Ladislav Z. Fišić

Naslov: Ladislav Z. Fišić 24/6/2010, 10:25 pm

Ladislav Z. Fišić rodio se 22. rujna 1937. u Grahoviku kod Travnika. Osnovnu školu završio je u Docu, gimnaziju u Visokom, teologiju u Sarajevu, a studij germanistike (njemački jezik i književnost) u Beogradu. Član je franjevačkog reda od 1954.

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 24/6/2010, 10:33 pm

Hodočasnici

Nikada nisam tako sigurno
bio protiv sebe,
niti to znao biti,
kao sada,
dok putujem s njima
i dotičem se niti
njihovih živih nada.

Mislio sam da presporo idu -
hodočasnici sa štapom,
s vjetrom u očima,
bosih nogu.
Vidjet će, rekoh, kasnije
da nikad, tako na koljenima
neće prispjet k Bogu.

Jer idu, mislio sam, iz daleka.
Iz kraja pritajene sumnje
koja nagriza putokaze
i postavlja gorka pitanja.
Vratit će se umorni, svaki za sebe
u noći bez svitanja.

Sad vidim: ja sam na putu,
a oni se, radosni, vraćaju
pijeskom koji se pod koljenima mrvi.
Ja stojim na njihovu tragu,
a oni sigurno koračaju,
puni nove krvi.

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 24/6/2010, 10:36 pm

Poslije ispovijedi

Sad lako koračam putom,
kao po zračnoj mreži.
Tako lagane stope
i meki otisci,
kao kad magla nekamo bježi.

Put i ne mora znati
gdje moje breme sad mrtvo leži.

Ali, i sam sam iznenađen
kako sam odjednom
i lakši i - teži.

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 25/6/2010, 1:34 pm

Slika

I ovaj se val samo dotaknuo obale
i razlio se sitnim pijeskom
u šutnji i razočaranju.

Kako se u pritajenoj radosti
spremao za veliki trenutak!
Vježbao ritam talasanja
gledao kako to drugi rade,
skupljao i tuđe kapi
i vezao ih svojim kapilarima
da bi bio jak i prkosan.

Tako mu je proteklo djetinjstvo
u gledanju preko ograda
i u živim snovima o velikom trenutku
koji baš njega čeka.

Dok se jednog jutra, još vruć od sna,
nije pokorio blagom vjetru
i krenuo za njegovim migom.
Plovio je u povorci,
sputan sprijeda i straga,
u premalo prostora
za rasplet svojih divljih želja.
Mislio je o svom prvom sudaru
s kamenom na obali:
sav će se vitko preliti preko njega
i učiniti što drugi nisu mogli.

Na ravnom žalu čakao ga je,
međutim, samo meki pijesak
i blago progutao svu njegovu pjenu.

Što je ostalo,
bilo je nekoliko bistrih suza.

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 25/6/2010, 4:39 pm

Put je dalek

Nema u meni više ponosa
ni samostalnosti.
Neka se svatko umiješa u moje planove,
neka uhvati korak sa mnom!

Jer, meni je još jedno oko zatvoreno,
makar ja govorio drukčije.
Počinjem, slijep, svoje cik-cak lutanje
za gorkim travama u planini.
Kad ću pokupiti izgubljene dijelove sebe
koje je moja majka nekoć brižno povijala u pelenice
i držala ih na okupu znakom križa,
a sad oni plutaju u bogzna koliko rijeka,
od obale daleko, daleko...
I pršte sitnom pjenom, znakom smrti.

I dok ovo govorim,
iskren sam kao bilo koje golo drvo u prosincu.

Neka se svatko umiješa u moje planove!
Neka uhvati korak sa mnom!
Put je dalek! Ispraznite ruke!
I pružite ih meni!

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 25/6/2010, 4:44 pm

Pitanje sa strahom

Je li to nesreća
što sam već precrtao
toliko stvari
koje se inače rimuju s proljećem:
topla zemlja,
novo perje u krilima,
krhko cvijeće,
varka cjelovite sreće,
napeti luk duge,
i neizrecive druge,

pa sad tražim one vječne tragove
u tvrdom kamenu
i njima pozorno idem
sa svojim vremenom na ramenu?

Je li to nesreća?
Recite,
je li to nesreća?

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 27/6/2010, 2:38 pm

Viseći most

Opet sam zanjihan odozgor -
viseći most s prijevornicom u Božjoj ruci -
i bačen jednom novom poviku u susret.

Gradio sam sebe godinama, godinama:
svoje bijele lukove od duha i krvi,
svoja napregnuta rebra srebrna.
Puštao sam da me gaze
i da se drže moje ograde oni
koji prema Bogu žele.

Kako sam ponekad bio bolno otečen
od udarca nogom putinka povratnika.
I natečen od straha
da se moja bijela rebra ne posuše
jedno za drugim
zbog ustajale krvi u mom srcu.
I da se ne polome kad preko mene
budu prolazili baš najdostojniji.

Obnavljao sam u odmorima svoju snagu
i uvijek sam u rana jutra
sa svetom strepnjom zidao nove potpornje
oko svojih koljena,
da se ne bih strovalio sam od svoje težine,
a gdje još da nosim tuđe korake
koji ne bi mogli izdržati moju nesigurnost
i domogli se druge obale!

Kako bih ipak mogao reći: dosta,
kad od svakog sretnog prolaska
ubirem divnu nagradu za svoju budužnost?

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 10/9/2010, 11:45 am

Odbijanje u nadi

Neka me još nitko ne zamijeni
na ovom golgotskom stupanju.
Tu su još mnoge godine nesigurnosti,
nagomilane dužinom puta i poprijeko,
kao stabla,
oborena na onu stranu
gdje ptice savijaju gnijezda
i sunce potiče svoje zlatne vatre.

Samo da se jednom satre
pod mojim nogama jato pogrešnih putokaza
i da pred svima pukne isti vidik,
makar ja nikad ne doznao
tko je kriv za čestu poremetnju mojih staza.

Naslov: Re: Ladislav Z. Fišić 26/7/2014, 9:19 pm

LADISLAV Z. FIŠIĆ – BALADA O JAJCU

Pune tri godine
sunce nije prošetalo ovim krajem.
Sva je nedužnost plačući
pobjegla prije tri godine.

Crkve su izgubile sjenu,
skupile se u svoj prah
da bi prezimile smrt
i nakon tri godine opet počele rasti.

Tri godine crv je marljivo griskao
kolijevke u mrtvim kućama.
Sijači otrova trunili su po ulicama
mrvice savoje zloće,
hranili se njima
i tako poludjeli za tri godine.

Tri godine se niz Vodopad
slijevala tuđa pogana psovka
i u rijeci gušila nedužne ribe.
Niz ulice su se pune tri godine
kotrljale zavidne oči,
žedne tuđeg kruha
i pri kraju treće godine
od pohlepe oslijepile.
Tri su godine
suze čestitih ljudi
kapale niz tuđe prozore,
okrenute prema Jajcu.
Od preguste nesreće u grlu jedva se
u dalekom kamenjaru disalo pune tri godine.

Tri su godine kućni pragovi
željno gledali prema jugu
i čuvali kuće za svoje domaće.
Tri su godine težaci
u daljini sanjali svoje njive
i čudesa Božja u njima.
Pune tri godine.

* * *

Četvrte jeseni u Jajcu je granulo proljeće.
Prozori se škripeći otvaraju sami
i u domove puštaju obilje čista zraka.
Povorka bijelih seljačkih košulja
ide korakom tjelovskih procesija
najbližim putem prema svetim zgarištima.
Starci miluju ograde
i ono što je ostalo od kuća.
Zlatnici od suza kapaju po pragovima
i škrope ih blagoslovno.
Vraćaju se ljudi,
željni raspela u svojim kućama.
Vraćaju se ptice,
željne jutra u svojim gnijezdima.
Iz grobova žurno niče nova trava
i čeka da je poljube živi.
S tvrđave se spušta topli domaći vjetar
zavitlan rukom kneza Hrvoja.
Na zastavi tri kaplje hrvatske krvi.

* * *

Kako bi sada Jajčani,
hvala ti, Bože,
mogli biti bolesni od sreće,
da nisu jedni drugima brisali suze
pune tri godine?

Jajce, jesen 1995.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...