Fernando Pessoa

U STRAVIČNOJ NOĆI

U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci,
U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci,
Prisjecam se, budan, u nelagodnom dremezu,
Prisjecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao da ucinim u zivotu.

Prisjecam se, i neka tjeskoba
Podilazi me kao jeza ili strah.
Nepopravljivost moje proslosti - to je les!
Svi ostali lesevi mozda su samo varka.
Svi mrtvi mozda negdje drugdje i dalje zive.
Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvijek postoje,
U prividu prostora i vremena,
U laznoj prolaznosti.
Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam;
Sto tek sad vidim da sam morao uciniti,
Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti -
To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
To - sto je zapravo bilo najbolji dio mene - ni Bogovi vise ne mogu da ozive...

Da sam u odredjenoj prilici
Skrenuo nalijevo umjesto nadesno,
Da sam u datom trenutku
Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da;
Da sam u izvjesnom razgovoru
Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
Da se sve tako zbilo,
Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir
Neosjetno privolio da se preobrati.

Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao;
Al ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem,
Jasne, neizbjezne, prirodne,
I razgovor uspjesno okoncan,
I sve nedoumice razrijesene...
Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece.

Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade
Ni u jednom metafizickom sistemu.
Mozda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.
Ali zar cu moci da ponesem na drugi svijet ono sto sam zaboravio da sanjam?
I bas ti snovi, ti snovi koje jetrebalo snivati, oni su les.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.

Ove noci budan sred spokoja sto me obavija
Kao neka tudja istina,
A napolju je mjesecina,
kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.
__________________

KADA TRAVA PORASTE

Kada trava poraste na mom grobu,
neka to bude znak da me sasvim zaborave.
Priroda se nikad ne sjeća, i zato je lijepa.
I ako netko osjeti bolesnu potrebu
da "objasni" zelenu travu na mom grobu,
neka rekne da se i dalje zelenim
i da sam prirodan.

Fernando Pessoa (1888-1935)

ODLAGANJE

Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra cu poceti da mislim na prekosutra.
To je jedina mogucnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se udje u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na iduci dan...

On je presudan.
Vec imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra cu sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet cu osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplacem,
imam želju da zaplacem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i necu govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit cu drugi.
Moj život ce triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i prakticna covjeka
bit ce dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hocu da spavam, a sutra cu sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa cak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra ce biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra cu se latiti poslova, koje cu sutra prouciti.
Prekosutra cu konacno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoci.
Veoma sam pospan.
Sutra cu ti reci rijeci, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Buducnost...
Da, buducnost...

Kada proleće dođe,
A ja već budem mrtav,
Cveće će cvetati na isti način
A drveće neće biti manje zeleno nego što je bilo prošlog proleća.
Stvarnosti ja nisam potreban.

Osećam radost neizmernu
Pri pomisli da moja smrt nema nikakvog značaja.

Kad bih znao da ću sutra umreti
A da prekosutra proleće stiže,
Umro bih zadovoljan, jer je proleće prekosutra.
Ako je to njegovo vreme, kad bi inače trebalo da stigne ako ne u
svoje vreme?
Volim da sve bude tačno i da sve bude izvesno;
I volim što će tako biti, čak i kad ne bih voleo.
I zato, ako umrem sada, umirem zadovoljan,
Jer sve je stvarno i sve izvesno.

Mogu nad mojim odrom da čitaju opelo, ako hoće,
A ako hoće, mogu oko njega da pevaju i igraju kolo.
Nemam nikakvih prohteva što se tiče vremena kad više neću ni moći
imati prohteva.
Ono što bude, kad bude, biće ono što treba da bude.

Ako umrem mlad,
A da nijednu knjigu pre smrti ne objavim,
A da ne vidim kako bi izgledali moji stihovi u štampanom izdanju,
Molim one koji budu hteli da se zbog mene sekiraju
Da to ne čine.
Ako se tako zbilo, tako treba da bude.
Čak i da moji stihovi nikad ne budu štampani,
Oni će imati svoju lepotu, ako budu lepi.
Al oni neće moći da budu lepi i da ostanu neodštampani,
Jer korenje može stajati ispod zemlje
Ali cveće cveta na slobodnom vazduhu i da ga svi vide.
Tako mora da bude, po sili zakona.
Niko i ništa ne može to da spreči.

Ako budem umro jako mlad, počujte ovo:
Oduvek sam bio samo dete koje se igralo.
Bio sam paganin poput sunca i vode,
Ispovedao jednu veru za koju jedino ljudi ne znaju.
Bio sam srećan jer ništa nisam tražio,
Niti sam se trudio da išta pronađem,
Niti sam našao ijedno drugo objašnjenje
Sem da reč objašnjenje nema nikakvog smisla.

Nisam imao drugih želja sem da stojim na suncu il na kiši -
Na suncu kada je sunca bilo
I na kiši kada je kišilo
(A nikad obrnuto)
Da osećam toplinu i hladnoću i vetar
I da ne idem dalje.

Jednom sam voleo, smatrao da će me voleti,
Ali nisam bio voljen.
Nisam bio voljen iz jednog jedinog krupnog razloga -
Jer mi to nije bilo pisano.

Uteših se vrativši se suncu i kiši,
I sedeći opet na svom kućnom pragu.
Uostalom, polja nisu jednako zelena za one koji su voljeni
Kao za one koji to nisu.
Osećati znači biti rasejan.

Više volim ruže, ljubavi moja, od otadžbine,
I draže su mi magnolije
Od slave i vrline.

Dogod me život ne umori, puštam
Da život kroz mene protiče,
A ja da se ne promenim.

Šta mari onaj kog se ništa više ne tiče
Što jedan gubi a drugi pobeđuje,
Ako zora uvek sviće,

Ako se svake godine s prolećem
Pojavi novo lišće
A s jeseni nestaje?

A ostalo, sve ono što smrtnici
Životu pridodaju,
Čime mi dušu obogaćuje?

Ničim, sem željom za ravnodušnošću
I mlakim poverenjem
U čas koji izmiče.

Uberi dan,jer taj dan si ti !





Jedni, s očima uprtim u prošlost

Vide ono što ne vide; drugi, uperivši

Iste oči u budučnost, vide

Ono što se ne može videti.



Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu --

Pouzdanje naše? Ovo je dan,

Ovo je sat, ovo je tren, to je to

Što jesmo, a to je sve.



Večito protiče beskrajni sat

Što nas proglašava za ništavne. U istom dahu

I živimo i mremo. Uberi dan,

Jer taj dan si ti.

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru



koji držiš budućim, nit se obećavaj

sutra. Ispuni danas bez čekanja.

Sama si svoje žice.

Jer nisi buduća, ne namenjuj se.

Ko zna, možda, između vrča što ga

i vrča opet napunjena, tebi sudba

umeće provaliju?



---------------------------



Patim, Lidija, od straha od sudbine.

Laki kamen što na trenutak podigne

Glatke točkove moje kočije, srce mi na zemlju

Obara.

Sve što preti da me izmeni

Pa makar bilo i nabolje, mrzim i izbegavam.

Neka mi bogovi ostave moj život zanavek

Bez obnavljanja.

Mojih dana, već nek i jedno i drugo promine

A ja da ostanem vazda gotovo isti; da ka starosti

Mirno koračam kao što dan ulazi

U sumračje.

LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

NA SVIJETU

Na svijetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez riječi.
Tako se i žito pod vjetrom povija,
a kad vjetar prođe, ono se podiže.

Fernando Pessoa