Neki nama malo nepoznati stihovi...

Čistim svoj život,
Kroz prozor ormar stari,
Čistim svoj prostor
Od nepotrebnih stvari.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život,
Petkom odvoze smeće,
Kada se nada budi
I kad je blago veče.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi
Kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život da spasim dok je vrijeme
Malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život
Od prividnog svijeta,
Od ljubavi bez traga,
Od jeftinih predmeta.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život,
Tu hrđa je i tmina,
I ostat ću bez ičeg,
Al' bolja je tišina.

Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatiš da letiš... divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Zivi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
100 zlatnih zvezda unapred čuje

OTIŠLA SI

A ja volim zidove sobe
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.

Otišla si.Ti ćeš uvijek otići,
kada dan na grudi stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na vas.

Noć dolazi s obojenom kosom i mirisom badema.
Mjesec stoji nad strnište koje miriši po metvici,
i rana rosa pada na rijeke, u kojima rastu jegulje.

Otišla si. Crno je postalo plavetnilo
u frulama encijana.
Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna
nad vunenom suknjom,
odsutni pogledi, koji bijahu kao znatiželjne mušice.

Zidovi;obloženi nemirom i broncom
jednog potiljka!
Otišla si.A ja volim zidove sobe,
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.

Karl Krolow(1915-1999)

JA SAD IDEM VAN

Written by Radislav Šakiæ
Friday, 16 June 2006


Ti nisi snaša sa mog salaša





Da li da otpevam još jednu pesmu

I raspem dušu kao na dlanu

Ko će odvrnuti zapeklu česmu

Il’ procvetati slomljenu granu?



Okani se već jednom ćorava posla

Znam, moja reč te nije dotakla

Nikada nećeš osetit’ milinu

Kad’ ližeš led sa zamrzlog stakla



Ma nisi ti čula onu tišinu

Kada ti letinu uništi suša

Kad’ moliš da vremena što pre minu

To čuje prosta, paorska duša



Šta da ti pričam što nisam rek’o

Kada se nisi valjala u senu

Nije ravnicu tvoj deda stek’o

Pa da je prodaš, ona nema cenu.



Šta će ti škole, žednoj kraj vode

Kad’ ne znaš kako se livade kose

Dal’ na svetu ima veće slobode

Kad’ prašinom potrče noge bose



Šta će ti svo znanje ovoga sveta

Kad’ nečuješ pesmu iz topota čilaša

Ako se ne kupaš u znoju leta

Ti nisi snaša sa mog salaša











Bludna pesma





Kad prodješ salašem uvek kroz tarabu virim

praviš se nedodirljiva, ponosno dižeš glavu,

zaustavljam dah i jedva srce smirim

da se ne odam, možda si ti u pravu?



Budan te sanjam a u snu te iznova svlačim

sa usana ko rosu, upijam svu tvoju tugu,

u postelji od latica, tihu čežnju ti navlačim

da ti na bedrima, usnama naslikam dugu.



Gušim te poljupcem, zaboravljam da dišem,

govoriš, mrzim te, a privijaš me sve jače i jače,

pohotnom butinom, od strasti, potokom pišem

nestašne igre leptirića, da li istinsku ljubav znače?



Na bujne grudi, nežno naslanjam glavu

nabreklom bradavicom vrtim se kao čigra,

dok sve erupcije vulkana tuku u glavu

plašim se budjenja, nestaće sva ova igra.





Cibzar



Djavo smišlja igranke čim ogrne veče

baci nas ko igračke, ali na dve strane,

ko kaznu sredinom, plavi Dunav teče

dune povetarcem, plete nas ko grane.



Dok ti grickam usnu, doji nas ko mlekom

strasno iskušenje stavlja nam na muke,

pred samo svitanje uljulja nas smehom

pa zakopča cibzar, kad ti pružim ruke.



Kada odeš



Kada odeš, ne gasi svetlo

vratiće se utvare iz mraka

ostavi ključ ispod napuklog praga

ostaće u pesku, otisak koraka.



Pitaću pogledom, kuda to vode

pognuću glavu sve više i više,

sabirati sve lepo, gušiti suze

prvi će vetriæ sve da nam obriše.



Ne piši pismo, sve smo već rekli

ne psuj, ne viči, ne seci mi krila,

božićni kolaè, davno smo presekli

da te pamtim bolje, kakva si bila.



Uzmi sve pesme, bez tebe su „tanke“

ponesi poljupce iz vrcavih noći

čarobni dvorac iz predgrađa bajke,

ali ne „Provincijalku“, bez nje neću moći.



Strpaj u kofer sve snove i ambicije

ne haji na suze malog dečaka

opet ću smilisti kako da prodangubim

dok ne sletiš niz hodnik studenjaka.



Zabranjenoj ljubavi, samo jedan stih



Znam da me tvoji, nikako ne vole,

što sam običan pesnik, kažu- bolesnik,

davno sam prošao sve te škole,

u stihu izgubljen, večiti ranjenik…



Nedopustivo je što nisam njihove vere

gledaju popreko ko da sam gubav,

zar ne znaju da sve to vreme spere

jer moja je vera samo iskrena ljubav.



Praviće te ludu, nabrajaće gafove

reči će ko sene, praviti krugove,

vešati na dudu, vaditi ratne strahove

mi smo kažnjeni, plaćamo sve dugove.



Nismo te bitke imali u vidu

ne teče nam u venama od rata dah,

tudje ordenje što visi na zidu,

prekriće zaborav, ostaće prah.



Reći će- nepopravljivo si luda

zaklinjaće Bogom, možda i vragom

od naše ljubavi praviće čuda

posipaće pepeo našim tragom.



Kidaće niti, pobošće pruće

Na njihovoj vatri, tiho te peći,

da nikada ne nadješ put do kuće

al’ reka koja gasi, iz mene će teći.



Danju te sanjam, pletem te u kosi

a s’ večeri tiho oko kuće šmucam

umesto pesme koja ljubav nosi,

ko svitac, pred spavanje, da ti zasvetlucam.



Kad u grlu stisne i osetim nemir

ja se uvek svojih snova setim,

sinem ko zvezda, ti si moj svemir

i opet iznova ka tebi letim.

Ljubi me
Ali ne dođi preblizu
Ostavi mjesta za ljubav
Da se smije svojoj sreći
Daj da uvijek jedan pramen moje žute kose
Bude slobodan.

MARIE WINE (1912-2003)

ZAŠTO ?


Privio me na grud,
Rekoh: "Idi već!"
Al zašto se pokrenu
Srce trepereć?

Ugrizo me cjelujuć,
"Stidi se!" šaptah tio.
Al zašto okom molih
Da bi ponovio?

Ta posve stran je meni
i sva je lažna šala,
al zašto sam ga stalno
željom dozivala?


LUDMILA JEVSEJEVA (1913 - 1980) - Letonija

KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU



A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam....
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
kad to zaboraviš, kažem....

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u
jugozapadnom kutu, na
Nedjeljnji ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš.....

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

GWENDOLYN BROOKS (1917)

Moj grob


Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.


**********************

»Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.«

Josip Pupačić

Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić

Moj križ svejedno gori


Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koračam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić - Pjesnik

MORE



I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru


Josip Pupačić - Pjesnik

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE


Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić - Pjesnik

ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš


Josip Pupačić - Pjesnik

Stid



Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i kad siđem na rijeku, visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kad si došao i kad si me vidio
osjetih da sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom svjetlošću,
kao što je ova žena koju si pogledao,
kad si začuo njeno vedro pjevanje.

Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago,
jer već ujutro silazeć na rijeku,
ona koju si ljubio odnijet će ljepotu.

GABRIELA MISTRAL (1889-1957)

ČILE

Ljubav je svojevrsno društvo …


Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

Fernando Pessoa (1888-1935)

VJEČNO TROJE


(De evige tre)

Dva čovjeka na svijetu
s kojim se ukršta moj put postoje
jedan je onaj koga ja volim
drugi voli sve što je moje


Jedan,
u mojim snovima vječno živi
i čuva ga moj mračni um
Drugi,
pred mojim srcem stoji samo
A ja ga nikada ne puštam tamo


Jedan je bio samo tren
proljetne nade,
proćerdane sreće dah
drugi mi cijeli svoj život dade
a, ne uzvratih mu ni sat.


I jedan živi u mojim pjesmama
gdje je ljubav slobodna i vrela ,
poput krvi
Drugi je onaj sa dosadnim danima
gdje su svi snovi isušeni i sve se mrvi


Između ovo dvoje sve žene pate,
žude, da budu s ljubavi, s voljenim
i čisto


Ali, samo jednom u svakih sto godina
bude, da se to dvoje spoje u isto.


Tove (Irma Margit) Ditlevsen (1917-1976)
Danish poetry

POSTOJI


Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim rečenicama.

Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlajemsko ognjište
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja
pomoću njih se ljubav bori i gradi,
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna...

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje - a ljubav ne traži
ništa.

Carl Sandberg (1878-1967)

MELANKOLIČNI MADRIGAL


Ono što ja u tebi obožavam
Tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta što se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan.
I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.

Ono što ja u tebi obožavam,
Tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
-- Slobodna ptica uvrh planinskog neba treeptava,
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega što se u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam
Nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog časa,
Dražesna i vazdušna kao misao tvoja,
koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam,
Mati, koju sam izgubio, nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije,
Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam
Nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistota. Ni tvoja nečistota.
Ono što ja u tebi obožavam -- neka mi bol i utjehu nosi!
Ono što ja u tebi obožavam život je koji prosi.



MANUEL BANDEIRA (1886) - Brazil

Tko je bio taj koji je ljubav
prozvao imenom ljubavi?
Zar ne bi bilo bolje
da ju je nazvao umiranjem,
kad ljubiti uistinu znači umrijeti?


Nepoznati pjesnik iz zbirke
KOKINŠU (9.stoljeće)

HVALA TI
Kada sam izgubljena u tami ,
ja znam da cu
u tvojim ocima
svjetlo pronaci
da mi pute osvijetli.
I kada me strah slomi
i kad mi tlo
pocne izmicati pod nogama,
kada sav moj svijet poludi,
ti dolaziš i u trenu
sve to promijeniš.
Uvijek si tu
dajuci mi sve ono što imaš,
i ne umotavaš
stvarnost u snove ,
samo ju ciniš mrvicu ljepšom.
I kada prijatelja zatrebam,
ti si opet tu, na mojoj strani.
Vjeruješ mi i
kroz tamu me vodiš,
pružaš mi ruke
kao štit od oluje,
i srce u koje se
mogu pouzdati.
Ti si taj netko
kome uvijek mogu dotrcati…


Hvala ti!