
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Iščezle civilizacije- Atlantida | |
| Autor | Poruka |
---|
besherat

 Broj poruka : 4371 Datum upisa : 18.03.2009
 | Naslov: Iščezle civilizacije- Atlantida 15/1/2010, 9:34 pm | |
| Na tragu Atlantide
Ispod Pirineja, na čijim se vrhovima uvijek bjelasa snijeg, smjestila su se raštrkana naselja čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Na zidovima mnogih kuća je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun, samo je na prvi pogled nelogičan. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri provincije, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda. Naroda Baska! Baski! Neobičan narod koji svoje korijene nalazi još u vremenu Kromanjonca. Niko, zapravo, ne zna odakle potiče, ko su mu preci, kako je stekao osobenosti, koje danas nauka smatra u najmanju ruku neobičnim. Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide! Zašto? Sta to ima neobično kod njih? Po čemu se toliko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?
Brojne teorije
Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko dva miliona i sedam stotina hiljada Baska, a antropolozi, lingvisti i naučnici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija detaljno proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po fizičkoj konstrukciji, i po običajima, jedinstveni u svijetu! Odakle potiču? To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni, zapravo, Škoti, koje je tu naselio rimski imperator Julije Cezar. Drugi iznose tvrdnje da oni nisu niko drugi do potomci zagonetnog patrijarha Tubala, Noahovog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su oni potomci - Atlantiđana! Ko je u pravu? Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Baš zbog toga su, posljednjih decenija, antropolozi, lingvisti i istoričari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog zagonetnog naroda. Američki antropolog Mor ton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska. U saradnji sa naučnim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, Levin je obavio obimna istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea. I testovi su pokazali da je krv Baska odista posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europljana javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo česta: 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom. I fizička konstrukcija pripadnika ovog naroda je vrlo uočljiva i karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su uočljive karakteristike i jednog drugog ništa manje tajanstvenog naroda - naroda Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!
Korijeni iz Kromanjona
S obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u Europi, istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom zagonetnom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa - Kromanjoncima? Kromanjonci! Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv! Njihove slikanje pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one koje su otkrivene u pećini Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei). Mnogi antropolozi smatraju da su Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Francuski istoričar Eduard Larte otkrio je 1868. godine ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da potiču još iz vremena od prije – 30.000 godina. Kromanjonski čovjek je izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i povelik nos. Ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska svakodnevnica. I danas, seoske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz praistorije. Tako, na primjer, koriste "kaiku", izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to, vjero vatno, činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom! I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku. Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz naziva vegetacije, koja je postojala u ovom regionu za vrijeme - ledenog doba!
Preživjeli jezik
Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako je, na primjer, baskijska riječ "borobil" slična gruzijskoj riječi "borbali" (točak). I deklinacije i gramatika su im veoma slične. Zbog toga lingvista Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže: - Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice! Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?! - Dio svojih običaja, znanja i kulture Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi, i u Americi! -smatra istraživač Moris Šatelen. - Sigurno je da su se neka znanja civilizacije Atlantide, koristila među narodima Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu i - jeziku!... U sklopu neobičnosti, koje su vezane za Baske, često se ističe i ova: kako su Baski, čija zemlja leži na veoma tranzitnom putu, uspjeli da sačuvaju svoj tip, jezik i kulturu? Dio odgovora, svakako, leži u baskijskom ratničkom životu. Međutim, sigurno je daleko važnija činjenica da je stoljećima ženidba sa osobama koje nisu bile baskijskog porijekla predstavljala tabu zbog tradicionalnog vjerovanja da su djeca iz takvih veza - prokleta! Zbog toga, Baski su se ženili među sobom. Sličan je fenomen karakterističan i za civilizaciju drevnog Egipta. I faraoni su se često ženili u najužem krugu svojih porodica. Drugo, Baski su duboko i trajno vezani za svoju tradiciju i svoj narod. To se i danas može osjetiti ako se na Dan domovine (Aberi Eguna) posjeti njihovo sveto mjesto - Gerniku. Toga dana, ispod prostrane krošnje jednog stoljetnog hrasta, na vjernost svom narodu zaklinju se desetine i desetine hiljada Baska, koji žive u Španjolskoj, Francuskoj, Portugaui, Argentini, Čileu ili u drugim krajevima svijeta. Tako Baski, iz godine u godinu, obnavljaju zakletvu, koju su njihovi preci, Atlantiđani (?), prije mnogih milenijuma kao zavjet ostavili svojoj djeci! Jedan drugi narod, koji je afirmaciju i bljesak svoje fantastične kulture, doživio na drugoj strani Atlantika, Maje, svoje porijeklo, takođe, usko vežu za Atlantiđane. Zašto?
Ko je bio Kukulkan? Kada se u stravičnoj eksploziji, i kataklizmi izazvanoj padom Planetoida A, koji je pao u Atlantski okean, ili u lančanoj eksploziji atlantskih vulkana, završila civilizacija koja je stasala na Atlantidi, na sigurnim obalama Amerike započeli su svoju fantastičnu civilizaciju Maje. Uplašeni hirovima mora, koje je zbrisalo njihovu pradomovinu, svoje su monumentalne gradove podizali duboko na kopnu, najčešće u nepristupačnim prašumskim predjelima. Fantstična znanja iz astronomije, graditeljstva, organizacije podario im je zagonetni bog Kukulkan (Kukulcan), koji je došao s mora, bio bijele puti i nosio bradu. Kukulkan je podigao veliki grad Majapan (Mayapan), izvjesno vrijeme vladao njime, a onda zauvijek otišao ostavivši narodu Maja mnoga korisna znanja. Biskup iz 16. stoljeća Diego de Landa, glavni hroničar španjolskih konkvistadora zabilježio je da mnoge baskijske riječi imaju isto ili slično značenje i kod Maja. "Jedan Baskijac - zapisao je de Landa - mogao se lijepo sporazumjevati sa pripadnicima ovog naroda..." Ali to nije jedina sličnost. Igra loptom kod Baska "jai-alai" sa korpom od vrbovog pruća vezanom za ruku, neodoljivo podsjeća na "pok-a-tok", drevnu igru naroda Maja. Ima i drugih sličnosti, kao što su totemski plesovi, vjerovanje u besmrtnost nesahranjenih tijela, običaj vještačkog istezanja vrata itd. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 17/7/2010, 9:06 pm | |
| Poslednji časovi AtlantideOsmog jula 8498. godine pre Hrista, na Zemlju se velikom brzinom obrušio i uz temperaturu od 20.000 0 C, eksplodirao jedan asteroid. Katastrofa je trajala samo dva minuta, a za ta dva minuta poginuli su milioni ljudi, uništen je biljni i životinjski svet u mnogim regionima naše planete, a njen lik i klima promenjeni su za sva vremena. Bio je to dan u kome je potonula legendarna Atlantida, a sa njom je nestala i prva civilizacija koju je čovek izgradio. "Uzrok te apokaliptične katastrofe je asteroid iz grupe Adonis, koji je sa svoje trajektorije oko Sunca dospeo u gravitaciono polje Zemlje" - smatra nemački fizičar Oto Muk (Otto Muck), iz čije knjige "Sve o Atlantidi" prenosimo najzanimljivije delove. Kataklizma je počela na severozapadnom horizontu: iz dubine kosmosa iznenada se pojavilo nepoznato nebesko telo, koje je najpre ličilo na sićušnu zvezdu, posle 30 sekundi na kometu, a posle jednog minuta na blještavi bolid čiji je sjaj bio jači od stotinu Sunaca. Gotovo položenom trajektorijom telo se obrušilo na Zemlju. Pir razularene stihijeIz pravca severozapada asteroid je nečujno doleteo do obala severnoameričkog kontinenta, u oblasti 330 severne geografske širine, gde se danas nalazi lučki grad Čarlston u državi Južna Karolina. Kada je nebesko telo ogromnom brzinom prodrlo u gušće slojeve atmosfere, temperatura stvorena trenjem naglo se popela na 20.000 0 C i svi oni koji su videli taj stravični bljesak ostali su zauvek slepi. Užasna toplota je spalila i u pepeo pretvorila sve što joj se našlo na putu. Pod dejstvom toplote nebesko telo je, na oko 200 km iznad površine Zemlje eksplodiralo i raspalo se na stotine usijanih delova koji su se obrušili na površinu Zemlje kao kakva kiša, šireći smrt i propast. Dve najveće gromade su pale u reon Atlantika, severoistočno od Portorika. Razornom silom jednakoj snazi 30.000 hidrogenskih bombi, one su probile dno okeana. Bilioni tona usijane magme je poletelo iz dubine Zemlje i pomešalo se sa morskom vodom, pretvarajući je u neizmerne količine vodene pare koja se dizala i do 30 km u visinu. Prasak eksplozije čuo se širom sveta. Blještavi sjaj je pretvorio noć u dan 2.000 km unaokolo. Džinovski talasi, visoki i do 1.000 m valjali su se sa pučine ka kopnu i uništavali sve pred sobom... U tom piru razularene stihije potpuno je uništeno legendarno ostrvo Atlantida. Platon o AtlantidiNajveća opsesija Ota Muka je otkrivanje tajne o Atlantidi, kojom se čovečanstvo već bavi oko 2.400 godina, od onih dana kada je slavni grčki filozof Platon (427-347, pre nove ere), stavio na dnevni red istorije to pitanje. Neposredno pre svoje smrti je napisao dva dela "Timaios" i "Kricias", u kome su po prvi put pomenuti legendarno ostrvo i njegov tragičan kraj. Prema Platonu, Atlantida se nalazila u blizini "Herkulesovih stubova" - kako se ranije nazivao Gibraltarski moreuz. Bila je veća od Male Azije i Južne Afrike zajedno, odlikovala se plodnošću i davala po dve žetve godišnje. Platon je pominjao kokosove palme, slonove, krokodile, pozlaćene hramove i palate, glavni grad u prečniku od 23 km i ljudsku zajednicu zasnovanu na zakonodavnim normama i visokoj kulturi. Vojska Atlantide je raspolagala sa 480.000 pešaka, 120.000 konjanika, 160.000 bornih kola, 240.000 mornara. Platon je prvi pisao o Atlantidi. Sva kasnija dela drugih autora su se zasnivala na njegovim informacijama. Međutim, Platon je podatke o Atlantidi čuo od svog rođaka Kricijusa, koji ih je saznao od svog dede, a ovaj opet od Solona, najvećeg zakonodavca Grčke. Ali i Solon je do tih podataka došao na osnovu izveštaja starih egipatskih pisaca, koje je otkrio prilikom svojih putovanja. Na osnovu dvadesetak stranica Platonovog napisa o Atlantidi, do sada je objavljeno 25.000 radova o najvećoj katastrofi koja je zadesila našu planetu. Naučnici i pisci, moreplovci i istrazivači, opsenari i šarlatani pisali su o Atlantidi. Tragom potonulih gradovaDa li, osim Platonove Atlantide, postoje bilo kakvi naučni dokazi o propasti nekog velikog dela kopna ili velikog ostrva u istoriji čovečanstva? "Godine 1969. američki pomorski istrazivači su otkrili u kristalno čistoj vodi, u blizini Bahamskog ostrva Andros, ostatke ogromnih zidova i stubova, i to upravo na lokaciji koju je američki vidovnjak Edgar Kejsi ( Casey ) još 1929. godine predskazao kao mesto na kome će se ponovo pojaviti Atlantida" - piše Oto Muk. Tragovi potopljenih gradova postoje u svim krajevima sveta i to ima svoje objašnjenje: od poslednjeg ledenog doba ( oko 7.000 godina pre n. ere ) istopljeni ledeni prekrivač, koji je pokrivao i velike oblasti Evrope, podigao je novo mora za čitavih 200 metara. Tako je more u nižim primorskim područjima potopilo čitave civilizacije i njihovo stanovništvo. Engleska tada još nije bila ostrvo, na mestu Baltičkog mora nalazilo se kopno, dok je Temza bila pritoka Rajne, a Apeninsko poluostrvo je bilo zemljouzom povezano sa Severnom Afrikom. Sve te potopljene oblasti imaju nesto zajedničko: nalaze se u obalskim područjima kontinenata. Međutim, Atlantida se, prema Platonu, nalazila daleko u okeanu. "Odatle se - pisao je on - moglo otploviti do drugih ostrva, a sa ovih i do nasuprot ležećeg kopna". Ta druga ostrva su najverovatnije Karipska ili Bahamska ostrva, a "nasuprot lezeće kopno" je severnoamerički kontinent. Prema tome, Atlantida se nalazila između Evrope i Amerike, gde se danas nalaze Azurna ostrva. Ona, po svemu sudeći, predstavljaju najviše vrhove ogromnog podvodnog planinskog lanca koji se od severa proteže prema jugu kroz Atlantski okean. Taj planinski greben se u oblasti Azura proširuje u plato čija širina dostiže 500, a dužina 1.000 km. Plato se danas nalazi na dubini od 3.000 m ispod morske površine, dok su obe strane Atlatnika duboke po 7.000 m. Oto Muk tvrdi da je taj plato nekada predstavljao Atlantidu. Kosmička karastrofa bila je uzrok njene propasti. Za tu tvrdnju on navodi više dokaza. Dokazi Ota MukaKada su 1921. godine izvršena prva vazdušna foto-snimanja Južne Karoline, otkriveno je više od 3.000 kratera zagonetnog porekla. Stotinak kratera je imalo prečnike od preko 1,5 km , dok se čitava oblast, sa centrom oko grada Čarlstona, rasprostirala na oko 156.000 km2 . Zaključak se sam po sebi nametao: reč je o tragovim krhotina nekog većeg nebeskog tela koje je eksplodiralo nad Zemljom. Dve ogromne jame na morskom dnu u oblasti Portorika ukazuju na pad dva džinovska dela asteroida. Prema Mukovim proračunima oba dela imala su prečnike od po desetak kilometara. Te gromade su napravile ogromnu pukotinu koja se ubrzo proširila do Atlantide. Rastopljena magma iz utrobe Zemlje bila je strahovitim erupcijama izbačena u atmosferu, a na njenom mestu je nastala pukotina u koju je sve do dubine oko 3.000 m potonuo i deo zemljine kore. To je bio kraj Atlantide, čiju je propast pratilo niz katastrofa. Pepeo lave i isparena morska voda stvoroli su crni oblačni pokrivač od 30 km debljine, koji se pod dejstvom pasatskih vetrova premeštao prema istoku, ka Evropi, Africi, Aziji. U tim oblacima stvarali su se tornada i uragani. Pepeo i morska so su predstavljali kristalizacione tačke za apokaliptične kiše i provale oblaka koje su se obrušavale na Zemlju. Prema Bibliji kiše su trajale 40 dana i 40 noći, dok je voda prekrivala nizije čitavih 150 dana. Po proračunima Ota Muka te brojke su potpuno verodostojne. Mamutska groblja u SibiruIstovremeno sa ovim nepogodama, nad planetom se širio ogroman oblak otrovnih gasova koji su prodirali iz dubine Zemlje. Muk smatra da je upravo tom pojavom rešio i jednu od najstarijih zagonetki : problem mamutskih grobova u Sibiru. Tamo, u večito zamrznutom tlu, otkriveni su ostaci desetina hiljada mamuta i to u takvom stanju kao da su uginuli juče, a ne pre deset hiljada godina. Njihove leševe naučnici su detaljno ispitivali. Dijagnoza je bila: nagla smrt, bez spoljnih povreda izazvana gušenjem. U želucima mamuta otkriveni su i njihovi poslednji obroci - lišće četinara. Međutim, takvo drveće ne raste tamo gde su pronađeni mamuti. Ono raste pod mnogo blažom klimom, u oblastima koje se nalaze i do 3.500 km južnije. Da su mamuti tamo uginuli, njihovi leševi bi ubrzo istrulili i ostali bi samo skeleti. Sve to nameće pretpostavku da je gotovo trenutnu promenu klime prouzrokovalo kosmičko dešavanje. Muk objašnjava da je sudar Zemlje i asteroida pomerio osu Zemlje za čitavih 3.500 km. To je izazvalo trenutnu promenu klime. Mamuti, ugušeni u otrovnom dimu, su i trenutno konzervisani u džinovskom prirodnom zamrzivaču. Inače, pre katastrofe u tim predelima su rasli četinari i svo ostalo drveće. Golfska struja kao dokazČinjenica je da Zapadna Evropa ima svoju blagu klimu zahvaljujući moćnoj okeanskoj reci tople vode. Britanska ostrva imaju srednju godišnju temperaturu od 100 C, dok Labrador, koji se nalazi na istoj geografskoj širini, samo na drugoj strani sveta, a ne zapljuskuje ga topla morska struja, ima srednju godišnju temperaturu od 00 C. Muk postavlja pitanje: kako se uprkos postojanju Golfske struje moglo dogoditi da su se u ledenom dobu, koje se završilo oko 7.000 godina pre n. ere, Skandinavija i velike oblasti Nemačke i Britanskih ostrva nalazile pod večitim snegom i ledom? Njegov odgovor daje prihvatljivo objašnjenje: Golfska struja u to vreme nije uopšte ni dopirala do Evrope. Polazeći iz Meksičkog zaliva ona je na pola puta do Evrope nailazila na nepremostivu prepreku: 1000 km dugačko i 500 km široko ostrvo Atlantidu. Topla struja je zapljuskivala njegove zapadne i jugozapadne delove i odatle se u neprekidnoj cirkulaciji vraćala u Karipsko more, odakle je opet zaokretala ka Atlantidi. Tek posle propasti Atlantide put prema Evropi je bio otvoren. Pod povoljnim dejstvom tople morske struje, ledeni pokrivač na Britanskom ostrvu počeo je da popušta i da se topi. Taj proces traje već hiljadama godina i nije završen do danas. Promenjena maršruta jeguljaNeobično putovanje jegulja se uklapa u teoriju Ota Muka. Jegulje polažu ikru u Sargaskom moru, u zapadnom delu Atlatnika. Ono zauzima dosta veliku površinu Atlantika i prekriveno je gustim masama algi. To neobično more zapljuskuju tople golfske struje. Izleglu mlađ jegulja strujanje tople vode nosi na istok i severoistok. Tako jegulje dospevaju do Evrope gde se njihova ogromna jata dele - mužjaci ostaju u moru, dok se ženke uzvodno kreću u reke koje se ulivaju u Atlantik. U tim rekama ostaju pet godina dok ne dostignu polnu zrelost. Tada se vraćaju u more i ponovo sa mužjacima odlaze u Sargasko more i tamo polazu ikru. Na prvi pogled to putovanje jegulja radi očuvanja vrste i parenja je potpuno besmisleno i preterano opasno. Muk objašnjava da jegulje ranije nisu dolazile u daleku Evropu. Golfska struja ih je donosila samo do mnogo blize Atlantide. Kada je ostrvo nestalo u katastrofi, golfska struja je ponela sa sobom i jegulje na ovo produženo putovanje. Njihov instikt se nije promenio ni posle toliko milenijuma: i danas ga se pridržavaju. Stvaranje rase bledolikihGigantske količine lave i pepela koje su se podigle u atmosferu, prekrivale su nebo nad Evropom, prema Mukovim proračunima, oko 2.000 godina. Biljke, kojima su nedostajale potrebne količine svetlosti su izgubile pigmente. To se dešava i sa ljudima koji se duže ne izlažu Sunčevoj svetlosti. Muk pretpostavlja da su upravo pod tim uslovima nastali bledoliki ljudi, iz dotada bakarno-crvenih rasa ljudi. To dokazuju i crteži otkriveni u pećinama južne Francuske. Datum katastrofe Muk je izračunao tako što je pošao od Platonovog podatka, po kojem je Atlantida potonula pre 8.500 godina. Uporedio je taj kalednar sa kalendarom Maja indijanaca, koji započinje apsolutnim nultim danom, a može se tačno fiksirati: 6. jun 8498. godine pre nove ere. Da li je to bio dan propasti Atlantide? Sličnost u tim datumima ne može biti slučajna. Sa tim datumom se može povezati i interesantna astronomska konstelacija, povezana sa tzv. konjukcijom Zemlje i Venere sa Mesecom: ta tri nebeska tela su se nalazila tog dana u istoj liniji. Ali istog dana se u blizini Zemlje nalazila i grupa asteroida Adonis. Da li je konstelacija Zemlje, Venere i Meseca bila dovoljna da jedan izdvojeni asteroid iz grupe skrene sa svog puta i privuče ga u polje Zemljine teže? Muk smatra da to nije nemoguće. Postoje mnogi dokazi za slične manje kosmičke udese koji su pogađali nasu planetu. Tako je 30. juna 1908. godine jedan meteorit pao na teritoriju Sibira i izazvao pojavu plamenog stuba visokog 20 km, koji se mogao videti i sa daljine od 500 km. Pod dejstvom vazdušnog udara, ljudi i konji su padali i po 650 km udaljeni od mesta gde se desio udar. Pri tome ne treba zaboraviti da je taj meteorit bio pravi patuljak u odnosu na asteroid koji je pogodio Atlantidu. Atlantida - most među starim kulturamaPoslednja otkrića dopustaju istrazivačima praistorijske prošlosti Zemlje da idu još dalje u prošlost. Spomenici prastarih kultura, iskopine, motivi, legende i razni predmeti, kao i istraživanja na kopnu i pod morem, ukazuju da su te kulture nastale pre neke ogromne katastrofe, praćene sveopštim potopom pre oko 12.000 godina. Ali, ima i veoma mnogo indicija da su među njima, mada su bile razdvojene hiljadama kilometara, postojale uzajamne veze. Zbog svega toga Platonova priča o Atlantidi pojavljuje se danas u novom svetlu. Istraživači su skloni da veruju kako je nekada napredno ostrvo u Atlantskom okeanu, pre svoje propasti, predstavljalo ne samo most među praistorijskim kulturama Sredozemlja, Bliskog i Srednjeg istoka sa jedne, i drevne Amerike sa druge strane, nego i njihov izvor i rasadnik. Za to još ne postoje neposredni i neoborivi naučni dokazi, ali indicija ima sve više. Veštački diskovi na dnu AtlantikaRuski časopis "Sputnjik" objavio je članak o verovatnom postojanju i propasti Atlantide, u kojem iznosi i neke manje poznate podatke. "Sredinom pedesetih godina - piše "Sputnjik" - američki brod za okeanografska istraživanja podigao je sa dna Atlantika, južno od Azurnih ostrva, oko 1.000 kg neobičnih predmeta. Bili su to krecnjački diskovi, slični tanjirima, prečnika 15 i debljine 4 cm. Spoljna strana je bila relativno glatka, a unutrašnja izdubljena i hrapava, što govori o vestačkom poreklu tanjira. Istraživanja su pokazala da su stari oko 12.000 godina i, što je još važnije, da su izrađeni na površini Zemlje, pod atmosferskim uslovima. Ko ih je izradio? Zašto? Kako su se u tako relativno velikom broju našli na jednom mestu? "Sputnjik" ističe da se i druge grane nauke interesuju za rešenje problema Atlantide, jer su za njeno postojanje vezana mnogobrojna pitanja. Uporedna etimologija postavlja pitanja: kako su koreni mnogih drevnih grčkih reči dospele u jezik Maja Indijanaca? Ili: otkud u Peruu u pećinama slike i skulpture lavova i drugih životinja koje nisu nikada živele na tom području? Na ta i slična pitanja nauka ne može da odgovori. Zbog toga se istraživači uvek vraćaju Platonu, upoređuju njegove dijaloge sa objektivnim nivoom znanja iz tog doba i iznose zaključke po kojima je on podatke o Atlantidi mogao da dobije od ljudi koji su na osnovu pouzdanih izvora znali da je ona postojala. I detalji koje je pominjao Platon, slažu se sa otkrivenim činjenicama. Podaci Platona o tome da su se zidovi i kule pravili od belog, crnog i crvenog kamena, potvrđuju se činjenicom da su i savremena zdanja na azurnim ostrvima napravljena od istog materijala; a ta ostrva su u stvari najviši vrhovi ostrvskih planina. Ruski hidrogeolozi su istraživanjem tla sa dna severnih polarnih mora došli do još jednog zaključka koji, mada posredno, potvrđuje Platonovu priču o Atlantidi: oni su ustanovili da su prvi talasi golfske struje prodrli u ta područja pre otprilike 12.000 godina. Do sličnih rezultata su došli i američki naučnici. Oni su istražili vulkanski pepeo u talozima na dnu Atlantika i otkrili da se tamo pojavio pre 12.000 godina. Novi početak čovečanstvaPostoji veći broj ljudi koji smatraju da je Atlantida Platonova izmišljotina. Slavni filozof je opisivao zlatne krovove i srebrne statue božanstva Atlantide, a oni ističu: prema najnovijim istraživanjima, primitivni stanovnici Evrope sve do 4.000 godine pre n. ere nisu koristili metale. Kada se povede reč o 70.000 borbenih kola Atlantide, oponenti na to kažu da su se konji tek oko 1000. godine pre n. ere počeli koristiti u ratne svrhe. Oni tvrde da su se 8498. godine pre n. ere Evropom kretali neandertalci koji su koristili samo kosti i kamenje kao alat. Međutim, Platon ne opisuje samo kulturu Evrope, nego i kulturu Atlantide. A budući da je ona propala u roku od 24 sata, zajedno sa svojim stanovnicima, životinjama, kulturnim blagom i kada je užasna kosmička katastrofa izmenila lik Zemlje, onda se zaista uzaludno traga za tom izgubljenom civilizacijom. Verovatno se ništa više ne može dokazati sem činjenice da je čovečanstvo još jednom moralo da krene sve ispočetka... (Astrosvet) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 17/7/2010, 9:07 pm | |
| DŽEMS VELARD
ATLANTIDA I DRUGI IZGUBLJENI SVETOVI
BELEŠKA O AUTORU
Džems Velard je istaknuti britanski publicista i književnik. Bio je ratni dopisnik 1941-
1945. godine, a zatim dopisnik iz inostranstva. Napisao je veći broj knjiga, među kojima su
,,Velika Sahara" i putopisno delo ,,Izgubljeni svetovi Afrike".
PREDGOVOR
Postoje doslovce hiljade knjiga i članaka o izgubljenim svetovima drevnog doba, i nema
nikakve sumnje da će biti napisane još mnoge hiljade -jer Ijude su oduvek privlačile
legende o mestima koja su iščezla sa mapa, i oni će uvek iznova polaziti u traganje za
njima. Ima, kao što ćemo videti, mnogo takvih nestalih utopija, od kojih će
najinteresantnije biti razmotrene u ovoj knjizi.
Priča o Atlantidi, Lemuriji, Muu. Rajskom vrtu, Arkadiji, Ostrvima blaženih, zemlji
Amazonki, zemlji kraljice od Sabe i drugim neotkrivenim mestima večito je sveža i
opčinjavajuća, Jedan od razloga jeste činjenica da mi pokazujemo sklonost da se uporedo
sa sve bržim tehnićkim razvojem civi-lizacije i sve većim konformizmom koji proističe iz
mehanizacije, sve nostalgičnije osvrćemo ka onim zlatnim dobima na koja nas kod gotovo
sva-ke nacije podsećaju legende u narodnoj književnosti, legende koje nam često govore o
ostvrima i čitavim kontinentima što su potonuli u more u osvit Ijudske istorije.
Postoji još jedan razlog neprestanog zanimanja za mitove poput onog o Atlantidi: naime,
uzbuđenje koje izaziva istraživanje samo po sebi. Jer, nestanak čitavih zajednica ili
civilizacija i nagađanja o tačnom položaju iščezlih ostrva-kontinenata stvaraju misteriju
koja obuhvata prikupljanje i proveravairje svih vrsta dokaznog materijala, na veoma sličan
način kao što detektiv mora da pronađe sve raspoložive indicije da bi rešio neki zločin.
Ovaj pregled obimne literature o nekima od najznačajnijih izgubljenih svetova, prema
tome, ima za cilj da iznese nalaze na osnovu kojih čitalac sam može da zaključi koje su
teorije uverljive, a koje neprihvatljive, iz ovog ili onog razloga. Čineći to, on će na jedan
neobičan način otkriti ekscentričnost isto kao i učenost nekih među onima koji su
pokušavali da reše misteriju. Jer, uopšteno govoreći, postoje dva pristupa problemu
istorijskih ili legendarnih izgubljenih svetova: naučni - u kome su jedini dokazni materijal
koji se ozbiljno razmatra činjenice, ili bar logički zaključci; ili mistički - u kome dokazni
materijal uglavnom proističe iz autorove sopstvene imaginacije.
1 tako, videćemo da je mit o Atlantidi u njegovim najraznovrsnijim obli-cima, koji počinje
sumerskom sagom ,,Ep o Gilgamešu", starom oko četiri hiljade godina, i ponovo se
pojavljuje kroz čitavu pisanu istoriju sve do našeg doba, svakome značio svašta - ponekad
istorijsku zbilju, a ponekad samo vlastiti san. Tako, filozofima poput Platona, priča o
civilizaciji koja je iščezla ispod Atlantskog okeana nije bila samo jedna stvarna epizoda
nego i događaj od dubokog moralnog značenja. Naučnicima poput Aristotela, s druge
strane, bila je to naprosto jedna poetska fantazija. Kasnijim grčkim i rimskim geografima,
bila je to jedna nerešiva zagonetka, pošto je njihovo
tačno poznavanje sveta bilo praktično svedeno na granice južne i zapadne Evrope. A
učenjaci srednjevekovnog sveta više su se zanimali za teološke nego za geografske
probleme.
Tek posle otkrića Novog sveta istoričari i geografi su počeli iznova da tragaju za
izgubljenim zemljama, jer je postojanje kontinenta koji je Platon samo nagovestio a niko
od potonjih učenjaka nije video, podsticalo i profe-sionalne istraživače i amatere da sada
usmere pogled i ispod i iza Atlantskog okeana. Do kraja 19. veka bio je prikupljen obiman
dokazni materijal na polju istorije, geografije, geologije i mitologije, a sama Atlantida
smeštana je u gotovo svaki kutak globusa - od Švedske na severu do Nigerije na jugu, i od
Japana na istoku do Tihog okeana na zapadu.
Pored traganja za Atlantidom, proučavaoci istorije i mitologije usmerili &u svoju pažnju i
na druge nestale svetove poznate u legendama: Vrt Hesperi-da, Kalajna ostrva, Rajski vrt,
Ostrva blaženih, Avalon, Lajenesu, i druge. U stvari, naročito su zanesenjaci nastavili da
otkrivaju još veći broj navodno nepoznatih kontinenata, koje su nazivali Lemurija, Mu i
Uran, često tvrdeći da su potporu za svoju teoriju našli u misterioznim dokumentima
skrivenim u feničanskim vazama, ili napisanim nekim nedešifrovanim jezicima, ili pribav-
Ijenim opštenjem sa svetom duhova.
Jedan rezultat svih ovih spekulacija zasnovanih na krivotvorenim nalazi-ma i nauverljivim
,,dokazima" bio je da je atlantologija, kako je nazvano proučavanje izgubljenih svetova,
izgubila ugled među profesionalnim naučni-cima i da su je gotovo svi oni odbacili kao
neozbiljnu. Za one proučavaoce ove materije koje je njihov entuzijazam odveć zaludeo
izmišljen je naziv ,,atlantomanijaci", baš kao što je epitet ,,etruromanijaci" dodeljen onim
lingvistima amaterima koji su tvrdili da su dešifrovali jezik što nastavlja da zbunjuje
vodeće svetske filologe.
Suprotno od toga, poslednjih decenija ovu materiju su metodično istra-živali timovi
profesionalnih arheologa, na način koji joj povratio ugled, i došli do nekih impresivnih
rezultata.
U ovoj knjizi izloženo je onoliko dokaznog materijala koliko je bilo mo-guće smestiti u
jedan sažeti pregled obimne literature, da bi čitalac mogao sam da razluči činjeruce". od
fikcije. A ako možda dođe do zaključka da praktično nema šta više da se doda ovoj
raspravi o izgubljenim ostrvima--kontinentima - o Atlantidi, Lemuriji i Muu - moguće je
da će biti podstak-nut da se pozabavi proučavanjem drugih mitova o kojima takođe govori
ova knjiga. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | |  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 17/7/2010, 9:09 pm | |
| Tragovima Atlantide - POSEJDONOV HRAM NA ATLANTIDI
Atlantida je nestali kontinent koji je trpio tri kataklizme. Prije 50 000 godina, u vulkanskim erupcijama, tône polovina kopnene površine izmedju Europe i Afrike, s jedne, te obiju Amerika s druge strane. Oko 28 000 godina p.n.e. dolazi do promjene zemaljskih polova. Atlantida gubi ponovo dio kopna, zavladalo je ledeno doba. I, napokon, sudarom sa meteorom, oko 10 000 g.p.n.e. Atlantida konačno tone. Tek nekoliko visokih planinskih vrhova, među kojima i Kanarski otoci, ostaju iznad površine mora.
Dvije knjige o Atlantidi će mi biti vodiči u nastavku pisanja. Shirley Andrews i njena "Atlantis, Insights from a Lost Civilization" (2001.) je prva. Lewis Spence je u svojoj trećoj knjizi o Atlantidi "The Occult Sciences in Atlantis" (1977.) detaljno opisao svećenstvo ove civilizacije.
Švedska ekspedicija je istraživala uzorke podvodnog tla oko 800 km zapadno od obala Afrike. Godina je 1948. Među uzorcima na koje su naišli, bili su primjerci 60 razlicitih vrsti slatkovodnih algi. Daljim testiranjem je ustanovljeno da su se alge iz jezerske vode našle na morskom dnu prije 12 000 godina. Ili, konkretnije, nakon života u slatkim vodama Atlantide, nakon njenog potonuća, završile su na dnu Atlantskog oceana. U narednim godinama, slijedila su slična otkrića u okolini Azorskih i Kanarskih otoka.
Samo nekoliko planinskih vrhova je preživjelo katastrofu Atlantide. Otočja Azora, Madeire, Kanara i Kejp Verde su podsjetnik na izgubljenu civilizaciju. Planina Atlas je bila najviša u to doba - oko 6 000 metara. Ime je dobila prema prvom Posejdonovom sinu. Atlas je uvijek bio prekriven snijegom. Iz vulkanskih dubina para je stvarala oblake koji su neprestano zaklanjali sami vrh. Pogled na Atlas je bio nezaboravan; nije čudno što se doimalo da je ta planina spojena sa nebom. Danas je od Atlasa ostao vrh Pico Alto u Azorima; preko 3 000 metara je svojevremeno završilo pod morem, ali još uvijek se oko 2 500 metara nalazi iznad
njegove površine.
Erozija duž obala Atlantide je kreirala beskrajne pješćane plaže. Potonućem Atlantide te su se plaže našle na dnu oceana. Američki oceanograf Dr. Maurice Ewing je 1949. prijavio njihovo postojanje 1 600 km daleko od španjolskih obala. Vozeći se podmornicom, uzeli su uzorke pijeska. Rezultat: pijesak je bio oko 12.000 godina star. Uzorci pijeska ispod dubljeg nivoa dali su starost od 20 000 godina. Geološki dokazi za postojanje Atlantskog kontinenta su brojni. Koraljni ostaci prikazuju biljke i životinje koje ne mogu preživjeti na dubini većoj od dvadesetak metara. A ovi koralji su pronađeni duboko na Atlantskom dnu potvrđujući tezu da je nekadašnji kontinent bio između američkog i europsko/afričkog kopna.
"... U nadi da će naći zadovoljavajuće rješenje problema opasnih divljih zvijeri... nekoliko konferencija je održano na Atlantidi. Prvi sastanak je bio 52 000 g. p.n.e. Mudri predstavnici pet naroda su se odazvali. Došli su iz onog što je danas znano kao Rusija i Bliski istok, zatim predstavnici Sudana i gornje Zapadne Afrike, iz oblasti koja je danas Gobi pustinja, te predstavnici nekadašnje Lemurije i Atlantide... Delegati iz Indije i zemlje Og (Peru) su se pridružili originalnoj grupi tokom narednih konferencija... Složili su se da Atlantiđani izvedu eksperimente sa kemijskim silama kako bi proširili arsenal oružja..." (Shirley Andrews citira čuvenog Edgara Cayce-a i njegove "Readings").
..."Ubrzo nakon posljednje konferencije iz 50.722 godine p.n.e. došlo je do promjene položaja Zemaljskih polova ... uzrokovane nepažljivom upotrebom razarajućih eksploziva. To je izazvalo potrese i vulkanske erupcije na cijelom Planetu...... Destrukcija Atlantide je bila samo jedna u nizu koje su čekale na red...
Ljudi koji su preživjeli su prolazili kroz teške periode, ali bi se civlizacija uvijek oporavljala... doduše bili su unekoliko drugačiji od nas, ali su se razvijali na sličan način. U početku, ljudi su bili bliski sa priodom, ali kako
bi se vremenom nauka i tehnologija razvijala, oni su postajali agresivniji i više materijalistički orijentirani. U godinama pred 28.000 g.p.n.e. i 10.000 g. p.n.e. moralni standardi su padali, kvaliteta spiritualnog života je zaostajala i raspad je neminovno slijedio... Negativne vibracije sa Atlantide uzburkavale bi svoju zemljasku i svemirsku okolinu... a tamo je sve povezano i isprepleteno. Neobazrivo korištenje moćnih energetskih izvora dovodilo je do nestabilnosti zemaljske kore i njenog pokretanja duž tektonskih ploča..."
Da li je ljudska vrsta išta naučila? Ili iste greške neminovno slijede jedna za drugom? Civlizacija za civilizacijom, jedno doba za drugim. Naivno mislimo da smo izumili načine da ukrotimo prirodne sile... a sve je, zapravo, davno bilo izmišljeno. Stvari se samo ponavljaju, prirodne katastrofe zbrišu ostatke prethodne civilizacije, a nova počinje ispočetka. U momentu kada Homo sapiens misli da naučno i tehnološki gospodari svojom okolinom, u svojoj oholosti zaboravlja svoju duhovnu supstancu... I ne vidi neminovan kraj. Nuklearne
tehnologija i biološko naoružanje ne idu zajedno sa plemenskim nivoom razmišljanja prosječne vojničke glave u bilo kojoj zemlji današnjeg "razvijenog" svijeta.
"... Dvije fizički različite grupe ljudi su živjeli na Atlantidi. Prvi, kromanjonci, su imali dugu i usku glavu sa moždanim kapacitetom večim od današnjeg prosječnog čovjeka. Zubi su im bili mali i jednaki, relativno dugog
nosa, visokih jagodica. Muškarci su bili visoki, obično preko 180 cm. Kromanjonac u našem odijelu bio bi skoro nezamjetljiv na našim ulicama, osim jednog detalja: ljepote, koja bi ih izdvajala.
Druga rasa je bila drugaćija od kromanjonaca. Živjeli su u istočnim planinama, tamne kože, vrlo jaki, mišićavi. Rudarstvo im je bilo osnovno zanimanje. Bili su vrlo duhoviti. Dobri ratnici, činili su većinu armije Atlantide.
Atlantiđani su vjerovali u reinkarnaciju. Jedna duša, besmrtna, stvorena od strane Kreatora, koja ne umire u momentu kada srce prestaje da kuca...
Brak je zvan "unijom". Partneri bi išli kod lokalnog svećenika, koji bi izvršio uvid u njihove duše, prijašnje živote i na osnovu toga bi odredio koliko jedan drugom pašu. Naravno, sličan nivo duhovne razvijenosti je obećavao dugotrajniju i stabilniju vezu.
Festivali duhovno/religijskog karaktera su bili česti. Jedan od običaja je bilo prinošenje posuda/tanjura sa voćem na planinske vrhove i njihovo ostavljanje u kamenim pukotinama vulkana. Vjerovalo se da će se na taj način zaštititi od vulkanskih erupcija i zemljotresa. Stotine tih posuda je preživjelo. Američko Geološko Društvo je 1949. vršilo testove podmornicama u okolini Azora i iznijelo je na površinu posuda težine tisuću kilograma... kalcificiranih diskova sa dubine od nekoliko stotina metara. Posude su bile slične težine i oblika... starosti oko 12.000 godina. Dokazano je da su te posude, prema testovima, napravljene na površini. Slični uzorci su nađeni i na drugoj strani Atlantika, u okolini Bahama..."
"Duž jugozapadnih obala, pješćane plaže su bile zaštićene od velikih oceanskih valova. Neprestani povjetarac je bio spas za toplih, sunčanih dana. Atlantiđani su voljeli da se odmaraju ispod palminog drveća i da plivaju u mirnim morskim vodama."
I, u nastavku:
"... Delfini su bili posebni ljubimci. Atlantiđani su gradili bazene pored svojih kuća za ova, za igru uvijek raspoložena, bića. Imali su identičan intelektualni tretman i poštovanje. Naučili su da razumiju brzu konverzaciju delfina i shvate njihove mentalne sposobnosti i inteligenciju. Delfini su im pružali važan izvor informacija i znanja o moru i povijesti..."
"...Rehabilitacija kriminalaca bi se zasnivala na smanjenom dotoku krvi u važne zone mozga te na poticanju osjećaja krivnje u duši pojedinca... Nakon sudske presude kriminalac bi se odvodio na medicinski stol... magnetni instrument bi ga uspavao, kosa bi se obrijala, ekspert označio djelove glave koje treba tretirati. Drugi, veći instrument bi slao svoje energetske zrake preko sat vremena ... i to bi dovelo do atrofiranja pojedinih krvnih dotoka u mozak. Čelije lopova koje su kontrolirale gramzljivost, sebičnost i destrukciju bi nestale. Istovremeno, svećenik bi telepatski radio na duši, učeći je o višim duhovnim dimenzijama na kojima kriminalno ponašanje nije dozvoljeno..."
Gle vraga. I naša medicinska nauka je dovela do razvijanja tehnike TMS (transcranial magnetic stimulation) koja omogućava doktorima da privremeno paraliziraju male zone moždanog tkiva. Prvi rezultati su bili uspješni u privremenom liječenju depresije. Ostaje nam da čekamo dan kada će metoda Atlantiđana postati standard i za naše društvo.
Platon u svojim povijesnim spisima piše da su "Atlantiđani na vrhuncu svoje moći vladali svim otocima u Atlantiku, dijelovima američkog kontinenta, kao i Mediteranom: Egiptom i sjevernom Italijom." Jedna grupa, Mulani, koja je živjela na obali Maroka prije 12.000 godina ostavila je grobove sa neobičnim kamenim oruđima. Njihove fizičke karakteristike su slične drugim potomcima Atlantiđana: Berberima u sjevernoj Africi i Gauncima sa Azora.
Atlantiđani su izgradili sjajan Sveučilišni kompleks u Gradu Zlatne Kapije sa dva fakulteta: Fakultet Nauka i Okultni Inkal Fakultet. U prvom su se studirali medicina, matematika, mineralogija i drugi fakultativni predmeti. Inkal Fakultet su vodili svećenici iz Posejdonovog Hrama. Specijalizacije su bile u okultnim
fenomenima i naglasak je bio na spiritualnom razvoju studenata: astrologija, proročanstva, čitanje misli, interpretacija snova, prijenos misli, upotreba misaonih projekcija da bi se kreirali materijalni objekti. Studenti su učili da komuniciraju sa spirtualnim svijetom od koga su tražili savjete i pomoć u svim životnim pitanjima.
Tokom čitave povijesti Atlantide, ljudi su gradili i zatim se skupljali oko (najčešće) kružnih kamenih monolita. Moćni krugovi su simbolizirali sve-prisutni duh jednog Kreatora. To je bio izvor snage.
Izgradnja ovih posebnih duhovnih središta je bila kompliciran proces. Upotrebljavalo bi se samo kamenje sa posebnim sastavom. Kameni blokovi, stotinama tona teški, bi se prevozili sa velikih udaljenosti. Središta na kome bi se gradili su se određivala putem vizija i snova... i bili su energetska čvorišta. Obično bi centar objekta bio iznad podzemnih voda... Lokacije Sunca, Mjeseca i pojedinih zvijezda bi određivali raspored monolita. Kameni monoliti su imali dokazana medicinska svojstva; pozitivna energija Zemlje bi blagotvorna utjecala na duhovni i fizički omotač čovjekov.
Tajni rituali posvećeni duhovnim božanstvima su bili uobičajena praksa. Počast početku proljeća ("Nova Godina" ili "ponovno rađanje života") bila je centralni događaj. Tokom noći sa punim mjesecom, prisutni bi se okupili oko kamenih krugova, uzeli za ruke i pjevušili satima ... da bi podigli energetski nivo... dok je svećenik komunicirao sa duhovnim bićima iz druge dimenzije.
Atlantiđani su Sunce smatrali izvorom svijetlosti, topline i života. Na ljetni solsticij bi se organizirao posebni festival. Zajednica bi se skupila oko monolita prije zore i u pjesmi bi razdragani ljudi dočekivali Sunce pjevajući mu posebne himne i ode. Ova okupljanja su nekada bila posvećivana pojedincima, njihovoj želji da se oslobode sebičnosti i gramzljivosti. Uz recitacije svećenika, ostali okupljeni bi svoje misli i energiju smjeravali na izabranog, stimulirajući ga da se duhovno "pročisti".
Moderna oprema otkriva prisustvo misteriozne energije na drevnim religijskim područjima u Velikoj Britaniji. Intenzitet varira zavisno od vrste kamena, godišnjeg doba i doba dana. Ultrazvučni valovi su posebno jaki prilikom izlaska Sunca. Gausmetar, koji mjeri statično magnetno polje, pokazuje neobično visoku količinu elektromagnetne energije koja cirkulira oko kamenih blokova. Dodatni testovi demonstriraju da kameni blokovi djeluju kao "pojačivaći" (amplificiraju) energetske spirale.
Znanje koje je bilo neophodno za gradnju ovih kamenih središta se prenosilo sa generacije na generaciju Atlantiđana. Prijenos duhovnog i materijalnog znanja bio je direktan, mentalni. (Pismo, kao oblik primitivnijeg prijenosa znanja, se pojavilo kasnije u vrlo oskudnom obimu.)
Putovanja i migracije Atlantiđana na druge kontinente, dovela su do gradnje monumentalnih kamenih objekata na izabranim energetskim čvorištima. Vjerovanje da kamen absorbira energiju iz svoje okoline, a zatim je predaje onima koji izvode ritual, živjelo je i nakon potapanja Atlantide.
Ostaci monolita konstruiranih u dalekoj povijesti, nalaze se i danas od Francuske, Britanije, Irske preko Mediterana, Bliskog i Srednjeg Istoka, do Meksika i Perua. Kameni krugovi su održavani, zatim zamjenjivani novim generacijama. Primjera radi, arheolog Geoffrey Bibby procjenjuje da je čak devet različitih slojeva pohranjeno ispod monumenta Stonehenge u Engleskoj.
Naši davni preci su spoznali i vladali fenomenima koje mi, danas, tek počinjemo da maglovito raspoznajemo. Svećenci Atlantide su znali da energija kamenih blokova, iz vibracija nastalih korskim pjevanjem i ritmovima udaraljki (bubnjeva), pomaže u otvaranju svijesti. Naučili su da uspore svoje moždane vibracije sa 30 valova u sekundi na pola vala u sekundi. Na taj način bi ulazili u transno stanje u kome su mogli da primaju poruke iz spiritualnog svijeta. Komunikacija sa duhovnim svijetom bila je svakodnevna, a ne limitirana na
povremene "religijske rituale".
Lewis Spence u svojoj obilno dokumentiranoj knjizi "The Occult Sciences in Atlantis" opisuje proces inicijacije budućih svećenika.
Nedaleko od Grada Zlatne Kapije, nalazio se "Labirint" - ogromna pečina, prvobitno nastala tisućgodišnjim djelovanjem lave i podzemnih voda. To je bila idealna sredina za izazove mladim Atlantiđanima. Svake godine su se pečini dodavali novi prolazi i prostorije.
(Slična pečina nalazi se na Azorima: Algor do Carvao in Terciera, dugacka 200 metara sa vrlo visokim svodovima.)
Tipična incijacija u Atlantskom Labirintu bila je fokusirana na koncept smrti i ponovng rađanja. Potencijalni kandidat ulazi u Labirint. U mraku dobija instrukcije da se popne u mali omeđeni prostor u kome se postavlja u fetalni položaj. Dane i dane tu provodi gladujući i meditirajući. Tokom devet tjedana, potecijalni kandidat doživljava realistične noćne more dolaska smrti. Nakon uspješno prebrođenog perioda, slijedi spiritualno ponovno rađanje i osjećanje elemenata zemlje, zraka, vatre i vode. Na koncu ovog perioda svećenici masiraju
tijelo kandidata i primjenjuju magične instrumente da povrate život unutrašnjim organima. Sredinom sedmog dana devetog tjedna, subjekt je spreman za ponovno rođenje. Tijelo se okružuje sjajnom svjetlošću i simbolično se najavljuje ceremonijalno rođenje. Dostignut je visok nivo duhovne čistoće. Iz Labirinta, inicirani se odvodi na drugu stranu planine u kojoj buja život: egzotične ptice, cvijetni grmovi, drveće sa voćem, pitome životinje, bazeni sa mineralnom vodom... Iz tamne pečine u iluziju raja... "Fontana mladosti" i posebno izabrana hrana pomažu oslabljenom fizičkom organizmu da povrati fizičku snagu.
U slijedećoj etapi, u "Rajskom vrtu", kandidat se suočava sa borbom svoje logične misli s jedne strane, i intuicije. Uz niz primjera, kandidat se stimulira na oslanjanje na vlastitu intuiciju i nalaženje pravilnih odgovora. Ukoliko bi prošao i ove testove, onda bi Posejdonov Hram dobio novog iniciranog člana. Slijedi period studiranja: okultne nauke, ritualni simbolizam, spiritualno liječenje, levitacija, spiritualna komunikacija i druge vještine koje su se čuvale u tradiciji tisućama godina. Objekti Posejdonog Hrama bili su izvanredni. Zvjezdarnica je bila opremljena močnim teleskopima sa precizno izabranim lećama. U školskoj knjižnici su se čuvali stari zapisi. Meditacija i korsko pjevanje bili su dio obuke. Predavanje muzici i laganim instrumentalnim
zvucima, izazivalo bi neopisivo uživanje i radost prisutnih i osjećaj povezanosti sa čitavim svemirom.
Dvadeset godina školovanja je bilo potrebno da se nauči držati intuicija i intelekt u harmoniji. Cilj je bio da tijelo, um i duh nauče raditi zajedno i uspješno, dajući individui maksimalnu unutrašnju snagu i moć. Među popularnim disciplinama bila je i kemija. Prije samog materijalnog procesa, bilo je neophodno da budući svećenici shvate njegovo spiritualno značenje i smisao. Kemičari su za cilj imali da nauče bit svih stvari... da postanu jedno sa Svemirom...da dostignu više nivoe saznanja... i onda da prodru u tajne priorode,
života, smrti, beskraja...
Koristeći anorgansku materiju i prateći stroge procedure, vršili su eksperimente. Metali su im bili simboli pojedinih planeta i zvijezda. Zlato je označavalo Sunce: izvor života i ultimativnu perfekciju za kojom su težili.
Imali su podrobno znanje o atomskoj strukturi materije: daleko superiornije od onoga sto se zbiva u današnjim laboratorijama.
Memorija o dostignućima Atlantiđana je ostala razbacana u bibliotekama i starim predanjima Egipta, sjeverne Afrike (Kartagine) i Grčke. Arapi su bili najvještiji kemičari jer su imali pristup starim tekstovima, kasnije uništenih knjižnica Aleksandrije i Kartagine. "Magnum Opus" je bila zbirka pisanih informacija nastala na bazi starih tekstova i uputa. U njemu se, pored kemije, mogu naći i slike čudnovatih ljudi, životinja, dizajna i simbola koji su pripadali nekom drugom, davno prošlom, svijetu.
Fragmenti okultnog i kemičarskog znanja Atlantisa dolazili su u ruke masonima i drugim tajnim društvima. Njihove tajne knjige pozivaju na obožavanje Sunca i vatre, kao i njihov interest za eksperimentiranje (kemija), brojeve i matematicke kodove.
Konačno, posljednji svećenićki nivo bio je "Magus", najviši stupanj svećenstva na Atlantidi. Završne zakletve su davane u "Holu Prosvjećenih", koji se nalazio na kraju Labirinta. Bio je okružen sa dvanaest malih kapela, svaka posvećena jednom od prošlih kraljeva. Visoki svodovi i bogato ukrašen oltar su dominirali prostorom. Veliki metalni gong je čekao na trenutak svečanog proglašenja. U trenutku udara u gong, zaglušujuća buka bi ispunila Labirint nalik na zvuk gromova.
Oni koji su dostigli stupanj Magusa, nakon više od dvadeset godina studiranja, iskustava i meditacije, postajali su svijesni vlastite besmrtnosti. Znali su da fizička smrt predstavlja samo trenutak transformacije u drugi, duhovni nivo. Imali su sposobnost da napuštaju svoje tijelo kada zažele tako da ga nisu shvaćali kao zatvor za dušu. Krečući se nastanjenim i nenastanjenim prostorima i vremenima svemira, širili su vlastita saznanja... da bi bolje služili svojoj, ljudskoj zajednici. Da li su kemičarski mitovi o pretvaranju "bezvrijednih" metala u zlato istiniti? Potvrdan odgovor bi značio jos jednu potvrdu postojanja izgubljene civilizacije Atlantide. Razmislimo kakav bi mi odgovor dali? Pogledajmo olovo, na primjer, i postavimo pitanje da li se od njega može napraviti zlato? Naša logična, "racionalna", lijeva, muška strana mozga, će odgovoriti negativno. Međutim, olovo je samo skup atoma. Kao i zlato. Otkrijmo tajnu formiranja različitih elemenata... i ostalo je samo stvar pretumbacije atoma i dobijanja metala po izboru. Otvorimo se desnoj, ženskoj, intuitivnoj strani.
I, odgovor će biti pozitivan. | |
|  | | Nurdan

 Broj poruka : 143 Godina : 29 Location : Guca/Kraljewo Datum upisa : 07.05.2010
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 17/7/2010, 11:28 pm | |
| Nestanak Antladite me podseca kao i na nestnak Wawilona i Sodomije...da je zaprawo to delo bozije,jer ljudi, tj. narod toga mesta nije postowao moralni zakon. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 18/7/2010, 10:33 am | |
| Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija.
Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2). Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima. Tragom Atlantide: svi u poteru!
Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio.
Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.
Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom.
Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore.
Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije".
Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom.
Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka).
Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju.
Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je uslJednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.
Za razliku od većine drugih autora, Muk pokušava da objasni zašto je Atlantida bila klimatski povoljnija za razvoj civilizacije od Evrope, Azije i Amerike, gde je u to vreme još uvek trajalo ledeno doba. On nudi objašnjenje po kome je veliko ostrvo, tj. Atlantida svojim položajem stvaralo prirodnu branu tzv. Golfskoj struji da teče svojim današnjim tokom, te se stoga njen tok završavao na obalama Atlantide. Topla struja je uticala na obližnje kopno povećavajući prosečnu godišnju temperaturu i svarajući povoljne klimatske uslove. Posle katastrofe, kada je Atlantida potonula, Golfska struja se probila do obala Zapadne Evrope i ustalila svoj današnji tok, povećavajući prosečnu godišnju temperaturu u Evropi. Na taj način, Golfska struja je doprinela otopljavanju lednika, što je označilo i kraj ledenog doba.
Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaskog mora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi.
Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane.
Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide.
Atlantida: "Zvanična verzija"
Hipotezu koju posebno izdvajam, okarakterisaću kao "zvaničnu verziju", zbog toga što je ona prihvaćena u profesionalnim arheološkim krugovima i dolazi od čuvenog grčkog arheologa Spiridona Marinatosa. On je vršio iskopavanja na današnjem južnoegejskom ostrvu Santorini (antička Tera) i proslavio se otkrićima važnih naselja minojske kulture bronzanog doba (3. i 2. milenijum stare ere). Za njih je egzaktnim savremenim metodama utvrđeno da su konačno bila uništena katastrofalnom vulkanskom erupcijom, koja je raznela pola ostrva! ed podizanja nivoa mora sada pod vodom.
Marinatos je ustvrdio da su upravo vulkanska eksplozija i propast Tere uzrok nastanka legende o Atlantidi. On posmatra priču o Atlantidi kao mit koji se izgrađivao stotinama godina i u koga su, kao što sa mitovima često biva, inkorporirani događaji koji su se odigrali u različitim vremenima i na različitim prostorima. Ipak, samo jezgro priče čini sećanje na eksploziju Tere koja je po intenzitetu bila čak četiri puta jača (!) od moderne erupcije na ostrvu Krakatau i koja se čula širom planete.
Po Marinatosovom mišljenju, Platonov opis života i običaja na Atlantidi najviše podseća na minojsku kulturu, čiji je centar bio na Kritu i koja je doživela procvat u prvoj polovini drugog milenijuma p.n.e. Na primer, u kritskom zidnom slikarstvu imamo čuvenu Fresku toreadora, na kojoj je prikazana igra ili borba sa bikom (slika 5). Platon na jednom mestu u Kritiji opisuje ritualni lov na bika koga su upražnjavali kraljevi Atlantide. Sličnost nesumnjivo postoji. Takođe, stanovnici Krita su se vrlo uspešno bavili pomorstvom i posedovali veliku trgovačku flotu, a sam Krit je veliko ostrvo, što čini još jednu sličnost sa Atlantidom.
Smatra se da je erupcija Tere, što je događaj koji se okvirno datuje u 1500. godinu pre naše ere, ostavila katastrofalne posledice na Krit i da je dovela do propasti minojske civilizacije. Atlantida onda nije uništena devet hiljada godina pre Solona, već devet stotina godina pre Solona (Solon je živeo u VI veku p.n.e. - 900 + 600 = 1500).
Marinatos prati tragove u istoriji Egipta koji su uticali na to da staroegipatska folklorna tradicija toliko uzdiže Atinu koja se borila protiv Atlantide (pod uslovom da je priča zaista došla iz Egipta). Vreme kada Solon posećuje Egipat pripada tzv. Saiskom periodu egipatske istorije (663 - 525. godine pre n.e.) u kome je Egipat bio veoma podložan grčkim uticajima i zavisio je od grčke plaćeničke vojske. Stariji događaji, kao što je invazija "naroda sa mora" (oko 1200. godine p.n.e.) na Egipat i borba Egipćana protiv Hiksa (oko 1580. godine p.n.e.) u kojoj su se, kako dokazuje Marinatos, borili i mikenski ratnici, utkani su u okvir priče kao rezultat mutne svesti o grčkom učestvovanju u egipatskoj kasnoj istoriji. Svi ovi događaji su isprepleteni uz mnoge fantastične i izmišljene dodatke, tako da sva neslaganja sa Platonovim opisom Marinatos objašnjava činjenicom da nijedan mit "ne može biti prihvaćen zdravo za gotovo" i da u sebi nosi mnoga izobličenja i kontradikcije.
Atlantida kao arheološki problem
Sam mit o Atlantidi je od strane učenih ljudi i poznavalaca antike okarakterisan kao bajka, "plemenita laž", kao priča koju je Platon izmislio da bi mogao na prigodan način da izloži svoja filozofska stanovišta. Mišljenje da je Platon naprosto izmislio celu priču je veoma široko rasprostranjeno u učenim krugovima. Profesor Marinatos je svojim radom o Atlantidi ponudio objašnjenje koje nije dovelo u pitanje osnovni hronološki i kulturni okvir današnje arheologije, tako što je Platonov mit uklopio u arheološki i istorijski potvrđene i zabeležene događaje. Po Marinatosu, Platon nije izmislio priču u potpunosti, ali ni Atlantida kao zaseban i stvarni entitet nikada nije postojala, tako da se Marinatosovo mišljenje ne razlikuje u suštini od stava koji mnogi prihvataju, a to je da Atlantida, kakvu je Platon opisao, nikada nije postojala.
Potrebno je izdvojiti ključne momente u Platonovom tekstu, koji nauci postavljaju jedno ili više međusobno zavisnih pitanja, gde odgovor na jedno mora implicirati i koherentan sistem odgovora na druga pitanja.
Jedan od prvih i osnovnih problema vezanih za Platonovu priču jeste pitanje hronologije. Solonu su egipatski sveštenici rekli da su se događaji vezani za Atlantidu i njenu propast odvijali pre devet hiljada godina, što znači oko 9600 godina pre nove ere. S obzirom na stepen razvijenosti civilizacije Atlantide, kako ju je Platon opisao, ova činjenica obeshrabruje svakog ko je iole upoznat sa praistorijom i istorijom čovečanstva. Naime, pomenuto vreme predstavlja prelaz iz paleolita u mezolit. Drugim rečima, ljudi još uvek nisu upoznali ni zemljoradnju ni sedentarni način života, a počeci gradova i civilizacije su hiljadama godinama udaljeni. Postojanje takvog grada u desetom milenijumu pre nove ere se nikako ne može uklopiti ni u jedan okvir praistorije koji je do sada arheologija uspela da rekonstruiše. Nigde u svetu nema materijalnih tragova koji bi svedočili o društvu koje je ovladalo složenom urbanom arhitekturom, zemljoradnjom, moreplovstvom ili obradom metala u desetom milenijumu p.n.e.
Ipak, pretpostavimo da je Atlantida zaista postojala i da je njeno društvo posedovalo znanja o zemljoradnji (zanemarimo za sada arhitekturu, obradu metala i umetničke domete). Nastanak zemljoradnje smatramo za osnovni preduslov ka daljem razvijanju kulture u smeru izgradnje gradova, stvaranja države i razvijanja tehnologije. Prirodno se nameće pitanje: zašto bi na Atlantidi došlo do tog dostignuća mnogo pre nego u ostalim delovima sveta? Ovo pitanje zadire u samu suštinu problema koji za arheologiju i humanističke nauke predstavlja jednu od najtežih prepreka u proučavanju čoveka, a to je objašnjavanje kulturne promene (pod kulturom ovde podrazumevamo sveukupnost ljudske delatnosti). Nauka je ponudila neka rešenja za proces neolitizacije kao i modele za nastanak prvih država. Koji model primeniti na slučaj za koji nismo sigurni ni da je postojao? Koje god teorijsko stanovište o kulturnoj promeni, neolitizaciji ili nastanku država da zastupamo, jedno je sigurno - ostrvo Atlantida je moralo postojati kao realan fizički entitet smešten u prostoru da bi se na njemu odigrao bilo koji od gore navedenih procesa.
Drugo pitanje glasi: da li je u Atlantiku postojalo veće ostrvo koje je potonulo u desetom milenijumu p.n.e? Na ovo pitanje ne može da odgovori arheolog, već geolog, a geolozi se ogromnom većinom slažu da ne postoje dokazi da se u Atlantiku takav proces odigrao.
Jedan od argumenata koji se navode u korist teorije da je cela priča plod Platonove mašte, jeste da ne postoje verzije legende o Atlantidi koje su starije od Platona. Platon izveštava da je priča o Atlantidi zapisana na stubovima hrama u Saisu. Ovo je za arheologa svakako najdramatičnija tvrdnja i ukoliko je tačna, onda postoji materijalni, arheološki dokaz da Platon nije izmislio priču (što naravno ne dokazuje da je sama priča istinita).
Za arheologiju je veoma važno pitanje međukulturnih uticaja i komunikacija. Ako na jednom velikom ostrvu imamo kulturu koja je superiornija u odnosu na ostatak sveta, da li je moguće da nije bilo nikakve komunikacije između kulture Atlantide i ljudskih zajednica u Evropi? Da li bi takva kultura uopšte imala potrebu da stupa u kontakt sa ljudima na "nižem nivou" razvoja? Istorija nas uči tome da je sasvim moguće da jedna razvijenija kultura postoji paralelno sa manje razvijenom (misli se prvenstveno na tehnološki stupanj razvoja) i da između njih ne dođe do kontakta. Međutim, postavlja se pitanje koje je delom i psihološke prirode (a zasniva se na pretpostavci da Platon nije izmislio celu priču već da je zaista postojalo neko predanje koje je doprlo do njega): zašto bi ljudi, uopšte, zapamtili Atlantidu? Da li je u pitanju bila zaista neka vrhunska kultura na koju je sačuvano sećanje posle propasti ostrva, ili je sam čin nestanka Atlantide delovao na ljude da je zapamte kao izgubljeni raj, čak i da su na njoj živeli ljudi na istom stupnju kao i svuda u svetu? Tu je Marinatos kategoričan i to je jedan od najjačih argumenata protiv onih koji veruju da je Atlantida postojala. On smatra da nije moguće da se jedan događaj koji se odigrao pre 9000 godina zadrži u kolektivnom sećanju, jer najstarija čovekova sećanja na specifične događaje ne prelaze 4000 godina p.n.e. (na primer, mit o Potopu). Marinatos smatra da je bez pisma apsolutno nemoguće sačuvati informacije kroz tako dugačak vremenski period.
Sada je jasno zašto se Atlantida ne može tek tako "pronaći" kao što je Šliman pronašao Troju. Nauka nije uspela da potvrdi postojanje Atlantide, nijedna hipoteza nije našla svoju materijalnu potvrdu niti može adekvatno da odgovori na sva pitanja, ali najveća greška koju neko može da napravi kada se radi o nauci, čoveku i prošlosti jeste da bilo šta otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno. Ovo je istorija naučnih otkrića mnogo puta potvrdila. Čak i ukoliko se nedvosmisleno pokaže da je Atlantida plod fikcije, da njeno postojanje nikako nije bilo moguće ni pod kojim uslovima (mada do takve apsolutne tvrdnje praktično nije moguće doći), ostaje zadatak da se objasni nastanak ovog mita i njegov smisao, što je ništa manje uzbudljivo. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 31/8/2010, 11:43 pm | |
| ATLANTIDA
Atlantida je ostrvo legendarne drevne kulture, o čijem samom postojanju i mestu postojanja se još ništa ne zna. Prvi put Atlantidu je pomenuo drevni grčki filozof Platon, koji saopštava da je ona bila razorena prirodnom katastrofom (verovatno strašnim zemljotresom ili velikom poplavom), pre više od 9000 godina pre Platonovog vremena. U delu: "Kriton" Platon opisuje rat između Atlanta i ostatka tadašnjeg sveta i kaže da se dogodio pre 9000 godina. Podatak se odnosi na rat, a ne na katastrofu, koja je prouzrokavala potonuće ostrva iako je taj rat prekinula prirodna katastrofa.
Ostali antički autori koji su pisali ili pominjali Atlantidu: Prokl (412 - 485 p.n.e.), Strabon (25. godina n.e.), Plinije Stariji (79. god. n.e.), Diodor sa Sicilije i mnogi drugi.
Prema Platonu Atlantida je bila veliko ostrvo, veličine kao Libija i Azija zajedno, i nalazilo se sa one strane Herkulovih stubova (Gibraltar). To je bila plodna i bogata zemlja, koja je davala dve žetve godišnje. Stanovništvo se bavilo zemljoradnjom, stočarstvom, i zanatima. Kopali su i topili rude. Najcenjeniji metal je bilo zlato, koga je bilo u izobilju i jedan metal sa nazivom orihalk, koji se mogao naći svuda po ostrvu.
U sredini ostrva nalazila su se dva izvora: jedan sa hladnom i jedan sa toplom vodom. Oko njih su stanovnici izgradili bazene za kupanje od kojih su neki bili pokriveni. Postojalo je više gradova i tri pristaništa.
Zemljom je upravljao Atlant uz pomoć 10 careva. Sastajali su se svakih 6 godina, donosili zakone i sudili.
Stanovništvo je uživalo u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi nisu rešili da zarate sa ostatkom sveta. Vojsku ostatka sveta su predvodili Jelini, a na njihovom čelu su bili Atinjani. U strahovitoj bici Grci su odneli potpunu pobedu i sprečili da se Atlantiđani prošire sa "ove strane Herkulovih stubova".
U jeku najžešćih bitaka zatutnjli su strašni zemljotresi i Atlantida je potonula u more. Toliko o opštepoznatoj legendi.
Ono što sledi je plod mojih vizija.
* * *
Atlantis Trideset i treći, car Atlantide, okupio je Vrhovni savet svoje ostrvske države da izglasa odluku kojom bi se spasilo sve što se može spasiti od ove umiruće imperije. Naime, oko 2600. godina pre rođenja Isusa Hrista, celoj planeti Zemlji preti katastrofalan zemljotres koji bi mogla izazvati konjunkcija osam od deset planeta sunčevog sistema. Atlantida je jedina visokorazvijena civilizacija na planeti. Na tom ostrvu, smeštenom između Evrope i Afrike s jedne, i Severne i Južne Amerike s druge strane, na površini od oko pola miliona kvadratnih kilometara, u ne više od dvadeset gradova, živi oko trinaest miliona, od toga u istoimenom glavnom gradu oko tri miliona stanovnika. Atlanti su došli na Zemlju pre nešto više od deset hiljada godina, pošto su kao poraženi narod proterani iz svog planetarnog sistema. Mudri general koji je birajući između smrti i progonstva odabrao ovo drugo, spustio se na Zemlju sa trista letelica i oko deset hiljada poraženih vojnika i demoralisanih civila. Tu je naselio ravničarsko ostrvo kome je po svom zavičaju dao ime Atlantida i proglasio se za cara Atlantisa Prvog. Njegov narod nije se mešao sa primitivnim stanovnicima Zemlje, niti ih je ometao u njihovom primitivnom načinu života, kao što nije ometao ni njihove “bogove” sa Sinajskog poluostrva od kojih su bili brojniji i sa kojima su postigli sporazum o nenapadanju. On je uspostavio autoritarnu vladavinu koja je trajala sve do njegovog potomka Atlantisa Dvadeset i šestog, kada je izbila revolucija i kada su mu njegovi podanici, čiji životni vek iznosi između trista i četirsto godina, ograničili vlast i uveli Skupštinu. Prelazak na demokratiju značio je ulazak u period preterane slobode a samim tim i degradaciju i opadanje svih vrednosti. Vladavina poslednjih sedam careva bila je simbolična i protokolarna. Atlantida je u zadnjih sedam hiljada godina doživela veliki tehnički, tehnološki, privredni i kulturni razvoj. Atlantski narod, svetle boje kože i kose i plavih očiju, u svojim genima nosio je komplekse poraza. Bio je zatvoren i nije težio ka tome da naseli celu planetu. Razlog više za tako nešto bio je Zakon protiv incesta, Zakon o nemešanju sa drugim rasama, kao i kontrola rađanja. Atlanti su bili jako surovi prema sopstvenoj defektnoj deci, mentalno zaostalim osobama i duševnim bolesnicima, prema ubicama, lopovima i svim profilima kriminalaca. Nad svim beskorisnim članovima društva primenjivana je eutanazija. Nakon revolucije i krvavog građanskog rata društvo se promenilo iz temelja. Svi pripadnici atlantskog naroda stekli su ista prava. Društvo se brinulo o svojim nejakim i nesposobnim članovima, a one koji su se ogrešili o zakon upućivalo je na prevaspitavanje. Jedino je religija, sinteza astronomije i drevne atlantske filozofije, ostala nepromenjena. U vreme rođenja Atlantisa Trideset i trećeg, Atlantska država je već uveliko pretvorena u poludegenerisanu zajednicu koja ne drži mnogo do sopstvene budućnosti. Mnogi današnji Atlanti rođeni su iz incesta i po nekoliko generacija unazad. On je, pak, bio jedini plemić u državi, i bio je zdrav i genetski čist. Odrastao je u dvorskom ambijentu, uz luksuz i znanje kojim se malo ko u zemlji mogao pohvaliti. Nedavno oženjen i krunisan, mladi car Atlantis morao je da se nosi sa celim Sunčevim sistemom. Vrhovni savet Atlantide odlučio je da učini dve stvari: kao prvo, da spasi državu; i kao drugo, da spasi planetu. S tim u vezi, doneta je odluka da se glavni grad Atlantide hermetički zatvori pod kupolu, kako bi preživeo u slučaju da ostrvo potone. U vezi sa ovim drugim, pak, odlučeno je da se podigne jedna pravilna četvorostrana piramidalna građevina na onoj tački na planeti koja je udaljena od središta Zemlje tačno onoliko koliko je udaljena od Severnog pola, čija će visina biti milijardu puta manja od srednjeg rastojanja između Zemlje i Sunca, dok će svaka njena stranica biti toliko dugačka, kad se dve stranice podele sa visinom, da se dobije matematička konstanta p; kao i dve stepenaste piramide, jedna zapadno i jedna istočno od glavne piramide. Taj građevinski objekat u obliku pravilne četvorostrane piramide trebalo bi da bude kontrateg koji će spasiti Zemlju od potpunog uništenja sada i još jedanput u budućnosti, dok će ostale piramide biti pomoćni kontrategovi. Idealna lokacija za jedan takav gigantski objekat bila je Saharska džungla, i to njen istočni deo. Za pomoćne kontrategove određene su džungle u srednjoj Americi i jugoistočnoj Aziji. U Saharskoj džungli živelo je jako puno narodá. Svi su bili organizovani u rodovske zajednice. Jedino su Egipćani imali jaku i centralizovanu državu u dolini i pri delti reke Nil. Njihova je vlast bila proširena i na neke okolne zemlje. Tom državom vladao je faraon Keops, iz dinastije čije pravo poreklo nikome u carstvu nije bilo poznato, čije su pretke pa i njega samoga Egipćani smatrali božanstvom. U srednjoj Americi i jugoistočnoj Aziji živela su divlja plemena. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 31/8/2010, 11:44 pm | |
| Nenajavljena, jednog je dana Atlantisova delegacija posetila Egipat. Njihova letelica spustila se u park palmi ispred faraonove palate. Dočekali su ih faraonovi žreci onako kako se dočekuju božji izaslanici ili i sâm bog; oni su im se i predstavili kao božji izaslanici. Za tu posetu uskoro je saznao ceo Egipat. To je učvrstilo veru njegovih žitelja da bog zaista vlada njihovom državom. U divljim predelima Amerike i Azije delegacije su kontaktirale plemenske vračeve predstavivši im se kao bogovi Sunca. Gosti su svom egipatskom domaćinu objasnili zašto su došli. Na njihovoj teritoriji treba izgraditi veliko veštačko piramidalno brdo od kamena, koje će svojom visinom stići do neba i tako razblažiti gnev bogova; a da po završetku izgradnje građevina ostane onima čija je zemlja da sa njom rade šta god hoće. Posetioci svom domaćinu obećaše zagrobni život ukoliko ih posluša. Ne konsultujući svoje žrece, koji mu uzgred staviše do znanja da se takva ponuda “bogova” nikada ne odbija, faraon pristade. Oni mu predadoše planove za taj budući objekat, objasnivši mu da će oni obezbediti materijal a da je na njemu da izgradnju sprovede u delo, oprostiše se s njim i svojom letelicom napustiše Egipat. Megalomanski raspoložen, faraon je svojim savetnicima i svom narodu objavio da će izgraditi ogromnu piramidu. Bila je to velika svetkovina u Gizi, kada su pred narod izašli i faraon Keops i njegova žena Naila. Glavni posao rukovođenja izgradnjom celog objekta poveren je majstoru-graditelju, dotičnom Vaštaru, jednom od ratnih zarobljenika, pripadniku naroda Kušita, kojima je faraon obećao slobodu kad završe piramidu. Gvozdene ptice počeše da dopremaju kamene blokove na plato Giza. Vest o tome obišla je ceo Egipat i sve okolne zemlje, i ljudi sa svih strana dolaziše da pomognu faraonu. Na gradilištu se u svako doba moglo zateći po dvadeset hiljada ljudi. Na terenu su im pomagale čitave službe. Radnici su bili snabdevani kvalitetnom, kaloričnom i vitaminskom hranom, dok su doktori pomagali umornima i povređenima. Svaki žitelj Egipta bio je obavezan da provede izvesno vreme na gradilištu. Faraon im je svima obećao mesto u zagrobnom svetu, a piramidu odredio za svoju grobnicu. Kameni blokovi teški između jedne i pet tona pakovani su na drvene sanke koje su radnici vukli do budućeg objekta. Prvi sloj su nekako i sazidali. Ali za drugi sloj bilo je potrebno podići blokove. Vaštar je predložio da se izgradi peščani nasip, poduprt drvenom oplatom sa obe strane kako vetar ne bi oduvao pesak, preko koga bi radnici vukli sanke za izgradnju sledećeg sloja. Kako je objekat rastao tako su rasli i oplata i nasip. Radnicima dobrovoljcima pomagali su i robovi, koji su obavljali najteže poslove. Neretko se dešavalo da oplata pukne te da se pesak raspe na sve strane, što je dovodilo do pogibija i teških povređivanja. Tada bi doktori pacijentima daskama imobilisali slomljene udove i uputili ih na stacionarno lečenje. Bilo je velike muke oko toga da se nasip ponovo podigne, što je uveliko odugovlačilo samu izgradnju. Pored toga, paralelno s tim, druga ekipa radnika gradila je enterijer piramide: hodnike, prolaze, stubove... Naručioci radova, Atlanti, redovno su posećivali objekat i nadgledali njegovo napredovanje. (Time su sebi znatno olakšali posao, jer su u američkim i azijskim džunglama domoroci podneli tek trećinu obaveze oko izgradnje.) Oni su ohrabrivali graditelje da nastave sa radom bez obzira na sve poteškoće. Petnaest godina kasnije ogromnoj piramidi nedostajao je jedino vrh. Faraon je u tom periodu potrošio jedan deo zaliha iz svoje blagom pretrpane palate, kako bi platio prateće službe, blago koje je opljačkao u osvajačkim ratovima iz kojih je pretežno izlazio kao pobednik, pa je povećao poreze. Ljudima su stomaci bili sve prazniji. Glad je bila jača od straha od “bogova”. Izbili su i prvi štrajkovi koji su dovodili u pitanje završetak piramide u pređvidenom roku. Pobunili su se i suvereni nekih provincija. Izmoreni i delom osakaćeni graditelji poređali su se po carskim putevima i demonstrativno pucketali bičevima zahtevajući da se porezi umanje. Faraonova vojska je bila u pripravnosti. U najgorem trenutku, kiparska princeza Nelifer posetila je Egipat da bi kao vazal platila porez. Izvršivši lično tu obavezu, što je bilo malo neuobičajeno, princeza je navratila u palatu i obrela se u faraonovim odajama. Kad su ostali sami faraon ju je napastvovao i svukao je. Ona ga je tvrdoglavo odbila, pa ju je on išibao. Kleknuvši pred njega i nateravši ga da pomisli kako ju je ukrotio, kad joj on priđe ona ga kao divlja mačka ujede za ruku. On je ovog puta išamara i naredi vojnicima da je zatvore u palati. Za to vreme Atlanti su podigli kupolu kojom su zatvorili ceo grad Atlantidu. Naselili su kupolu najboljim pripadnicima svog naroda potpuno spremni za predstojeću katastrofu. Ali piramida nije bila završena na vreme, pa su Atlanti bili primorani da u rekordnom roku sagrade vrh i postave fasadu na sve njene četiri strane uz konstataciju da ljudski rod nijedan posao ne može privesti kraju. Faraonova vojska je za to vreme rasterivala pobunjeni narod. Gotova piramida bila je visoka oko sto četrdeset i sedam metara, dok je jedna njena stranica bila duga oko dvesta trideset i tri metra. Za njenu izgradnju utrošeno je oko dva miliona blokova. Bila je to jedna impresivna građevina, svakako najveća u Egiptu. Stepenaste piramide u Americi i Aziji bile su znatno niže. Poslednja atlantska poseta Egiptu dogodila se tri dana pred konjunkciju planeta. Faraon je tada svo svoje blago iz palate preneo u piramidu, uveren da će mu biti potrebno u zagrobnom životu. Poveo je i princezu Nelifer, da joj pokaže koliko ima blaga. Nju je impresionirala veličina piramide pre nego što je i ušla unutra. Jedna od najvećih prostorija u njoj bila je ispunjena sa toliko blaga koliko ona nije videla na jednom mestu od svog rođenja. Ona skoči u zlato, bisere i drago kamenje, da se u njima kupa kao u vodi. Utom vrhovni sveštenik Hamar povuče jednu ručku i vrata počeše da se zatvaraju. Dok je ona stigla da shvati šta ju je snašlo, vrata se sasvim zatvoriše. Sa njihove suprotne strane ostadoše faraon i vrhovni sveštenik. Bila je to Keopsova osveta za njeno odbijanje. U tačno proračunato vreme od strane Atlanta nastupila je konjunkcija planeta. Osam od deset Sunčevih podanika, svi osim Plutona i Nibiru, poređalo se u pravu liniju izazvavši višeminutne potrese na svim tim planetama. Zahvaljujući piramidi, koja je kao gromobran štitila sve oko sebe, nijedna građevina u Egiptu nije nastradala. Inače zemljotres je bio jak i obrisao je mnoge građevine sa lica zemlje. Poginulo je i puno ljudi. Ali sve je to bilo ublaženo dejstvom nevidljive radiestezijske energije Keopsove piramide, i ostale dve stepenaste piramide, koje su odigrale ulogu kontrategova. Inicijatori njihove izgradnje prošli su najgore. Od celog njihovog ostrva ostao je samo grad Atlantida, pod kupolom, na dnu Atlantskog okeana. Desetkovani, Atlanti su se preselili u vodeni svet. Faraon Keops poživeo je još dosta godina. Sahranjen je u velikoj piramidi. Njegovi potomci i naslednici izgradili su još sedamdesetak manjih piramida u dolini reke Nil. Posle njega, u Egiptu je došlo do erozije tla. Kiše su gotovo potpuno prestale da padaju. Zemljište je počelo da se isušuje i da gubi organske sastojke, zatim da se pretvara u beživotnu prašinu i najzad u pesak. Nekad bogata, plodna i puna života, Saharska džungla se u narednih stotinu godina pretvorila u veliku pustinju. Plemena u Americi i Aziji su svoje stepenaste piramide koristila kao žrtvene hramove, zahvalni što su preživeli katastrofu kao što je konjunkcija planeta, i izgradili su u čast “bogova” na desetine manjih u narednim vekovima. Od Atlanta su ostale samo legende, a od Egipćana velika piramida. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 18/10/2010, 9:38 pm | |
| Evo i jednog ODLICNOG i kako mi se cini,nepristrasnog clanka kojeg sam nasao na netu.Prenosim vam ga u cjelosti: Večna tema i tajna Kada je C.V. Ceram napisao knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci, u kojoj je opisao uzbudljivu istoriju arheoloških otkrića od Vinkelmana u Pompeji do Stivensona u Meksiku, ne skrivajući oduševljenje pred ovim velikim avanturama arheologije, sa optimizmom je poslednje poglavlje naslovio "Knjige koje još nisu napisane". U tom poglavlju je pomenuo priču o Atlantidi kao poslednju tajnu prošlosti koju arheologija treba da otkrije. Legenda kaže da je na Atlantidi, izgubljenom kontinentu ili tajanstvenom ostrvu, cvetala napredna i visoka civilizacija koja je uživala u izobilju prirode i društvenoj harmoniji, da bi konačno zauvek nestala u stravičnoj katastrofi, uništena vatrom i vodom. Priča o Atlantidi, na koju prvi put nailazimo kod velikog filozofa Platona, duboko se urezala u tradiciju moderne zapadne civilizacije. O Atlantidi se raspravljalo, pisalo i mislilo sa jednakim žarom od vremena Platona pa sve do danas. Platonov mit je intrigirao i još uvek zaokuplja pažnju ljudi različitih interesovanja: filozofi su u njoj videli idealno društveno uređenje, istinsku utopiju, pa čak i izgubljeni Raj. Umetnici su Atlantidu doživeli kao široko polje na kome mogu da oprobaju maštu i iskažu svoju kreativnost. Sanjari i diletanti su, takođe, puštali mašti na volju u pokušaju da "otkriju" Atlantidu. Oni su nudili bezbroj hipoteza, nekad manje, a nekad više utemeljenih, na naučnim činjenicama, koje najčešće predstavljaju zanimljivu, ali naivnu priču smućkanu od pogrešnih, iskrivljenih ili loše shvaćenih informacija... Magična privlačnost ove teme toliko je snažna, da je privlačila čak i razne vrste mistika, koji u potrazi za Atlantidom "znanja" dobijaju putem proviđenja i telepatije! Najzad, dolazimo i do naučnika koji se pitaju: da li je Atlantida zaista postojala, tj. da li se Platonova priča može naučno objasniti? Platon potpaljuje vatru
Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija. Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2). Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 18/10/2010, 9:39 pm | |
| Tragom Atlantide: svi u poteru!
Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio. Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela. Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom. Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore. Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije". Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom. Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka). Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju. Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je usled podizanja nivoa mora sada pod vodom. Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik. Za razliku od većine drugih autora, Muk pokušava da objasni zašto je Atlantida bila klimatski povoljnija za razvoj civilizacije od Evrope, Azije i Amerike, gde je u to vreme još uvek trajalo ledeno doba. On nudi objašnjenje po kome je veliko ostrvo, tj. Atlantida svojim položajem stvaralo prirodnu branu tzv. Golfskoj struji da teče svojim današnjim tokom, te se stoga njen tok završavao na obalama Atlantide. Topla struja je uticala na obližnje kopno povećavajući prosečnu godišnju temperaturu i svarajući povoljne klimatske uslove. Posle katastrofe, kada je Atlantida potonula, Golfska struja se probila do obala Zapadne Evrope i ustalila svoj današnji tok, povećavajući prosečnu godišnju temperaturu u Evropi. Na taj način, Golfska struja je doprinela otopljavanju lednika, što je označilo i kraj ledenog doba. Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaskog mora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi. Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane. Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 6/11/2010, 9:30 pm | |
| Taj kraj je ovako izgledao: od mora prema sredini celog ostrva pružala se ravnica. Prema predanju, ona je posebnom lepotom i izuzetnom plodnošću nadmašivala sve ravnice. Pokraj nje, a opet u sredini ostrva, uzdizao se oniži breg na udaljenosti od 50 stadija. Posejdon opijen Klejtom, sjedini se s njom, i brežuljak na kome je ona živela opkoli i dobro utvrdi. Postavio je, naime, naizmenično jedne oko drugih manje i veće pojaseve od zemlje i vode, i to dva od zemlje i tri ispunjena morskom vodom. Rastojanje među pojasovima bilo je svuda jednako, kao da je šestarom merio iz sredine ostrva. Sam Posejdon, kao bog, sa lakocom uredi središnje ostrvo: iz izvora šiknuše na površinu zemlje dva mlaza, jedan sa toplom drugi sa hladnom vodom, a iz nedara zemlje proizvede on raznovrsnu i obilnu hranu.  Samo ostrvo najvećim delom pružalo sve ono što im je bilo potrebno za život. Najpre, sve što se dobije iz nedara zemlje: čvrste i topljive rude, i jednu vrstu rude zvanu "oreihalk". Danas znamo samo njegovo ime, a onda je oreihalk značio više od imena. Vadili su ga na mnogim mestima ostrva i, osim zlata, tadašnji ljudi su ga veoma cenili. Ostrvo je u izobilju rađalo sve ono što šuma pruža tesarima za rad. Bilo je na njemu dovoljno hrane i za pitome i za divlje životinje. Najzastupljeniji na Atlantidi bili su slonovi.Hranila je ona i ovu, po prirodi najveću i najproždrljiviju životinju, ali i sve ostale: močvarske, jezerske, rečne, kao i sve one što žive po brdima i dolinama. Osim toga ostrvo je proizvodilo i odgajalo mirise koje još i sada zemlja negde rađa: u"korenju, travi, stablima, sokovima što struje u cveću ili plodovima. Darivala je, zatim, i pitome plodove: suve i drvenaste. Od suvih, one koji nam služe kao osnovna hrana, a zatim i one koje koristimo kao prijatan dodatak, a čije sve vrste ovde nazivamo jednim imenom mahunasto povrće. Od drvenastih plodova, što daju i hranu i piće i ulje, zemlja je rađala i ono lako kvarljivo, koje nam pruža zadovoljstvo i doprinosi boljem raspoloženju, a zatim i ono koje, posle večere, iznosimo kao prijatan desert i sredstvo za ublažavanje muka zasićenog stomaka. Sve ove lepe i čudesne plodove darivalo je tada, u neograničenim količinama, ovo sveto ostrvo obasjano SUNCEM. Platon Kritija U ovom opisu sve vrvi od suprotnosti: pojasevi manji i veci, od zemlje i vode, dva izvora, jedan sa toplom drugi sa hladnom vodom, čvrste i topljive rude, pitome i divlje životinje itd. I sve to obasjano SUNCEM. Sta drugo Platon opisuje nego jedinstvo suprotnosti. Unutrasnje Sopstvo. Znaci Atlantida je simbol Sopstva, a to ce nam narocito biti jasno ako uporedimo istocnjacke Mandale (simbole sopstva) sa Atlantidom.  Kritija je nedovrseno delo. Da ga je Platon zavrsio verovatno bi razjasnio stvari, ovako ostao je opis necega koje svi shvataju i uzimaju bukvalno, jer i ne mogu da zamisle da osim spoljnjeg kopna postoji i unutrasnje "kopno" koje je potonulo u nesvesno a sto je nista drugo do prava sustina svega... transcendentni svet stvari po sebi a Atlantida je simbol toga. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida 26/6/2011, 5:32 pm | |
| Brojne teorije
Otkrice u Francuskoj
Ako je Atlantida postojala, gdje se, u stvari, nalazila? Vecina istrazivaca vjeruje da se prostirala iza Gibraltara, u Atlantskom okeanu. No, ima i onih koji je smjestaju u – Europu!
 Atlantida se nalazila u Europi i zahvatala je najveci dio sadasnje Francuske, Belgije, Luksemburga i manji dio Njemacke a centar legendarne drzave se nalazio u francuskom gradu Sansu (Sens), 100 kilometara jugoistocno od Pariza. To tvrdi Marsel Mestdag (Marcel Mestdagh), ugledni profesor istorije na Institutu za istoriju u belgijskom gradu Ganu (Gand). Na putevima Vikinga Kako je profesor Mestdag dosao do tog nevjerovatnog zakljucka? Ako je vjerovati njegovoj prici, sasvim slucajno. Mestdag je, naime, nekoliko godina istrazivao tragove vikinskih osvajanja i u tom periodu je na razlicitim mjestima po Zapadnoj Europi pronasao ogromne konstrukcije tajanstvenih oblika, tragove vojnih logora smjelih osvajaca sa sjevera Europe, iz devetog stoljeca prije n.e. Uporedujuci "tlocrte" tih neobicnih nastambi sa Platonovim opisom Atlantide, Mestdang je "dedukcijom" otkrio gdje se nalazilo hipoteticno carstvo. "Sve se fantasticno poklopilo - Atlantida je bila u Francuskoj!", odusevljeno tvrdi belgijski profesor. Godine 1964. Mestdag je, proucavajuci tlocrte parcela starog Gana, svog rodnog grada, otkrio jednu kvadratnu strukturu za koju je potom utvrdio -prema srednjevjekovnim rukopisima - da predstavlja ostatke zimskog boravista Vikinga iz 879. godine prije nove ere. Ovaj istrazivac je zatim otkrio svugdje po zapadnoj Europi, ostatke drugih vikinskih logora iz iste epohe. Svi logori su imali isti oblik, svi su bili razmjesteni unutar trougla koji su cinili logori u Sansu, Sen Lou (St. Lou), u Normandiji, i Haslou, mjestu koje danas nosi ime Masmehelen a nalazi se u Belgiji, kraj granice sa Holandijom. Profesor Mestdag smatra da toliki veliki broj vikinskih logora razmjestenih na tako preciznoj teritoriji pokazuje da su "oni tu nesto trazili". To se njemu ucinilo vrlo neobicnim pa je rijesio da sve svoje slobodno vrijeme posveti istrazujuci misteriju vikinskih logora. U to vrijeme se sjetio i cinjenice da je glasoviti Julije Cezar, u vrijeme svojih galskih osvajanja (u prvom vijeku prije n.e.) takode izabrao Sans za glavni logor u kojem ce biti koncentrisane njegove legije. Ta cinjenica, smatra belgijski profesor, dokazuje da je u davna vremena postojala vazna mreza puteva na Starom kontinentu. Potpuno opsjednut regionom oko Sansa, belgijski istoricar se bacio na dalja istrazivanja: pronasao je izuzetno veliki broj megalita na putevima koji polaze iz tog grada. Ti su putevi, po njegovom misljenju, predstavljali politicke i lingvisticke granice u Francuskoj, i u doba Kelta, i u vrijeme rimskih provincija, pa cak i u doba feudalnih srednjevjekovnih drzavica, katolickih provincija, sve do danasnjih dana kada cine granice departmana. Prema Platonovom opisu Mestdag je zatim utvrdio da ispod rijeke Marne, koja tece sjeveroistocno od Sansa, izmedu sato-Tijerija (Chateau-Thierry) i Vitri-le-Fransoa (Vitry-le-Francois) cini savrsen oval na kojem vrlo veliki broj lokaliteta nosi ime koje u osnovi ima rijec "sato" (“chateau” – “zamak”). Na tom prostoru koji je Mestdag nazvao "oval broj 1" nalaze se najznacajniji francuski gradovi i opatije, narocito na mjestima gdje rijeke presjecaju oval. Takav je slucaj u Orleanu Orleans na Loari (Loire), u Parizu koji je na Seni i sa opatijama u Klervou (Clairvaux) i Vezleju (Vezeley). Belgijski naucnik tvrdi da oko Sansa postoje jos tri koncentricna kruga koji takode formiraju ovale koji imaju specificne toponimske, istorijske i lingvisticke odlike. "Sve to vec stoljecima stoji pred ljudima ali nikome nije palo na pamet da prikupi i analizira cinjenice", objasnjava profesor. Ideja da podatke koje je prikupio o ovalima uporedi sa Platonovom pricom o Atlantidi, Mestdagu je pala na pamet kada je gledao jednu emisiju o iscezlom carstvu. Atlantida je, po njegovom misljenju bila romb koji formiraju tangente najveceg ovala. U centru se nalazi grad Sans a na cetiri ugla romba su gradovi Moron (Mauron) u Francuskoj, Merker (Mercoeur) takode u Francuskoj, Meskirh (Meskirh, Messkirch) u Njemackoj, te Midelburg /Middelburg/ u Belgiji. Taj romb savrseno odgovara Platonovom opisu Atlantide: cetvorougao obima 10.000 stadijuma (stara grcka mjera za duzinu), odnosno 1776 metara. Platon je takode precizirao da je Atlantida bila udaljena 2000 stadijuma od "donjeg mora" a tolika je tacno, kako ukazuje Mestdag, udaljenost njegovog ovala od Sredozemnog mora. Naravno, njemu bi se mogla staviti primjedba da je, po svim dosadasnjim tumacenjima Platonove price, legendarno carstvo bilo ostrvo ali Mestdag tvrdi da grcka rec "ostrvo" moze da oznacava i "ograden prostor". | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Iščezle civilizacije- Atlantida  | |
| |
|  | | | Iščezle civilizacije- Atlantida | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 2 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 2 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Danas u 8:01 am od Dusica Pajovic» medeno Danas u 7:57 am od Dusica Pajovic» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Taj romanticni Balasevic 7/2/2021, 1:52 am od meseceva rosa» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» priznanje 8/1/2021, 11:01 pm od SaMar» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|