El Greko

El Greko (šp. El Greco) (1541. — 7. aprila 1614) roðen u Kandiji kao Domenikos Teotokopolos (grè. Δομίνικος Θεοτοκόπουλος), bio je slikar, vajar i arhitekta španske renesanse. El Greko se smatra velikim majstorem španskog i evropskog slikarstva, èiji individualni, dramatièan i ekspresionistièki stil postaje poznat širom Evrope krajem 16. i poèetkom 17. vijeka. Poslije relativnog pada u zaborav od 17. do 19. vijeka, njegovo djelo ponovo privlaèi pažnju struènjaka i publike u 20. vijeku.
Dok je živio na Kritu bio je cijenjen ikonopisac u poznom vizantijskom stilu. Nakon odlaska u Veneciju slika u venecijanskom stilu Ticijana i Tintoreta, a u Rimu studira najznaèajnija djela Mikelanðela i antièku skulpturu u pinakoteci Vatikana.
Godine 1577. odlazi u Španiju, gdje je živjeo i radio do kraja svog života. U Španiji je razvio sopstveni stil koji karakterišu izdužene figure sa vlastitim maniristièkim svjetlom u okruženjima upeèatljivog kontrasta boje. Njegovo djelo èine platna velikih dimenzija uglavnom raðena po narudžbi za oltare crkava, kao i portreti španskih plemiæa, erudita i sveštenika.
Bio je veliki erudita i poznavalac klasiène grèke i književnosti svoje epohe.

Biografija

Krit

Domenikos Teotokopulos, rodio se 1541. godine u Kandiji (današnji Iraklion) na Kritu, koji je u to vrijeme pripadao Mletaèkoj republici. Vrlo malo toga je poznato iz njegovog djetinjstva i prvih koraka u slikarstvu, ali se vjeruje da je slikarstvo uèio u mjestu u kojem je i roðen. Iako njegova prva djela nisu stigla da našeg vremena, takoðe se vjeruje da je prve slike slikao u stilu poznog vizantijskog stila, kako je bilo uobièajeno na Kritu u to vrijeme. U njegovim kasnijim djelima, sreæu se tragovi tog stila.

Venecija i Rim

El Greko nikada nije zaboravio svoje grèko porijeklo i obièno je potpisivao svoja djela grèkim alfabetom i punim imenom, Δομίνικος Θεοτοκόπουλος. Ipak, poznatiji je kao El Greko (Grk), nadimku koji je dobio kada je živio u Italiji, gdje je postojao obièaj davanja nadimaka strancima po zemlji ili gradu porijekla. Za èlan „El“ u njegovo nadimku neki istraživaèi tvrde da potièe iz jednog venecijanskog dijalekta, a postoji i moguænost da je dodat kasnije u Španiji.
Pošto je Krit, njegova rodna zemlja, bila pod Mletaèkom republikom i El Greko mletaèki graðanin, odluèio je da ode u Veneciju na dalje usavršavanje. Taèan datum njegovog odlaska nije poznat, ali istorièari nagaðaju da je rijeè o bilo kom datumu izmeðu 1560, kada je imao 19. godina i 1566. godine. U Veneciji, El Greko je ušao u Ticijanovu radionicu, koji je bio najveæi italijanski slikar te epohe. Informacije o njegovom boravku u Italiji su ogranièene. U pismu sa datumom na 16. novembar 1570. koje je pisao Ðulijo Klovijo, minijaturista i dekorater na usluzi kardenala Alesandra Farneza, traži se prebivališe u palati Farneze za "mladiæa iz Kandije, uèenika Ticijanovog". 8. jula 1572. godine, pominje se "grèki slikar" u pismu koje je Farneze iz Rima poslao nekom kardenalu. Ubrzo poslije toga, 18. septembra 1572. godine, "Dominiko Greko" plaæa svoje obaveze Udruženju sv. Luke u Rimu. Koliko vremena je mladi umjetnik proveo u Rimu nije poznato, pošto se vratio u Veneciju negdje krajem 1575. ili poèetkom 1576. godine, prije odlaska za Španiju.
Odreðena djela koja je El Greko naslikao u Italiji su u potpunosti u venecijanskom renesansnom stilu 16. vijeka. Na njima nisu vidljivi uticaji njegovog vizantijskog nasljedstva izuzev možda na licima starih ljudi, na primjer u slici Hrist lijeèi slijepca. Položaj figura u dubinskom prostoru i naglasak na elementima arhitekture visokorenesansnog stila naroèito su znaèajni u njegovim ranim slikama, kao što je Hristovo èišæenje hrama. Prvi znici njegovog naroèitog talenta kao portretiste, javljaju se u Italiji u portretima Ðulija Klovija i Vinsentija Anastaðija.
U Veneciji je bio pod uticajima velikih italijanskih renesansnih slikara, Ticijana i Tintoreta. Djela iz tog venecijanskog perioda, kao što je Lijeèenje slijepca (1566-1567, Gemäldegalerie, Dresden) pokazuju da je vrlo brzo asimilirao Ticijanov kolorit, kao i kompoziciju figura i korišæenje širokih dubinskih prostora, karakteristiènih za djelo Tintoreta.
Za vrijeme boravka u Rimu, od 1570 do 1576. godine, El Greko je nastavio da se inspiriše u djelima italijanskih umjetnika. Utjecaji skulpturalnih kvaliteta Mikelanðelovog djela, oèigledni su u njegovoj Pijeti (1567-1577. u Muzeju Filadelfije). Blagovijesti iz italijanske epohe (1567-1577. u Muzeju Prado, Madrid), je najverovatnije slikao u Rimu, iako se zapažaju tragovi venecijanskog slikarstva, kako u koloritu, tako i u naèinu studije prostora. Studije rimske arhitekture osnažuju ravnotežu njegovih kompozicija, koje nerijetko èine pogledi na renesansne graðevine.

Srednja etapa

El Greko se prvi put pojavljuje u Španiji u proljeæe 1577. godina, prvo u Madridu a kasnije u Toledu. Jedan od glavnih razloga njegove selidbe u Španiju je najvejrovatnije saznanje o izgradnji manastira San Lorenso del Eskorijal, velikom projektu španskog kralja Filipa II, udaljenom nekih 42 km sjeverozapadno od Madrida. Osim toga, vrlo je vjerovatno da je u Rimu upoznao neke španske sveštenike, preko Fulvija Orsinija, toledanskog humaniste, koji je u Rimu radio na reformi gregorijanskog kalendara i bibliotekara palate Farneze. Poznato je da je najmanje jedan španski sveštenik koji je proveo neko vrijeme u Rimu u tom periodu, Luis od Kastilje, postao El Grekov blizak prijatelj i eventualno jedan od izvršilaca njegovog testamenta. Luisov brat, Dijego od Kastilje, bio je prvi u Španiji koji je El Greku naruèio sliku, najvjerovatnije obeæanu prije nego što je umjetnik napustio Italiju. Obojica su bili u uskoj vezi sa katedralom u Toledu, i moguæe je da su ga oni ubjedili da otputuje u Španiju. Krajem 1576. godine, El Greko napušta Italiju i poslije jedne kratke pauze na Malti, stiže u Toledo u proljeæe 1577. godine.
Imao je želju da radi na freskama za novi manastir koji se konstruisao u San Lorensu od Eskorijala, radovi na kome su se završili 1582. godine. Kako bi dobio posao za njihovu izradu, poslao je više svojih slika kralju Filipu II, ali nije uspio da ubjedi kralja da mu ga povjeri. U jednoj od slika koju je poslao, „Alegorija Svete Lige“ (1578-1579, verzije u Eskorijalu i u Nacionalnoj galeriji u Londonu), oèigledna je njegova sposobnost za kombinovanje kompleksne politièke ikonografije sa srednjovjekovnim motivima. Za Eskorijal je jedino naslikao sliku „San Maurisio i tebanska legija“, koja se i danas u njemu nalazi.
Njegova najèuvenija djela su Pogled na Toledo i Sahrana grofa Orgaza.

El Grekova biblioteka

Inventar knjiga i spisa koji je sastavljen nakon njegove smrti potvrðuje da je bio èovjek visoke kulture i istinski renesansni humanist. Njegova biblioteka nam daje neku ideju o širini i opsegu njegovih interesovanja. Èinila su je djela svih veæih grèkih autora na grèkom jeziku, brojne knjige na latinskom i druge na italijanskom i španskom: Plutarhovi životopisi, Petrarkova poezija, Ariosto, Biblija na grèkom, postupci Tridentskog koncila i arhitektnoski traktati Vitruvija, Vanjole, Albertija, Paladija i Serlija. Sam El Greko je pripremio jedno izdanje Vitruvija, propraæeno crtežima, ali je manuskript izgubljen.