Neki nama malo nepoznati stihovi...

Proci ce godine - Veronika Porumbaku

Srebrne pehare ne volim,
Niti pozlacene bokale:
Od svega najdraze mi je
Udubljenje u dlanu tvom.

Proci ce godine. I stalno nova,
Sa istom ljubavlju devojke,
Picu iz tvog dlana, kojeg se
Necu zasititi nikada.

Kao na pocetku, na putu istom,
Lice ce nam se stalno sprziti,
I prvu brazdu poljubicu ti
Na celu obelezenu zivotom!

A ako bi mi ti, istog dana,
Dao da pijem iz velikih bokala,
Ja bih se ipak zaustavila
Opet kod udubljenja tvoga dlana.

Svet je pokisao
Zvezde sjajem plase ljude
Skupio sam kisobran
Skupio sam oblak kisnih kapi
Vreme se okrenulo do ponoci
Podupire pete boga
Jos te nema

Jos te cekam ...

Gu Cheng

Nema većeg nesretnika od onoga ko voli
i ako mu se ljubav čini slatkom.

Vidiš li da neprestano plače?
Iz straha od rastanka,od daljine?

Plače, ako su daleko, iz čežnje za njima;
plače, ako su blizu, iz straha od rastanka.

Oči mu se vlaže kod rastanka;
oči mu se vlaže kod sastanka.

Bolest i lijek.

Ibn Kajim el-Dževzije

Ljubav nas stvara i razara
Isprazni svu ljubav iz svojih žila
Poput elegije samoći
Ljubav je osamljenost koja je otputovala
Ljubav je onda kad mora biti

Oči koje se susreću na trajnoj zvijezdi
Šest milijuna godina udaljene a ipak zajedno
Ljubav je angažirana

Budem li morao otići bez pozdrava
Znat ćeš gdje ćeš me naći
Na prvoj krivini tvog srca

Ljubav je kad sunce nije dovoljno veliko
Da zagrije tvoje srce
Ljubav to je bojati se ljubavi
Srušiti jedno po jedno da se dosegne dvoje

Nikakav kompromis uma i srca
Ljubav ne poznaje disciplinu
Ljubav je red srca
Nered uma
Voli biti slaba i poražena

Možeš priuštiti ljubav
Ljubav nije luksuz
Možeš priuštiti ljubav ako možeš priuštiti čežnju

Bio sam utarak iz bajke
Fotografija trenutka
Razvijena u lećama ljubavi
Utorci umiru u očima
Čekanje to je kalendar ljubomoran na vrijeme

Bez subota i nedjelja
Odbrojavanje od vječnosti
Naći jednu ženu od milijunâ pa na niže

Strasti se miješaju i oblikuju ruke, noge, usne
Depiliranje brade
Trljanje srca iznutra

Ljubav to je predati se
Zajedničkoj prošlosti zajedničkom snu

Nesavršeni trenuci
Kada kišom isprani fascikli prolete
Silazak na dno uspomena na strah rastanka
U hladnoći utoraka

Zajednička samoća na plaži
Dva oblutka pristigla iz daleka

Ljubav je ono što ljubav jest
Kratki trenutak vječnosti
Nada pri svakom pomaku kazaljki
Nikada ne biti
Čitavi svesci propusta

Kad Ljubav dođe
Ljubav je Bog
Kojemu se pokoravamo i molimo

YÜKSEL SÖYLEMEZ (1931)
Turkey __________________

Mea Culpa

Priznajem!
Lagala sam svet da ništa mi nije. Da ista sam ona čije lice pamte. Obmanula prostor i promakle sate. Ćutala istinu pred Porotom pravde.
Mea Culpa!

Isušila mora, podvezala reke ispod samog toka, jezerske vode usahla sa gora. Ispravila željom vrh planine bedne, pokosila livade i pašnjake medne. Ugasla mesec i zvezde bele.
Sunce u malenu šaku skrila. Da bih sa njim bila.
Mea Culpa!

Obila sam reze na vratnici sreće. Ćelije tuge stopila na plamenu sveće. Razbila katance i pustila dan. Sebe prodala za jedan san.
Mea Culpa!

Ukrala sam svemir da ga njemu dadnem. Sa nebom u džepu, pred njega da padnem.
Ponornici svetla zatvorila puta, da mi ljubav, sa njom, ne odluta.
Mea Culpa!

Ubila sam prošlost. Bez stida. Bez srama.
I sve sam svoje, njemu dala.
Mea Culpa!

TI COVJEK BUDI, Milan Kostadinović

Ti covjek budi kad se pravda rusi,nasuprot stani,
krv pravednih vice,ne trazi pravde Kainu u dusi,
ne vjeruj onim' sto na Judu lice.
Lupez i posten svako svoje radi,
a nebo gleda,Bog po pravdi sudi.
Ma bilo hljeba ili bilo gladi,ti covjek budi.

Ti covjek budi i u takvom casu,
zasluge tvoje kad pripisu drugom,
ni kriv, ni duzan al' na losem glasu,
cekaces mirno, mada nekad s tugom
,da sunce pravde, obasja ti djela.
Ne svice prije neg' sto zora rudi,
kad svane, sine, vidjece te cijela,
ti covjek budi.

T icovjek budi ne plasi se suda,
laznog svjedoka nit' osude lazne,i
stina vjecna pobjedice svuda,
na zadnjem sudu presude su vazne,
a mekan jastuk, savjest bice tvoja,
sto dize celo i celici grudi,
ispunjen mirom usred ljutog boja,
ti covjek budi.

Ti covjek budi, ne kvarljiva roba,
zauzdaj jezik, al' istinu kazi.
Ne cekaj milost od onog sto proba,
istinu pravu da skrije u lazi,
jer zlo ko sije , zetva mu se sprema,
za malo novca prodaju se ljudi,
kada ti kazu da covjeka nema,
ti covjek budi.

( Iz posljednje zbirke pjesama "Sa izvora žive vode", Milana Kostadinovića )

PREDMET I NJEGOVA SENKA,Jorge Carrera Andrade

Ustrojstvo verno ovog sveta,
stvarnost potpunija od sanja.
Apstrakcija umire za delic leta trepavice,
dok se na drugu oslanja.

Stvari,ili mozda trajanje
samo je prisustvo celog svemira.
Zar senka za predmet zalepljena
sustinu mu menja i najmanje?

Ocistite svet-tu je resenje
od svih misli prividjanja.
Nek' oko spremi brod za jedrenje
u neke nove spoznaje.

Sida Košutić: Gdje si

Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?
U ruci mojoj procvaše za te
Topli vrijesi.

Obaviti su maglom, što spava
U krilu zori,
U njima zapad planinskoga sunca
Gasne i gori.

Korak susta od lutanja duga,
Venu vrijesi;
Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?

Sunce nije savrsena stvar - Marija Cudina

Sunce nije savrsena stvar, jer se ne moze pretvoriti u djecaka,
niti u malog psica ljubavi, koji se igra u krugu nebesa
a to, sto se bez njega ne moze zivjeti, to je samo kazna daljina
za visinu, za plavo u ocima, za most preko rijeke.

Otici i ne vratiti se, to je najvrijednije izmedju svih dogadjaja
ali sunce ni to ne umije. Mozda mu nedostaje ljudska ludost.
Popraviti se to vise ne moze, ali kad bi uspjelo kome
onda bi smo se sigurno sjetili da mu jos nedostaje ljudska smrt.

VLADAN MAKSIĆ

ONAJ KOJI JE NAKAD BIO JA

Onaj koji je nekad bio ja,
proziran u veličanstvenoj usamljenosti,
vidljiv slepima, zagonetka za zaslepljene,
ne otac već sin rođeni
pokolenja koje se još uvek nije pojavilo,
jagnje u značenju ljubavi, a ne blejanja,
izvor svega čemu čovečanstvo
još uvek nije dalo ime,
rušitelj istina pisanih krvlju,
osmeh svoj utkan u sutrašnjicu,
poklanja onima za čiju veru
još uvek nije izmišljen
dovoljno dobar i sveobuhvatan Bog.

Onaj koji je nekada bio ja
ne bi uzeo nebo samo za sebe,
niti bi čoveka nazivao slugom,
jer samo robovi druge čine robovima
i puzanje pristaje jedino gmizavcima.

Onaj koji je nekada bio ja
stvorio je Život
da Smrt ne bi bila tako usamljena
na prestolu Prirode,
izmislio pesnika
da raskrinka laž koju obožava,
postavio ptice
da bi duh imao učitelje letenja.

Onaj koji je nekad bio ja
umro je da bi nas naučio
da stvaramo lepotu krhotinama straha,
otišao
da bi nas naterao da ga potražimo u sebi,
pretvorio se u tišinu
da ne bi postao okov istina
koje najavljuju njegov dolazak.

PJESMA O JESENI

Jesen
duboko u meni
progovara jezikom kiša
dok dašak vjetra skida lišće
i ostavlja me golog pred sudbinom.
Dok kapi kiše ubijaju moje snove
raste i širi se
beskonaćna praznina.
Nešto se u meni dijeli
nešto kao putovanje
između svjetionika noći
po burnom moru vjetra i lišća.
Nemoć, snaga i bol
ponos
gorki ponos nad glupošću
rasprodaja života
miris rascvale noći
i zvijezde što trepere kao note
u mojoj duši.
Kad izgubiš izgubljeno
kad shvatiš
bit će kasno.
Ostaće samo zatvorena vrata
toplina što blijedi
sjećanja što peku
vjetar što šapuće tvojoj duši
i kiša nemoćna da spere
prljavštinu i tugu.
Ovo je savim obićna pjesma o jeseni
o jeseni duše
i umiranju proljeća,
a sunce odlazi u pakao zaborava.

(Dubravko Balent - Costa)
__________________

Setnja sa mnom..

Potrebna mi je još jedna šetnja
po ovim ulicama
perverznih mitova o mojim koracima
po tim istim ulicama.
Da prođem sve stazice mojih teturanja
koje odradih onako ljudski i pošteno
u svim mojim zaljubljenostima i samoćama.
Da stanem na sve kaldrme mojih padova,
koje označih ljudski i od srca
svojom krvlju, razbijenim usnama i polomljenim zubima
u bitkama za komad bijele maramice
koja nemarno, na tlo pada iz njene ruke.
Viteški sam uvijek padao,
malo manje viteški se dizao
ali uvijek na svojim nogama sljedeći udarac dočekao.
Trebaju mi ove moje stare, olinjale ulice,
da još jednom otplešem po njima
u ritmu svog privremenog ludila
sa cvijetom u jednoj ruci
i bocom pive u drugoj
moj poznati ples golih guzova
ispred cijelog dunjaluka.
Pa da me ples dovede pod tvoje prozore, ljube moja,
ispod tvoje spuštene roletne,
pod kojom ću se još jednom glasno nasmijati u sebi,
samome sebi
na mojoj prokletoj upornosti
i gluposti želje
da budem zaljubljen...
i ne dao Bog... možda... voljen...

Mario Vranjes

KAMEN I LIST

Jednom su se kamen i list raspravljali kakav trebas da bude
covek u zivotu.
Kamen se hvalio svojom cvrsitnom i snagom govoreci:,,U
zivotu,covek treba da bude snazan i jak kao ja.Tako mozes
da odolis svemu i uvek stojis na svom mestu."
List ga je slusao dok je to govorio i nekoliko puta je
klimnuo glavom,u znak odobravanja kamenu,ali nije se slozio
u potpunosti sa njim.
Rekao mu je:,,Treba biti snazan i jak u zivotu kao ti,
ali u zivotu se treba prilagodjavati svakoj nevolji koja te
snadje!"
Na to se kamen gromoglasno nasmejao i odgovorio mu:
,,Snazan sam i jak i meni ne treba da se prilagodjavam."
List mu na to uzvrati",,Uvek od jaceg ima jaci!"
Rasprava izmedju njih je tekla u nedogled.Na sve sto je rekao
kamen,list je imao odgovor.
Dok su se njih dvojica sukobljavali u misljenjima,sa strane
su to posmatrali vetar i reka,na cijoj obali se nalazio
kamen,koji je bio duboko usadjen u zemlju i raspravljao se sa listom.
U jednom trenutku,odlucili su da se umesaju u njihovu
raspravu.Prviim se obratio vetar i predlozio im sledece:
,,Da bi znali ko je u pravu,sto ne napravite opkladu
sa vodom i sa mnom? Ja cu duvati sto jace mogu da tebe,kamenu,
slomim na dva dela,a tebe ,listu, da iseckam na sitne
delove.Tako cete znati ko je od vas bio u pravu."
Onda in se obrati reka:,,Ako vetar ne uspe u svojoj nameri,
ja cu izazvati svoje najjace vodene struje i tebe cu,listu,prepoloviti na dva dela,
a kamen cu pretvoriti u obican pesak."
Kamen i list se slozise sa njihovim predlogom,jer je to
bio jedini nacin da utvrde ko je od njih bio u pravu.
Prvi pocne vetar da duva i , cim je dosao do lista, ovaj je
odmah poleteo uvis.Kamen se obradovao kad je to video.
Vikao je za njim:,, Vidis da sam bio u pravu! Treba biti cvrst
kao ja!" Vetar je sve jace i jace duvao i nosio list ravno u
oblake, pokusavajuci da ga isecka na komade.List se prepustio
vetru i savijao pod njegovim udarima,tako da ovaj
nikad nije mogao da ga sloki.Naprotiv, list je uzivao u njegovoj snazi i iskoristio je da prvi put dodirne oblake.
Kamen se smejao vetru, koji se svom silinom trudio da ga
prepolovi.
Govorio mu je:,,Zar je to najjace sto mozes da duvas?
Previse si ti ,vetre,slab za mene-triput sam jaci od tebe!"
I stvarno,vetar nije mogao da pomeri kamen niti jedan
milimetar s mesta.Umorio se od silnog duvanja i prestao da duva.
List je sleteo na zemlju,a kamen se iznenadio sto ga vidi
citavog i obratio mu se:,,Imao si srecu,listu!Verovatno si se sakrio iza neke stene,
ali sada kad budes na vodi,neces imati gde da se sakrijes."
U tom trenutku,reka je poplavila obalu i snazno obgrlila
kamen i list.Od slinog udara vode,list,je potonuo na dno.
Opet se kamen obradovao,jer je mislio da je sad stvarno pobedio.
Na njegovo iznenadjenje, list je ponovo izronio i poceo
da pluta po reci.Ona ga je dizala uvis i spustala sasvim na
dno,bacala ga je sa jednog mesta na drugo.A list se savijao pod
udarima i tako se prilagodjavao njenoj snazi i plutao.Kamen
se odupirao reci svojom velikom snagom i nije se pomerio sa
mesta.Dugo se reka poigravala sa njima.
Proslo je dosta godina od njihove opklade i , jednog
dana,reka je izbacila na obalu, gde su se nekad opkladili,
citav list.Tamo, gde je stajao kamen,bio je samo pesak,koji
je voda raznosila na sve strane.


DARKO GLAVAS

Ovdje,
U tom beskrajnom moru
Koje se proteže pred mojim nogama,
Koje je prijatelj tišine,
Sunčanih dana,
Urlanja
Kad nas zlo udara.
Ovdje,
U tom moru zbog kojeg patim,
Koje ljubim, koje me neshvatljivo
Obuzima,
Tek sa svojim vlastitim ja
Gradim dan za danom
Uvježbavajući maske pred zrcalom
Koje na svakom koraku proživljavaju
Nametnuti mir
Kojim silazim na zemlju.

Ovdje,
U tom moru bez kraja,
Koje me ranjava do krvi, koje me ljubi
Pomaže i čuva
Sada rađam
Slobodu o kojoj vrištim
Nadu o kojoj pišem,
Ljepotu koju tražim,
Nadu koja postoji
Mnogo dalje od rana.


Ariel Canzani

***


Kad bi ti chovjechan bio, moje bi ruke zzivjele,
vezuci njezznosti i platna svilena,
da ti prinesu haljine chudesne legende.

Kad bi ti chovjechan bio,
ochi bi moje upaljene sjale danju i nocu,
I uperene bi tako bile u tebe shto sav bi blistao,
kao onaj shto se okrunio bio sunchevim plamenom.

Kad bi ti chovjechan bio, moja bi usta voce bila
za tvoju zzedj, i za tvoj san muzika ljubavna,
svechanost utjehe za tvoje njezznosti.

Kad bi ti chovjechan bio, ja bih ti bila igrachka djetinja,
oruzzje za tvoj rat, flauta u poznim ljetima
koja bi pjevala obredu vrlo bliskom smrti.


Kad bi ti chovjechan bio, O, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju.
Ali sam nishta.
Nisam drugo vec ova zzudnja neodoljiva da postojim.

I mislim, kad bi ti chovjechan bio,
da bi ruke moje zzivjele vezuci njezznost i svilu,
da ti prinesu haljine chudesne legende.


Cecilia Meireles

Dina Bova

Hodas.
Ogrnut plastom nadanja,
rukom stavljenom iznad ociju,
pogleda uprtog u daljinu,
trazis.
Svoje snove izgubljene uz put,
zamisljene na horizontu,
gledas.
Tamo su, skriveni jarkom svetloscu,
cekaju dok
spavas.
Ako se ikada iz tog nuznog sna
probudis,
o kome zboris dok spavas i hodas,
skloni ruku sa ociju da vidis nebo
zaslepljujuce lepote i beskrajne slobode.
One o kojoj pricas.
A nemas.

Ne molim Te, Gospodine, za cuda i videnja,
nego za snagu u svakodnevnom zivotu

nauci me umijecu malih koraka
ucini me sigurnim u razdvajanju vremena,
obdari me osjetljivoscu da odredim sto je veoma vazno,
a sto manje vazno

molim te za razum da odredim suzdrzanost i mjeru,
da kroz zivot ne klizim, vec da razumno odredujem dnevni raspored,
da primjetim svjetlost i vrhunce,
da s vremenom na vrijeme nadem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu

dozvoli mi da spoznam da snovi o proslosti i buducnosti ne vode daleko
pomozi mi da dobro djelujem neposredno,
da sadasnji trenutak prepoznam kao najvazniji

sacuvaj me naivnog stava da u zivotu mora sve dobro proteci
obdari me trijeznom spoznajom da su teskoce,
neuspjesi i udarci stalni pratioci zivota - uz koje rastemo i zrijemo

podsjeti me da srce cesto zamucuje razum
u pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reci istinu
uvijek cu Tebi i ljudima pustiti da mi govore
istinu ne mozemo reci sami sebi, ona nam biva kazivana
ti znas koliko nam treba prijateljstvo
daj mi da budem dorastao tom najljepsem,
najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru

daj mi dovoljno maste da u pravom trenutku,
na pravu adresu uputim paketic dobrote uz popratno pismo ili bez njega

stvori od mene covjeka koji ce brazditi duboko poput broda,
kako bi dotakao i one koji su "ispod"

oslobodi me straha da propustam zivot
ne daj mi ono sto zelim, vec ono sto mi treba

nauci me umijecu malih koraka



Antoine de Saint Exupery

Konvencionalni komad

Na mesečini
U ponoć,
Pod lozom
Hotelska stolica.
Sumorno se smešta ispred naslova
Savijenih večernjih novina.

Druga stolica,
Iz para,
Leži na leđima,
Ukrućena kao u bolu,
Pošto je prevrnuta uz ljutit prasak;
I tu do jutra, avaj, mora ostati.

Na terasi
Nema tragova krvi,
Setnog bljeska
Noža, ništa;
Čak ni fino iscepanih parčića pisma
Ni tupog sjaja bačenog prstena.

Još postojane
Na stolu
Dve visoke čaše,
Jedna puna pića,
Posmatraju, kako kroz lozu klizi
I kako drhti, mesec na rubu grebena.

Robert Grejvs

VOLIM TE

Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.
Ne, ne prekidaj me.
Suti.
Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.
Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.
I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.
Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...
Boli.
Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.
Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.
A nisam ti rekla:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe
ljubavi moja.

(Iskra Tanodi)

TI, MOJA ŠUMO


Ti, moja šumo,
Ti, moja vodo,
Ti, noći moja,
Ti, moja zoro.
Ti, moj duše,
Moja ljepoto,
Ti, smrti moja,
Živote!


Jarosław Iwaszkiewicz (1894-1980)

Poljska

Nizami
Medznun&Lejla

Od tebe sam udaljen onoliko
koliko ti to zelis,
a ako si tuzna, pogledaj, i ja sam takodje.
Nema vetra bez tvoga mirisa,
niti u meni ista peva a da to nije Lejla,
ni jedno secanje u meni nije traga ostavilo
jer je u tebi svo moje bice nestalo...


Ko sam ja? Jedan prosjak,
koji peva zbog tebe,
voljena, tako daleko, blizu, cujes li me?
Od robovanja zivotu ja sam slobodan,
pa je moja bol takodje i moja sreca.
Jedan utopljenik, zedan u oluji bola i uzitka,
jedan nocni slepac sam ja,
koji se suncu nada...
Moja dusa si ti, a ja sam tvoja,
dve duse smo mi, a ipak smo samo jedna,
dve zagonetke, a jedno resenje za oboje,
da svako na zemlji za drugim pati.
Ovaj put smo deset koraka odvojeni,
premda smo jedno u drugom prepoznatljivi.
Ipak ovde, sto je jedno,
mora se kao dvoje pojaviti,
i ne sme se vec sada u jedno udruziti.
Nema puta koji telo drugom telu vodi,
samo dusa dusi moze putovati...
Srce je vecno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gde ti nisi.
Ja ostajem zdravo, dokle god si ti u meni,
jer deo mog vecnog zivota, to si ti...

Kad zaboraviš nedelju ..

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedelju;

Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;

I ništa ne moram da radim, i sretna sam
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!

Kad to zaboraviš, kažem...

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom ujugozapadnom kutu,
na Nedjeljnji ručak.

A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s rižom, i salata,pa raženi kruh i čaj,
i kolačići s čokoladnim mrvicama.Kažem, kad to zaboraviš...

Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedeljnoj svežoj posteljini,
I nežno se slivali jedno u drugo...

Kada kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći,
Tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio.

(Kad zaboraviš nedelju - Gwendolyn Elizabeth Brooks)

ABDULVEHAB ILHAMIJA

(1773. - 1821.)


"Kasida"

Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmaninu stade;
Šta se hoće zaboga?
Već takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade;
Šta se hoće zaboga?
Ne ugledaju u ćitab
Ne uzimaju hić dževab,
Niti misle na hesab;
Šta se hoće zaboga?
Ovo trpit-teška muka,
A još viša turska bruka,
Munafika stoji huka;
Šta se hoće zaboga?
Turčin nema amela,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda umela;
Šta se hoće zaboga?
Našta čudna ulema,
Jer ne čine amela
Od njih jedna proloma;
Šta se hoće zaboga?
Ulemskoga sada hala,
Zalud njima gdje
kod hvala
Vrat slomiše porad mala;
Šta se hoće zaboga?
Nije kader bit imam,
A kaže se potaman,
Jordam
Čini ko seh-ismam;
Šta se hoće zaboga?
Svi veziri pravo sude,
Pa i paše dobro bude,
Al' murtati krivo gude;
Teška muka, zaboga!
I kod pasha ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
Kad je više zlijeh ljudi;
Niko ne zna do Boga!

Ova pesma je nominovana od strane UN-a kao najlepsa pesma 2009.- napisalo ju je jedno africko dete.


Kada se rodim, ja sam crn

Kada porastem, ja sam crn

Kada sam na suncu, ja sam crn

Kada se plasim, ja sam crn

Kada sam bolestan, ja sam crn

Kada umrem, ja sam crn


A ti moj beli prijatelju

Kada se rodis, ti si ruzicast

Kada porastes, ti si beo

Kada si na suncu, ti si crven

Kada ti je hladno, ti si plav

Kada se uplasis, ti si zut

Kada si bolestan, ti si zelen

Kada umres, ti si siv

I ti mene zoves "OBOJENI" !!!

Тури ово ако нема
Breze moga oca /Grga Rupčić/

breze što si ih posadio
u dnu naše njive eno stasale
kao djevojke za udaju.

Bijele im se vjencanice
poput ivanjskih noći
prepunih mjesečine.

Prozračne im krošnje
istkane od mojih
i tvojih najljepših snova.

Oče moj,
one me ljepotom mame
i ja ne mogu odoljeti
da ih ne zagrlim za tebe
za sebe.

NE SMES

Ne smes kucati na moja vrata ako nisi spreman da udjes.
Ne smes preokrenuti moje ime i zvati me svojom.
I ne smes hodati mojim putem , a da mi ne pokazes svoj cilj.
I ne smes krasti moju dobrotu da bi popunio svoju rupu.
I ne smes rusiti moje zidove koje sam mukotrpno izgradila,
ako ne zelis da cuvas moje snove. Tako da mogu zaspati sigurno.
I ne smes me imati kao san, kad ja zelim biti tvoja stvarnost.
I ne smes reci da se nadas ako ne mislis da znas.
Ne smes disati na moje celo i ne cini da padam vise na tebe,
ako kasnije ne mozes stojati iza svog nereda sto stvaras.
I ne smes dirati moje srce kao da je sve manifest.
Ali ja ne zelim nista sem da uradis sve protiv mene uskoro.

Ali uzmi vremena koliko ti treba, da bi razumeo sta je to sto zelis.
Pomoli se da vreme sto ti treba je dovoljno. Skupi svoje misli,
tako da dve duse mogu dobiti mir.
Tako da sve sto smo obecali nama, moze klijati.


Autor nepoznat

Ovdje,
U tom beskrajnom moru
Koje se proteže pred mojim nogama,
Koje je prijatelj tišine,
Sunčanih dana,
Urlanja
Kad nas zlo udara.
Ovdje,
U tom moru zbog kojeg patim,
Koje ljubim, koje me neshvatljivo
Obuzima,
Tek sa svojim vlastitim ja
Gradim dan za danom
Uvježbavajući maske pred zrcalom
Koje na svakom koraku proživljavaju
Nametnuti mir
Kojim silazim na zemlju.

Ovdje,
U tom moru bez kraja,
Koje me ranjava do krvi, koje me ljubi
Pomaže i čuva
Sada rađam
Slobodu o kojoj vrištim
Nadu o kojoj pišem,
Ljepotu koju tražim,
Nadu koja postoji
Mnogo dalje od rana.


Ariel Canzani

NIŠT MED NAMA BILO NIJE

Ništ' med nama bilo nije,
niti riječi, uzdisanja,
ništa, što se kaže, krije,
osim tih proljetnih sanja,

osim tog mirisa, boja,
i tog iznad zemlje sjaja,
osim gaja i tih hvoja
i zelenog svježeg maja,

osim onih vodopada,
gdje se rosom cvijet odmara
ispod duge blagog hlada
i prirode slatkih čara,

osim onih bistrih vrela,
gdje je srce zanos pilo,
osim vijenca, što si plela,
ništ med nama nije bilo.



ADAM ASNYK (1838-1897)


preveo: Benešić

TAJANSTVENA

Nekad sam nežnija od Prevera
A nekad u nedrima zmija
Čas sam vetar sa severa...
Čas sam topla Indija.

U meni se strast i razum bore
Umirem između snova i tela
Čas sam beskrajno more
Čas sam Afrika vrela.

Znam da te nije briga
Što sam iz drugog sveta
Kad mene voliš
telo žene i dušu deteta.

Ja sam s neke druge planete
Iz vremena drugog nekog
Čas sam od ljubomore i osvete
Čas sam poput jastuka mekog.



Ruza Arsenovic

Moram dalje - Dimitrije Nikoljavevic

Razboleh se od boljke teske,
Ne znam kad pre, ni kako
Dakle, nista od smrti viteške;
Ostah bez najboljeeg sebe koji lako
Bez mene ode na belom atu.
Iako vise ne mogu,
Moram dalje, peske
I bos po kijametu i blatu
Sa vrećom godina –
Kamenom o vratu
Preko brežja i strmina,
I moj život, evo,
Sve pada s nogu –
Zar utaman dozrev’o,
Nigde da se svrati?
Od kada sam ostao
Bez najboljeg sebe, sve vreme
U stvari sam umirao,
Zalivao seme
Svoje buduće smrti.

...ljubav....sta li je to....
veoma se cesto pitamo dali ljubav zaista postoji....
mislim da sam jedna od mnogih osoba koja funkcionise samo ako je voljena....
bez ljubavi moze se ziveti...ali svi koji zive bez ljubavi,zive zivot pod maskama....,ne volim takav zivot....jer je meni LJUBAV JAKO BITNA U ZIVOTU