurnosti. Žena nikad ne vidi jednog čoveka u celini, nego uvek u detalju; da lepo peva, ili lepo igra, ili lepo svira, ili se lepo oblači, ili se lepo ponaša; ili najzad, da ima uspeha u društvu ili uspeha kod žena. Salonska dama broji čoveku klase, godine službe, pare i zube; intelektualka mu broji misli i dela; cerebralna žena ne broji mu ni podvige ni trijumfe. Cerebralne žene su obično poročne i to na hladno. To je muškobanja koja nema ni ženske nežnosti, ni muške dobrote, i sasvim je nesposobna za ljubav. Viša inteligencija žene je uvek zlodejna za čoveka od srca. Takva žena je naoružana do zuba. Ako je čovek duhovno manji od nje, ona seče; ako je čovek silniji, ona se mačuje. Nikad se kod žene sa većom inteligencijom nisu uspele da razviju više osobine srca. Lepe žene su manje sklone poroku nego ružne. Lepotica se zadovoljava divljenjem i obožavanjem svoje okoline, a ružna traži utočište u prvom ljubavniku koji je bude smatrao da nije ružna. Zato su ružne žene većma zauzete naporom da se dopadnu, nego lepe, kojima to uspeva i bez napora. Prvi čovek koji takvu ružnu ženu nađe da je lepa, i koji joj to pokaže postaje njen neodoljiv gospodar. Da bi se dopale ljudima, ružne žene postaju muzičarke, spisateljice, slikarke, filantropi, a sada čak i parlamentarci. Žena voli većma lepotu nego vrlinu; ali žena voli samo svoju lepotu. Tuđa lepota joj izaziva zlu krv, kao tuđ novac i tuđ nakit. Ljudi su, naprotiv, u tom pogledu viši od žena, jer su u stanju da se dive i čoveku lepšem i umnijem i bogatijem od sebe. Jedino što ljudi ne opraštaju drugom čoveku, to je kad ima lepšu ženu nego što je njihova. Jedan čovek uvek izgleda drugom čoveku nedostojan lepe žene; i ljudi često jurišaju na lepoticu samo da je otmu čoveku kojeg redovno smatraju smešnim pored nje, i onda kada taj čovek nije nimalo smešan. Lepotice imaju skoro uvek ružne glasove, kao labudovi i paunovi, koji su najlepše ali i najgluplje i najsujetnije ptice. Naročito žene nemaju nikad lepo uho kao čovek. Lepa školjka uha je privilegija čoveka i veliki nakit čovekove glave, a ništa čoveka ne može da napravi vulgarnim i smešnim kao ružne uši. Oči pokazuju pamet, a usne pokazuju duševnost; zato oči znaju da lažu, a samo usne pokazuju iskrenost. Video sam u jednoj rimskoj galeriji kako sve biste slavnih besednika sa foruma imaju usta živa kao u deteta ili sočna kao u devojke; vidi se da je lepota prebivala nad tim pregibima i da je sjaj uzvišene reči ostavio na njima trag za sva vremena. Svi ljudi koji lepo govore, imaju lepa usta. Osetljivost i osećajnost čovekova leži samo na usnama i oko usana, a ne u očima, pošto se uvek čovek pazi da očima ne prokaže svoju pravu misao. Začudo, ljudi su najmanje u istoriji proslavljali lepotu ženine ruke. Margarita de Valoa, čijoj su se kraljevskoj ruci jednog dana divili, rekla je skromno i zbunjeno kako ima već četrnaest dana da je nije oprala. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:29 pm | |
| 6.
Lepota fizička, to je neosporno jedna plemenita čovekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je samo spoljni izraz viših unutrašnjih čovekovih lepota, jer lepota nije nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek pored fizičkih lepota u istom čoveku boravi još nekoliko bilo duševnih ili duhovnih kvaliteta prvog reda. Priroda je uvek izgrađivala svoje pravo majstorsko delo s punom ljubavlju i izdašnošću, i nikad nije bila tvrdica ni u pogledu drugih osobina tog privilegovanog lica. Bilo je, istina, i bezumnih žena među lepoticama, kao i lepih ljudi među glupacima. Ali je to bio svagda redak slučaj; jer su uvek imali pored lepote ili blagorodno srce bez puno pameti, ili veću pamet bez mnogo srca. Ako lepotice obično svrše život u katastrofama i skandalima, često i ružnim ili glupim, to je zato što postanu žrtve tuđih strasti i tuđih sujeta. Ako su lepotice često neobrazovane, to je što je negovanje njine lepote bilo za njih važnije od nege njihovog duha. Svakako, lepota nije nigde usamljena. Ahil je bio najlepši mladić u Grčkoj, ali i najveći heroj; a Sofokle je bio najlepši mladić, ali i najveći pesnik. Hipatija iz Aleksandrije je bila lepotica koja je imala trostruku oreolu: lepote, vrline, i učenosti; ona je bila i veliki astronom i filozof svog vremena. Pompadur je bila najlepša žena, ali i veliki diplomat i državnik. Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog spustio na naročito izabrape među ljudima; lepota je i blagos lovena, jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno osećanje. Kao što su antički Grci sva svoja božanstva pravili lepim, i hrišćani su najzad slikali lepim sve najveće ličnosti svoje crkve: Bogorodicu, Hrista, svetog Đorđa i sve arhangele. Uostalom, stari Grci su verovali da ružan čovek ne može biti ni dobar. Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ljubavnice Luja XIV, najvećeg ljubavnika među svim kraljevima, nisu bile lepe, nego samo žene od duha i od srca. Gospođica Lavalijer je bila čak vrlo malenog stasa, bogknjava, smeđih očiju, velikih usta, zuba ne baš najlepših; a koračala je ružno, jer je bila hroma. Takvu je opisuje njen poznanik Bisi Rabiten, rođak slavne gospođe de Sevinje. Ali Rgbiten zatim dodaje da je Lavalijer imala pogled strastan i uman, reči pune duha i bleska, i da je bila iskrena i duševna, vrlo verna i sva predana, i, najzad, da je bila učena. I Mekole u svojoj istoriji govori da su ljubavnice engleskog kralja Džemsa II, savremenika Luja XIV, bile veoma ružne, skoro rugobe: Ana Hajt, a još nakaradnije Arabela Čerčil i Katarina Sidle. Bilo je sličnih ukusa i među filozofima. Dekart je prvi put voleo jednu razroku devojku, i otad je za ceo život imao slabost i simpatiju za razroke žene. Pesnik Bodler je bio zaljubljen u nakaze. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati i najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta. Špa njolka ume da pogleda, a Francuskinja ume da se osmehne. Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji. Ima očiju koje se smeju, i očiju koje govore, i očiju koje ćute; a ima očiju koje izgledaju da uvek nešto osluškuju i čekaju. Najlepše oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:29 pm | |
| 7.
Platonska ljubav je samo ljubav čovekova, a ne ženina. Uostalom, idealna ljubav i nije u instinktu, nego samo ljubav fizička. Ljubav idealna je produkt vere i kulture, i održava se nasiljem nad sobom. Žena nema osećanja požrtvovanja za druge nego samo za sebe, jer se ne ume osloboditi sebe, kao ni dete ni divljak, ni izići iz hiljadu malih sreća i nesreća od kojih je napravila svoj šaren i smešan život. Ona je vernija svojim prohtevima nego vašim najsjajnijim idejama. Poći će za vama, ali ne za vašim principom. Žena nije uzela ništa od naše civilizacije i religije; povila se samo za našim namerama, i pošla za jakim čovekom.Ona se nikad ne gadi propale žene kao što se mi gadimo propalog čoveka; naprotiv, traži njeno društvo; i kad joj ne zavidi, ona je izvinjuje. Žena u Egiptu i na Levantu i danas je onakva kava je bila otkad tamo postoji. Neznanje ženino ide do gluposti. One nisu u stanju da sačekaju ni odgovor na pitanje koje vam same postave. Nemaju ni za što pravog interesa, a najmanje za umetnost. Sve žena uzima za zabavu, i sve meri po svojim nervima. Ali ako žena nema dovoljno volje za učenost, ona to nadoknađuje spontanošću svojih prohteva, i prirodnošću svojih suđenja; a kad žena ima ukusa, on je uvek urođen i otmen. Ima jedan izvesni ukus koji je često stvar njenog spola. Žena ima većma ukusa za stvari nego za ideje, ali njen ukus nadmašuje u mnogom pogledu srednju kulturu čovekovu. Žena nije tvorac, ali je veliki asimilator. Uvek je u istoriji žena postala uglađena pre nego čovek, a ona je to i danas. Čednost nije u prirodi, i zato je nema ni u ljubavi; jer je ljubav samo čista i prekaljena priroda. Gde je mnogo ljubavi, tu je malo čednosti; a možda i obratno: mnogo čednosti znači malo ljubavi. U Parizu se mnogo luduje od ljubavi, i malo govori o čednosti. Ljubav i moral nisu rsfeni zajedno, niti se voze istim kolima: jedno je stvar božja, a drugo je pronalazak čovekov. Čednost su propagirali hrišćanski apostoli da bi njom siromašnim ženama dali načina da postanu bolje od bogatih, i da tako čedna devojka postane dostojnom svakog bogataša. Moral je nasilje, naročito moral seksualni; a kad nije, onda je hipokrizija. Treba imati navike morala kao navike izvesnih jela i pića. Žene su moralne više po svome temperamentu nego po svom uverenju. Ima žena koje ne mogu podneti pokvarene reči, kao što ne mogu podneti rđavi vazduh, ili ukvareno jelo. One su tad čedne i bez naročite volje, ili bez naročite namere, ili često čak i protivno svojoj volji. Ima zatim takvih žena koje bi se ponekad osvetile mužu, ili ljubavniku, za kakvu uvredu, crnim izdajstvom, ali, i pored svoje volje, ovakve žene ne ni zamisliti drugog čoveka na njegovom mestu. Moral je kod mnogih žena stvar urođenog ukusa, a ne vaspitanja; stvar fizička, kao što je kod drugih nemoral; jer moral nije u glavi, nego u krvi i u stomaku, kao stvar organska. Oni koji su moralni drukčije, slabi su ili lažni. Zato je rečeno: Svetac koji nije potpuno svetac, onda je đavo; a đavo, koji nije sasvim đavo, on je svetac. Ima žena moralno korektnih, ne iz ljubavi za čoveka i za moral, nego samo zato što su po karakteru pasivne, ili što ljubavi ne daju nikakvu cenu. Druge su opet moralne iz udobnosti za sebe, ili iz odvratnosti za javnu bruku. A treće su moralne iz krajnjeg nepoznavanja poroka. Svakako, fizički moral obično nije u prirodi ni u ukusu ženinom koliko je u ukusu čovekovom; dokaz, što je žena u stanju da se celom svetu pokaže gola, kad bi znala da bi je ceo svet j našao lepom kao boginjom. Uostalom, one ne pristaju da razgolićuju sebe, i da nose svoje gole grudi kao na poslužavniku. S vremenom je žena postala i deteubica. Vrlina je za mnoge žene nakit da se većma dopadnu; one koketiraju vrlinom pred ljudima, i polemišu vrlinom pred drugim ženama. Mnoge su mlade žene ponosne na svoju vrlinu, ali je vrlo malo ostarelih žena koje se svoje vrline sećaju s preteranim ponosom. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:29 pm | |
| 8.
Moralna kontrola žene nad samom sobom, vrlo je promenljiva. Drukčije se žena oseća moralno snažnom pre večere, nego posle večere; pod maskom i u dominu, nego u običnom odelu; drukčije i nedeljom, nego u redovne dane; drukčije u mraku, nego u svetlosti; drukčije u gužvi, nego u mirnom salonu; drukčije u inostranstvu, nego u otadžbini; i najzad, drukčije na vodi, nego na kopnu; na severu, nego na jugu; pre podne, nego posle podne. Žena se teško odupre jednoj prilici, i kad bi se oduprla jednom čoveku, mada i najčistija žena ima svog fatalnog čoveka, koji treba samo da se pojavi pa da pobedi. Telesni porok je prirodna posledica društva, a ne prirode, jer je seljak čedniji od građanina. U mnogim zemljama seljak spava u kući zajedno sa svom ostalom čeljadi, i čak sa svojim životinjama, i nikad se on i njegova žena ne svuku potpuno goli. On do smrti ne vidi svoju ženu drukčije nego obučenu, a možda bi ga bio strah ili stid da je vidi bez odela. Porok se razvija u ljubavnoj dokolici i golotinji; porok je umnogom stvar mašte koliko i temperamenta. Svakako, porokje stvar bogatih i besposlenih. Moral je za čoveka stvar idejna, a za ženu estetička. Odista, na moralnim zakonima je sarađivalo osećanje lepote i osećanje harmonije više nego osećanje dobrote. Svet je moralan iz mnogih razloga, a nemoralan je samo iz jednog uzroka. Moral je često jedna ukorenjena navika duhovna, osobina fizička, sujeta porodična, račun lični. Ali svakako je moral fizička osobi na koliko i nemoral. Niko nije uspeo da izmeni ženu kako bi je od rđave napravio dobrom, ali retko ko nije uspeo da ženu izmeni ako je hteo da od dobre napravi rđavu. Žena nije ni bolja, ni gora, a možda ni drukčija nego čovek. Pogrešno je samo verovati da je žena po prirodi čedna, i zato po krvi staloženija i otpornija, ili po prirodi plašljivija nego ljudi. Ona je verovatno moralno inferiornija, a duhovno samo različnija. Žena je za nas jedno pijanstvo krvi kad smo mladi, ili bolest degeneracije kad smo stari. Žena je jedna divljač u kući. Ona ostaje uvek vernija sebi nego vama ili moralnom principu; živi uvek po svojoj prirodi većma nego po tuđim propisima, znači sasvim obratno od čoveka. Ženu treba uzeti za ono što jeste, i ne pokušavati da je izgrađujemo bolje nego što je Bog napravio; a ako se žena uzme za onakvu kakva je odista, onda može još doneti čoveku neizmerno puno radosti. Ima žena koje su verne i kad ne vole; a ima žena koje su jednom čoveku neverne i kad su u njega istiiski zaljubljene. To su anomalije ali koje su ipak istine, čak vrlo obične. Žene koje su verne i kad ne vole, verne su čoveku zato što nisu po prirodi sklone poroku. A druge su žene neverne čoveku, samo zato što su odveć verne sebi samima. Čovek odista mora izneveriti sebe, ako je, protivno prirodi, veran nekom drugom. Žena postaje neverna najčešće kad je to najmanje mislila, a često i kad to nije ni želela. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz romantike, iz manije, iz perverzije, iz osvete. Znači, najmanje deset različitih povoda, koji se nikako ne daju nazvati samo pokvarenošću fizičkom, kako se neverna žena obično okrivljuje. Žena koja padne u porok, uopšte nije toliko razvratna koliko je slaba. Kad ljudi ovo uvide, smatraće takvu ženu više za nesrećnu nego za rđavu. Ali na deset žena ima možda samo jedna koja nije sklona da padne bar zbog jednog od deset pomenutih motiva. Žena se često brani od poroka srčanije i poštenije nego čovek, jer zna da je ne kontroliše samo jedno lice nego celo društvo, i porodica, i religija, i istorija, i sve ostalo što su ljudi podigli protiv žene. Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom. Žena koja je lepa, ima za ceo dugi niz godina svoje mladosti da se očajnički brani od ljudi lepih, snažnih, bogatih, titulisanih, uplivnih, moćnih, slavnih; i čak, što je najteže, da se brani i od ljudi iskreno u njih zaljubljenih. Da se brani i od onog kojeg i sama voli!... Niko ne zna koliko treba imati moralne snage, ili koliku ljubav za drugog čoveka, pa odoleti svima zamkama koje mi ljudi bacamo pred žene. Žena voli svoje dete i kad je rđavo i ružno; i ona ljubi usta muža, i kad je po ceo dan na ta usta govorio laži i pogrde. Ona ide za čovekom i kad je razvratnik, i pomaže ga i kad je raspikuća. Ona prima u naručja i čoveka koga niko više ne že li da primi u kuću; i pruža mu svoja usta, i kad mu niko ne bi pružio svoju ruku. Ženu ne može da preinači nikakav čovek, ali može da je menja sredina. Žene u Andaluziji, sa očima koje izgleda da piju krv kao pijavice, samo su spol i ništa drugo. Žene u staroj Kastilji su mistici. Francuskinja je u svemu žena Francuzova; smela, pozitivna, duhovita, kaćiperka, s puno svile i pudera, i perja, i karmina. Francuskinja se daje najduhovitijem; Talijanka traži sentimentalnost i pare; Ruskinja se daje za paradoks i ludost; Engleskinja se daje džentlmenu koji je diskretan i perverzan, i koji se puno smeje; Srpkinja se daje onome ko je prevari; Nemica se daje muzikantu i konjaniku; Španjolka se daje i sad svome ispovedniku. Platon kaže da žene imaju iste sposobnosti kao i čovek, ali samo u manjem broju. Uostalom, Platon nije voleo žene, ni onda kad je lepo govorio o Ksantipi. On u jednom svom delu ne zna da li treba ženu staviti među ljude ili među životinje, zbog preterane razdražljivosti njenog spola. Istina, ženu su voleli i oni ljudi koji su o njoj i najgore mislili. Da je Dante mislio na svoju sopstvenu ženu, ne bi ispevao Beatriču; i da je Šekspir mislio na svoju ženu, ne bi napravio Dezdemonu onako plavom, ni Otela onako crnim. Čovekova beda nije samo u tom što ženu meri po sebi, mesto da je meri prema drugim ženama, nego što joj iziskuje samo vrline kakve ima najbolji čovek; ne dozvoljava joj ni poroke koje ima i čovek najmanje poročan. Čovek u ženi nikad ne vidi čovekove veličine, nego samo čovekove pogreške. Ženu je retko ko ispitivao prema onom šta ona vredi sama za sebe, nego uvek šta vredi u odnosu prema čoveku. Zato je žena i u literaturi dugo stajala u drugom planu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:29 pm | |
| 9.
Ništa ne upropasti ljubav koliko čovekova preterana dobrota. Da vas žena voli ženski, morate s njom postupati muški. Treba biti tiranin, ali dobar, onakav kakvog je Renan tražio za gospodara države. Žena treba da vidi jači spol od svog, jer ne voli mučenika u ljubavi, čak ni dobrotvora, nego zaverenika i razbojnika. Žena vas najviše voli kad ima da ona prašta vama, a ne vi njoj. Pred velikom dobrotom čoveka, žena gubi spolni osećaj na kojem je kod nje mnogo sazidano; a samo snaga čovekove volje, izaziva snagu njenog spola. Ne varaju nesrećne žene, one čiji su ljudi pijanice, grubijani, raspikuće. Najvećma varaju one žene koje bi trebale biti najvećma srećne i najvećma blagodarne. Jure za drugim ljudima baš one žene kojima je muž dao sve raskoši u kući, i sve počasti na ulici; i verujući da je sreća u suficitu, one taj suficit traže u drugom čoveku. Žene istinski nesrećne s mužem, zbog njegovih mana karaktera, ili njegove bolesti, ili siromaštva, obično ne traže drugde ni minimum sreće, ni da se negde naplate, ili negde osvete. Bol i beda naprave sve puteve maglovitim i noge teškim. Najsrećnije žene su odista najgore. Žena je u sreći raskalašna, koliko je u nesreći velika. Nikad ne bi trebalo potpuno usrećiti ženu, koja je svagda dete ili divljak, jer hoće da se prejede i prepije, i da porazbija sama svoje igračke. Zato žene najgorih ljudi nisu brakolomnice, i često prolaze pod dobre. Ali žene lepih ljudi, bogatih, radosnih, i srećnih, naprotiv, jure za maksimumom, i nemaju drugo u glavi nego radost i vratolomije. Čudno je da baš biraju obično ljubavnike i manje lepe, i manje umne, i manje mlade, i manje ugledne nego muž. Najmanje neverstava urade iz prave nužde, a najviše od obesti i od pijanstva sreće. Žena je po prirodi stvorenje zlo, sujetno i bolesno. Jedino što žena ima veliko, to je moć da nam ponekad dadne iluziju kako je sasvim drukčija nego što jeste. Ženin smisao o moralu i čovekoljublju, to je ono što u paleografiji zovu jevrejskom interpretacijom tekstova. Često ste mogli videti ženu pored sarkofaga njenog čoveka kojeg nije volela, ili kojeg je i varala. Ona tuda pokazuje bol koji naliči na jedno nemo besnilo. Ne treba zaboraviti da su ljudi komedijaši u radosti i u svečanim momentima, a žena je komedijaš u momentima tuge. Samo što žena ima i toliko ursfenog duha da se ne prikaže, i da izdrži tu glumu do kraja. Ne može postojati intimnost i iskrenost među čovekom i ženom, jer nisu istovetni po prirodi, ni jednaki u pravima pred prirodom. Žena po instinktu nema onoliku potrebu za intimnost, kao čovek. Mora se donekle izneveriti svoja sopstvena duša i priroda, pak da se bude veran drugom. Žena zato, po svojoj prirodi, nije prijatelj drugoj ženi. One se združe, samo kad je u pitanju neki čovek, ili mržnja prema nekoj trećoj ženi. Mi nemamo ni u mitologiji, ni u istoriji, ni u antičkoj drami, primera ljubavi drugarke za drugarku, a imamo opevanu ljubav Ahila za Patrokla, Polideuka za Kastora, Oresta za Pilada. Mnogi su veliki ljudi postupali prema ženi tako različno kao da nisu bili ljudi iste rase, čak ni istog vremena. Ciceron se razvenčao sa Terencijom što ga nije volela, a Julije Cezar sa svojom ženom Pompejom, samo zato što se o njoj rđavo govorilo; ali za mudrog i velikog Katona kažu da je svoju ženu Marciju pozajmio svom prijatelju Hortenziju, kao što je čuveni Mecena smatrao za čast jednog dobrog kurtizana, što je Avgust živeo s njegovom ženom. A međutim, ovo su sve bili ljudi istog doba i istog društva. Ima i kod najzaljubljenije žene jedno mesto u duši, koje hoće da se sveti onom kojeg voli: jedna mračna klica neverstva i zloće koju ni samoj sebi ne bi umela ni smela da prizna. Čovek zaljubljen odmah misli kako svoju sreću da podeli, a žena misli kako da svoju sreću udvostruči. Ženi nije dovoljno da dobije najviše od čovekove sreće, nego da što više otme od čovekove slobode. Jer joj je snošljivija njena beda nego čovekova sloboda, pošto je čovekova sloboda, odista, izvor svih ženinih nepravda i nesreća. Po nesporazumu koji izlazi iz spolnih razlika, i po nejednakosti koja dolazi iz socijalnih suprotnosti, čovek i žena su nepomirljivi jedno prema drugom. To ide često neprijateljstvo nesvesno, u mržnje prekrivene, u sukobe usitnjene ali postojane. U braku žena traži sve što joj se dopada, i uzme sve što može oteti. Čovek isto tako grabi za sebe sve ženino. Nigde egoizam ljudski nije tako opor kao u odnosu čoveka i žene, koji ratuju jedno protiv drugog ni sami ne znajući dokle ide to ogorčenje. Ljudi se bore sa ženama u ljućoj borbi nego s vetrovima, životinjama i morem. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:30 pm | |
| 10.
Žena je ipak po svojoj prirodi uvek nečija žena. I žena, odista, ima samo jednog muža: a to je uvek onaj prvi. Andromaha je imala s prvim mužem Hektorom jednog sina, sa drugim mužem Pirom tri sina, i sa trećim mužem Helenom još jednog sina; ali je Andromaha samo žena Hektorova, i kao takva je inspirisala i Homera i Euripida i Vergilija. Uvek je za ženu prvi čovek jedini njen pravi čovek, čak i kad prestane da ga voli. Često je on njen gospodar i docnije, i kad god on htedne. U njenom karakteru ima trećinu njega; hiljadu stvari ona već vidi njegovim očima; a ima slučajeva kad i fizički sliče jedno na drugo. Niko ne zna koliko onaj koji hoće da voli, mora da pregori čak i od svog častoljublja. Najsrećniji su u ljubavi oni koji su izgubili smisao o sebi i svojoj ceni. Ljudi od najvećeg uspeha kod žene, to su oni koji trpe najviše uniženja. Ništa ne degradira čoveka koliko žepa, čak i kad je zaljubljena. Žena ne pravi razliku među ljudima, niti se razume u muškim odlikama. To mnogi ljudi dobro znaju. Ima stoga ljudi za koje je ljubav, čak i ljubav višeg roda, jedna perverzija: ljubav kockara za kocku, pijanice za punu čašu, pušača za duvap ili opijum. To je potreba da se živi polupiJan, da čovek pravi planove za koje se docnije kaje, i da se govore bezumne reči kojih je čoveka posle stid kad se otrezni. Za mnoge ljude nijedna žena na svetu ne vredi taj gubitak prisebnosti. Kad su pitali Pitagoru kad treba čovek da se oda zadovoljstvu ljubavi, mudrac je odgovorio: "Kad god hoćeš da se umanjiš". Pitagora je verovao da je fizička ljubav štetna za čoveka, jer ga zamara i skraćuje mu život. Pitagora je živeo osamdeset godina. Čednu ženu su smatrali višim bićem samo hrišćani. Opisuju se s naročitim ushićenjem neporočne devojke koje su umirale po tamnicama, katakombama, pećinama i amfiteatrima, žrtvujući se za hrišćanstvo kojem su najpre zaveštavale svoju telesnu neporočnost kao svoje najveće blago. U Toledu sam video ostatke kuće svete Levkadije, devojke iz prvog hrišćanskog veka, na kojima je neki kralj podigao crkvu, a drugi su kraljevi toj crkvi davali ogromne privilegije, i za kult svetiteljke skupljali naročite priloge. Kažu da je od te crkve i počela prava slava grada Toleda, jer su se tu docnije držali svešteni sabori, kraljevi krunisavali ili ekskomunicirali, i pravljeni državni zakoni. Duboko se veruje da je svetiteljska neporočnost ove devojke Levkadije spasavala Toledo od raznih nesreća. Svi su varvarski narodi prolazili pored njenog groba, ali ga niko nije uznemirio. Uopšte, hrišćanska svetiteljka je, po pravilu, bila čedna, prema uzoru majke Hristove, u kojoj je naročito isticana telesna neporočn | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:30 pm | |
| 11.
Žena ima više nežnosti, a čovek ima više dobrote; žena je velikodušna, a čovek je plemenit. Žena oprašta ali ne zaboravlja; čovek zaboravi i kada ne oprosti. Kad god je žena velikodušna, ona je to uvek prema čoveku, a nikad prema ženi. Čovek ima detinjstvo, mladićstvo i starost; a žena do kraja ostane dete, i, kao dete, sve smatra igračkom. Glupost je u prirodi, i najpametniji čovek ne uspe da tome uvek izbegne, ali žena je glupa samo po izuzetku. Na deset ljudi ima jedan uman, a na deset žena ima jedna glupa. Ljubomora je jedna forma gluposti. Na stotine ljudi nema ni polovinu koji su ljubomorni iz straha da ne bi izgubili ženu koju vole, nego su ljubomorni iz oholosti prema sebi, i iz straha da sami ne budu poniženi. Ima ih koji su uvređeni što ih je unizio drugi čovek, a ne što su izgubili svoju ženu. Zatim, ima ih koji su uvređeni samo zato što ih je ponizila njihova sopstvena žena. Međutim, svi ovi povodi dolaze iz gluposti. Ali, izvesno, čovek je najmanje ljubomoran iz ljubavi. Zato su ljubomorni samo ljudi okoreli egoisti. Žene egoista ne daje drugoj ženi ni čoveka kojeg i sama ona odbacuje. Jedan od hiljadu načina kojim čovek uspeva kod žene, to je kad se postavi između dva ženska egoizma. Ljubomoran je onaj koji hoće da bude voljen više nego što sam voli. U najvećoj ljubavi uživamo baš u onom što dajemo a ne u onom što primamo, kao kraljevi. Ljubomoran čovek, to je kao lakom siromah ili kao imućan cicija. Čovek u životu deli sve stvari na dobre i rđave, a žena na slatke i gorke. Žena u životu sve smatra za svoj nakit: kuću, ogledalo, sliku, stolicu, ulicu, psa i konja, grad i društvo, čak i čoveka kojeg voli. Znam jednu veliku rusku gospođu koja je imala nakita u biseru i briljantima što je vredeo četiri miliona zlatnih rubalja; a međutim, Kolumbo je za otkrivanje Amerike potrošio, prema računima koji se još vide sačuvani, svega četvrtinu miliona današnjih zlatnih dinara! Čak polovinu te sume utrošili su na popravku broda, što znači da je otkriće Amerike koštalo svega okolo stotinu i pedesethiljada franaka... Svakako, sve što okružuje ženu, manje je za nju od nje same, i sve je atribut njene ličnosti, koja je u sredini svemira. Da žena ne smatra sve za svoj nakit i svoje igračke, izvesno je ne bismo ni toliko voleli. Čovek voli u ženi ono što je detinjasto, jer samo detinjstvo daje iluziju mladosti, koja je za nas večna magija. Ako čovek napada ženu, to je jedino iz razloga samog spola. Kao zoološka fela, i spol je isključiv i samoživ. Ako i životinje mogu da misle, onda one imaju o nama, izvesno, isto rđavo mišljenje koje imamo mi o njima. U pogledu karaktera, postoje tri vrste žena: supruga, robinja i odmetnik. Ako nije supruga svog muža, ona je uvek supruga nekog drugog čoveka, i ovog će čoveka tražiti dokle ga ne nađe, a često ostaće mu verna i časna, i kada nije njegova žena. Žena bez sopstvene volje i personalnosti, to je žena stvorena robinja; ona je senka jednog ili drugog čoveka, ili čak obojice ujedno, uvek mučenica i uvek žrtva. A žena odmetnik, to je egoista koja ne voli nikog, niti je iko voli. Mesto volje ima prohteve; mesto ukusa, njene sopstvene načine; ona je zatočenik svoje ništavnosti; ona je malo žena a nimalo čovek; najčešće je dete i divljak za ceo život. Može da voli i da ne voli. Ruskinja kaže: možda sutra a možda nikad. Ovom tipu ženaodmetnika se najvećma približuje današnja evropska žena. Ona živi preko svoje volje u muževljevoj kući, gde jede i spava s njim bezradosno i bezžalosno, apatično i hladno. Ništa je osobito ne zadržava da ostane gde je, ili da ode sasvim drugde, gde bi bila isto tako usamljena i nepristupačna. Mnogo je manje ljubavi na svetu nego u literaturi; u jednom romanu ima više ljubavi nego u jednom velikom gradu. Ne čekajte nikakvo dobro od ženine pameti, nego samo od ženinog srca. Ja pamet čoveka računam po onom šta kaže, a pamet žene po onom što ne kaže. Možda sam već napred pomenuo:žena moral smatra estetikom a čovek logikom; a to znači da je moral kod nje u osećanju, a kod njega u glavi. Zato je žena moralnija nego čovek. Ali je još kanda opštija i sigurnija podela žena na ova tri tipa: supruga, ljubavnica, majka. Često se u jednoj istoj ženi nađe ljubavnica i majka; a često surpuga i majka; ali najređe supruga i ljubavnica. Skoro nikad nisu sva tri tipa ostvareni u jednoj istoj ženi; a da su ostvareni, to bi bio odista vrhunac božje mudrosti i božje ljubavi za čoveka. Žena ljubavnica i žena majka, to su žene instinkta, gde posredi nema ničeg isključivo čovečanskog, što ne bi postojalo čak i među nižim zoološkim felama. Dobra majka se nalazi čak i među zverovima, a dobra ljubavnica među pticama i među insektima. Skoro u najvišem broju slučajeva, žena je ili samo supruga, ili samo ljubavnica, ili samo majka. Francuskinja nije supruga nego ljubavnica i majka; Talijanka je supruga i majka; Španjolka je majka a Ruskinja je ljubavnica. Srpkinja je od svih drukčija: kad je najčistiji tip, ona je čoveku sestra. Stvarno, žena ima dve svoje misije na zemlji: da bude majka i da bude supruga. Ona je od prirode stvorena da bude majka, a samo je ljudskim zakonima naterana da bude supruga. Zato se žena skoro uvek odazove svojoj prvoj dužnosti, prema božanstvu i prirodi, a prilagođava se, sa manje ili više uspeha prema zakonima braka koji su ustanova čovekova. U toj vezi s prirodom, ona je velika i moćna; ali u toj vezi s čovekom, ona je slaba i često bedna, a zato i lažna. Prva njena misija je instinktivna, a druga razumna; prva nerasudna i mračna, a druga svesna i zato labava. Stoga se može istovremeno biti savršena majka ali rđava žena, jer su to dva razna puta i dva razna zakona. Žena je najviša u svojim bespolnim ljubavima; u ljubavi majke, sestre ili kćeri čovekove. Stari grčki tragičari su dali izvanrednih primera ovakvih ljubavi; one su i danas uzbudljivije nego savremena književna intriga ljubavnika i ljubavnice. Bilo je u antičkoj tragediji supruga koje su se takmičile u svojoj ljubavi ne samo sa ljubavnicama svojih muževa, nego čak i sa ljubavlju muževljevih roditelja za svog sina. Alekstida je umrla za svog muža da bi pokazala da ga voli većma nego što ga vole i njegovi roditelji, pošto ona odlazi s njime u smrt, a njegovi roditelji ostaše posmatrači, nemajući srca da i oni umru zajedno sa svojim sinom. Euri pid je od ove ljubavi napisao dramu, a Platon je pominjao ovaj slučaj u svojoj poznatoj teoriji o ljubavi. Ljubav kćeri i sestre se vidi u samoj Antigoni koja je dignuta do božanstva. Ljubav između brata i sestre je kod Grka dignuta do hrišćanske čistote. Ovo je tim uzvišenije što su se u tim istim stolećima persijski kraljevi ženili svojim kćerima i sestrama, kao i u faraonskom Egiptu, i kao mnogo docnije u ptolomejskom Egiptu, gde se Kleopatra bila udala za svog brata, kralja egipatskog. Ljubav između brata i sestre, tu uzvišenu ljubav dvoje mladih, koja je tako čista od svakog nereda spola, opevala je, sa grčkom uzvišenošću, još samo srpska narodna pesma. Prema ovoj čistoj ljubavi, izgleda da je svaka druga ljubav između čoveka i žene samo jedno fizičko slepilo, ili računsko prijateljstvo: jer svako od ovih dvoje ljubi na svoj način, u svoje vreme iz svojih razloga, sa svima protivrečnim sukobima pameti i krvi. U španskom Romanceru, mlada Himena, koja je najpre molila kralja da kazni Don Rodriga, ubicu njenog oca, docnije moli istog kralja da joj dadne Don Rodriga za muža, jer mladi hidalgo prolazi svaki dan ispod njenih prozora. ("Kako je lep ubicamog oca!") Čim žena počne da istinski voli čoveka, onda ga voli pomalo kao majka: tepa mu sitne i slatke reči; boji se za njegovo zdravlje, i utopljuje ga; i brani mu da pije, ili da odveć puši; i strepi od hiljadu prilika i stvari koje bi mogle da mu učine kakvo zlo. U najvišoj ekstazi srca, žena prestaje biti ženka, a postaje dobra majka i nežna sestra. Na ovoj sublimnoj i jedinoj tačci dva protivna i protivnička spola dolaze do idealnog izmirenja. Sve do te tačke su ti spolovi u stalnim sukobima, isključujući Se duhovno i duševno, i ne dodirujući se nego samo fizički. Čovek i žena se izmiruju samo u ljubavi čistog srca, i u ljubavi bespolnoj, odakle izbija iskra poezije, koja je magija sveta, sunce sunaca. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:30 pm | |
| 12.
Čovek vlada ženom samo kad vlada sobom, a mi vladamo sobom samo kad više mislimo nego što osećamo. A naročito kad manje govorimo nego što bismo i sami hteli reći. Žena ne voli u ljubavi stradalnika, nego junaka; a junak je čovek koji stoji hladan pred neprijateljstvom žene, i koji je uvek gotov da je izgubi. Treba da čovek prepusti ženi ljubomoru; a žena će postati ljubomorna, čim čovek ne bude hteo da sam bude ljubomoran. Ako čovek nije ljubomoran nego žena, onda je on više gospodin nego što je ona gospsfa. Gospodin u ljubavi, to je čovek hladan u ljubavi; a hladan je u ljubavi samo onaj koji svoje častoljublje stavlja iznad ženske dobrote. Žena u čoveku uvek traži i muža i ljubavnika: traži i atmosferu porodične toplote, i, istovremeno, ljubavne slučajeve nagle, nejednake i nepredviđene. Ako to oboje ne nađe u mužu, onda ide da traži ljubavnika na drugom mestu; ali ako i ljubavnik naliči odveć na tip muža, onda se ona vraća kući s većim osećanjem otužnosti nego što je iz nje izišla. Žena je često mnogomužac, čak i stoga što je svaka žena već od petnaeste godine istraživala i nagađala u mladim ljudima svoje idealne muževe i svoje zamišljene ljubavnike. Ta navika joj ide zatim kroz ceo život. Zato nije čudo ako se ona i docnije zaludi napolju, i onda kad istinski voli i kod kuće. Nikad mladoj ženi nije stranac kakav mladić za kojeg vidi da bi mogla da ga voli. Vara se svaki čovek kad veruje da je pouzdan u ženu samo zato što ga ona voli. Srce je nebrojno, kao što je kazala jedna pesnikinja, a tako je mislila zato što je i sama bila žena. Ljubav je najnesigurnije osećanje. Postoje dva moguća braka: jedan za mlade i za mladost, i drugi za stare i za starost. Prvi da se podeli sreća i obest, a drugi da se podeli nesreća i bolest. Za jedan prsfe vreme vrlo brzo, a za drugi je uvek na vreme. Za prvi od ova dva braka su devojke obučene u belo, a za drugi udovice obučene u crno. Imaju i raspuštenice, obučene u crveno, ali one su žene za sve godine. Ženiti se udovicom, to je uvek imati brak gde predsedava jedan mrtvac u začelju stola, i koji je jači od živog domaćina; a u braku sa raspuštenicom, ima uvek još jedan muž, koji je samo odsutan, ali koji je uvek važniji od drugog. Muževi udovica i raspuštenica su svagda upoređivani; i to je njihova neminovna beda. A pošto je žena videla svog prvog čoveka u njeno doba kad su oči bile mlađe i srce bilo toplije, a sve stvari na zemlji radosnije i sjajnije, onda je ovaj drugi uvek u gubitku prema prvom. On gubi već time što nije prvi, a zato ne izgleda ni da je bolji. Pametan se čovek oženi na vreme. U mladosti je brak stvar ljubavi i spola, a u starosti je stvar slabosti i straha od samoće. Još stari Hesiod kaže da je doba za ljubav trideset godina za čoveka, a petnaest za ženu. Isti antički pesnik dodaje da je najbolje uzeti devojku čednu, jer je sposobna da se vaspitga u vrlini; da je mudro i oženiti se iz svog susedstva; i da treba bežati, kao od zla najgoreg, od žene koja voli pirovanja i koja je strasna, jer, kaže, ona sagori čoveka bez buktinje, i obori ga u starost pre vremena. U poslednjem stoleću produžen je vek čovekov, i danas se više ne zove ni starac svojim pravim imenom. Uostalom, nikad naše godine ne brojimo mi, nego nam ih broje žene. U XVIII veku starci su, možda poslednji put, još priznavali godine kao merilo mladosti i starosti. Monteskje kaže u svom autoportretu, tako skromno i bezabazleno: "U trideset petoj, ja sam još voleo žene." Nesreća je što naše ludilo za ženom traje duže negoli i naša snaga za ženu; kao što se reklo da je prestareli Luj XIV, trajao duže nego njegov zlatni vek. Do šezdesete godine, normalan čovek može biti i prijatelj ljudi i ljubavnik žena, jer to dvoje idu naporedo; a odatle do sedamdesete, nastaje mir; ali od osamdesete nastaje samo bolest. Njegoš koji je umro mlad i apolonski lep, kaže da nema veće bruke od starosti. Međutim, Ciceron je napisao svoje delo "0 starosti" u kom hvali starost. Odista, ni sve starosti nisu bez lepote. Ima starost roditelja koji uživaju u deci, i artista koji uživaju u svom delu, i generala koji uživaju u svojoj slavi. Ali ja lično, nikad nisam držao do života, nego do mladosti, kao što se nisam bojao smrti nego bolesti. Mladost je lepa što je nerasudna i obesna, i što ne zagleda u sve pored čega prođe. S godinama čovek izgubi oči, i to je zlo; ali zatim dobije i drugi vid za sve stvari, a to je još gore. Čovek se vremenom naročito smanjuje prema samom sebi. Zaista, sva je tragedija čovekova u tome, roditi se i proći kroz sav život, a ostati do kraja veka slep za najveće istine života. Mladost to još ne oseća, što može i čini najveću njenu lepotu. Ml&dost uzima za sreću sve ono što starost smatra sujetom ili ludilom. Kad bi mladost imala filozofiju staraca, ne bi bilo na svetu nijednog sunčanog dana. Velike sreće izgledaju vezane za velike nesreće. Tako je bezbroj ljudi velikih sudbina napustilo život u očajanju, kao žrtve svoje veličine: Hanibal, Pompej, Cezar, Napoleon; ili kao žrtve naročitog prokletstva: Hajdn slep, Betoven gluv, Milton slep, Leopardi grbav. Mladost ne vidi kobne stvari života, i zato je mladost viša nego život. Bio sam često sa jednim mladim stranim kraljem pre nego što je bio proteran iz svoje zemlje. Ja sam tad mislio, kakva je to nesreća izgubiti jedno kraljevstvo. Ali sam brzo sam sebi dodao: "A ja sam izgubio mladost, što je nešto još više..." Lako je razumeti ženu starog veka, matronu, ženu šefova legija ili senatora, neuku i dobru kao Virginija, lukavu kao Livija, i razvratnu kao Julija. Lako je razumeti istočnjačku ženu, koja, kao u olovnom plaštu, živi u svojoj gluposti i poslušnosti. I ženu srednjeg veka, mističnu i seksualnu. Ali kakvo mesto treba dati današnjoj Evi, koja želi da i sama čoveka dostigne u njegovim porocima, kad ne može da ga dostigne u njegovom božanskom stvaralačkom geniju. To je žena koja je gotova da izgubi svaku vrlinu, i onu u kojoj je jedino bila viša nego | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:30 pm | |
| 13.
Žena je, ipak i neosporno, najveća iluzija čovekova. Ne postoji nijedna sreća koja je u stanju da domaši radost ljubavi. Sve drugo može biti slava, uspeh i satisfakcija, ali je žena jedino pijanstvo srca. Ni sve tamne strane ženina karaktera kao da ne postoje nego zato da bude osvetljen samo jedan njen deo, onaj u kojem ona najviše zrači, i koji je uvek božanstven. Nema nesreće čovekove koju žena nije u stanju ili da sasvim neutralizira, ili veoma ublaži. Veličina žene je u velikim momentima; u sitnim događajima je ona sitna. I sitna je samo u odnosu na svoj spol, koji je glavni uzrok svih nereda u njenom duhu uvek svežem, i u njenom srcu koje ima puno nežnosti, i onda kad nema puno plemenitosti. Budina žena je bila njegova energija. Kada su mnogi ljudi postajali gotovi brodolomnici i pogorelci, samo im je žena davala nove iluzije za život. Velike zvezde se vide samo u sutonu dana, a velike ljubavi samo u sutonu sreće. Nema veće radosti čovekove od one koju može da podeli sa jednom ženom. Nema za heroja nijednog pravog trijumfa ako ne može da svoj pobednički mač spusti pred noge žene koju voli. Nigde ni sujeta čovekova nije veća nego pred ženom. Nigde ni dobrota, ni viteštvo, ne mogu toliko biti stavljeni na iskušenje, koliko pred tim finim i nežnim i komplikovanim stvorenjem kakva je žena. I čovekova hrabrost i čovekov genije, nisu drugo nego dve brutalne sile prirode: njih čovekova savest mora najpre da oplemeni, kako ne bi okrenule na štetu drugih nego na slavu opštu. Ali ljubav za ženu rađa se već s početka puna plemenitosti, jer hoće da se žrtvuje i da usreći. Čovek veruje u ljubav, i kad nije nikad bio voljen; i zanosi se ljubavlju i onda kada ne voli ženu. Bilo je čak i velikih pesnika čija je ljubav u stvarnom životu bila sasvim drukčija, nego ideja koju su oni stvarno imali o ljubavi, pišući svoja dela. Engleski veliki pesnik Milton, koji je pevao samo raj i anđele, bio je ne samo rđav otac, nego i nesnosan muž; i zbog Miltonove brutalnosti je njegova žena morala da napusti njegovo ognjište. A on je ipak opevao svoju Evu istom visokom egzaltacijom kao Dante svoju Beatriču. Ima nesreća koje ne postoje za čoveka, ali postoje za ženu, kao i obratno. Najveća ženina nesreća, to je kad počne verovati da njena lepota propada. Ovo verovanje, na žalost, počinje vrlo rano, čak pre tridesete godine; i zato je potpuna sreća ženina vrlo kratkog veka. Strah da poružnja, dostiže vrhunac njenog očajanja, kakvo ljudi ne mogu ni zamisliti. Ova vrsta nesreće ne postoji za čoveka, zato što on s godinama ne poružnja, nego često postane čak i lepši. Osim toga, čovekova lepota nema u društvu i životu ono mesto koje ima lepota ženina. Čovek bi imao isto očajanje samo kad bi znao da s godinama propada njegova pamet, ali se i tu događa sasvim protivno, jer je čovek s godinama sve pametniji. Samo gubitak zdravlja ili časti, bile bi za čoveka dve nesreće nepopravljive zauvek, a sve drugo je odista samo u njegovim rukama. Ženino očajanje za izgubljenu lepotu, prevazilazi i njeno žaljenje za izgubljeno zdravlje, ili za svoje propalo ime. One bi volele biti i bolesne, i važiti za nečasne, i biti siromašne, nego važiti za ružne među ljudima, i, možda, još više među ženama. Ali je sreća što ženina lepota opada lagano i postupno, i što se žena toliko navikne na svoje lice, ogledajući se svaki dan u ogledalu, da i ne opazi ni kad istinski poružnja. Međutim, kad bi se žena oglednula u ogledalu samo svake pete godine, mnoge bi presvisle od bola. Ima divan starogrčki epigram jedne kurtizane: "Ja, čiji je drski smeh ispunjavao Grčku, ja, Laida, koja je doskora imala na pragu čitava jata ljubavnika, posvećujem ovo ogledalo Afroditi, jer neću da sebe gledam ovakvu kakva sam, a onakvu kakva sam bila juče, ne mogu." Za žene izgubiti lepotu, znači kao tvrdici izgubiti svoj novac, ili kao vojniku svoj mač i slavu, ili građaninu svoj ugled. Ima i mnogo žena koje su ružne, ali im se dive ljudi ako su plemenite. Međutim, nisu ipak tim utešene te nesrećne žene, kao što nisu time zadovoljeni ni ti dobri ljudi. I Viktor Igo je otimao drugima žene, ali se nikad nije otimao za žensku ljubav, jer je bio zaljubljen u sebe, i to sasvim onoliko koliko su drugi ljudi zaljubljeni u ženu. Bio je još veliki broj pesnika, čak i najvećih, koji su imali talenta za pesmu, a nisu imali talenta za ljubav; i ko zna kolika je to bila nesreća i za njih i za svet. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:31 pm | |
| 14.
Žena je oduvek, neosporno, i najveći podstrek ljudskog uma i ljudske energije. Ona je inspirator kao Bog i priroda, mada sama nije tvorac. Ali ipak više vredi žena kao inspiratorka, nego da je i sama tvorac. Za mene više vredi Rafaelova lepa Fornarina, nego i sama romansijerka Džordž Eliot, ili matematičarka gospođa di Šatle. Bez velikih inspiratorki ništa nije veliko urađeno; a sve što su one same uradile, nije otišlo dalje od osrednjosti. Žene sviraju posvednevno, a nisu dale nijednog kompozitora; i govore samo o ljubavi, a nisu dale nijednog velikog liričara, bar u hrišćanska vremena; i večno govore, a nisu dale nijednog velikog besednika. Sve je veliko stvoreno bez ženskog pera, ženskog dleta i ženske kičice. U učenoj Aleksandriji IVog veka, lepotica Hipatija je tumačila filozofima kretanje zvezda i Platonovu filozofiju, i napisala tri važna dela, ali zakone prirode i zakone misli su pronalazili ipak samo ljudi. I sama ova Hipatija nije ostala toliko važna koliko atinska hetera Aspasija. Zlatni vek atinski vezan je za Aspasiju, kao za Atinu Paladu koja je stražarila na tvrđavi Akropolisa. Sokrat je, kažu, od bez suza, a ipak duboke i velike; ali, izvesno, čovek pamti samo one ljubavi zbog kojih je stradao. Ljubav je stradanje, a sve drugo nije ljubav. Čovek ne voli, nego čak i mrzi, one koji su ga obavezali; i svaki svoj dug, moralni kao i materijalni, smatra podjednako teretom i uniženjem. Žena međutim, nije nezahvalna i lakoma nego samo u svojoj kući i u svom braku; i nema osećanja blagodarnosti jedino prema porodici, pošto smatra da joj ova sve duguje. Sasvim kao dete. Ali pažnja tuđinca je, naprotiv, zbunjuje i obeshrabruje, i razneži. I opet kao dete. Zato se ljudi za sve vrste svojih sebičnosti najvećma služe ovom njenom delikatnom odlikom karaktera. Žene daju svoje telo onom koji je prema njima puno pažljiv i požrtvovan, ili koji o njima ima lepše mišljenje nego drugi, često i samo lepa reči. Prvi moreplovci su zadobijali na Tahitima sve žene samo time što su im poklanjali nojeva pera za kojima su one ludovale. U evropskom salonu imaju pesnici uspeha kod žena koliko i milijarderi: ovi za njihove zlatne reči, koliko oni drugi za njihove zlatne pare. Istina, da se te reči nađu, treba talenta, a to znači treba i ludovanja a ne samo mudrovanja. Ljubav je, uostalom, mnogo više detinjasta stvar, nego stvar filozofije; nju su ljudi samo komplikovali i napravili najvećom fatalnošću. Antički mudraci i pesnici slikali su Erosa kao dete, a ne kao mudraca. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2010, 4:31 pm | |
| Prica o jakom
Na jednom istom lancu, cvrsto vezani za ruke i za vrat, bila su dva robijasa, jedan jaki i jedan slabi. Slabi je mislio na ropstvo, i bio je tuzan, a jaki je mislio na slobodu, i bio je vedar. Jaki je hteo nekoliko puta da jednim naponom pocepa gvozdjje i pobegne, ali to je slabog davilo, krvavilo, usmrcivalo.
Jedne noci jaki je bdeo. Mislio je na svoja brda, gde je doskora hodio silan i svirep kao priroda; gde su ga se bojali veprovi; gde je okrvavljenim rukama isao do orlovskih gnezda, stare davio a mlade krao; i odakle je rusio stene, da u ponorima cuje njihovu smrt; gde je ziveo silan, razuzdan i suman, kao vodopad.
Noc je bila tamna i strazari su spavali. Neodoljiva iluzija slobode ispuni njegov svirepi duh. Gvozdje se nape i pocepa. On jurnu preko udavljenog drugara, preko strazara, preko polja s crnom travom, preko reke s crnom vodom, u koju se baci kao mlada, strasna zver, i dohvati za slobodnu obalu. Iza njegovih gora izgreja krupan, krvav, ponocni mesec.
Njega je Priroda docekala sa osmehom, sa radoscu, sa rasirenim rukama, sa blagoslovom. Jer ona ne zna za pravdu nego za silu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 1/11/2010, 1:29 pm | |
| Te noći, u zvonari jedne katedrale, pored gotskih zvona, sedeo je Mefisto bled i nem.Njegove studene oči od čelika bile su uprte na ogromni grad, zaleđen u jednom strašnom snu.Stotine praznih mostova gurili su se nad belom rekom u kojoj je tinjalo nekoliko zvezda.Noć je bila studena i tužna. Mefisto seđaše isto onako grozan i bled kao nekad nad Tebom, nad Vavilonom i Jerusalimom, u sate njihove propasti.U tamnom i nepomičnom vazduhu oko njega stršile su tanke gotske crkve, u kojima je te noći bio utamničen jedan nemoćan Bog.Ali je Mefisto oklevao da učini ikakvo novo zlo. Je li se u njemu prenuo glas nekadašnjeg dobrog heruvima, glas ljubavi? I on, koji je stajao izvan svega i protiv svega, je li osetio sad da se najzad vraća u večitu, tihu i toplu Harmoniju? Ili je, naprotiv, te noći smišljao svoju najstrašniju orgiju, svoju najveličanstveniju poemu Razorenja? Ne, nepomičan i nem, u studenoj noći bez neba, pored zagluvelih zvona, on oseti srce prazno i malo.U njemu ne beše više ni ljubavi ni mržnje; u njemu beše sada samo studena Ravnodušnost, kao zeleno more otrova i žuči.I Mefisto pozna to nepoznato osećanje ravnodušnosti koje nikada nije imao ni Bog ni Satana, i koje je samo osećanje Čovekovo. Tada bog zla uvide svu dubinu poniženja i oseti najsvirepiji od svih bolova."
Jovan Dučić "Ravnodušnost" | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 24/9/2011, 10:53 pm | |
| Covek ne mrzi drugog coveka nego samo ako ga se boji, i zato mrznja i strah idu naporedo. Ako se covek, naprotiv, ne boji svog protivnika, onda ga i ne mrzi, nego ga prezire. Stoga su ljudi koji puno mrze uopste strasljivci, i imaju zensku cud i osetljivost…
Mrznja zaslepljuje i najpametnijeg, tako da ovaj obnevidi za sve vrline koje bi mogao imati njegov protivnik; a ovo znaci unizenje koliko za srce toliko i za razum onog koji mrzi. Smatrajuci opasnim i najbezazlenijeg, on smatra najgorim i najnevinijeg. Mrznja tako izopaci i najsiri um, poremeti i najbolje obrazovanje, i iskvari i najcistije srce, da unese nered u celu covekovu prirodu. Zbog ovog mrznja napravi
nekog nemogucim u drustvu, a nesnosnim cak i u njegovoj sopstvenoj kuci.
Mrznja, dakle, najpre pogadja onog koji je nosi.
Ima strasljivaca koji u mrznji prema nekom coveku omrznu i njegovu porodicu, i njegov narod, i njegov grad, i njegovu zemlju, i njegovog psa pred kucom. A kako mrznja raste utoliko vise raste strah iz kojeg je ponikla, covek najzad pocne da zivi u borbi sa prividjenjima. Sto je covek silniji po svom drustvenom polozaju, njegove mrznje bivaju sve mnogobrojnije, a za drugi svet sve opasnije. Kako uplasen covek veruje da je sam sebi nedovoljan, on u strahu i mrznji pocini prestupe ili zlocine koje inace nikad ne bi pocinio da nije mrzeo.
Drukciji od drugih ljudi moze biti covek po boji koze, kose, ociju, stasa, obima, ali sve ovo ukupno malo znaci. Pravi “drukciji covek” moze biti razlican od opsteg tipa pre svega po obrazovanju, a narocito po vaspitanju, sto znaci po navikama i ukusima. A ovo je zatim pravi antipod. Pogledajte koje ste ljude u svom zivotu mrzeli, i vi cete videti da nikog niste mrzeli zbog njegovih vrlina ili njegovih mana, nego, najvise zato sto je bio drukcije izgradjen nego li vi ili vasi najblizi. Ako ovde nije mrznja ponikla direktno iz necijeg straha pred jacim, ona je ponikla pravo iz neizvesnosti o necijim sklonostima, i iz nerazgovetnosti necije prirode, a to je uvek izvesna nesigurnosti koja moze da postane i strahom. Zato ponova tvrdimo da mrznja potice pre svega iz straha.
Jutra sa Leutara
Jovan Ducic | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 26/9/2011, 10:43 pm | |
| Mala princeza
Mala princeza, čije su kose imale boju mesečeve svetlosti, čiji je pogled bio modar i čiji je glas imao miris žutih ruža - mala princeza je umorna od života i ona je tužna. Ona je na svojim širokim mramornim teracama nad morem, pored ogromnih vaza u kojima su mirno umirale njezine krizanteme, plakala kradomice u duge mutne večeri. Nejasna nostalgija i neizvesna tuga umarale su njenu krv i njeno telo, koji su bili isti onakvi kao krv i telo ljiljana. I u tople noći, kada je vazduh pun zlatne zvezdane prašine i dok na zračnim zidovima spavaju mirni paunovi i kada svi cvetovi otvaraju svoja srca, otvaralo se i srce male princeze. Zato su te noći bile tako pune tuge i toplote. A kada je umrla, nečujno i spokojno kao što su poumirale njezine krizanteme, dugo su sa ktedrale pevala stara zvona, a glasovi tih zvona bili su mirni i svečani kao glasovi davno pomrlih sveštenika.
| |
|  | | Caki

 Broj poruka : 172 Godina : 59 Location : Zemun Humor : volim Datum upisa : 21.01.2011
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 6/10/2011, 5:19 pm | |
| Prvo pismo iz Svajcarske ALPI-Sen-Beatenberg-avgusta,19
Ovde jutra osvicu hitro i veceri zakasnjavaju.Sai prolaze spori i neopazeni,vreme se ne daje meriti nicim,jer se ovde nista ne dogadja.Samoce i tisine alpijske su neprohodnije nego libijske pustare.Onamo svetlost pravi cudesa,i jedan isti predeo postaje i nestaje sto puta dnevno.Sunce zida gradove po nebu,tvrdjave po oblacima,himericne vrtove po zemlji,i sve je onamo zivot i cvetanje.Ovde svi sati prolaze ili visoko u nebu ili duboko pod zemljom,ne ostavljajuci niceg ni u oku,ni u sluhu,ni u uspomeni.Samo dok covek koraca,stvari se krenu i prolaze pored njega,zadrzi li se na samoj strmeni,sve se okameni i sve zanemi.Koncic koji veze ljudsku dusu za ovu zemlju prekine se,i na tom mestu zaboli,i padne kap krvi. Tihi kristal glecera na Jungfrau i na Blimlisalpima stoji u svom zenitu kroz srebrni zid izmedju dva sveta.U razredjenom vazduhu prodje pisak ptice koja se ne vidi,zacuje se melanholicno zvonjenje govedi iz doline koja se samo naslucuje.U dolini se pruzaju lanci ljubicastih i vazdusastih bregova koji nalice na mitolaoska brda cije legende vise niko ne pamti.Sve izgleda sjajno,ali efemerno,protivurecno,tasto.Tamo je Tunska ravnica obasjana zelenom svetloscu,i Tunsko jezero,koje,kao dusa,reflektuje sve sto se dogadja u nebu.Sve drugo oko mene je svetlo i ogromno,ali sve nepomicno i ravnodusno.Taj bliski i stalni dodir s velikim i mirnim stvarima daje telu neku grubu materijalnost i zivci se razilaze po njemu kao ukoceni konci od celika.Ne volim alpijsku lepotu.Mi uticemo na stvari menjajuci njihove forme,ali stvari menjaju nas svojim nasilnickim utiskom.Cini mi se ovde da danas vec ne zelim ono sto sam juce zeleo svom snagom.Svima mojim zeljama vidim granice.kao ovom horizontu,svi moji snovi svrsavaju nedaleko od mene,kao ovaj puteljak sto ponire u anbis,sve moje namere stoje preda mnom resene kao modri zidovi ovih planina,ja se ovde osecam kao vezan za drvo ili prikovan za stenu. Svaki niz ovih bregova izgleda da je stao izmedju nas i neceg boljeg i neznijeg.Sve je ogromno i sve hladno,i sve je ili veoma tamno ili veoma svetlo.Ti kontrasti tiste dusu dusu i sputavaju misao.Ako sidjem u doline koje su ovde tako duboke,meni se cini da sam utonuo,a ako sam na visini bregova,cini mi se da vise necu umeti da se vratim kuci.Ove neverovatne impresije iz Alpa izbezume prvih dana coveka s juga. ........ Veceri ovde imaju lepotu koja je nerazumljiva coveku sa juga.Mrak se uhvati najednom.Mrak ne pada ovde samo iz neba,nego izvire iz zemlje,pokulja iz ponora.prospe se sa granja.Radjanje ustapa medju ovim bregovima ima peripetije citavog jednog kataklizma.Sve smrkne i napravi se strasnim,kao da mora da propadne pola sveta da se pod Jungfrau rodi nova zvezda.Zatim ustap izidje na sasvim drugom mestu na onom na kojem ste ga ocekivali,krupan kao azdaja.Brzo zapali polu neba,i zatim ostane sam u celom kosmosu.Sve su stvari pocrnele jedna od druge.-Ali dok taj mesec nije izasao,i dok je bio mrak po zemlji i po nebu,gleceri Jungfrau i Blimlisalpa stajali su dugo vatreni i narandzasti u samom zenitu.Tako nekoliko vecernjih suncanih zrakova ostane uvek zaboravljeno i razliveno po lednjacima,i taj prizor je mozda najcudnije i naklepse cega ima u epopeji alpijskog sunca. Gradovi i Himere
| |
|  | | Caki

 Broj poruka : 172 Godina : 59 Location : Zemun Humor : volim Datum upisa : 21.01.2011
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ 6/10/2011, 6:06 pm | |
| STARI ZAPIS
More ce ti govoriti o Beskrajnosti,nebo o Cistoti,a mracni cempresi o Tuzi.-A ti ces reci moru i nebu i cempresima: ,,Moja ljubav ima u sebi i vasu beskrajnost,i vasu cistotu,i vasu tugu.Jer zato sto vas je moja dusa obozavala,ona se sazdala od onog sto je obozavala." Zvezde ce ti govoriti o Vecnosti,a zore o svetlosti.-A ti ces odgovoriti zvezdama i zorama:"Iz moje ljubavi se radjaju mlecni putevi i nebeska kola,i mirna svitanja na planini.Jer vasa vecnost i vasa svetlost nisu drugo nego atributi ljubavi." Vecernji sutoni govorice ti o Smrti,a tisine o Zaboravu.-A ti ces odgovoriti sutonoma i tisinama:"Ima nesto sto ne umire za ljudsko srce.a to je nerasudna ali nenadmasna vera u nerealno i nemogucno.I ima nesto sto stoji iznad sudbine coveka,a to je Ljubav koja je,kao i Smrt.uvek slepa moc prirode,a ne cilj covecje srece ili nesrece." | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: JOVAN DUČIĆ  | |
| |
|  | | | JOVAN DUČIĆ | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 4 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 4 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|