KRISTALNE LOBANJE Vec dvadeset godina najneobicniji dragi kamen svijeta
pripada zeni koja ga drzi na komadu barsuna na komodi u svojoj kuci. To
je lobanja teska 11 funti i 7 unca (5,17 kg), isklesana od cistog
kristala kvarca, a njezina vlasnica misli da potice iz jedne nestale
civilizacije. Oci lobanje napravljene su u obliku prizme, a tvrdi se da
se u njima moze vidjeti buducnost. Nazvana je “
Lobanja
smrti”.
Otkako se lobanja pojavila, u rusevinama jednoga
drevnog juznoamerickog grada, mnogi su istazivaci pokusali utvrditi
njezino porijeklo; prikupljali su izjave o okolnostima u kojima je
nadjena, mjerili njezine zagonetne crte sestarima i milimetar po
milimetar pregledavali njezinu sjajnu povrsinu, cak svijetlili obojenim
svijetlima kroz proziran kristal, ali su se dosada trudili uzalud.

Postoje, zapravo,
dvije tajnovite kristalne lobanje velike poput ljudskih. Jedna lezi u
staklenom ormaricu na vrhu stubista u Museum of Mankind (Muzej ljudskog
roda- dio Britanskog muzeja) nedaleko od londonskog Piccadilly Circusa.
Poseban je problem upravi muzeja, jer su cistaci, prestraseni
neumoljivim ukocenim pogledom lobanje u prigusenom svijetlu izlozbene
dvorane, zahtijevali da se lobanja prekriva crnom tkaninom te ce oni tek
tada nocu cistiti u njenoj blizini. U takvom muzeju, u kojem su podaci o
svakom izlosku autoritativno izlozeni na uvid posjetiocima, zacudjuje
kako je opis na ormaricu sa kristalnom lobanjom neodredjen. U pogledu
starosti pise samo da je lobanja “vjerovatno asteckog porijekla –
najranije iz kolonijalnog razdoblja”. Istina je da cak i taj skromni
opis predstavlja nagadjanje muzejskih strucnjaka, jero proslosti lobanje
nisu poznate gotovo nikakve cinjenice. Muzej ju je kupio 1898.godine u
njujorskoj draguljarnici Tiffany's, za 120 funti. Niko u Muzeju ljudskog
roda ne zna kako je draguljarnica do nje dosla, iako se prica da je
mozda bila dio pljacke koju ju neki neznani pustolov nakupio u
devetnaestom vijeku u Meksiku.
Druga lobanja vlasnistvo je Anne Mitchell-Hedges, a
prica o tome kako je ona dospjela u njezine ruke egzoticna je i zbrkana.
Annin je otac, F. A. (“Mike”) Mitchell-Hedges bio engleski pustolov
koji je pocetkom dvadesetog vijeka skitao Juznom i Sjevernom Amerikom;
kockao je sa milionerima, jahao zabacenim krajevima kao kauboj i borio
se u meksickoj revoluciji sa Panchom Villom. Na jednom putovanju susreo
se u nekom hotelu port Colbornea u drzavi Ontario sa grupom muskaraca s
kojima je bilo jedno siroce, mala Anna le Guillon. Mitchell-Hedges je
djevojcicu usvojio i ona je poslije uzela njegovo prezime.
Anna je bila ta koja je pronasla kristalnu lobanju.
Godine 1927. Mitchell-Hedges je obavljao arheoloska iskopavanja u
rusevinama velicanstvenog grada Maja – Lubaantuma- u Hondurasu. Grad je
bio otkrio nekoliko godina prije, dok je tragao za izgubljenom
civilizacijom Atlantide za koju je vjerobvao da se nalazila na tom
podrucju. Na svoj sedamnaesti rodjendan Anna je ispod jednog zrtvenika
opazila nekakav predmet. Bila je to gornja polovina kristalne lobanje.
Za tri mjeseca samo nekoliko stopa dalje nasla je donju vilicu, koja se
moze otkaciti i tako se bila odvojila od ostalog dijela glave.
Prema pricanju Anne Mitchell-Hedges, njezin je otac
lobanju dao Indijancima koji su zivjeli u okolini. “Oni su joj se
molili”- rekla je. “Ispricali su ocu da je lobanja njihovo bozanstvo,
koje moze izlijeciti ali i izazvati smrt.”
Kad je pokraj 1927.godine ekspedicija
Mitchell-Hedgesa napustila drevni grad, “Indijanci su na rastanku mojem
ocu darovali lobanju, jer je bio dobar prema njima, donosio im lijekove i
odjecu.”
Medjutim,gotovo otkako je pronadjena, kristalna je
lobanja bila povod rasprava. Ne samo da joj je porijeklo nepoznato, nego
nikad nisu do kraja bile razjasnjene ni okolnosti u kojima je nadjena.
Stoga su postavljana pitanja oko dogadjaja u vezi sa nalazom, premda
nije bilo sumnje da ju je pod zrtvenikom u Lubaantumu otkrila upravo
Anne Mitchell-Hedges. Kako to, pitali su neki komentatori, da se jedan
od najvecih dragulja svijeta tako nenadano obreo usred iskopina, i kako
to da je Anna tek nakon nekoliko mjeseci pronasla donju vilicu? I jos,
zasto ni Mitchell-Hedges ni ostali kopaci u Lubaantumu nisu bili voljni
ispricati vise pojedinosti o tom otkricu? Nedorecenost citave price neke
je ljude neizbjezno navela na sumnju da lobanja mozda uopste ne potjece
iz tog grada Maja i da je bila “podmetnuta” pod zrtvenik kako bi je
Anna nasla. Kako je taj dan kad ju je ona otkrila bio istodobno i njen
sedamnaesti rodjendan i kako je, navodno, bila potistena nakon
malaricnog napada, tvrdilo se da je otac smislio “otkrice” da bi je
razveselio. Lobanje se mogao domoci na svojim putovanjima Meksikom.

U svakom slucaju,
stav kakav je taj istazivac zauzeo u javnosti u vezi sa lobanjom na prvi
pogled cini neobicnim. U svojoj autobiografiji “Opasnost je moj
saveznik”, koju je objavio 1954, pet godina prije svoje smrti, posvetio
joj je samo nekoliko redova koji su sve prije nego odredjeni. Pisuci o
jednom putovanju u Afriku 1948, kaze:”Ponijeli smo i zlokobnu lobanju
smrti, o kojoj se toliko pisalo. Imam razloga da se ne odam kako sam
dosao do nje. Lobanja smrti je napravljena od jednog komada prirodnog
kristala i, prema znanstvenicama, trebalo je 150 godina, generacijama,
da po cijeli dan, citav zivot, pijeskom strpljivo bruse golemi komad
kristala kako bi oblikovali tako savrsenu lobanju…Stara je najmanje 3
600 godina i prema legendi vrhovni svestenik Maja ju je upotrebljavao za
tajne obrede. Govori se da je smrt- ako ju je s pomocu lobanje nekom
namjenio- neizostavno uslijedila. Za lobanju se govorilo da je
utjelovljenje svog zla.”
Mnogim citaocima njegove krepke proze cinilo se
cudnim sto je covjek koji je u svojo autobiografiji ocigledno uzivao u
dobroj prici nejegzoticnijem svojem posjedu posvetio samo par redova, a
jos neobicnijim sto taj nejasni odlomak uopste nije otstampan u nekim
kasnijim izdanjima njegove knjige.
Medjutim, Anne Mitchell-Hedges brza je u pobijanju
takvih pitanja. Tvrdi da je svaka pomisao kako je lobanja “podmetnuta”
pod zrtvenik “besmislica” i da njezin otac ne bi trosio hiljade funti na
ekspediciju kako bi mogao zakopati jednu kristalnu lobanju. O
oklijevanju Mitchell-Hedgesa da govori o lobanji i o tome kako
jeotkrivena kaze da je otac pojedinim clanovima ekspedicije predpustio
da izvjestavaju o pojedinim nalazima i dogadjajima u Lubaantumu i strogo
postovao njihovo pravo da prvi objave cinjenice. Odlucio je da
cinjenice o kristalnoj lobanji isprica njegova kcerka i, premda je
proslo vise od trecine vijeka, ona jos ne zeli objelodaniti svoju
verziju dogadjaja koji su poceli u iskopinama Lubaantuma na njen
sedamnaesti rodjendan.
Anne Mitchell-Hedges je, ipak, donekle razjasnila
jednu od epizoda u istoriji lobanje koja je sada njeno vlasnistbvo a o
kojoj se mnogo raspravljalo. Lobanja se pojavila na aukciji kod
znamenitog londonskog Sothebyja 15. Jula 1943.godine, bila je
katalogizovana kao izlozak br.54, a prodavao ju je londonski trgovac
umjetninama Sydney Burney a ne Mitchell-Hedges. Navodno, dospjela je u
Burneyjeve ruke kao zalog za zajam sto ga je uzeo Mitchell-Hedges.
Podaci u arhivu Britanskog muzeja otkrivaju da je muzej pokusao kupiti
lobanju na aukciji, bez sumnje u zelji da bi mogao izloziti jednu uz
drugu jedine dvije kristalne lobanje na svijetu. Kratka biljeska olovkom
namjestenika muzeja H.J.Braunholtza otkriva sta se desilo kad se muzej
posredstvom nekog trgovca umjetninama takmicio da je otkupi. “Na aukciji
Sothebyja za predmet br.54, 15 X 43, nudili su 340 funti ( Fairfax ).
Prodano Burneyju. Gospodin Burney potom prodao gospodinu
Mitchell-Hedgesu, za 400 funti.” Ta epizoda jos vise zamucuje ionako
zamrsenu pricu: lobanja na aukciji ocigledno nije postigla cijenu koju
je Burney ocekivao, pa je povucena, ali sto je Braunholtz mislio kada
kaze:” Gospodin Burney potom prodao gospodinu Mitchell-Hedgesu, za 400
funti.”? Anne Mitchell-Hedges kaze da je lobanja bila pohranjena kod
Burneyja, a njezin otac ju je otkupio cim je vidio da je izlozena na
prodaju.
Odavde pa nadalje prica je malo jasnija. Lobanja je
ostala u vlasnistvu Mitchell-Hedgesa do njegove smrti, 1959. Od tada je
Anne Mitchell-Hedges, koja je zivjela u Britaniji i Kanadi, cuvala
lobanju u svojo kuci i sa vremena na vrijeme posudjivala izlozbama ili
istrazivacima.
I premda Anne Mitchell-Hedges kaze da ce, kada dodje
vrijeme, objelodantit sve okolnosti vezane za pronalazak lobanje, to
nece pridonijeti objasnjenju glavnog pitanja: kad je lobanja izradjena –
na sto ni naucna analiza kristalnih lobanja nije uspjela odgovoriti.
Najznacajnije ispitivanje lobanja obavljeno je 1936.godine, kada je
Sidney
Burney – u cijem je posjedu tada bila kristalna lobanja Anne
Mitchell-Hedges- pristao da je posudi naucnicima Britanskog muzeja.
Obje lobanje detaljno je uporedio istaknuti
antropolog dr G.M.Morant i njegov je izvjestaj objavljen u caspoisu
Kraljevskog antropoloskog instituta Velike Britanije i Irske “Man”.
Morantov nalaz pocinje primjedbom da su lobanje slicne u mnogim
anatomskim pojedinostima, ali da je najznacajnija razlika sto je lobanja
u vlasnistvu Britanskog muzeja u jednom komadu, a kod druge se donja
vilica moze odvojiti. Stavise, lobanja Anne Mitchell-Hedges izradjena je
mnogo zivotnije i tacije od ove druge. Medjutim, Moranta su najvise
zapanjile slicnosti lobanja. Najprije je zakljucio kako njihov opsti
oblik ukazuje da su oblikovane po zenskoj lobanji. Polazuci obrise koje
je dobio fotografskim putem jedan na drugi, uocio je da se obrisi donjih
vilica, zuba i nosnih otvora gotovo posve podudaraju i, premda je bilo
nekoliko razlika, misli da je nemoguce izbjeci zakljucak kako kristalne
lobanje nisu nastale nezavisno jedna od druge. Dodao je:” Po piscevu
misljenju sa sigurnoscu se moze zakljuciti da predstavljaju jednu te
istu ljudsku lobanju, premda je moguce i da je jedna kopija druge.”
Iznenadjuje i tvrdnje dra Moranta da je preciznije isklesana lobanja
Anne Mitchell-Hedges mozda ranija verzija, jer bi bilo neobicno kad bi
majstor kopirajuci grublju lobanju Britanskog muzeja bio sklon ili
sposoban dodati odredjene anatomske pojedinosti.
Morantovo usporedjivanje nije, zapravo, nista
rijesilo. Drugi autoriteti smjesta su osporili njegovu tvrdnju da je
jedna lobanja kopija druge, a nijedan se nije uhvatio presudna pitanja
kad su one nastale i ko ih je izradio, osim sto je spomenuto da je
muzejska lobanja svojim okruglim ocnim dupljama i “samo naznacenim
zubima” karakteristicna za drevnu meksicku umjetnost. Verzija lobanje
Anne Mitchell-Hedges ima “gotovo karakter anatomske studije naucnog
doba”.
Nema mnogo izgleda da cemo dobiti konacan odgovor na
pitanje jesu li kristalne lobanje drvene ili savremene, jer nema naucnog
nacina za odredjivanje starosti kristala. Problematicna je cak i odluka
o tome iz koje zemlje lobanje potjecu, vec i stoga sto je poznato da su
u petnaestom vijeku u Italiji, kao i u Juznoj Americi, nadjene tekve
lobanje manih dimenzija. Medjutim, francuski su se strucnjaci slozili
oko toga kad je izradjena manja kristalna lobanja sto se cuva u Muzeju
covjeka (Musée de l'Homme) u Parizu: vjeruju da su je izradili Asteci, u
cetrnaestom ili petnaestom vijeku, i da je najvjerovatnije bila ukras
na zezlu asteckog svesetnika. Francuzi tvrde da su Asteci bili
opsjednuti smrcu i da je ona igrala vaznu ulogu u njihovom duhovnom
zivotu. Tome u prilog ide jedna tipicna pjesma iz petnaestog vijeka koja
kaze:
”Kamo ne bismo sve posli da nadjemo smrt? Za tom zeljom nase srce gine” Stavise, Asteci su voljeli kristal jer je proziran i
“odbija otrovnice te pomaze ljudima da proreknu buducnost”. Kako bi
poduprli svoju tvrdnju. I Francuzi kazu da su na povrsini lobanje nasli
tragove bakarnog alata kakav su upotrebljavali Asteci.
Medjutim, kad je prije desetak godina labaratorija
Britanskog muzeja ispitivala lobanju iz svog Muzeja ljudskog roda, nije
nasla tragove koji bi pomogli rascistiti pitanje njene izrade, premda je
na jednom zubu bio vrlo slab zank da je mozda primjenjena elektrican
pila. Stoga, dok britanski naucnici ostaju u nedoumici u pogledu
porijekla lobanje, Anne Mitchell-Hedges uopste ne sumnja da je lobanja
koju je pronasla u rusevinama pripadala Majama.
I zato, u nedostatku daljnih dokaza, prica o
kristalnim lobanjama mora mirovati, osim sto treba reci da bi bilo
zalosno kad bi njihova tajanstvena proslost zasjenila priznanje njihovoj
ljepoti. Osobito lobanja Anne Mitchell-Hedges ima snagu koja izaziva
grozu. Njene prizmaticne oci i pokretna vilica omogucuju svakom da je
zamisli kao predmet odredjen da usadi strah u srca primitivnih ljudi.
Mozda je bila obasjana odozdo, i sjajeci u tami nekog hrama, kroz svoja
kristalna usta izgovarala prorocanstva. Sve i da je relativno savremena,
kao umjetnicko djelo jednako je nezaboravna kao sto je u svojoj ljepoti
strasna.