“Volim da budem s tobom zato što se nikada
ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada
nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno.
Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o
čemu razmišljaš. Razumiješ? Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumiješ?
Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam
tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama.
Ne plašimo se istih stvari. Čak se i aveti koje nas proganjaju lijepo
slažu međusobno!
Ti vrijediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom
je obrnuto. Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam
kao dječiji zmajevi na vjetru.
Ako me neko ne drži na uzici… hoooop, odletim…
A često pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…
Zar nije nevjerovatno sresti nekoga i pomisliti: sa ovom osobom se osjećam dobro.”