Neki nama malo nepoznati stihovi...

LABUD

Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.

Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene,težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža . . .
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.

Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se . . .
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.

Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.

Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.

U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu . . .

Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini . . .
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.

Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada-cijela!-ja sam tijelo.-
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav . . .
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem.

Delmira Agustini
(1887 to 1914)

GROFICA OD DIE
(XII. stoljeće)
Po predaji, ova prva trubadurka bila je zaljubljena u trubadura
Raimbauta d'Aurengu. Kako se vidi iz pet njezinih sačuvanih pjesama,
poezija joj očituje strastan doživljaj ljubavi, od boli zbog neuzvraćene
i prevarene ljubavi do radosti zbog njezina potpunoga ostvarenja.

Estât ai en greu cossirier
Veliki mene snađe jad
S viteza kog sam svojim zvala,
Hoću da svatko sazna sad
Koliko sam ga ljubit znala;
Nevjeran sad se meni piše,
Jer ljubav mu odbijah zla,
A zanos ćutjeh usred sna
Gola i odjevena cijela.
Biti moj vitez on je rad
U zagrljaj kad bih mu pala,
Ushićen bio on bi tad,
Bok bih mu svoj za jastuk dala;
Jer se zaljubih čak i više
No Floris u Blanchefleur, s tog ja
Srce mu dajem, nek se zna,
Duh, oči, život, prsa vrela.
Moj prijatelju lijep i mlad,
Kada vas drugoj budem krala
I legla s vama, bilo kad,
I vaša usta ljubit stala,
Nek svaka druga slast se briše:
Vi mjesto muža, slast je sva,
Ako mi vaše srce da
Riječ da će činit što bih htjela.

JAUFRÉ RUDEL
(između 1130. i 1170.)
Činjenica da je Rudel otišao 1147. u križarsku vojnu, iz koje se nije
nikada vratio, uz neke motive iz njegovih pjesama, poslužila je stvaranju
poetične legende oko njegova imena. Pjesme mu pjevaju o ženi koju
pjesnik nikada nije vidio; ona živi daleko i on je uzalud nastoji vidjeti.
Legenda je tu ženu našla u grofici od Tripolija. Kada se pjesnik, krenuvši
zbog nje u rat, našao na domak svoje ljubavi, smrtno se razbolio
te je izdahnuo na njezinim rukama. Rudel, pjesnik uzvišene »daleke
ljubavi«, stvorio je jedan od najslavnijih toposa trubadurskoga pjesništva.

♦ ♦ ♦
Lanquand lijorn son lonc en mai
Za vrijeme dugih dana maja
pjev ptica volim iz daljine,
i kad otidoh iz tog kraja,
sjeća me drage iz daljine:
mrk idem, sjetan, ćuteć žud,
pjesma, glog cvjetni, sav taj blud
raduju ko i zima mene.
Ja znam da dat će Bog iz raja
da vidim ljubav iz daljine;
al dobro što mi malo traja,
dvostruko boli iz daljine.
Hodočasnički, ah! na put
da krenem, da moj plašt i prut
vide te lijepe oči njene!
O radosti za tog što zdvaja
kad dâ mi zaklon iz daljine:
htjedne li, ja ću sred tog gaja
ostati, premda iz daljine:
tad će se slatki smijeh čut svud,
dalek njen dragan svit na grud
na smjeliji kad prijedlog skrene.
Poći ću sretan i pun vaja,
ako je vidim iz daljine:
al ne znam kada, jer ne spaja
nas ništa osim te daljine:
mnogo je hoda, puta tud,
vrač nisam, zato nemam kud...
Nek Bog u ruke sve to djene!
Za mene ljubav nema sjaja,
samo ta ljubav iz daljine,
jer blagost i dobrotu zbraja
kao ni jedna iz daljine;
krepost se njena zna i ćud,
prîstô bih da Saracen hud
utamniči me zbog te žene!
Nek Bog, što sve to gleda s kraja
i stvori ljubav iz daljine,
dâ mi, što srce uvijek haja,
da vidim ljubav iz daljine,
stvarno, da plati sav moj trud,
da sobu i gaj, tako bud,
stvori u dvorce neviđene!
U pravu je tko kaže da ja
ljubavi željan iz daljine
zovem se, jer me ne opaja
drugo do ljubav iz daljine.
Žudnje mi priječi netko lud,
jer meni je prorečen sud:
od ljubavi ćeš stradat zlene.
Žudnje mi priječi netko lud.
Nek proklet je tko kaza sud:
od ljubavi ćeš stradat zlene!

MARCABRUN
(između 1100. i 1150.)
Ovaj trubadur, poznat po svome oporom značaju, izdvaja se medu
svima drugima kao ženomrzac i neprijatelj kulta žene, koji je upozoravao
na prijevare ljubavi. Marcabrun vlada pjesničkom formom, istražuje
njezine mogućnosti, što ga dovodi do namjerno zagonetnoga izražavanja.
»Smatram učenim«, rekao je, »onoga koji u mom pjevu pogađa
što svaka riječ znači, a zbunjen sam kad moram razjasniti neku nejasnu
riječ.« Po tome je Marcabrun predstavnik pjevanja koje je dobilo naziv
trobarclus (zatvoreni ili zaključani pjev). Legenda govori da je pjesnik
poginuo zbog svoga poganoga jezika.

A la fontana del vergier
Gdje česmu sakri lisnat lug,
gdje potoku je zelen rub,
gdje sjenu baca pitom dub,
a bijeli cvat je uokol,
nov pjev u krošnji i na tlu,
samcatu samu nadoh nju,
što ne brine se o meni.
Ta djevojka je divan stvor,
kći onog koji ima dvor,
i baš kad mišljah: ptičji kor
i vrt, što više nije gol,
veseli je - ne budi spor,
saslušat tvoj će razgovor -
držanje ona promijeni.
Kraj vode plačuć u beskraj
iz srca pusti uzdisaj:
»Isuse, što ste svijetu kralj,
zbog vas mi raste golem bol,
jer vaša bruka moj je kraj -
najbolji odoše u dalj,
a vi ste to izvoljeli.«
»S vama će drug moj, nikom par,
odnosi lijepost, hrabrost, žar,
a meni osta velik kvar,
čežnja za njime, suza sol;
aj, Luju kralju želim zla,
što obavijest i nalog da,
pa bol sad srce bode mi.«
Kad začuh njezin tužni krik,
uz izvor stadoh, do nje tik,
»Ljepoto«, rekoh, »prevelik
nagrdit će vam lice bol.
Ne tužite ko očajnik,
jer taj što gaju mijenja lik,
možda vama radost podijeli.«
»Gosparu, ja ko i grešnik mnog
znam da će milost dat mi Bog
u slavi svijeta vječitog,
kad napustimo suzni dol;
al ovdje uzima mi tog
koji mi godi; plačem stog
što on daleko ode mi.«

Marion Morehouse

NEGDE KUD NIKAD NISAM PUTOVAO

Negde kud nikad nisam putovao, srećne iznad
svakog iskustva,tvoje oči čuvaju svoj mir;
u tvom najkrhkijem pokretu ima nečeg što me zatvara,
ili što ne mogu taći jer je suviše blizu.

Tvoj najlaganiji pogled lako će me rastvoriti
mada sam se zatvorio poput prstiju,
uvek me otvaraš listak po listak kao što Proleće otvara
(dodirujuc vešto, zagonetno) svoju prvu ružu

a ako želiš da me zatvoriš, ja i moj život
sklopićemo se veoma lepo, najednom,
kao da srce ovog sveta zamišlja
kako se sneg brižljivo svuda spušta;

Ništa što možemo sagledati na ovom svetu
nije ravno snazi tvoje neodoljive krhkosti:
Njeno mi tkanje nameće boju svojih predela,
pruža mi smrt i vekovečnost sa svakim udisajem

(ne znam što je to u tebi što zatvara
i otvara; jedino nešto u meni shvata
da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža)
niko, čak ni kiša, nema tako malene ruke.

Luda ljubav

Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domogo besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taci usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar hranili su mene,
najslađe božanstvo tad sam uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja,
Ijestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.


AGRIPPA D' AUBIGNE

Pogodba

U četrnaest godina
bračnog blaženstva
niti jednom nisam bio nevjeran
ženi;
a ti si još uvijek djevica,
kako mi vele.

Ako si spremna
trampiti svoje djevojaštvo
za moju nečuvenu vjernost,
nazovi me sutra između tri i pet
i provest ćemo to u djelo.

I.Layton

DODJI

Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.
Dodji!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reci.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Šapci mi o proljecu, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)
Dodji!


Enver Colakovic

Dobri Andjeo

Dođe anđeo koga sam volio
i kog sam dozivao.
Ne onaj što čisti nebesa nezaštićena,
zvijezde sjajne bez koliba,
lune bez domovine,
snjegove.
Snjegove te što padaju iz ruke neke,
imena nekog,
sna,
čela.
Ne onaj što je za kosu svoju
privezao smrt.
Već onaj koga sam želio.
Onaj što ne razdire zrak,
ne lomi lišće ni pokreće stakla.
Onaj što je za kosu svoju
privezao spokoj.
Da mi, bez bola,
iskopa obalu slatke svjetlosti u mojim
grudima
i dušu učini plovnom.


Rafael Alberti

Ja nisam ja.
Ja sam onaj sto hoda pored mene,a ne vidim ga,
Kojega katkada,osetim,katkad zaboravljam.
Taj sam sto cuti,spokojan,kad govorim,
Sto prasta,blag,kad mrzim,
Sto seta tamo gde mene nema...
Taj sto ce ostati uspravan kad ja umrem.

Juan Ramon Jimenez

Marion Morehouse

NEGDE KUD NIKAD NISAM PUTOVAO

Negde kud nikad nisam putovao, srećne iznad
svakog iskustva,tvoje oči čuvaju svoj mir;
u tvom najkrhkijem pokretu ima nečeg što me zatvara,
ili što ne mogu taći jer je suviše blizu.

Tvoj najlaganiji pogled lako će me rastvoriti
mada sam se zatvorio poput prstiju,
uvek me otvaraš listak po listak kao što Proleće otvara
(dodirujuc vešto, zagonetno) svoju prvu ružu

a ako želiš da me zatvoriš, ja i moj život
sklopićemo se veoma lepo, najednom,
kao da srce ovog sveta zamišlja
kako se sneg brižljivo svuda spušta;

Ništa što možemo sagledati na ovom svetu
nije ravno snazi tvoje neodoljive krhkosti:
Njeno mi tkanje nameće boju svojih predela,
pruža mi smrt i vekovečnost sa svakim udisajem

(ne znam što je to u tebi što zatvara
i otvara; jedino nešto u meni shvata
da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža)
niko, čak ni kiša, nema tako malene ruke.

Ako je zivot prostacki film,
zasto ne izadjemo pre kraja

Ne brini
Jedne noci naci cemo taj napusteni kino,
Svetla mu utrnula
Kornvolski zamor pazljivo i daleko sklonjen
Pocepane ulaznice bacene
U pocepanu korpu za otpatke
Kinooperater otisao kuci u svoju nocnu moru

Ne brini
Taj film ce se jos okretati
(Jedan o zalasku sunca)
& mi cemo pronaci dva hata
Sputana ispred stala
& uzjahacemo
& odjahati
u
nas
srecan
kraj.

Rodzer Makgof

Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma;
empatija i saosećanje najpre se troše i ne treba druge stavljati na
probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome
tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone,
a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti
lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag,
dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u
kome su se tumbala creva, želudac, bubrezi i džigerice. Umesto praška za
pranje i ''veniša'' za izbeljivanje mrlja sipala bih po jednu mericu
gorčine, besa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program
krenuo. Pet okreta ulevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polako,
dok neko posebno bolno sećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi
centrifuga, posle koje sam bivala izmoždena do te mere da sam mislila,
dobro je, kraj je, ne može se više. ?avola. Program se automatski
nastavlja, idemo u novi ciklus, tri okreta ulevo, pet udesno, nema
predaha. Držala sam se one izlizane izreke kako ''vreme sve leči'',
čekala ga, to jebeno vreme, čekala da ga dovoljno najagmim, čekala da se
mašina pokvari, da se zupčanik zaglavi, da sve već jednom prestane. Ne
mogu prepričati kroz šta sam, zapravo, prolazila. Mogu samo da kažem -
patila sam. Bezmerno. Tačka.

Marija Jovanović - Idi, vreme je

KAD ZABORAVIŠ NEDELJU

Gwendolyn Brooks

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i srećna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem ...

I kako si psovao ako bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom uglu, na nedeljni ručak.
A to je uvek bilo pile sa testeninom, ili pile sa pirinčem, i salata,
pa raženi hleb i čaj, i kolačići sa čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš ...

Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedeljno svežoj posteljini
I nežno se slivali jedno u drugo ...

Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možes reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio.

Od svih koje su me ljubile,

od svih koje su me grlile,

nijedne se ne secam.

Mnoge su me volele,

i mnoge sam ja voleo,

ali ti, surovog li kontrasta,

koju nikad nisam poljubio,

koju nikad nisam zagrlio,

samo si ti ostala ....

od svih koje sam voleo.


Paulo Setubro

Pitanje - Angel Kalinovik



Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

Išao sam na trg ptica
i kupio sam ptice
Za tebe
ljubavi moja
Išao sam na trg cveća
i kupio sam cveće
Za tebe
ljubavi moja
Išao sam na trg železa
i kupio sam okove
Teške okove
Za tebe
ljubavi moja
A zatim sam otišao na trg robova
i tražio sam tebe
ali te nisam našao
ljubavi moja ..
...Z.P...

Krvavocrveni snovi,
snovi utopljeni u suzama,
glasno ispoljavanje nepostojećeg...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...
Postoji li zaista sutra?
Kiša me danas napada,
neobjašnjiva oluja sjećanja...
U tišini gledam
jednolično kapanje suza o tlo,
razmišljam o istinitosti tvojih riječi,
molim za milost...
Nepostojeće staze vode me k tebi,
nepostojeći putevi neostvarivoj želji,
na koljenima još jednom
vikat ću u bezdan...
Prepune sobe iluzija
još uvijek vrište tvoje ime,
Blatnjavi tragovi
ispisuju pjesmu tvog života...
Čitav moj svijet odiše tvojom prisutnošću...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...

Tiha si noci...pretiiha odvise

nio nije tu....da kraj mene uzdise,

da se sa mnom mijesecu smije

da ruke svoje njezno oko mene savije.



Cuje se samo tihi povjetarac da pjevusi

glasniji od njega je moj nemir u dusi,

moja ceznja sto me nanovo obuzima

sjecanje....kajanje....sve nade oduzima.



Rado bih okitila kosu zvijezdama

tako prosetala tvojim snovima,

da se sjetis....da znas da jos postojim

tako bih rado....ali se nove boli bojim.



Zato sjedim sama dok me tama grli

i ljubim pupoljak ruze...davno uveli,

i pustam noci da me vodi kuda zeli

tamo negdje.....gdje su se moji snovi skrili.

Un@

Rosice, pesmu njegovu sam nasla ti znas gde, i odmah mi se dopala, ostalo prepustam tebi da preneses