Rajko Petrov Nogo

NA KAPIJAMA RAJA

Iz šume ulazimo pravo u komunizam
Na vrata magacina ko na kapije raja
Za gole i gladne Za bašibozuk i nizam
Engleski hubertusi i trumanova jaja

Sirotinja se slila u javna kupatila
Spiramo trulu prošlost I novogovor blista
Nepismena se rulja pošteno napatila
Da međ apostolima prepozna svoga hrista

Jesmo li tad kačkete od padobrana bluze
Pitomci nove vere nosili klasno svesno
Ili mlekom u prahu već šminkala nas sudba

Za ovu operetu A krokodilske suze
Jesmo li uvežbali u ono vreme tesno
Kad hranila nas unra a branila nas udba

EPITAF ZA M. S.

Zatukoše ga kamenjem
Zemljaci braća rođena
Kamenje osta znamenjem
Da je sloboda rođena

Zatukoše ga kocima
Licem na bele poklade
Dođu ubice s ocima
Za pomen da mu pokade

Onaj koji mu sastavi
Perom na trošnoj hartiji
Epitaf ovaj sumoran

Na sličnoj sramnoj zastavi
Umače crnoj bratiji
Od zavičaja umoran

JOVAN DUČIĆ. EPITAF

Spolja gord i dalek
Iznutra pun sačme
Vratiće se navek
Mračan u dumače

I pod kamen leći
Sa nakotom noći
Neka gmižu veći
I pod suncem moćni

Je li ko gvelf tužan
Od slobode kužan
Taj knez da ga pamte

Ili je taj sužanj
Od sramote skružan
U tercet ko dante

BUDI MENE MIRAN

Onaj grob u žitu gdje leži djed rade
Ko u svojoj kući na seoskom groblju
Čekao je hudo božije čeljade
Da ga upokoji kada mu pozoblju

Crni konjanici i vrani gavrani
Svu od mjesečine zobnicu vedrine
Crn zavoj smijeha i božur na rani
Nosimo vo vjeki svi mi preko drine

Budi mene miran Snago Podaništva
Zgranuo si one noći nevesele
Isprane šafrane i ječam u klasu

— Ako sam to što sam Zrno Stida Ništa
Neka nam se groblja u nebesa sele
Jutro plavog sljeza o beton se sasu

OTKRIVENJE

Četiri jahača iz bosanske tmuše
Iz kamenog doba iz krvavog speva
Zatiru i prže i pred sobom ruše
Sve što uzgor stoji Samo slepac peva

Konjanike crne i čalme bijele
Mrke kaurine i gavrane vrane
Vuke i hajduke tankovrhe jele
Koce i konopce svilene gajtane

Iza crnog sunca jedan dimnjak viri
I još čeka rodu Na svetskom bunjištu
Kokoti-marsovci ljubičastih mrena

Kolutaju okom i isprave ištu
Od dvaput zaklanog Traže da se smiri
Iz zemlje provrela krv nenamirena

NJEGOŠ U VENECIJI

Od kosova polja do voždovca
Sakraj knina do na vrata stoca
Od malena doca do sokoca
Gdje su nekad pušili sa koca

Zvijezda se do zvijezde zlati
Krvav uštap kao božur niknu
Crni brče đe ćeš okapati
U mostaru ili u travniku

Pjane glave razvile barjake
Pleme naše u lokandi pati
Tu omrkni onamo osvani

Ljulja majka uroše nejake
Međ njima ćeš mene poznavati
Po sonetu po mojoj apsani

SVLAK

Poharčiše nam zdravlje
Spiskaše otadžbinu
I sada pute mravlje
Bogu Ocu i Sinu

I Puku što gavelja
Uz klance jadikovce
Označi Svetlost Velja
Ko putokaz za ovce

U gori i u vodi
U rupi crnoj nuli
Onaj Koji Nas Vodi

Pod zvezdu padalicu
Svlačiti košuljicu
Zna da smo obiknuli

PRED STRAŠNIM SUDOM NA
GRAČANIČKOM ZIDU

Jesi li kopile iz crnih slovenskih šuma
Kentaur s telom ždrepca i licem arapčeta
U ježu lasica i vidra jakože puma
Taj mutant istorije što za freskama šeta

S precima iz čitanki s junacima iz vuka
S morlačkom sovuljagom unazad do čečana
I od kosova pa do kosova kuka
Šenicu još bjelicu i vodu sa zvečana

Turisto u prošlosti S tobom su dvaput mrtvi
U blatu zagrljeni božurovi i deca
Sa ovog strašnog suda na gračaničkom zidu

Mirne i maloumne modre se oči žrtvi
I svetac za slijepca uz neme gusle jeca
O vremenu pošljednjem u sramoti i stidu

KOSOVKA DEVOJKA

Ni vatre ni slame Tek grančicu hrasta
Blagovest iz šume pod kapute skrili
Evo kondir vina sa rukama srasta
Ko sa desetercem ono što smo bili

Crno žito kletve knez prosu po podu
Burmu pozlatiše sunce tvoji zraci
Tri vojvode bojne ako opet odu
I krvavi nam se ukrste badnjaci

Kome će nikome božuri da cvatu
I zvona da zvone Ili će sluđeno
Crkvicom na dlanu sve što gmiže stati

Bore moj zeleni u srmi i zlatu
Stalni polazniče moje nesuđeno
Šest stotina leta još ću te čekati

BALADA O VODI

Na usni pijavica u snu iz gorskog oka
U jezeru si vidra a u moru si foka

Kožica na zapešću peraja i krljušti
Od čežnje izrastaju i bivaš onaj sušti

U vodi ko u majci i riba si i tica
Fetus oko koga se izlila maternica

Prvo je bila voda iz nje smo zaplakali
Krštenje u Jordanu a onda smo se prali

Od mnogoboštva Dnjeprom niz Karpate do Save
Još su nam kose riđe i oči nam se plave

Eno nas u Bojani u Momčilovoj Tari
Sloveni svakojako pomalo i Avari

Pijani pa poklani jezdimo niz Maricu
S Prijezdom u Moravu s Milošem u Sitnicu

NA CVJETNU NEDJELJU

Na Cvijeti u nedjelju
U krčmu — ko u busiju
Iznutra da se očistim
U svakidašnjem nedjelu
Da se žalostan pričestim
Na blagu cvjetnu nedjelju

Sjeta i čemer-jaduljak
Kopriva drijen krasuljak
U krčmi — kao u crkvi
I među niščim ljudima
Rastu grančice vrbove
Iz bombe stida u grudima

O PETROVU DNE

Petrovačo grka divljako još gorča
Vlasi-Zagorani i Turci iz Borča

Sališe mi stravu da me i sad dave
Aveti djetinjstva Azija iz glave

Eno kraj pekare Karavlasi s neba
Smoče ječmenice i kupovnog hljeba

Zatvori se pune čami crkva prazna
Svak svakoga špija i Kuzman sve sazna

Banda je u šumi jataci u kući
Kulaka ću zmiju zadrugom zatući

Koji zapjevaše da zametnu čarku
U gluvome kolu već leže u jarku

A petu kolonu u krčmu sam zbio
Neka radi brlja što ja nisam smio

I bez Borča prika biće bratskih rana
Elezi s Borija Kovači iz Strana

Sad će neko jeknut jao-ti-ga-nama
Žedni zijevaju noži u korama

Petrovačo grka još mi trnu zubi
Lirikom ko nožem zakla me i ubi

A od smrti amo još me tište ljuće
Puste prazne šume prazne puste kuće

LAZAREVA SUBOTA

Legao da si Lazare
Ko proštac nasred ledine
Kukavice nam kazale
Kosovke šćeri jedine

U Vitaniji zasija
Ljubavlju Lazar voskrese
Mlado se sunce nasmija
Magare kad ga pronese

U duge gluve subote
Šenica tajom listala
Od Lazareve subote
Mati Cvijeti istkala

Ustani Crni Lazare
Iz zemlje i sa ikone
Sestre te prokazale
I braća te izgone

MAGLA

Duh ovoga grada — magla mu je ime —
nepoznatom soli tvar u meni siše.
Ako možeš, čudo, hajde, uništi me!
Ako li ne mogneš — tebe nije više.

Grade, kad te srušim (to će biti skoro),
tvoj siroti duh uklet će da luta
(baš kao što ja sam oko tebe moro)
ponad zverinjaka. Da strašnog li puta!

Mutna su vremena. Znak da idu ina.
Sinja moja glavo, ti se nisi sagla,
sad, dok vlada Njeno Veličanstvo Glina,
koga boga tražiš — ovde je bog magla.

Za V. Lubardu

Što volim kad se sav odjednom uzjogunim,
hajdučki preci tad u meni se čuju —
golaći, beskućnici, jedino vični buni,
u pesmi, kao u snu, što samo prevrate snuju.

Što volim svoje srce, to ljuto, divlje ptiče,
u grudma, u krleci, kad besomučno bije,
pa kada ponornica bistrog prkosa niče
bez nade da se igde, tako žestoka, slije.

Što volim kad se nikom ne uklanjam sa puta
(pred mojim siromaštvom silnici, bednici zebu),
ovako sitnog, strašnog, ko će da me proguta
kad sam za svoje reči ja odgovoran nebu.

SUNCOKRET

Većega ludaka nema...

Šija mu se od težina iskrivila —
nejak je to oslonac za glavu blesavu,
od sunca obnevidelu,
u svetlost ludo zaljubljenu
ko monah onaj zvezdočatac
što u samštini skapa
(dok mu se laste po rukavima gnezde)
niz reku piljeći u zvezde.

Pa i kad oboleo, od tuge sveo,
stidljivo ogromnu glavu srcu bliže prigne,
i kad mu zenice sitne poispadaju,
on i tad sunce uporno sanja —
kao u maju.

Ludaka većega nema...

U MAHOVINI DETINJSTVA

STVARI KOJE SMO VOLELI

Stvari
koje smo voleli
zar izgubljene su zauvek:
zelena stolica, očeva škrinja
i blagi mir sa njima.

U pustom svetu osame
ja sanjam bliske stvari.

O kako silan jer uzaludan
napor je mojih prstiju
taj bliski mir da uhvate,
u školjku ruku zatvore;

ti prsti — puža rogovi
na druge, na jave dodire.

HERCEGOVINA


Sanjam.
San mi se skamenio.
Kuća se naslanja na crkvu. Crkva na šumu. Šuma na nebo. Na kući nema vrata. U kuću se kroz crkvu ulazi. Na crkvi vrata zazidana.
Sjedam na izvaljeni stećak. Na grčki greb.
Grgolje izvori. Biju gorska vrela. Voda se razlijeva i kratko stače u moćnu rijeku. Tu odmah i ponire.
Sanjam.
I u snu mi se spava.
Kraj one kuće, do one crkve, ispod one šume, pod onim nebom — dubodolinu plavi voda. Ozdo šikljaju vrulje.
Koje je, čije je ovo jezero. Modro od neba. Tavno od šume. Smaragdno. Do očnog bola prozirno.
I ribe u njemu jarkih boja, ribe svakojake. Ribe koje lete.
I rulja, šarena, do pasa već u vodi, golim rukama hvata ljeskavu ribu.
Kako je dolazila voda se i povlači.
U mulju drhture okrvavljeni i ribe i ljudi.
Mulj čvrsne.
Već sasušena, zemlja puca.
Traka je stala.
Kadar se ukočio.
Prizor se skamenio.
U snu — san mi se skamenio.
I stotžu se puta na različne načine ponovio.

*

Tamo sad raste zova.
Trošna koliba pod šindrom moja je rodna kuća. I šuma je moja. Moje je i nebo.
Ali otkuda crkva.
Umjesto kuće koje nema i crkve koje tu nikad nije ni bilo — šuma je crkva.
I nad njom kube neba.
A dokle oko dopire svuda okolo, i dolje do Humnine dokle oko ne seže, sve je to ista porta.
Sve što je ikad živo nad jamom zatučeno, u džombu strovaljeno, u ponor bačeno — u porti ove crkve počiva.
Kraj velike, možda nametne gromile, kod one kuće, do one crkve, pod onom šumom i nebesima, ispod onog mramora grčkog, počivam najzad i ja.
Meni se spava.

RAJKO PETROV NOGO

VEDRINA UDESA

Rajko Petrov Nogo ušao je u srpsku poeziju "na divljem jelenu", srdit što svijet nije sazdan po njegovoj mjeri. Taj gnjev i mladalačka jarost nisu mu donijeli samo bogate lirske plodove, nego i slavu buntovnika (s razlogom), uz sve neprilike koje su, skoro redovno, pratile protivnike "najboljeg od svih svjetova". A taj je svijet ponajviše ličio na ono prase koje je iznutra pojelo vlastitu kuću — uvjereno da je sva od kupusa. U toj "gozbi" stradale su mnoge temeljne vrijednosti naše kulture, pa, sasvim razumljivo, i poneka rana Nogova pjesma, građena više na stavu nego na doživljaju.

Kao priznati čelnik jedne izuzetne pjesničke generacije koja je jurišala u istoriju i Nogo je, skoro obredno, prizivao da se nešto krupno i sudbonosno desi u "mrtvaji veka", u "tmastoj nebitnici" i "ništa-nedogodizmu". Ta žudnja za višim smislom, za puninom doživljaja, grozničava potraga za čvršćim životnim i poetičkim osloncima najizrazitija je upravo u Nogovim ranim stihovima. Ima u njima i brđanskog inata i hajdučkog junačenja pomiješanog sa mladobosanskim, odnosno šezdesetoosmaškim zanosom; ima čas zatomljene, čas otvorene i sarkastične čegrsti sa jednim vremenom i njegovim obmanama; ima u tim pjesmama i "oštrih zuba" i bodlji napolje okrenutih, što je neke kritičare navelo da ovu poeziju uvedu u plitku priču o tzv. kritičkom i angažovanom pjesništvu. Možda bi oni i bili u pravu da se iz Nogove poezije od početka ne čuje i onaj drugi, tiši i žalobniji glas iz naših poratnih sirotišta i internata, iz "svijeta magnezija i inja", glas kojem će se iz "mahovine djetinjstva" odazvati i razrušeni dom i posječena šuma i "brat koji je zaboravio govoriti". Taj glas će, mnogo godina kasnije, zabugariti "nad kućištem punim zove".

Bilo kako mu drago, valja reći da je Rajko Nogo već u "Zimomori" posijao sjeme svog budućeg lirskog rasadnika koji će njegovati, uporno i brižno, kao malo ko od naših savremenih pjesnika. Tu zatičemo autora bogatog jezičkog dara, visoke artističke svijesti i oblikovnih mogućnosti, tu prepoznajemo i neke osnovne karakteristike njegovog pjesničkog postupka i lirsku narav, tako reći: duboku ukorijenjenost u tradiciju, vezani, nešto komotniji stih, moćnu frazu, jasnu misao i tačan izraz. Odatle se nazire i onaj put koji će pjesnika odvesti u potragu za očevom slikom i smislom istorije, što su, možebiti, i osnovni, da ne kažem opsesivni motivi Nogove poezije koja jeste "od ovoga sveta", ali je po nalogu sudbine neprestano zagledana i u svijet umrlih.

Tako se, primjera radi, pjesnikovo sirotinjstvo, iz pjesme u pjesmu, prepliće sa opštim osjećanjem napuštenosti u svijetu koji je, još ranije, ostao bez Boga i Duha, bez Nade i Vjere.

Otuda nije čudno što pjesnik ovakav svijet doživljava kao "čovjekoliki haos" i "čarno bezakonje", gdje se nasilje začinje već u "zulumima djetinjstva" koji će se voljom zlog demijurga, pred našim očima, razviti u apokaliptičke prizore "pošljednjeg vremena". U takvom svijetu pjesma je najprije stvar hormona, pa rabota nedostojna mladosti koja je "uvek protiv svega", da bi u suočenju sa "surovim čudesima" postala "što i platno Bolanom Dojčinu", viteški čin, dakle, što je nekada davno, da ne kažem u sretni vakat, i bila. I za Rajka Noga pjesma je etički koliko i estetički čin, ona "tačka otpora" u kojoj se zgušnjava pjesnička energija i ukrštaju silnice koje isijava naša tradicija tj. kultura. U središtu te kulture nalazi se kosovska tragedija, odnosno kosovsko opredeljenje kao njena duhovna i moralna suština. Iz dubine tog udesa i takvog opredeljenja potiče i ona vedrina kojom je iznutra obasjana Nogova poezija pa i ona pjesma u kojoj kaže: "nije sve propalo kad propalo sve je", iako zna daje većina naših zanosa "za lipovog kenjca slavu / i za gusle javorove". Mada ni to nije tako loše pošto su i lipa i javor apotropejske biljke.

Vjerujem da, na drugoj strani, ne treba posebno objašnjavati kako se i zašto Nogova pjesma preobrazila u molitvu i tužbalicu, u epitaf i onaj krstonosni sonet koji nas i svojim grafičkim oblikom pokušava spasiti od onoga o čemu govori. A Nogo se u sonet nije sklonio iz hira niti iz pretjerane lakomosti na ljepotu forme, nego, rekao bih, iz dublje poetske nužde. Jer, sonet je, među lirskim oblicima onaj strogi i naprašiti svetac koji pjesnika čuva od banalnosti u doživljaju i proizvoljnosti u izrazu, on bodro i pouzdano "prečišća svijet na rešeto". Sonet je, uz to, forma dugog pamćenja i onome ko ga piše omogućuje da se u svakom trenutku sjeća svih svojih slojeva, kako bi rekla Isidora Sekulić. Sve je to Nogu omogućilo da u svojim sonetima onako zvučno, u melodijskom rasponu od infantilnog do biblijskog, upreda "lično i predačko", da uspomene iz djetinjstva pretapa u mitske i istorijske slike, a ove u svakodnevne "dokumentarne detalje".

Spuštajući se niz "lestvice soneta" ovaj će pjesnik stići do neslućenih dubina ličnog i kolektivnog pamćenja i jezičkom čarolijom oživjeti ne samo čuda i znamenja našeg razorenog patrijarhalnog svijeta, nego i neke od ključnih mitskih, religijskih i istorijskih simbola. Samo se iz dubine ličnog udesa, uz izuzetnu evokativnu snagu, mogu bez patetike prizvati slike poput one u kojoj se "zagrljeni u distihu", pojavljuju kosovski nebesnici i pjesnikovi umrli ukućani. Na isti način i iz sličnih razloga priziva i sve ono silno bilje i zvjerinje da nekom zaumnom rodbinskom prisnošću utoli zimomoru siročeta, moralnu tugu i da spere stid i sramotu "pošljednjeg vremena". A u tom vremenu Nogova poezija već dugo i jasno odjekuje, čemu svakako doprinosi i činjenica da ovaj pjesnik piše i "celu" i "lepu" pjesmu, ne tražeći od čitaoca da je dopisuje. U njoj nema ni "rđave agitacije za prozu", ni tragova nasilja nad jezikom, na šta će mu ovaj bogato uzvratiti i omogućiti da iz našeg izvaljenog duhovnog stabla, kalemarskom vještinom, "istjera" neke od najboljih i najživljih izdanaka ovovremene srpske lirike. A što je pjesnikov slučaj postao, ako ne baš "slučaj celoga sveta", a ono srpskog, svakako; što se njegova metafora prometnula u životnu činjenicu - "to je dala sreća jal nesreća", naročito ova druga koja Nogovu pjesmu neprestano puni surovim sadržajima, kao što se pune i naša sirotišta. A sad bi, valjda, trebalo reći i neku o pjesnikovoj profetskoj moći, proročkim vizijama, futurističkim projekcijama... Možebiti da ima i toga, ali meni se čini da je stvar mnogo jednostavnija: ko je jednom živio u tamnom vilajetu - sve je vidio. Taj ne mora ni da gata ni da izmišlja.

Đorđo Sladoje

KRAJ NAMETNE GROMILE

Gdje nam je bila kuća za noć je nikla šuma
Ne šuma nego crkva zvjezdano kube neba
Od najviše planine do agarjanskog druma
Od svatovskoga groblja do peksinova greba
Niz klance i jaruge niz ponore i drače
Gdje crnorizac gavran još poje i kad gače
U toj prostranoj porti humke su golubnjače
Sjajkaju u zreniku čim se nebesa smrače
U vilovome dolu prisluživo sam i ja
Na kruni od kitine srebri se krst od inja
Nereci vjetar puše to huji liturgija
Borova kaluđera i jela monahinja
Kraj nametne gromile čitaj kad ozgo sine
Zd. leži grešni dijak rašović od starine

KENOTAF

Čovek se vraća kući u domovinu reči
A reč unazad hodi u postojbinu bola
U kući koje nema po svu noć neko ječi
Mirišu bor i javor i rastopljena smola
Ne mogu tamo ući vazda me neko spreči
A za ruku me vodi onoj koja se zbola
Tvoj grob sam koga nemaš što šoboće i zveči
I suvi bor i javor i zaleđena smola
Stalno se vraćam kući po žeravicu reči
A ugljen sam u vodi nad ničim tuja tmola
Kako ću tamo ući kad ostanem bez reči
Zna ona što me vodi A već me nema pola

NE TIKAJ U ME

A se seče Grubač kami

U što ste se zagledale ptičice nebeske
Na leđima tanke srne jelenu na rogu
Detelinu sa tri lista lozice i leske
Podvezo sam pletenicom sve u slavu Bogu
Urezao krst u sunce ljiljana u krstu
Mač i venac kolo knjigu i radosnu vodu
Da končinom isceljuje čoveka u Hristu
Dok se vreme ne navrši da peva Gospodu
Iz Vilovog gluvog kola urokljivu nevu
Nesuđenom Zaručniku mlad mesec odvodi
Probio sam put za dušu u kamenom spevu
Imanjiću Sunčeviću Rabrenu vojvodi
A se seče Grubač kami a ti reči reske
U to smo se zagledale ptičice nebeske
Sad mrtav

Si kami Ostojin. I ovo pravi Radoje. O da je prost.
Va ime Božje a se (kami) gospoje Stane.
A seji postavi Vitoje na se i na svojeju milu i dragu kućnicu.
Neka se zna. A se leži Vuk Batrićević. Ogradi Vukša oca i dobru mater Jelicu.
A se leži Ljubica Vlatkovica.
Neka se zna kako probi Radosav Vulićević put za dušu materinu.
A se leži Vukobrat Vlađević, Boži rab. A se grob mu dela sin mu Radonja. Tugo moja, a tko li će mene.
Tuj počiva Radosav Grubač, sad mrtav.
Sad mrtav.

KAD DOĐETE NA ZAGORJE

Išao sam s tatom i ja
na Zagorje na Borija

Kraj hajdučkog pustog druma
dočeka nas tužna šuma

Zamirisa smola gusta
melemima od avgusta

Presipa se zlato sunca
na rogove mladog junca

i na boru vrh litice
šuška srce veverice

A sazreli bukvar žita
hor pilića kad pročita

i pod strehu pored točka
sakrije ih majka-kvočka

i u duplju stare jele
kad se skriju divlje pčele

prvo glasno pa sve tiše
šta nam onda šapću kiše

Šta romori šuma pusta
mirisima svog avgusta

glasno će vam reći borje
kad dođete na Zagorje.

RŽEM TAKO NOVI JEZIK SRIČEM

Proleće je brbljajući stiglo
s ljubičicom i kaćunom plavim
pa je dreku naokolo diglo
s bumbarima u stidljivoj travi

Pčelama je raširilo krila
mačićima otvorilo oči
s pupoljaka osipa se svila
s jorgovana sunce plavet toči

Ispod streha izviruju laste
a u šumu tetreb me poziva
ždrebe doji stresa se pa raste
ovca bleji srećna što je živa

Blejim i ja onda kukuričem
sviđa mi se prolećna nervoza
ržem — tako novi jezik sričem
mekećući srećan kao koza

Sveti Vasilije:

Rodna kućo crkvo stoletna košćelo
Pospani kamene s koga koze brste
S polja ili mora okle letiš pčelo
Kada pisne bajam a rozgve se krste
U mom rukosadu tijom vodoplavnom
Gde oko čokota ribe se zapletu
Pa kao za Onim jato krene za mnom
Da nasiti gladne u posnome svetu
Sve dokle Ždrijelo ne usrkne vodu
A žeženo sunce grm i travku sprži
Za nebo zavezan usnuh u Gospodu
A još vidim da se cvet na vresku drži
I polje i more zeleno i pusto
Da još jednom vidim Zbog toga sam usto

O sv. Vasiliju, 2012. godine

NA KARAKAJU

Ti koji hodiš Srpskom stani na Karakaju
U perivoju mitskom razmirja dugo traju
Nepogrebeni čaju i huje duše trskom
Da odu vodom drinskom Letinom zagrljaju

Ako me ukopaju na ovoj međi kliskoj
Gde zadušnice traju ne reci rabu bliskom
Nesmireniku drskom kakav to obol daju
Mrtvi u crnom kraju Ti koji hodiš Srpskom

KENOTAF

Čovek se vraća kući u domovinu reči
A reč unazad hodi u postojbinu bola
U kući koje nema po svu noć neko ječi
Mirišu bor i javor i rastopljena smola
Ne mogu tamo ući vazda me neko spreči
A za ruku me vodi onoj koja se zbola
Tvoj grob sam koga nemaš što šoboće i zveči
I suvi bor i javor i zaleđena smola
Stalno se vraćam kući po žeravicu reči
A ugljen sam u vodi nad ničim tuja tmola
Kako ću tamo ući kad ostanem bez reči
Zna ona što me vodi A već me nema pola

MOLITVA

Nagledaše se oči
Buke i besa veka
Ko radost ovu toči
Da ponizi čoveka
Dosta je svakom danu
I noći zla svojega
A sad ko so na ranu
Veselost ni zbog čega
Ugasi Bože svice
Isključi Tvorče cvrčke
Utišaj lastavice
I ćuka uvrh smrče
Briz sunca ohologa
Prerezaće mi sobu
Za raba sustaloga
U okrečenom grobu
Zakoči Svemogući
Što ćurliče i vrvi
A s tišinom će ući
Blagosloveni crvi
Da uzvise čoveka
I razbrbljanu javu
Od sveta i od veka
Okrenuo sam glavu

TUŽBALICA

Kud si pošo nagrajilo u nedoba na poklade
U sunčeve obrvice nalbantini kad se klade
Za nebesku potkovicu prikovaše sunčevića
Sjaju suze kroz rupice iz čavala iz vlašića
Da Zorilo i Noćilo i troglavi gle Balačko
Večeraju pomrčinu Srbijice crna tačko
Na kraj sveta krajem veka nekrštene jedeš dane
A deca ti razapeta izmeđ crkve i kafane
Grebenaju mrku vunu Ni na jednom glave ne bi
Tek marsovci kukuriču Učinili to ste sebi
Na kraj sveta krajem veka sija ova crna rupa
Gde Miloša razapinju i Barabu s Hristom skupa
Na Nebojši Jakšićevoj slepom suncu briju veđe
Zabaso si nagrajilo u neslano mesojeđe

NEVESINJSKI IKONOSTAS

Kad višnja svetlost munje nevidime
U jednookom bjecnuv aparatu
Na crnu traku upisa nam ime
Kad s čitulje se osmehnuh u ratu
Kad se u lednu košulju obukoh
Kada začešljan primih celov smrti
Kad je jedinke jedinak povuko
Ozgo sam čuo Dođi mili i ti
U plavičastoj košuljici snega
Da netruležan drugi put se rodiš
Kada stadosmo s desne strane njega
Koji će doći po gori po vodi
Zasjah u crkvi nevesinjskog rata
Iz vojničkoga fotoaparata

BRAZDA NESPOKOJA, TJ BRAZDA SMRTI

Uljuljkana dušo, duboko zaori
brazdu nespokoja, bakterije smrti,
niko nas dostojno ne ume da spori,
moramo sa sobom sami zaratiti.

Krenimo odjednom na četiri strane,
jer u svemu strasni deo mene ima;
pod glavom se muči sunce da ograne,
a stegna negvama obavija zima.

Veličanstven haos, haos ozarenja
vitla mi prašinu s zarđalih čula:
zdravstvujte moja celitelna bdenja
i puškarnice novih karaula.

To je onaj život u kome mi svuda
gong već najavljuje odgođenu treću.
Mogao sam biti kralj, bogalj i luda,
i zakonodavac - mogo ali neću.

HLEB I SO

Noći meka šapo zveri pritajene,
probudi se, strašna, usred krhkih zdanja,
očnjaci kržljaju, gusta snaga vene,
potpaljena čame krila nekadanja.

Čas je, dakle, u kom pohode nas zveri
(čujem drevni topot na dobošu noći)
pa kad najzad padnu i poslednje dveri,
u to sveto jutro o da li ću moći,

go u osvojenom zavičaju, stati
usred zverinjaka kao u sred sebe,
sličan Onom Prvom (da me čuju vlati)
reći vinu: vino, tiho hlebu: hlebe.

NADIREMO SKITSKI

Sjeni Gavrila Principa

Nadiremo sitni, zdepasti i tvrdi
osvajamo mučki, lopovski, hajdučki,
kosooki, krivonogi, prigušeni, skitski,
tÑ ?pki, poludivlji - nadiremo mitski.
Pod kupolom šugavog internatskog neba,
sa periferija, iz vlažnih budžaka,
zeleni od mržnje i žuti od žuči,
uniženi, prepuni kriminalnog mraka,
pregrizli smo grkljan dosadnoj epohi
(napudrana gospa graciozno lipti)
mi idemo dalje, mi jezdimo brže,
po ukletom krugu, možda krugu smrti.
Iza nas ostaju staze i bogaze,
lomni, grudobolni pasteli ravnina,
blagoslovene kraj plotova žene,
iza nas ne osta čak ni mjesečina.
Prepuni gustog kriminalnog mraka,
iz ko zna još kakvih prađedovskih tmica,
mi pucamo strasno, iz publike, s lica,
neka se okonča ova komedija,
ovaj idiotski teatar ulica.

U vrijeme tako utisnusmo stope
pucajući ravno u srce Evrope.

DAJEM GLAVNO ZA SPOREDNO'

Dosadno je biti glavni
Štipaju te pa te cmaču
Kao da su oni slavni
Slikaju se tobož plaču

Krevelje se majmunišu
Ne bi l kako mlađi bili
Od tog samo teže dišu
Moji bližnji naši mili

Naporno je glavni biti
Moraš da se izmotavaš
Od sebe se moraš kriti
Čak i onda kada spavaš

Čak i onda kada spavam
Što je sladak kada čujem
moram da se izmotavam
da se u snu osmehujem

Tako srećni dani lete
Ko da mi je sve svejedno
Da obično budem dete
Dajem glavno za sporedno