Tajna lobanje

Dospela je do nas iz davnih vremena, oko nje se već dugo stvaraju legende, današnja tehnologija ne može nikako da napravi nešto slično, a nezamislivo je da je u ona vremena mogla biti napravljena primitivnim oruđem koje su ljudi tada koristili.Tvrdi se da je to najtajanstveniji predmet na svetu.Čudo izrađeno od kvarcnog kristala, izbrušeno tako savršeno da potpuno liči na ljudsku lobanju u prirodnoj veličini.Vrednost kristalne lobanje je neprocenjiva. Ko je onda napravio ovakvo nešto i zašto, kome je služila ?!
Kruže glasine da ona ima neobične moći, ljudi koji su joj se našli u blizini primećivali su kod sebe čudne promene.Kakvu tajanstvenu silu poseduje Kristalna Lobanja?Može li da isceljuje ili da transformiše čovekovu psihu?
Kristalna Lobanja poznata je kao Mičel-Hedžisova Lobanja jer ju je pronašla Ana, usvojena ćerka F.A.Mičel- Hedžisa. Pronađena je u Lubaantunu (Grad Palih Kamenova) u Britanskom Hondurasu 1924. godine prilikom arheoloških iskopavanja.I samo njeno otkrivanje obavijeno je misterijom i intrigama.
Pošto starost kvarcnog kristala ne može da se odredi datiranjem pomoću radioaktivnog izotopa ugljenika, ne možemo odrediti tačnu starost Kristalne Lobanje.Pretpostavlja se da je njena starost 12.000 godina, mada mnogi tu granicu pomeraju do fantastičnih nekoliko miliona godina.Tačan odgovor bi se mogao dobiti samo razbijanjem Lobanje da bi se tako odredila starost vodenog sadržaja u njoj, ali njena neprocenjiva vrednost to ne dozvoljava.Mada i u tom slučaju dobili bi samo geološki period u kojem je nastao kristal, a ne i vreme kad je Lobanja izrađena.Pitanje je i zašto je Lobanja izrađena baš od kvarcnog kristala, kad je on izuzetno tvrd materijal koji je težak za obrađivanje.Smatra se da je bilo potrebno 300 godina strpljive obrade, pri čemu su pesak i voda korišćeni da bi uglačali svaki deo stene, a zatim brušenjem rađeni neverovatno precizni detalji.Tvrdi se da Kristalna Lobanja ima čudesna isceliteljska svojstva i da sadrži telepatske informacije o poreklu ljudskog roda.Smatra se da je načinjena ili korišćena u mitološkoj Atlantidi.
Zbog svoje neprocenjive vrednosti Lobanja se čuva u sefu jedne banke u mestu Mil Veli u Kaliforniji.Kristalna Lobanja bila je podvrgavana mnogim naučnim istraživanjima.Počelo je 1964. kada je Ana Mičel Hedžis odnela Lobanju u Njujork kod bračnog para Dorlend.Oni su 6 godina proučavali Lobanju u svom stanu u Kaliforniji.Jedne večeri kad su zaključili da je kasno da bi je vratili u sef, Dorlend je seo kraj kamina, a pored njega na stočiću bila je Lobanja.Odjednom je primetio da oči Lobanje verno reflektuju vatru.Ovo izuzetno opažanje dovelo je do otkrića tajanstvenog i jedinstvenog optičkog sistema koji je ugrađen u Lobanju.Kako, to niko ne zna!Dorlend je pod mikroskopom otkrio neverovatno sofisticiranu optiku.U gornjem delu usne duplje Lobanje pronašao je široko providno telo koje je bilo slično prizmi koja prelama svetlost pod uglom od 45 stepeni.Ovakva prizmatična površina usmeravala je svetlost ispod Lobanje u njene očne duplje.Izbrušena je još jedna tanka površina koja je mogla da posluži kao uveličavajuće staklo.Kroz više od 15 cm prirodnog kristala u jednom komadu proteže se kanal bez prepreka i inkluzija.Štampani tekst koji bi gledali kroz njega bio bi i čitljiv i uvećan.Iza onoga što deluje kao namerno izbrušena prizma, uočava se jedna konkavno-konveksna površina koja služi za sabiranje snopa svetlosti, koji se potom baca na prizmu i odande u očne duplje.Zadnji deo lobanje je majstorski izrađen kao sočivo modernog fotoaparata i koje skuplja svetlost odasvud i reflektuje je u očne duplje.Na Lobanji su naznačeni i zigomatični lukovi.Oni su urezani u reljef pored jagodičnih kostiju, kao na pravoj ljudskoj lobanji.To se ne može videti ni na jednoj statui u svetu.Vilična kost je odvojena i može da se skida.Savršeno je upasovana u dva uglačana ležišta i lako se pokreće gore dole!Jednom prilikom Frenk Dorlend je opazio oreol oko Lobanje, sličan prstenu oko Meseca.Prsten se protezao oko četrdeset pet centimetara i nestao je tek posle šest minuta.
1970.godine Kristalna Lobanja odneta je u Hjulit Pakardove laboratorije u Santa Klari u Kaliforniji, na detaljna ispitivanja.To je jedna od vodećih laboratorija u svetu za ovakvu vrstu istraživanja.laboratorije su sprovele dva osežna istraživanja.Posle toga jedan od zaposlenih je izjavio: ''Nema načina da se utvrdi starost Lobanje.Verovatno su mnoge ideje o misterijama i zlu koje kruže o Lobanji, potekle od njenih očiju.Pomeranjem svetlosnog izvora ili lakom promenom ugla posmatranja dobija se beskrajni niz slika i obrazaca usled prelamanja svetlosti.To može da deluje vrlo hipnotički.' I u samoj laboratoriji Lobanja je izazivala uzbuđenje i nemir.Ni profesionalco koji su tamo radili i koji su poznavali do najmanje sitnice kristale i njegove osobine, nisu ostajali imuni na Lobanju.Na kraju su se eksperti iz laboratorije složili da, pod pretpostavkom da kad bi dobili komad kristala iste veličine, ni vrhunski proizvođači kristalnih komponenti sa najsavremenijom današnjom tehnologijom ne bi mogli da izrade Lobanju sličnu ovoj.Ili šta je izjavio jedan od kristalografičara iz laboratorije Hjulit Pakard-a : '…ova prokleta stvar jednostavno ne bi trebala da postoji!'
Kristali na neki tajanstven način mogu da utiču na ljudsku svet.I bračni par Dorlend koji je ispitivao Lobanju nije izbegao mentalnin efektima Lobanje.Sve godine dok su ispitivali Lobanju nisu pušili niti pili alkohol i kafu, a postali su i vegetarijanci.Na neki čudan način Kristalna Lobanja uticala je na njihovu svest.I drugi ljudi koji su se prvi put susreli sa Lobanjom, reagovali su na susret sa njom.Neke je hvatala sanjivost a neki su imali problema sa disanjem ili lupanjem srca.Kod nekih ljudi kao da je stimulisala čulo mirisa i stvorila utisak da emituje aromu mošusa, koja je bila neopisiva.U prisustvu Lobanje neki ljudi su čuli laki hor glasova ili zvonjavu praporaca.
Filis Geld koautorka knjige 'Poruka Kristalne Lobanje' je napisala: 'Verujem da Lobanja može da se upotrebi kao duhovni fokus da se izvuku mudrost i znanje iz kolektivnog nesvesnog.Kristalnu lobanju porede s kristalnim sveznajućim kompjuterom koji samo čeka da otkrijemo pravi pristupni kod'.
Šta god Vi mislili o Kristalnoj Lobanji i njenoj nerazrešivoj misteriji, znajte da psiholozi ne preporučuju da sebe dovodite u izmenjena stanja svesti.Ali ko može odoleti Tajni Kristalne Lobanje.

KRISTALNE LOBANJE





Vec dvadeset godina najneobicniji dragi kamen svijeta
pripada zeni koja ga drzi na komadu barsuna na komodi u svojoj kuci. To
je lobanja teska 11 funti i 7 unca (5,17 kg), isklesana od cistog
kristala kvarca, a njezina vlasnica misli da potice iz jedne nestale
civilizacije. Oci lobanje napravljene su u obliku prizme, a tvrdi se da
se u njima moze vidjeti buducnost. Nazvana je “Lobanja
smrti”.

Otkako se lobanja pojavila, u rusevinama jednoga
drevnog juznoamerickog grada, mnogi su istazivaci pokusali utvrditi
njezino porijeklo; prikupljali su izjave o okolnostima u kojima je
nadjena, mjerili njezine zagonetne crte sestarima i milimetar po
milimetar pregledavali njezinu sjajnu povrsinu, cak svijetlili obojenim
svijetlima kroz proziran kristal, ali su se dosada trudili uzalud.




Postoje, zapravo,
dvije tajnovite kristalne lobanje velike poput ljudskih. Jedna lezi u
staklenom ormaricu na vrhu stubista u Museum of Mankind (Muzej ljudskog
roda- dio Britanskog muzeja) nedaleko od londonskog Piccadilly Circusa.
Poseban je problem upravi muzeja, jer su cistaci, prestraseni
neumoljivim ukocenim pogledom lobanje u prigusenom svijetlu izlozbene
dvorane, zahtijevali da se lobanja prekriva crnom tkaninom te ce oni tek
tada nocu cistiti u njenoj blizini. U takvom muzeju, u kojem su podaci o
svakom izlosku autoritativno izlozeni na uvid posjetiocima, zacudjuje
kako je opis na ormaricu sa kristalnom lobanjom neodredjen. U pogledu
starosti pise samo da je lobanja “vjerovatno asteckog porijekla –
najranije iz kolonijalnog razdoblja”. Istina je da cak i taj skromni
opis predstavlja nagadjanje muzejskih strucnjaka, jero proslosti lobanje
nisu poznate gotovo nikakve cinjenice. Muzej ju je kupio 1898.godine u
njujorskoj draguljarnici Tiffany's, za 120 funti. Niko u Muzeju ljudskog
roda ne zna kako je draguljarnica do nje dosla, iako se prica da je
mozda bila dio pljacke koju ju neki neznani pustolov nakupio u
devetnaestom vijeku u Meksiku.

Druga lobanja vlasnistvo je Anne Mitchell-Hedges, a
prica o tome kako je ona dospjela u njezine ruke egzoticna je i zbrkana.
Annin je otac, F. A. (“Mike”) Mitchell-Hedges bio engleski pustolov
koji je pocetkom dvadesetog vijeka skitao Juznom i Sjevernom Amerikom;
kockao je sa milionerima, jahao zabacenim krajevima kao kauboj i borio
se u meksickoj revoluciji sa Panchom Villom. Na jednom putovanju susreo
se u nekom hotelu port Colbornea u drzavi Ontario sa grupom muskaraca s
kojima je bilo jedno siroce, mala Anna le Guillon. Mitchell-Hedges je
djevojcicu usvojio i ona je poslije uzela njegovo prezime.

Anna je bila ta koja je pronasla kristalnu lobanju.
Godine 1927. Mitchell-Hedges je obavljao arheoloska iskopavanja u
rusevinama velicanstvenog grada Maja – Lubaantuma- u Hondurasu. Grad je
bio otkrio nekoliko godina prije, dok je tragao za izgubljenom
civilizacijom Atlantide za koju je vjerobvao da se nalazila na tom
podrucju. Na svoj sedamnaesti rodjendan Anna je ispod jednog zrtvenika
opazila nekakav predmet. Bila je to gornja polovina kristalne lobanje.
Za tri mjeseca samo nekoliko stopa dalje nasla je donju vilicu, koja se
moze otkaciti i tako se bila odvojila od ostalog dijela glave.

Prema pricanju Anne Mitchell-Hedges, njezin je otac
lobanju dao Indijancima koji su zivjeli u okolini. “Oni su joj se
molili”- rekla je. “Ispricali su ocu da je lobanja njihovo bozanstvo,
koje moze izlijeciti ali i izazvati smrt.”

Kad je pokraj 1927.godine ekspedicija
Mitchell-Hedgesa napustila drevni grad, “Indijanci su na rastanku mojem
ocu darovali lobanju, jer je bio dobar prema njima, donosio im lijekove i
odjecu.”

Medjutim,gotovo otkako je pronadjena, kristalna je
lobanja bila povod rasprava. Ne samo da joj je porijeklo nepoznato, nego
nikad nisu do kraja bile razjasnjene ni okolnosti u kojima je nadjena.
Stoga su postavljana pitanja oko dogadjaja u vezi sa nalazom, premda
nije bilo sumnje da ju je pod zrtvenikom u Lubaantumu otkrila upravo
Anne Mitchell-Hedges. Kako to, pitali su neki komentatori, da se jedan
od najvecih dragulja svijeta tako nenadano obreo usred iskopina, i kako
to da je Anna tek nakon nekoliko mjeseci pronasla donju vilicu? I jos,
zasto ni Mitchell-Hedges ni ostali kopaci u Lubaantumu nisu bili voljni
ispricati vise pojedinosti o tom otkricu? Nedorecenost citave price neke
je ljude neizbjezno navela na sumnju da lobanja mozda uopste ne potjece
iz tog grada Maja i da je bila “podmetnuta” pod zrtvenik kako bi je
Anna nasla. Kako je taj dan kad ju je ona otkrila bio istodobno i njen
sedamnaesti rodjendan i kako je, navodno, bila potistena nakon
malaricnog napada, tvrdilo se da je otac smislio “otkrice” da bi je
razveselio. Lobanje se mogao domoci na svojim putovanjima Meksikom.


U svakom slucaju,
stav kakav je taj istazivac zauzeo u javnosti u vezi sa lobanjom na prvi
pogled cini neobicnim. U svojoj autobiografiji “Opasnost je moj
saveznik”, koju je objavio 1954, pet godina prije svoje smrti, posvetio
joj je samo nekoliko redova koji su sve prije nego odredjeni. Pisuci o
jednom putovanju u Afriku 1948, kaze:”Ponijeli smo i zlokobnu lobanju
smrti, o kojoj se toliko pisalo. Imam razloga da se ne odam kako sam
dosao do nje. Lobanja smrti je napravljena od jednog komada prirodnog
kristala i, prema znanstvenicama, trebalo je 150 godina, generacijama,
da po cijeli dan, citav zivot, pijeskom strpljivo bruse golemi komad
kristala kako bi oblikovali tako savrsenu lobanju…Stara je najmanje 3
600 godina i prema legendi vrhovni svestenik Maja ju je upotrebljavao za
tajne obrede. Govori se da je smrt- ako ju je s pomocu lobanje nekom
namjenio- neizostavno uslijedila. Za lobanju se govorilo da je
utjelovljenje svog zla.”

Mnogim citaocima njegove krepke proze cinilo se
cudnim sto je covjek koji je u svojo autobiografiji ocigledno uzivao u
dobroj prici nejegzoticnijem svojem posjedu posvetio samo par redova, a
jos neobicnijim sto taj nejasni odlomak uopste nije otstampan u nekim
kasnijim izdanjima njegove knjige.

Medjutim, Anne Mitchell-Hedges brza je u pobijanju
takvih pitanja. Tvrdi da je svaka pomisao kako je lobanja “podmetnuta”
pod zrtvenik “besmislica” i da njezin otac ne bi trosio hiljade funti na
ekspediciju kako bi mogao zakopati jednu kristalnu lobanju. O
oklijevanju Mitchell-Hedgesa da govori o lobanji i o tome kako
jeotkrivena kaze da je otac pojedinim clanovima ekspedicije predpustio
da izvjestavaju o pojedinim nalazima i dogadjajima u Lubaantumu i strogo
postovao njihovo pravo da prvi objave cinjenice. Odlucio je da
cinjenice o kristalnoj lobanji isprica njegova kcerka i, premda je
proslo vise od trecine vijeka, ona jos ne zeli objelodaniti svoju
verziju dogadjaja koji su poceli u iskopinama Lubaantuma na njen
sedamnaesti rodjendan.

Anne Mitchell-Hedges je, ipak, donekle razjasnila
jednu od epizoda u istoriji lobanje koja je sada njeno vlasnistbvo a o
kojoj se mnogo raspravljalo. Lobanja se pojavila na aukciji kod
znamenitog londonskog Sothebyja 15. Jula 1943.godine, bila je
katalogizovana kao izlozak br.54, a prodavao ju je londonski trgovac
umjetninama Sydney Burney a ne Mitchell-Hedges. Navodno, dospjela je u
Burneyjeve ruke kao zalog za zajam sto ga je uzeo Mitchell-Hedges.
Podaci u arhivu Britanskog muzeja otkrivaju da je muzej pokusao kupiti
lobanju na aukciji, bez sumnje u zelji da bi mogao izloziti jednu uz
drugu jedine dvije kristalne lobanje na svijetu. Kratka biljeska olovkom
namjestenika muzeja H.J.Braunholtza otkriva sta se desilo kad se muzej
posredstvom nekog trgovca umjetninama takmicio da je otkupi. “Na aukciji
Sothebyja za predmet br.54, 15 X 43, nudili su 340 funti ( Fairfax ).
Prodano Burneyju. Gospodin Burney potom prodao gospodinu
Mitchell-Hedgesu, za 400 funti.” Ta epizoda jos vise zamucuje ionako
zamrsenu pricu: lobanja na aukciji ocigledno nije postigla cijenu koju
je Burney ocekivao, pa je povucena, ali sto je Braunholtz mislio kada
kaze:” Gospodin Burney potom prodao gospodinu Mitchell-Hedgesu, za 400
funti.”? Anne Mitchell-Hedges kaze da je lobanja bila pohranjena kod
Burneyja, a njezin otac ju je otkupio cim je vidio da je izlozena na
prodaju.

Odavde pa nadalje prica je malo jasnija. Lobanja je
ostala u vlasnistvu Mitchell-Hedgesa do njegove smrti, 1959. Od tada je
Anne Mitchell-Hedges, koja je zivjela u Britaniji i Kanadi, cuvala
lobanju u svojo kuci i sa vremena na vrijeme posudjivala izlozbama ili
istrazivacima.

I premda Anne Mitchell-Hedges kaze da ce, kada dodje
vrijeme, objelodantit sve okolnosti vezane za pronalazak lobanje, to
nece pridonijeti objasnjenju glavnog pitanja: kad je lobanja izradjena –
na sto ni naucna analiza kristalnih lobanja nije uspjela odgovoriti.
Najznacajnije ispitivanje lobanja obavljeno je 1936.godine, kada je
Sidney
Burney – u cijem je posjedu tada bila kristalna lobanja Anne
Mitchell-Hedges- pristao da je posudi naucnicima Britanskog muzeja.

Obje lobanje detaljno je uporedio istaknuti
antropolog dr G.M.Morant i njegov je izvjestaj objavljen u caspoisu
Kraljevskog antropoloskog instituta Velike Britanije i Irske “Man”.
Morantov nalaz pocinje primjedbom da su lobanje slicne u mnogim
anatomskim pojedinostima, ali da je najznacajnija razlika sto je lobanja
u vlasnistvu Britanskog muzeja u jednom komadu, a kod druge se donja
vilica moze odvojiti. Stavise, lobanja Anne Mitchell-Hedges izradjena je
mnogo zivotnije i tacije od ove druge. Medjutim, Moranta su najvise
zapanjile slicnosti lobanja. Najprije je zakljucio kako njihov opsti
oblik ukazuje da su oblikovane po zenskoj lobanji. Polazuci obrise koje
je dobio fotografskim putem jedan na drugi, uocio je da se obrisi donjih
vilica, zuba i nosnih otvora gotovo posve podudaraju i, premda je bilo
nekoliko razlika, misli da je nemoguce izbjeci zakljucak kako kristalne
lobanje nisu nastale nezavisno jedna od druge. Dodao je:” Po piscevu
misljenju sa sigurnoscu se moze zakljuciti da predstavljaju jednu te
istu ljudsku lobanju, premda je moguce i da je jedna kopija druge.”
Iznenadjuje i tvrdnje dra Moranta da je preciznije isklesana lobanja
Anne Mitchell-Hedges mozda ranija verzija, jer bi bilo neobicno kad bi
majstor kopirajuci grublju lobanju Britanskog muzeja bio sklon ili
sposoban dodati odredjene anatomske pojedinosti.

Morantovo usporedjivanje nije, zapravo, nista
rijesilo. Drugi autoriteti smjesta su osporili njegovu tvrdnju da je
jedna lobanja kopija druge, a nijedan se nije uhvatio presudna pitanja
kad su one nastale i ko ih je izradio, osim sto je spomenuto da je
muzejska lobanja svojim okruglim ocnim dupljama i “samo naznacenim
zubima” karakteristicna za drevnu meksicku umjetnost. Verzija lobanje
Anne Mitchell-Hedges ima “gotovo karakter anatomske studije naucnog
doba”.

Nema mnogo izgleda da cemo dobiti konacan odgovor na
pitanje jesu li kristalne lobanje drvene ili savremene, jer nema naucnog
nacina za odredjivanje starosti kristala. Problematicna je cak i odluka
o tome iz koje zemlje lobanje potjecu, vec i stoga sto je poznato da su
u petnaestom vijeku u Italiji, kao i u Juznoj Americi, nadjene tekve
lobanje manih dimenzija. Medjutim, francuski su se strucnjaci slozili
oko toga kad je izradjena manja kristalna lobanja sto se cuva u Muzeju
covjeka (Musée de l'Homme) u Parizu: vjeruju da su je izradili Asteci, u
cetrnaestom ili petnaestom vijeku, i da je najvjerovatnije bila ukras
na zezlu asteckog svesetnika. Francuzi tvrde da su Asteci bili
opsjednuti smrcu i da je ona igrala vaznu ulogu u njihovom duhovnom
zivotu. Tome u prilog ide jedna tipicna pjesma iz petnaestog vijeka koja
kaze:
”Kamo ne bismo sve posli da nadjemo smrt?


Za tom zeljom nase srce gine”



Stavise, Asteci su voljeli kristal jer je proziran i
“odbija otrovnice te pomaze ljudima da proreknu buducnost”. Kako bi
poduprli svoju tvrdnju. I Francuzi kazu da su na povrsini lobanje nasli
tragove bakarnog alata kakav su upotrebljavali Asteci.

Medjutim, kad je prije desetak godina labaratorija
Britanskog muzeja ispitivala lobanju iz svog Muzeja ljudskog roda, nije
nasla tragove koji bi pomogli rascistiti pitanje njene izrade, premda je
na jednom zubu bio vrlo slab zank da je mozda primjenjena elektrican
pila. Stoga, dok britanski naucnici ostaju u nedoumici u pogledu
porijekla lobanje, Anne Mitchell-Hedges uopste ne sumnja da je lobanja
koju je pronasla u rusevinama pripadala Majama.

I zato, u nedostatku daljnih dokaza, prica o
kristalnim lobanjama mora mirovati, osim sto treba reci da bi bilo
zalosno kad bi njihova tajanstvena proslost zasjenila priznanje njihovoj
ljepoti. Osobito lobanja Anne Mitchell-Hedges ima snagu koja izaziva
grozu. Njene prizmaticne oci i pokretna vilica omogucuju svakom da je
zamisli kao predmet odredjen da usadi strah u srca primitivnih ljudi.
Mozda je bila obasjana odozdo, i sjajeci u tami nekog hrama, kroz svoja
kristalna usta izgovarala prorocanstva. Sve i da je relativno savremena,
kao umjetnicko djelo jednako je nezaboravna kao sto je u svojoj ljepoti
strasna.

Istrazivac Mike Mitchell-Hedges je 1927. rasciscavao vrh jednog od hramova u gradu
Maja Lubaantum-u (Belize). Njegova usvojena sedamnaestogodisnja kcerka Anna, koja
mu je pravila drustvo, je iznenada primijetila kako nesto svjetluca. Ispod prasine je
izvukla lijepo izvajanu kristalnu lobanju, ciji je vilica nedostajala. Tri mjeseca kasnije,
pronasla je i vilicu desetak metara daleko od lubanje.

Lobanja je napravljena od jednog, neobicno velikog, bloka prozirnog kvarcnog kristala.
Visoka je 13 cm, dugacka 18 cm, a siroka 13 cm. Teska je oko 5 kg. Po velicini odgovara
manjoj ljudskoj lubanji sa perfektno uradjenim detaljima. Nema kruznog izbocenja, sto
znaci da je rijec o imitaciji zenske lubanje.

Ubrzo je lubanja postala najcuveniji i najmisteriozniji komad drevnog kristala ikada
pronadjen.

Kristalna lubanja Maja, Lubaantum, Belize

Kristalnu lubanju prate i kontroverze. Razliciti autori osporavaju da je Mitchell-Hedges
(1882-1959) uopce vodio svoju kcer u Lubaantum. Zamjeraju mu da svoje “otkrice” nije
ni pominjao sve do 1943. I, na koncu, tvrde da je on zapravo lubanju kupio na aukciji
londonskoj Sotheby-ja 1943. godine. Osporavaju tvrdnje Mitchell-Hedges-a da je lobanja
napravljena u doba Atlantide i onda prenesena Majama. Zamjeraju Anni da je nastavila
ocevim “dezinformacijama”: ona tvrdi da je lobanja vanzemaljskog porijekla i da je bila
na Atlantidi prije nego sto je prebacena u Belize. Skeptici tvrde da je lobanja napravljena
u Njemackoj prije 150 godina po uzoru na Aztecke.

Ali, sve ove tvrdnje, kao sto cemo vidjeti, ne opovrgavaju jedinstvena svojstva kristalne
lubanje.

Nazalost, ne postoji moderna tehnologija koja moze utvrditi starost kvarcnog kristala pa
tako ni kristalnih lubanja. Jedino se mozemo osloniti na godine kada se pojedine kristalne
lubanje prvi put pojavljuju u javnosti. Sto stariji datum, recimo XVIII ili XIX stoljece, to
je i veca mogucnost da se radi o produktima antickih majstora ili nama nepoznate
tehnologije.

Kratkotrajna francuska okupacija Meksika tokom 1860-ih omogucila je da “istrazivaci” i
trgovci dodju do kristalnih lubanja koje su, zatim, prodavali evropskim muzejima. Pariski
Musee de l’homme (1878.) i londonski Museum of Man (1898.) su kao glavne izlozbene
modele imali prozirne kristalne lubanje cije je porijeklo nedvojbeno iz gradova Maja.

Pariska lubanja je i danas izlozena javnosti u Trocadero muzeju u Parizu. Visoko-polirani
kvarcni kristal izaziva divljenje. U muzejskoj brosuri se nagadja da je lubanja
predstavljala Azteckog boga smrti Mictlantccuhtli-ja. Ne spominje se kako je muzej
dosao do ovog eksponata, ali se pretpostavlja da je dio “Maksimilijanove kolekcije”.
Dakle, iz doba francuske vladavine Meksikom. Lubanja je naglaseno izduzena.

Britanska kristalna lubanja trenutno nije izlozena pogledima posjetilaca. Medjutim,
dostupne slike jasno pokazuju slicnost sa lubanjom Mitchell-Hedges-a. Jedina razlika je
sto je ova u jednom komadu. Materijal je takodje prozirni kvarcni kristal. Samo je jedan
naucni clanak objavljen o ovoj lubanji i to jos 1936. pod pokroviteljstvom Kraljevskog
Antropoloskog instituta.

Pronadjene izduzene lubanje su karakteristicne za hijeroglife Maja (na primjer moje
fotografije glifa iz honduraskog Copan-a); isto tako ove lubanje se srecu i u Peruu te
drevnom Egiptu (bog Ptah). Stura objasnjenja uz njih govore o bogovima odnosno
vanzemaljcima sa superiornim misaonim karakteristikama. Spiritualna ucenja Maja
govore o bicima koja su razumjela visu svijest i vladala mentalnim znanjima telepatije,
telekineze i teleportacije.

Izduzene lubanje pronadjene na Yucatanu, Meksiko

Jos jedna kristalna lubanja privlaci paznju javnosti. Vlasnici su moji sugradjani: JoAnn i
Carl Parks iz Houston-a. Oni su lubanju kupili od bioenergeticara sa Tibeta, Norbu Chen-
a. Po njegovom priznanju, porijeklo lubanje su djungle Guatemale.

Veze Maja sa misterioznim lubanjama se tu ne zavrsavaju. Nick Nocerino je 1979. dosao
u kratkotrajni posjed prozirne kristalne lubanje ciji je vlasnik svestenik Maja. On je bio
ovlasten da je proda po visokoj cijeni da bi nabavio hranu za svoje mjestane (!?) Lubanja
nije kupljena, ali je pomno testirana: zvucnom frekvencijom, osiclirajucom opremom,
psihometrijom, obojenim svijetlima, magnetima, zvukovima itd. Zakljucak: rijec je o
perfektnom primjeru kristalne tehnologije.

I, na koncu, agent jednog drugog svestenika Maja je 1982. ponudio lubanju od ametista
(ljubicastog kvarca) na prodaju u SAD. Te godine nije prodata. I, onda je, 1998. lubanja
ponovo izronila na povrsinu trazeci kupca “teskog” milion dolara. Ponovo bez uspjeha.

Vratimo se tamo gdje je sve pocelo.

Nakon smrti Mitchell-Hedges-a, umjetnicki restaurator Frank Dorland je dobio dozvolu
(1970.) da testira cuvenu kristalnu lubanju u laboratoriji Hewlett-Packard-a (Santa Clara,
California).

Ovi testovi su pokazali niz anomalija.

Lubanja je potopljena u benzil-alkohol sa zrakom svjetlosti koja je prolazila kroz nju.
Uoceno je da lubanja i vilica poticu od istog kristalnog bloka. Ono sto je zaprepastilo
laborante bila je cinjenica da su i lubanja i vilica izradjene sa nepostovanjem prirodne
kristalne. U modernoj kristalografiji je, naime, prva procedura da se odredi kristalna os da
bi se sprijecilo pucanje kristala tokom procesa obrade. U slucaju kristalne lubanje Maja
kao da su njeni kreatori raspolagali takvom tehnologijom da ih nije brinula mogucnost da
kristalni blok moze da pukne.

Nepoznati umjetnik nije koristio metalne alate. Mikroskopska analiza nije pokazala ni
najmanje znakove ogrebotina na kristalu koji bi mogli nastati upotrebom takvih alata.
Naravno, dodatni je problem cvrstoca kristala (Moh faktor 7) zbog koje ni vecina
modernih alata ne moze zagrebati povrsinu kristala.

Iz danasnje perspektive, jedini nacin na koji je kristal obradjen bio bi slijedeci: prvo je
oblikovana gruba forma lubanje uz koristenje dijamantskog alata. Zatim je fina obrada i
poliranje izvrseno uz mnogobrojne aplikacije tekucina i kristalnog pijeska. Uz upotrebu
te tehnologije bilo bi potrebno 300 godina kontinuiranog rada da se napravi tako
perfektna kristalna lubanja.

Zdrav razum nam govori da je istina negdje drugo. Ili su drevni narodi raspolagali nama
nepoznatom naprednijom tehnologijom, ili je kristalna lubanja nastala kao kreacija
posjetioca iz svemira. Ili, kombinacijom ova dva rjesenja.

Engima ne zavrsava sa procesom izradom lubanje.

Od jagodicne kosti prema ivicama lubanje formirani su kristalni lukovi koji su odvojeni
od same lobanje. Ovi lukovi imaju funkciju svjetlosnih cijevi koji koriste principe
moderne optike… i prenose svijetlo od baze lubanje do ocnih duplji.

Ocne duplje su minajaturne konkavne lece koje takodje prenose svjetlo iz izvora prema
gornjoj strani lubanje. I, na koncu, u unutrasnjosti lubanje je vrpcana prizma i maleni
svjetlosni tuneli koji omogucavaju da predmeti ispod lubanje bivaju osvijetljeni i uvecani.

Richard Garvin, autor knjige o kristalnoj lubanji, vjeruje da je ona bila dizajnirana da
stoji iznad svjetlosne zrake. (Richard Garvin, “The Chrystal Skull”, 1973) Razliciti
svjetlosni transferi i efekti prizme bi dovodili do osvjetljenja citave lubanje i ocnih duplji.

Frank Dorland je izvodio svjetlosne eksperimente i biljezio da se lubanja “zapali
svijetloscu kao da je na vatri”. (Frank Dorland, “Chrystal Healing: The Next Step”).

Vec smo rekli da je lubanja napravljenja iz dva dijela. Vilice savrseno pristaju uz glavu
za koju se zakace sa dva udubljenja. Ona omogucavaju vilicama da se otvaraju i
zatvaraju. Sama lubanja ima dvije male rupice sa strana koje su vjerovatno sluzile da se
lubanja pricvrsti u mjestu. U perfektno mirnim uslovima lubanja bi ostajala nepokretna.
Mali vjetric bi, na primjer, dovodio do ispadanja iz balansa i pomicanja naprijed-nazad. U
tim trenucima bi se vilice otvarale i zatvarale kao kontra-balans. Stvarao bi se vizuelni
efekat da se nalazimo ispred “zive” lubanje koja govori (otvara-zatvara usta) i artikulira
(klimanje glavom gore-dolje, naprijed-nazad).

Koja je onda bila svrha ove kristalne lubanje? Da bude inteligentna igracka? Ili nesto
vise?

Mnogi posmatraci su primjecivali da lubanja mijenja boje. Nekada se frontalna kost
zamagli i izgleda kao bijeli pamuk; u drugim trenucima je perfektno providna. Ponekad
se formiraju tamne tacke prvo na desnoj strani da bi ubrzo zatamnile citavu lubanju.
Zatim se tacke povlace i misteriozno nestaju.

Posmatraci bi prijavljivali da se desavaju cudne stvari u ocnim dupljama. Vidjeli bi scene
gradjevinskih objekata, iako je lubanja imala crnu pozadinu. Zabiljezeni su slacajevi da
se cuje zvuk zvona koji dolazi iz dubine lubanje…

Bazirano na dosadasnjim iskustvima i efektima koji lubanja ima na svoju okolinu moze
se zakljuciti da ona utjece na svih pet fizickih cula. Mijenja boju i svijetlo, emitira miris,
kreira zvuk, daje senzacije toplote i hladnoce onima koji je dodirnu (mada je lubanja
uvijek na istoj sobnoj temperaturi). Cak je i proizvela osjecaj zedji i ukusa kod nekih
posjetilaca.

Dorland je misljenja da je rijec o fenomenu u kome kristal stimulira nepoznate dijelove
mozga otvarajuci psihicka vrata. On zakljucuje: “Kristal kontinuirano emitira elektricne
radio valove. S obzirom da mozak radi istu stvar, oni medjusobno komuniciraju.” On je
uocio da se ciklicna dogadjanja u lubanji mogu povezati sa polozajima Sunca, mjeseca i
planeta na nebu.

Sugestije niza drugih istrazivaca su takodje intelektualno izazovne.

Marianne Zezelic tvrdi da lubanja “…stimulira i pojacava psihicke sposobnosti. Kristal
sluzi kao akumulator zemaljskog magnetizma. Fokusirajuci se na kristalnu lubanju, oci
uspostavljaju harmonicnu relaciju i stimuliraju magnetizam prikupljen u tom podrucju
mozga poznatom kao cerebelum.” Na taj nacin cerebelum postaje rezervoar magnetizma
koji utjece na kvalitet magnetnog protoka kroz nase oci. Uspostavlja se nesmetani protok
magnetizma izmedju kristalne lubanje i posmatraca. Kolicina energije koja ulazi u mozak
se povecava; nadrazuju se magnetni polovi mozga koji se nalaze tacno iznad ociju. I
slijedeca stvar koja se desava su psihicki i parapsiholoski fenomeni.

Ostajuci na istom tragu, Tom Bearden, americki ekspert u polju psihotronickih studija,
vjeruje da kristalna lubanja u rukama iskusne osobe, moze postati instrument lijecenja.
Frekvencija kristalne lubanje se moze prilagodjavati frekvenciji uma i tijela pacijenta…
cime se pojacava blagotvorna energija… ciji se utjecaj moze prvo uociti na auri pacijenta.
U ovom slucaju kristalna lubanja ima svrhu pojacala i prijenosnika psihicke energije i
zemaljskih energetskih sila.

Kada se sumiraju dosada prikupljena znanja o kristalnoj lubanji Maja ne cudi da eksperti
kao Frank Dorland tvrde da je “…bukvalno nemoguce da se danas, sa nasim nivoom
tehnologije, duplicira nesto kao kristalna lubanja.”

Ili, kako bi jedan od kristalograficara iz laboratorije Hewlett-Packard-a rekao: ”…ova
prokleta stvar jednostavno ne bi trebala da postoji!”

Ali, eto, ona postoji. Uprkos tome sto ne mozemo objasniti tehnologiju kojom je
napravljena. Niti mozemo do kraja razluciti svrhu kojoj je sluzila.

Jedino sto znamo je da su se Maje sluzile njima. I da su bile perfektne.