NEBOJSA KAVARIC
Rodjen je 1962. godine u Podgorici. Zavrsio je Medicinski fakultet u Beogradu. clan je Udruzenja likovnih umjetnika Crne Gore od 1991. godine. Zivi u Podgorici, Republika Crna Gora.
SAMOSTALNE IZLOŽBE1992. Podgorica, Galerija Doma omladine "Budo Tomovic"
Kotor, Galerija Centra za kulturu
Bar, Galerija "Velisa Lekovic"
Budva, Galerija "Arkada"
1993. Podgorica, Galerija Republickog kulturnog centra
Beograd, Galerija Narodnog fonda - "Kuca Krsmanovic"
1998. Podgorica, Galerija "Centar"
2001. Otrant, provincija di Lecce, Italija tvrdjava Aragonesse
2001. Podgorica, Galerija "AL"
2002. Provincija Lecce, Italija, Galerija castello u Otrantu
2002. Budva, Muzej
2003. Podgorica, Centar savremene umjetnosti Podgorica
2003. Provincija Lecce, Italija, Galerija "MACCAGNANI", Lecce
2004. Sveti Stefan, "Art" Galerija
2009. Budva, Crna Gora, Sv. Maria Crkva,
GRUPNE IZLOŽBE1995. Pariz, izlozba ULUCG-a, Jugoslovenski Kulturni Centar
Od 1991. ucestvuje na Tradicionalnim izlozbama ULUCG-a.
Predstavljanje prostora u slikama Nebojše Kavarića nužno pobuđuje želju za putovanjem u naš pronađeni ili nepronađeni grad.
Gledalac njegovih slika, poslije sugestivnog pogleda samog autora mora imati izraženu svijest pripadnosti gradu koji određuje njegov identitet. Taj identitet je određen ličnom istorijom koja potom može graditi i druge istorije (Crne Gore, Mediterana, Italije, ...). Sloboda kretanja autorovih likova je upravo ona sloboda koja definiše njegove junake i njihovu mogućnost izbora i osvajanja intimnih prostora javnog u gradu, koji sve više i više te prostore pretvara u masovno. U toj relaciji privatno/javno čitam umjetnikove slike, tumačim svoj pogled koji će se možda sresti sa pogledom drugog upravo u tim pronađenim ili nepronađenim prostorima grada. Obraćam se stanovnicima grada koje će osvojiti umjetnikove slike, koji će u njima pronaći onu potrebnu tižinu koju danas možda jedino umjetnost može proizvesti, tišinu kao element, znak i potrebu za njihovo koračanje gradom na koji nas autor upućuje. To je ona tižina koju pronalazimo u pauzama između svega što izgovaramo, svega što čujemo, to je pauza u zvuku ambijenta i u zvukovima prirode koju intenzivno osjećamo na slikama Kavarića.
Komunikacija ? možda mogu izdvojiti komunikaciju kao ključnu riječ u čitanju slike, za onaj i one puteve koje imaju djela Nebojše Kavarića. Bez obzira na našu fizičku razdvojenost nalazimo se na tim prostorima, nalazimo se u ramu slike i svi zajedno koračamo prostorima koji nas ujedinjuju. Na to nas pozivaju i likovi koji upravo osjećaju mir i ravnotežu prostora. Oni upravo daju osjećaj trodimenzionalnosti slike i jasno nam pozicioniraju prostor i kao da kažu: »Približite se, dođite, budite sa nama!«
Taj odnos daje život riječima u koje još mnogi sumnjaju, a one su: multikulturalnost, interkulturalnost i kulturna raznolikost. Možda je razlog zbog koga navodim i ističem navedene pojmove onaj koji želi da oživi naš grad, da ukine njegovu otuđenost, hladnoću. Otuda čitam i osjećam zemljane boje u slikama Nebojše Kavarića. U tim bojama ja želim da osjetim to približavanje koje nam nude novi radovi autora. Ja želim da se približim i da ovim tekstom izađem iz svog prostora i da budem dio publike, dio vas koji koračate galerijom preko Jadrana, sa jedne i druge njegove obale, Jadrana kao jednog od velikog broja mora Mediterana.
Slike koje su pred nama pune su artefakata bogatog značenja. Čitamo ih i prolazimo pored njih sa jasnom vizijom da želimo da nastavimo putovanje na koje nas Nebojša Kavarić poziva.
Janko Ljumović
Susret sa njegovim slikama pokazao mi je da ovog mladog covjeka posebno interesuje prostorna karakteristika ambijenata u kojima zivi i stasava, u kojima dozivljava te vrijednosti. Njegova vizuelna percepcija strasno je okrenuta pejsazu i on u tom prostoru trazi sve one vrijednosti koje se oslanjaju na njegove svjetlosne, koloristicke i ambijentalne karakteristike. On veoma logicno i lagano taj prostor uocava i registruje dajuci mu preko likovnih elemenata opravdanu sadrzajnu dimenziju, ali, i u isto vrijeme, to je logika prostora i logika svjetlosnih vrijednosti, koloristickih i tonskih. Posebno bih naglasio da se te koloristicke vrijednosti uklapaju u mediteranska tonska nastojanja da boja na njegovim slikama ima onaj smiren, opravdan i jasan zvuk tako da ton, a ne krik boje dominira na njegovim slikama.Sada se ponovo 1998.g., znaci, pred kraj milenijuma, srecem sa njegovim radovima i znatizeljno zelim da uocim kakav je likovni i sadrzajni rast dozivjelo njegovo slikarstvo.
Pejzazne vrijednosti na ovim novim slikama dobijaju i nove karakteristike. Ambijent dolazi i ovoga puta do izrazaja, ali, poprima osobine koje su se prirodno mogle ocekivati. Nebojsa uvazava prostor ali ovoga puta ne daje mu opste karakteristike i vrijednosti, vec nastoji da dublje pronikne u neka slojevita znacenja ovoga prostora za koji on vjeruje da nosi i likovna strujanja i sjecanja na burne sadrzaje i istorijske oga|aje. Mi na ovim slikama sjecamo i dozivljavamo one sadrzajne cinjenice koje su preko nasih saznanja, a pogotovo preko njegovih likovnih htijenja, upozorile na ono sto mi znamo kao Vojislavljevice, Balsice, Crnojevice i donekle Petrovice. Ti sadrzaji, na iskljucivo likovan nacin, osjecaju se i pojavljuju na Nebojsinim radovima. Ovaj stari-novi Nebojsin prostor u ovom vremenu iznosi veoma jasno primjere arhitektonskih vrijednosti, a pojavljuju se figura i portret koji skladno i logicno komuniciraju sa ovim ambijentom. Arhitektura dobija klasicne vrijednosti, pojavljuju se lukovi, stubovi, skulpture iz nekih ranijih vremena i on sa njima pokusava da se intenzivno veze za tuproslost, a u isto vrijeme da im da neku naslucujucu, savremenu, modernu dimenziju.
Ta arhitektura i u njoj figure i portreti, iako nam likovno i sadrzajno govore o proslim vremenima, nas jednako vezuju za sadasnje i naslucuju buduce vrijeme. Na njegovim slikama pocinju da egzistiraju i zive neke klasicne vrijednosti ranijih vremena. Nebojsa se cvrsto oslanja na humanizaciju prostora i u toj namjeri on svojim ambijentima daje klasicne renesansne karakteristike. Ima se osjecaj da ovo njegovo slikarstvo veoma temeljito osluskuje ono sto je nekada slavna Firenca pokrenula u knjizevnosti, filozofiji, a prije svega u likovnom umjetnostima. Stice se utisak da ovim Nebojsinim slikama odzvanjaju misli i ideje Dantea, Bokaca i Petrarke i da mu je posebno bliska likovna filozofija koju su pokrenuli Mikelan|elo, Leonardo i Donatelo.
Duh Medicijevske Firence na jedan cudesan nacin prisutan je na njegovim slikama i to osjecanje je do kraja iznjegovano i dato autenticnim, samosvojnim likovnim pristupom. Stice se utisak da ce iz njegovih likovnih prostora izaci neki renesansni kolos, a nama ostaje da vjerujemo da ce se to na njemu svojstven nacin dogoditi, negdje u njegovim likovnim traganjima i zeljama.
Cetinje, Novembar 1998.g.
Milan Marovic, Direktor Moderne Galerije u Podgorici
3/1/2010, 12:13 pm