LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Empty
PočaljiNaslov: IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "   IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Icon_minitime25/11/2009, 9:42 am

BILJEŠKA O PISCU


Ivan Goran Kovacic je roden je 21. marta 1913. godine u selu Lukovdol, u Gorskom kotaru. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovacic je poceo da objavljuje književne radove u casopisima i listovima. Sa dvijicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pjesama pod naslovom " Lirika" 1932. U to vrijeme I. G. Kovacic je vec bio student filozovskog fakulteta u Zagrebu, ali je kasnije studije napustio.

Pored poezije, I. G. Kovacic se bavio i prozom, esejistikom i kritikom. 1936. štampao je knjigu novela " Dani gnjeva".I. G. Kovacic je živio u vrlo teškim materijalnim prilikama, pa je zbog toga morao da radi u redakciji jednog zagrebackog lista (Hrvatski dnevnik). Inace je prevodio sa nekoliko jezika i imao je zavidnu književnu i jezicku kulturu.

Progresivno opredjeljen, Goran je vec 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pjesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu " Jama" napisao je u partizanima. Nju je prvi put citao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afric.Vec sredinom juna 1943. godine I. G. Kovacica su u selu Vrbnica, blizu Foce, ubili cetnici. Poslije rata izašla su sabrana djela I. G. Kovacica, iz kojih je prevodeno na mnoge svjetske jezike.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Empty
PočaljiNaslov: Re: IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "   IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Icon_minitime25/11/2009, 9:43 am

JAMA

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu
Moje su oci zgasle na mome dlanu.

Sigurno jos su treperile ptice
U njima ,nebo blago se okrenu
I cutao sam ,krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, kojke krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koje zjapi-
Da bodez u vrat zabode mi sladje
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.

Posljkednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i tako da sam plako
Vatrene suze, s kojuih duplje gori:
A kroz taj pako bjleskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.

Ne znam, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu;
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajao.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

Al ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece :"Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
Ivise nisam nista cuo , znao;
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokracom hladnom svijestili me.Cuske
Dijelili , vatrom podigli me silom
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
"Smijte se!"-ubod zapovijedi prati-
"Oboce svima pred krst cemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje , grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci:
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zrtve se baci.
Ami smo dalje u smijanju dugu
Plakali,praznih duplja , mrtvu tugu.

Kada smo naglo,ko mrtvi,umukli
(Od straha valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
( U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.

I svaki tako ,kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite !"-rikne krvnik -"nije lako,
Al potrebno je da ko ne bi bjezo."
I niko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
Uzarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teska posla;zatim stali
Jedan za drugim da se grubo sali.

Zaboravili kao da su nas:
Zijevali,vjetre pustali glasne.
"Eh jednu malu vidio sam danas ..."
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce--zica me probode.

IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " 954195

U mome redu pocela da ludi
Neka zena . Vikala je :"Gori!
lJudi,gori!K uca gori!Ljudi !"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute ,grozne nase usi.
Na tla se zena ugusena srusi.

"Dupljasi !core!lubanje mrtvacke!
Sove! u Duplja dat cemo vam zere,
Da progledate! vi corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvjere
I slijepcu nozem otcijepi lice
Od uha ,sto se zaljulja vrh zice.

Urlik i teski topotslijepe zrtve
(Sto bjezec kroz noc uvis noge dize)
I brz trk za njom , sred tisine mrtve,
I tupi pad,kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen!-rekoh svojoj tami,
Ne opazivsi da nas vode k jami.

Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu kad u mraku placu)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

( odlomak )
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Empty
PočaljiNaslov: Re: IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "   IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Icon_minitime25/11/2009, 9:43 am

ANALIZA PJESME

Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.

Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli".

U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."

Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo".

Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu.

Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje".

Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom.

Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?

........................................

Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Empty
PočaljiNaslov: Re: IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "   IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA " Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: