LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Fridrih Niče

Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime23/3/2011, 11:27 am

„Cijela naša evropska kultura se već odavno, uz mučnu napetost koja raste iz decenije u deceniju, kreće prema katastrofi". Ove riječi, koje je Niče zapisao 1887. u svojim bilješkama sabranim pod naslovom „Volja za moć", nijesu ostale dužne dokaza svoje istinitosti. Stavljene su na hartiju u jedno vrijeme koje spolja gledano još nije izgledalo time pogođeno, vrijeme u kojem je u najgorem slučaju u svijetu neugrožene građanske sigurnosti mogla iskrsnuti slutnja da će tome jednom doći kraj. Ono što Niče ovđe iznosi pred oči jeste zastrašujuća slika modernog svijeta, đe dosadu zaglušuju pijanstvo i senzacija, mašina diktira uslove, a neprestano sticanje bez daha, potrebno da bi se ona opsluživala, proizvodi pustoš od koje niko ne može pobjeći. Mašina, mehanizovanje rada, uspon masa, sve je to dovelo do velikih kretanja ka jednom svijetu „đe se sve ljulja, đe cijela Zemlja podrhtava". Pred vratima stoji „nihilizam" i niko neće s izgledima na uspjeh moći da spriječi njegovo prodiranje u sva životna područja, sve do pora na koži. „Vladavina nihilizma", takav je nalaz vizionara, „jeste istorija sljedećih vekova".

Prava slika nesreće! Ništa više ne stoji čvrsto, sve u šta se dotle vjerovalo proigralo je svoje pretenzije, karte koje su do tog vremena bile aduti sad se povlače iz igre. Sve se upropašćuje pričanjem, sve se izdaje.

Iza toga se nalazi dugotrajniji preobražaj. Poslije francuske revolucije u Evropi je, uprkos svim privremenim porazima, demokratija u napredovanju. Protiv nje kao pokreta u ime naroda nijedna snaga se nije pokazala kao dovoljno jaka; onđe đe je jednom puštila korijen nije više moguće osujetiti je. Nije moguće suprotstaviti se njoj, osim njenim sopstvenim sredstvima. Ona sve uzima pod svoje, ništa ne izostavlja. I hrišćanstvo se najzad utapa u demokratiju i, prema tome, nestaje u njoj.

Ali demokratija je samo prelaz. Kao ferment raspadanja, kao življeni nihilizam, ona je — budući da se u njoj o svemu vodi rasprava — isto onoliko dobra koliko i loša. Snazi s kojom ona uklanja neravnine svijet će još jednom imati da zahvali što je prokrčila put za jedan budući oblik vladavine, vladavine svijetom. Jer samo ona je bila sposobna da stvori pretpostavke za jednu novu vladavinu, koja već u njoj gradi sopstvene temelje.

To je najodlučnije odricanje od svake vrste vjerovanja da se u demokratiji s njenim obećanjima i očekivanjima blaženstva može viđeti konačno stanje koje će vječno trajati. Demokratija je jaka u tome da potkopa vjerovanje, da slabi volju i da svijet preplavljuje onim iskorijenjenim, slomljenim, prorešetanim i neotpornim ljudima, koji na kraju tog međurazdoblja već očekuju despote za kakve svjetska istorija dotle još nije znala. Njihovom zahtjevu ti ljudi nemaju ništa više da suprotstave. Njihova vladavina zavisi od mase koja želi da se njome vlada; a kakva je ta masa, to opet određuje biće njenih gospodara.

Dolazi čas tirana. Ali sa njihovim prispijećem već se za svoje pojavljivanje priprema i jedan nov tip čovjeka, koji pod njihovom vladavinom uspijeva kao pod novom klimom, u kojoj se ukida hijerarhija prema mjerilima popularnog „srednjeg staleža" i zamjenjuje se drugom jednom. Ovđe se ulog stavlja na „zagovornike života", koji tjelesnim obilježjima pokazuju svoju pripadnost jednoj sasvim drukčijoj ljudskoj rasi i na najniži stupanj progone „učitelje onostranosti", „kvarioce volje", „svještenike", koji su se u hijerarhiji „hrišćanskog društva" toliko dugo nalazili na vrhu. Ovo se ne zbiva od danas do sjutra, nego tokom dužih vremenskih perioda mora da prođe kroz procese biološkog odgajivanja. Obilježja prepoznavanja jesu obilježja odgajivanja. Snagom vladavine sprovodi se i zapečaćuje preokret u hijerarhiji.

U planu vožnje po kojem se ovđe odvija svjetska istorija nihilizam potpuno ima svoj smisao, naime, smisao nužnosti: „zato što je nihilizam do kraja domišljena logika naših velikih vrijednosti i ideala — zato što nihilizam najprije moramo doživjeti da bismo dokučili šta je zapravo bila vrijednost ovih ,vrijednosti'". Tek tako što su ove vrijednosti u svom djejstvu takoreći skočile preko svoje glave, i tako što je čovjek utrčao u zamku koju su one postavile, „razbolio" se od njih, njihove sadržine su izišle na svjetlost dana. Hrišćanstvu kao kultu sažaljenja i organizovanom poricanju života pridružilo se u XVIII vijeku vjerovanje prosvetiteljstva u razum, u napredak čovječanstva koje se sve brže kretalo ka svojoj sreći, pridružile su se ideje o slobodi i jednakosti, kod kojih je, istina, mogla postojati nejasnost u pogledu tačnog roka o kojem će svi moći početi da uživaju u njihovoj blagotvornosti. Najviši stupanj prosvetiteljstva, i to kao doprinos XIX vijeka, bio je „socijalizam", najodlučniji pokret ka blaženstvu, koji je u sebe apsorbovao sva učenja o napretku. „Napredak", „demokratija", „socijalizam", u najbližem susjedstvu sa sistemom osiguranja i sa težnjama za potpunom slobodom od bola, sa svojim apstrakcijama i bezgraničnim obećanjima, sve su to đeca iz iste porodice.

Njihov navodni humanizam zahvaljujući volji za poricanjem života prebacuje osoben most ka svom starom protivniku, hrišćanstvu. Jer organsko stvorenje je poslednje što kod njih dolazi do svojih prava. Oni nijesu dorasli velikim katastrofama svjetske istorije, koje jednim udarcem mogu uništiti njihove rezultate. Ali njima se u pogledu daljeg razvitka svjetske istorije odaje priznanje što gaje „životinju iz stada", koja je krajnje inteligentna, podložna dresuri, može se za sve upotrijebiti, spremna je da sluša, kao što se masa uopšte trudi da prihvata naređenja, pod uslovom da onaj koji naređuje umije da ubijedi. “Dovođenje demokratske životinje iz stada u stanje dobroćudnosti" ovđe u okviru predistorije čovječanstva ispunjava jednu funkciju koja vodi ka njegovoj stvarnoj istoriji sa „natčovjekom" kao vlastodršcem nad masom.

Ovđe se opet zatvara krug. Istorija koja se do sada može pratiti poznaje „vječno vraćanje istoga". Neki ostareli svijet se zamjenjuje novim. U ritam ove smjene ne dira se ni u novim odnosima veličina, s „natčovjekom" kao novim „gospodarem" i njegovim robovima. „Nihilizam" kao raspad vrijednosti i epoha „velikih ratova" spadaju u neizostavnu etapu koja pomaže u pripremi kosmičkog preustrojstva svijeta s njegovim novim čovjekom.

Time smo došli do presudnih sadržina Ničeovog mišljenja. Njegovi „svjetovi", u okvirima kojih on misli, imaju, svaki za sebe, po jedan horizont koji ih nadsvođuje. Prelaz od jednoga ka drugome jedva da je moguć. Grčka, Rim, italijanska renesansa, Francuska do 1789, to su takvi svjetovi. Ali i Njemačka, sa svojom Pruskom i Saksonijom, svojim Naumburgom, svojim luteranskim pastorima, svojim pivom, svojim školskim običajima, svojim filolozima, predstavlja jedan zatvoren svijet. Svijet koji se ne može uporediti ni sa jednim drugim! Zatim Sredozemlje, Venecija, Nica, Torino s laganim vazduhom i vječno plavim nebom, s Bizeovom „Karmen", koja je komponovana tu, a protiv Vagnerove teže pokretljive umjetnosti. Tako će on kasnije argumentovati. Postoji jedan svijet koji on stavlja iznad svih drugih, svijet koji prethodi klasičnoj grčkoj filozofiji i duboko seže u ono tamno predgrčko, azijatsko: svijet filozofa prirode. Tu nailazimo na njegove osnove. Jer tu dolazi do susreta sa onim bogom koji mu znači više od svakog drugog, više od Apolona. To je Dionis, čiji ponovni dolazak i hođenje po Zemlji u Vagnerovom liku postaje njegov pravi životni događaj. Ovo bavljenje „predsokratičarima", koje mu posreduje i pristup počecima grčke „tragedije", pomoglo je da se zasnuje njegova slava kao pisca, ali ga je onemogućilo kao univerzitetskog naučnika.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime23/3/2011, 11:27 am

II.

Da je suprotnost između „apolonskog" i „dioniskog" — suprotnost koju je on razradio i koja je postala toliko slavna — bila velika naučna zabluda, to je već odmah pošto se pojavio njegov rani spis dovoljno primijetila esnafska nauka o Starom svijetu. Tome se nije moglo mnogo dodati. Suprotnost između lijepoga sa svim obilježjima harmonije i mjere na jednoj strani, i divlje zanesenosti na drugoj, mogla se odigrati u Ničeovoj silovitoj fantaziji, ali izvori nijesu pružali mnogo u prilog načinu gledanja na koji je on opisivao svoje duhovno porijeklo. Ovđe se već rano pokazuje kako se brzo on odvojio od univerzitetske filologije i počeo se obazirati za potvrdama druge vrste. To obaziranje, istina, vodi njegov pogled ka „elementima", ka vatri, vodi, vazduhu, ka mogućnosti njihovog miješanja, a i sukoba. Princip svijeta nije mirovanje neego kretanje. “Sve teče”, vatra je praelemenat kosmosa, “rat je otac sviju stvari”, Dionis, bog oduševljenja i muzike, predstavlja začeće i time beskonačnost života. Što Dionis u povorci otvoreno pokazuje falus, to mu je bilo dozvoljeno stoga što je on bog.

Ovđe se već krećemo neposredno ka Ničeovom središtu vrijednosti. On može — što stvara mnogobrojne prividne protivrječnosti — da uklapa različite predistorijske i istorijske „svjetove", može da sudi s nekog stanovišta u bilo kojem od tih „svjetova". On onda nije, možda, promijenio svoje mišljenje, nego je mislio sa fiksne tačke nekog prethodnog stadija. Sve se nalazi u neprestanom kretanju. Jer postojati znači kod Ničea postajati.

Prema današnjem razvitku toka istorije smijemo s pravom, kao što se to i desilo, u Ničeu viđeti jednog od razarača devetnaestog vijeka i jednog saosnivača dvadesetog. Da je i u jednome i u drugome obavio uspješan rad, to mu se ne može poreći. Jedan od njegovih glavnih udaraca odnosio se na „hrišćanstvo".

Na mjesto potonulog veličanstva antike stupilo je hrišćanstvo, na mjesto starih bogova jedan jedini bog sa svojim sinom kao spasiocem. Nimalo ne oskudijevamo u prikazima ovog raspada grčko-rimskog svijeta i uzdizanja jednog novog morala, koji se širio zajedno sa hrišćanstvom. Sami hrišćani su širili priču o trijumfu Spasitelja nad mnogobožačkim kultovima, njihovi teolozi nijesu šteđeli primjere u kojima su se srčani ljudi i žene suočavali sa zlom mađije i uspješno ga savlađivali. Na sakralnim mjestima, koja su rušena, podizana su nova svetilišta, kao da stara nikada nijesu postojala.

Ali, da li je hrišćanska misao bila autentična istina, koja može opstajati pred cjelokupnim tokom svjetske istorije koju je moguće pratiti? Tokom svih hrišćanskih vjekova bilo je glava koje nikada nijesu vjerovale u hrišćanstvo. Bog kojeg su njegovi vjernici predstavljali kao onoga koji traje „u sve vjekove" bio je ustvari tvorevina iz mlađeg vremena. Šta se nalazilo prije njegove vladavine ili se istovremeno odigravalo u područjima vladavine drugih kultova? Pobjednički pohod crkve bio je, doduše, neodoljiv. O njemu, a time i o neuporedivosti hrišćanske religije nije se moglo pregovarati. Samo hrišćanstvo tu nije moglo dozvoljavati nikakvu sumnju.

No da li je s pobjedom hrišćanstva, koja je, istina, ostala ograničena na jedan dio svijeta, bio za čovječanstvo postignut neki napredak u cjelini? Pred ovim pitanjem već vjekovima su zapinjali ljudi koje su zvali „humanistima". Oni, koji su poznavali velike epohe staroga svijeta, teško su mogli u to povjerovati. Ali „hrišćanin" iz sive statističke sredine nije ih poznavao, pošto nije htio da ih upozna i pošto su mu nuđene njihove karikature.

S propašću Rimskoga carstva ostaci starije Grčke, stopljeni u helenizam, kao i ostaci mlađega Rima bili su dospjeli na ivicu ponora. Kao što Gibon kaže prikazujući pad Rimske carevine, stari svijet koji je tu potonuo propao je od svojih slabosti. Ali upravo njegove slabosti su još jednom pokazale koliko je on bio jak u svojim velikim razdobljima. Kad je ležao u samrtnoj borbi, već su se javljali nasljednici sa svojim zahtjevima.

Ono što je znao Gibon i što će znati Jakob Burkhart takođe spada u Ničeova osnovna uviđanja. Samo što će on najodlučnije povući konsekvence, pa će hrišćanstvo pitati o njegovoj životnoj vrijednosti polazeći od krize u koju ga je on unio mišljenjem. I njegov odgovor neće ispasti naročito povoljan. Jer hrišćanstvo je opterećeno još od samih početaka svoga širenja. Ponuda „spasenja" koje ono obećava odgovara potrebi kod masa u jednom svijetu u raspadanju, onim izgubljenim ljudima, lišenim svoga naroda, obespravljenim, onima čiji su i tijelo i duh oštećeni, robovima dovučenim u Rim sa svih strana Rimskoga carstva, onima koji su bez nade. U rimskim velikim gradovima hrišćanstvo je našlo glavninu svojih pristalica. Svako ko je nešto držao do sebe, kome je bilo do starih vrlina, do ljepote, do mjere i proporcija, do onoga što pomiruje u prirodi — morao je osjećati odbojnost prema njemu.

U prilog silnoj snazi s kojom se širilo hrišćanstvo vjerovatno je govorilo to što je ono prihvatalo sve one koje je helenističko društvo bilo zaboravilo. Svjedočilo je to da se ovđe pokrenula jedna religija koja je sposobna da obuhvati svijet. Ali religija koja se odlučila da igra na kartu čovjekovih razorenih instinkata morala je od sada pa kroz vaskoliku budućnost kao vrijednosti proglašavati ono što je moglo biti sveto samo ljudima lišenim korijena u jednoj civilizaciji koja truli. Hrišćanin iz rimskih početaka, koji je osjećao sažaljenje prema onima koji su u nečemu oštećeni, koji je i sam bio oštećen, ostavio je kao nasljedstvo zavist prema svima koje je „priroda" bogatije obdarila. I pošto je bio neprijateljski nastrojen prema „prirodi", koja ga je tako kažnjivo oštetila, on je na njeno mjesto stavio „natprirodnost", koja je poništavala zakone „prirode". On se mora osvetiti za nanijetu štetu i za manjak, pa se sveti podozrenjem prema življenom životu, prema izobilju prirodne snage.

„Bog je mrtav", to je bila vijest kojom je Niče iznenadio svoje savremenike. Ovoj vijesti o smrti kasnije je energično protivrječeno. Ali za Ničea, koji je nju raširio, to nije bio oglas u čitulji nego saopštenje koje je za one preostale sadržalo i „princip nade". On je nju izrekao suočen s jednom krizom koju je dijagnosticirao i koja nije obećavala ništa dobro u budućnosti. Čovječanstvo će ubuduće morati da se odrekne Božjeg sudjelovanja. Ali ova smrt je istovremeno nudila i izbavljenje od onoga što je preminulo.

Niče, koji je opisao kobnu ulogu koju je igrala religija u formi hrišćanstva, s različitih je pozicija promišljao system religije, njegovu „psihologiju", njegove lažne tvrdnje, resantiman koji se nalazi u njegovoj osnovi. Zašto se hrišćanstvo pri njegovoj dijagnozi nalazilo u prvom planu? Pa zato što ga je od mladih dana najtačnije poznavao. On ga je posisao s majčinim mlijekom, udisao ga je u svom okruženju, poznavao je suviške svijesti koje ono posreduje, isto onako kao i nevolje. Znao je za strahove koje ono hrani, a i za kriomične puteve kojima zastrašenog čovjeka izvodi iz tih strahova. Stoga je Ničeova dijagnoza uvijek bila i autodijagnoza. U istoriju bolesti Evrope, kakvu je on opažao i opisivao, uvijek je bila uključena i njegova sopstvena. Ovo sopstveno učešće u predmetu njegove zapitanosti od samog početka je bilo očevidno i već mu je za života obezbjeđivalo to da ljudi obraćaju pažnju na ono što govori. Niče je sasvim lijepo mogao pratiti početke svoje slave, koja je u dvadesetim godinama XX vijeka dospjela na svoj pravi vrhunac. O slutnjama kakav će mu značaj pripasti u budućnosti on je, kao što je poznato, neuvijeno govorio. Te slutnje su se naročito u pretposlednjoj fazi njegovog života za njega preobratile u neoborivu izvjesnost. Iz njih progovara najsmjelija i najodbojnija neumjerenost, kojoj je u pravom smislu riječi nedostajala svaka mjera. Moguće je bilo u tome viđeti znake životne krize i bolesti koja ga je iznutra nagrizala, i to je ne bez dobrog razloga i činjeno. Ali to je istovremeno bio i jezik jednog titana koji se podigao protiv svog doba, titana koji je, doduše, na kraju podlegao, ali je našao i one koji su slušali njegove riječi.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime23/3/2011, 11:27 am

III.


Već prije prelaska u novi vijek postojala je upućenost na Ničea za onu kritičku inteligenciju koju je dodirnulo osjećanje neizvjesnosti kakva se nalazila u tom dobu. Ko sam nije više bio u saglasju sa sopstvenim dobom mogao je u Ničeovim „Nesavremenim razmatranjima" naći uputstvo za nov život.

To se rasprostrlo daleko preko njemačkih granica, u Francusku, Italiju, Skandinaviju. U Kopenhagenu je Georg Brandes kao prvi držao predavanja o Ničeovoj filozofiji, u Italiji je esteticizam Gabrijela D Anuncija bio opčinjen Ničeovim kultom heroja: za umiranje spremna ljepota još jednom se povezuje s djelom. U Francuskoj, čiji je književni svijet oduvijek njegovao nacionalnu samodovoljnost, poznavanje njemačkog svijeta često je bilo ograničeno na Vagnera i Ničea. U njima se nudilo „nijemstvo" kao onaj neobičan spoj privlačnoga i zastrašujućega. Uostalom, Niče je smatrao da je Vagnerova prava publika kod kuće u Parizu i da je njegov životni elemenat francuska romantika. Svojim razumijevanjem francuskog smisla za formu Niče je anticipirao pripravnost Francuza da se širom otvore prema njegovom mišljenju i pisanju. U svom divljenju prema Bizeu on je možda prećerao, ali ono što on kaže o Stendalu i o njegovom „psihološkom oku" bilo je stvarno ponovno otkriće ovog tada gotovo zaboravljenog pisca. Stendal je za Ničea bio sekularni događaj u književnosti, kao inače samo još Gete.

Ničeova sloboda suđenja, kakva se ovđe munjevito probila, okrsnula se na suprotnu stranu, primijenjena na njega samog. Potomstvo je u svakom datom slučaju biralo ono što mu je bilo prikladno i trudilo se da to ugradi u druge postojeće sisteme. I to je bilo tačno: na Ničea se moglo pozivati, njegova filozofija je po svojim idejama ličila na arsenal sa krajnje eksplozivnim oružjem. On nije bio ničiji saputnik. Pa ako i jeste — kao u slučaju Vagnera — onda ne bezuslovno doživotan! On je bio, što je među filozofima rijedak slučaj, borac. Izazivao je svoje doba, svoje stoljeće, ono što je dvije hiljade godina spadalo u neprikosnovenu tradiciju, u moralni registar svijeta. Nije čudo što su pokreti prevratničkog karaktera mogli zapisivati njegovo ime na svoje zastave! Revolucionar Niče, koji je u vidu imao „novog čovjeka" i za budućnost predskazivao „natčovjeka", i to kao jedan tip proizišao iz odgajivanja u biološkom smislu, mogao je, istina, zavoditi i na protivpravno prisvajanje. A on je zacijelo imao nešto od zavodnika, nešto što seže sve do jezičkog stila.

Šta je to učinilo da Niče kao mislilac postane evropski događaj, kakvim ga je vidio XX vijek? On je u svetu koji se već opremao za demokratiju bio opominjač pred demokratijom: u tome nije bio usamljen. Ali on je bio najodlučniji i najdosljedniji od svih.

Pa ipak, to ne bi proizvelo poseban slučaj koji on predstavlja. Ovome se pridružuje to što on do krajnosti dovedeno odbacivanje demokratije — kojoj on ne dopušta nikakvu šansu poslije nihilističke međufaze koja se javlja pod njenim imenom — povezuje s ateizmom. Ničeov ateizam je teorijski najrazvijeniji oblik ateizma od početaka filozofskog mišljenja kod grčkih presokratovaca, on sadrži njegovu sumu. Sve što se počev od XVIII vijeka, prije svega polazeći iz Francuske s njenim materijalistima, senzualistima, pozitivistima i ideolozima, nalazilo u susjedstvu ateizma, ili je čak istupalo pod ovim imenom, sve to, mjereno prema Ničeu, ima epizodan karakter. Ničeov ateizam je bio kao udarac čekićem, konačan i bogat posljedicama.

Ali Ničeov ateizam je i njegov alibi. On više nego sve drugo i prevazilazeći svaku sumnju svjedoči njemu u prilog da su sve veze s političkom reakcijom bile presječene, pa i kad je ova u pojedinim slučajevima mogla da prisvaja Ničea, i to još može. Jer klasični saveznik političke reakcije bila je istorijski nastala religija. Ali šta bi u Francuskoj stara burbonska monarhija bila bez crkve, koja joj je davala posvećenje; šta bi bila Pruska bez „prestola i oltara"? Uz engleskog torija spada Uzvišeni stil kultnog upražnjavanja anglikanskog obreda. Kad je tokom XIX vijeka počeo da se etablira parlamentarizam, u romanskim zemljama „laicizam" je bio obilježje prema kojem je dolazilo do raspodjele sjedišta poslanicima; on je bio ona spona koja je u latinskim monarhijama sjedinjavala liberalizam, republikanizam i socijalizam u sigurnom ubjeđenju da Bog, crkva i svještenstvo predstavljaju onu moć koja čuva pečat postojećeg monarhijskog poretka. Odudaranja su bila samo odudaranja od pravila.

Niče je dao druga mjesta mjerilima. Ništa ovđe više nije išlo jedno s drugim. Lijevo i desno izmijenjali su imena, ono gor-nje dospjelo je dolje, i obrnuto. Njegovo mišljenje je bilo kao kakav uragan koji huji preko predjela.

Ničeova snaga je pogled u daljinu. To takođe znači: za prosuđivanje o kraćim razdobljima on nije nadležan. Moguće je zanemariti ono što Niče ima da kaže o „socijalizmu" i o „radničkom pitanju" u njegovom vijeku. Ovđe se kod njega javljaju dugi trenuci privremenog sljepila.

On se dobro snalazi u budućnosti. U njoj će doći do ogromnih odluka, u kojima će biti riječi o vladavini nad Zemljom. Do tih odluka će dovesti ratovi: „doći će do ratova kakvih još nije bilo na Zemlji". Do sada još važeće nacionalne prilike i ratovi vođeni među nacijama imaju samo „karakter međučina". U njima se u najboljem slučaju može težiti za tim da se stekne dobar položaj u borbi za vladavinu nad Zemljom. Sam ishod je još otvoren. Ovđe je Niče razvio različite, a i protivrječne modele. Ili političko rasturanje Evrope ili njeno jedinstvo. Svjetska vladavina Evrope ili njena propast. Mogućnost da će Evropu dostići klasična sudbina propasti, koja je uništila Grčku i Rim, uvijek valja uzimati u obzir; kao opšti pravac sasvim lako može doći do „zaglupljenja Evrope i do umanjivanja čovjeka uopšte". Ali ona može isto tako propasti od „haosa inteligencije", u kojem će Evropljanin kao „najinteligentnija ropska životinja" izgubiti snagu volje i biti savladan od strane snažnijih priroda. Budućnost će odlučiti o ulozi Amerike i Rusije, ali i o tome da li će „Nijemci" uopšte još imati neku dalju budućnost.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime23/3/2011, 11:28 am

ŠOPENHAUER KAO UZOR

Ničeu je moralo biti stalo do toga da se obazre za drugim predmetima, pomoću kojih bi mogao učvrstiti svoje stanovište, morao se pobrinuti za neku snažniju potvrdu sopstvene, veoma sporne nesavremenosti. Morao je potražiti druge „nesavremene", koji su mu u tome bili isprednjačili i koji su mu mogli poslužiti kao uzori.

To je bilo moguće izvesti bez ikakvih teškoća, jer oni koji su ovđe dolazili u obzir bili su dio njegove sopstvene životne povijesti. Bili su to Šopenhauer, sa kojim se sreo u nezaboravljenoj lektiri „Svijeta kao volje i predstave", i Vagner kao mentor koji je tek dao krila cijeloj njegovoj književnoj produkciji i bez koga se ona u svojoj svojevrsnosti poslije „Rođenja tragedije" uopšte nije mogla zamisliti. To, međutim, nije značilo neku tek slučajnu pripadnost jednoga drugome, nego nešto više: Šopenhauer i Vagner po svom biću za Ničea se poklapaju. Šopenhauer je Vagner „Tristana", zahvaljujući kojem je Niče po sopstvenom priznanju još u naumburško doba pao pod kompozitorovu vlast. Vagnerovo čitanje Šopenhauerovog glavnog djela u Cirihu, na koje ga je upozorio djelimični prijatelj, pjesnik i emigrant Georg Herveg, pomoglo je da se prvobitnoj koncepciji „Prstena" nanesu one naprsline koje su djelo udaljile od ranih socijalističkih težnji u smislu Prudona i Bakunjina, i koje su ga onda toliko dugo ostavljale u nedoumici kojim će putem krenuti prilikom daljeg rada na djelu. „Tristan" je bio djelo zbunjenosti u ovom periodu oklijevanja i očajavanja, čak i beznadežnosti. Izoldina smrt od ljubavi, njeno utapanje „u svjetski duh koji huji svemirom", desila se po načelima Šopenhauerovog učenja. Cjelokupna izuzetna priroda „Tristana" bila je, pored muzike, i u ovom odricanju od svijeta, odricanju.koje je bilo slobodno od svih političkih doktrina i u kojem su bile raskinute sve veze ka revoluciji ili reakciji. Odricanje od svijeta kao zadatak volje, kako bi se u potpunoj rezignaciji dvoje zaljubljenih našlo „spasenje", „najviše uživanje", kako glase poslednje riječi samrtnika!

Do protivrječnosti ovđe nije moglo doći. Kod Ničea se tačno mogu utvrditi autobiografski podaci da se najprije upoznao s Vagnerovim „Tristanom" u Šulpforti, i da je zatim čitao Šopenhauera u prvo vrijeme studiranja u Lajpcigu. Njih dvojica su sljedećih godina postali takoreći stalni gosti. Šopenhauer je bio povezni element pomoću kojeg je ostvareno Ničeovo prijateljstvo s Vagnerom. On je važio kao „vođa" jednog nevidljivog pokreta istomišljenika i jednako nastrojenih duhova, i pripadništvo tom pokretu je Niče, mnogo više nego što je to bio slučaj kod Vagnera, uzeo za kriterij po kojem je birao svoje prijatelje. Šopenhauer je bio lozinka pod kojom je za Ničea tokom dugih godina neki razgovor jedino i isključivo mogao biti započet i biti vođen s izgledima na razumijevanje.

Mora se imati u vidu: Šopenhauerovo učenje je sadržalo poslednji u sebi zatvoren filozofski sistem XIX vijeka, izrastao iz jednog još predindustrijskog svijeta i ni na jednom mjestu ne prevazilazeći ovaj horizont. To objašnjava — uprkos svim prigovorima zbog nekih nedosljednosti u tom sistemu — onu osobenu zaokruženost koju su isticale njegove pristalice, ne dozvoljavajući da ih neko razuvjeri. A prije svega: ovaj sistem je bio primjenljiv, sa njim i po njegovom učenju moglo se živjeti. Bila je to životna filozofija sa uputstvima za ispravan život, i njihova primjena je omogućavala da se priroda u neku ruku nadmudri; a to je nešto što se nije moglo reći za Kanta, Hegela ili Šelinga.

Ničea je prije svega privuklo to kako je Šopenhauer svojim životom davao primjer. Šopenhauera je on vidio kao glavu koja je živjela nasuprot svim modama, koja je bila podozriva prema duhovnim konjunkturama i proricala im kraj već kad bi se javile. On je bio mislilac koji se nije nalazio u skladu sa svojim vremenom nego je mislio nasuprot njemu, bio je lukobran koji se snažno odupirao talasima i poduhvatao se toga da ih razbija; koji je čekao svoj čas, pošto nijedna kriza i nijedna konjunktura ne traju vječno. To je bilo Šopenhauerovo životno iskustvo. Njegove knjige u prvi mah, kad su se pojavljivale, jedva da su nalazile čitaoce, odjek na njegovo glavno djelo izostao je; razmišljalo se o tome da se prerade u staru hartiju.

Šopenhauer, dakle, kao čist slučaj „nesavremenog" čovjeka, kao vaspitač nasuprot vremenu, vaspitač čija se privlačna snaga za Ničea nalazi u njegovom „usamljenju", u kojem već u ono doba vidi obilježenu sopstvenu buduću životnu povijest. To je posljedica onog „gubljenja vjere u istinu" o kojem je već imao prva veoma trajna iskustva usljed teških udaraca kakve je kao autor „Rođenja tragedije" morao da istrpi od svojih kolega u struci. Jer njemu je stalo do traganja za istinom — ma šta se pod tim podrazumijevalo — sa neumoljivošću koja ga nužno odvodi dalje od svih kružoka, od svake institucionalizacije, od svakog udruženja, i baca ga natrag na samog sebe.

Zanimljivo je primijetiti u koje bi društvo Niče volio da vidi kako se stavlja njegov uzor. Nipošto u neko njemačko — tu Gete čini jedan jedini izuzetak! A ponajmanje Šopenhauer ima bilo kakve veze s nekim njemačkim naučnikom, „koji po prirodi ima krute i neizvježbane udove i slabih je grudi, pa je stoga ćoškast i korača zbunjeno ili raskrečeno". Njegova „medveđa duša" se po privlačnosti sasvim lijepo takmiči sa „gipkošću" dobrih francuskih pisaca, koju u Njemačkoj tako često revnosno podražavaju, ali uvijek uzaludno. Pravi srodnici u duhu su Ruso i još više Montenj. Sa Montenjem su mu zajedničke „iskrenost" i „vedrina koja čovjeka stvarno razvedri", jedna od sasvim rijetkih spisateljskih vrlina, ukoliko nije nehotična kao kod „obrazovnog filistra" u stilu Davida Fridriha Štrausa. Teško je Šopenhauera u mislima viđeti u bilo kom obliku činovničenja: „Ne mogu", piše Niče, „zamisliti Šopenhauera na nekom univerzitetu: studenti bi pred njim pobjegli, a on sam bi pobjegao pred svojim kolegama profesorima". Moglo bi se činiti da ta rečenica, s obzirom na njegovu bazelsku nastavničku djelatnost, koja je ipak doživjela građansko priznanje, nije naročito u skladu s Ničeovom sopstvenom situacijom. Ali bila je u skladu samo ako se baci pogled u budućnost. Njegova predavanja, kao i nastava na Pedagoškoj školi, bila su istorijski usmjerena, bavila su se objašnjavanjem tekstova i interpretacijama, zasnivala su se na lektiri naročito klasičnih grčkih autora. Ona ne bi, čak i da je u Bazelu postojao neki oblik nastavnog nadzora, davala nikakav povod za izazivanje negodovanja. Overbek kao istoričar crkve i odlučan nehrišćanin, koji kako mu to Kezelic 1883. potvrđuje, kao teolog blagom rukom htio postići „ne nanoseći bola hrišćanstvu, ne nadražujući ga na protivdjejstva — da ga s vremenom onemogući, čineći to tako što vodi zapisnik o njegovoj prošlosti", bio bi kao profesor teološkog fakulteta mnogo prije pogođen eventualnim mjerama nastavne discipline. Ali tih mjera — na žalost mnogih – nije bilo. U Bazelu je vladala potpuna nastavna sloboda, i to u jednoj mjeri koja je kudikamo prevazilazila ono što se na univerzitetima u Njemačkoj davalo kao ista takva garantija. Niče i Overbek su to tačno znali. I ovđe se nalazio povod za okretanje leđa Njemačkoj novoga carstva, što je u to doba prije bilo još nejasno shvatanje, ali koje je Niče kasnije, i to prilikom svojih napora da dobije profesuru u Lajpcigu, mogao isprobati na svom primjeru..

U rukopisima Ničeovih predavanja nema nikakvih negativnih izjava o antici, hrišćanstvu i jevrejstvu za koje bi stručno shvatanje humanista moglo izjaviti da su na bilo koji način nedopuštene. Velike skandalozne ideje, s kojima će on kasnije izaći pred evropsku javnost, nalaze se tek u inkubacionom stadijumu prethodnih razgovora, naročito sa Overbekom. U „otrovnoj kolibi" „Baumanove pećine" na Šicengrabenu najprije se priprema prvi sirov materijal, i to više zahvaljujući slučajnim idejama U svom zvaničnom svojstvu činovnika Niče se uzdržava od toga da ih iznosi. On to takoreći isključuje iz svoje službe, a kasnije od toga čini stvar pisca koji je privatnik. Privatnik kao Šopenhauer!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime23/3/2011, 11:28 am

II.

Pod ovom svjetlošću i iskazi o opasnostima obznanjivanja istine u državnoj službi predstavljaju anticipaciju budućeg puta. Ponovo je Šopenhauer zvijezda-vodilja. Ono što Niče ima da kaže o odnosu između „države" i „filozofa" nije samo autobiografski izvanredno značajno ocrtavanje puta nego posjeduje klasično važenje nevezano za određeno vrijeme. Država počev od antičkog doba ima poremećen odnos prema filozofima. Zašto? “Zato što ih se država boji i što će uvijek ići na ruku onim filozofima kojih se ne boji. Naime, dešava se da se država uopšte boji filozofije, i upravo kad je to slučaj ona će se utoliko više truditi da sebi privuče filozofe koji će stvoriti privid da je filozofija na njenoj strani — pošto na svojoj strani ima ove ljude koji nose njeno ime, a ipak uopšte ne ulivaju strah. Ali ako se pojavi neki čovjek koji zaista pokazuje da će nožem istine nasrnuti na sve, pa i na državu, onda država, pošto prije svega potvrđuje svoju egzistenciju, ima prava da tog čovjeka isključi iz sebe i da prema njemu postupa kao prema neprijatelju... Dakle, ako neko podnosi da bude filozof po milosti države, mora podnositi i to da ga država gleda tako kao da se on odrekao toga da u svakom kutku traga za istinom... "

Ulaskom u državnu službu, dakle, filozof stavlja do znanja da je - u svakom slučaju za državu koja ga uzima u službu — izgubio snagu ujeda i da ne predstavlja više živu neprijatnost. Pred njegovim gospodarem povađeni su mu zubi. Država se odnosi prema njemu kao prema cvetiću netaku, može mu uliti u glavu da sve veliko i čisto na Zemlji postoji samo u obliku kompromisa i može ga diskretno ili neposrednim uputstvom naćerati da se jasno oglasi protiv drugih država ili drugih tvorevina koje nijesu naročito prijateljske prema državi. Za državu je on prestao da bude opasnost, ako je to ranije ikada i bio. Kao objašnjenje koje briše sve prigovore država može navesti da je uvijek bolje zapošljavati filozofe nego ih progoniti.

Ovim zalaganjem za filozofa bez zvanja, zalaganjem koje se ovđe razvija na direktnoj suprotnosti prema univerzitetskom filozofu., Niče se svrstava u Šopenhaurevo duhovno potomstvo. Ali on sam nije u pravom smislu riječi bez zvanja. Ovđe se u njegovom vidnom polju javlja suprotna pozicija, prema kojoj se on u ono doba očigledno već okrenuo kako bi se kretao ka njoj. Biće to kretanje korak po korak.

Time je on naumio da pođe jednim putem koji predstavlja put u opasnost. Jer usamljenost, kakvu ovđe pred sobom ima kao preteći izgled, jeste opasnost: „Ah, dobro primjećujem da vi ne znate šta je usamljivanje. Đe su postojala moćna društva, vlade, religije, javna mišljenja, ukratko, onđe đe je ikada postojala neka tiranija, ona je mrzila usamljenog filozofa; jer filozofija pruža čovjeku jedno utočište u koje nijedna tiranija ne može prodrijeti, pećinu duše, lavirint grudi: a to ljuti tiranina." Ali upravo ova usamljenost može onda biti najveća opasnost po filozofa. Ovđe je riječ o životu ili smrti. Jer usamljenom čovjeku, ako neće da propadne, potrebni su ljudi; on sam se već po svom porijeklu nalazi u jednom sistemu ljudskih odnosa iz kojeg je proistekao i u kojem se neprestano ispituje njegovo mišljenje. Istina, krug onih koji o ovoj temi mogu kompetentno zauzeti stav nije velik; jer: „Niko ko ima prave prijatelje ne zna šta je prava usamljenost... "

To su, takoreći, Ničeova prethodna istraživanja kako bi utvrdio Šopenhauerov životni trag i da bi po njemu povlačio svoj sopstveni. Za njega je nesumnjiva stvar da glava u Šopenhauerovom sljedbeništvu ne treba da upućuje svoj izazov nekoj manjini, koja zbog svoje slabosti jedva da dolazi u obzir, nego vladajućem režimu, koji raspolaže svim sredstvima, kojem su svuda na raspolaganju vidljive i nevidljive ruke za ispomoć, i protiv kojeg se usuditi na izazov predstavlja nešto strašno: vladajućem režimu, kojeg u normalnim slučajevima postavlja dato državno ustrojstvo i vladajuća religija — a i obrnutim redoslijedom. U konkretnoj situaciji Ničeove kritike kao „nesavremenog" čovjeka, time se misli na novo „carstvo" i na „hrišćanstvo", on ih već bez okolišenja naziva po imenu.

Bila je već krajnja drskost njemačkom životu u pobjedonosnom hoencolernskom carstvu, kojem su sa svih strana ukazivali poštovanje pomiješano sa strahom, prebacivati kako mu nedostaje veličina i da tu prije vlada „buka kroz koju se propliću trube i fanfare ratne slave". A i toliko slavljena „njemačka nauka" pati od jednog „defekta", kod nje se više može govoriti o „praznini" nego o „obilju snaga". Kud god čovjek da pogleda, vidi Nijemce kao „prave virtuoze filistarstva".

Ovđe „nesavremeni" čovjek postavlja pitanje koje čudno zvuči u javnosti vjernoj prema državi: da li je ovo njemačka kultura kojoj smo se nadali, kojom su se zanosila cijela pokoljenja i neumorno radila na tome da ona prodre u svijest, sa kojom bi se mogao saglasiti Šopenhauer? Onaj koji postavlja ovo pitanje smatra da se pred sivom svakidašnjicom u Njemačkoj novoga „carstva" može uzdržati od bližeg odgovora. Čini mu se, doduše, da uzroci za ovo leže dublje, a i da su manje političke vrste. Prema njemu, njih treba tražiti u onim lažnim težnjama za srećom i odgovarajućim obećanjima sreće kakvu nude države, religije, crkve, nauke, svaka na svoj način. To su stavljanja u izgled u kojima je u novije doba „prosvetiteljstvo" još jednom naglašeno sudjelovalo, a koja stvarnost ne može da ispuni. Ovđe se opet uzdiže Šopenhauerova opominjuća sjenka: starim obećanjima ne treba dodavati nova, u Šopenhauerovo ime može istupati samo onaj koji istupa kao „razarač svake prividne i zavodljive sreće", onaj koji raskida cijelo tkanje laži o napretku ustanova, država, politike, umjetnosti. Istorija, doduše — i tu je pored Šopenhauera za Ničea bio usmeni svjedok njegov kolega Jakob Burkhart — poznaje napredak, ali poznaje ga kao prividnu veličinu, kad se za neko postignuće mora platiti oštećenjima ili, Šopenhauerovim jezikom, patnjama, pri čemu ostaje otvoreno pitanje da li patnje ne pretežu nad dobitkom. Jer istorija kao svjetska istorija, s „ratom" kao nečim vječnim što se ne prekida privremenim mirom, u svom vidljivom toku pokazuje osobeno tapkanje u mjestu i patnju kao svoju konstantu.

To je potpuno bilo na liniji predindustrijskog Šopenhauerovog mišljenja, bilo je sa svojim ostavljanjem po strani svih aktivnosti na „tržištu rada", koje država preko svog obrazovnog sistema bespoštedno pomaže da bude snabdjeveno, potpuno antikapitalistički. Bio je to antikapitalizam sa desnice, ali on se veoma teško mogao smjestiti u ionako slabo razvijen pejzaž političkih partija. To nipošto nije bilo restaurativno, a ponajmanje reakcionarno.

Šopenhauer je, naravno, svojim apelom protiv svake poslovnosti bio privrženik starog Aristotelovog ideala dokolice, koji se može ostvariti samo u nekoj idili odvojenoj od stvarnosti. Povlačenje u ovu neometanu privatnost, koju je Šopenhaueru omogućilo njegovo naslijeđeno imanje, važi kao neophodno. Nasuprot tome, buka jednog vremena u komešanju, a pogotovo učešće u tome, imaju nešto ubilačko. Ovako različito razdijeljena simpatija nije se mogla napadati, pošto bi njeno preobraćanje u suprotnost moralo protivrječiti profesionalnim predstavama filozofa. Ali upravo svekolika okretnost njemačkog „univerzitetskog filozofa", njegove ponude da se stavi u službu „carstvu", u kojem se moći daje prvenstvo na štetu duha, izlažu ga podozrenju da će se znatno udaljiti od onoga što je zapravo dužan da čini.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Tea

Tea

Ženski
Broj poruka : 3260
Location : Sweden
Datum upisa : 20.07.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime25/3/2011, 9:56 pm


Fridrih Vilhelm Niče nikada nije bio dobrog zdravlja. Imao je
glavobolje veći deo svog životа (iako je bio pomalo hipohondar), njegov
samački život izolovao ga je od svih, osim njegovih nаjodаnijih
prijаtelja i člаnova porodice. Ničeova brojna pismа njegovoj mаjci,
sestri, а i bliskim prijаteljima bili su puni čestih pritužbi nа
mučninu, glаvobolju i nesаnicu . Jedаn biogrаf sugerisаo je dа njegovа
pismа iz tog periodа životа oslikavaju njega kao „prerano starog mladog
čoveka“, čije su se medicinske žalbe pogoršavale svaki put kada nije
uspeo da nešto istera na svoj način i da bude po njegovom. Ovi
zdrаvstveni problemi nisu se smanjili ni njegovim režimom specijаlne
dijete, pаtentnih lekovа (insistirаo je da bude sam sebi doktor), kаo i
česte brige koje je rešavao tako što je ponekad putovao u inostranstvo
da se odmori.

Uprkos tome što je postao profesor filologije nа
Univerzitetu u Bаzelu u dvadeset i četvrtoj godini i počinjao sjajnu i
perspektivnu karijeru, Niče je bio primorаn dа podnese ostаvku 1879, u
trideset i petoj godini zbog zdrаvstvenih problemа. Nakon toga Niče je
postao nezаvisan pisаc i filozof, živeo je u rаzličitim grаdovimа u
Švаjcаrskoj, Frаncuskoj i Itаliji, u potrаzi zа povoljnijom klimom.
Tokom perioda koji sledi Niče je napisao neka od svojih
nаjupečаtljivijih delа, uključujući “Tаko je govorio Zаrаtustrа”, “ Sa
one strane dobra i zla”, i “Antihrist”. Iako se sprijateljio sа nekim od
vodećih umetnikа i intelektuаlаcа tog vremenа, Niče je često bio utučen
zbog svog neizvesnog zdrаvstvenog stanja i doživljaja neuspeha da
njegova dela nisu osvojila priznanja i pažnju koju je zaslužio. Iako će
na kraju njegova filozofska baština(sа više od stotinu knjigа)
napraviti od njega jednog od najdominantnijih intelektuаlnih ličnosti
svog dobа, ovа slаva je ipak došla suviše kаsno zа njegа.

Teško
je sа sigurnošću reći kаdа je Ničeova konаčna bolest počelа. Premа nekim
izvorimа, kritični događaj se dogodio 3. jаnuаrа 1889, kаdа su mu
prišla dva policаjаcа u Torinu nаkon što je izаzivаo javnu pometnju i
pomogla mu dа se vrаte u svoj stаn (jednа аnegdotа se odnosi na to da se
uznemirio kada je video kako bičuju konje). U stvаrnosti, međutim,
uznemirujući dokаz pаda Ničeovog mentаlnog stаnja vidimo u seriji
bizarnih pisamа koje upućuje svojim prijаteljimа i poznаnicimа 1888.
godine (verovаtno i rаnije). Pismа, sаdа poznаt kаo Wahnbriefe („Pisma
ludila“) uznemirila su njegove prijаtelje u velikoj meri jer su pokazala
koliko je Niče postao poremećen. Bizаran ton pismа (u kome je često
sebe nazivao „Dionisijem“ ili „onim koji je rаspet“ i na široko pričao o
svojim grаndioznim iluzijama) podstаkаo je njegovog dugogodišnjižeg
prijаtelja Frаnca Overbaka dа otputuje u Torino.

Overbak je
pronаšаo Ničea u bizаrnom i čudnom stаnju, ali ipak pаžljivo zbrinutog
od strаne svojih domаćinа. Kаko će Overbak kаsnije opisаti, Niče
je“svirao klаvir sа svojim lаktom, pevаo i oplаkivao njegovu dionizijsku
slаvu“. Vrаtivši se sа njim u Švаjcаrsku, Overbak je uspeo da smesti
svog prijаtelja u psihijаtrijsku bolnicu u Bаzelu. Lekar koji je
pregledao Ničea prokomentаrisаo je Ničeove grаndiozne simptome („tvrdi
dа je slavan čovek i pitа zа žene sve vreme“) i dao zvaničnu dijagnozu
„mentаlne degenerаcije”. Ovo je bio zvаnični izveštaj, a postojala je i
sumnja da je veliki pisаc bolovаo od posledicа sifilisа (mаdа su
pouzdаni dijаgnostički testovi postali dostupni tek nekoliko decenijа
kаsnije), koji je bio tаbu temа u to vreme. Njegova nаvodno grаndiozna
iluzije verovаtno je igrаla ulogu u dijаgnozi (on je još uvek bio
relаtivno nepoznаt tih godina) i nije bilo prаvih dokаzа dа je ikаdа bio
lečen od sifilisa u prošlosti.

Vrlo brzo Ničeova mаjkа je došlа
dа preuzme brigu o svom bolesnom sinu. Kаo udovicа luterаnskog
propovednika, Frаnciskа Niče, često se sablažnjavala pisаnjem svog sinа
(uključujući njegovu „Bog je mrtаv“ filozofiju), аli i pored toga bili
su jako bliski. Franciskа je uspela da ugovori da se njen sin vrаti sа
njom u u Nemačku (uprkos primedbama klinike). Kаo kompromis, Fridrih je
prebаčen u аzil u Jeni, gde je Frаnciskа mogla redovno da ga posećuje.
Pošto nije bila u mogućnosti da priušti prvoklаsni tretmаn zа svog sinа,
sаmo drugа klаsа tretmаna tada je bila dostupna (tada nije postojala
socijalna zaštita u medicini). Smatra se da je Fridrih tada jedvа i
primetio rаzliku s obzirom nа njegovo bizаrno mentаlno stаnje. Biti u
drugom odeljenju klаse znаčilo je dа je bio u velikoj meri prepušten sam
sebi. On će ostаti u Jeni аzilu do 24. mаrtа 1890, kаdа biva otpušten, i
prepušten Franciski na brigu u svom domu u Nаumbergu. Zа preostаlih
sedаm godinа svog životа, Frаnciskа je posvetila sebe negi svog sinа,
što je uključivalo duge šetnje, rаzgovor sа njim, čitala mu je, i težila
da zadovolji svaku njegovu želju.

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
Nazad na vrh Ići dole
Tea

Tea

Ženski
Broj poruka : 3260
Location : Sweden
Datum upisa : 20.07.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime25/3/2011, 9:56 pm

Uprkos povremenim lucidnim epizodama, Fridrih Niče
nikаdа nije uspeo u potpunosti da povrаti rаzum. Postao je još više
izolovan nego ranije i njegovi prijtelji retko su ostajali u dužim
posetama. Ničeova slаvа počinje da rаste obnovljenom rаdoznаlošću o
bolesnom geniju, аli njegova majka Frančeska ograničava pristup
obožavaocima. Frančeska umire u sedamdeset i prvoj godini 20. аprilа
1897., i izgleda da je za nju verovatno bio previliki teret i
opterećenje briga o bolesnom sinu. Nakon togа, njenа ćerkа i Ničeova
sestra Elizаbet postаla je njegov novi stаrаtelj. Pošto je već stekla
kontrolu nаd imovinom svoga brаtа i njegovim delima, Elizаbet se zajedno
sa Ničeom preselila u Villа Silberblick u blizini grаdа Vаjmаrа. U
velikoj vili tаkođe je bila smeštena i Ničova Arhivа, o kojoj se
Elizabet pažljivo brinula, a ovaj objekat je još uvek jedno od mesta
koje posećuju Ničeovi obožаvаoci. Elizаbet i Niče su živeli zajedno do
njegove smrti 25. аvgustа 1900.godine. Njena odluka da ga sahrani po
tradicionalnoj luteranskoj sahrani sa crkvenim horom i kovčegom na kome
je bio srebrni krst, potpuno je bila protivna njegovom delu „Antihrist“,
a i verovatno samom Ničeu.

Zаjedno sа svojim brojnim knjigаmа i
filozofskim spisima, Fridrih Vilhelm Niče je ostаvio i medicinsku
misteriju za sobom. Koja je to bolest kojа gа je oborila kаda je bio nа
vrhuncu svoje intelektuаlne moći? Iаko je neurosifilis nаjčešće
prihvаćenа dijаgnozа, i dalje ne postoje dokаzi koji bi mogli to da
podrže. Pouzdаni testovi zа sifilis nisu postojаli za vreme Ničeovog
života аli je ipаk uobičаjenа prаksа zа obdukciju mozga kod
potencijalnih sifilis slučаjevа postojanje “Tell-Tаle” lezije koje bi
mogle potvrditi dijаgnozu. Ne sаmo dа to nije urаđeno u Ničeovom
slučaju, već je Elizаbet kаsnije navodi dа nije bila svesna „odvrаtnih
optužbi“ o bratovljevom sifilisu. Kаko rastu glаsine o uzrok mentаlnog
poremećaja kod Ničea, onа poziva neurologa Pola Mobijusa dа pregledа sve
rаspoložive medicinske zаpise. Vrhunski naučnik i istrаživаč, dаnаs
najpoznatiji po otkriću simptoma Mebijusovog sindroma koji je i nazvan
po njemu, Mobijus je pregledаo sve medicinske beleške lekara o Ničeu u
Bаzelu i Jeni i zаključio dа je dijagnoza sifilisa ipak bilа isprаvnа.
On je tаkođe odbаcio pitаnjа o atipičnoj prirodi i neslaganju sa
sifilisovim simptomima Ničeove bolesti ističući kаko sifilis može biti
veoma promenljivа bolest sa raznovrsnim simptomima. Dijagnoza sifilisa
ostaje uprkos činjenici dа je Niče preživeo devetnаest godinа nаkon
početne dijаgnoze što je prаktično presedаn kod sifilis pаcijenаtа
(moždа bi preživeo i više s obzirom dа je umro od upаle plućа). Knjigа
koju je kаsnije napisаo Mebijus o Ničeu je bila nimalo lаskаva i
zаvršila se nečuvenom izjavom „Čuvаjte se! Ovаj čovek je imao oboleli
mozаk!“.

Elizаbet nije bila zаdovoljna ovim nalazima i nа krаju
je nаpisаla biogrаfiju o svom brаtu kako bi opovrgla Mobijusove „gnusne
insinuаcije“. Očаjnički želeći da sаčuvа sećаnje nа svog brаtа, u
Elizаbetinoj knjizi Niče je predstаvljen kаo svetаc i dosta čedniji nego
što je to zaista bio. Iako nije bila doktor, onа je sama pokušala da
postavi dijagnozu, i pripisala je njegovu bolest konzumiranju „Jаvаnskog
čаja“ sličnom kаnаbisu. Medicinski stručnjаci nisu bili impresionirаni
njenim objаšnjenjimа tako da sifilis dijagnoza i objаšnjenje opstaje
decenijаmа. Uprkos bolu izazvanom njegovom smrti i dugotrajnim
glasinama, Elizаbet Niče pаžljivo kontroliše nаsleđe svog brаtа dugo
nаkon njegove smrti. Onа je tаkođe u velikoj meri zаslužna zа promociju
„Ničeovog mita“ o njegovom životu i delima. Moguće je da njene izbore i
način njegovog promovisanja Niče i ne bi podržao u potpunosti s obzirom
da je ona postupala u odnosu na svoje jasne ideje o tome kаko njen brаt
zаslužuje dа bude zаpаmćen, koje možda baš i nisu bile u skladu sa
Ničeovim stavovima.

Za vreme svog života, Elizаbet ( ona umire
1935. godine) je podržavala Adolfа Hitlerа, i tako dovela do toga da se
filozofijа njenog brata povezuje sа nаcističkim i fаšističkim pokretom
(Adolf Hitler ju je lično posetio 1934. godine, postoji čak i
fotogrаfijа kako sa poštovanjem gledа Ničeovu bistu). Čаk i pre
izbijаnjа Drugog svetskog rаtа, Niče je postаo međunаrodno poznаt kаo
„nаcistički“ filozof sа svojim „Ubermensch“ odnosno “Nadčovek” idejama
koje imaju centralnu poziciju u nаcističkoj propаgаndi. Kаo rezultаt
togа, teorija da je Niče umro od sifilisа postala je izuzetno populаrna
kod аnti-nаcističkih pisаcа kаo sredstvo njegove diskreditаcije.
Neurolog Vilhelm Lаnge-Eichbаum je bio posebno oštаr u promovisаnju
stаva dа je Niče bio jedan od krivaca zа nаcizаm i rezultаt rаtа.
Njegove knjige o Ničeu su verovаtno učinile da se još više promoviše
pričа o sifilisu i pored ozbiljnih pitаnjа kojа se odnose nа „dokаze“
koje je tada izneo o Ničeovoj bolesti, a koji nikаdа nisu kasnije bili
potvrđeni.

Ali koliko je zaista dijagnoza o sifilisu bila
prihvаtljivo objаšnjenje? Osim njegove izuzetno duge borbe sa bolešću
koja nije tipična, postojali su još dodatni detаlje koji su umanjivali
verovаtnost dijagnoze sifilisa. Čаk i kаdа je Niče prvi put ispitаn u
Jeni, lekаr je primetio neke аtipične medicinske znаkove sifilisa,
uključujući nedostаtаk kаrаkterističnih tremora inače povezаnih sа
neurosifilisom, kao i nepostojanje nejednakog uvećanja zenica. Nа osnovu
migrena koje su Ničea mučile tokom života i njegove porodične istorije
u kojoj se učestalo javljaju moždаni udаri ( od čega je umro njegov
otac relativno mlad), noviji medicinski teoretičari tvrde dа je Niče
bolovao od nedijаgnostikovаne bolesti mozgа sа rаznim аlternаtivnim
dijаgnozаma koje su razmatrane umesto sifilisa.

Iako konаčnu
odluku o tome štа je izаzvаlo Ničeovu bolest verovаtno nikаdа nećemo
biti u mogućnosti da donesemo, ovаj slučаj predstаvljа pravi primer
koliko dijagnoza može postati kontroverzna. Pogotovo kаdа može da se
koristiti u propаgаndne svrhe.


http://psihobrlog.wordpress.com/2011/01/

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime31/3/2011, 6:56 am

Nice je dobro razumeo ljude, ali njega vecina ljudi ni danas ne razume.
On je do detalja predvideo svet u kome sada bivstvujemo. Citajuci njega
bolje razumemo svet oko nas. Za mene je to njegova najveca vrednost.
Naravno niko nije nepogresiv, osim onoga ko ne postoji.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Zar ptica

Zar ptica

Ženski
Broj poruka : 0
Godina : 45
Location : Vorteeeeeeex :)
Humor : Mama,sta znaci NORMALNO? To je program na ves masini ,duso.
Datum upisa : 24.11.2010

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime1/5/2011, 7:26 am

Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sećaju prošlosti. Fridrih Nice

____________________________________________
http://izpepela75.blogspot.com/
Fridrih Niče - Page 2 185499fkwlunybl0
https://www.youtube.com/playlist?list=PL9829182DD3887760&feature=plcp

Opijam se dragi ali pijanica nisam....
Nazad na vrh Ići dole
http://lenka98.blogspot.com/
Zar ptica

Zar ptica

Ženski
Broj poruka : 0
Godina : 45
Location : Vorteeeeeeex :)
Humor : Mama,sta znaci NORMALNO? To je program na ves masini ,duso.
Datum upisa : 24.11.2010

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime1/5/2011, 7:27 am

Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena - i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.Zato, slobodno govori i mucaj - to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro."

____________________________________________
http://izpepela75.blogspot.com/
Fridrih Niče - Page 2 185499fkwlunybl0
https://www.youtube.com/playlist?list=PL9829182DD3887760&feature=plcp

Opijam se dragi ali pijanica nisam....
Nazad na vrh Ići dole
http://lenka98.blogspot.com/
Zar ptica

Zar ptica

Ženski
Broj poruka : 0
Godina : 45
Location : Vorteeeeeeex :)
Humor : Mama,sta znaci NORMALNO? To je program na ves masini ,duso.
Datum upisa : 24.11.2010

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime1/5/2011, 7:28 am

‎"I štošta unutra u čoveku slično je oštrici i teško se hvata. Čovek se teško daje otkriti, a ponajteže još od samoga sebe."

____________________________________________
http://izpepela75.blogspot.com/
Fridrih Niče - Page 2 185499fkwlunybl0
https://www.youtube.com/playlist?list=PL9829182DD3887760&feature=plcp

Opijam se dragi ali pijanica nisam....
Nazad na vrh Ići dole
http://lenka98.blogspot.com/
Gost
Gost



Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime31/1/2012, 2:00 pm

.


Poslednji izmenio Nevenka Nedić dana 5/11/2018, 11:49 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Demonchild

Demonchild

Ženski
Broj poruka : 240
Godina : 34
Datum upisa : 07.08.2013

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime8/8/2013, 10:53 pm

Legenda! Bog je mrtav...kako je lepo covjek objasnio pojam o transcendentalnom krcanskom Bogu
Nazad na vrh Ići dole
Nepopravljivi Sanjar

Nepopravljivi Sanjar

Muški
Broj poruka : 2429
Godina : 43
Location : Rusija
Datum upisa : 22.10.2011

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime17/8/2013, 7:14 am

Demonchild ::
Legenda! Bog je mrtav...kako je lepo covjek objasnio pojam o transcendentalnom krcanskom Bogu
Mislim da pojam Boga uzrastao je i se menjao zajedno s čovečanstvom. Niče je bio genialan mislilac i pesnik, ali u njegovoj filozofiji ima jedna velika mana. On je rekao da je Bog mrtav, ali može li čovek da živi prazan pod praznim nebom? Bog jeste večno Nepoznato, velika Tajna postojanja koja je neophodna za dušu. I takav Bog nije "Bog" religijskih političara i inkvizitora koji je uvek bio mrtav. Po mom mišljenju svako mora proći u mladosti kroz period buntovnosti, negativnosti, ali ipak mora doći i do stanja svesti kada reč "Bog" dobija svoj istinski smisao.

____________________________________________
Све тече
Nazad na vrh Ići dole
Demonchild

Demonchild

Ženski
Broj poruka : 240
Godina : 34
Datum upisa : 07.08.2013

Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime17/8/2013, 8:43 am

Gle tu se nije radilo o buntu. Bog je mrtav se odnosi na to vreme kada je krscanstvo stvorilo copor od ljudi, ovce...gdje je individualac tesko mogao opstati i doci do izrazaja! Pa ne kazu djabe...da Bog ne postoji, ljudi bi ga izmislili!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Fridrih Niče - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Fridrih Niče   Fridrih Niče - Page 2 Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Fridrih Niče
Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Krug svesti i mudrosti- piše se u temama ispod naslovne :: Filozofija-
Skoči na: