
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) | |
| Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 27/1/2010, 8:52 pm | |
| Veoma vazna pojava u ruskoj literaturi Anton Pavlovic Cehov,zakonit naslednik tzv."velikog realizma" Gogolja,Tolstoja i Dostojevskog.Liniju koju obnavlja,osvezava i povezuje sa novim pokolenjima;sa simbolistima,sa generacijom koja se pojavila u oktobarskoj revoluciji,a zatim sa mladjima.Trajna opsesija ruske i sovjetske literature,pisci se stalno vracaju na Cehova ugledaju na njega,nadahnjuju se njime.Kraj 19 veka naziva se prelaznom epohom,ili epohom "sitnih stvari".Teska kao olovo ona je pritiskivala ljude u Rusiji,a inteligenciju dovela do izgubljenosti. Ono sto Cehov pruza upecatljiva je vizija coveka i sveta.Ona nam ne kazuje kakav treba da bude svet,niti sta bi smo radili u njemu,vec nam daje jednu svojevrsnu sliku stvari.Slika koja se radja iz suocavanja sa stvarnoscu koje je veoma trezveno,otvoreno,nepostedno.Sta nalazi covek koji je posao u zivot sa izvesnim predrasudama i iluzijama?Zbivanja koja imaju drugaciji izgled od onog koji oni hoce da nam nametnu,stvarnos koja nije nimalo lepa.Pokazujuci nalicja,Cehov ljudima skida maske sa pravom jer ume da vidi i lepa,dobra i postena lica bez maski.Autoriteti koji se smatraju neprikosnovenim,pred Cehovom padaju na najjadniji nacin.Zivot se neverovatno isitni,premrezi gadnom paucinom,koncima i konopcima.To su okolnosti,birokratija,teror,vlast,pravo jaceg i bogatijeg,sila gluposti,neznanja;lazna,nicim stvarnim zasluzena vaznost u drustvu.Covek sam,bez obzira na sposobnosti koje u sebi oseca,uzalud se pracaka,nece uspeti dotle da se pokaze covekom,pasce negde uz put,ugusice se,opustice se,potonuce.Cesto je oklop neprobojan,apsurdni krug gotovo zatvoren.Sve podseca na bolnu smejuriju.Cehov je ne oprasta i ne miri se sa tim.Jer njegovi ljudi ipak se oko necega trude,rade i pate,sa nadom i ubedjenjem da mora doci do promene. "Tri sestre","Visnjik","Ujka Vanja".Drame bez jakih sukoba i radnje,nude atmosferu otuzne praznine,smeha i grcanja,bede i ciste vere,sazdani od najfinijih pokreta ljudske duse.Po stilskim karakteristikama,predstavljaju datum u istoriji dramske knjizevnosti. Cehov ima i duze prozne tekstove ,tako reci romane:"Paviljon 6","Stepa","Dama s psetancetom","Dusica","Kastanka","Vetropirka".I nedostignuto do sada u literaturi,kratka prica,specijalna cehovljevska novela.Proza po kojoj za vecinu ljudi Cehov i jeste Cehov:skrt a potpun,mek a neumoljiv,dubok a jednostavan.to je najpopularniji vid ove proze,koja obuhvata neke njegove maksimalne i opste poznate domete- od "Ujka Vanje" do "Cinovnikove smrti".Njegova proza,narocito kratka,tako je majstorska i specificna da se u njoj nesme nista pomeriti,gotovo ni rec.Svakodnevica kojom se bavi,gotovo prosecni ljudi i situacije osnovna je razlika izmedju njega i klasicnih rukskih realista,koji se u svojim romanima hvataju u kostac sa gromadama ruskog drustva i sa ljudima velikih strasti.Cehov je u malom stvorio veliko. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 24/5/2010, 8:48 pm | |
| Милостиви господине Александре Николајевичу!
У децембру прошле године добио сам обавештење о избору А М Пешкова за почасног академика. Пешков се тада налазио на Криму, ја сам похитао да се нађем с њим и први сам му честитао, затим, мало касније, у новинама је објављено да се због покретања истраге против Пешкова на основу члана 1035 избори поништавају.При том је јасно речено да обавештење потиче од Академије наука, а пошто сам ја почасни академик, тај извештај је потицао и од мене. Ја сам срдачно честитао и ја сам поништио избор – та противуречност не иде ми у главу, не могу да се помирим с њом. Проучавање члана 1035. није ми ништа помогло. И након дужег размишљања могао сам да донесем само једну, за мене необично тешку и болну одлуку, а то је да Вас најпонизније замолим да ме ослободите звања почасног академика. С осећањем дубоког поштовања, част ми је остати Ваш понизни слуга Антон Чехов (Из Писама) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 24/5/2010, 8:49 pm | |
| Iz provincijskog zivota"
POMRACENJE MESECA
Raspis br.1032
Dvadeset drugog septembra u deset sati uvece bice pomracenje planete Meseca.Posto slicne pojave ne samo nisu nedopustive,vec cak deluju poucno u tom smislu sto pokazuju da se cak i planete cestoto pokoravaju prirodnim zakonima,to vam u cilju pojacanog nadzora predlazem,vase blagorodstvo,da naredite da se to vece u vasem kvartu upale svi ulicni fenjeri,kako nocna tama ne bi smetala staresinama i stanovnistvu da posmatraju pomenuto pomracenje,a takodje vas molim,postovani gospodine,da strogo pazite da tim povodm na ulicama ne bude nikakvih skupova,radosnih uzvika i ostalog.O licima koja budu netacno tumacila pomenutu prirodnu pojavu,ako takvih bude(ali znajuci pravilno misljenje gradjana,ja se, doduse,tome ne cudim),molim da mi dostavite njihova imena.
Gnjiladusin Da je prepis veran originalu tvrdi: sekretar Trjasunov -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- U vezi s aktom vaseg visokoblagorodstva broj 1032,cast mi je izjaviti da u mom kvartu ulicnih fenjera nema te se zbog toga pomracenje planete Meseca izvrsilo u potpunoj tami vazduha,ali bez obzira na to mnogi su ga videli potpuno jasno.Narusavanje javne tisine i mira kao ni netacnih tumacenja i izraza nezadovoljstva nije bilo,izuzev slucaja koji je ucitelj Anfilahij Babemandepski,djakonov sin,na pitanje jednog gradjanina u cemu je uzrok pomracenja planete Meseca,poceo davati dugo objasnjenje koje je ocigledno ciljalo na rusenje shvatanja zdrave pameti.Sta je znacilo njegovo objasnjenje,ja nisam razumeo,posto je objasnjavao po nauci i upotrebljavao u govoru mnogo stranih reci.
Ukusi-Kalancevski
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- U vezi s raspisom vaseg visokoblagorodstva br.1032 cast mi je podneti izvestaj da u poverenom mi kvartu pomracenja Meseca nije bilo,mada je,doduse,na nebu bila neka prirodna pojava koja se sastojala u pomracenju mesecine,ali da li je to bilo pomracenje,to pouzdano ne mogu da kazem.Posle brizljivog pretrazivanja u mom rejonu nadjeno je samo tri ulicna fenjera,i oni su posle pranja stakla i ciscenja unutrasnjosti bili upaljeni,ali od svih ovih mera nije bilo odgovarajuce koristi posto se pomenuto pomracenje desilo onda kada su se fenjeri,usled duvanja i prodiranja kroz razbijena stakla-ugasili,i prema tome nisu mogli osvetliti pomenutu tamu u aktu vaseg visokoblagorodstva.Skupova nije bilo posto su svi gradjani spavali,izuzev samo pisara samoupravne kancelarije Ivana Aveljeva,koji je sedeo na plotu i gledajuci kroz pesnicu pomracenje,smeskao se dvosmisleno i govorio:sto se mene tice,moze uopste i da ne bude Meseca...Bas me briga!Kad sam mu skrenuo paznu da su njegove reci lakomislene,on je drsko odgovorio:"A sto ti, zaco,branis Mesec?Da nisi i njemu cestitao praznik!"I dodao je nemoralan izraz u smislu prostonarodne psovke,o cemu imam cast da vas izvestim.
Glatilov
Da je prepis veran originalu tvrdi Covek bez slezine. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 4/7/2010, 4:58 pm | |
| A.Čehov - Neobična ljubavMoskva, 19-28. januar 1900. UPRAVO sam se vratila od Marije Pavlovne - ona mi je saopštila da ćete se oženiti popovom kćerkom. Čestitam, mili pišče, ipak niste izdržali! Neka Vam Bog da sreće u ljubavi. Dakle, kupili ste joj i delić mora? A meni samo ostaje da dođem da uživam u porodičnoj sreći i da je malkice narušim. Jer, nas dvoje smo se dogovorili - sećate li se doline Kokoza? Priča se da ćemo u drugoj polovini maja posetiti Jaltu - to bi bilo divno. Stalno Vam pišem, ali pisma ne šaljem, zašto?!... Ne mogu da Vam pišem onako kako bih htela. Namučila sam se ove zime i umorila, ne mogu da sredim misli, a i malo ih je nešto. Nestrpljivo očekujem dan kada ćemo se sastati. Za vreme praznika pročitala sam “Damu sa kučencetom” i zamislila se. A razmišljate li Vi o drami? Bez Čehovljeve drame mi ne možemo otvoriti sezonu, shvatate li, pišče? Kako to da Vam još nisam čestitala na izboru za akademika! Jeste li zadovoljni ili ravnodušni? Vaša Olga Kniper, glumica Jalta, 10. februar 1900. MILA glumice, zima je veoma duga, nije mi bilo dobro, niko mi nije pisao skoro mesec dana - i zaključio sam da mi ne preostaje ništa drugo nego da odem u inostranstvo, gde nije tako dosadno. Međutim, sada je otoplilo, bolje mi je, pa sam odlučio da u inostranstvo pođem tek krajem leta, na izložbu. A zašto ste Vi sumorni? Vi živite, radite, nadate se, pijete, smejete se kad Vam Vaš ujak čita - šta biste još hteli?! Sa mnom je druga priča. Ja sam odvojen od tla, ne živim punim životom, ne pijem, mada volim da gucnem, volim galamu, a ne čujem je, rečju, ja se sad osećam kao presađeno drvo koje se koleba: da li da se prihvati ili da počne da se suši? Ako ponekad i dozvolim sebi da se u pismu požalim na dosadu, ja za to imam nekog osnova, a Vi? Hvala Vam na dobrim željama povodom moje ženidbe. Rekao sam svojoj verenici da nameravate da dođete u Jaltu kako biste je malo varali. Ona je na to zapretila da me, kada “ta pokvarena žena” dođe u Jaltu, neće ispuštati iz svog zagrljaja. Ja sam primetio da je tako dug zagrljaj po ovoj vrućini nehigijenski, ona se uvredila i zamislila, kao da želi da otkrije u kakvoj sam sredini usvojio taj način izražavanja, a zatim je izjavila da je pozorište veliko zlo i da moja namera da više ne pišem drame zaslužuje svaku pohvalu i zamolila me je da je poljubim. Na to sam ja odgovorio da meni, kao akademiku, ne priliči da se često ljubim. Ona se rasplakala i ja sam otišao. Vaš Antonio Academicus PISAC SUMORAN OD sedamdeset ruža koje sam jesenas posadio u vrtu, nisu se primile samo tri. Ljiljani, perunike, tulipani, tuberoze, zumbuli - sve to prosto šiklja iz zemlje. Vrba je već ozelenela; oko one klupe u uglu odavno je izrasla bujna trava. Cveta badem, po čitavom vrtu postavio sam klupe, ne paradne sa gvozdenim nogama, već drvene, koje ću obojiti zelenom bojom. Preko potočića sam sagradio tri mostića. Sadim palme. Sve u svemu, novina ima tako mnogo da nećete prepoznati ni kuću, ni vrt, ni ulicu. Samo se domaćin nije izmenio, to je onaj isti sumorni i predani obožavalac talenata koji živi kod Nikitskih vrata. Od jesenas nisam slušao ni muziku, ni pevanje, nisam vidio nijednu interesantnu ženu, pa kako onda čovek da ne bude sumoran? | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 4/7/2010, 5:47 pm | |
| Novele – A. Pavlovic CehovIstorija jednog putovanjaČovjek u bijeloj košulji donio je samovar i poslužavnik sa šoljama. - Jedi! - rekao je otac Hristofor namazavši kavijar na krišku hljeba i pružajući ga Jegoruški. - Sada jedi i uživaj, a kada bude vrijeme, onda ćeš da učiš. Ali pazi, uči pažljivo i budi marljiv da bude koristi od tog učenja. Što treba učiti napamet, uči napamet, a gdje treba da svojim riječima ispričaš unutarnji smisao, ne dotičući se spoljašnosti, onda to ispričaj svojim riječima. I nastoj da naučiš sve nauke. Poneko odlično zna matematiku, a ni pojma nema o Petru Mogili (Kijevski mitropolit koji je mnogo učinio na kulturnom zbližavanju Rusije i Ukrajine), a poneko zna o Petru Mogili, a o Mjesecu ništa ne umije da kaže. Ne, ti tako uči da sve razumiješ! Nauči latinski, francuski, njemački... geografiju i, naravno, istoriju, vjeronauku, filozofiju, matematiku... A kada sve naučiš, onda polako, s molitvom i marljivošću, podji u službu. Kad sve budeš znao, na svakom putu tebi će lako biti. Ti samo uči i skupljaj blagoslove, a Bog će ti već pokazati šta treba da budeš - doktor, sudija ili inženjer... Otac Hristofor je na komadić hljeba namazao malo kavijara, stavio ga na usta i rekao: - Apostol Pavle kaže: nemojte da se hvatate nauke čudne i svakojake. Naravno, ako je to čarobnjaštvo, prazno naklapanje ili dozivanje duhova s onog svijeta, kao što je to činio Saul, ili učenje nauka od kojih nemaš koristi ni ti ni drugi, onda je bolje da se i ne uči. Treba prihvatiti samo ono što je Bog blagoslovio. Tu se snadji... Sveti apostoli su govorili na svim jezicima - uči i ti jezike; Vasilije Veliki je učio matematiku i filozofiju - i ti uči, sveti Nestor je pisao istoriju - i ti uči i piši istoriju. Svecima se prilagodjavaj... Otac Hristofor je srknuo iz tanjirića, obrisao brkove i odmahnuo glavom. - Dobro! - rekao je on. - Ja sam na starinski način učio, mnogo štošta sam već zaboravio, a i živim drukčije nego drugi. Ne može se čak ni porediti. Na primjer, negdje u velikom društvu, na ručku ili na nekom skupu kažem nešto na latinskom ili navedem štogod iz istorije ili filozofije, i ljudima je prijatno, a i meni je drago... Ili, evo isto, kada izadje okružni sud i treba zakletve polagati, svi se drugi sveštenici snebivaju, a ja sam sa sudijama, tužiocima i advokatima kao svoj sa svojim: učeno porazgovaram, čaj s njima popijem, pošalim se, pa i upitam što ne znam... I njima je to prijatno. Tako ti je to, brate... Znanje je svjetlost, a neznanje tama. Uči! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 4/7/2010, 5:49 pm | |
| Mala šala - Anton Pavlovič ČehovVedro zimsko podne... Mraz stegao, sve puca, i Nađenjki, koja me drži pod ruku, hvata se srebrnasto inje po uvojcima, na slepoočnicama i na maljicama iznad gornje usne. Stojimo na visokom bregu. Od naših nogu do samog podnožja pruža se strma ravan u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, postavljene jarkocrvenom čojom. - Da se spustimo, Nadežda Petrovna, - molim ja. - Samo jedanput! Verujte mi, ostaćemo živi i čitavi. Ali Nađenjka se boji. Sav taj prostor od njenih majušnih kaljača pa do kraja ledenog brega izgleda joj kao strašna, neizmerno duboka provalija. Kad pogleda dole, ona premre i zastane joj dah čim je pozovem da sedne u sanke, a šta će tek biti ako se usudi da poleti u provaliju! Ona će umreti, poludeće. - Preklinjem vas! - govorim joj. - Zašto se bojite? Shvatite da je to malodušnost, kukavičluk! Nađenjka najzad popušta, i ja joj na licu čitam da ona popušta iako je to opasno po život. Bledu, uzdrhtalu, nameštam je u sanke, obgrlim je rukom i zajedno se sunovraćujemo u bezdan. Sanke lete kao strela. Vazduh koji prosecamo šiba u lice, huči, zviždi u ušima, bolno štipa od besa, hoće da skine glavu s ramena. Od siline vetra ne možemo da dišemo. Kao da nas je sam đavo zgrabio svojim kandžama pa nas s rikom vuče u pakao. Predmeti oko nas slivaju se u jednu dugu traku koja strmoglavo juri... Evo, još časak samo - čini nam se - i propali smo! - Ja vas volim, Nađa! - izgovaram poluglasno. Sanke počinju da klize sve sporije i sporije, hujanje vetra i zujanje salinaca nisu više tako strašni, dah više ne zastaje, i evo nas najzad dole. Nađenjka je ni živa ni mrtva. Bleda, jedva diše... Ja joj pomažem da ustane... - Ni za živu glavu neću se više spuštati - kaže ona gledajući me razrogačenim očima punim užasa. - Ni za šta na svetu! Umalo nisam presvisla! Malo kasnije ona dolazi k sebi, i već mi upitno zagleda u oči: jesam li ja rekao one četiri reči ili su joj se samo one pričule u huci vihora? A ja stojim kraj nje, pušim i pažljivo razgledam svoju rukavicu. Ona me hvata pod ruku i mi dugo šetamo oko brega. Zagonetka joj, očigledno, ne da mira. Jesu li izgovorene one reči ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, časti, života, sreće, pitanje vrlo važno, najznačajnije na svetu. Nađenjka mi prodornim pogledom nestrpljivo, tužno zagleda u lice, odgovara bez veze, čeka hoću li ja započeti razgovor. O, koliko promena na tom dragom licu, koliko promena! Ja vidim, ona se bori sa sobom. htela bi nešto da kaže, nešto da pita, ali ne na-lazi reči, nezgodno joj je, strašno, smeta radost... - Znate šta? - kaže ona ne gledajući me. - Šta? - pitam ja. - Hajde još jednom ... da se spustimo. Penjemo se uza stepene na breg. Ja ponovo nameštam bledu, uzdrhtalu Nađenjku u sanke, ponovo letimo u stravičnu provaliju, ponovo huji vetar i zuje salinci, i ponovo u najjačoj i najbučnijoj jurnjavi sanki ja izgovaram poluglasno: - Ja vas volim, Nađenjka! Dok se sanke zaustavljaju Nađenjka meri pogledom breg niz koji tek što smo se spustili, zatim dugo gleda u moje lice, osluškuje moj glas, ravnodušan i nimalo strastan, i sva, sva, čak i njen muf i kapuljača, cela njena sitna pojava izražava krajnju nedoumicu. A na licu joj je ispisano: - U čemu je stvar? Ko je izgovorio one reči? On, ili mi se samo pričulo? Ta neizvesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Siroto devojče ne odgovara na pitanja, natmurilo se, samo što ne zaplače. - Hoćemo li kući? - pitam ja. - A menn ... meni se sviđa ovo sankanje - kaže ona crveneći. - Da se spustimo još jedanput? Njoj se "sviđa" to sankanje, a međutim, dok seda u sanke, ona je kao i pre toga bleda, jedva diše od straha, dršće. Spuštamo se treći put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali ja prinosim ustima maramicu, kašljem, i kad se nađemo na sredini brega, uspem da prošapćem: - Ja vas volim, Nađa! I zagonetka ostaje zagonetka! Nađenjka ćuti, razmišlja o nečemu... Ja je pratim sa sankanja kući, ona se trudi da ide što lakše, usporava korak i neprestano očekuje da li ću joj kazati one reči. Ja vidim kako se muči, kako se savladava da ne kaže: - Nije moguće da ih je govorio vetar! Ja neću da je to govorio vetar! Sutradan ujutru dobijem ceduljcu: "Ako idete danas na sankanje, svratite po mene. N." I od toga dana Nađenjka i ja - svakog dana idemo na sankanje i, spuštajući se odozgo, ja svaki put poluglasno izgovaram uvek iste reči: - Ja vas volim, Nađa! Uskoro se Nađa navikava na tu rečenicu kao na vino ili morfijum. Ona ne može da živi bez nje. Doduše, juriti niz breg strašno je kao i pre, ali sada već strah i opasnost daju posebnu čar rečima o ljubavi, rečima koje su zagonetne kao i pre, i koje tište dušu. Osumnjičena su uvek ista dvojica: ja i vetar... Ko joj od nas dvojice izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, očigledno, već svejedno; iz bilo kog pehara pio - svejedno je, samo da se opiješ. Jednog podneva uputih se sam na sankanje; umešavši se u gomilu, vidim kako Nađenjka prilazi bregu, kako me traži očima... Zatim se plašljivo penje uza stepenice... Strašno joj je da se sanka sama, o, koliko je to strašno! Ona je bleda kao sneg, dršće, ona ide kao na gubilište ali ide, ide odlučno, ne osvrćući se. Ona je sigurno odlučila da najzad proveri hoće li se čuti one zanosne slatke reči kad mene nema? Ja vidim kako, bleda, sa ustima otvorenim od užasa, seda u sanke, zatvara oči i, oprostivši se zauvek od života, kreće... "Zzzz" ... zuje salinci. Ne znam čuje li Nađenjka one reči... ja samo vidim kako ona ustaje iz sanki iznurena, slaba, a po licu joj se vidi da ni sama ne zna da li je čula nešto ili nije. Dok se spuštala, strah joj je oduzeo sposobnost da čuje, da razaznaje šumove, da shvata... Ali evo dolazi i prolećni mesec mart... Sunce je sve blaže. Naš ledeni breg tamni, gubi svoj sjaj i kravi se najzad. Mi prestajemo da se sankamo. Sirota Nađenjka više nema gde da čuje one reči, niti ima ko da ih izgovara - vetar se ne čuje, a ja se spremam za Petrograd, na duže vreme, po svoj prilici zasvagda. Nekako dan-dva pre odlaska, u sumrak, sedim ja u bašti, a od dvorišta u kome živi Nađenjka ta bašta je odvojena visokom ogradom sa šiljcima... Još je prilično hladno, na đubrištu još ima snega, drveće je mrtvo, ali već miriše na proleće i spremajući se na počinak gavrani bučno graču. Prilazim ogradi i dugo posmatram kroz rupu. Vidim kako Nađenjka izlazi na trem i diže tužan, izgubljen pogled prema nebu... Prolećni vetar duva pravo u njeno bledo sumorno lice... On je podseća na onaj vetar koji nam je hučao onda na bregu kad je slušala one četiri reči, i lice joj postaje tužno, pretužno, a niz obraz klizi suza... I siroto devojče pruža obe ruke kao da moli taj vetar da još jednom donese one reči. I ja, sačekavši vetar, izgovaram poluglasno: - Ja vas volim, Nađa! Bože moj, šta se zbiva s Nađenjkom! Ona klikće, smeši se celim licem i pruža u susret vetru ruke, radosna, srećna, tako lepa. A ja odlazim da se spremam za put. To je bilo davno. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama želela - to je svejedno, za sekretara plemićkog starateljskog fonda i sad već ima troje dece. Ono kako smo nas dvoje nekada išli na sankanje i kako joj je vetar donosio reči: "Ja vas volim, Nađenjka" - nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najdirljivija i najlepša uspomena u životu... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 13/12/2010, 10:19 am | |
| Kameleon
Preko pijace ide policijski nadzornik Očumelov u novom šinjelu i s malim zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplenjenog ogrozda. Naokolo tišina… Na pijaci ni žive duše… Otvorena vrata radnji i krčmi zure na ovaj božji svet tužno, kao gladne čeljusti. Oko njih nema čak ni prosjaka. - A ti ‘oćeš da jedeš, prokletinjo jedna! – začu odjednom Očumelov. – Držte ga, ljudi! U današnje vreme ujedanje je zabranjeno. Držte ga! Uaa! Čuje se pseće skičanje. Očumelov se osvrne i ugleda: iz drvare trgovca Pičugina, podskakujući na tri noge i osvrčući se, beži pseto. Za njim juri čovek u uštirkanoj platnenoj košulji i raskopčanom prsluku. On trči za njim i, sav povijen napred, pada na zemlju i hvata psa za zadnje noge. Opet se čuje pseće skičanje i povik: „Držte ga.“ Iz radnji se pomaljaju sanjiva lica i ubrzo se kod drvare, skuplja gomila sveta kao da je iz zemlje izrasla. - Izgleda neki nered, vaše blagorodstvo!... – reče policajac. Očumelov se okrenu polulevo i pođe gomili. Kraj samih vrata drvare vide da stoji pomenuti čovek, u raskopčanom prsluku i, podigavši uvis desnu ruku, pokazuje gomili okrvavljeni prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: „ Platićeš ti meni, huljo!“ – a i sam prst izgleda kao znamenje pobede. U tom čoveku Očumelov poznade juvelira Hrjukina. A u sredini gomile, drhteći celim telom, čuči raskrečenih prednjih nogu i vinovnik skandala – beo, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pegom na leđima. U njegovim suznim očima vidi se izraz tuge i smrtnog straha. - Šta je to ovde? – upita Očumelov upadajući u gomilu. – Zašto je ovde? Zašto si ti taj prst?... Ko je vikao? - Idem ja, vaše blagorodstvo, i nikog ne diram... – počinje Hrjukin, iskašljavajući se u psenicu – zbog drva, znate, sa Mitričem, kad odjednom ovaj gad, ni pet ni šest, pa mene za prst!... Vi izvinite, ali ja sam čovek radnik... Radim sitne stvari. Neka mi se plati, jer ja ovim prstom možda neću moći nedelju dana ni da maknem... Toga, vaše blagorodstvo, nema u zakonu da čovek od svakog živinčeta strada... Ako svako počne da ujeda, onda je bolje da čovek ne živi na ovom svetu... - Hm!... Dobro, de... – veli strogo Očumelov, nakašljavajući se i mršteći obrve. – Dobro... Čije je to pseto? Ja to neću tako ostaviti! Pokazaću ja vama za to puštanje pasa! Vreme je već da obratimo pažnju na tu gospodu koja ne žele da se pokoravaju propisima! Kad ga rebnem novčanom kaznom, nitkova, upamtiće on meni šta znači pseto i ostale životinje skitnice! Naučiću ja njega pameti! Jeldirine – obrati se nadzornik policajcu – odmah da doznaš čije je pseto i sačiniš zapisnik! A pseto treba ubiti! I to odmah! Sigurno je besno... Čije je ovo pseto, pitam ja vas? - To je, izgleda, generala Žigalova – reče neko iz gomile. - Generala Žigalova? Hm... skini mi, Jeldirine, šinjel... Strašno je vrućina! Mora biti pred kišu... Samo jedno ne mogu da razumem... kako je moglo da te ujede? – obraća se Očumelov Hrjukinu. – Otkud će ono da dosegne do tvog prsta? Ovo je malo kuče, a ti, gle, kakva si ljudina! Mora da si prst ogrebao, a onda ti je palo na um da nas lažeš. Jer ti si poznata sorta! Znam ja vas, sotone jedne! - On mu je, vaše blagorodstvo, cigaretom njušku opekao, radi smejurije, a ono, ne budi lenjo, nego ćap za prst... Glup i svadljiv čovek, vaše blagorodstvo! - Lažeš, Ćoro! Kad nisi video, šta onda lažeš? Njihovo blagorodstvo je pametan gospodin i zna ko laže, a ko istinu govori, kao na ispovesti... On ima u zakonu napisano... Sada smo svi jednaki... I ja imam brata u žandarmeriji... ako želite da znate. - Bez priče! - Ne, ovo nije generalovo... – reče mudro policajac. – Ne drži general ovakve. On drži većinom ptičare... - Znaš li sigurno? - Sigurno, vaše blagorodstvo... - I ja to znam. General ima pse skupocene rase, a ovo... đavo bi ga znao šta je! Nit mu je dlaka lepa, nit njuška... jednom rečju ne vredi ni lule duvana... Zar takve pse da on drži? Gde vam je pamet? Da se nađe u Petrogradu ili Moskvi ovakvo pseto, znate li šta bi bilo? Tamo ne bi ni pogledali u zakon, nego trenutno... kamen o vrat! Ti si, Hrjukine, stradao, pa nemoj tu stvar tako da ostavljaš... Treba ih naučiti pameti! Vreme je... - A možda je generalovo... – glasno razmišlja policajac. – Na ćelu mu ništa ne piše... Onomad sam u njegovom dvorištu video ovakvo jedno. - Pa naravno da je generalsko! – reče glas iz gomile. - Hm!... Ogrni mi, brate Jeldirline šinjel... Nešto je zahladnelo... Ježim se... Odvešćeš psa generalu i tamo ćeš pitati. Kazaćeš da sam ga ja našao i poslao... I reci da ga ne pušta na ulicu... Pseto je možda skupo, a ako mu svaka svinja bude pekla cigaretom njušku, može pas da krepa. Jer pas ti je živinče nežno... A ti, budalo, spusti tu ruku! Nemoj da nam pokazuješ... taj svoj glupački prst! Sam si kriv!... - Evo, ide generalov kuvar, njega ćemo pitati... Ej, Prohore! Dođi, brate, ovamo! Pogledaj ovo pseto... Je li vaše? - Baš si pogodio! Ovakvih nikada nismo imali! - Ama ne treba ni pitati – reče Očumelov. – To je, očevidno, neko pseto lutalica! Šta ima tu da se priča... Kad vam ja kažem da je lutalica. Treba ga ubiti, i tačka! - To nije naše – nastavlja Prohor – nego generalovog brata što je onomad doputovao. Naš gospodin ne voli hrtove. To njihov brat voli... - A zar je njihov brat doputovao? Vladimir Ivanič? – pita Očumelov, a lice mu ozari ushićen osmeh. – Gle ti, molim te! A ja nisam ni znao. Doputovali u goste? A! - U goste... - Vidi ti, molim te... Zaželeli se brata... A ja nisam ni znao! Dakle, ovo je njihovo psetance? Baš mi je milo... Uzmi ga... Lepo psetance... Živahno... Pa ovoga ham za prst! Ha-ha-ha... De, šta ti je, šta drhtiš! Rrr... Rrr... ljuti se, obešenjak... kuca mala... - Prohor vabi psa i odlazi s njim sa drvare... Svet se smeje Hrjukinu. - Pašćeš ti meni šaka! – preti mu Očumelov, uvija se u šinjel i nastavlja svoj put po pijaci. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 1/1/2011, 3:24 pm | |
| Činovnikova smrt
Jedne divne večeri isto tako divni ekonom, Ivan Dimitrič Červjakov, sedeo je u drugom redu fotelja i gledao pomoću dogleda „Korneviljska zvona“. Gledao je i osećao se na vrhuncu sreće. Kad odjednom... U pripovetkama se često sreće ovo „kad odjednom“. Pisci imaju pravo: život je tako pun iznenađenja! Odjednom mu se lice namršti, oči se upola sklopiše, disanje se zaustavi... skinuo je dogled s očiju, nagnuo se i... a-phi!!! Kao što vidite, kinuo je. Kijanje nije zabranjeno nikome i nigde. Kijaju i seljaci i šefovi policije, a ponekad čak i tajni savetnici. Svi kijaju. Červjakov se nije nimalo zbunio, obrisao se maramicom i kao lepo vaspitan čovek pogledao oko sebe: da nije koga slučajno uznemirio svojim kijanjem? Ali se tek sad morao zbuniti. Video je kako stračić, koji je sedeo ispred njega u prvom redu fotelja, brižljivo briše rukavicom svoju ćelu i vrat i nešto gunđa. Červjakov je u starčiću prepoznao visokog činovnika Brižalova koji je imao rang generala i služio u direkciji saobraćaja. „Uprskao sam ga pljuvačkom!“ pomisli Červjakov. „Nije moj starešina, ali je ipak neprijatno. Treba se izviniti.“ Červjakov se nakašlja, naže se napred i reče šapatom generalu na uvo: - Izvinite, Vaše prevashodstvo, ja sam vas poprskao pljuvačkom... Sasvim slučajno sam... - Molim, molim... - Tako vam Boga, oprostite. Verujte... nisam hteo. - Ta sedite, molim vas! Pustite me da slušam! Červjakov se zbuni, glupo se osmehnu i poče da gleda scenu. Gledao je, ali više nije osećao blaženstvo. Počelo ga je mučiti nespokojstvo. Za vreme pauze prišao je Brižalovu, povrteo se oko njega, i kad je savladao strah, promrmljao: - Ja sam Vas poprskao, vaše prevashodstvo... Izvinite... jer sam... sasvim nehotice... - Manite, molim Vas... Ja sam već i zaboravio, a vi sve istu pesmu! – reče general, a donja mu usna zadrhta od ljutine. „Zaboravio, a oči mu pune zlobe“, pomisli Červjakov podozrivo pogledajući generala. „Neće ni da govori. Treba mu objasniti da ja uopšte nisam hteo... da je prirodni zakon, jer može pomisliti kako sam hteo da ga pljunem. Ako sad ne misli, kasnije će pomisliti!...“ Kad je došao kući, Červjakov ispriča ženi šta mu se desilo. Učini mu se da je žena i suviše lakomisleno gledala na celu stvar; bila je malo uplašena, a kad je čula da je Brižalov iz druge ustanove, umirila se. - Pa ipak otidi, izvini se – reče. – Pomisliće... ne umeš da se ponašaš u društvu! - U tome i jeste nevolja! Izvinjavao sam se, a on nekako čudno... nijedne ljudske reči da kaže. Doduše, nije ni bilo vremena za razgovor. Sutradan Červjakov obuče novu uniformu, podšiša se i pođe Brižalovu da mu objasni... Kad je ušao u generalovu sobu za primanje stranaka, ugleda mnogo molilaca, a među njima i samog generala, koji je već počeo da prima molbe. Pošto je saslušao nekoliko molilaca, general pogleda na Červjakova. - Sinoć u „Arkadiji“, ako se sećate, Vaše prevashodstvo – poče da raportira ekonom – kinuo sam i... nehotice Vas poprskao... Izvin... - Koješta... šta Vam pada na pamet! Šta vi želite? – obrati se general sledećem moliocu. „Neće ni da čuje!“ pomisli Červjakov i preblede. „Znači, ljuti se... Ne, ovo se ne sme tako ostaviti... Objasniću mu...“ Kad je general završio razgovor i s poslednjim moliocem i pošao u svoj kabinet, Červjakov koraknu za njim i promrmlja: - Vaše prevashodstvo! Usuđujem se da uznemirim Vaše prevashodstvo, ali to činim, mogu reći, jedino iz osećanja kajanja!... Nisam namerno, i sami izvolite znati! General zlovoljno iskrivi lice i odmahnu rukom. - Pa Vi se prosto podsmevate, poštovani gospodine – reče i nestade iza vrata. „Kakvo podsmevanje?“ pomisli Červjakov. „Nema tu nikakvog podsmevanja! General, pa ne može da shvati! Kad je tako, neću više ni da se izvinjavam ovom fanfaronu! Neka ide do đavola! Napisaću mu pismo, ali dolaziti neću! Bogami neću!“ Tako je mislio Červjakov idući kući. Ali pismo generalu nije napisao. Mislio je, mislio, ali nikako nije mogao da smisli to pismo. Morao je sutradan opet otići da objasni stvar. - Ja sam dolazio juče i uznemirio Vaše prevashodstvo – promrmlja kad ga general malo začuđeno pogleda – ne zato da nekog ismevam, kao što ste Vi izvoleli reći. Ja sam se izvinjavao zato što sam kinuo i poprskao Vas... a nije mi bilo ni na kraj pameti da nekog ismevam... Otkud ja smem da ismevam? Kad bismo se mi podsmevali, onda, znači, nikakvog poštovanja prema ličnostima... ne bi bilo... - Napolje!! – dreknu general iznenada, sav pomodreo i uzdrhtao od besa. - Šta? – zapita šapatom Červjakov, premro od užasa. - Napolje!! – ponovi general i zalupa nogama. Červjakovu se u utrobi nešto prekide. Obnevideo i ogluveo, on ustuknu prema vratima, iziđe na ulicu i ode posrčući... Kad je mahinalno došao kući, legao je na divan ne skidajući uniformu i... umro. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 20/3/2011, 2:34 pm | |
| NEUSPEH
Ilija Sergejič Peplov i žena mu Kleopatra Petrovna stajali su kod vrata pa su žudno i željno osluškivali. Tamo iza vrata, u maloj sali, dešavala se, po svoj prilici, izjava ljubavi, a izjavljivali je njihova kći Natašenjka i učitelj grananske škole Ščupkin. - Trza! – šaputao je Peplov, drhteći od nestrpljenja i tarući ruke. – Pazi sad, Petrovna, čim počnu da govore o osećanjima, odmah ikonu sa zida skidaj pa ćemo ući da ih blagoslovimo... Zateći ćemo ih na samom delu... A blagoslov sa ikonom je svet i nenarušiv... Posle nam ne umače, pa makar nas i sudu tužio.
A tamo, iza vrata, vodio se ovakav razgovor: - Ostavite vi vaš karakter – govorio je Ščupkin, paleći šibicu o svoje karirane pantalone. – Nikakavih pisama ja vama pisao nisam! - Gle’te, molim vas! Mislite ja ne poznajem vaš rukopis! – kikotala se devojka, afektirano i potcikujući i svaki čas pogledajući u ogledalo. – Odmah sam poznala! I kako ste čudni! Vajni nastavnik krasnopisa, a pišete svračijim nogama! Pa kakav ste vi nastavnik pisanja, kad vi sami rnavo pišete? - Hm!... To ništa ne znači. U krasnopisu nije glavno rukopis, glavno je da se učenik ne zaboravlja. Nekog lenjirom po glavi mlatnem, nekog isteram da kleči... A i šta mi je opet rukopis! Ništavna stvar! Nekrasov je pisac bio, a sramota te pogledati kako je taj čovek pisao. U celokupnim delima iznesen je njegov rukopis. - Znam, al ono je Nekrasov, a ovo ste vi... (uzdah). Ja bih za pisca sa zadovoljstvom pošla. On bi mi stalno pesme za uspomenu pisao! - Pa pesme vam i ja mogu pisati, ako želite. - A o čemu vi možete pisati? - O ljubavi... o osećanjima... o vašim očima... Pamet da vam se pomeri kad pročitate... Kao kiša ćete plakati! A ako vam napišem poetične stihove, onda ćete mi, valjda, dozvoliti ručicu da vam poljubim? - Vrlo važno!... Možete ako ćete i sad da poljubite. Ščupkin podskoči pa, izbečivši oči, prionu uz punačku ručicu koja je mirisala na sapun od jaja. - Skidaj ikonu – užurba se Peplov, munuvši rukom svoju ženu, pobledeo od uzbunenja i zakopčavajući se. - Pa ni sekunde ne oklevajući, Peplov širom otvori vrata. - Deco... – promrmlja on, dižući ruke put neba i plačljivo ćmirkajući. – Gospod će vas blagosloviti, deco moja... Živite... plodite se... množite se... - I... i ja vas blagosiljam... – prozbori majka, plačući od sreće. – Srećni bili, mili moji! O, ta vi mi jedino moje blago oduzimate! – obrati se ona Ščupkinu. – Pa volite moju kćer, čuvajte mi je...
Ščupkin zinu od iznenanenja i straha. Ulazak roditelja bio je tako iznenadan i smeo da nije mogao ni reči da progovori. - Ukebaše me! Sputaše me! – pomisli on, sav pretrnuo od straha. – Klopka se sklopila. Iz te kože nikud! I on pokorno podmetnu glavu kao da bi da kaže: „Evo, uzmite je – pobenen sam!“ - Bla... blagosiljam... – nastavi tata, pa se i on zaplaka. – Natašenjka, dete moje... stani tu do njega... Daj ikonu, Petrovna... Ali tu roditelj najednom prestade da plače, a lice mu se sve iskrivi od besa. - Krljo jedna! – reče on ženi ljutito. – Glupa glavo! Kakva ti je to ikona? - Ej, naopako i u zao čas!
Šta se desilo?
Nastavnik krasnopisa bojažljivo diže oči i vide da je spasen: onako u žurbi mamica je zgrabila sa zida, umesto ikone, portret pisca Lažečnjikova. Starac Peplov i njegova supruga Kleopatra Petrovna, sa portretom u rukama, stajahu zbunjeni, ne znajući šta da rade i šta da kažu.
Nastavnik krasnopisa iskoristi zabunu pa – strugnu...
A. P. Čehov | |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) 26/2/2018, 2:31 pm | |
|
http://skolasvilajnac.edu.rs/wp-content/uploads/Anton-Pavlovic-Cehov-Ujka-Vanja.pdf
Ujka Vanja analiza dela – Anton Pavlovič Čehov
Tragikomediju Ujka Vanja je napisao poznati ruski dramaturg Anton Čehov. Celokupna radnja drame se odvija na jednom mestu – imanje Serebjakova. Drama je izgrađena od jednostavnog obrasca, radi se o jednoj grupi likova u određeno vreme. Čehov u drami opisuje osnovna osećanja, osećanja običnih ljudi, koja ne stvaraju sukobe. Zajedničko za sve likove je kompleks promašenosti. Lektira Ujka Vanja čita se u trećem razredu srednje škole. Iako nije velikog obima, ova lektira vam može izgledati kao teška za analizu i upravo zbog toga vam savetujemo da pročitate naš članak u kome se nalazi: Ujka Vanja prepričano delo, analiza likova i kratka biografija Čehova.
Pisac: Anotn Pavlovič Čehov Književni rod: drama Književna vrsta: tragikomedija Mesto radnje: neimenovano selo u Rusiji Vreme radnje: kraj 19. veka Ujka Vanja prepričano delo Drama je napisana je u četiri čina. U sledećem delu analize nalazi se ukratko prepričana lektira Ujka Vanja po činovima.
Prvi čin Ispred kuće sede dadilja Marina i Astrov. Astrov je lekar i priča o tome kako je došao u provinciju pre 10 godina. Tokom tih godina je upoznao dosta ljudi i razočaran je u svet. Sada ga zanima samo priroda. Pošto je Ujka Vanja drama impresije nema mnogo dijaloga. Gledaoci se više upoznaju sa atmosferom koja vlada na imanju. Dijalog obiluje rečitim pauzama i ćutanjem.
Ujka Vanja (Vojnicki) se žali na Serebrjakova, svog zeta. Otkako su došli Jelena i on, nema više reda u kući. Ljubomoran je na Serebrjakova, koji ima lepu i mladu ženu Jelenu, a ona pored njega nije srećna. Atmosfera u kući je jako tužna – niko se ni sa kim ne slaže. Sonja, Serebrjakova kćerka iz prvog braka, je ljuta na oca i ne priča nedeljama sa Jelenom. Ujka Vanja ne podnosi Serebrjakova jer se godinama brine o njemu i njegovo imanju i život mu je prošao bez ikakvog smisla, a Serebrjakov ne podnosi Jelenu jer sumnja u njenu vernost.
Drugi čin U drugom činu radnja se prebacuje u kuću, pala je noć. U trpezariji sede i razgovor vode profesor Serebrjakov i njegova žena Jelena. On je sujetan, misli da je najbolji i najbitniji na celom svetu i voli da mu drugi ugađaju i lete oko njega. Njegova žena pokušava da mu ugađa. Veoma je očigledno da Sonja ne podnosi oca. U razgovoru između Sonje i Jelene saznajemo da je Sonja zaljubljena u Astrova, ali on nju ne primećuje. Jelena takođe gaji osećanja prema Astrovu. Dok su Astrov, kao i Ujka Vanja, zaslepljeni Jeleninom lepotom. Takođe, saznajemo koliko je Ujka Vanja ogorčen svojim životom. Stalno se žali koliko mu je život promašen. Njegov odnos sa Serebrjakovim je godinama sve gori i gori. Serebjakov im je svima preomenio način života, te su zbog toga nezadovoljni i vlada apatija. Čini im se da ništa ne mogu da promene. Sve je statično i vlada melanholija u kući.
Treći čin Na početku trećeg čina saznajemo da je već prošlo dosta vremena, sada je septembar. I dalje Jelena i Sonja imaju ista osećanja prema Astrovu. Astrov sada to zna, ali prema Sonji i dalje ništa ne oseća. Atrov otvoreno pokazuje svoja osećanja prema Jeleni i nabacuje joj se.
Dolazi do svađe između ujka Vanje i Serebrjakova. Serebrjakov sve obaveštava da želi da proda imanje. Ujka Vanja se žustro protivi tome jer je ceo svoj život proveo tu i brinuo se kući i zemlji. Ujka Vanja je pucao na Serebrjakova, ali njemu nije ništa jer ga je promašio. Na kraju trećeg čina Ujka Vanja pokušava da se ubije morfijumom.
Četvrti čin Na kraju drame Jelena i Serebrjakov se pakuju i odlaze. Astrov takođe odlazi kući. Na imanju se vraća sve kako je bilo ranije. Sonja i Vojnicki ostaju sami u kući. Život im se vraća u normalu, kao što je i bilo pre dolaska gostiju. Njih dvoje su i dalje nesrećni i nezadovoljni svojim životom.
Analiza likova Glavni likovi u drami Ujka Vanja su: Ujka Vanja ( Vojnicki), Serebrjakov, Jelena, Sonja i Astrov.
Ivan Petrovič Vojnicki – ujka Vanja On ima 47 godina i već 25 godina radi za Serebrjakova. Nesrećan je zbog toga što mu je život promašen i ceo život je posvetio brizi o Sonji i Serebrjakovu. Čini mu se da mu je život uništen, i da je živeo normalno mogao bi da se posveti učenju. Nesrećan je zbog toga što se nije ostvario kao porodičan čovek.
Ujka Vanja očekuje Jeleninu naklonost i prati je u stopu, ali shvata da se njoj više svidja Astrov. Mnogo ga je pogodilo što Serebrjakov želi da proda imanje jer to je jedino što on može nazvati kućom.
Aleksandar Vladimirovič Serebrjakov Došao je sa svojom ženom Jelenom da živi na imanju svoje prve žene. Serebrjakov je u penziji i više nema dovoljno novca da živi u gradu. On je bio profesor i već 25 godina se bavi umetnostšću, ali je ne razume. Svi su nesrećni oko njega, ali on to ne primećuje jer drugi mu nisu bitni. Veoma je sebičan, samoživ i želi da sve bude po njegovom. Kćerka ga ne podnosi, ali on ne pokazuje da mu je krivo. Želi da proda imanje jer mu nedostaje život u gradu i sa tim parama bi mogao da se vrati i živi tamo.
Jelena Andrejevna Jelena je druga žena Serebrjakova. Ona je mlada i lepa, ima 27 godina. Sonja nije pričala sa njom nedeljama od kako je došla na imanje. Jelena je veoma nesrećna. Ima starog muža i dosadno joj je sa njim. Od kako je došla u provinciju u nju su se zaljubili Vojnicki i Astrov. Ona ima osećanja prema Astrovu i to pokazuje, ali ni u jednom trenutku ne pomišlja da nešto konkretno uradi. Ona teši Serebrjakova da će i ona uskoro biti stara, ali u suština ona ne želi brzo da ostari i pati što nema mlađeg muža.
Jelena smatra da ju je Serebrjakov “ubio”, u potpunosti predao dosadi i to mu jednom prilikom i govori. Ona ne radi ništa u životu, nema apsolutno nikakvih obaveza i živi potpuno parazitski. Astrov joj ukazuje na to. Pomirila se sa tim statičnim životom, bez daljih ambicija i ikakvih promena.
Sofija Aleksandrovna – Sonja Sonja je najnesrećniji lik u drami Ujka Vanja. Ona je plemenita, osećajna i pomaže drugima. Nije htela nedeljama da priča sa Jelenom. Prva stvar koja se isprečila u odnosu Sonje i Jelene, bila je činjenica da je, po Sonji, Jelena pristala da se uda za njenog oca iz koristi. Kada je Sonja konačno otišla da priča sa maćehom, Jelena joj govori da greši i uverava je u suprotno. Rekla joj je da mu se divi, da ga poštuje i kako joj pruža oslonac u daljem životu. Ona je priznala Jeleni da je zaljubljena u Astrova. Sonja je svesna da je ružna i stalno se žali da želi da bude lepa. Astrova ravnodušnost prema njoj je ubija.
Jedino se Sonja brine kako je Vojickom. Ona pokušava da mu pomogne da ne pije i stalno govori Astrovu da ujka Vanji ne da da pije. Na kraju drame ostaje sama sa ujkom u kući. Sonja se nada da će se njen život popraviti nakon odlaska Serebrjakova i Jelene.
Mihailo Ljvovič Astrov On ima 37 godina. Došao je da radi u selo pre 10 godina. Smučili su mu se ljudi u provinciji i misli da su ljudi prljavi, grozni i čini mu se da je okružen upravo takvim ljudima. Sada mu je jedino priroda važna. Brine o klimi, sadi drveće i pokušava da spreči seču šuma. On se zaljubio u Jelenu samo zbog njenog spoljašnjeg izgleda. Veruje da bi Jelena mogla da mu zavrti mozak, ali to nije ljubav. Nesrećan je što ne može ni sa kim biti blizak. On zna da je Sonja takođe zaljubljena u njega, ali on ne želi ništa sa njom.
Kratka biografija Anton Pavlovič Čehova
Anton Čehov je rođen 1860. godine. Iako je išao na medicinski fakultet bavio se pisanjem drama i priča. Na kraju nije završio fakultet i potpuno se posvetio književnosti. On je jedan od najpoznatijih ruskih dramaturga. On je jedan od prvih psiholoških realista. Voleo je da putuje i upoznaje kulture ostalih naroda. Imao je nekoliko značajnih ljubavi u životu i na kraju se oženio sa Olgom Kniper. Umro je u Nemačkoj 1904.godine posle dugogodišnje borbe protiv bolesti.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Anton Pavlovic Cehov (1860-1904)  | |
| |
|  | | | Anton Pavlovic Cehov (1860-1904) | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 9 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 9 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|