Antonio Machado

Antonio Machado,
španjolski pjesnik rođen je 1875. godine u Sevilji, a umro je u Collioureu (Francuska) 1939. godine. Najmlađi od slavne Generacije `98, je obilježio prva dva desetljeća dvadesetoga stoljeća u španjolskoj književnosti trajnim vrijednostima. On je središte originalnosti izveo iz vlastitog otajstva ostajući vjeran sebi i svojoj zemlji, običnom čovjeku, ali i svemu onom što tvori španjolsku zasebnost u njenom ethosu: ljudskoj sudbi uokvirenoj u strasti, ljubavi, patnji, nadanju i snatrenju. Zbirke: “Samoće”, “Poezija” Najkineskiji od španjolskih pjesnika, bio je u to vrijeme usamljeni udovac u četrdesetim godinama. Njegova žena Lenora, koju je oženio kada je ona imala petnaest a on trideset i tri, umrla je sa nepunih osamnaest godina, u ljeto 1912. Bio je to udarac od kojeg se on neće nikada oporaviti; i Lenora, i brda Kastilje na kojima se mogla vidjeti Machadova dugačka figura kako neumorno gura njezina kolica tog posljednjeg ljeta, stalno će se vraćati u njegovu poeziju. Rubén Dario ga je ovako fiksirao u vremenu: “Tajanstven i tih. Jedva si mu mogao susresti pogled, toliko je bio dubok. Govorio bi s dodirom više milosti i sramežljivosti, i zamalo se moglo vidjeti svjetlost njegovih misli kako gore. Mogao je biti pastir lavova, i u isto vrijeme, pastir janjadi.”“Nikada nisam bliže misliti jednu stvar, nego kada sam napisao suprotno,” zapisao je Machado. Kada je kao prvi u zapadnom svijetu, pisao pjesme u kojima pripovjedač kao da ne postoji, u kojima s istim poštovanjem prilazi sanjanom i vidljivom krajoliku i pušta ih da teku usporedo, nikada ne prosuđujući i poturajući čitatelju istine, nije bio svjestan čudesne sličnosti s Wang Weiem, budističkim pjesnikom dinastije Tang iz 7. stoljeća, za kojeg nije ni mogao znati. Ali predmet ovog uvoda je nešto drugo. Građanski rat donosi u Machadove krajolike lunarnu pustoš i ogromnu tugu izgubljene Španjolske: nakon što je aktivno sudjelovao u obrani republike, napušta Barcelonu s drugim izbjeglicama 22. siječnja 1939., u samu zoru Francovog dana. Putnici iz pretrpanih vojnih ambulantnih kola koja su se po olujnoj kiši probijala u noći 27. siječnja iz Figuerasa do francuske granice, sjećaju se plemenitog starog učitelja koji je odbijao ući dok svi zaostali ne budu zbrinuti, riječima: “ja imam vremena, ja imam vremena.” Umro je nedugo poslije, izmočen od kišnih bujica i iscrpljen pješačenjem smrznutim planinskim prijevojima, u Colliouru, mjestu na francuskoj obali, gdje je i pokopan. Nobelovac Juan Ramón Jiménez koji je našao egzil u Portoriku, izrazio je nadu “da će se njegov prijatelj Machado, koji je tako dobro poznavao oporu i neujednačenu putanju smrti, znati vratiti u voljenu Kastilju, nekim podzemnim nebom.”

Mahovina raste

Mahovina raste u sjeni na trgu
i na svetom i ostarjelom kamenu
crkve. U atriju je prosjak …
Njegova je duša starija nego crkva.
U hladna jutra on se lagano uspinje
mramornim stepeništem
do kamenog zakutka … Tu se ukazuje
kroz razderan kaput njegova suha ruka.
Praznim dupljama svojih očiju
vidio je kako prolaze
bijele sjene, za svijetlih dana,
bijele sjene svetih časova.

Možda je u snu

Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Na prijateljevu pogrebu

Jednog su ga užasnog poslijepodneva u mjesecu srpnju
spustili u zemlju, pod suncem koje je divljački žarilo.
Blizu raskriljena groba
bijahu ruže uvelih latica, uz
žeravce trpka mirisa i
purpurnih cvjetova. Nebo:
čelično plavo, bez ijednog oblaka.
Puhao je ukočeni, suhi povjetarac.
Zatežući čvrste konope
Iznad otvorenog groba
Dva su radnika polako spustila
teški lijes u dubinu….
Mukli udarac dosegnute zemlje
Svečano je odjekivao tišinom.
Lijes koji udara o zemlju
U sebi ima nešto savršeno ozbiljno.
Nad crnim poklopcem lijesa
Kovitlala se zemljina prašina…
Vjetar nam je donio
Bjelkasti miris unutrašnjosti groba. –
A ti, sada bez sjene, spavao si i odmarao,
Trajni mir tvojim kostima…
Spavao si konačnošću
Najstvarnijeg, duboka sna.
2.
Popodne bijaše sneno i tužno,
tipično ljetno popodne. Bršljanove izdanke
Ljuljaše vjetar na zaprašenom, crnom vrtnom zidu…
Prskanje fontane.
Strugavim zvukom pokrenuo sam bravu.
Zahrđala stara vrata kreštavo su me
pustila unutra, teško se zanjihavši i još jednom
narušivši tišinu zaustavljenu u mrtvom popodnevu.
U praznom vrtu klokotavi zvuk
prštave vode pjevao je svoje razlivene stihove,
vodeći me sve bliže fontani. Iz njezinih je usta
po bijelim mramornim pločama kapala monotonija.
Fontana je pjevala: “Vraća li se doista
sve što je prošlo, snovi i moj poj?
Sporo poslijepodne u još usporenijem ljetnom vremenu…”
Odgovorio sam joj:
“Ne vraća se, sestrice,
Ništa osim udaljenog zvuka tvog pjevanja.”
“Bilo je to upravo ovakva popodneva.
Kao i tada, moja se voda slijevala
i jednoličnošću prekrivala mramor.
Sjećaš se, brate? Pogledaj mirtu u dugoj lisnatoj mantiji:
i tada je pjevala melodiju koju upravo sada
osluškuješ. Zreli plamenocrveni plodovi
visjeli su s grana baš kao što
vise i danas. Zar se doista ne sjećaš?
Istog ovakvog usporenog, kasnog popodneva…”
“Ne znam o kakvim dalekim snovima
i nasmijanim stihovima pričaš, sestrice u izviranju.
Poznajem samo tvoju blistavu vodu i njezin
vedri zvuk koji je nekoć imao okus po plamenocrvenim plodovima,
poznajem i vlastitu gorčinu koja se uz tebe rasplinjuje,
staro ljetno popodne snivajući sve nejasnijim snovima.
Znam tvoja ogledala čija pjesma
odražava muku jučerašnje ljubavi,
ali reci mi, fontano čarobna jezika,
podsjeti me na sretne legende koje davno zaboravih.”
“Ne poznajem sretne stare legende.
Sjećam se jedino davne melankolije.
Jednog jasnog popodneva tijekom usporena ljetnog vremena…
u muci svratio si svojoj tražiti moje rime.
Usne si prislonio smirenom mi tijeku:
tog si mi jasnog popodneva povjerio svoj zavjet.
Imao si vruće usne, goruću bol.
Žedne bijahu tada, žedne ih i sad susrećem.
“Zbogom zauvijek, fontano pjesme,
pospani stari vrtu vječnog jezika.
Zbogom zauvijek – tvoja je monotonija
Gorča od moje vlastite boli.”
Uz škriputav zvuk moj je ključ okrenuo bravu.
Zahrđala vrata polako su se prepustila cviležu,
teško se zanjihavši u tišini mrtvog popodneva.
3.
Limunovo drvo nepomično pridržava
blijedu i prašnjavu granu
nad čistom vodom fontanine čarolije,
u čijoj se unutrašnjosti, snivajući,
još jedan plod pojavljuje…
Popodne je jasno,
Proljeće u zraku,
Sredina ožujskog popodneva,
s tek daškom travanjske uznemirenosti.
Sâm sam na tihoj verandi:
tražim neku neisprobanu iluziju –
neku sjenu na bjelini zidova,
neko uspavano pamćenje
na kamenoj ogradi fontane,
možda u zraku dašak
laganog titraja talara.
Popodnevom pluta
miris odsutnosti,
šapćući blistavoj duši: nikad,
a srcu: čekaj.
Miris je to koji priziva duhove
davno umrlih djevojaka.
Da, pamtim te, jasno i sretno popodne
s proljećem u zraku,
bez ijednog rascvjetalog cvijeta,
kako si mi znalo donositi
sladak miomiris drage mente,
miris dobrog bosiljka
koji je majka uzgajala u glinenim posudama.
Vidjelo si kako zaranjam svoje nevine ruke
u bistru, čistu vodu
dosežući čarobni plod
koji sada sniva u dubinama fontane…
O da, pamtim te, sretno i jasno popodne,
s proljećem u zraku.
4.
Slijedim pjesmu
starih kadenci
koju djeca pjevaju
trčeći i igrajući se,
u trku slijevajući zvuke
u svoje najdraže snove
na način fontane
i njezine vodene pjesme:
monotoni,
prastari smijeh
lišen užitka,
s prastarim suzama,
no slobodan od gorčine,
iz starih legendi.
Na dječjim usnama
pjesma teče
poput zbrkane priče
još uvijek jasno bolne
priče o davnoj ljubavi
nikada do kraja ispjevanoj.
Igrajući se u sjeni
starog gradskog trga,
djeca pjevahu…
Stara kamena fontana
slijevala je vječnu,
kristalnu vodu legenda.
Djeca pjevahu
ingenioznu pjesmu
o stvarima koje traju
i ne mogu se okončati.
Pjesma je zbrkana,
bol je jasna –
Fontana mirno
nastavlja pripovijedati,
beznačajnu priču,
ispunjenu boli.
5.
Sanjajući hodam
kasnonoćnim putevima.
Zlatne gore, zeleni borovi
i prašnjavi hrastovi…
Kamo vode ceste ispod mene?
Hodam pjevajući, predamnom je
put i sve kasnija večer.
“Ljubav je probola moje srce
svojim trnom.
Jednog sam ga dana izvadio –
I sada je srce prazno.”
Svijet oko mene na tren
postaje mutan i nepomičan,
zamišljen. Šuštaj vjetra
među riječnim jablanovima.
Prašina se podiže
I vijugavi se put, još uvijek
blago trepereći, rasplinjuje,
nestaje.
Moja pjesma još jednom vapi:
“Oštri trne od zlata,
Kad bih te samo mogao opet osjetiti,
u dubinama svog srca.”

Ništa ne znači

Ništa ne znači ako zlatno vino
prelije tvoju kristalnu čašu
ili trpki sok pomuti čisti pehar.
Ti naš tajanstvene hodnike
duše, putanje snova
i spokojno veče
kud odlaze da umru…
Tamo te čekaju
mrke proročice života,
i ponijet će te jednoga dana
u vrt vječnog proljeća.

Polje

Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.

Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.

A ovo slomljeno stablo na belome putu
tjeskobom suze izaziva.

Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.

Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sena te ljubavi čeka.

Putnikova pjesma

Da nas proždre, val se diže
Da nas zdrobi, hrid se trese,
Jato snažnih ptica stiže
K nama, da nas sve odnese.

Al pod nama leži kraj
Bez starosnih prajezera
I s odrazom voća svih.

Mramor-lik i zdenca sjaj
Dižu se iz cvjetnih sfera.
Zemljom pirka vjetar tih.

Sanjao sam

Sanjao sam da me vodiš
po blistavoj bijeloj stazi,
posred polja zelenoga,
prema brda plavetnilu,
prema plavim bregovima,
spokojnoga jednog jutra.
Držao sam tvoju ruku,
tvoju ruku, drugarice,
tvoj glas krotki osjećao,
poput glasa novog zvona,
jednog zvona djevičanskog
u proljetnoj blagoj zori,
Tvoja ruka, glas tvoj u snu,
kako li su bili stvarni! . . .
Živi, nado: tko bi znao
što sve crna zemlja guta!

Sat je odbijao

Sat je odbijao dvanaest… I bilo je dvanaest
udaraca lopatom o zemlju …
To je moj čas! – kriknuh – … A tišina
odgovori: – Ne boj se; ti nećeš
vidjeti kako pada posljednja kaplja
koja treperi u vodenoj uri.
Još ćeš mnoge časove prospavati
na tom starom žalu,
a onda ćeš jednog vedrog jutra spaziti
svoj čamac privezan za drugu obalu.

U plavetnilu

U plavetnilu jato
crnih ptica, što kriješte
lepršaju i sjedaju
na topolu ukočenu.
… Na goloj topoli
ozbiljne vrane, mirne i šutljive,
kao crne, zamrzle note
ispisane na crtovlju februara.
Polje
Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.
A ovo slomljeno stablo na bijelome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sjena te ljubavi čeka.

Voljena

Voljena, lahor mi šapće
o tvojoj haljini bijeloj…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!

Ujutro mi je vjetar
donio ime tvoje,
a jeku tvojih koraka
gora stalno ponavlja…
Oči te neće vidjeti
srce te moje čeka!

U zvonicima tamnim
žalosna zvona zvone…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje èeka!

Po udarcima čekića
crni lijes naslućujem,
a mjesto tvoga groba
po udarcima lopate…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!

Vrt

Daleko od tvog vrta veče užiže
zlatni tamjan purpurnim plamenom
a šumom od bakra i pepela.
U tvom su vrtu dalije.
Jadni vrt! … Danas mi izgleda
kao djelo vlasuljara,
s ovom ubogom, malom palmom
i ovim kvadratom podrezanih mitra…
i narančom u buretu…
Voda iz kamene česme
ne prestaje mrmoljiti nad bijelom školjkom.

Zalazak sunca

Večeri one glas je mora bio
bolan i zvučan uzdah sred tišina.
Dan se, jer nije izdahnuti htio,
pandžama zlatnim držao hridima.

Al’ more grudi nape pobješnjelo
te sunce ipak, ko na logu sjajnu,
u more zari pozlaćeno čelo
i rastopi se žaru beskrajnu.

Za moje jadno tijelo razboljeno,
za dušu, koju patnjom ispuniše,
za moje srce hladno i ranjeno,

za gorki život, što još jedva diše…
čežnjivo more, o more voljeno,
more, more, i ništa, ništa više.

Zemlja je ogoljena

Zemlja je ogoljena
i duša zavija u blijedo obzorje
kao gladna vučica. Pjesniče,
što tražiš u zapadu?
Gorko je putovanje, jer put
srce pritišće. Ledeni vjetar,
i noć što dolazi, i gorčina
udaljenosti… Na bijelom putu
crni se nekoliko stabala ukočenih;
u brdima dalekim
krv i zlato… Sunce je umrlo … Pjesniče,
što tražiš u zapadu?

Za mrtvom dragom

Gospode, uzeo si mi ono što sam najviše volio
srce moje ponovno vapi, Bože,
čuješ li me gore?
Tvoja je volja, Gospode,
protiv moje izvršena,
Gospode, opet smo sami
moje srce i more.

Za mrkim čempresima

Za mrkim čempresima dime se
iskre ljubičastog sutona…
U sjenici, u hladu, nalazi se česma
s krilatim i golim Amorom od kamena
koji nijem sanja. U mramornoj zdjeli
počiva mrtva voda.

Campo

La tarde está muriendo
como un hogar humilde que se apaga.
Allá, sobre los montes,
quedan algunas brasas.
Y ese árbol roto en el camino blanco
hace llorar de lástima.
¡Dos ramas en el tronco herido, y una
hoja marchita y negra en cada rama!
¿Lloras? … Entre los álamos de oro,
lejos, la sombra del amor te aguarda.

Polje, Antonio Machado

Niko nije toliko vezan za svoje pravo lice
da ne bi cijenio priliku da svijetu pokaže i neko drugo.

(Antonio Machado)