Gustav Krklec

Gustav Krklec

(1899 - 1977)

Hrvatski knjizevnik, rodjen u Udbinju, kraj Karlovca. Djetinjstvo je proveo u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovom poetskom opusu. Najvažniji dio njegovog književnog djela čini poezija, Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše sa ruskog, njemačkog, ali i sa slovenačkog i češkog jezika. Posebno se ističu njegovi prevodi Puškina, Prešerna, Brehta. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkoh zapisa i eseja.

Jedno vrijeme je živio i stvarao Zemunu, a nakon sukoba s vlastima u drugom svjetskom ratu, pobjegao je u nedaleki Slankamen.


PEPEO STRASTI

Kao bludni otrov u mene i u te
prodrla je žudnja jednoga za drugim;
naše strasti rastu u mrtve kolute
- mi gorimo nijemo u dnevima dugim.

Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
žedjamo za žedjom vječnih ljubavnika
koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.

Izvore nemira vrelo vječnih snaga,
crna česmo mojih čestih nadahnuća
- prije no što stignem do tvojega praga
nestat' će mi daha, izdat' će me pluća!

Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom,
svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
svako jutro za te jedan kobni prelom,
i svakog te mraka crnje sumnje guše.

Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
izgubili svijesno. U sumraku kasnu
krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!

Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
strepnje? U samoći, u snu, u beskrajnom
prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne...

Nikad, nikad neće da se nadju naše
uzavrele žudnje, uzburkane strasti.
Svako će iz svoje gorko-slatke čaše
ispivši svoj otrov, u groznici pasti.

Izgorjeti svojom žudnjom uzaludnom
u pepeo i prah za zgarišta nova,
i k'o dim od vatre nestati na čudnom,
na čarobnom putu put nestalih snova.

TI I JA

Osjecam zivo srebro tvoje biti,
zezenu kap u svakom zrncu krvi,
zivotno tkivo od drhtavih niti
koja se raskida, rasplice, mrvi.

Zedj ti je zarka. Jos nikad ne osta
kap od mlaza koji dodirnuse usta.
Ne znam zasto medju nama nema mosta,
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti sto bi htjeli da se cvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrne strasti,
u prostoru drscu. Sami su na svijetu,
u samoci zudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela sto bi htjela da se tijesno zdruze,
pretoce u jednu bujicu od milja,
venu, usamljena, ko jesenje ruze,
jer na istom putu imamo dva cilja.

Ti bi htjela vjecno, cemu nema mjere,
ja bih dao sve za zanos jednog casa.
Ti sumnjas u trenut, a ja imam vjere
u vjecnost trenutka, u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti lezaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve toce isti crvi.

Propadni u meni, pretoci se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva.
Sve je na tom svijetu kratka varka. Raj se
osjeti u trenut, a vjecnost je siva.

Prolaznost


Smrtniku nisu dana mnoga ljeta

da se po svijetu šarenome šeta,


da gleda lađe, trgove, zvonike,

izloge tuđe, žene, stare slike.


Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,

i dođe jesen u srce i kiša.


Koljena klonu, oči trnu, pluća

gasnu ko sanje, kao nadahnuća.


I trudan putnik padne pokraj plota

slušajuć žubor stotine života.

Jesenji motiv


Jesen u Zagreb posve tiho došeta

u
papučama bez peta.


Tek okom trepneš, a već su njeni puti

zasuti
lišćem što žuti.


Ćilim se rujni pred njom podatno pruža

satkan
od uvelih ruža.


I tko je sretne, namah tražiti stane

mahnito
minule dane.


I ja ih tako u lišću tražim i ištem

pred
žutim sveučilištem.


Pado sam i ja tu, da bješe milota,

na
ispitima života.


Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu

s
rukom u praznome džepu.


Jer negdje u suncu, teška, još
neobrana

i moja se svija grana.

ЗАНОС


Зар ниси, ноћас, чула шум,
шум мјесечине плаве;
зар ниси чула мој корак низ друм,
кроз жита и кроз траве?

Јавио ми се тајни глас
у сјети пастирских фрула
и осјетих да је посљедњи спас
небески занос чула.

Занијети се било чим
што није у грешном тијелу,
вијугаво, као модри дим
над родном кућом у селу.

Растат се прије вјечног сна
са сјајем и успоменом,
расути љубав и своје ја
и страст за лутањем, женом.

Дати се вјетру као лист,
облаку као туга у загрљају благом.
Нестати као пјесма чист,
без драге и без друга,
тихим мјесечевим трагом…..

ЈА СНИВАМ ТВОЈЕ ОЧИ


Ја сниван твоје очи, два црна, лијепа цвијета
два тиха свјетла свијета
двје јужне топле ноћи.

И оне роне у ме,
баш ко што сумрак рони
у поља и у шуме
кад поздрав Госпин звони.

И како тихо падну
те црне очи у ме
сву ноћ у мени шуме
Ко звијезде свјетле јасне
зеленој води на дну.

Ја сниван твоје очи
Дан гасне.

СРЕЋАН СУСРЕТ

Гуслара сретох. Био је слијеп.
Ал' рече: "Синко, живот је лијеп!"
Збуних се малко; "Зар збиља лијеп?!"
"Видјећеш, синко, кад будеш слијеп!"

СУСРЕТ


О Безимена, ми ћемо се срести
једанпут негдје на далекој цести,

бјегунци биједни, бескућници раја,
без прага родног и без завичаја.

И наше очи, некад живе ватре,
кружит ће туђим крајем ко да снатре.

Наш сусрет бит ће само руку стисак.
Тренутак шутње. Поздрав. Или врисак?

Крвави врисак, што су прошли дани
и што смо на том страсном путу страни.

ЦРНА РУЖА


Разбих сјетне снове страстима и страхом
на вратима шутње! Како тихо цвјета ружа
мрачног срца, опијена дахом
невиђеног јутра с оног свијета.

Ту сам! Али нисам ни душом ни тијелом
већ немиром који примих тајним током.
Тко ми прекри очи непрозирним велом
пред том загонетком понорно дубоком?

Зашто тако бије узбуђено било?
Тко ће, кад закуцам, да откључа врата?
Ох, много се, много, сањало и снило
сини сада, зоро од сребра и злата!

Само један поглед у небеса плава
у бистрину ријека што теку без даха
шуме завичајне у којима спава
заљубљени тетријеб и кошута плаха.

Само један стисак руке заводнице
са руком што скриви крик крваве страве.
Мирис њене косе! Ој, ви драге птице
у лету!… О поља мирисна, и траве.

Само једна чежња дјетета у подне,
да ухвати руком раскошног лептира
кор сунчаних харфа изнад земље родне –
цијели свијет и свемир у фрули пастира.

Све то преливено капљом бестјелесном,
топлијом од сузе, сјајнијом од звука.
Па закуцај! Ступај као у сну свјесном
у вјечност кроз вихор црних славолука

SREBRNA CESTA

1
ja ne znam tko si. cuj me, dobri druze,
kad padne vece ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi cuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruze
nad tornjevima sela i gradova -

izadji u noc... idi... divlje ruze
opijat ce te putem. trn ce cvasti,
otvorit oci lopoci na vodi.

2
ti znades i sam da svjetove nosis
u samom sebi, i da na dnu duse
sja jato zvijezda, ponori se ruse
i - ako hoces - oluji prkosis
olujom koja u tvom bilu huji.

izadji u noc. pjevat ce slavuji
u crnom grmlju. zuborit ce vrutak.

nad glavom ce ti bijela zvijezda sjati.
i ako hoces, ti ces za trenutak
vidjeti boga sto te cestom prati.

3
ne vjeruj noci, covjeku, ni buri
sto kida greben tvoje volje. gazi
na putu zmiju, gustera na stazi,
i budi kao putnik sto se zuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

izadji u noc... idi... divlje ruze
opijat ce te putem. trn ce cvasti,
otvorit oci lopoci na vodi.

izadji, druze... srebrn plast ce pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!

BIJEG IZ SAMOĆE

Sve šira tjeskoba. A soba sve uža.
Melema sve manje da mi rane vida,
O djetinje srce u grudima muža,
Ne sanjaš li opet zelengaj Kupida?

Ne, žubor me mami, doziva me ruža.
Želim da utažim žarku žeđu vida.
Ne daje mi ništa, niti išta pruža
Ta gluhoća sobe i sljepilo zida.

Ormari--- grobari košulja , kaputa.
Knjige---teške brige, tegobe seoba.
O seljenja vječna kroz samice soba.

O kucanje ura, dok žarulja žuta
Žmirkajući snatri kako zore rude…
Laku noć, samoćo! Odoh među ljude.

UVEO CVET


Moj crveni cvet je mrtav zauvek.
Sudbina tužna, kao svakog cveta,
i sveg' što živi kratki, smrtni vek.

Al' ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cveta-
moj crveni cvet, lep i radostan.

I volim što ga sada gledam tako
gde leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

BLAŽENA IDILA

Ležim u travi sa skitnicama
cijeli božji dan.
Jedan se grije na toplom suncu,
drugi se smije ko stari Pan.

Luduju ptice,
zvijeri se gone,
cvjetaju ruže u srcu mom.
Potok mi priča o mirisnom lugu,
stablo o vjetru, vječnome drugu;
kroz svijetle nebeske sfere tone
oblak za oblakom.

Putuje nebo u radosnom oku
i na dnu bistre, planinske rijeke.
O divna rijeko, u tvome toku
slušam starinske pjesme daleke.

O nebo divno, opij me bojom,
zanesi sjajem zlata, rubina,
ko što me opi ljepotom svojom
djevojka, sunce i raskoš vina.

Ležim u travi sa skitnicama
cijeli božji dan:
jedan se grije na toplom suncu,
drugi se smije ko stari Pan.

Luduju ptice,
zvijeri se gone,
cvjetaju ruže u srcu mom.

A negdje daleko zvona zvone:
bim, bim... bim...
bam... bam...
booom!

List

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese.Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva.Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Put

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
šo blijesti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini blijesti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

Prvi snijeg

Sve je bijelo, sve je bijelo:
grad i selo, polje, gaj.
Cijelog dana, veče cijelo
svud se blista bijeli sjaj.

Bijela breza, bijela staza,
bijela zvijezda, bijeli cvijet,
bijela brada djeda Mraza,
svud pahulja bijelih let.

Sve je bijelo, sve je bijelo:
bijela rijeka, bijeli brijeg.
Cijelog dana, veče cijelo
tiho sipi prvi snijeg
Rađanje mjeseca

Niti vjetrić šušti, niti ptice ciče,
ne treperi tankom stabljičicom mak.
Tiho je ko na dnu začarane priče,
tišina je čudna uspavala zrak.
Nit se grana njiše, niti krošnja diše,
niti se u polju ziba zlatni klas.
Kraljica tišine korača sve tiše
i u svoje mreže hvata svaki glas.
Čas je tih i svečan. Prve zvijezde gore.
Velik Medvjed strepi, dršće Mliječni Put.
Ne miči se… Stani! … Mjesec iza gore
rodio se velik, i ko zlato žut.

PUT KROZ NOĆ

Nebo je puno prošnje
i plavih molitava;
široka šuma spava,
široka šuma
kraj druma.

Njišu se zelene krošnje,
njišu se, tiho njišu,
kao da umorne dušu.

- i neke ruke u noći
lako im tresu i gibaju
visoke, vitke vrhove ...

- i neke zelene oči
u hladnoj zjenici zibaju
srebrne, strasne srhove.

Negdje je ptiče ciknulo,
negdje je srnče kriknulo,
zaklikto divlji pijetao ...

I opet spava šuma.

Mjesec velik i svijetao
putuje sa mnom, vrh druma.
(1917)

ZAGORSKI ZVONOVI

Kroz jutra srebrna, rana,
metalnim zvucima bude
ratare, marljive ljude
i ptice, koje vrh grana
sniju i zoricu žude.

Podnevom sreću im žele,
i kao molitve svete
na kućice male i bijele
pobožni zvukovi lete,
lete i blagoslov dijele.

U veče glasovi meki
žitom i poljima tonu
i tamo za vinograd neki
umorni glasovi klonu,
vinograd plavi, daleki.

Samo kad oblake gone
često se groziti vole,
ili kad mrtvome zvone
jecaju, plaču i mole
za one što suze rone.

TVOJA KOSA

Na raskršću si pružismo ruke
i usta
posljednji put.
Tebe je čekala šuma,
crna, široka, gusta,
a mene ravni put.

To bijaše davno, davno,
ja ne znam gdje si sad.
Da li je oblak nad šumom
il' nebo modro ko svila,
ili se mjesec mlad
šeta nad dalekim drumom?

Zaboravih sve
i ne znam
kakva si nekoć bila:
garava ili plava,
strasna poput leptira
il' hladna kao rosa?
Zaboravih sve,
tek osta
u sjećanju mome miris,
opojni, razbludni miris
tvojih plamenih kosa.

MEĐIMURJE

I. Donja Dubrava

Putnik vjetar stade navrh brda
okrunjen krunom večernjih bojâ.

Pod gorom leže sela, polja, njive
i vinogradi modri kao more.

Mir...
Koraci se moji ne čuju u mekoj zemlji.

U lovačkom odijelu
s puškom i sa psom
idem prema Dravi.
Noć pada
daleko...
široko...
kao tuga ponad mrtvih voda.

O kad će, kad će da mi kroz noć sine
prva svijetla zvijezda?

Zvijezda nema.
Noć je.
Moj pas laje, laje u crne daljine.

II. Sv. Marija

Kroz mutnu maglu i šum blatne rijeke
daleko nekud ječi cvrkut ptice
i onda mir
i monotonija.

Kraj mene jedno dijete prolazi,
zimsko jutro crta mu po obrazima
modre sjenke.

LJUBAV PTICA

Osjetih u sebi zvijer i pomrčinu krvi,
oganj što buknu divlje iz srca, iz tijela, iz oka,
kad si, kao na slici, otkrila tajnu tijela:
oblinu grudi,
linije ruku
i zrelu, ko proljeće mirisnu mladost bijeloga boka.

Sada, kad zora rudi,
livadom lutam zelenom
i još mi kosa miriše na tvoje grudi
i još mi tijelo gori od tvog tijela.
Priznajem:
bila si lijepa i kao mramor bijela.

Da, livadom zelenom lutam
dok rosno jutro treperi i blista.
Draga, znaš li za ljubav pticâ?
Jedina ljubav pticâ sjeća na mladost
i na nebesa čista.

Da, zelenom livadom lutam,
slušam
ko dijete davne priče:
... cvrkuće,
cvrkuće ptiče na grančici
na grančici, na grančici,
cvrkuće ptiče, cvrkuće,
na grančici, na grančici,
ptiče, ptiče, ptiče ...

I znam:
u očima ptica blista nebeska vedrina,
u srcima ptica gori oganj rubina,
u tijelima ptica bukti čežnja visina,
nebeskih visina, vedrina.

I vjerujem:
jedino ljubav je pticama dala krila.
Ptice,
ljubav vas u nebo diže.
Draga, znaš li za ljubav pticâ?

O kako bih htio krila, radosna krila
da dođem bogu, bliže!
(Čakovec, 1921.)

ZAVIČAJ

1

Poslije mnogo svijeta i zemaljskih jeza,
pokajničkog grijeha i zanosne strave,
vratit ću se hladu tvojih bijelili breza
i ljepoti neba i mirisu trave.

Znat ću da sam bio donkihotski blažen,
vitez na magarcu i strah vjetrenjača;
utjehama mučen, okrutnošću mažen,
sa suzom u smijehu, s radošću sred plača.

I da mi je mnoga ugašena tuga
dala više nego sva beskrajnost sreće,
i da mi je jesen bolesna i duga
često bila više negoli proljeće.

Znat ću da sam pio iz svakoga vrela,
živio o bijelom i o crnom kruhu,
i da mi je mnoga pjesma nevesela
ostala u vlaku, vjetru i uzduhu.

Znat ću tajnu svijeta, pečat prolaznosti,
tiho vrenje krvi, strasti vrtoglave,
i sva čuda bit će događaji prosti:
veza čvrstog sna sa podlostima jave.

Umoran od svega, upoznat sa svime,
ispaćen od svačeg, neutješan, žedan,
bit ću opet vrijedan breze, posestrime,
bit ću opet cijelim srcem tebi predan.


Sav se dati tvojem blagoslovu tajnom,
zavoljeti oblak, stablo, grm i pticu.
Zaspati u tvome cvijeću zavičajnom,
s osmijesima neba ma umornom licu.


2

Zaspati u cvijeću poslije mnogo sjaja
bjelosvjetske bijede, besanice, bdjenja,
i slušati u snu pjesmu zavičaja
punu otkrovenja.

Moj oblače bijeli, moje bijelo janje,
hoćeš li s nebeskih staza k meni sići.
Eto, tu je i tiha livada i granje,
tu su potočići.

Moja ptico laka, sestrice oblaka,
hoćeš li u krošnji jasike i duda
zapjevati pjesmu o prokletstvu mraka
i crnih zabluda.

Noći, noći moja, hoćeš li u svilu
ogrnuti zemlju punu pomrčina
od radosti što si našla u svom krilu
izgubljenog sina.

Bit ću val u moru, list u vihorima
zrno u pustinji, mrtav zvuk u zvonu,
a ipak će srce na dnu svom da ima
i nebo i zemlju, cijelu vasionu.


3

A kad jutro grane
kroz zelene grane,
bit će moje kose
pune svijetle rose.

Bit će srce vjerno
sretno neizmjerno,
bit će duša pjana
od novoga dana.

Umor zaostao
nestat će sa lica.
Bit ću opet kao
vjetar, oblak ptica.

VAL

Sa bijedom pjenom na vratu,
koja vijori u buri,
sličan mladome atu
kada se propne, pojuri,
dolazi iz pučine
gordi, gizdavi val,
noseći pozdrav daljine
za obalu i za žal.

Evo ga! Tu je, tu je,
jureći izdaleka,
već mu se topot čuje,
već ga obala čeka.

I kako ponosno stigne,
do cilja kojemu krene,
prezrevši napor i strah,
još jednom se propne, digne,
i razbije o stijene
u sitni vodeni prah.

SAN POD BREZOM

Pod ovom bijelom brezom, pod snenim oblacima,
o ubojico sanjâ bodežom budne svijesti,
predaj čemernu prošlost krilima i snima
u húku vjetra, u psovci i blagoj, krhkoj vijesti.

Slušaj borbu korijenja s utrobom zemlje bludne,
dok list na vrhu krošnje treperi sav od srebra...
O mračne borbe! O zračne varke! O uzaludne
žudnje za varljivim sjajem u mutnom oku sebra!

Dubine drugim zvukom odzvanjaju i tutnje,
u truljenju teškom, u stvaranju srži.
O, predaj zaboravu zanos, misli i slutnje,
od tmurne zemlje teži, od vedrih ptica brži.

Pod ovom bijelom brezom gdje, davno rođen, ode
niz stranputice lude, uz raskrsnice guste,
kroz bregove visoke i kroz duboke vode -
odsnivaj stare sanje zavodljive i puste.

I znaj, kad kap sunčana o prvom listu sine
i kada prva ptica tišinu kljunom dirne,
u srce će ti sići sve beskrajne visine
i šume, vinogradi, polja, vode mirne.

I znaj da zora sviće gdje odavno ne svanu,
u onom davnom tebi koji pobježe od stada
u dalek svijet, u svjetlost, u zemlju obećanu,
u kojoj zreli plod sa zlatnog stabla pada.

Dubine drugim zvukom odzvanjaju i ječe
u času kad kroz srce teku vali svijetli,
i kada dušu, bolnu od lutalaštva, liječe
ta stada, krda, jata i seoski pijetli.

Kukurijek na plotu iza kojeg draga
majka s novim jutrom razgovore vodi -
tu je zadnja meta. Preko toga praga
prešav, klikni s pijetlom budnicu slobodi!

NA ROĐENOJ GRUDI

Rođena gruda crna je i tvrda,
još crnje naše nadahnuće vinsko.
Putovi dragi kroz zagorska brda,
o staro, đačko srce varaždinsko!

Pitam za druga: u rudniku vrti
svrdlo u srž, ogorčen kletvom đačkom.
Za dragu pitam: pred vratima smrti
čeka na red u ruhu djevojačkom.

Bolesna djeca pljuju krv po travi.
Sedam gladnih krava vuče se kroz klance.
O ljubavi davna! U nemoćnoj stravi
jošte gledam strah i stare ropske lance.

Snaha nosi brašno na sajam, a vraća
voštanice svijeće za Raspelo kući.
Na gumnu se glože ogorčena braća:
jedan drugom brani u baštinu ući.

Gdje su topla žita, polja zlatne zobi,
grozdovi sa zrnjem koje zrije, prska.
Otkud, kakva strijela otrovnica probi
ovo živo srce. Tko ga slomi, smrska?

Polumrtav klonuh pod orahom starim
zagorskog djetinjstva. I orah se suši!
Maruševec dragi, odsada ne marim
ni za bol u srcu ni za grob u duši.

Rođena gruda crna je i tvrda,
a svijet je samo gorkih suza čaša.
Putovi davni kroz zagorska brda.
Posteljo meka, crna grudo naša!

ZAVIČAJ

Pijetlovi na plotu. Plavi oblak plovi,
ponad šuma rujnih, jesenjih, bez cilja.
O olovne oči. Ovaj vidik novi
donosi vam melem zraka, vode, bilja.

Ponovno rođenje poslije smrtnog pira,
jutro nakon mraka samotničke jeze.
Slušaj, druže, svirku frula od pastira
i srebrni vihor u vrsima breze.

Pašnjaci se njišu kroz kolute očne.
Crven toranj raste nad sanjivim selom.
Svuda zriju kruške i jabuke sočne.
Majka moli boga pred tamnim raspelom.

Stari bog je dobar. Tako tužno visi
sagnuv glavu s krunom od krivoga srebra,
dok mu tijelom trepte sjenke i obrisi
i krv crna curi iz ranjenog rebra.

Ustaj, majko draga, ne kukaj, ne traži
onog, kome srce gori žarkim plamom,
ugledavši opet snoplje zlatne raži
i krovove niske pokrivene slamom.

Muče riđa krava. Rže konj i frče,
jato ptica slijeće na hambare stare.
Crni kudrov vodu iz korita srče,
djeca travom trče. Pijetlovi se pare.

Dimnjaci se njišu kroz vijuge dima.
Stabla žure drumom u daljine mutne.
Vjetar krade zvijezde, a srce ih prima
u svoje dubine kobne i zloslutne.

Oh, kako se plovi na toj lađi čudnoj
zavičajnog jutra! Oh, kako se nosi
težak križ na duši čemernoj i trudnoj
po toj svježoj travi, po toj bistroj rosi!

Oh, kako se biva grozničavo, vruće
strepnjom uznemiren, zanosom ponesen!
Kao toplo more šumi nadahnuće.
Na vrancu, kroz klance, jezdi zrela jesen.

BOSNA

Iskočio je vlak iz šinâ

i juri kroz modre šljivike.
O, kako je tijesna Domovina
kroz zamagljene vidike.

Jesenja zemlja i niske, mutne magle
od kojih oči bole.
I grane su se do zemlje sagle
slabe, gole.

I tako kroz polja, kroz brda i trave rosne
kao kroz katakombe.
Tko bi rekao da smo u srcu Bosne,
u raju bombe?

Pogoditi nije teško što se gađa
i ako je često jako svojeglav metak.
Ovo nije zemlja, ovo je zalutala lađa
koju na grebenu tvrdom čeka svršetak.

Plovimo! Kako se lako na talasu može
ljuljati, kako slatko! kao u snovima sjetnim.
Kapetan spava na mekoj svili lože
pod grimizom cvjetnim.

A ja se grčim od tužnog smijeha,
od teškog grijeha
zbog ove tuge
što pada kao magla na putove duge.

Iskočio je vlak iz šinâ i pjeva
od Broda do Sarajeva,
i pjeva pjesme
kojima smisao nitko saznati ne smije.

Ovamo vina, gitara i javnih žena,
dok točak vremena naša srca mrvi.
Treba probuditi usred vena
pjesmu vihora i krvi.

Treba probuditi onoga, koji spava
ispod šljivikâ i trava.
- Gle, netko pijan tetura!
- Čija je danas slava?
- Koja je ura?
Blagdan je. Bosna spava.

I dođe mi da se popnem u oblast lêta,
u carstvo, pticâ,
nad vrtlog žica
što nose vijesti kobne širom cijeloga svijeta.

S najvišeg minareta
tako mi dođe da kličem:
Bosno naša,
zašto su leđa tvoja ko leđa robijaša
išarana bičem?

(1932)

PUTOVI

Gradismo dugo od srebrnih riječi zvijezde i lađe
uz rujno vino i zvuk gitare,
i bivahu ljepše, i bivahu mlađe
te riječi, te grešnice stare,
te pjesme nove od davne građe.

Lutasmo dugo kroz gajeve pozne i žita zrela
uz pjesme vedre i jek iz roga,
i slavismo žene i njihova tijela
i kose, i tražismo boga,
tog boga srna i šumskih pčela.

Radosno, gromko, iz pjanog srca i duše pune,
na pragu zore i zlatnog dana
mi kliknusmo suncu! I jeknuše strune
i krošnje i vihori grana,
tih vitkih grana na vrhu krune.

Živjesmo sjajno ko bezbrižna djeca u doba cvijeta,
u doba neba, u doba pjesme,
prođoše zime i bezbrojna ljeta,
ta ljeta, te žuborne česme,
taj život pust i dalek od svijeta.

I kad odjednom otvorismo oči u život pravi,
u život stvarni i sve što biva
nas trgnu jeza i prođoše mravi
kroz tijelo, kroz sva naša tkiva,
i nađosmo se nijemi, u stravi.

O, što se zbiva? O, kakvi to dani jure i kruže
iz sna u javu? I san se toči
kroz stvarnost crnu. I nestaju ruže,
a zbunjeno gledaju oči.
Al šapat ide: Oj, hrabro, druže!

Gradismo dugo od srebrnih riječi lađe i zvijezde
uz vino rujno i zvuk gitare.
Sve novije pjesme sada se gnijezde
u srcu. Pustimo zanose stare.
U novu svjetlost misli nam jezde.

LASTAVICA NAD GRADOM

Tvoj cvrkut, lasto, s onog svijeta
gdje nema ključa niti brave,
k'o melem kanu toplog ljeta
u moje sne i zaborave.

Pod gustim spletom gradske žice,
u huci trubâ i signala
tim bistrim glasom, lastavice,
mom srcu sav si zanos dala.

I sjenka tvoja ljubičasta
na pločniku kad sivom sinu,
ja osjetih: oh, to me lasta
na, krilu nosi kroz modrinu.

I da li ronih, da li hrlih
put visa plava, svakog hipa
ja ustreptalim bićem grlih
k'o mahnit lipanj, prepun lipa.
Oj, selo drago, Voća Gornja,
sred trsja, usred gorja plava,
kraj tvoga hitro minuh tornja
u kome ćuk i šišmiš spava.

Na žita ja se spustih rana
sunčane da im bacim zrake,
i pelud prosuh s cvjetnih grana
na razigrane pčelinjake.

Niz strehe stare pogled pružih
što djetinjim ih osuh žarom,
i s tobom letjeh, s tobom kružih
nad krovom, vrtom i bunarom.

Trenuci varke! Ludi časi!
Sunčana kap je u me pala
kad začuh gdje se lasta glasi
u huci trubâ i signala.

I zastah sâm, sred pusta ljeta,
pod gustim spletom gradske žice.
Čaroliju mi otkri svijeta
taj cik i cvrkut lastavice!

POVRATAK U ZAVIČAJ

Svira li netko na prastaroj lutnji
ili se srce rasiplje od plača?
Iz sna me budi lomljava kotača.
O, kako strašno pod uzglavljem tutnji.

Koluti sjajni blistaju u slutnji
kao na suncu odraz oštrog mača.
Java je jasna i od sna je jača.
Nemiri noći nestaju u šutnji.

Željeznica što kroz jutra sinja,
kroz kukuruze i pšenice žuri,
i mene nosi preko poljâ ravnih.

Dok tihi oganj, pun pramena, tinja
u srcu, kao u starinskoj uri
zvuk prošlih dana, uspomenâ davnih.

PIJETAO

O Cerje, Brezje, Ladanje, o Greda,
i mnoga sela mojih mladih dana,
crkvo na vrhu sred procvalih grana,
Marijo usred gustog drvoreda!

Kome je dano što se meni nè dā:
lutati blažen poljem plavog lana
i vinogradom, dokle zora rana
kroz prozor neba zaljubljeno gleda?

I dok se sluti obris jutra jasnog,
kako se, borben, poigrava s tamom,
nad krovovima, pokrivenim slamom -

slušati pijetla na plotu, tog glasnog
krvnika noći, što iz punih grudi,
crven od srdžbe, sve Zagorje budi...?

ČAŠA

O, čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.

Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.

Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.

Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.

Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.

Il' noć me crna, duga,
stisnu kliještima more,
o, čašo, nađoh druga
s kojim dočekah zore.

Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -

a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu!

USPOMENE

Zagorje. Dva, tri sela:
Čalinec, Voća Gornja ...
Dva puteljka se srela
ispred crkvenog tornja.

Dolazi mladić blijedi
i gleda, prepun žara,
igru sunca u mjedi
i starom srebru oltara.

I kasnije, star se sjeća
u noći, kad liju kiše,
da takvog sjaja od svijeća
neće vidjeti više.

Rat je. Krvava smjesa.
Suze. Požari. Blato.
Tko mari za nebesa,
za uspomena zlato?

Zagorje. Sela dva, tri:
Ladanje. Voća Donja.
Zgarište. Sve po vatri
i po pepelu vonja.

Gdje su stari oltari,
igra sunca u mjedi
i miris poljskog cvijeta?

Kosa već davno sijedi,
a srce presta da mari
za sve od ovoga svijeta.

KRILATI SATI
Dragutinu Tadijanoviću

Samotni zlatar - ali ne zbog zlata, jer sve je zlato
krvlju poškropljeno -
ja noću bdim nad srcem zlatnog sata:
taj mali sat je srce moje, njeno.

I slušam kako kuca, kako diše,
dok zvijezde kruže nad bezdanim krugom.
U tamnom krugu srca sve je tiše.
Čas kuca jednom, časkom bije drugom.

Sreća je krilo. Ljubav - ptica! Kuca, krvavo
kuca srca sat na grani.
O, pjesmo sata; cvrkuće, svjetluca, krilima
trepće: melem stvara rani.

Krilati sati! Prosiplju se, jure,
dok zvijezde kruže. Putuju kotači. Nad gradom
ptice i oblaci žure.
Kroz oblak srca zlatna zvijezda zrači.

I osmijeh sipi. Sitan sat i krila.
Polèti, srce, pa se opet vrati!
Sreća je ljubav. U srcu je bila
kao u gnijezdu ptica: pjesme sati.

Ja sanjah pjesmu sata, plahe ptice,
i lepet krila. Lahori se njišu
na krilu sunca. O, sunčane žice! -
to krila sata u snu pticâ dišu.

Sat srca kuca. Srce sata, druže,
pjeva u svome kavezu, tjeskobi.
To nije sat ni srce. To su ruže
iz njenog srca: krila mojoj sobi.

PEPEO SRCA! Pusti sat, kad zvijezde
kroz vječnost jezde: kad se krila prže
na vatri sata, kad se ptice gnijezde
i bìlo bije svakog sata brže.

Krilo nad valom osekâ i plimâ!
Dok sate bdim u krugu svoje sjene,
osjećam gdje na brzim talasima
lete i moje raspjevane pjene.

POZDRAV ZAVIČAJU

Zagorje, zdravo! Ja već mnogo ljeta
pšenice tvoje ne čuh žarki šum.
Tumarajući tvrdim drumom svijeta
uludo tratih tabane i um.

A ti si milo, kao što si bilo
u onaj davni, onaj divni dan,
kad me je mati metnula u krilo
i tepanjem mi tkala topli san.

Gle, još se glasi pijetao na plotu,
što svake zore raskrvari kljun,
a jablan šumi godinu već stotu
gnijezda i zvijezda sve do vrha pun.

Moj rodni kraju, ti ostade za me
čarobna stvarnost i neshvatljiv sjaj.
Zlatom ti protkah krovove od slame, djetinjstva
srebrom osuh zavičaj.

I tebe tuđa gazila je noga,
došuljao se pragu tvome vrag.
Pretrpio si nevremena mnoga
i mnogih rana na tebi je trag.

Sudbinu znam ti okrutnu i kletu,
tvoj tlačitelj je strašni svima znan,
al' u tebi je mnogu hrabru četu
na noge dig'o mladi partizan.

Izdržao si borbe nejednake,
koljača nož i kamu, oganj ljut,
al riješio se za sve vijeke tlake
i slobodan je sad pred tobom put.

STARINSKI SONET IV

Minule noći kano zvijezde plave,
štono su iznad zavičaja sjale,
u dubok bunar sve su redom pale
i tek se u snu iz dubine jave.

S mirisom sijena, pokošene trave,
uvele ruže, potočnice male;
ne treba njima ni laske ni hvale,
noćima davnim iz sna ili jave.

Nema ih više, niti će ih biti,
jer minulo se nikada ne vraća.
I čemu tugu, čemu čemer kriti?

Bili smo djeca, drugovi i braća,
u krilu kopna, u djetinjstva luci.
A što smo sada? Jaganjci il' vuci?

UMJESTO OPORUKE

Nema me više! Ispod kišobrana
sumnjivo lice tužnom skupu zbori:
"Na našem stablu nesta jedna grana
i jedan list u našoj zelen-gori. . ."

I brzojavi stižu sa svih strana,
vijenci i trake; tutnje kolodvori:
Šeširi crni poput crnih vrana:
"Gubitak težak! Sve nas tuga mori!"

A mene nema! Ali kiša pljušti.
I krošnja vrbe ponad mene šušti.
Čemu se oblak u tom času proli?

Ne mogu reći, a da mogu, ja bi
viknuo svima u toj mračnoj grabi:
"Nek samo pljušti.
Baš me prsluk boli!"

Holandska Kraljica od Bovca


Iznad našeg visokog standarta i niskog novca,
na svome prijestolju od mekog šatorskog krila,
a pod nebom plavim i mekim kao svila
neka živi naša Holandska Kraljica od Bovca!

Jastuci


Jutros su stvari bile mrtva tjelesa
sa mrtvim sklopljenim očima,
sa blijedim voštanim licem,
jutros je čitavu sobu
prekrio suri plast
i boje su bile tužne ko jesenje misli
kad teške kapi kiše biju o stakla.
Jutros su se magle vukle pod prozorom mojim
ko tužne udovice
i stakla su bila mutna, mliječna i siva
i soba je bila puna pospanih sjena.
Zrcalo stajaše mutno u mračnome kutu
ko da mu posljednja ruža u mrtvim dubinama vene.
Samo su jastuci veselo pjevali pjesme
o bijelom tijelu žene.

V goricah


V breg se penje trs za trsom,
Bota sakom v šaki,
Prignuli se k zemli doli,
Čas i vrh bu taki.
Vun z brajdaša puca ide,
Kralevina rozna.
Je l’ je bila pri pudaru,
Ali v kvaru – šta zna?!
Spod robače dve cehulke.
Jaj, kak bi je zabal !
Zakaj grojzdje drugim nesti?!
Pušća, bum ga probal!
Trs za trsom z brega ide,
V lozju veter sluša:
Slatko grozdje ispodi listja
Stiha sršan kuša.

Žubor života


“Lasno je pokraj izvora u sjeni
Slušati žubor vode što se pjeni.
Iz mrke grude mlaz izbija svježi
I prevrće se, raspliće i bježi.
Povorka kapi mahnito se bori
Da život snažan ni iz čega stvori.
Znaš li što izvor žubori u sjeni?
Život je pokret! Probudi se! Kreni!”

Balada

Imam vjerenicu bijelu,
i jedan stari štap.

Noćas je mjesec kroz žita
i kroz rascvjetali voćnjak
došao pod moj prozor.
Veseo i mlad,
metalnim prstima kuca
po staklu.

Hladne i plave od mjesečeve šutnje
zovu me sestre ceste;
još ljepše je tijelo bijele vjerenice
po kome prska
hladni mjesečev sjaj.

Noćas
sa starim drugom štapom
idem u beskraj.
Zora će grimiznom svilom
oviti mrtvo tijelo jedne žene.

Tko je to, noćas, tko je
pod prozorom moga sna
svirao Debusya?