Neki nama malo nepoznati stihovi...

Nemoj poći sad


Nemoj poći sad
Jer se može sve zaboravit
Svaki prazan sat što nas razdvaja
Bit će sutra već negdje ostavljen i zaboravljen
Izgubljen je dan, ali tu je novi
Mnogo novih još
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Jer dok budem živ učinit ću sve
Da ti budeš sretna ostaneš li tu
Nudit ću ti niz toplih perla kiše
Što ih sipa tu jedan ljetni dan
Izmislit ću zemlju gdje je ljubav sve
Gdje je ljubav sve, gdje ćeš biti sve
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Svaki ću ti dan priče pričati
Izmislit ću za te riječnik nježnosti
Kojeg samo ti, ti razumiješ
Sjetit ću te svih ljubavnika slavnih
Kojima su već srca slomljena
Kao tvoje sad, nemoj poći ne
Nemoj poći sad, nemoj poći sad

Vidjela si već kako baca vatru
Vulkan što je davno ugašen i star
Ima suhog tla što odjednom rodi
Bolje nego kišom oplakivan kraj
A kad padne noć kao luč je svod
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad…

Neću plakati ni govoriti
Tu ću stati nijem da te gledam tek
Da ti čujem glas, da ti slušam smijeh
Pusti me bar da budem tvoja sjena
Tvoje sjene sjena
Tvoje ruke sjena
Sjena tvoga psa
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, ne me quitte pas

Jacques Brel

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

Vicente Aleixandre

ONA

Tebi, koju nikad neću sresti
Jer nisi stvorena za me,
Tebi, naspram koje osjećam
Toliko toga bićem cijelim
Pjesmu ovu čudnog tona sastavljam.

U mislima mi počivaš Ti
Duboko utkana u srži mi.
Ti si moje nadanje, moja jaka čežnja
Ti si luka kojoj moj brod pripada.

Kako li si samo lijepa Nepoznata
Kako li si nježna moja Nedostižna!
Srce je Tvoje ljubavi puno,
Samo za me ono kuca.

Htio bih susret s Tobom
Da Te zagrlim, na grudi svoje privijem
Da Ti pričam na uho, tiho
O sreći što Tebe ja imam Najdraža.

Ali Tebe nema, Ti ne postojiš.
Čemu onda pjesma ova, riječi ove
Što odraz su osjećanja mojih snažnih?

Možda - jer se nadam
Možda - jer priželjkujem
Tebe, susret pravi s Tobom?

Ma htio sam zapravo titraje srca svog
Sakupiti, sačuvati kao spomen na Te,
Na Te moja Mila koja ne postojiš odvijeka,
Na Te koju nikad susresti neću.

Volio bih pjevati pjesme
O Tebi, moja mila.
Volio bih nizati stihove
Dosad neizrečene
Posuđene s nekog drugog planeta.
Volio bih Te s njima blagoslovit!

Goran Vilov

Ne zamijeni te niko


Ne zamijeni te niko u kući ovoj,
stol tvoj je prazan i uza nj kut,
u knjizi niko ne pročita ni slova
s lista nedočitanog onaj put.


Ne gleda u ljetnju večer pokraj mene
niko sa praga zvjezdani ekran
i niko ne prima sada zadivljeno
buket svježi u rano jutro bran.


Kada mi je hladno, nitko mi na pleća
s ljubavlju ne stavlja topli šal,
niti se itko po vrućini sjeća
da vitoške vode pruži mi bokal.


Prolaze zime, ljeta, proljeća plava,
ne zaustavi ništa njihov hod.
diže se oluja, otiskuje lava,
a grane lomi ili snjeg ili plod.


A u kući ništa vidljivo ne stoji
da podsjeti na tebe svaki mig,
niti ima omiljenih stvari tvojih,
na zidu nije uokviren tvoj lik.


Ti me grliš zrakom oko mene,
u krv mi ušao, tvoj puls u njoj vri.
niko te u kući ovoj ne zamijeni,
u koju ne stiže ni da stupiš ti.

Elisaveta Bagrjana

Ne zamijeni te niko u kući ovoj,
stol tvoj je prazan i uza nj kut,
u knjizi niko ne pročita ni slova
s lista nedočitanog onaj put.


Ne gleda u ljetnju večer pokraj mene
niko sa praga zvjezdani ekran
i niko ne prima sada zadivljeno
buket svježi u rano jutro bran.


Kada mi je hladno, nitko mi na pleća
s ljubavlju ne stavlja topli šal,
niti se itko po vrućini sjeća
da vitoške vode pruži mi bokal.


Prolaze zime, ljeta, proljeća plava,
ne zaustavi ništa njihov hod.
diže se oluja, otiskuje lava,
a grane lomi ili snjeg ili plod.


A u kući ništa vidljivo ne stoji
da podsjeti na tebe svaki mig,
niti ima omiljenih stvari tvojih,
na zidu nije uokviren tvoj lik.


Ti me grliš zrakom oko mene,
u krv mi ušao, tvoj puls u njoj vri.
niko te u kući ovoj ne zamijeni,
u koju ne stiže ni da stupiš ti.


Elisaveta Bagrjana (1893-1991)

Okrutni oprostaj - Vincenzo Cardarelli

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
...Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.

Uljudnost i taj tvoj smijeh su lažni
i oči što su tugu skrivale
u
očima mojim tek su laži tražile
dok su me optuživale


Znam,
ni najiskreniji pogled draga
bez laži nikad nije,
a riječ je
lažna i kad je prošaptana
kad srce izgovori je.


Pa ipak,
sklopi oči ponesena
poljubimo se tužni od boli
u poljupcu laži
možda nema,
još nema
i znat ćeš da li te volim.


Ciril
Zlobec (1925)

-Šta ćeš noćas imati na sebi- nepoznat autor

"Šta ćeš noćas imati na sebi
stojeći pred vratima snova
svilu,crnu,crvenu ili boje badema,
obučena samo mirisom jorgovana"

Buncanje Konstantinovo .........



Jovana je kiša
koja polazi od mora i ide ka večeri.
Magla s korenjem ispod zemlje.
Jovana je reka.
Ona je oblak iza nekog glasa.
Ona je dim od trave što sagoreva.
Ona je sekunda ekstaze između dve opasnosti.
Jovana je reka.
Jovana je prozor otvoren ka Jugu.
Ona - deca koja su otišla sa pustog trga.
Jovana je lik ispod neba.
Ona je reka.
Svetlost zemlje i tama joj ocrtava smeh.
Kada se kuća sruši Jovana napušta svoje telo i peva
drugde u noći.
Jovana je reka.
Jovana je prekjučer juče danas.
(Danas ponovljeno do beskraja.)
Lagana je kao pospana glava cveta.
Teška je kao zatvorena knjiga.
Ona je stalna najava noći.
Sa Jovanom gubiš samoga sebe a ponovo se stičešu snu.
Jovana je reka.
Jovana je obala reke.
Ona je trska na obali reke.
Ona je sen iznad te reke.
Ona je reka.
Jovana je drvo sa očima san sa ustima
zvuk sa ušima
oblak sa nogama.
Reka zlatnih kosa čija svežina smiruje more.
Reka.Jovana je mesto koje smo videli pa nikad više.
Stanica gde ćemo se jednom sresti ubadajući jauk uprah putovanja
.Jovana je granica koja se stalno miče.
Ona je paperje koje odnosi vetar.
Ona je krilo u vremenu.
Krilo na praznom proleću.
Jovana je reka.
Neka reka.
Ne znam određeno da vam kažem šta je Jovana.


Taki Sinopulo..

Molim te, poslusaj ono što ne kažem
Nemoj da te zavara izraz moga
lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim
skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi
majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se
zavarati.
Pretvaram se da sam sigurna
da je sve med i mleko u
meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra

da je sve mirno i da sve kontroliram
i da mi ne treba niko.
Ali,
ne veruj mi.
Možda se čini da sam smirena, ali
moja smirenost
je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.

Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne
želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i
da će me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje
sakrila
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se
pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav
pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako,
ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi Ijubav.
To je jedina
stvar koja me može osloboditi od mene same,
od zatvora sto sam ga
sama sagradila,
od prepreka sto ih sama tako bolno podizem.
To
je jedino sto će me uveriti u ono u što ne mogu uveriti sama sebe,
da
zaista nešto vredim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usudujem se. Bojim
se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da
neće uslediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se
smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam
ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato
igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim
proceljem spolja
i uplasenim detetom unutra.
Tako pocinje
svetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono
cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kažem ti sve,
a zapravo ništa,
i ništa o onome sto je sve,
i sto place u
meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to što
govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono što ne kažem.
Sto
bih volela da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto
reci ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne,
lazne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskrena i
spontana te biti ja,
ali mi ti moras pomoći.
Moras pruziti ruku
čak
i kada se čini da je to posljednje sto želim.
Samo ti možeš iz
mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti možeš
prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me
hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer zaista brines,
moje
srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali
krila!
Sa svojom moći da me ozivis možeš udahnuti zivot u mene.
Želim
da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti
stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako
izaberes.
Samo ti možeš srusiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti
možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga
senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog
zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Neće
ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrednosti gradi snažne
zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je
nerazumno, ali uprkos tome sto o covjeku kažu knjige,
ja sam često
nerazumna.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali
rekose mi da je Ijubav jača od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim
te pokusaj pobediti zidove
cvrstom rukom
jer dete je vrlo
osetljivo.
Ko sam, možda se pitas?
Ja sam ona koju znaš vrlo
dobro.
Jer ja sam svaki covek na koga naides
i ja sam svaka žena
na koju naides.

Charles C. Finn

Vitomir Malesevic

Да крилима Анђела прекријем снове твоје,
да бдним крај постеље и чувам тишину,
очи, душу, да ти чувам у тами,
...од зла које у сaмоћи спи,
Анђео чувар снова твојих,
Божји раб, веран и тих.
Нек чују звери, нашао сам Вилу,
тиху и смерну, чисту ко снег,
не дам ни дахом да те дирну,
Анђео, твој чувар, веран и тих.

Витез што мачем име ти брани,
док о оклоп змије ломе зубе своје,
кад облак црни Сунце помрачи,
светлост ће донети он твојој тами.
Витез мачем обасјаће твоју празнину,
положиће тело уместо цвета,
у башти мирисној као коса твоја,
крвљу ће својом залити семена,
нићиће божур где крв кану,
хиљаде цветова, малих витезова.

Кад тама запрети твоме дану,
одсјај с`оклопа нек ти на путу блиста,
на грудима свака од брига рана,
сазвежђа што се због тебе буде,
а Љубав као изворска вода, чиста,
опраће рђу ко с`челика пламен.
Увијена крилима белих Архангела,
на постељи чистој од латица цвећа,
свој сан снива Вила,тиха и смерна,
чиста као ливада снежна.

Dotakla bih te
kao nekad...
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš..
Tražeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim...
Uzalud pružam
uvela krila
ovo nebo
ne razume sreću.
Dotakla bih te
kao želja..
Znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim...
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje...
Ja sam sama...

https://www.facebook.com/reqs.php#!/photo.php?pid=14376574&fbid=10150254722990368&id=338336505367

Sanjao sam nas nocas kako
ležimo na zlatnom pijesku uz more
dok mjesecina pokriva naša tijela
u prvi osvit rane zore

Noseci naše misli
kao na vjetru tihe melodije
naša tijela postaju jedno
u taktu najljepše rapsodije

Svaki pokret svoju pricu prica
a u grudima ljubav i strast gore
mi dijelimo jednu,nedodirljivu dušu
i srca što u strasti nam govore

Slobodni smo pod zvijezdama
da iskusimo sve svoje ljepote
utapamo se jedno u drugo
i izgaramo od ljubavne divote

Forza Fiume

ČOVJEK U OGLEDALU


Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe i svijet
te učini kraljem dana, samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što taj čovjek ima za reći.
Jer to nije tvoj otac, ili majka, ili žena čije sudove moraš
proći; osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
ona je koja te gleda iz ogledala. Neki ljudi mogu misliti
da si iskren prijatelj i smatrati te divnim, ali čovjek u
ogledalu veli da si samo protuha ako mu ne možeš
pogledati ravno u oči. Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni
jer on je otvoren s tobom do kraja. I prošao si svoj ispit
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj. Jer na putu života
možeš prevariti čitav svijet i u prolazu će te ljudi tapšati
po ramenu, ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze
ako si prevario čovjeka u ogledalu.


Dale Wimbrow

JEZERO

I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.

I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.

Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:

"O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!

Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:"Lakše!" ali već svanuće
tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?

Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l' nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?

O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il' u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
"oni se volješe"


Alphonse de Lamartine

OTIŠLA SI

Otišla si.Ti ćeš uvijek otići,
kada dan na grudi
stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na nas.

Noć
dolazi s obojenom kosom i mirisom badema.
Mjesec stoji nad strništem
koje miriši po metvici,
i rana rosa pada na rijeke, u kojima rastu
jegulje.

Otišla si. Crno je postalo plavetnilo
u frulama
encijana.
Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna
nad
vunenom suknjom,
odsutni pogledi, koji bijahu kao znatiželjne mušice.

Zidovi;obloženi nemirom i broncom
jednog potiljka!
Otišla
si.A ja volim zidove sobe,
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.

Karl Krolow(1915-1999)

JAMIM NORAIM

teti Nevi S. Gould
/Sl. Požega, 1931 – Chicago,
Il., 2010/


Prozori
Širom
otvoreni
Smiraj
Poput vela
Pada na ljudski mâr
Za tri tjedna
U
glavi će
Negdje iza čela
Rikati
Šofar

Malhujot
Zihronot
Šofrot
Nebo
ogrće
Večer
U krunidben
Somot

Kroz ružičnjak
Kerubini
Zavjetni
Kovčeg pronose
Kao na baletnoj bini
Ne žure se

Svako srce
Ima
svoj put
Ti – galilejski drum
Ja – pusti galut

Moje je
sjećanje dugo
Bez mane
Pamtim
Sve zajedničke
Roš HaŠane

I
zadnju...

Jabuke i med
Kroz svijeću
Dugogled

Dižem
glavu
Sa slovâ
„Ketiva VeHatima
Tova!“
Tusti oblaci plove
Nebom
Kao
cepelini
Na svodu grada
Zvijezde
(Oplećak
Velikog Svećenika
Ili
mi se to čini)
.............
Ne mogu zboriti sad
Plačem nad
Brojem
5771 –
Izvini

I što napokon reći
Pred još jednu
Novu
Godinu
Kad se u duhu
Preporađa
Sve
U svemu?
Ništa...
Dogodine
U
Jeruzalemu!

Nikola Šop : Na dnu

Zaprepašteno odjednom, čuti ćeš u nutrini
kugle
zbivanje neshvatljivo, sređivanja nepoznata,

od kojih
ko da se novi oblik stvara,
čuti ćeš dodire razne,

čas
tupost, čas britkost,
osjetit ćeš čudesno poravnanje

sviju
šiljaka i spuštanje u ravninu
oštrih bridova,

čuti ćeš
odjednom nestajanje kutova
i oblika sviju predmeta,

stišavanje
kocaka u neki, drugi oblik
i čuti ćeš kako se sa sviju strana

drugačijim
hodom ide i, sve što naslućuješ,
da su to prizme se stopile i slile

Adieu... /Vladimir Vidrić/

O moja je leđa lagano
Krcnula
mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je
vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja
pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
-Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

RASTALI SMO SE KOD ZELENE RADNJE..


Rastali smo se kod zelene
radnje .Krisom.
Htele su da nas pojedu oci malog sveta..

Nju
su zvali Emilija.J a sam je zvao prosto,
govorio sam joj ti i krao
joj ruke..

Ali jednog jutra,ne stigoh da joj kazem ti
i ona
ode,a ostadose samo ruke.

Uzeo sam tada njene ruke,izvadio svoje
srce
i stavio ga u izlog zelene radnje.

I sada ako ona
prodje pored zelene radnje,
uvek ostei kako nema ruke..

A i
ja ne mogu da prodjem jer bez srca
ne zive moje tople reke..

Jer
bez toplih reka ne teku
moje male ribe..


SLOBODAN
MARKOVIC

Ми носимо сан
да ће се нешто чудесно десити
да се мора десити-
време ће се отворити
срца ће се отворити
врата ће се отворити
планине ће се отворити
пролеће ће шикнути из земље-
наш сан ће се сам отворити
и ми ћемо једног јутра тихо упловити
у луку за коју нисмо ни знали да постоји...
Олав Хаг

Bila je lijepa one večeri

Bila je lijepa one večeri. U smionoj je igri
dopustila da joj skinem veo s ramena.

Kada joj je noć ramena zaogrnula
svojim pokrivalom, zagrlih je smionije.

Al izvila mi se iz ruku i prošaptala: "Sutra!"
U svijetlu dana bila je još ljepša i sjetih se
obećanja.

Rekla mi je, nasmiješiv se: "Ja sam dijete Abdale,
kći čovjeka koji je jahao na crvenom konju.

Tamne riječi koje se u tami govore,
gube izjutra svoj sjaj i ne vrijede danju"

Abu Nuwas

Kada mi upadne u sobu I unese sneg na trepavicama

I miriše na napolje

.Kada kupi psa pa ovaj hteo, ne hteo
ubrzo Počne da liči na nju

.Kad se setim da je bila fetus I
takvu je volim


U stadijumu punoglavca ,Na fotografijama iz
detinjstva

Kao bebironu sa loknicama...

A najvolim zato
što se ona od tih fotki do danas uopšte ne menja

Kad noću
piše Baterijom po vazduhu Šalje poruke vanzemaljcima

Kad me na
RilkeoveStihove pita- A je l’ ti se svidjaMoja nova tašna?


Kada usisava tepih u ’aljinčetu I kada je uštinem otpozadiA ona vrisne
–Jesi li normalan Mogla sam tako da poginem ovde...

Kad
slušamo muziku A ona podigne kažiprst Slušaj sad ovaj prelaz Kako
je dobar Ram-tara-ram-tira-tam

Kad je pogledam na neko mesto A
ona stavi ruke preko tog mesta i Kaže – što si pokvaren, Marš tamo!

Kada donese ćumurNa poslužavniku Evo, malo su mi Izgorele
kiflice – kaže.


Dok čita ove beleškePa se iznervira' Što
lažeš, za one kiflice!'

Kada mi kaže' Bože, koliki ti je nos!To
je zato što me lažeš Pa ti stalno rasteK’o Pinokiju'…


Kad
kaže'Ja bih te nešto pitalaAko obećaš daNećeš da se smeješ'


Kad
izadje iz kupatila i Kad joj kosa liči Na dečiji crtež

Kad
šmrca na ljubavni film I kada opazi da se jedva Uzdržavam da Ne prasnem
u smeh

Pa stane da me gadja Korama od pomorandže


Kad
mi kaže – TI MENE KAD BI OSTAVIO JA BI SAMO LEGLA NA PATOS I
UMRLA ...




J.Nikolic

Zaklinjanje /Jevegenij Jevtušenko/

Na mene misli u proljetnoj noći,
Na mene misli svake ljetnje noći,
Na mene misli u jesenjoj noći
Na mene misli svake zimske noći.

Nek nisam s tobom, nek sam u samoći,
Nek sam daleko i ne mogu doći,
Svoj san o meni ipak predaj noći
U hladnjikavoj posteljnoj mirnoći,
Sto godi kao more mekih noći.
Dok traje dan, ne misli nikad na me,
Dan sve okrene tumbe, pun galame,
Uz vinske čaše i dimljive tame
Viziji dana iskopa mnoge jame
težnje tvog dana neka hrle same
Ali u noci uvek misli na me.
Osjećaš li, kroz dozive sirene,
Kroz vjetar kada k oblacima krene
Svu patnju moju, i što si za mene
Tamo, u sobi gde su uske sjene,
Gdje sklapaš oči, jer pune su zjene
Bola i sreće sto se časom smjene.
Preklinjem te u tihanoj tišini,
Ili uz tutanj kiše u visini,
Ili u snježnoj blistavoj bjelini,
Il kroz san sto se ko java čini

Na mene misli u proljetnoj noći,
Na mene misli svake ljetnje noći,
Na mene misli u jesenjoj noći,
Na mene misli svake zimske noći. 

Bolji je dan od noći.
Ne, bolja je noć od dana.
O, ne! Neka dan i noć
idu do đavola,
ako nemamo
onoga koga volimo.



AMARU (7. stoljeće) Indija