IVAN GORAN KOVAČIĆ " JAMA "

BILJEŠKA O PISCU


Ivan Goran Kovacic je roden je 21. marta 1913. godine u selu Lukovdol, u Gorskom kotaru. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovacic je poceo da objavljuje književne radove u casopisima i listovima. Sa dvijicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pjesama pod naslovom " Lirika" 1932. U to vrijeme I. G. Kovacic je vec bio student filozovskog fakulteta u Zagrebu, ali je kasnije studije napustio.

Pored poezije, I. G. Kovacic se bavio i prozom, esejistikom i kritikom. 1936. štampao je knjigu novela " Dani gnjeva".I. G. Kovacic je živio u vrlo teškim materijalnim prilikama, pa je zbog toga morao da radi u redakciji jednog zagrebackog lista (Hrvatski dnevnik). Inace je prevodio sa nekoliko jezika i imao je zavidnu književnu i jezicku kulturu.

Progresivno opredjeljen, Goran je vec 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pjesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu " Jama" napisao je u partizanima. Nju je prvi put citao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afric.Vec sredinom juna 1943. godine I. G. Kovacica su u selu Vrbnica, blizu Foce, ubili cetnici. Poslije rata izašla su sabrana djela I. G. Kovacica, iz kojih je prevodeno na mnoge svjetske jezike.

JAMA

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu
Moje su oci zgasle na mome dlanu.

Sigurno jos su treperile ptice
U njima ,nebo blago se okrenu
I cutao sam ,krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, kojke krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koje zjapi-
Da bodez u vrat zabode mi sladje
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.

Posljkednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i tako da sam plako
Vatrene suze, s kojuih duplje gori:
A kroz taj pako bjleskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.

Ne znam, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu;
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajao.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

Al ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece :"Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
Ivise nisam nista cuo , znao;
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokracom hladnom svijestili me.Cuske
Dijelili , vatrom podigli me silom
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
"Smijte se!"-ubod zapovijedi prati-
"Oboce svima pred krst cemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje , grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci:
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zrtve se baci.
Ami smo dalje u smijanju dugu
Plakali,praznih duplja , mrtvu tugu.

Kada smo naglo,ko mrtvi,umukli
(Od straha valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
( U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.

I svaki tako ,kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite !"-rikne krvnik -"nije lako,
Al potrebno je da ko ne bi bjezo."
I niko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
Uzarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teska posla;zatim stali
Jedan za drugim da se grubo sali.

Zaboravili kao da su nas:
Zijevali,vjetre pustali glasne.
"Eh jednu malu vidio sam danas ..."
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce--zica me probode.



U mome redu pocela da ludi
Neka zena . Vikala je :"Gori!
lJudi,gori!K uca gori!Ljudi !"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute ,grozne nase usi.
Na tla se zena ugusena srusi.

"Dupljasi !core!lubanje mrtvacke!
Sove! u Duplja dat cemo vam zere,
Da progledate! vi corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvjere
I slijepcu nozem otcijepi lice
Od uha ,sto se zaljulja vrh zice.

Urlik i teski topotslijepe zrtve
(Sto bjezec kroz noc uvis noge dize)
I brz trk za njom , sred tisine mrtve,
I tupi pad,kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen!-rekoh svojoj tami,
Ne opazivsi da nas vode k jami.

Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu kad u mraku placu)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

( odlomak )

ANALIZA PJESME

Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.

Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli".

U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."

Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo".

Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu.

Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje".

Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom.

Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?

........................................

Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.