
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | VOLIM BEOGRAD... | |
| |
Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 7/5/2011, 9:50 pm | |
| Tvrđava Goran Marković
Kada sam se doselio na Dorćol nisam mnogo obraćao pažnju na Kalemegdanski park iako se on nalazi takoreći preko puta moje kuće. Nisam imao naviku da se šetam po njemu iako sam skoro svakodnevno odlazio tamo na tenis. Odem, odigram i pravac – kući. Sam park sam doživljavao kao utočište besposlenih penzionera, parova koji nemaju prostor za upražnjavanje svojih ljubavnih potreba i raznih manijaka. Usto, smatrao sam kako to mesto isuviše dobro poznajem da bih se upuštao u nekakvo novo viđenje Kalemegdana.
Međutim, pre izvesnog vremena pažnju mi je privukla činjenica da se sa Kalemegdanom nešto dešava. Prvo je raskrčen i prilično sređen Donji grad a onda je počela rekunstrukcija pojedinih delova tvrđave. Stambol kapija, pa zid ispred Sahat kule, delovi bedema oko košarkaških terena. Zastao sam jednom prilikom pored čoveka koji je radio na restauraciji unutrašnjosti Stambol kapije i počeo da se raspitujem o radovima. On mi je objasnio kako pokušavaju da naprave smesu maltera koja najviše odgovara originalu iz vremena kada je građevina nastala. Iz nekog razloga, mene je posao koji je taj čovek, napredujući brzinom kornjače, tako brižljivo i pedantno obavljao veoma impresionirao pa sam počeo sve češće da zadržavam pogled na radovima koji su bili u toku.
A onda su prošle godine počeli obimna rekonstrukcija zida koji opasuje Barutanu i radovi oko Mračne kapije pored Save. Ni sam ne znam od kada, a još manje zašto, počeo sam skoro svakodnevno da odlazim na Kalemegdan i pomno pratim radove na tim lokacijama. Usput sam nekoliko puta svratio u izložbeni prostor ispod Sahat kule i pažljivo prostudirao makete koje su predstavljale razne faze razvoja tvrđave. Napolju, ona se ponovo rađala iz korova i đubrišta, kojim su njeni temelji godinama skrivani, i počela polako da raste u vis, pojavljujući se u svoj svojoj lepoti. Od pre izvesnog vremena, moram priznati, postao sam njome - opsednut.
Teško je govoriti o sopstvenim opsesijama, ali pokušaću da objasnim šta me je toliko omađijalo na tvrđavi. Pre svega, u njoj sam proveo detinjstvo. Kao što rekoh, bilo je to zapušteno mesto, puno prljavštine i divljeg rastinja koje je skoro sasvim pokrilo lepoticu. Za nas klince ta džungla je, naravno, predstavljala pravi raj. Probijajući se kroz šiblje i gazeći odbačene binde, dožiljavali smo uzbuđenje koje je mirisalo na slobodu. Posebno smo uživali u lovu na "rašomonce" (voajere) koji su se tuda smucali u potrazi za ljubavnim parovima. Zagorčavali smo im život prepadajući ih baš kada bi bili na domaku cilja a zaljubljene oslobađali napasti. Ali sada, kada vidim šta je sve bilo skriveno ljudskim nemarom, odsustvom elementarnog osećanja za lepotu, čini mi se da bih žrtvovao sve dečije dane samo da doživim trenutak u kome ću Kalemegdansku tvrđavu sagledati u njenom punom sjaju. U njenom ponovnom dizanju iz ništavila ima neke simbolike, kao da se svi ponovo rađamo posle mraka i neljudskih godina koje smo preživeli. Kao da rekonstrukcija tog čudnog i tajnovitog zdanja po malo liči na rekonstrukciju naših zapuštenih, ružnih života.
Zatim, tu je sama građevina koja predstavlja neverovatnu kombinaciju ostataka rimske utvrde, dvora Destpota Stefana Lazarevića, turskog, austrijskog, pa opet turskog utvrđenja. Sve to je upleteno u neverovatnu kombinaciju bedema, kula, tajnih prolaza, neotkrivenih laguma i ko zna sve čega. To nije jedna tvrđava, u nju se stopilo nekoliko bastiona, i još više pogleda na svet, shvatanja smisla života. Ona predstavlja konglomerat naše prošlosti i sasvim je moguće da na neki način pruža odgovor zašto smo ovakvi kakvi smo. Izgleda da se, na sreću, našao neko ko očigledno ima široke poglede i dobre namere (što u ovoj zemlji predstavlja veoma retku divljač), neko ko se potrudio da celu tu kamaru protivrečnosti oživi i predstavi je u jednom komadu! Možda pokušava da nam otvori oči i na posredan način omogući da sagledamo ne samo integralnu verziju tvrđave nego i nešto mnogo važnije - sami sebe?
Dobro, neko će reći kako sam preterao, pomalo zastranio u tumačenju značaja ovog poduhvata. Ipak se tu ne radi ni o čemu više od običnih radova na obnovi nekakve tvrđave. Umesto polemike, predlažem mu da se ovih dana prošeta do Pobednika i baci pogled na okolinu. Da li ste ikada naišli na bolje odabrano mesto za život? U svakom slučaju, ovaj šugavi grad, koji se lažno predstavlja kao beli, nema ništa lepše i značajnije od Kamegdana. Obišao sam priličan deo zemljine kugle i nisam video mnogo uzbudljivijih mesta od ove naše tvrđave. Nisu Turci badava Kalemegdan nazivali i Fićir-bajir, što znači "breg za razmišljanje"... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/5/2011, 10:51 pm | |
| Moj Beograd
Cvetkova pijaca (nekad i samo Cvetko) je naziv jednog od beogradskih i zvezdarskih krajeva, čiji naziv potiče od Cvetkove mehane odn. Cvetkove pijace, koji su opet nazvani po lokalnom preduzetniku, Cvetku Jovanoviću. U oglasima za nekretnine kraj se navodi kao "Cvetkova pijaca" a u svrhu prostorne odrednice kaže se i "kod Cvetka", "do Cvetka"Položaj
Cvetko se nalazi duž Bulevara Kralja Aleksandra (ranije Revolucije), na polju južno od zvezdarskog brda, na najistočnijem delu ranijeg vračarskog područja - odatle naziv Vračarsko polje. Kraj je udaljen oko 3,5 kilometra od centra Beograda (Terazija), prostire se oko pijace. U okolini su krajevi Konjarnik, na jugu i Lion na zapadu.
Administrativno rečeno, na samom prostoru pijace se graniče mesne zajednice MZ Zvezdara (zapad) i Zeleno Brdo (istok), a sa druge strane Bulevara se nalaze MZ Vračarsko polje (jugozapad) i MZ Ćirilo i Metodije (jugoistok).
MZ Vračarsko polje
Granice mesne zajednice "Vračarsko polje" su: ul. Stanislava Sremčevića (prema severozapadu i zvezdarskoj MZ Lipov Lad, Bulevar K.A. (severoistok, uglavnom MZ "Zvezdara" i malo MZ Zeleno Brdo), ul. Topalovićeva, Donska i iznad Doma Zdravlja Zvezdara (jugoistok, MZ Ćirilo i Metodije) i ul. Vojislava Ilića prema opštinama Vračar i Voždovac. Glavna ulica ovog područja je Gospodara Vučića, koja se spaja sa Bulevarom kod pijace (južno) i dalje vodi ka Autokomandi (generalno na zapad), dolinom bivšeg Čuburskog potoka.
Karakteristike
U kraju preovladavaju porodične kuće. Višespratnice sa komercijalnim sadržajima u prizemlju, izgrađene 1970-tih, nalaze se duž Bulevara, zapadno od pijace. Istočno, između Bulevara i ul. Vjekoslava Kovača se nalazi šest solitera u nizu, sa fasadom od crvene opeke, kosih krovova, izgrađeni 1950-tih. U okolini pijace (uz koju se nalazi i supermarket i niz lokala) nalaze se: prema severoistoku, jedan objekat beogradskog vodovoda i Sportski centar "Zvezdara", poznatiji kao "Olimp", sa bazenima i raznim terenima; prema jugoistoku je Dom zdravlja Zvezdara. Prema popisu iz 2002. kraj (MZ Vračarsko polje) ima 4843 stanovnika.
Istorija
U 1930-tim, područje Cvetka je bilo daleki istočni kraj Beograda. Preduzetnik beogradski, Cvetko Jovanović, posedovao je ovdašnju kafanu (mehanu) i okolne placeve, pa će kraj postati poznat kao Cvetkova Mehana.
Posle Prvog svetskog rata, kraj oko Olimpa su naselili Kalmici, poreklom sa obala Kaspijskog mora, begunci od Ruskog građanskog rata nakon revolucije 1917. Oni su 1929. u Kozarčevoj ulici (severozapadno od Istočne kapije Beograda) podigli budistički hram, pagodu mongolskog tipa, razrušenu 1944. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 15/5/2011, 4:21 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/5/2011, 9:42 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/5/2011, 9:42 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/5/2011, 9:43 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 27/5/2011, 10:13 pm | |
| BEOGRADSKA TVRÐAVA Ko nauči naše oči da se udvaraju vekovima? Kule su navikle da ih na put isprate zidovi. Zidino gorka, u tvoje su žile utekle dve vode. Koliko je u tebi naših pogleda prenoćilo! Zide, rane pitaju da li pobednici mogu nastaviti hod k suncu. Zide, koji omeđuješ vreme, ne prostor, čuvaš li milost za dane što su u tvom srcu stali? Seti se svoga imena, budući grade! Iz tvoga je grla niknuo svet, sličan kamenu i bronzi, a ipak od njih različit. I zašto onda reći ne našim nedovršenim očima? Neda Kovačević | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 27/5/2011, 10:14 pm | |
| Slobodan Reljić "Bez istorijske distance: Kad je Beograd bio svet..."
Nema tome decenija, a da je ovaj pusti, sumorni grad bio svetska kulturna metropola. Imena umetnika na koja ćemo podsetiti u ovom tekstu sasvim to potvrdjuju. Samo, da li to išta govori o našoj budućnosti?
Prototip stranog posetioca Beogradu devedesetih godina: visok, proćelav muškarac obučen u sivo odelo, govori fraze pripremljene u svojoj poslovnici (obično ministarstvo inostranih poslova velike sile), drži dosadne konferencije za štampu u "Hajatu". Obično se toliko zaigra da nije svestan kako je njegovo ime postalo poznato samo zato što je njemu činovniku, izmedju tolikih činovnika, dopalo da "pobesnelim Srbima" prenosi teške poruke (uglavnom pretnje) svoje moćne administracije. Ženski tip posetioca: hrabre i namrštene dame, a odmah se vidi kako ih "sve rane ovog sveta bole". Angažuju ih UN ili Crveni krst kao portparole ili specijalne izaslanike. Njihov silazak u "svetski Ad" za TV-stanovnika Zemlje još je dirljiviji i definitivno pokazuje razliku izmedju "civilizovanog sveta", Evrope, Zapada i "remetilačkog faktora pred novim svetskim poretkom".
"Kakav je to Beograd kad je moj dolazak vest dana", pitao se pre dve godine Igor Mandić. Ovakav: destinacija "sivih odela" i "hrabrih dama". A svet, vesnik normalnog života trebalo bi da stigne posle ovih "čistača mina". Hoće li? Može li se iz ove gluve pomrčine uopšte misliti o svetlosti svetskih prestonica? Može! Tako bi se dalo zaključiti čitajući i gledajući knjigu Radovana Popovića "Slavni gosti Srbije" ("Verzal-pres, Beograd 1998). To je jedan jednostavan i uverljiv podsetnik na vreme kad je glavni grad Srbije i SFR Jugoslavije bio mesto gde su svetske kulturne veličine dolazile svaki čas i to poslom (koncerti, izdavanje njihovih knjiga, izložbe, učešće na festivalima, nastupi u pozorištima, snimanje filmova).
Uzmimo za primer 1972. godinu. Nabrajamo imena: prvi je stigao francuski marksista Roze Garodi; pa dolazi filmski svet: Vitorio de Sika, Kirk Daglas, Piter Justinov, Robert de Niro, Monika Viti, Miloš Forman, Piter Bogdanovič, Mark Danskoj, Andžej Vajda, Sergej Bondarcuk, Liv Ulman, Mišel Pikoli, Bernardo Bertoluči... "Na ovaj beogradski festival (FEST) neočekivano su došli i američki kosmonauti Dejvid Skot, Alfred Vorden i Džems Irvin - astronauti ekspedicije 'Apolo 15', koja se iskrcala na tle Meseca: oni su pozdravili bioskopsku publiku u Domu omladine pre projekcije filma 'Hod po mesecu'. Na završetku FEST-a pevali su Žilijet Greko i Al Bano.
Posle je stigao "jedan od najpoznatijih tenora svetske operske scene" Plasido Domingo, za njim slavni pijanista Svjatoslav Rihter, pa Rene Kler, "najpoznatiji francuski filmski režiser"; "u skromnom hotelu 'Šumadija' na Čukarici odseda pisac Lajoš Zilahi"; poslednjeg dana avgusta u Beogradu je Viktor Sklovski, "jedan od najvećih književnih teoretičara, uvaženi član Akademije nauka Sovjetskog Saveza, koji je prijateljevao sa plejadom književnih velikana ovog veka kao što su Sergej Jesenjin, Ana Ahmatova, Aleksandar Blok, Andrej Bjeli, Hljebnikov, Mejerhold, Stanislavski, Gorki, Babelj;, Mandeljštam, Ljilja Brik, Majakovski, Aragon..."; u septembru je četiri koncerta održao Rej Čarls; mesec dana kasnije sopstvenim avionom je sleteo Herbert fon Karajan, a u Beogradu ga je već čekalo 98 članova Berlinske filharmonije. Slavni dirigent "sed, vitak i bodar za razgovor" pričao je: "Moja baka je rodjena i živela u Srbiji; srpskog porekla je i moja majka Marta koja je živela u Salcburgu." Pred Novu godinu opet je došao Plasido Domingo. To je bila prosečna, za sedamdesete godine, 1972.
Inače, odnos kulturni svet - Beograd, nije "ljubav na prvi pogled". Beograd je radom postajao svetski grad. Do šezdesetih godina ovog veka ovde su poznati stranci stizali retko. Alberta Ajnštajna je 1905. dovela žena; mladi arhitekta Šarl Zanere prošao je ladjom "na svom putu na Istok" 1911. ali to je znatno pre nego što će postati čuveni Le Korbizije; Lav Trocki je 1912. stigao kao tridesetogodišnji izveštač o zbivanjima u Balkanskim ratovima; Džon Rid će ovde biti (1915) pre nego što je napisao "Deset dana koji su potresli svet". Pored neizbežne Rebeke Vest ("Crno jagnje i sivi soko") ostalo je zabeleženo da su ovde bili Migel de Unamuno, Rabindranat Tagore, Ivan Bunjin, Maksim Gorki... Od ovog poslednjeg je ostala i hvala jednom listu: "Kupim 'Politiku'. To je zamečateljan list. U njemu možeš da pročitaš sve... A ti znaš da ja poznajem sistem čitanja izmedju redova. Ali u tom listu našao sam samo to: istinu i samo istinu."
Posle Drugog rata Beograd je atašeu britanske ambasade Lorensu Darelu (posle napisao čuveno delo "Aleksandrijski kvartet") izgledao ovako: "Ljudi su poput krtica, preplašeni na smrt, snalažljivi, uznemireni. U medjuvremenu, američki i engleski levičari stižu u ovaj centar barbarstva, uporediv jedino sa najmračnijim dobom srednjovekovnog razdoblja, da bi informisali komuniste kako smo mi dekadentni i kako smo pred slomom. Hitler je bio dečja igra u poredjenju s ovim. Ako kapitalizam nije lep, onda je bar sto hiljada puta lepši, gospodskiji, slobodniji od ovoga."
Ali kako su se Tito i jugoslovenski komunisti udaljavali od Staljinovog komunizma, tako je i Beograd postajao sve privlačniji - i za Zapad i za Istok. Vec 1955. je ovde došao "najpoznatiji živi vajar sveta" Henri Mur. Savetnik naše ambasade u Britaniji Najdan Pašić i kulturni poslenik Stevan Majstorović (obojica dugogodišnji urednici NIN-a) otišli su u Murov atelje stotinak kilometara od Londona: "Mi smo, dakle, to gledali i pili smo čaj, a zatim smo mu predložili da organizujemo jednu njegovu izložbu u Jugoslaviji. On je to svesrdno prihvatio..." Mur je izjavio: "Poziv da posetim Jugoslaviju prihvatio sam s velikim veseljem. Moj prvi kontakt sa Srbijom datira još iz vremena Prvog svetskog rata, kada sam sa živim interesovanjem pratio ulogu Srba u tom ratu... Mi smo u Engleskoj čuli da se u Jugoslaviji stvara novi život i ja sam neobično zainteresovan da ga vidim..." Evo kako se Mur susreo s "novim životom". Uglavnom je bio odlično primljen, ali onda "Narodni muzej nije smatrao zgodnim da u trenutku 'preispitivanja' prihvati nagovešteni poklon, jedno njegovo 'dekadentno' delo; a u Zagrebu i jedna nepristojnost: ideološki 'zdrava' majstorska trojka odbila je čak i da primi slavnog 'dekadentnog' kolegu." Mur je, ipak, započeo topljenje sante socijalistickog leda. Slavnog glumca Denija Keja, koji je došao kao ambasador UNICEF-a, primio je i Josip Broz Tito. Piscima onda u posetu stizu Žan-Pol Sartr i njegova prijateljica Simon de Bovoar. Ona je izmedju ostalog zapisala: "Napustajući Beograd, bili smo zapanjeni bedom njegovih predgradja, a zatim duž prašnjavog i razrivenog puta - očajem sela..."
Godine 1957. vozom su stigli Simon Sinjore i Iv Montan, istaknuti umetnici i francuski komunisti i njih je na Dedinju primio maršal. Ona je kasnije zapisala: "Smatrajući nas članovima Partije, sa priličnom sarkastičnom zajedljivošću upitao nas je da li sada verujemo da on nije izdajnik koji se prodao imperijalizmu, kao sto su to na Zapadu govorili od 1948. do 1956." Dašak slobode dovodi američkog pisca Vilijama Sarojana, pa slavne engleske glumce ser Lorensa Olivijea i Vivijen Li. A 1958. evo i Liz Tejlor sa trećim mužem Majklom Todom. Mužjak je "želeo da svojoj dragoj priredi neobičnu i originalnu večeru" u "Mažestiku" za dve hiljade zvanica i "zahtevao je da se izbaci sav nameštaj i da se u tom ambijentu organizuje nešto novo". I: "Na podu su bile šarenice, postavljene sofre sa tronošcima, a sve to opet dekorisano prizrenskim peškirima, o zidovima su bile anterije sa oružjem (kremenjače, jatagani). A na plafonu, naravno, ona crvena paprika. Tod je bio oduševljen..."
Samo što je Holivud otišao, avangarda dolazi: Semjuel Beket, pisac "Čekajuci Godoa", "škrt u izjavama, ali retko nekonvencionalan... podvlači da je posebno impresioniran vedrom i toplom atmosferom Beograda". Posle je svirao "najveći džez muzičar XX veka" Luj Armstrong zvani Sačmo, pa držao predavanje Rolan Bart "pisac kapitalnih studija o Rasinu, mitologiji, Lojoli." Američki pisac Erskin Koldvel je o boravku u Beogradu (1961) znatno kasnije pričao: "Tada su mi bili potrebni susreti s ljudima koji me neće tretirati površno kao što mi se to kod nas dešavalo, s ljudima koji satima sede za stolom i druže se, pevaju neke pesme i uvek imaju strašno mnogo da kažu. Taj beogradski period je prosto izlečio moju dušu..." Andžej Vajda, poljski režiser, Beograd vidi kao "fantastičan evropski grad, povezan sa svetom". "Poneo sam još jednu ideju za film: Sarajevo 1914. i priču o mladićima koji su izvršili atentat na Ferdinanda. Mislim da sam tu temu dobro razumeo i da razumem te mladiće. Ti su likovi veoma bliski poljskoj literaturi, Mickijevicu, Vispjanskom, bliski davnoj naivnoj fantaziji o tome kako se društvo može izlečiti plemenitošću i totalnim davanjem sebe za pravu stvar." Nekoliko godina kasnije Gavrilo Princip i "Mlada Bosna" će očarati i Orsona Velsa. "Glavni izvor bila mu je knjiga njegovog prijatelja Vladimira Dedijera - njega je Vels uzeo za saradnika na izradi scenarija." (Nijedna ideja, nije ostvarena).
Erih From, glasoviti psihoanaliticar, koji je od 1933. živeo u SAD, posle posete Beogradu piše tada mladom psihologu, pre godinu dana preminulom dugogodišnjem uredniku NIN-a Ljubi Stojiću: "Bio sam srećan kad sam ga dobio (pismo) jer sam pomalo počeo da brinem zbog Vašeg nejavljanja... Bilo je veoma ljubazno što ste me pretplatili na Jugoslovenski pregled i s nestrpljenjem očekujem da ga dobijem... Očekujem da ću se ovde, u februaru, sresti sa profesorom Petrovićem (Gajom) iz Zagreba. Pozvao sam ga da održi nekoliko predavanja na Univerzitetu. Takodje sam u kontaktu sa profesorom Markovićem (Mihailom)... Kako je profesor Rot (Nikola)? Da li je primio knjigu koju sam mu poslao?... Molim Vas pišite mi opet..." "Dolazak (Igora) Stravinskog bio je za Beograd veliki kulturni dogadjaj", ali već sledeće godine tu su bili glasoviti majstor violončela Mstislav Rostropovič i njegova supruga operska diva Galina Višnjevska, pa jedna od najvećih balerina svih vremena Maja Pliseckaja, kompozitor Dmitrij Šostakovič, nenadmašni pijanista Artur Rubinštajn.
Alfred Hičkok, pošto je u Monaku obišao svoju filmsku ljubimicu Grejs Keli, doleteo je u Dubrovnik, pa u Beograd. Kad je obišao Kalemegdan govorio je: "Koliko ste vi tek imali da gradite kad se zna da su bombardovali i Nemci i saveznici. Lako je drugim velikim gradovima Evrope da se hvale svojom lepotom... Imate lep mali zoo vrt. Samo, ne svidja mi se što velikog slona držite vezanog! Zamolite upravu, ako može i u moje ime - da slona oslobode... Kazali su mi da je u vreme bombardovanja i zoološki vrt bio porušen i da su životinje bile pobegle na ulice, ali da su se same vratile nazad... Stvarno lepa priča - ne znam da li je istinita..." Kad je 1965. gostovao pesnik Jevgenij Jevtušenko "prvi put se u Beogradu tražila karta više za neko književno veče... Medju srećnicima koji su ušli bila je i glumica Džeraldina Čaplin, kćerka slavnog komičara, koja je u to vreme snimala film u Košutnjaku." Nobelovca Sola Beloua Beograd je vratio u detinjstvo: "Kao što znate, moji roditelji došli su iz Petrograda u Montreal. Varšava i Beograd bili su prvi slovenski gradovi koje sam video u životu. Stigao sam u Beograd zimi i video svoje detinjstvo: ulice zatrpane snegom, lica slična kao u Americi moje mladosti. Bilo je to vrlo dirljivo..." Te 1968. Bert Lankester je u Klubu književnika "išamarao svoju ženu, zbog ljubomorne scene koju mu je napravila", a Alberto Moravija kao novinar rimskog nedeljnika "Espreso" došao da razgovara sa Kočom Popovićem.
Krajem šezdesetih Beograd je već pomalo "razmažen" i poćinje da "bira". Tako je Mario del Monako, "čuveni italijanski tenor u šestoj deceniji života, koji ne peva kao nekad", od aerodroma do hotela prevezen u običnom "kombiju", a Djuka Elingtona na aerodromu je "dočekao Veliki džez orkestar Radio Beograda i odsvirao njegovu kompoziciju 'Uzmi voz A'." Ali i gosti su imali svoje zahteve. Mikis Teodorakis je došao sa sekretarom grcke KP i "insistirao na političkoj poseti, tražio telohranitelje, policijsku pratnju na motorima". Jedan od najuglednijih pisaca sveta Robert Grejvs ("Ja, Klaudije", "Zlatno runo", "Grcki mitovi") je oktobra 1970. u Beogradu pošao u bioskop da vidi film "Grk Zorba". Novinarima je pričao: "Reč Serbia od velikog je značaja u mom životu. Jula 1914. moj prijatelj Džordz Malori provirio je na moja vrata i povikao: 'Serbia je zaratila!' Od tog trenutka svet se iz korena promenio!" Nepravda prema Mariju del Monaku je, ipak, "ispravljena": već 1971. je pevao dve večeri i bio tretiran kao živa legenda. A i Ela Ficdžerald, koja je 1961. pevala pred polupraznom salom Doma sindikata, doživela je ovacije.
Sedamdesetih godina Beograd je, zaista, svetski kulturni centar. Detaljno nabrajanje imena u ovakvom tekstu gubi smisao, ali evo ih jos nekoliko: Ežen Jonesko je došao kod Mire Trailović da poseti "teatar koji je prvi u Jugoslaviji izveo jedno moje delo"; svirao je najveći gitarista sveta Andreas Segovija; bili su Frensis Ford Kopola, reditelj "Kuma", Bulat Okudžava, "sovjetski ekvivalent Boba Dilana", slavni engleski reditelj Piter Bruk, slavni ruski reditelj Jurij Ljubimov, češki režiser Jirži Mencl ("Strogo kontrolisani vozovi"), Šarl Aznavur, Pjer Paolo Pazolini, Klaudija Kardinale, Hans Magnus Encensberger, prva violina sveta Jehudi Menjuhin, pisac svetskih bestselera Džon Apdajk, Gream Grin, Bernardo Bertoluči ("XX vek"); plahoviti Roman Polanski je u ljutnji - zato što je najavljeno da će njegov film "Tesa" biti prikazan uz simultano prevodjenje, a ne titlovan - otišao iz grada; knjiga Česlava Miloša "Zarobljeni um" važila je za "bibliju jugoslovenskih intelektualaca"...
Različito su stranci videli Beograd. Ali za kraj ove priče - u nadi, ipak, da se ovaj grad i ova kultura mogu vratiti na mesto gde su ne tako davno bili - citiraćemo veliku filmsku zvezdu Džeka Nikolsona: "U Beogradu sam prvi put. (Bilo je to 1973.) Došao sam i zato što nikad još nisam bio u ovoj sredini, na istoku Evrope. Za kratko vreme sam utvrdio dve stvari, za mene vrlo važne: jede se izvrsno, a pristup filmovima je mnogo intelektualniji nego u Americi." Odlična preporuka. Za svaki grad i svako vreme. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 30/5/2011, 10:22 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/6/2011, 8:50 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/6/2011, 10:24 pm | |
| onima koji vole Beograd
onima koji razmišljaju beogradski
onima koji žive u Beogradu
onima koji su se rodili u Beogradu
onima koji su iz Beograda otišli pa se opet vratili
onima koji govore beogradski
onima koji namiguju beogradski
onima koji se smeju beogradski
onima koji sanjaju beogradski
onima koji umeju da se raduju Beogradu
onima koji bi ujutru najradije pojeli Beograd za doručak
onima koji se osmehuju beogradski
onima koji zvižduću beogradski
onima koji se oblače beogradski
onima koji se svlače beogradski
onima koji su u Beograd došli i zauvek ostali
onima koji će tek doći u Beograd
onima koji negde daleko misle na Beograd
onima kojima je Beograd ostao u lepom sećanju
onima kojima je Beograd sve i svja
onima koji su se jednog dana zaljubili u Beograd
onima kojima je Beograd tu ljubav uzvratio
onima koji su se u Beogradu zaljubili
onima koji hodaju beogradski
onima koji shvataju Beograd
onima kojima je Beograd sve što imaju i
onima kojima je Beograd SVE ŠTO NEMAJU | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 20/6/2011, 7:34 am | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 25/6/2011, 9:03 pm | |
| RIMLJANI se hvale da njihov grad leži na sedam bregova, a Beograđani mogu da kažu da njihov grad živi na više od 20 brda i bregova. Neravan teren, ali i burna istorija i smena različitih vladara odneli su u zaborav nazive koje su nekada nosila beogradska uzvišenja, pa danas istoričari ne mogu sa sigurnošću da tvrde kako su nastajala neka od njihovih imena. Nazivi koje su Beograđani nadevali svojim uzvišenjima nisu uvek bili tačni, jer naši preci nisu geografski precizno razlikovali brda i bregove. Kako nam je objasnio dekan Geografskog fakulteta Srba Stamenković, brda i bregovi imaju nadmorsku visinu između 200 i 500 metara. - Razlika je u tome što brdo mora da ima dva vrha - objašnjava Stamenković.- Breg ima samo jedan vrh, pa iako ima dovoljnu visinu ne smatramo ga brdom. Naši preci su davali imena beogradskim brdima ne znajući za tu razliku. Tako mnoga uzvišenja imaju geografski netačan naziv, ali su to imena koja su uvrežena u narodu. Kako nam je rekao kustos Muzeja grada Beograda Darko Ćirić, za nastanak nekih od imena beogradskih uzvišenja postoje pretpostavke ili predanja, dok se za druge sa sigurnošću može tvrditi kako su nastala. - Banovo brdo dobilo je ime po Matiji Banu, diplomati i književniku, koji je prvi napravio letnjikovac sa vinogradom na tom prostoru - kaže Ćirić.- Pre toga ovo mesto su Turci zvali Ordija, što je bilo ime za veću vojnu jedinicu, dok su ga Srbi zvali i Golo brdo. Zatim, postoji Banjičko brdo, koje je dobilo ime po mestu Banjici, a ono, opet po izvorima tople vode. Vezirovo brdo je jugoistočni deo Topčiderskog brda, mesto gde se danas nalazi Beli dvor, ali sa sigurnošću ne može da se kaže po kojem veziru je dobilo ime. Vračar se prvi put pominje na jednom turskom planu iz 1621. godine kao "brdo i veliko polje". - On se deli na Istočni, Zapadni i Veliki Vračar, odnosno Zvezdaru - dodaje Ćirić.- Sve su to uzvišenja. Bulevar oslobođenja (bivši Bulevar JNA), u delu od Slavije do Franše D Eperea deli Vračar na Istočni i Zapadni. Istočni se proteže skoro do Karaburme i Zvezdare, a Zapadni od Mostara do Bulevara oslobođenja. Egzotičan naziv ponelo je Goljino brdo, deo između Banjičkog puta i naselja Miljakovac dva. Izvesno je da je ime dobilo po nekom neuglednom nesrećniku, ali po kojem tačno, to se ne zna. - Tu je i Dedinje, za koje danas ne postoje precizni podaci kako mu je nastalo ime - kaže dr Vidoje Golubović, autor knjige "Stari Beograd - topografski rečnik".- Stari hroničari ga prvo zovu "Dedija" i "Dedino brdo", ali se danas ne zna zašto. Đurđevo brdo je prostor između Bulevara vojvode Mišića, vojvode Putnika, i ulica Vasilija Gaćeše i Vase Pelagića. To brdo je deo Senjaka. Zeleno brdo se nalazi između Mirijevskog bulevara i Stojčinog brda, koje su pre Drugog svetskog rata zvali i Stajićevo. To je deo Zvezdare, a ime je dobilo po tome što je to bila potpuna golet obrasla samo travom. Istočni Vračar bi takođe mogao da bude tretiran kao brdo ili greben. Četiri poznata brda koja danas okružuju Rakovicu pre Drugog svetskog rata uopšte se ne pominju. Tako Julino, Labudovo i Petlovo brdo sa jedne, kao i Kanarevo brdo sa druge strane nisu bili pominjani na mapama predratnog Beograda, da bi njihova današnja imena počela da se pojavljuju na geografskim kartama tek posle 1950. godine. Međutim, po kome su dobili imena, danas se precizno ne zna. - Ni za Konjarnik se pouzdano ne zna kako je dobio ime - dodaje Golubović.- Prema jednoj od legendi bio je golo brdo pa su tu Beograđani dovodili konje zbog ispaše, i tako je i dobio ime. Mirijevsko brdo dobilo je ime po selu koje se tu nalazi, a Košutnjak po košutama koje su nekada bile česti žitelji tamošnjih šuma. Pašino brdo danas češće zovu Lekino. Navodno su tamo Srbi ubili jednog Turčina, pa su ga prozvali Pašom. Neki su tvrdili da je brdo dobilo ime po Nikoli Pašiću, pa da su ga posle rata prekrstili u čast Aleksandra - Leke Rankovića. Senjak je bio izletište starih Beograđana. Tamo su se, tokom letnjih žega dobrostojeći sklanjali u senke, pa odatle naziv Senjak. Sa druge strane, pretpostavlja se da je Straževica dobila ime po nekoj od bezbrojnih straža u vreme srpsko-turskih sukoba. Terazijska greda ili Terazijsko brdo počinje od Gornjeg kalemegdanskog grada i doseže do Ulice kralja Milana. Ona deli Beograd na dunavsku i savsku padinu. - Topčidersko brdo dobilo ime po Topčideru, prostoru koje se nalazi ispod samog uzvišenja - dodaje Ćirić. - Ime je dobilo po turskim rečima "tobdžija" i "dere" što znači artiljerijska dolina. Čubura je uzvišenje koje ima status brega, a na turskom ova reč označava plitak izvor. - I Torlak je brdo za turskim nazivom - dodaje Ćirić.- Ona može da ima dva značenja - po jednom, označava razmetljivca, dok po drugom predstavlja neiskusnog, neukog mladog čoveka. BRDO LUDNICA Još jedno brdo sa egzotičnim nazivom je Brdo Ludnica, koje je smešteno na uglu Kneza Miloša i Franše d Eperea, a ime je dobilo po Guberevcu. Dabome, ovakav naziv bio je u skladu sa ondašnjim beogradskim žargonom. AVALA JEDINA Beogradska planina je Avala. Samo nekoliko metara je nadvisila 500 metara nadmorske visine, pa je tretirana kao planina, a ne brdo. I ona ima tursko poreklo, od reči "havala", koja obeležava ustavu ili branu. Enlarge this image  BRDA I BREGOVI Banovo brdo Banjičko brdo Vezirovo brdo Vračar Goljino brdo Dedinje Đurđevo brdo Zeleno brdo Stojčino brdo Julino brdo Labudovo brdo Petlovo brdo Kanarevo brdo Brdo Ludnica Mirijevsko brdo Mokroluško brdo Lekino (Pašino) brdo Senjak Straževica Terazijsko brdo Topčidersko brdo Torlak | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 5/7/2011, 6:59 am | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 21/7/2011, 9:14 pm | |
| Koliko ste puta šetali poznatim ulicama Beograda i poželeli načas da pobegnete u neki drugi svet, a pariski Versaj i bečki Senbrun vam trenutno nisu baš dostupni? E, pa od pre neku godinu kraljevska porodica u saradnji sa Turističkom organizacijom Beograda otvorila je kapije Dvorskog kompleksa u Beogradu za posetioce. Sada možete zaroniti u raskošni svet kraljevstva na obroncima Dedinja. Samo što ovom romantičnom izletu u samom Beogradu, mora da prethodi izvesna procedura, neophodna za očuvanje bezbednosti, a to je najava nekoliko nedelja ranije, ostavljanje ličnih podataka i uplata od nepunih tri stotine dinara i sve to u poslovnici TOB- a u centru grada, kod Palate Albanija. TOB je dobro organizovan, jer zainteresovane posetioce autobusom odveze do Dedinja i to sa Trga Nikole Pašica, koji je mesto sastajališta, a nakon tročasovnog programa i obilaska, tu vas i vrati. Ovo ostavlja posebni utisak, da ste napravili pravi izlet iz grada.  Putešestvije u carskom kompleksu počinju još od same kapije jer su dvorovi ušuškani u prelepi park sa šumom i puteljcima do njih. Kraljevski dvor i Beli dvor su dva potpuno odvojena zdanja. Prvi je kralj AleksandarI, tridesetih godina prošlog veka izgradio za sebe, suprugu Kraljicu Mariju i svoju decu, a Beli dvor je pripremao za svoje sinove, mlade prestolonaslednike, kada odrastu, naravno, ne sluteći da će istorijski tokovi i putevi odvesti mlade kraljeviće daleko u neki drugi život. Na samom ulazu u dvorski kompleks je takozvana Slamnata kuća, koju je Kralj izdao da se sagradi u stilu srpskih seoskih kuća kako bi svoje sinove uputio u stil života na selu. U njenoj blizini su i zgrada kuhinje kao i sportski centar sa bazenom. Kraljevski dvor je reprezentativno zdanje od belog mermera, kroz njega su prošli i boravili mnogi zvaničnici i svetski poznati i važni političari i vladari. Iz bašte i aleja koje ga okružuju pruža se predivan pogled na Rakovicu, Topčider i Košutnjak. Dvorsku kapelu krase ikone svud okolo a naročito na kupolama i tavanici, koje su slikali ruski slikari kao i prelep kitnjast ikonostas. Sa dvorskim prostorijama crkva je povezana kolonadom stubova, sa prelepim i originalnim gravurama.  Prvi sprat Kraljevskog dvorca iz razumljivih razloga nije pristupačan posetiocima, jer tamo obitavaju prestolonaslednik Aleksandar II sa svojom porodicom u privatnim apartmanima, ali ono što je dostupno oku posetioca sasvim je dovoljno da dočara život srpske kraljevske porodice, koji ne zaostaje za drugim evropskim prestonicama po svojoj lepoti i raskoši. Najveći je Plavi salon, sa slikama i skulpturama poznatih umetnika. Zlatni salon je u renesansnom stilu, sa masivinim i izvanredno izrađenim mermernim stubovima i tavanicom, po kojoj je i dobio ime a tu su i bogati pokloni italijanskog plemića za kraljevo venčanje, koju čine renesansni predmeti iz Firence: škrinje, različito oslikane za mladu i mladoženju, luster i drugi predmeti. Tu se nalazi prostrana i prelepo uređena trpezarija sa jako dragocenim crvenim kineskim vazama ali i tapiserijom sa motivima iz srpskih legendi. A na tremu ispred, grupu je čekalo posluženje dobrodošlice, kao što red i nalaže u domaćinskim kućama. Biblioteka sa vrednim ogromnim globusom kao i elegantni radni kabinet kralja sa nepreglednim nizom knjiga na raznim jezicima, kao i biste mladog kralja PetraII i autoportret u bronzi Ivana Meštrovića. Prizemlje ili kraljevski podrum je posebna priča i doživljaj. Uređjen egzotično sa sobama i prolazima islikanim iz motiva ruskih bajki, Žar ptice i Šeherezade, ali i iz srpskih srednjevekovnih pesama i legendi. Soba šaputanja sa zidnom fontanom, soba za projekciju filmova, igranje šaha i bilijara su potpuno prilagođeni svojoj nameni: prostorije za zabavu i dočaravaju kako su se opuštali vladari.  Beli dvor izgrađen četrdesetih godina prošlog veka je takođje veličanstven sa svojim salonima i umetničkim predmetima koji predstavljaju nacionalno blago. Centralni hol sa elegantnim stepeništem koje vodi na sprat i jednim od tri sačuvana portreta Kralja AleksandraI. Trpezarija i saloni sa nameštajem u stilu Luja XV a tu su i slike poznatih umetnika od kojih je najatraktivniji portret za koji se smatra da je rad Rembranta, pa do trpezarije čiji zid ukrašava kolekcija porcelanskog servisa kraljice Marije. Ne samo život srpskog kralja, priče turističkog vodiča o događajima bliže i dalje istorije dvorskog kompleksa prikazuju sudare različitih tokova. Različiti vladaoci iz različitih epoha Srbije su pokušavali da ostave traga u organizaciji dvorskog života, prilagođavajući ga svojim potrebama, stavovima i ukusima, pa je u očuvanju ovog izuzetnog nacionalnog blaga, negde načinjena i poneka šteta. Neki tragovi su sačuvani kao svedoci burnih promena u vekovnoj istoriji ne samo dvora nego i Beograda i Srbije uopšte. A generalno uzev, turistički radnici se nadaju restauraciji od strane stručnjaka u skorije vreme, kojom bi se raskoši dvorca dodao i njegov potpuni stari sjaj i autentičnost. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/8/2011, 10:39 pm | |
| | |
|  | | Najda M.

 Broj poruka : 5067 Datum upisa : 12.10.2010
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/8/2011, 10:47 pm | |
| Beograd....Ušće Save u Dunav... Nisam iz Beograda...ali moj grad pripada teritoriji grada....Volim Beograd kao da je moj...Savu i Dunav, najviše na svetu... ____________________________________________
Bog nam je podario Veru , Ljubav i Nadu... Na nama je da pronađemo smisao tog dara.
Najda M.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 16/9/2011, 11:39 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 20/9/2011, 11:34 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/10/2011, 10:43 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/10/2011, 10:44 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 22/10/2011, 10:44 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 3/11/2011, 10:39 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 5/11/2011, 6:26 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/11/2011, 9:49 pm | |
| ISTORIJA BEOGRADA NASTANAK BEOGRADA
Pogledom u daleku prošlost, pre ljudi i svega što znamo, vidimo prostor današnjeg Beograda u dnu velikog Panonskog mora, koje je, povlačeći se, za sobom ostavilo Dunav, a on svojim tokom sledi stare, davno iščezle morske tokove stare Evrope. Da je Dunav uvek sebi zvao čoveka da se na njegovim obalama nastani dokazuju i ostaci iz najstarijeg praistorijskog, tačnije paleolitskog doba, pronađeni u kamenolomu kod Leštana, u blizini Bajlonijeve pijace, i u pećini na Čukaraci, kao i ostaci materijalne kulture neolitskog doba pronađeni u Vinči, Žarkovu i Gornjem gradu Beogradske tvrđave.
Zvanična istorija Beograda traje već punih sedam hiljada godina, što naš grad čini jednim od najstarijih u Evropi. Star je i prastar naš Beograd!
Davno pre Hrista, na Balkansko poluostrvo, među miroljubive narode starosedelaca, stigao je jedan novi, moćni narod toga doba: Kelti ili Gali, kojima je bilo suđeno da na ulivu Save u Dunav osnuju Beograd. U četvrtom veku pre nove ere ratničko keltsko pleme Skordiska zaustavilo se na brežuljku iznad ušća dvaju reka i tu podiglo utvrđeni gradić, imenujući ga Singidunum. To je prvo i najstarije ime Beograda. Reč "dunum" na starom keltskom jeziku znači tvđava, utvrđenje, a ova etimologija određuje našoj prestonici ulogu koju će zadržati od tog doba kroz sve vekove - da bude brana, štit, mesto borbe i odbrane. I bi Beograd!
SINGIDUNUM POD RIMLJANIMA
Od 33. godine pre Hrista, pa sve do VI veka naše ere, ostao je Beograd pod rimskom vlašću, video najveću rimsku slavu, razvio se od malog keltskog utvrđenja do velike rimske varoši i doživeo propast ove velike države. Od keltskog Beograda nije ostalo ništa, osim njegovog starog imena Singidunum.
Rimljani su na mestu stare keltske tvrđave sagradili utvđeni logor, a tadašnji Beograd, i po pravnom položaju i po spoljašnjem uređenju, dobija značaj i izgled ostalih rimskih gradova: imao je forum u svom centru, hram boga Jupitera, gradsko kupatilo, a Savom i Dunavom prolazile su mnogobrojne putničke i trgovačke lađe i zastajale u beogradskom pristaništu, koje je moglo primiti i do dvadeset galija.
Prekopavanjem beogradskog zemljišta, pronađeni su mnogobrojni predmeti iz perioda rimskog Singidunuma: rimski grobovi, sarkofazi, urne sa pepelom rimskih građana, stare rimske vaze, nakit itd.
PROPAST STAROG SINGIDUNUMA
Velika rimska imperija doživljava 395. godine deobu na Zapadnu rimsku imperiju, sa Rimom kao prestonicom, i Istočnu rimsku imperiju (Vizantiju), sa sedištem u Konstantinopolju. Singidunum ulazi u sastav Vizantije, postaje važna saobraćajna i strategijska tačka vizantijskog carstva, biva opasan bedemima i učvršćen novim utvrđenjima.
U prvoj polovini petog veka, predvođeni kraljem i vojskovođom Atilom (zvanim "bič božji"), Huni, za koje je poslovica govorila: "Gde stane kopito hunskog konja, tamo trava više ne raste", osvojili su, ali samo na kratko, Singidunum. Pojavili su se i nestali kao uragan, koji brzo dolazi i brzo nestaje, uništavajući sve, i ne donoseći koristi ni sebi, ni drugima.
Ubrzo Singidunum biva vraćen Vizantiji, uz kratkotrajno osvajanje od strane Sarmata.
SLOVENSKI GRAD BEOGRAD Krajem VI veka grad biva srušen pod naletom Avara i Slovena, nestaje njegovo staro ime Singidunum, a njegovo slovensko ime Beli grad, odnosno, Beograd se prvi put pominje tek u devetom veku (878. godine) u pismu Pape Jovana VIII Borisu Bugarskom. Otad mu to ime, svaki na svom jeziku, daju svi narodi koji dolaze u vezu sa Beogradom.
Od devetog do početka prve polovine petnaestog veka, vladali su naizmenično u Beogradu: Bugari, Vizantija, Mađari, a nisu ga mimoišli ni krstaški ratnici na svojim velikim pohodima u jedanaestom i dvanaestom veku.
Mađarski kralj Stevan II preuzeo je od Vizantije Beograd 1124. godine, porušio njegove bedeme i tim materijalom podigao grad Zemun. Ali, Vizantinci su ponovo osvojili Beograd, porušili Zemun, povratili materijal stare Beogradske tvrđave i podigli je ponovo posle trideset godina.
1284. godine Beograd, od mađarskog kralja Ladislava IV, dobija srpski kralj Dragutin, Ladislavov zet i vazal, i u gradu gradi sebi dvor. Posle smrti kralja Dragutina, Mađari ponovo vladaju Beogardom, ali 1402. godine grad dolazi u ruke sina kneza Lazara, despota Stefana Lazarevića i postaje prestonica srednjevekovne Srbije. Beograd doživljava procvat u oblasti privrede, kulture i religije, i dobija: Mitropolitsku crkvu, novu tvrđavu, despotov dvorac i biblioteku. No, taj prosperitet nije dugo trajao, jer Đurađ Branković predaje grad Mađarima, nakon čega počinje vreme stogodišnje ugarske vladavine.
BEOGRAD POD TURSKOM VLAŠĆU

Daleko na istoku rađala se jedna nova sila, nova turska država pred kojom je poklekao Vizant i drhtao čitav kulturni svet, a koja je od početka želela zavladati Beogradom, kao značajnom tačkom na osvajačkim pohodima ka Zapadnoj Evropi.
6. avgusta 1456. godine hrišćanska vojska, koju je vodio mađarski vojskovođa Janoš Hunjadija (Sibinjanin Janko) potpomognut borcima sveštenika Jana Kapistrana, je odbranila Beograd od moćnije sile Turaka predvođene sultanom Muhamedom, čiji je san bio da preko Beograda osvoji velike gradove Zapadne Evrope i u Rimu zauzme stari imperatorski presto. Nakon ove tursko-hrišćanske borbe stari Beograd dobija naziv "bedem hrišćanstva".
1490. godine je sultan Bajazit pokušao da lukavstvom osvoji Beograd, obećavši zamenicima tadašnjeg komandanta Beograda veliku nagradu ako mu predaju grad. Otkriveni pokušaj izdaje nije prošao nekažnjeno - glavni krivci i njihovi pomoćnici bačeni su u tamnicu beogradskog grada, gde su, mučeni glađu, bili primorani da se međusobno ubijaju, natiču na ražanj i jedu. Toliko je velika bila cena slobode Beograda.
29. avgusta 1521. godine vojska Sulejmana Veličanstvenog osvaja i pali Beograd, a on se od hrišćanskog grada polako pretvara u tursku varoš sa orijentalnim osobinama: čaršijom, mnogobrojnim džamijama, česmama, turbetima, turskim kupatilima, dućanima, i bezistanima (trgovačkim pijacama), i razvijenim trgovačkim životom. Porušeni su stari dvorci, stare kule, uništen je sjaj starog gospodskog života, nestalo je srpske vlastele, kultura je uništena, crkve i manastiri oskrnavljeni, a Srbi Beograđani, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, raseljeni su u Carigrad, koji i danas čuva spomenike naše prošlosti. To je bila prva seoba Srba.
Turski putopisac Evlija Ćelebija daje prikaz tadašnje, ponovo utvrđene, Beogradske tvrđave: utvrđena dvostrukim bedemima sa ukupno 116 kula i 5060 zubaca, podeljena na gornji (unutrašnji) grad - sa četiri niza bedema ukrašenih sa četiri gvozdene kapije, tvrđavom okruženom sa pet visokih kula, čiji su se vrhovi "dizali u nebo"- i na donji grad. Krajem 17. veka turskom državom vladale su teške prilike - janičari (još u mladosti poturčeni hrišćani, osovina turske vojske) dizali su bune, pljačkali dvorce turskih velikaša i pretili samom sultanu. Tako oslabljenu silu napadaju vojne jedinice Svetog saveza ( koji su sklopili Austrija, Poljska i Venecija, a kasnije mu se priključuje i Rusija sa carem Petrom Velikim na čelu), što rezultira time da 1688.godine Beograd, uz strašne pljačke i ubistva stanovništva, pada pod dvogodišnju vlast Austrijanaca. Za vreme svoje druge velike seobe 1690. godine brojno srpsko stanovništvo iselilo se u daleko malo mesto na Dunavu, u Sent Andreju, koje je postalo utočište srpskog naroda, njegovog najvišeg crkvenog velikodostojnika (patrijarha Arsenija) i njegovih svetinja.
BEOGRAD POD AUSTRIJSKOM VLADAVINOM

Nakon mira u Karlovcima sklopljenog 1699. godine, Beograd pripada Turcima i u njihovim rukama ostaje sve do čuvene bitke pod Beogradom 16. marta 1717. godine, kada austrijska vojska vođena Evgenijem Savojskim zauzima Beogradsku tvrđavu.
Čitavih trinaest godina trajali su radovi na preuređenju Beogradske tvrđave, a izvođeni su po planovima čuvenog graditelja, inžinjera i pukovnika austrijske vojske,Nikolausa Doksata de Moreza. Podignute su nove utvrđene kapije i bastioni, u varoši je podignuta velika vojnička kasarna, tzv. "Aleksandrova kasarna", a u gradu čuvena kapija cara Karla VI, koja se i do dan-danas očuvala; u gornjem gradu iskopan je čuveni "rimski" bunar, sagrađena katolička katedrala, biskupova rezidencija, čuvena palata koju je narod zvao "Pirinčana", i ustanovljen je grb grada Beograda na kome su bile prikazane tri džamije sa carskim austrijskim orlom u poletu. 1737. godine započinje tursko-austrijski rat u kome je, zbog predaje niške tvrđave Turcima, 1738. godine u Beogradskoj tvrđavi pogubljen graditelj beogradskog grada Nikolaus Doksat de Morez, čije su poslednje reči po predanju bile: "O tvrđavo, ja sam te sagradio, a ti mi sad oduzimaš život".
Nakon Beogradskog mira, sklopljenog 1739. godine, Austrija je izgubila sve ono, što je sa toliko muke, krvi i borbe dobila ranije potpisanim Požarevačkim mirom - između ostalog izgubila je celu Srbiju i Beograd. Među tačkama mirovnog ugovora bile su i odredbe po kojima je Austrija morala na starom gradu uništiti sve one delove utvrđenja koji su podignuti za vreme okupacije. Hrišćanske crkve su pretvorene u džamije, stanovništvo se većim delom raselilo, i stari grad je ponovo dobio orijentalni izgled. U varoš se ulazilo kroz četiri kapije: Sava-kapiju, Varoš-kapiju, Stambol-kapiju i Vidin-kapiju; u gornjem gradu su se nalazili: pašin konak, haremi, velika džamija i zgrade za turske činovnike, a u donjem delu grada: kasarne, dućani, džamije i barutni magazini; varoš se protezala u polukrug oko donjeg grada, a bedemi su bili visine do šest metara i širine od deset do dvanaest metara.
BEOGRAD PRED VRATIMA SLOBODE

1789. godine je, pod komandom generala Laudana, u Beogradu vođena velika bitka protiv Turaka. Rezultat borbe je ponovo bio strašno razaranje grada - kule i gradske zidine su porušene, gotovo sve zgrade su ležale u pepelu, ostale su očuvane jedino zidine tvrđave, a grad je predat Austriji. No, to je bila samo dvogodišnja vladavina, jer je, prema Svištovskom miru, 1791. godine Beograd ponovo pao pod tursku vlast. Ta je vlast bila mučna po srpski narod usled strašnih "zuluma" i obesti janičarske, koji su uspostavili tursku strahovladu i 1801. godine na vlast doveli četiri dahije: Mehmed-agu Fočića, Mula Jusuf-agu, Kučuk Aliju i Aganliju. Dahije su se dogovorile da osujete zloslutno proročanstvo (koje su im hodže pročitale iz nebeskih znamenja) tako što će poseći sve srpske kneževe, sve viđenije srpske ljude i ostaviti narod bez njegovih vođa. Ta poznata "seča knezova" i gnev srpski koji je potom nastao opevani su u narodnoj pesmi Početak bune protiv dahija: "Bože mili!Čuda velikoga! Kad se ćaše po zemlji Srbiji, po Srbiji zemlji da prevrne i da druga postane sudija, tu knezovi nisu radi kavzi, nit' su radi Turci izjelice, al' je rada sirotinja raja, koja globa davati ne može, ni trpiti turskoga zuluma; i radi su Božji ugodnici, jer je krvca iz zemlje provrela, zeman doš'o valja vojevati, za krst časni krvcu proljevati, svaki svoje da pokaje stare."
Srpski se narod digao na oružje pod vođstvom Đorđa Petrovića, Kara-Đorđa ("Crnog Đorđa"), koji je u selu Orašac 1804. godine organizovao srpske ustanike. Srpski hajduci, nimalo nalik vojskovođama koje je do tad video naš grad, već obučavani i za borbu kaljeni po srpskim šumama i brdima, 30. novembra 1806. godine oslobodili su Beograd i učinili ga, i u političkom i u prosvetnom smislu, prestonicom čitavog srpstva, a već sledeće 1807. godine zauzeli su i Beogradsku tvrđavu. 1808. godine dobio je Beograd svoju prvu Veliku Školu i postao dom velikanima srpske kulture tadašnjeg vremena: Vuku Karadžiću (reformatoru srpskog jezika i pisma), Dositeju Obradoviću i Ivanu Jugoviću.
Već 1813.godine Turci se vraćaju u prazan Beograd, jer su se njegovi stanovnici povukli pred najezdom velike turske sile.
Srbi 1815. godine organizuju Drugi srpski ustanak pod vođstvom Miloša Obrenovića, koga su krasile, pored vojničkih, i značajne diplomatske sposobnosti. Na zahtev Rusije, 30. novembra 1830. godine, Sultanovim hatišerifom (svojeručnim sultanovim pismom) priznata su i objavljena prava na unutrašnju autonomiju srpskog naroda, prava zagarantovana Bukureštanskim mirovnim ugovorom i usmenim obećanjima knezu Milošu 1815. godine. Knez Miloš u gradu podiže crkvu Svetog Marka, nedaleko od poznate humke na kojoj je pročitan sultanov hatišerif sa dvadesetčetiri odredbe, Sabornu crkvu (hram srpske duhovnosti), konak knjeginje Ljubice, dvorski kompleks u Topčideru. U Beogradu izlaze prve "Novine srpske", otvara se Bogoslovija i prva gimnazija.
Ali, u Beogradu, političkom i kulturnom centru, pored srpske vlade i srpskog kneza, postoji i turska vlast oličena u beogradskom paši, koji boravi u starom beogradskom gradu (današnjoj tvrđavi na Kalemegdanu).
Nakon ubistva srpskog dečaka na Čukur česmi, događaja koji je doveo do bombardovanja Beograda 1862. godine, 6. aprila 1867. godine poslednji komandant u Beogradu, Ali-Riza-paša predao je knezu Mihajlu ključeve beogradskog grada i Beogradske tvrđave. Tim simboličnim činom otpočela je nova srpska vladavina slobodnim Beogradom.
NEZAVISNOST SRBIJE

1876. godine skinuta je turska zastava sa bedema starog beogradskog grada, što je značilo kidanje svih veza sa turskom carevinom. Uz pomoć Srbije pokrenuta je hrišćanska svest u Bosni, čiji je narod počeo da diže bune koje su prerasle u opšti ustanak protiv Turaka. Uz Srbiju (koja je vodila dva rata protiv Turaka u periodu 1876-1878), u rat protiv Turaka stupaju Crna Gora i Rusija, a januara 1878. godine turska carevina priznaje: nezavisnost Srbije sa proširenim granicama, nezavisnost Rumunije, uvećanje Crne Gore, stvaranje nove bugarske države kao kneževine i autonomiju Bosne i Hercegovine.
Srbija postaje 1882. godine kraljevina na čelu sa Mihajlom Obrenovićem, a Beograd kraljevska prestonica, koja u narednim godinama dobija prve telefonske linije, železničku stanicu, vodovodnu mrežu, električno osvetljenje, tramvaj i 1903. godine, nakon ubistva kralja Aleksandra Obrenovića, novog karalja - Petra I Karađorđevića.
BEOGRAD U DVA SVETSKA RATA

Beograd, izmoren ratovima i pustošenjima, nije čekalo mirno vreme. Nakon sarajevskog atentata na austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, Austrija je 1914. godine objavila rat Srbiji, koja protiv sila Osovine (Nemačke i Austro-Ugarske) staje na stranu sila Antante (Engleske, Francuske i Rusije). Već prvog dana rata, 28. jula 1914. godine, dizanjem u vazduh železničkog mosta na Savi, prekinuta je veza između srpskog Beograda i austrijskog Zemuna, a u narednim danima grad je preživeo veliko bombardovanje topovskom vatrom. Te prve ratne godine Beograd je samo petnaest dana bio pod austrijskom vladavinom (od 18.11. do 2.12.), ali već septembra sledeće, 1915. godine, ujedinjena nemačko-austrougarska vojska, predvođena feldmaršalom Mekenzenom, i potpomognuta bugarskim trupama, ponovo osvaja Beograd.
22. oktobra 1918. godine, dolazi do sloma ujedinjenih trupa Nemačke, Austro-Ugarske, Bugarske i Turske. Za svoje hrabro držanje u ratu grad je nagrađen najvišim francuskim vojnim odlikovanjem Krstom Legije časti, kao i čekoslovačkim Ratnim krstom.
Iste, 1918. godine, zato što zadovoljava vojničke, nacionalno-političke, ekonomske i trgovačko-industrijske uslove, Beograd postaje prestonica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a Zemun od tada čini njegov sastavni deo.
Period duhovnog i društveno-ekonomskog preporoda "bratskih naroda" trajao je tek nešto više od dvadeset godina, jer nezadovoljna uslovima završetka Prvog svetskog rata, Nemačka započinje svoj okupacioni program. Pod slobodarskim parolama "Bolje grob, nego rob", "Bolje rat, nego pakt", 27. marta 1941. godine u Beogradu narod ustaje na demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Usled tih događaja Nemci bombarduju Beograd 6. aprila 1941. godine, a samo šest dana kasnije ga okupiraju. Okupacija Beograda je trajala pune četiri godine. U tom periodu bombardovan je Beograd više puta, od strane nemačke, ali i savezničke avijacije. 20. oktobra 1945. godine, grad je oslobodila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije uz pomoć ruske Crvene armije.
Jugoslavija je imala istorijsku osobenost, koja je u Drugom svetskom ratu spojila narodnooslobodilački pokret sa socijalističkom revolucijom. Otud i ne čudi što je 29. novembra 1945. godine u Beogradu, ustavotvorna skupština proglasila Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, ukinula monarhiju i ovenčala komunističku vladavinu na čelu sa "drugom" Josipom Brozom Titom. U narednim godinama Beograd doživljava brz industrijski i kulturni napredak, postaje centar međunarodnih političkih, ekonomskih, kulturnih i sportskih manifestacija, dobija televiziju Beograd, most Gazelu, BITEF, FEST (pogledaj stranicu "Kulturna i sportska dešavanja u Beogradu"), ali i u svojim neslavnim trenucima ispraća mnoge Beograđane na "Goli otok".
NOVIJA ISTORIJA BEOGRADA

Istorijska nauka ne trpi vrednosne sudove, već zahteva naučnu objektivnost, koja se, prema opštem stavu, može postići samo sa vremenske distance hroničara događaja. Budući da mi taj vremenski razmak još uvek nismo ispunili, nego smo živi svedoci dešavanja od devedesetih na ovamo, jedini zadovoljavajući način biće da ih samo pobrojimo. 1991. godine dolazi do raspada SFRJ i početka građanskog rata. 1992. godine Beograd postaje glavni grad Savezne Republike Jugoslavije. 30. maja iste godine Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija uvodi ekonomske sankcije prema SR Jugoslaviji, koje su u narednim godinama dovele do najveće hiperinflacije u istoriji čovečanstva, a mnoge Beograđane do ivice opstanka. Nebrojene nule su vam bile potrebne da kupite mleko ili ulje, i to, naravno, pod uslovom da ga tog dana bude u prodavnici, ispred koje ste mogli čekati i satima. 1994. godine uveden je novi konvertibilni dinar, poznat kao "deda Avramov dinar". Od novembra 1996. do februara 1997. godine u Beogradu se održavaju veliki studentski i građanski protesti izazvani nepriznavanjem rezultata lokalnih izbora. 1997. godine, posle više od pedeset godina, prva nekomunistička građanska vlast u Beogradu.
24. marta 1999. godine počinje sedamdesetosmodnevno bombardovanje Beograda i Srbije. Po ko zna koji put Beograd je ponovo napadnut, no ovog puta najsavremenijom tehnologijom, takozvanim "pametnim" (navođenim) bombama, ali i bombama sa osiromašenim uranijumom. Pored vojnih, gađani su i civilni ciljevi, i ciljevi u samom centru Beograda - KBC "Dragiša Mišović" na Dedinju, Zgrada RTS-a u Abardarevoj ulici, P.C. Ušće, zgrada kineske ambasade na Novom Beogradu, zgrada Republičkog Ministarstva pravde u Nemanjinoj ulici, zgrade republičkog i saveznog MUP-a u ulici Kneza Miloša, zgrada Generalštaba Vojske Jugoslavije, itd. 5. oktobra 2000. godine se održavaju velike demonstracije u centru Beograda, izazvane neslaganjem oko izbornih rezultata, u kojima se pali i zauzima zgrada Savezne skupštine i zgrada RTS-a, i koje su dovele do novog državnog vrha. 2001. godine su ukinute sankcije prema Jugoslaviji. 2002. godine usvojena je ustavna povelja Državne Zajednice Srbije i Crne Gore, a od 2006. godine Beograd ponovo postaje glavni grad samostalne države Srbije.
Uz podršku Sjedinjenih Američkih država i nekih zemalja članica Evropske Unije, Albanci sa Kosova i Metohije su 2008. godine proglasili nezavisnost ove južne srpske pokrajine. U Mežunarodnoj zajednici i dalje vladaju podele povodom ovog pitanja - neke zemlje su priznale nezavisnost Kosova, a neke ne. Zvaničan stav Republike Srbije je da se mirnim demokratskim i političkim putem, a ne oružanim sukobima, treba sprečiti secesija Kosova. Marta 2008. godine su širom Srbije održani masovni protesti, a u Begradu jse na mirnim demonstracijama okupilo preko 500.000 ljudi.
Star je i prastar naš Beograd, ali istovremeno "Beograde, Beograde, za tebe k'o da stoji vreme, ti živiš srcem uvek mlad". Za svoje duge istorije doživeo je on slavne i neslavne, ali, svakako, velike događaje, video značajne i surove, ali i mudre i humane vojskovođe i državnike, imao različita imena, nadživeo mnoge sile i bio prestonica mnogim državama, ali je uvek bio kao Feniks, iz ruševina i pepela mlad rođen. I kao da su i poslednji događaji toliko daleko iza nas, jasno ocrtani samo u pamćenju, knjigama, istorijskim dokumentima i vestima, jer na ulicama Beograda od njih gotovo ni traga. Beograd je danas prava evropska metropola prepuna hotela, restorana, beogradskih kafana, značajnih institucija, kulturnih i sportskih dešavanja, i naravno, čuvenih beogradskih lepotica.
Preuzeto sa neta, razni izvori
Poslednji izmenio Beskraj dana 25/11/2011, 9:13 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 25/11/2011, 9:12 pm | |
| BEOGRAD - HRONIKA SRPSKE PRESTOLNICE
Beograd, grad veoma burne istorije, jedan je od najstarijih u Evropi. Njegova istorija traje punih 7000 godina. Prostor oko velikih reka Save i Dunava bio je naseljen još u paleolitskom periodu. Iz starijeg kamenog doba, potiču ostaci ljudskih kostiju i lobanja neandertalaca, pronađeni u kamenolomu kod Leštana, u pećini na Čukarici i u blizini Bajlonijeve pijace.
Ostaci kulture mlađeg kamenog doba, pronađeni su u Vinči, Žarkovu i u Gornjem gradu, iznad ušća Save u Dunav. To ukazuje da je prostor Beograda bio naseljen u kontinuitetu i da je intezitet tog naseljavanja bivao sve jači. Mnoga današnja naselja beogradske okoline leže na kulturnim slojevima ranijih praistorijskih naseobina | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:14 pm | |
| Косанчићев венац Ово је крај који живи у времену у ком је настао - пре две стотине година. Уобичајен призор на овом месту године 2007. изгледа овако: сликари мешају боје на платоу испред куће Мике Аласа док са звоника Саборне цркве, две улице изнад, звони за вечерњеДонедавно је у улици важило неписано правило - једине кафане у које се одлази су „?” и бифе „Варош капија”. Није згодно написати због безбедности становника овог „прошловековног острва усред Београда”, али врата на овдашњим кућама махом се не закључавају јер комшије посећују једни друге у разна доба дана (и ноћи). Као у ретко ком крају града, овде стари житељи негују приврженост према „кревету у кући на Косанчићевом венцу на ком их је мајка родила”. И не би се преселили одатле... Јер, кажу, не би умели да живе у неком другом свету. У улици је (тврде староседеоци) још сачуван мирис прве апотеке, отворене пре 150 година, помешан с мирисом гара библиотеке. Неки станари тврде да ноћу чују звук старе штампарије које одавно нема. Другима је још у ушима писак локомотиве „Жаклине”, који сада невешто замењује звоњава трамваја. Али, свима, без изузетка, пред очима непрестано стоји слика улива Саве у Дунав. Историја улице почиње 1804. године кад је српски народ на овом месту дочекао устанике ослободиоце. Овај део града, познат као Варош капија, добио је име по томе што се кроз њу улазило у Савску варош, односно српски део града који је настао после пада Београда под турску власт 1521. године. Улица је 1872. године добила име по Ивану Косанчићу, косовском јунаку, побратиму Милоша Обилића и Милана Топлице, и од тада га није мењала. Три побратима, која су заједно погинула, имају улице једну поред друге - Косанчићев, Топличин и Обилићев венац. Од значајних здања на овом подручју остали су дом Мике Аласа, Саборна црква, Конак кнегиње Љубице, сликарска кућа, зграда с бистом Косанчић Ивана, и кафана „?”. И једна кућа која нема звучно име као остале, али власници воле да јој тепају, попут малог детета, иако је најстарија у крају. За шетњу овим крајем неопходан је осмех, мало заљубљености у очима, понешто од боемског поимања живота и - нека рука за ослонац. Али, у шетњу Косанчићевим венцем нипошто не треба кренути у штиклама - мало поштовања према калдрми старијој од најстаријих Београђана није на одмет.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:14 pm | |
| 1. КЊИГЕ У ПЛАМЕНУ Косанчићев венац број 12-16 На адреси која се води под именом Косанчићев венац 12-16 већ више од пола века не стоји зграда, већ зјапи згариште Народне библиотеке. Кад су бомбе пале на ово здање, 6. априла 1941. године, нестало је 300.000 штампаних књига, 1500 рукописа из средњег века, збирке турских рукописа и старих штампаних књига од 15. до 17. века, збирке мапа, гравира, слика и новина. Тог дана сагореле су и целе библиотеке Вука Караџића, Ђуре Даничића, Лукијана Мушицког и Павела Јозефа Шафарика. У библиотеци су се до тог погубног датума чувале и све књиге штампане у Србији и околним земљама од 1832. године. Све до једне доживеле су исту судбину. Да несрећа буде већа, већина књига које је „однело бомбардовање” није била проучена. Само три дана пре него што су се зачуле сирене над главним градом, најдрагоценији део библиотеке био је упакован и спреман за евакуацију. Премештај књига отказан је јер камиони нису стигли на време. То кашњење скупо је коштало нашу баштину. Књиге су данима гореле, а ако је ишта избегло ватри, кажу становници, то су давно однели људи под окриљем ноћи. Кад се рат завршио, генерал Лер, одговоран за бомбардовање Београда, признао је да је наређење било да се прво бомбардују средишта културе и вере, јер „Срби онда неће имати око чега да се окупљају”. Међутим, према причи, неке књиге које су биле у подруму, биле су упаковане у лимене сандуке, и тако добро обезбеђене да библиотекари нису веровали да су и оне изгореле. Кад су стручњаци Завода за заштиту споменика града Београда истраживали ово подручје, нашли су отиске у подруму библиотеке - црне трагове сандука који су можда измакли ватри. Трагови на поду воде до излаза из рушевина и одатле им се губи сваки траг. Многи становници оближњих зграда сматрају да су „преживеле” књиге украдене, али ко их је однео остаје отворено питање. Кад је, 1832. године, кнез Милош Обреновић основао Народну библиотеку као прву установу културе у Кнежевини Србији, донео је наредбу по којој су сви издавачи били дужни да библиотеци шаљу одређен број примерака штампаних књига. Многе угледне личности даровале су своје библиотеке, али је ова установа у прошлости често мењала адресе. Тек двадесетих година 20. века држава је откупила кућу Милије Марковића Распопа за потребе библиотеке. Бројни стручњаци ову кућу називају раскошним дворцем у коме је 1860. године Стева Тодоровић основао прву сликарску школу. Осамдесетих година у Распоповој кући налазило се француско посланство, а 1895. године у истим просторијама Кирило Кутлик отворио је сликарску школу. Пред почетак Првог светског рата кућа је постала власништво Милана Вапе који је касније продао држави и тако је српска библиотека добила свој злосрећни дом. На овом месту до 6. априла 1941. године стајала је Народна библиотека. Тог дана нестао је у бомбардовању најдрагоценији део књига, јер су Немци имали задатак најпре да бомбардују средишта културе и вере да „Срби не би имали око чега да се окупљају”. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:14 pm | |
| 2. КУЋА КОСОВСКОГ ЈУНАКА Косанчићев венац број 13Цела улица Косанчићев венац добила је име по кући трговца Трајковића. Саграђена је крајем 19. века, а у средишњем делу налази се заобљена ниша у коју је 1895. године постављено попрсје Ивана Косанчића с кацигом на глави и у витешком оклопу. Статуу је израдио Петар Убавкић, први вајар обновљене Србије. У овој кући сада живи породица чији преци већ три генерације бораве на Косанчићевом венцу, а домаћини кажу да не би мењали свој дом ни за кућу у Паризу. Са супротне стране бисте, кућа има поглед на Бранкову улицу, мост и реку. Степеницама које воде поред ове куће силази се до стубова који су некада чинили потпору Мосту краља Александра. Пошто је овај мост порушен у току бомбардовања 1941. године, при новој изградњи моста искоришћени су носећи стубови старог. Крајем 19. века, власник куће у данашњем броју 13 поставио је у нишу свог дома попрсје Ивана Косанчића. Тако је цела улица добила име овог косовског јунака. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:14 pm | |
| 3. ЉУДИ, ВРЕМЕ, ЖИВОТ Косанчићев венац бб
На Косанчићевом венцу подједнако су живи и они који то јесу данас, и они који то одавно нису. Тако, на пример, у броју 7 живе јунаци Селенићевог романа „Пријатељи”. Ту кућу је, према предању, подигао Милић, човек задужен за најпрљавије послове за свога господара Милоша Обреновића. Прича каже да је међу тим пословима било и убиство Карађорђа. Кућа је, према роману, саграђена почетком 19. века, и у то доба била је мања само од Милошевог и кнегињиног конака. Међутим, као да је била уклета, њени становници никада нису били срећни. Почевши од самог Милића који није дочекао да се усели у свој дом јер је био убијен, па до његових потомака који су се свађали око наслеђене куће. Једна од наследница била је и краљица Драга, чија су браћа убијена у овој улици. Још један књижевни јунак живи на Косанчићевом венцу, у броју 17. Арсеније Његован, чије је ходочашће описао Борислав Пекић, 23 године није изашао из куће, а своју страст и љубав према кућама изједначавао је са оном коју је осећао према женама | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:14 pm | |
| 4. КУЋА С ПЕДИГРЕОМ Косанчићев венац број 18 Недалеко од (остатака) библиотеке стоји (једва) најстарија кућа у улици. И она живи у прошлости. Остала је тачно онаква каква је била у време турске владавине. Садашњи станари једног дела куће често помињу покојну госпа Ану, некадашњу власницу од које су слушали свакакве приче. Често је говорила како је с мужем кофама воде гасила ватру кад је погођена Народна библиотека, а из њених прича остао је надимак куће Дом с педигреом. Легенда коју становници Венца воле да причају каже да је овде био и харем. Али, ако се само присетимо да је Косанчићев венац био чисто српски део града, легенда губи своју потпору. Илузија о огромном женском одељку с купатилом руши се још на прагу куће. Све мирише на устајало или - на прошлост, како каже девојка из куће преко пута. Звоно није потребно, шкрипа врата најављује госте; кључаоница је појам који припада неком другом свету, овде се врата затварају резом. Зид с уличне стране потпуно је накривљен, као да се сама кућа нагиње преко улице да боље види реку испод себе  Према легенди која кружи градом, најстарија кућа на Косанчићевом венцу била је харем (у време кад је саграђена). Како је ово био део града насељен искључиво Србима, легенда остаје само на нивоу занимљивости. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:15 pm | |
| 5. УТОЧИШТЕ СЛИКАРА Косанчићев венац број 19Преко пута куће с педигреом стоји (сасвим чврсто) сликарска кућа. Од времена до којих сежу сећања најстаријих Београђана па до данас, ово је био уметнички дом. Сада се у њој налази 21 атеље и продајна галерија слика. Нико са сигурношћу не може да каже кад је ова зграда саграђена, али се неки житељи Косанчићевог венца сећају да је на њој изнад улаза дуго стајала бројка 1911, што је означавало годину завршетка градње. Стручњаци Завода за заштиту споменика културе града претпостављају да је зграда настала двадесетих година прошлог века. У најмању руку „чудну” атмосферу ове зграде забележио је и Момо Капор, у сећањима на времена кад је тамо посећивао свог професора сликања: „Читав тај крај с џомбастом калдрмом и зградама с почетка века са чијих се зидова љуштио малтер, старинске капије од кованог гвожђа, бршљан који се пео све до димњака и попрсје Косанчић Ивана у ниши на кући покрај степеница што су водиле доле на реку, деловали су на мене потпуно зачарано. Кућа број 19 била је пуна таме и промаје. У њој су живели београдски сликари. Срицао сам њихова имена у полутами дугог ходника провлачећи се кроз шуму прашњавих скулптура изливених у гипсу и џиновских платна прислоњених уза зид. Неки од станара имали су таблице на својим вратима, док су други своја имена исписивали уљем и дебелом четком, као увеличани потпис на слици. Неки су само залепили цедуљицу, један је исписао чак и стихове из Дантеовог „Пакла”(„Ви који улазите, оставите сваку наду...”), неку су имали крављу клепетушу а други звекире.” У годинама између два светска рата у овој згради била је Државна штампарија чија се главна зграда налазила у Поп-Лукиној улици број 14. По завршетку Другог „великог” рата, Бранко Шотра успео је да издејствује да се зграда поклони Удружењу ликовних уметника Србије. Кад је кућа обновљена, у њу су се уселили први сликари, међу којима су и звучна имена попут Зуке Џумхура, Јована Бјелића и Николе Граовца. Њих су наследили исто тако познати сликари Оља Ивањицки, Душко Ристић, Коста Брадић. Тако се у овој кући за нешто више од пола века измењао 51 уметник. Једни су ту започињали, други завршавали радни век, а некима је то била само успутна станица. Међу становницима ове куће било је и песника и писаца, теоретичара уметности, колекционара и спортиста, али и лепотица, заводника и мангупа. Сви су живели као једна породица, а њихови атељеи личили су на отворене студије у које се свраћало у свако време и без најаве. Туда су пролазили и амбасадори, дипломате, књижевници и глумци, а атељеи су се по потреби претварали у шах клубове или позоришта. Колико је чудан био живот у овој кући, толико се чудно и напуштао. Никога не би изненадило ако би комшија отпутовао без повратка а да се не јави никоме, јер у овој згради верују да се живот напушта вољом судбине.  Зграда у броју 19 улице Косанчићев венац дом је 21 академског сликара. Некада су ту живели Зуко Џумхур, Јован Бјелић, Душко Ристић, Никола Граовац, а данас стварају Оља Ивањицки, Коста Брадић...  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:15 pm | |
| 6. ДОМ РИБАРА I МАТЕМАТИЧАРА Косанчићев венац број 22 У броју 22 Косанчићевог венца живео је, радио и умро Михајло Петровић Алас. Ово је, кажу комшије, кућа с најлепшим погледом. Из некадашње радне собе славног математичара пружа се величанствен поглед на Ушће. Тако је човек који је готово подједнако волео математику и риболов могао да обједини своје две највеће љубави. Стварајући за радним столом, непрекидно је пред очима имао реку. Кад је умро, рибари су од куће до Новог гробља на својим жуљевитим рукама однели ковчег с његовим телом, одајући на тај начин последњу почаст човеку који је имао разумевања за њихов живот.  Познаваоци Косанчићевог венца кажу да је најлепши поглед на реку управо с балкона куће Мике Аласа. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:15 pm | |
| 7. ХРАМ МУЗИКЕ Косанчићев венац број 32У кући број 32 Консанчићевог венца смештена је најстарија музичка установа код Срба - Прво београдско певачко друштво, основано 1853. године. Друштво је још од оснивања имало одсеке за виолончело, виолину, клавир и певање, што је било необично за тадашњу Србију. Биле су то педесете године деветнаестог века кад су се у Београду освртали за онима који су носили виолину или учили музику, и називали их Циганима. У истој згради у којој Прво београдско певачко друштво одржава пробе налазе се и Патријаршијска библиотека и Музеј. Ове две установе повезане су степеницама, мада их још од пре 150 година па до данас вежу много јаче везе. Српска православна црква и српски патријарх одувек су покровитељи Друштва и чланови овог хора за свако црвено слово у календару певају у Саборној цркви. Какав је углед Певачко друштво имало у прошлости показује и то да су почасни чланови били и црногорски књаз Никола I и књегиње Милена и Даринка. То није ништа необично јер су владарске династије биле благонаклоне према Друштву, а оно је заузврат учествовало на свим крунисањима и венчањима владара породица Обреновића, Карађорђевића, Петровића - Његоша. Краљица Марија Карађорђевић била је чак и кума Друштва, и тим поводом поклонила је заставу извезену златом, чији један део Друштво и данас чува. Краљица Наталија поклонила је Друштву клавир који је сада у Мокрањчевој кући, али са спомен-плочицом као успоменом на Прво београдско певачко друштво. У знак захвалности хору који је певао на њеном венчању с краљем Александром, Драга Обреновић даровала је Друштву сат из 18. века који више не броји сате и минуте, али зато откуцава тактове на пробама хора. Осим домаћих династија, и многе стране владарске породице одлучиле су да угосте ово певачко друштво. Чланови хора певали су пред највећим владарима Европе - руским царем Николајем II, аустроугарским Фрањом Јосифом, бугарским Фердинандом, немачким кајзером Вилхелмом. У просторијама Друштва на Косанчићевом венцу налазе се многе фотографије, али и предмети који су обележили нашу историју. Стеван Мокрањац био је члан и композитор овог друштва и сви оригинали његових дела овде се чувају као светиња.  Пре више од век и по у овој згради основано је Прво београдско певачко друштво у коме је радио и Стеван Мокрањац.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:16 pm | |
| 8. „?” ПРОТИВ ЦРКВЕ Краља Петра број 6 Целину Косанчићевог венца не чини само улица с именом славног косовског јунака, већ и улице Краља Петра, Кнеза Симе Марковића, Карађорђева и Поп-Лукина. Улица краља Петра Првог важи за једну од најстаријих у главном граду и зато јој је Коста Христић посветио неколико страница у својим сећањима у књизи „Записи старог Београђанина”: „Била је то тескобна улица која се истим данашњим путем провлачила до Саборне цркве. Није мучно замислити ондашњу калдрму која није имала тротоара, него се с обе стране благо нагињала према средини и ту правила неку врсту олука којим је вода отицала у друге улице или понирала у старе турске ђезире. Дућани су били ниски са дужом настрешницом, покривени ћерамидом. Широки прозори са стакленим окнима замењивали су излоге и једном половином дизани увис. Дућани су затварани ћепенцима који су спуштани преко оних излога. Унутра, дужином дућана, тезга обојена у зелено, пред њом на поду канте са зејтином или гасом, вреће са кафом, шећером и пиринчем, бурад с усољеном рибом, а иза тезге рафови са другом робом...” Управо у „краљевој” улици, тридесетих година претпрошлог века, по наређењу кнеза Милоша подигнута је зграда данашње кафане „?”. Била је то прва кафана у модерном смислу речи, која се разликовала од дотадашњих „свратишта” и „пљуваоница” које су људи посећивали с ногу. Кафана је поклоњена Ећим Томи, народном лекару, чије је име дуго носила, да би касније постала кафана „Код пастира”. Доласком новог власника, стиже и нови назив - „Кафана код Саборне цркве”. Над овим именом, због „скрнављења имена храма Божијег” власти су се згрануле, а високо свештенство забранило је осталом црквеном особљу да одлази тамо. Власник кафане Иван Павловић смишљао је данима, заједно с гостима, примерно име за кафану. Фирмописац који је дошао да испише нови назив фирме, окачио је таблицу са знаком питања да означи да су предлози за ново име кафане још добродошли. Очигледно, још нико није смислио боље име за најстарију београдску кафану јер та таблица и даље стоји. Једна од ретких кафана у Београду која је, пркосећи времену, успела да закорачи у 21. век, кафана „?” сведок је многих догађаја. У њој је 1834. године Вук Караџић играо први билијар, а исте године приредио је и прво читалиште српских новина. После Другог светског рата кафана је, због близине Академије примењених уметности, углавном угошћавала студенте и професоре. У њој су се полагали испити, а једно време служила је и као галерија. Колико год невоља кафана имала с црквом у прошлости, у њој данас стоје гусле непроцењиве вредности, поклон митрополита Амфилохија Радовића. И данас овде сви радо свраћају јер тврде да је то једна од ретких кафана која има душу. За опстанак здања заслужан је њен последњи приватни власник, Пироћанац Перкан Стојановић. Остале су запамћене његове речи, изговорене после Другог светског рата, кад су власти хтеле да сруше ову зграду: „Прво ће мене утепате, па ће’ срушите ово!” Поред кафане „?”, у истоветној, касније порушеној згради, 1830. године отворио је Матеј Ивановић прву апотеку у Београду. На истом месту 25. маја 1840. године почела је да ради и поштанска експедиција, о чему сведочи спомен-табла изнад поштанског сандучета.  Кафана „?” добила је име на необичан начин, а остала је упамћена по првом читалишту српских новина.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 9/12/2011, 11:16 pm | |
| 9.КУЋА СЛИКАНА ИСТОРИЈОМ Угао улица Краља Петра Првог и Кнеза Симе Марковића Саборна црква или Саборни храм архангела Михајла изграђен је на месту старе цркве из 18. века. Та мала црква је, кажу, помогла кнезу Милошу да издејствује аутономију Србима. Наиме, кад су се у фебруару 1830. године огласила звона с ове цркве, Турци су се замислили о снази покореног становништва. Шест година касније, кнез Милош почео је да зида своју нову задужбину. Кад је 1840. године завршена, Саборна црква била је понос Београђана. Иако је кнез сносио трошкове изградње, свако од Београђана може да каже да је један део звоника његов. Кад су се лила звона за цркву, распаљена је ватра која је буктала три дана. За то време становници Београда пролазили су и додавали своје прилоге у калуп с растопљеном бронзом. Неко кашичицу, неко малу пару - било је битно само да је чисто сребро. То је прво мерио стручњак и давао потврде, а дародавац је својеручно убацивао у растопљену бронзу свој дар, а све то да би звона имала „сребрнији” звук. Та иста звона Аустријанци су скинули у Првом светском рату и претопили у оружје. Црква је освећена 1845. године и посвећена Архангелу Михајлу, кнежевој крсној слави. Шездесетих година преузела је улогу Топчидерске цркве која је до тада била средиште верског живота и седиште митрополита Србије. Колико је Саборна црква поштована и у „оно” време, говори податак да од њеног отварања па до краја прве владавине кнеза Милоша испред ње није смело да се пуши. Пројекте за цркву радио је панчевачки мајстор Квекфелд, по угледу на српску цркву у Сремским Карловцима. Зидари су долазили из Панчева и Земуна, а за осликавање унутрашњости цркве позвана су два млада уметника из Беча. Иконостас је радио Димитрије Петровић, а иконе на иконостасу и композиције на зидним сводовима Димитрије Аврамовић. Црква је урађена у класицистичком стилу, с примесама касног барока. Унутар цркве налазе се гробови српских владара Милоша и Михаила Обреновића, а у дворишту су сахрањени Вук Караџић и Доситеј Обрадовић. Велики значај има и црквена ризница у којој се чувају иконе и богато украшени златни радови још из 12. века.  Унутар Саборне цркве налазе се гробови Милоша и Михаила Обреновића, а у дворишту, „метар и по на запад” од надгробне плоче, почивају Вук Караџић и Доситеј Обрадовић. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:17 pm | |
| 10. ДВА ФАКУЛТЕТА Краља Петра број 4
У згради број 2 Улице краља Петра налази се Богословски факултет - високошколска установа Српске православне цркве која наставља традицију београдске Богословије основане 1810. године. Зграда је подигнута 1923. године и првобитно је била намењена хотелу „Дубровник”. У здању број 4 исте улице налази се Факултет примењених уметности - једина високошколска установа ове врсте у нашој земљи. Ова установа наставља традицију Уметничко-занатлијске школе основане 1905. године. Зграда је раније била помоћна зграда за Конак кнегиње Љубице, који се налази у улици изнад. Једно време на овом месту била је Прва београдска гимназија чији је најпознатији ђак био Светозар Марковић. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:17 pm | |
| 11. ГОСПОДАРЕВ КОНАК Краља Петра број 5 Данас се Патријаршија налази у згради подигнутој 1934-1935. године по пројектима архитекте Виктора Лукомског. На том месту налазио се Господарев (или Стари кнежев) конак, у који се кнез Милош преселио тек 1841. године. Иако је ретко навраћао, кућа је увек била спремна. „У њему је било 25 столица, један орман, велики сто и мали сто за чаше. Прибор за јело је садржао мноштво дрвених кашика и 20 сланика. Уз то је стајало 5 старих столњака, 21 салвета и 5 пешкира за руке. Виљушака нигде. У канцеларији конака седело се на јастуцима на поду, писало се седећи за малим столом, а касу је чинио сандук са даском на којој се пребројавао новац. Све у свему, чак и кнежев конак остављао је утисак источњачког изгледа старе вароши.” На главној фасади здања сада се налази грб Српске патријаршије и мозаичка композиција светог Јована Крститеља, коме је посвећена патријаршијска капела.  На месту данашње Патријаршије налазио се Господарев или Стари кнежев конак који је увек био спреман за долазак кнеза Милоша.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:17 pm | |
| 12. ВУКОВА ШКОЛА Краља Петра број 7Основна школа „Краљ Петар I” налази се у објекту саграђеном по пројекту Јелисавете Начић у стилу академске архитектуре. Зграда је подигнута на месту на коме се раније налазила школа - настављач традиције Мале народне школе из 1718. године. Овде је учитељ био и Вук Караџић, чији се лик, заједно с ликом Доситеја Обрадовића, налази на фасади школе. Сликар Стева Тодоровић први је у ову школу увео наставу физичког васпитања, а овде је 1923. године одиграна и прва кошаркашка утакмица у Београду. Тим поводом Кошаркашки савез Београда поставио је спомен-плочу у дворишту ове школе. Десно од улаза школе налази се плакета краљу Петру I Карађорђевићу, коју је поставило Друштво за неговање традиција ослободилачких ратова Србије до 1918. године.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:18 pm | |
| 3. КНЕГИЊИНО КОНАЧИШТЕ Кнеза Симе Марковића број 8 Конак кнегиње Љубице је зграда у којој се рађала српска историја. У њој је живела кнегиња са четворо деце, овде је умро кнез Милан, а кнез Михаило завршио прву владавину. Кнегињи Љубици, нажалост, није испуњена жеља да живот заврши у кући коју је толико волела, јер је годину дана пре смрти протерана из ње. Данас је то музеј посвећен „великој госпођи”, од чијег су дома остале једино оџаклије уз помоћ којих се грејао конак. Конак је данас сведочанство грађанске архитектуре из прве половине 19. века. Грађен је 1829-1830. године као званична резиденција кнеза Милоша. Међутим, кнез је ретко боравио у њему јер је био преблизу турској посади, па је више времена проводио у Топчидеру. Зато се овде уселила кнегиња Љубица с децом. Од када је породица Обреновић напустила ово здање, зграда је служила разним установама. Прво је у њој био Лицеј, затим једно време Завод за глувонему децу, да би на крају просторије припале Заводу за заштиту споменика културе Србије који је темељно преправио зграду. Данас ово здање припада Музеју града Београда. Садашње унутрашње уређење не одсликава некадашњи кнегињин двор, већ изглед и начин уређења београдских кућа у 19. веку. Један део просторија опремљен је намештајем у турско-балканском стилу, а други у духу стилова који су владали у средњој Европи у 19. веку. Највећи део предмета у кући - делови намештаја, ћилими, источњачки теписи, одећа, порцелан, стакло и уметничке слике - потичу из београдских кућа, а припадали су члановима породице Обреновић или појединим грађанским породицама.  Конак кнегиње Љубице грађен је као званична резиденција кнеза Милоша. Кнез је мало времена проводио у њему јер је био сувише близу турској посади, па су у њему живели кнегиња и њено четворо деце. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:18 pm | |
| 14. ГРУБЕРОВА ПЕКАРА Поп-Лукина улица Поп-Лукина улица остаће упамћена по првој пекари која је отворена у овом крају. Била је то радња неког Грубера који је дошао из Земуна, из насеља у коме су живели Немци. Дух овог дела Косанчићевог венца забележен је у књизи „Београд у сећањима 1900-1918”: „Груберова радња је била лепа и чиста, с два-три округла мермерна сточића. Ту су нас мајке доводиле на шољу млека с бутер-кифлом. Ту су се могле добити и земичке, переце посуте сољу и векнице за сендвиче. Грубер је имао и момке који су разносили хлеб. Момци су били опасани кецељама; носили су велике, плитке ручне корпе пуне ситног пецива, прекривене белим чаршавом. Око четири сата по подне, у време ужине, кад деца излазе из школе после двочасовне поподневне наставе, чула би се улицом пиштаљка нарочитог продорног звука. То је за нас децу био омиљени знак - иде „пек”.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 13/12/2011, 9:18 pm | |
| 15. НА ВР’ КРОВА - КОВАЧ Поп-Лукина улица број 14
Кућа у Поп-Лукиној улици број 14 некада је припадала ковачу Штајнлехнеру. На кров је поставио ковача у природној величини, с кожном кецељом око врата, чекићем у руци и наковњем пред њим. Кад је кућа дошла у руке државе, надзидан је кров и, на општу жалост све деце из улице, скинут ковач. У тој кући живео је и Јован Хаџић кад је боравио у Београду ради писања закона, па се ту окупљала београдска интелигенција и тадашња опозиција. Од 1847. године зграда у Поп-Лукиној улици служила је државној штампарији. Штампарију је још 1831. године основао кнез Милош, а кроз ову установу прошле су многе угледне личности: Сима Милутиновић Сарајлија, Ђура Јакшић и Анастас Јовановић... Штампарија је позната по првим српским новинама, „Новинама сербским” које су се првих годину и по дана штампале у Крагујевцу, а онда су пресељене за Београд. Срби су имали прилику да их читају 80 година. Једно време власник „Новина сербских” био је и чувени професор Коста Вујић. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 25/12/2011, 3:20 pm | |
| 16.ПРВИ ТОРБАР I ПРОДАВАЦ КЊИГА Поп-Лукина улица број 18Кућу у броју 18 Поп-лукине улице сам је саградио Глигорије Возаровић, први „књиговезац и књигопродавац” у Београду. Од милоште зван Глиша, дошао је у Бели град на наговор Вука Караџића и Доситеја Обрадовића који су запазили његову љубав према књигама. Пре него што је дошао у престоницу, Возаровић се бавио књиговезачким занатом, али је ипак почео да набавља књиге и да их продаје у својој радњи. Пошто у Београду није било издавача, књиге је набављао у Пешти и Бечу. Био је то дуг пут за сваку од књига, па је Глигорије 1832. године почео сам да се бави издавањем. Прва књига коју је штампао била је „Песма о случајној буни Срба против дахија”. Наредна издања само су се ређала и Возаровићева радња постала је место окупљања образованих људи у вароши. Занимљиво је да је баш у тој књижари донета одлука да се свети Сава прогласи заштитником школске славе. Још један човек остао је упамћен у старој чаршији по томе што је волео књигу и допринео ширењу писане речи у ондашњој Србији. Био је то Ђура Милутиновић, први торбар и продавац књига. Он се снабдевао књигама у књижари Глигорија Возаровића, где би му „прочитали књигу, а онда би он ишао кроз Београд, од дућана до дућана, излагао садржину и скупљао претплатнике”. Како је Ђура био слеп, и „улицама ишао лагано с дугачким штапом у руци”, Београђани су га веома поштовали и често га хватали за руку да га преведу куда је хтео. *** У пределу Варош-капије остаје још много кућа које нису стале у овај (већ дугачак) новински текст, нити су записане у књигама и монографијама о овој улици, али зато су остале у сећању старих становника главног града. Од староседелаца Косанчићевог венца (који су посебна врста Београђана и који чине да дух старог Венца и даље живи) сазнали смо да је у броју 3 Косанчићевог венца живела породица Владислава Рибникара. У броју 6, преко пута дома човека који је основао најстарије новине на Балкану, Жика Савић поткивао је коње. Дакле, на Косанчићевом венцу заиста није било битно ко сте и одакле долазите.  Ђура Милутиновић остао је упамћен као први торбар и продавац књига у Београду. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 25/12/2011, 3:21 pm | |
| Београд кога више нема Министри у тазбини На данашњем заравњеном простору између Савског пристаништа и Бранковог моста некад је било густо насеље где је међу бројним зградама, које су подизали угледни Београђани, бујао живот. Успомену на то време сачувале су само ретке, избледеле фотографије
Кад су Аустријанци почетком 18. века освојили Београд, најпре су почели да тадашњу турску касабу претварају у модерну западњачку варош. Највише измена претрпео је Дорћол, где су тих година досељене 333 немачке породице из области Ворма и Мајнца. Истовремено, затечени Срби, Цинцари, Јевреји и Цигани протерани су на савску обалу Београда, где је убрзо никло ново насеље. Аустријанци су, очигледно, желели да заувек овде остану, али су њихови снови трајали свега двадесетак година. Ипак, захваљујући њима, али и Турцима који су на Дорћолу убрзо повратили „своје” куће, коначно су и Срби добили свој део Београда. Средином 19. века српска варош протезала се уз савску обалу, од данашње Железничке станице до Сава капије подно Калемегдана. С обзиром на то да је Сава у заветрини, знатно погоднија него Дунав, овде је убрзо подигнуто и пристаниште за лађе. Некада је обала изгледала много другачије него данас, река је била плитка и муљевита, па су бродови пристајали уз такозване штекове или шлепове. Да би се град заштитио од честих поплава и да би лађе лакше пристајале, касније је крај реке изграђена утврда. Промет путника на Савском пристаништу одувек је био жив. Најомиљенија излетишта тадашњих Београђана били су Земун и Панчево, а до њих се најлакше стизало управо лађама. Бродови су били и мањи и спорији него данас, али то није сметало нашим прецима да уживају у вожњи и лепоти предела поред којих су пролазили. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 15/1/2012, 2:56 pm | |
| Визе за Земун У књизи „Споменар старог Београда” Никола Трајковић пише да су се у пристаништу могле срести разне ношње из предела уз Саву и Дунав. Било је ту народа из Мачве и источне Србије; једни су одлазили према Шапцу, други према Доњем Милановцу, Ђердапу или Прахову. Било је и оних из Срема и Бачке, који су путовали узводно Дунавом. Кажу да је пристаниште најлепше изгледало ноћу, посебно кад су долазиле или одлазиле осветљене лађе. У летњим данима народ је силазио на пристаниште да се освежи и расхлади, а некад да дочека или испрати пријатеље. Кад данас од пристаништа прођемо до Бранковог моста, пуца прекрасан поглед на реку и уређену обалу. Тешко је и замислити да је на том заравњеном простору некада било читаво насеље, густо испуњено зградама, па чак и вишеспратницама. Прва зграда на обали Саве најближа пристаништу била је Ђумрукана у којој је, поред царине, дуго био смештен и комесаријат савске полиције. Срушена је 1936. године, заједно с читавим блоком других зграда. За време Аустроугарске монархије ово здање имало је значајну улогу, јер су кроз њу пролазили сви који су долазили у Београд или су из њега одлазили. Ту су се добијали пасоши и визе, а Београђани су за прелазак у Земун добијали објаве које су важиле само за једно путовање. Због тога је у Ђумрукани увек било много света. До самог комесаријата било је узано сокаче које је излазило на обалу и одвајало комесаријат од кафане „Голуб”, где су највише свраћали лађари и носачи. Поред кафане налазила се кућа на спрат, власништво чувеног трговца Хаџи-Томе. Била је то отмена зграда и у њој су с родитељима живеле и њихове четири кћери. Све су се удале за угледне људе свога времена, а сва четворица зетова били су и министри, па је тако понекад у Хаџи-Томиној кући заседала готово цела влада ондашње мале Србије. Занимљиво је да је тако богат човек с тако угледним зетовима живео у кући око које је даноноћно била пристанишна гужва, где су се често могли чути пијани лађари и носачи. Али, такав је био ондашњи обичај и то, очигледно, никоме није сметало, а и трговци су волели да буду тамо где је роба.
 Одмах до Хаџи-Томине била је кућа Димитрија Ћирковића, исто на спрат, као и све у том реду. Био је гвожђарски трговац, па су се у приземљу сместили дућани с гвозденим полугама на вратима и гвозденим капцима на прозорима. На спрату су били станови, често веома раскошни. Поред Ћирковићеве куће била је радња Илије Антоновића, трговца који је у оно време једини у целој Србији продавао касе. Ту је била и зграда Игњата Бајлонија, власника неколико млинова у Србији. Касније су његови синови основали прву пивару у Београду. Поред његове куће било је и сокаче које је водило ка обали. Велика зграда с много станова и великим двориштем припадала је Стојану Вељковићу, министру и председнику Касационог суда. До ње је опет било сокаче, а иза њега кућа и дућан Анастаза Заха, познатог београдског Цинцарина, чија је кћи била удата за доктора Лазу Пачуа, лекара и једног од најбољих министара финансија у историји Србије. Мала улица између Васине и Чика-Љубине и данас носи његово име. Поред Захове куће налазило се огромно здање Љубе Крсмановића, које је његов отац Риста сазидао одмах по одласку Турака из Београда, и то баш на месту где је била Лиман џамија. Кажу да је на спрату те куће било четрнаест салона које је његова жена наместила у разним стиловима: источњачком, венецијанском, бечком, у стилу француских Лујева и слично. На честим пријемима нашао би се безмало цео град, а долазиле су и стране дипломате. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 23/1/2012, 8:26 pm | |
| Одмах до Хаџи-Томине била је кућа Димитрија Ћирковића, исто на спрат, као и све у том реду. Био је гвожђарски трговац, па су се у приземљу сместили дућани с гвозденим полугама на вратима и гвозденим капцима на прозорима. На спрату су били станови, често веома раскошни. Поред Ћирковићеве куће била је радња Илије Антоновића, трговца који је у оно време једини у целој Србији продавао касе. Ту је била и зграда Игњата Бајлонија, власника неколико млинова у Србији. Касније су његови синови основали прву пивару у Београду. Поред његове куће било је и сокаче које је водило ка обали. Велика зграда с много станова и великим двориштем припадала је Стојану Вељковићу, министру и председнику Касационог суда. До ње је опет било сокаче, а иза њега кућа и дућан Анастаза Заха, познатог београдског Цинцарина, чија је кћи била удата за доктора Лазу Пачуа, лекара и једног од најбољих министара финансија у историји Србије. Мала улица између Васине и Чика-Љубине и данас носи његово име. Поред Захове куће налазило се огромно здање Љубе Крсмановића, које је његов отац Риста сазидао одмах по одласку Турака из Београда, и то баш на месту где је била Лиман џамија. Кажу да је на спрату те куће било четрнаест салона које је његова жена наместила у разним стиловима: источњачком, венецијанском, бечком, у стилу француских Лујева и слично. На честим пријемима нашао би се безмало цео град, а долазиле су и стране дипломате.
Рат и мир Лиман џамије Занимљива је и прича о Лиман џамији, једној од најстаријих богомоља у Србији, која је била подигнута крај хана на месту где се сада издиже носећи стуб Бранковог моста. Грађена је од тврдог камена гранита, с тешким високим минаретом и прозорима окованим гвожђем. У њеном комшилуку живели су Турци Ерлије који су с комшијама Србима живели у миру и слози све до познатог догађаја на Чукур чесми, 1862. године, кад су турске заптије убиле једног српског дечака. Убрзо је цео град „плануо”, дошло је уличних немира, а с калемегданске тврђаве почело је турско бомбардовање. С обзиром на то да је међу народом било доста жртава, цех су платили Турци који се нису на време склонили у тврђаву. Најгоре су прошле управо Ерлије које су задоцниле, односно нису ни знале да им од Срба прети било каква опасност. Кад су напади почели, не знајући шта ће и куд ће, склонили су се и забарикадирали управо у овој џамији. Не могавши да казне праве кривце, Срби су се устремили на њих. Опсадом џамије командовао је стари ратник с Мишара, већ остарели Бакал-Мика, који је наредио да се донесе запаљив материјал: катран, луч и слама, и да се запали око џамије како би се људи истерали димом. Међутим, ветар је дувао у супротном правцу и односио дим, па је и сав труд опсаде био узалудан.
 Тог дана напад је пропао и кад је пао мрак борбе су се утишале, припремајући се за сутрашњи дан. Трезвенији, старији људи, те ноћи размишљали су у миру и сећали се доброчинстава која су им чинили баш ти Турци, њихови суседи, које су они сада држали у затвореној џамији са женама и децом. Превладао је разум и они су још у току ноћи пошли до џамије да се споразумеју са затвореним Ерлијама. Ови су то једва дочекали и тако је сукоб мирно окончан. Захваљујући баш тој великодушности, страни представници лакше су посредовали у окончању сукоба и допринели да Турци убрзо после тог догађаја заувек напусте Београд и све градове у ондашњој Кнежевини Србији. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 4/2/2012, 4:40 pm | |
| Рат и мир Лиман џамије Занимљива је и прича о Лиман џамији, једној од најстаријих богомоља у Србији, која је била подигнута крај хана на месту где се сада издиже носећи стуб Бранковог моста. Грађена је од тврдог камена гранита, с тешким високим минаретом и прозорима окованим гвожђем. У њеном комшилуку живели су Турци Ерлије који су с комшијама Србима живели у миру и слози све до познатог догађаја на Чукур чесми, 1862. године, кад су турске заптије убиле једног српског дечака. Убрзо је цео град „плануо”, дошло је уличних немира, а с калемегданске тврђаве почело је турско бомбардовање. С обзиром на то да је међу народом било доста жртава, цех су платили Турци који се нису на време склонили у тврђаву. Најгоре су прошле управо Ерлије које су задоцниле, односно нису ни знале да им од Срба прети било каква опасност. Кад су напади почели, не знајући шта ће и куд ће, склонили су се и забарикадирали управо у овој џамији. Не могавши да казне праве кривце, Срби су се устремили на њих. Опсадом џамије командовао је стари ратник с Мишара, већ остарели Бакал-Мика, који је наредио да се донесе запаљив материјал: катран, луч и слама, и да се запали око џамије како би се људи истерали димом. Међутим, ветар је дувао у супротном правцу и односио дим, па је и сав труд опсаде био узалудан.
 Тог дана напад је пропао и кад је пао мрак борбе су се утишале, припремајући се за сутрашњи дан. Трезвенији, старији људи, те ноћи размишљали су у миру и сећали се доброчинстава која су им чинили баш ти Турци, њихови суседи, које су они сада држали у затвореној џамији са женама и децом. Превладао је разум и они су још у току ноћи пошли до џамије да се споразумеју са затвореним Ерлијама. Ови су то једва дочекали и тако је сукоб мирно окончан. Захваљујући баш тој великодушности, страни представници лакше су посредовали у окончању сукоба и допринели да Турци убрзо после тог догађаја заувек напусте Београд и све градове у ондашњој Кнежевини Србији. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 19/2/2012, 3:21 pm | |
| Београд кога више нема Путовање у Белиград Хроничар је записао да престоница издалека наликује „некој огромној и отежалој звезди, прилеглој на кратки одмор”. Под Аустријанцима град је, међутим, свакодневно бежао из дотадашње источњачке успаваности и живео неки нови живот Принц Еуген Савојски  Да је у Другом светском рату немачки Рајх однео победу, данас би се престони град Србије можда звао Prinz-Eugenstadt, како су неки предлагали, имајући на уму највећег војсковођу једног доба – принца Еугена Савојског. Ратујући с краја 17. и почетком 18. века за рачун Хабзбуршке монархије, овај тада један од најмоћнијих људи Европе у лето 1717. године обрео се са својом војском под зидинама турског Београда. Увече 15. августа, пред одсудан напад, наредио је да се војницима подели обилно следовање вина и ракије, због којих храброст постаје већа а страх мањи, док победа изгледа извеснија. Били припити или не, његови војници однели су победу већ сутрадан до поднева, а турска посада и њој у помоћ пристигла велика војска наредних недеља повлачили су се према Нишу. Све до 1739. године Београд је био под влашћу Карла VI, најмоћнијег владара разних земаља и крајева, али и Србије, коју су тада службено називали и краљевством (Königreich Serb/W/ien). Под бедемима Београдске тврђаве, коју су Турци за време владавине обновили, у војсци што је надвладала Турке налазило се и 6000 српских добровољаца. Један од команданата био је и војвода Карло Александар од Виртемберга, будући „гувернер” и „принц” Србије, како је волео да га зову, мада је његова званична титула, додељена 1720. године, звучала много обичније: председник администрације. Утврђени град у који су ушли кроз историју је носио разна имена, угођена уху и власти оних који су га помињали. Његов немачки назив којим је каткад бележен – WeiVenburg – био је, ипак, тек пуки превод имена које су му доделили његови и тада најупорнији становници. А оно је било – Белиград. Варош у коју су победници ушли имала је типично источњачки изглед, с мноштвом џамија које бележе сви прикази Београда тог доба. Није истина да их је било две-три стотине, како легенде причају, мада је и оних осамдесетак неспорно утврђених био знатан број. Како год било, веома брзо од њих није остало ни трага. Претваране су у цркве различитих католичких редова и војне магацине, преуређиване у зграде за становање, грађевине јавне намене, канцеларије и станове, а у једној су, чак, даване „комедије”. Минарети су, наравно, били порушени, док су ханови, некадашња турска свратишта и места трговине, постали коњушнице, касарне, радионице, а један од њих – који се налазио на дунавској падини града, негде на крају данашње Душанове улице, подно Калемегдана – темељно је преуређен у велики „стан” на спрат гувернера тадашње Србије. Било је у Београду, и тада, поплочаних (додуше оловом) градских пролаза, наоколо од великог и покривеног безистана – пијачног трга, али су улице махом биле нечисте, изувијане и уске, дуж којих су се ређале неугледне и ниске куће од плетера и блата, обично ограђене високим зидом. Оно мало бољих и темељнијих кућа, чак са чесмама, лепим двориштима и шедрванима, припадало је избеглој турској господи и у њих су се, у прво време, уселили најзнатнији освајачи Београда. Можда је тим на источњачку урбанистичку немарност несвиклим племићима од војне каријере мноштво београдских башта, дрвећа и зеленила ипак пружало макар малу победом заслужену насладу. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 14/3/2012, 6:54 pm | |
| Српске градске сеобе Кад ослобађају туђе војске, с њима долази и туђа слобода. Тако је, овај пут, било и Србима. Белиград а нарочито Калемегданска тврђава, чији данашњи изглед дугујемо немачким мајсторима и администрацији Карла VI али и новцу од пореза тадашњих ни стотинак хиљада становника Србије, 1724. године добио је тачан урбанистички нацрт, по коме Србима није било места у вароши. Градске зидине су, наиме, обухватале простор од Саве до Дунава, стварајући нови одбрамбени прстен око калемегданског утврђења, и на њима су се налазили бастиони с круништима (зупчасти грудобрани), пушкарницама и отворима за топове, названи по хришћанским свецима, како је и налагало дотадашње искуство: вера се, у то време, најчешће бранила оружјем. На савској страни, негде код данашњих расходованих магацина на реци, први је на стражи стајао бастион свете Терезије, а потом су се ређали и свети Фрањо, свети Карло, свети Бенедикт и други, све тако до дунавске обале и Темишварске капије, чиме се градска целина заокруживала. Варошки Срби, не многобројни, махом су били груписани на простору око данашње Саборне цркве, у такозваној Српској горњој вароши. Две године по доношењу градског плана Србима је наложено да се из немачког, то јест дунавског дела вароши сасвим иселе, што је вероватно задесило до четрдесетак породица. Ипак, митрополитов двор, црква и околни најугледнији и најимућнији српски домови остали су међу бедемима града, а биће и да се покоји расељеник ту доселио захваљујући посвемашњој бољци људских администрација: поткупљивости. Бивајући на својој земљи поданици туђе власти, Срби су и пре хабзбуршког освајања живели претежно ван бедема града, у Доњој српској вароши, која је често називана и Српски Белиград или Савска варош. У њу су се, дакле, имали доселити и они Срби отерани из дунавског дела престонице, на простор који данас несигурно омеђују улице Краља Милана, Кнеза Милоша, Немањина до изнад Карађорђеве. Кренувши од Српске вароши покрај оближње велике зграде Војне болнице и каменолома ка Дунаву, отприлике тамо где је сада смештена Палилулска пијаца и испод ње налазило се од новопридошлица подигнуто немачко место Карлстал. Док су у прво време знатан део досељеника у Србију чинили ветерани из ратова Еугена Савојског, касније су предвиђеним пореским олакшицама били привучени и многи немачки сељаци лошијег имовног стања из густо насељених крајева око Рајне. Ипак, немачке насеобине по Србији нису се много рашириле, а вероватно да свеукупни број усељених поданика никада није досегао ни шести део укупног становништва. Свеједно, нека од тада запустелих и мање знатних места – Остружница (Österbach), Миријево (Maria-Nebel), Обреновац (Zweibrücken), Смедерево, Гроцка, Рудник, Јагодина, Ваљево, Пожаревац, Градиште – део своје историје дугују давно заборављеним становницима пристиглим из велике монархије.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD... 29/4/2012, 11:51 am | |
| Muzeji Beograda Interesovanje za predmete muzejskog karaktera u Srbiji započelo je u prvoj polovini XIX veka za vladavine kneza Miloša Obrenovića. Za prve podatke o spomenicima kulture, velika zasluga pripada Vuku Stefanoviću Karadžiću, koji je 1821. godine poslao Jerneju Kopitaru prepis jednog rimskog spomenika iz Požege. Mešto kasnije 1826. objavio je u „Danici“ rad Početak opisanija srpskih manastira. Istovremeno i Joakim Vujić opisuje neke spomenike kulture.
Na stvaranje prvih muzejskih zbirki uticao je stav Miloša Obrenovića, koji je pratio sve izveštaje narodnih starešina u vezi sa pronalaženjem spomenika kulture i naređivao je da se, ako je bilo moguće, prenose u Kragujevac. Tako su pored obrazovanih ljudi i ljudi iz naroda počeli da se interesuju za predmete iz prošlosti.
Nastanak i razvoj prvih sistematskih zbirki mogu se pratiti preko arhivskih podataka. Prve dve zbirke bile su minerološka koju je 1837. knezu poklonio nemački geolog baron Herder i numizmatička koja je 1842 godine otkupljena od dr. Đorđa Mušickog, a sadržala je novac sa sremske teritorije. Sakupljanjem sistematskih zbirki stvoreni su uslovi za otvarnje prvog muzeja.
Prvi muzej u Srbiji otvoren je u Kragujevcu u kojem je pored raznih predmeta 1837., bila smeštena i pomenuta minerološka zbirka. Novine srbske pišu o Muzeju liceja u Beogradu 1841. i 1843., kojem su kasnije priključene zbirke iz kragujevačkog muzeja.
Muzej liceja je istovremeno bio i biblioteka, odnosno magacin starina, bez jasne koncepcije. Prvi muzejski inventar napisao je Jovan Sterija Popović u svom izveštaju o stanju Srbskog narodnog muzeuma klasifikujući predmete u pet grupa: 1. Povelje i diplome, 2. Knjige, 3. Pečati, 4. Stari srpski novci, 5. Bugarski novci.
Vremenom zbirke prvog Beogradskog muzeja, današnjeg Narodnog muzeja su uvećane toliko da su pojedine odvajane od matice i pretvarane u samostalne ustanove. Tako su nastali Etnografski, Vojni, a delimično i Vukov i Dositejev muzej. Muzej Nikole Tesle Etnografski muzej u Beogradu U formiranju najstarijih beogradskih muzija učestvovali su naši najbolji naučnici i književnici: Jovan Sterija Popović, Janko Šafarik, Stojan Novaković, Đura Daničić, Sima Trojanović, Mihajlo Valtrović, Miloje Vasić, Vladimir Petković i dr. Iako je o muzejskim problemima, o smeštaju zbirki pisano, a pojedine zbirke su izlagane i u drugim zemljama i donosile javna priznanja našoj zemlji, sve do drugog svetskog rata muzeji nisu imali značaj koji im pripada. Tek posle oslobođenja 1945. godine, menjaju svoju orijentaciju i od studijskih zbirki i depoa postaju naučne i kulturno-prosvetne ustanove, okrenute prema javnosti. Muzeologija je postala predmet koji se predaje na grupi za Istoriju umetnosti Beogradskog univerziteta.
U posleratnim godine obnove i napretka zemlje osnovan broj beogradskih muzeja rezličitih profila. Pri osnivanju podjednako se poklanja pažnja istoriji i proučavanju raznih oblsti umetničkog delovanja, poštovali su se istorijski događaji isto kao i ličnosti naučnika i umetnika. Tako je stvoreno više tipova muzeja. Prema domenu rada i materijala koji prikupljaju, obrađuju i izlažu, beogradski muzeji svrstavaju se šest grupa: 1. istorijske, 2. umetničke, 3. prirodnjačke, 4. specijalne, 5. tehničke i 6. memorijalne muzeje. | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: VOLIM BEOGRAD...  | |
| |
|  | | | VOLIM BEOGRAD... | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 6 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 6 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Danas u 8:01 am od Dusica Pajovic» medeno Danas u 7:57 am od Dusica Pajovic» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Taj romanticni Balasevic 7/2/2021, 1:52 am od meseceva rosa» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» priznanje 8/1/2021, 11:01 pm od SaMar» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|