Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908)

Silvije Strahimir Kranjčević

(1865 – 1908)



Silvije Strahimir Kranjčević je
najznačajniji hrvatski pjesnik u doba realizma.
Rođen je u
Senju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Po nagovoru oca pošao je
u Rim da uči vjersku školu, ali je u kolegijumu u Rimu ostao svega osam
mjeseci, jer nije imao volje za sveštenički poziv. U Zagrebu je stekao
učiteljske kvalifikacije, zatim je službovao kao učitelj u Mostaru,
Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevu je uređivao književni list.
Poslednje godine života proveo je po bolnicama. Umro je u Sarajevu.

Život je proveo u teškim društvenim i političkim prilikama, naročito
osamdesetih i devedesetih godina za vrijeme vladavine bana Kuena
Hedervarija, koji je sprovodio mađarizaciju u pokorenim zemljama.
Kranjčević je teško podnosio ropstvo svoga naroda, nasilje, korupciju,
socijalnu bijedu i moralno propadanje u Hrvatskoj i Bosni. U svojim
pjesmama snažno je izrazio revolt na takvo stanje.

Počeo je
da piše još kao đak IV razreda gimnazije. Za života izašle su mu tri
zbirke pjesama: Bugarkinje 1885. godine u Senju, Izabrane pjesme 1898. u
Zagrebu, Trzaji 1902. Poslednju knjigu Pjesme sam je priredio, ali
njeno objavljivanje (1908) nije doživio.
Najvažnji motivi u
njegovoj poeziji su domovina žena, proširuje svoju tematiku pjevajući i
o čovjeku, društvu, religiji, svemiru, položaju čovjeka u u svijetu...

U Kranjčevićevoj poeziji naglašena je socijalna komponenta. U svojim
pjesmama daje slike ljudske bijede, teškog života ljudi, prema kojima
izražava samilost. U pjesniku socijalni uzroci rađaju bol, on opjeva
oholost bogataša, bezobzirnost karijerista, licemjerje zvanične crkve
koja odstupa od Hristovog učenja.

U svijetu vidi nesklad
između snova i stvarnosti, smatra da je poredak na zemlji i svemiru
nepravedan i protiv njega protestuje pomoću satire i sarkazma. Takvom
stanju ne nalazi razrešenja, ne vidi izlaza ni na nebu ni na zemlji.
Zato je sva njegova poezija iz zrelog perioda prožeta pesimizmom i
misticizmom. Mračne boje preovlađuju naročito u pjesmama iz poslednjeg
perioda njegovog stvaralaštva.

Pjesnikove kritičke ideje
nastale su pod uticajem prirodnih nauka, filozofske literature i
socijalitičkih učenja. Slične ideje nalazio je u člancima Svetozara
Markovića, u pjesmama Zmaja, Jakšića, Vojislava Ilića i dr.
Protivurječnost u životu Kranjčevića je u tome što je prihvatio
socijalističke ideje, a morao je da službuje u konzervativnoj
austrijskoj monarhiji u Bosni. Svoj konflikt sa svijetom izražava u
pjesmama, a prema režimu ostaje lojalan.

U Kranjčevićevim
pjesmama osjećajnost dominira nad misaonom stranom. Za njegovu poeziju
je rečeno da je „lirika grča, trzaja, cerenja i plača“. Kranjčević je
bio vrlo osjetljiva priroda koja je burno reagovala na spoljne
nadražaje. Rijetko je uspijevao da stvori pjesmu u jednom tonu, jasnu i
cjelovitu. Češće su mu pjesme nejadnakih tonova, u izrazu nedorečene i
mutne, uspjele samo u fragmentima. Samo u jednom broju pjesama, u
cjelosti uspjelih, ostvario je visok domet pjesničkog izraza.


JA
SAM. . .


Ja sam, dušo, kip od leda,
umrlo mi srce
živo;
moje pjesme – moja čeda –
u srcu sam posakrivo,
gazim
trnje svoga puta,
niz koji me sudba rinu,
lutajući kako luta
mrtva
zvijezda kroz prazninu.

Al’ kad tvoje oko pane
na tu
zvijezdu, moje dijete,
tada pjesma opet plane
ko da iskre nebom
lete, -
a ti gledaš kako sjaje
ispred tvoga čista vida,
a ne
znadeš, dušo, šta je,
kad se srce tako kida!

1889.

IZA SPUŠTENIJEH TREPAVICA

Nikada ljepše, neg kad ovako
Naslonim
glavu lagano, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči
vrapčije jato
U mladom lišću...
Divno je, divno
Sklopiti oči, a
tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz
trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i
između svijeta.
O, ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce
stovrsnim vezom
Veze i šara kao ko vir i oblak
Na tamnoj mreži
mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotač
I
bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre - -
Kao
kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te
pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim
žitom.
I to su časi,
Kad priroda slatko srcu ti tepa,
Kad ćutiš
lako i talas onaj,
Što ga u rijetkom vazduhu diže
Krilo u muhe,
kad naoko lijeće.
I sitna buba, što negdje zriče
Vazda jednako, al
dosadno nikad,
I cvjetni pelud, što pada zrio
Od želje da drugi
oplodi cvijetak,
Pa lutne katkad, kada mu vjetrić
Bračno veselje
obijesno spriječi,
Te on, siromah, visi o dlaci
Koprive ljute, i
suši se tako,
Jalovo suši odlično sjeme -
Svakako gorka, vajna
sudbina!
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte,
Što
u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I
poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Lebdim
nad strujom, što se lelija
Od rajske harfe i tamjana svježa,
Što
se kroz devet vije nebesa
I desetom ovom majčicom zemljom,
Dokle
mi kakva bezočna osa
Ne sjedne na nos! - Ah, na krik bola
Namah se
rajska sklapaju vrata,
A oči ljudske glupavo zinu...
I evo - još
bih mogo u svijetu
S udesom nekud primirje svezat,
Kad ne bi vila
ljudskog užitka
Plašiva, mala košuta bila,
Al u te je vile zečije
srce!
I dok te, plaha, ostavi sama,
Istom dok kakva osa te bocne,
I
dokle širom otvoriš oči,
A pusta proza u srce uđe,
Svud vidiš,
kako bezumna obijest
Po lijepom tvojem Edenu hara,
Kako se ptica s
ptičicom čupa
O ciglo sitno proseno zrnce,
I kako kobac grlče
peruša,
I žaba zlatne bubice guta
Pa onda sita sa hrpe mulja
Krekeće
krepko, i sve to ječi
Ko himna valjda divna i sveta
U slavu
vječnog svemirskog sklada!
Ah, mrzim silno glasne ideje,
Koje su
vazda žabam na usti,
A svak ih od nas napamet znade!
I svakom od
nas probiše uši!
I kad se onda bezvoljan vraćam
Kući od moje
granate lipe
I mislim: što to priroda sebe
Ždere i gradi, gradi i
ždere,
A sve, što je lijepo, skladno i pravo,
Tek daje čedo
maštanja našeg,
O, onda mi biva, da leden stojim
Pred strašnom
sfingom, a moje usne
Ne mogu pred njom moliti više
Ko čedo malo,
kad sveto kleči
U zipci svojoj ručice dižuć
Tamo spram stare slike
o zidu;
Već šutim i mislim i - ne mislim ništa!
Ah, zar je zato,
što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više
zavjese svilene
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što
ode od mene
Dal'ko, daleko - o, vilo šarna -
Što si mi slatke
bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni,
ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
- Sklopljenih
vjeđa?!
Vienac

Moj dom


Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Mojsije


"Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

— A luda želja! da al' ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al' da je tebi stati onamo
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega! — ...

"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al' to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vječiti,
Je l' ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj sitnoj zemljici.
Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"

— Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamičak sveti što sam potako
U srce prvog onog čovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajana moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al' ostade mu plamen iz neba
Ko zapreteni žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka —
Al' bolno — bolno odmah osjeti
U svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al' on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.



I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život — ko i pustara,
A šta su ljudi — ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašina ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" — strašno grmio je glas —
"U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!"
A narod božji gledao je stup
I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al' što se trese gora sinajska
I što grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"



I kad mu — divu — riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosijeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al' ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćano
I tele slavi, a ne Jehovu!
"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, o svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"

Nasmiješio se silni Jehova,
Al' ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenog stupa božijeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medena polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehovu
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg' ti uz pune lonce misirske!"

Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

Gospodskom Kastoru


Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča negoli je bila,
Drukčiji danas treba Apolo.

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al' vi ste uvijek istoga mnijenja!)

Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito da se čudite nešto,
Kud' li se tragom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.

Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svakū tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin'te,
Kastore dragi! Tempora! Mores!

Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi,
Što su to ljudi — sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.

Bah — il' je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed
Sve je uzálud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.

I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrāk;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze na krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca
U vas je slavne vidjela dare.

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!

Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al' se i za te
Mirisno peče masna kobasa!

I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor predà vās;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!

Ipak vam — nè htēć uditi daljem napretku vašem —
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste — uglàvnōm — svojom metodom,
Kastore, malko slijedili — ljude!

IZGUBLJENI DANI



Izgubljeni dani, potraćeni ludo,
Kuda li ste danas makar i otaki,
Kad sam srećna luda blaženo vrludo -
I pod vedrim nebom i po naoblaki?!
O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene,
Svedno kakva bila... ah, bila si slatka,
Varalice sjenko, što ostavi mene?!

Što izginu naglo?! iskidavši dušu,
I tijelo i dušu u zbrkane mrve...
Ode brod i jedro - kroz pjenu i tmušu
Razderani stijeg jedvice se rve.
A na stijegu nekad, ko na snježnoj ploči,
Mir je duše blisto i toplo i skladno -
Tek planuše strasti, proplakaše oči,
Otopi se snijeg i sve skupa jadno...

I raskliman tako čučim kao ptica,
Kad o gredu lupne, a htjede da leti;
Odapeta, reska, raščijana žica,
Što je nikad više ne možeš napeti...
Bacit će je tamo u prah iza peći,
Dok je kogod s metle ne uzme med prste,
I možda će ipak trgovački reći,
Da je nekad bila i od - bolje vrste!

Ah, sve je sanja pusta

Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah - uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve - što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l' igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne...
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma - čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: - To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.
Vienac, 1891.

Ah, vječnost se je zvao čas

Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!
Zar ne sjećaš se kako je
Još vrila duša ova,
Pre neg si sišla, anđele,
Na stazu od grobova.
Zar ne sjećaš se kako tad
Dodijah nebu gori,
Nek pusti mene u taj jad,
Nek smrtnikom me stvori!
Govorah: "Daj, ah, Bože, daj,
I meni smrtno tijelo,
Na zemlju siđe sad moj raj,
Blaženstvo moje cijelo.
Pa pusti mene u taj prah,
Da smrtne trajem dane;
Svu vječnost dajem tek za dah,
U kojem ljubav da'ne!"
I gledao me stvorac moj
Sve rosne tajeć zjene -
I šapnu: "Zanos ne zna tvoj,
Što htio bi od mene.
Al nek ti prosto, kad ti mir
Bez ljubavi ne cvjeta,
Te siđi dolje u taj vir
I budi - čedo svijeta!
Kad ljubav ti je jedin žar,
Kad za nju vječnost daješ,
Ti uzmi gusle - božji dar,
Nek po njih se poznaješ.
I gledati ćeš kao sjen,
Gdje sve ti vene cvijeće;
Sve tvoje bit će groba plijen,
Tek ljubav samo neće!"
Pa nikoh smrtnik - pustih sve,
Da tebe samo gledam,
Da tebi, mili anđele,
U pjesmi ispovijedam:
Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!
Vienac, 1885.

Alaj mi se činiš vedra

Alaj mi se činiš vedra,
Alaj mi se činiš laka,
Moja dušo - tvoja njedra
Satkana su od oblaka.
Pod oblakom raj se krije,
U raju se suze suše...
Bar kadikad tako plaća
Očajane nebo duše...
Alaj mi se činiš vedra,
Kano oblak u svanuće,
A ta laka tvoja njedra
Raj mi kriju - srce vruće...
A pred rajem zatvorenim
U suzam se pjesme guše...
Ta i tako katkad plaća
Očajane nebo duše.
1889.

Astrea

Bila veče topla, tija,
Kada čežnja nježi grudi,
Kad se ruka srcu svija,
Kada usna cjelov žudi - -
Bila veče, meka, čarna,
Kad se svjetlo sjenom ljubi,
Kad se duša blagodarna
Razmićena u se gubi
Pa oprašta sve i svima
I grli se svijetom cijelim,
S dubokijem ponorima,
S oblačićem lakim, bijelim,
Što se vije na visoko
I srce ti sobom vodi;
Zaneseno plije oko
Po azuru, u slobodi...
Ispod srca, pod oblačje,
Skladan, bujan sanak diše,
I ti grliš srce svač'je,
S njim se stapaš i još više:
Praštaš svemu nježno, drago,
Zemljo moja, nebo moje,
I kroz svemir šapćeš blago:
Prošteno je, prošteno je! - - - -

- - - Dok sam tako u samoći
Plivo trakom mjesečine,
Pio slatku pjesmu noći,
Zvijezda, cvijeća i pučine,
I dokle je strujeć ona
Drhtala mi kroz sve žile,
I šaptala vasiona
Toplom usnom majke mile -
Silnim mahom ruka neka
Trže nebom, mjesečinom,
Zemljom, morem i dolinom -
I proplanu svjetlost čista,
Mene zan'je plima meka,
I ne znadoh više ništa.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- - - "Amo k meni, amo k meni,
Da ti kažem svijeta čare!"
Digoh oko
I visoko
Spazih krila silne vile;
Led što bije
Topliji je,
Neg što su joj oči bile.
A ona se lako pusti
Smješkajuć se momu jadu;
Ah, tako se smiju usti,
Koje smijeha ne poznadu!

"- Čula sam te - opila te
Meka pjesma vedre noći;
Kovat stade sanje zlate,
Ti, sanjaru u samoći!
Praštao si sve i svima,
Grlio se svijetom cijelim,
Sa dubokim ponorima
I s oblačjem lakim, bijelim.
To je tako, kad iz kuta,
Moj pjesniče, pogled lijeta -
Sad ćeš tragom moga puta;
Ime mi je: Pravda svijeta!"

*

Valom, brdom kamenijem,
Njezina me diže ruka;
Srcem gledah krvavijem
Vrela slasti, vrela muka.
"- A sad gledaj! - šanu vila,
Što zamamna sjena krije!" - -
Dobo slatka, dobo mila,
Ah, to slika ljubavi je!
U sjenici gospodara
Kmetica se mlada stidi;
Oči pune topla čara,
U anđela što se vidi.
On se kune vidom oka,
Cjelovima usne lovi;
Zove Boga za svjedoka,
Da poljupce blagoslovi.
Kune joj se časnom rakom
Svoga oca i djedova,
Svoje krvi kapljom svakom,
Gordom slavom sa grbova.
Njeno oko mokro, meko,
Predaje se ženskim žarom;
Anđeo je, što je kleko
Vjerujući pred oltarom.
Ah, kad ljubav klupko splete,
Zar da čovjek to odmota?
A trgat mu konce svete,
Znači trgat nit života!
Dršćuć mu je o vrat pala,
Sklopila je stidne zjene;
Srce mu je svoje dala,
Al on hoće usne njene;
Dala mu je usne rujne,
Dala mu ih bezbroj puti,
Al on hoće grudi bujne - - -
- - Noć je gluha i noć šuti!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- - Ajdmo sada! - vila šanu
I pokri mi rukom oči.
Kad je skide, novom danu
Svitalo je sa istoči:
Vidjeh kuću ubogara,
Pred njom pjeva luda djeva,
Vidjeh lomna kmeta stara,
Protjerana sa ogrjeva.
Prognao ih plemić strašni,
Slab mu starčić slabo treba;
Kćerki ote vjenčić časni,
Zašto ne bi ocu hljeba?!


- - - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: - Evo - ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
A ona je blijeda, šutke,
Pogledala samo na me,
I ja vidjeh: obje ruke
Bile su joj povezane!
Ali diže silna krila,
Odbismo se svijeta širom,
Od nedraga do nemila
Motasmo se ljudskim virom.

I došli smo jednoč oba
Na grobište - mrtvo polje -
Krst do krsta, grob do groba
Redao se gore dolje.
A na jednom malom brdu
Kopali su grob grobari;
Kopajući zemlju tvrdu,
Naišli su na grob stari,
A u grobu dvije-tri kosti -
I to trulo, i to gnjilo -
Dvije-tri kosti, al je dosti,
Da i srca tu je bilo!
Tada uđe sprovod sjajni,
Sve gospoda u crnini,
Red se kreće veličajni,
Zlatan lijes u sredini,
Dim se vije, glazba svira
Tužeć pjesmom žalobnicom,
A govornik srca dira
Naručenom besjedicom...
Zadrhtala silna vila,
Pogružena glavu prignu;
Na vatrena, širna krila
Vrh onog me groba dignu.
- Gledaj kosti! - strogo reče -
Pa se one djeve sjeti,
Što je ono bajno veče
Ko anđeo sjala sveti.
A gle ovaj lijes sjajni:
Znaš plemića mlada, živa,
Znaš li cjelov, šapat tajni,
I što ponoć jošte skriva - -
Znadeš li ga kako zbaci
Djevi s čela vijenac čisti?
Pa nu, gledaj: ti mrtvaci
Zajedno će u grob isti! -

U dno jame lijes škrinu...
Ko da nema ni tu dosti,
Zapuni joj svu dubinu
I pritisnu suhe kosti.
Puče zadnja kost sirote,
Gavan li je u prah smlavi - -
Ah, nekad joj vjenčić ote,
Prah mrtvački sad joj gnjavi!

- - - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: Evo - ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!

- - - Ali ona naglo zginu
Kao svjetlo ispred noći;
Izgubi se u prazninu
Ko da neće više doći.

Dva barjaka

Udri u cimbal šumni, idejo evanđeoska!
Jedan'est stoljeća ropskih psalam si šaputala;
Čekajuć dan slobode, ko lik od mrtvačkaog voska
Ti si na Golgoti stala.
Uz tebe beskućni prorok gorku je tužaljku pjevo,
Dok se ne ganu svijet; tobom ožaren, evo,
Šalje ti preko mora, s napornih, veljih daljina,
Bouillona, Balduina.

Preli se naroda talas. Šesto hiljada strijela
Posu u jednom mahu Saloma grada zide,
Crveni krsti časni s plašta ratnika smjela
Još se krvaviji vide.
Oni su pili piće, da ga pjanijeg nema,
Golgoto, lavovi to su podno spomena tvoga;
Oni su pili čašu vjerskog oduševljenja
I ubit će u ime - Boga!

- "Gospod caruje danas, nek strepe koljena ljudi!"
"Sjedi na kerubima! Nek slave silu cara,
Svi koji pravdu ljube!" "Slava mu imenu budi!"
- I Seldžuk pade u krv, skršeni rt handžara
O svetoj zveknu zemlji ko strta ljutica guja,
A krstar zapjevo glasno: "Hosanah! Aleluja!"

Goni se ulicom vojnik. Plašne Judejke mome
Vire iza prozora - s kamena saronske ruže -
Bujne im dršću dojke, u strahu samrtnome
Oči po strancima kruže - - -
Bajne haremske gospe čarne skrivaju oči,
Kraj njih muž i gospodar bodež ogleda tanak;
Uzalud konj mu rže, u boj ga krvavi roči:
Pre ginut će žena, pa - Franak!

Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:
Na golgotu! Pjevat će tamo Te deum patrijarka!

*

Sve čovjek čovjeka nosi. Ko mravi Golgotom mile,
Penju se brdu na vrh, tura se hrpa i gužva,
Stoljeća nakon dugih, krvi i krvave sile,
Sjajna će pjevat se služba!
Tu će u dražesnoj slici biskupi crni i bijeli
Pružit si poljubac mira; žarka će planuti zublja,
Duhom Hristove riječi zbor će zapjevat cijeli:
Ljub'te se, košto vas ljubljah!

A oltar? Golgotin oltar krvav je kam božanski,
Krst li je krvav na njem, kuda mu glava pala?!
Teso ga pomalo cijeli narod je čovječanski,
Majčica Judeja čavle tek dala!

I sjajna otpoče služba. Mitre arhipastira
O južnom bljeskaju suncu. Isto sunašce ljubi
Sjajne im aleme drage, obijesno draška i dira
Kao i šiljak koplja, kad Mu probiše grudi!
Tamjan je zavio goru, kroza nj prodiru râti
Silnih krstaških četa, ječe oklopi teški - -
Tamo od Maslinske gore milo osunašce zlati
Ruke, što kaju grijeh si viteški!
Na oči žena i djece suza je izbila žarka,
Plakala sva je vojska i starac patrijarka:
O Bože, o Hriste, o Bože, smiluj se s krsta na nas,
Evo smo ginuli za te, dok te nađosmo danas!

*

On je visio gore o tvrdom drvetu krsta,
Visio vjekove duge nad svojim ljubljenim gradom,
Nijem je gledao u svijet; kruna trnova čvrsta
Cvjetala jadnim cvijetom, novom žaokom mladom.
Davno su prošla doba, svetu kad riječ reče,
Al gleda: krvca teče, premnoga suza kapa,
U srcu šiljak oštri reže i pali i peče,
Čuje još uvijek zvek srebrnjaka - -
A tko bi katkad došo vrh njeg've svete gore,
Umjesto vjere odno bi komad krstove kore!
Pa je otvorio oči. Hiljade hiljada ljudi
Udara šakom u grudi, plače i milost prosi;
Tamjan se Njemu diže, sustalu krv da budi,
Psalam mu pobjedni nosi!
Spram tvrda krstova drva, kud ga pribiše sramno,
Krstaš se barjak vije, ime je Njegovo plamno!

I on je pogledo s krsta i vidje ulice mile,
Kud je djetetom luto, mila ga tražila mati,
Bijele viđa ruke, što su mu vijenac vile
Proročkom gradu na vrati!
Maslinsku goru vidi, i krv si pokapanu,
I kamen onaj kruti, o kojem srvan pade,
I prvu šibu ćuti i zadnju smrtnu ranu,
I sve što ljudstvo dade!
Kad nakon stoljeća dugih eto mu osvanu slava:
Lešine leže gradom, dršću žene i djeca,
S križarskog krstaš-stijega krvava ljudska glava
Prevrće oči i jeca - - -

On je zadrhtao gore, da'nuo iz dubine:
Prosti im, oči, ne znadu što čine!



Ljudi su pjevali dalje, od čuvstva silna i žarka
Triput u nesvijest pade sam starac patrijarka.
Vienac, 1897.

Excelsior

Ko zvjezdani šuštaj plašta silnog boštva, što se nosi
Kroz svemirske bezdni tajne - tako tvoja miso brodi,
O, ponosna ljudska glavo! Okrštena u slobodi,
Niti moli, niti prosi.
Ona znade, da je sila. U skučenu, krhku tijelu
Sunce li je, što će doći? Ah, u svetoj trzavici
Svoj je oltar i svećenik - posvećenoj u izbici
Sebe štuje na propelu.
Iz Ereba, iz prokletstva ko heruba poziv nova
Vodi ljudstvo, da juriša na zaprte rajske dveri,
Gazi kostur vijekova i kud žarke oči peri,
Sipa svijetlo blagoslova.
Drskom rukom naprijed kaže - uvijek naprijed, naprijed samo,
Poput groma grmi: Umah otvarajte vrata širom!
To je za nas, što smo trgli uvis s bunom i nemirom,
Otvarajte, ne čekamo!
I ona će silom ući, a svevidni Duh će reći:
Dobro došla, kćeri moja, de iščupaj korov gusti,
S neshvaćene što mi misli posijaše vijeci pusti,
Dok stadoše tamjan žeći!
Takovu te vidjet htjedoh. Kasno li te sudba šalje!
Dosadno mi bje bez tebe - otkako se svijet vrti,
Pokornički tromi psalam pepelom mi uši brtvi:
Ah - sad pođi sumnjat dalje!

Heronejski lav

U mjesečevu svijetlu, u tajnoj drijema noći
Kaprena, selo malo, na prahu Heroneje.
To bajni joj je ležaj u magičnoj bljedoći,
A pokrila se plaštem od grimiz-epopeje.

O, kakav grimiz to je, o, kako se rumeni
Neizblijedjela krvca, što nekada poteče
Za grčku zemlju dragu na krvavoj areni,
Sloboda kada sveta pred barbarina kleče.

U vrhu Akropole, kad božica i djeva
Proljevala je suze, i kad joj koplje klonu,
I srce kad joj puče, gdje tuđa zvijezda sijeva
Po mramoru Kadmeje i njenom Partenonu.

I kad je otac ljudi, Olimpa i bogova
Ukočio se gledeć, gdje krv se gusta puši
Na maslinovoj grani, u gaju lovorova,
I gdje se palma mira pod sjekirama ruši.

O, Helado! Još danas u tajnoj drijema noći
Kaprena, selo malo, kraj tvoje Heroneje;
Kroz vjekove kroz duge, u magičnoj bljedoći,
Otkako plašt je pokri od krvne epopeje.

Sred gluha polja pusta, gdje sveta četa zginu,
Na groblju djece tvoje strahovit lave spava,
Pod svojom šapom čuva i Tebu i Atinu,
I suzu katkad pusti od mramora mu glava.

U nizu dugih ljeta, u osvit krvne zgode,
Iz sela kod Kaprene u ponoć kucnu zvona
Sa crkvice, što stoji kraj grobišta slobode,
Gdje pjevale su nimfe i lira Apolona,

Ah, svakog tako ljeta, kad jekne zvonce noćno,
Strahovit lav se budi i diže se i koči,
I tešku šapu grči i - klone bespomoćno,
I obore se suze po mramorovoj ploči.

Iz magle onda guste, što poljem popadala,
U povorkama dugim tek primiču se sjeni,
U strašnog lava glede sa oč'ma od kristala,
Sve starodavni to su i besmrtni Heleni.

I pričaju mu priče, da razvedre mu oči,
I pjevaju mu slavu o heronejskom maču;
Al on se nijem trese na mramorovoj ploči -
I plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču...

A Macedonac pada na heronejske kosti
I pokornički spušta tu pobjedničku glavu.
I vapi, teško vapi: Ta prošlo je, pa - prosti;
Sa Heroneje grčku proširio sam slavu!

Al strašni lav se diže, ko krv mu gore oči,
I grče mu se nokti i bokovi mu skaču,
I sve se nijem trese na mramorovoj ploči,
I plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču.

Kad strašna ponoć mine i zadnja sjen kad ode,
A pjesnik neznan stupi pred lava kraj Kaprene
I pobriše mu suze na grobištu slobode
I poljubi mu grivu u žaru uspomene,

O, tad ih mjesec gleda u zagrljaju dugo,
Na grobištu slobode gdje zagrljeni šute -
Svud noć i mrtvo polje i - ništa, ništa drugo,
Al ranu heroneje tek lav i pjesnik ćute.

--
Nakon bitke kod Heroneje, g. 338. pr. Hr., podigoše zahvalni potomci, u slavu poginulim borcima protiv Filipa, na bojnome polju spomenik: lava od mramora. Taj proslavljeni preostatak klasičnog doba oborio setečajem dugih stoljeća, a ruševine nalaze se kraj sela Kaprene, gdje je također i grob svete čete Tebanaca, koji padoše za svoju domovinu sve i jedan, kako se i zavjeriše. Grčka vlada pozvala je nedavno u poslu Partenona profesora Durma u Atenu, a tom zgodom uznastojalo je i grčko arheološko društvo, da opet uspostavi onog lava kod Heroneje. Srećna Helado, kraj ovakovijeh uspomena!

Hrist djetetu u crkvi

- Kud si zalutalo, dijete? Što će na mramornoj ploči
Pamučno tvoje koljence? Čemu da anđeli slijeću
Klecat po hasuram amo, žive da uzdižu oči
Mrtvom po oltarskom cvijeću?
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
Vani, gle, ptičica s grane na tebe očicam miže,
Janješce blekeće bijelo, leptiri sunčaju krila;
Pred tobom mekim i malim priroda u čast se diže,
Rad ti je pričat ko vila.
Ovij se o grlo njojzi; umjesto tamjanske zduhe
Ljubit će uvojke tvoje kaduljin talas sa gora,
Pjevat će ševa i lišće, zlaćane zrikat će muhe
Sumorna umjesto kora.
Kada na nebnoj kadifi kao na vezenoj grani
Proplanu biserne zvijezde, srebrni lune obručak,
U tu će kutiju divnu Otac te sklopiti sami
- Alem na svilni jastučak.
Zajedno sklopit će se s tobom leptire stobojnih krila,
Ptice i zlaćane bube, bijelo, rudasto janje;
Svu noć će slušati anđ'o, kako je šuškala svila,
Gdje su vam igrale sanje.
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te s posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
- - Onda, ah, jednoga dana, rednju kad ispiješ kupu,
Tvoje kad ostari srce, život se ohladi vrući,
Hitro kad nekada krilo mrtvo se spusti po trupu
- Već ćeš mi klecavo ući!
Stati ćeš negdje u kutu, gledat ćeš pred sobom tamo
Suho mi, patničko lice, kako je klonulo s krsta;
Umjesto molitve svoje čut ćeš, gdje pucaju samo
Članci u sklopljenih prsta!
Gledat ćeš krvava mene - mrtva na drvu i platnu -
Kako mi ugasle oči prepasno nad sebe vire,
Gdje me sa bogata stropa gleda na osnovu zlatnu
- Demon sa Dies irae!
I onda, patniče ljudski, ako ti utroba drhtne,
- Onda si shvatio moje velike ljubavi boli,
Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne,
Kako se ljubi i moli.
Podigni krst svoj i pođi; prije neg slaba ti mine
Noga kraj školjke za vodu, nagni se nad nju i s oka
Suzicu u nju izažmi - vjeruj mi, čovječji sine,
Ne će joj oslabit soka!
Život, 1900.

Hrvatskoj

Raskrivaj se, raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom,
S nje kad kopren skidam; u prah, vi čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o ruku joj visi
Sa krvava gvožđe zarđalo znoja -
Takvu li te gledam, tužna kakva li si,
Izmučena majko, o Hrvatsko moja!
Skršenoj na dasci drhturiš li tako,
Kraljice o časna, lijepa i tužna?!
Poduprijevši glavu, trajuć kojekako,
Tu zar, majko, čekaš čas pokopa suzna.
O, zar zbilja kloneš, pa ti usnut valja,
I osjećaš skori grob da čeka tebe - -?
- Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost tvoju zanavijek pogrebe!
Ne boluješ smrtno što o žiću dvojiš,
S tegotnijih rana padaš u očaje;
Samo težak uzdah za uzdahom rojiš,
Da si djecu kuneš, srce ti ne daje.
To je srce majke, milosrdna dara,
Mileno i blago kao doba cvjetno -
I to srce, puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, ono nije sretno.
Šta ćeš! Je l' da kucaš nesinu o vrata,
Da moljakaš ono što te Bogom patri?
Ah, ta tebi ne bi mnogi od Hrvata
Dao ni da žila otopiš o vatri!
Gotove su ruke da pograbe tebe,
Pod konopac da te preprodadu griješno;
Komu li si majka? mareć tek za sebe,
Osim novca, sve je tvojoj djeci smiješno!
Pogledaj me, majko, gdje preda te padam,
Sretan što te majkom slatko zvati smijem;
Tu u tvoje krilo mlado čelo skladam,
Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem.
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Preda te se spuštam, sve si moje milje;
Jednom dušom dišem - tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam - tvoje to okrilje!
Tu se mlađan kunem: još nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom;
Prokleli smo ovaj život od milosti,
Tebe ćemo dići - ma i krvnim radom!
Do patničkog krsta sve nas oko nosi,
Zapinje o čelo raspetom božanstvu;
Zavidna nam usna krunu onu prosi,
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!
O, Hrvatsko sveta! kad ću tako za te
Pred žrtvenik klonut čela žarka, vedra?!
I slobode traci kad će da te zlate,
U grobu će mrtva zadrhtati njedra.
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz prah stati i prošaptat tiho:
Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja,
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!
A gle, majko moja, dok se ovo bijem,
Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno;
Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem -
Da tvog srca nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom,
Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja,
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut: - Zdravo, sretna, o Hrvatsko moja!
Bugarkinje, 1885.

Iz transe

Gle, dosada je došla i sklopila mi oči;
Šutke zurim u prazninu,
Na jednoj gdje se tački i smrt i život roči
U nirvansku pustolinu.
A zasićeno srce, ko mrtvo bojno zrno,
Sad spokojna hladi tama...
I ležim, lijen ležim; kroz smrtno velo crno
Sviće evo vječnost sama.
Još čvršće sklapam oči, još tvrđe hoću mrijeti,
Posve, posve, zauvijeke,
Ko divlju gdje će iskru huragan me odnijeti
U eterske bezdni meke.
I zaspim katkad tako - ko plahtu za mrtvaca
Vječnost širi halje svoje,
A na njoj mrlju vidim - to valjda sjenu baca
Lik dosadni bîti moje!
Ah, ništa više nema da zbrišem je otuda,
Ona stoji tužno tako;
A mene iz sna budi i opet miso luda:
Je l' moralo bit ovako?!

Ko dašak

Ko dašak svet i čist,
Kad mladi miri cvijet,
Ko sjajnog sunca blist,
Što vedri ovaj svijet,
Ko anđeoski san,
Ko draga svetinja,
Tvoj mili sjaji dan,
Oj, dobo djetinja!
Životvor ti je plam,
Milolik ti je sjaj;
Ah, gledam te i - znam,
Gdje j' izgubljeni raj!
1886.

Ljubavi

Sini, zvijezdo, sini sjajna
Kroz oblake ove tame;
Dođi, vilo, dođi bajna
Pa se malo nasmij na me.
Željo moja, danče bijeli,
Kad ćeš k meni u samoću?
Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!

Sanče sveti, vječna slasti,
Tajno mila, kad se ljubi;
Prvi bože, prva vlasti,
Gdje sve niče, sve se gubi.
Nebo što je, more što je,
Što čudesa u svijetu?
Cigla svetost - ljubav to je
U svom padu i lijetu!

Tko se penje slijepim žarom
Po biserje neba vedra,
Da okiti dugom šarom
Milom zlatu mila njedra?!
Tko će sa dna mora pusta
Otet pjesmu od sirene,
Slatka grla, slađih usta
Da uspava dragoj zjene?!

Tko će srnut gluh i slijep,
Kuda glave spasti nije,
Tko će mrijeti mlad i lijep
Mirno, kako svetac mrije?
Mrijet će koga sred njedara
Rajem puni cvijet ubav,
Koga srce divom stvara,
Ah, s ljubavi, a za ljubav.

Majko svega što se kreće,
I krilo mu u lijetu,
Ti jedino nebo sreće,
Čist serafe u svijetu!
Kada sve nam smiješno biva,
Kad nas život mrzi, zebe;
Ah, to biva, iskro živa,
Što jedino treba - tebe!

Kaži, vilo, čisto lice
I omladi, što kud sa'ne;
Blagoslovi, čarobnice,
Dane trule, otrovane.
Željo vječna, danče bijeli,
Daj oraji tu samoću - - -
- - - Ah, ljubav mi srce želi,
Ljubav eto, sve što hoću!
Vienac, 1890.

Majales

Šumi voda i pršti; istok se zlati i rudi,
- Lijep li je život i svijet!
Sočnom na zelenom busu slatko oda sna se budi
Plavi perunike cvijet.
Zlaćani vali mu tople pozdrave sunašca nose,
Cjeluju čašku i list;
On mu iz kaleža plava žrtvuje kapljicu rose,
Mirisni ametist.
Tu su na peludu meku spavala do dva leptira
Slađane ljubavi san;
Sada im zavjese mave bračnom na krevetu dira
Zlaćanim prstićem dan.
Smješka se buba u travi, smješka se s grančice ševa,
Smješka se veliki cvijet;
Cijela se priroda smije, gali se šaleć i pjeva:
Lijep li je život i svijet!
Životna pjesan treperi ko duga od stobojna praška
Toplo i opojno svud,
Kao kad posanjan cjelov prviput trzne i draška
Ružicom sakritu grud.
.... Voda što cvijeće poji, ona i - podriva žalo,
Onda uz podmukli huk
Veselo čupa i trga; svileno busenje malo
Tone u obijesni buk.
Samo na skršenu cvijetu vidi se krilo leptira,
Trza se malo još, gle!
Trza se, klone i tone - divljeg sred gorskoga vira
Tako je nestalo sve.
Plašivo ptičica s grane upire očice male,
Kud se je smiješila pre,
Uto joj nenadno jastreb perje rastrese na vale,
- Tako je gotovo sve!
Oštrim je ispio kljunom srce joj toplo i oči,
Sada ga briše o cvijet;
Vrebajuć hoće da opet na granu najvišu skoči,
Grakćući: Lijep li je svijet!
Nada, Sarajevo, 1902.

Mir vam!

Luka: XXIV. 36-50.

Čađeći se kroz vjekove u varavoj pomrčini,
Kojom lažno svjetlo svijeta zavodnički svjetlomrca,
Ne grijući kao sunce i ne sjajeć na visini,
Već iz kala dižući se - divlji oganj s trula mrca,
Tako plamti zublja svijeta! Otkad plamti? - Otkad vapi
Smrtni porod zalud žara, da ogrije žile svoje,
Dok na drvu žrtvenome ljudske krvi krupne kapi
Nad poglavljem povjesnice ko pečati tvrdi stoje.
Na grobove, gdjeno misli mučeničke sanak sniju,
Još ne sjeda anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima;
Tek jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,
Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina.
Samo duša, jadna duša, kojoj volja od Providi
Predala je plačnu harfu, da u žice dira njene,
Grije suhu grobnu travu i kroz teški kamen vidi
Da još puno mjesta ima u grobnice ove nijeme!
Mješt' anđela uskršnjega lukav demon lakte suče
I lopatu tvrdu diže, da još širu raku pravi;
On u ime svijeta zbori, za bespravne kocku vuče,
.... Ah, on moli - tek da laže, i on vlada - tek da gnjavi!
Vječna misli - a ti prostre stol ljubavi za sve ljude,
Šarenim ga prostre cvijećem i dade nam kupu mira
I zalogaj svoga kruha - - nu pogledaj kako Jude
Pjenušicu slatko srču iz vječnog ti iz putira!
U pročelja posjedavši, gipkom riječi svijet zdrave,
Kad se svrši nazdravica, iz topova rika grune,
Od tamjana ne vidi se kad se rane zakrvave.
- - Vječna misli, što da dršću bespomoćnoj harfi strune -
Uz grobove, gdje ti želje zakopane sanak sniju,
Gdje ne sjedi anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima,
Gdje jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,
Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina?!
Tek svejedno! Uvijek će pjesnik uz nje da postoji,
Pa kad dođeš, a tvoji te apostoli ne spoznadu,
On će prvi k tebi pasti, iz naručja toplih tvoji'
Ponosno će podignuti onu glavu gordu, mladu.
Hvatajuć ti s tople usne, vječna misli - vječna žrtvo,
Navještaje vječnog mira, nakon bura i oluja,
U krilo će past ti onda - on i harfa past će mrtvo -
Čemu pjesnik nakon tvoje velepjesni: Aleluja?!
Nada, Sarajevo, 1899.

Monolog

Pišu se knjige! Gospodi bože,
Gotovo evo manjka još malo,
Pa nećeš naći mjesta da pljucneš
Od samijeh knjiga!
I kakve knjige!
Ah, ja ih često sažalno gledim
Sjedeć u kutu s dosade puste;
A one gvire u me onako
Kao i djeve koje su nekad
Ljubljene bile, a sada čame -
Ni gospe ni djeve, e ih je sramno
Pustio dragi!
O, s brige i nesna blijede misli!
I vi ste tako još prije braka
Ostale jadne, udove, tužne!
Lijepim zborom, vještim i smjelim,
Mnogi je smrtnik tratio pamet,
Reko vam najzad kao koketi,
Punanih grudi, oblih bokova:
O, ja vas ljubim!
Al dođe časak - ljubavnik žarki
Obično kasno prigodu steče
I vidi gdje bujna, ljubljena djeva
Pre no u mekan talamos liježe,
Odlaže za noć teretne čare.
Gleda i misli kupeći usti:
Gle, luda mene, ovo što osta
Za manji mogoh postići novac!
I - tako...
zbogom; čare odloživ,
Slatku vam nojcu na policam želim!
Odvraćam od vas smušenu glavu
I jurim željan na ulice žive,
U bučne krčme il drugi koji
Ljudski zvjerinjak. Najsvježa sô je
Silnom na valu velikog mora.
O, ne! Po vama
Sporo bih svoju vjenčao dragu
Od koje mi gori i srce i duša.
Ja hoću naprijed za njom, za divnom,
Divljijem krilom presijecam oblak
I pružam ruke za biser-plaštem
Tamo nad zvijezdam što mi svjetluca.
Ja k nebu hoću kroz uzdah svijeta;
Na grijehu srca plamene krvi
Istinu tražim. Gospode, zar ćeš
Kazniti volju kojom te žudim?
U mračnoj noći lutanja našeg
Dršće pred smrtnim očima slabim
Tek jedna zvijezda sebične strasti.
U srcu sve je pohlepa pusta,
Zlu je i dobru sebičje klica.
I ovo krilo narode vitla
Tamo od Kaina; hljebac i časti
- Povijesti duša!
Ah, da, i onda, suzna kad oka
Gledamo gdje se u muci smrtnoj
Trza paćenik, ah, da, i onda,
S tuđe kad boli prosuzi oko,
Mislimo: al je umirat teško!
I strah je onu sažeo vodu
Na oči nama, i zove se: suza!
Hvala, o nebo, što dade nam suze.
Dosta je, dosta, sućut da čija
Briše ti s čela patničke kapi
Ne žaleć pri tom marame svoje!
Vjerujem tvrdo jošte da nijesu
Svi dobra srca pomrli ljudi
Marame bar što žalili ne bi!
I to je mnogo; nu za tu krepost
Mudrac je malo, dosta tek - čovjek!
Oštrijem noktom, pravilnom crtom
Odsijeca razum čovječji pute,
A živa i divlja slobodna narav
Skokom krivuda i - svesilno hoće!
A red i društvo, dogma i moral
Vapiju: Treba pakô proširit,
Što ga je božja vječna providnost
Sazdala tješnje
Nego što pravda zahtijeva ljudska!
Ah, ti, o Tvorče, pakla ne sazdav,
Al sazdav ljude - ja znam, da voliš
Golu na klisu divljaku svoju,
Pod čijom krošnjom srce je grešnik,
Grešnik i sudac!
I ako nekad stupimo tamo
Tebi pred oči, pravedni oče,
O, ja ću onda drskijem prstom
Tebi pokazat idole moje,
Reći ću: Oče, ove gle ljubljah,
Ljubljah i ljubljah! A ti, o suče,
Ti ćeš se meni tada nasmiješit
Ko što si često na mene gledo
Kroz šaren-dugu i bijeli oblak
Kada sam bijesan, tražeći pravdu,
Srnuo ljutit s utrte ceste
Vičući: Čemu si ljudma u glavu
Stavio mozak - i čemu ljudi,
I više: čemu li suze?!
1892.

Motto

.... Pjena na sunašcu titra,
Teče, dok ne proteče - -
Srećan ko slova joj hitra
U srcu čitati znade:
Da svi nam jadi i nade
Imadu svoj dan i veče!
PJESMO MOJA, KUD SI HTJELA?
Pjesmo moja, kud si htjela,
Za srećicom, za milinom?
Pahuljice sitna, bijela,
Obasjana mjesečinom!
Al je tebi Usud reko
Da se rodiš noći treće -
I čemer ti bješe mlijeko,
Tvoje cvijeće i proljeće.
Ko da nisam u svom srcu
Davao ti divnu piću,
Burne duše vrelu krvcu,
Zagrijanu na užiću,
Kad ko pčela majskih dana
Lijetah cvijećem po pelude,
Da mi srce ne očama
Kad mi duši zima bude!
Šarna sanka na smrt blijedi,
Od dima se u dim vraća,
Nema ništa što vrijedi,
Osim suza, čim se plaća!
A što katkad za večeri
Sunašce se zimsko krijesi,
O, ne vjeruj da se dveri
Otvaraju na nebesi'!
1889.

Na kolodvoru

A što bijesa ne poteče
Niz to pusto, mutno polje?!
Ljut sam putnik loše volje,
Mračan dan mi, čamna veče.
A već davno skupljam tralje,
Da se pođe makar kuda;
Dosadno mi je ovdje svuda, -
Ah, kad ćemo krenut dalje!
Svijet se vrti - nek se vrti;
Plesao sam i ja s njime,
Sa zla plako i miline
Na njegovih njedrih škrti'.
I sad samo gledam tupo,
Kako svoje pazi trice,
Svakidašnje mršti lice
I dalje se tiska glupo...
Ne dolaz'te više k meni;
Pustite me, neka hitno,
Pre neg jekne zvonce sitno,
Listam album na koljeni'.
Uspomene drage to su,
Povezane sve na sreću
A u kožu magareću,
- Dosta po njoj suza prosuh.
O, ne na te, sliko bajna,
Što mu prve krasiš liste,
Očice su tvoje čiste,
Nevina ti lica sjajna.
Još me danas blago gleda
Tvoje oko iz pozađa -
Mjesečino tiha, blijeda,
Lomnu brodu vrh komađa!
Ne mogu ti "zbogom" reći,
Ponijet ću te tamo, tamo,
Gdje će Bog nas vidjet samo
Sveznajući, svevideći.
Ja ću propast po sudbini,
Ti se na me nasmij mrtva;
Ah, tvoja sam osto žrtva,
Slatka mašto mladosti mi!
Ja se s vama samo dijelim,
Što ste meni milost dali,
Opili me, ovjenčali
Čemer-cvijećem neuvelim.
Otrov mi je grud zagrijevo,
Podivljo me u lijetu;
Bez otrovi ne bih pjevo,
Ta bio bih lago svijetu.
I - sad sklapam knjigu ovdje
Pa očikam jedva časak -
Sitno zvonce - srećni glasak,
Da se pođe... nekud pođe...
Ni veselo niti plačno,
I bez cilja i bez volje,
Niz neznano pusto polje,
Mutno, mrtvo, beskonačno...
Vienac, 1898.

Na golu sjeđah kamenu

Na golu sjeđah kamenu
I gutah koru hljeba;
Preda mnom je u kaljuži
Svjetlopis ležo neba.
Pristupio mi čovjek tad
I gladna psina neka,
Sve psetu dadoh - čovjeka
Odagnah od sebeka.
Nu u taj trenut anđeo
Iskrsnuo pred me,
Uperio mi u srce
Mač ljući vatre same.
Ja brk mu zgrabih oštrice
Od ljudskog srca tvrđe
I rekoh: Po svoj prilici,
Je l', ti si - Milosrđe?
A nu, gle, zidah Šarengrad
Od malih svojih nogu,
I u njem divnu crkvicu;
Tu svom se moljah Bogu.
Ah, tu su mogli ući svi
- I veliki i mali -
I ušli su, i ušli su,
I sve mi zamazali.
Ne trpim blata. Bijah ljut
I vabnuh paščad na to;
Na masni li su došli pir,
- Sve ližu ono blato!
Na ruci njina, sjaji se,
Gle, slina blagodarna,
I od nje puče, anđele,
Aj, oštrica ti žarna.
Il slina im, il suza li
Jednaku vrijednu hvalu;
Dok nema mane sa neba,
Ja nisam kriv moralu!
Al tko da plati suze mi
Za srušenu divotu
I svježu srč, što žrtvovah
Za glupu laž životu?
.... I vidjeh onda - anđeo
Ukočio se samo,
I ode glave spuštene,
Ah, bogzna kud i kamo.
Pa ostah sâm - bez anđela,
Bez čovjeka, bez zvijeri;
Svjetlopis gledam u blatu
Svih neba deveterih.

Na odru starog ljeta

Čuti ćeš sud gomile...! (Puškin)

Još mlad i zelen - a već sâm -
Na trošan mi je stolac pao;
Bljedolik svjetla drhtav plam
Po licu mu se nujit stao...
Bijaše pjesnik - krvi kap
Baš svaka mu se pjesma zvala,
Bijaše pjesnik - suzâ slap
Bje sve što j' pjesma njemu dala!
Ah, cijelom srećom svoga vijeka
On harač svojoj plaća vili,
Dok stupa stazom gdje ga čeka
Užitak kad ga zemlja skrili!
Ah, cijelom srećom, al još nigdje
On nije kleo kobi svoje,
Ta znao je gdje se vječnost zide,
Da tuj i tjeme krvavo je!
Bijaše pjesnik, al ne taj
Za slavom samo koji hlepi,
Već onaj koga sladi vaj,
Jer sreća braće mir mu krijepi!
Bijaše pjesnik, ali ne
Na nakovalu stih što kuje;
Iz čaše kaplje rumene
I rujnu zoru prorokuje!
Bijaše pjesnik, ne od onih
Što vilu znaju uz pun džep
Pa kliču: živ'te, milioni,
Kad praska vitih boca čep!
Osvitkom onda drugi dan
Iz čađavih se jama vuku
I plaču: ja sam nevoljan,
Al prorok nade svomu puku.
Od vjerovničke bježeć hrpe
U osaminu zdvojni srnu
I ondje tuže, ondje trpe,
Te kolijevku si kunu crnu!
Na grob si strašnu kletvu rote
U skute krijuć trošno lice -
U sanji bijedne su sirote.
U zbilji - proste kukavice!
Da, kukavice, krivac tko je,
Da bile su im slabe snage;
A pjesnik, čovjek duše blage,
Okrijepit žudi milče svoje!
Da, kukavice - gdje je grijeh
Što uveče smo puni duha,
Što uveče se ori smijeh,
A sutra - niti kore kruha!
Ej, silnog su im pjesme dojma,
Kad rađaju se, pjesnik kleca!
I padne - proza nema pojma,
Kol pjesme zlobna jesu djeca!
Bijaše pjesnik - takav ne,
Već pravi boštvu svom svećenik
I trijezan čovjek i trpljenik
Od utrobe jur majčine!
Odojio ga prijegor suh,
Odgojio ga vječni boj,
Othranio ga skrban kruh,
Napojio ga mrzli znoj...
Je l' slučaj il je kob to bila,
On osta gladan, osta sâm,
I baš kad ponoć muklo bila,
Bljedolik mu je drhtno plam,
I on se prenu - - to bje čas,
Budućnost kada prošlost srazi,
Kad prerađa se život vas,
I novi tok je novoj stazi,
Aj, on se prenu - noći one
Vjerovao je boljoj sreći,
A danas ćute prsi bone,
Da jad je njegov sve to veći.
I mislio je, kud se sve
Jur moto nije, da se spasi,
I kako nade zginuše
Ko skršen čamac u talasih.
Aj, mislio je, kleo nije,
Tek pitao je: zašto tako?
I plakao je, gorko plako,
Baš ko da nebo suze lije,
I nepogodâ cijeli red
I zamrznulih nada led,
Trpljenja povijest, listak bolni
Pred njegovom se suzom javi,
A na taj udes neumolni
I mozak mu se zakrvavi.
Priklonio je čelo svoje,
Na papir teška kaplja kanu,
I pito se je: rane moje,
Koj' lijek vam ovim ljetom svanu?
I pitajuć se, plač ga smota,
Ta gine ljeto i - sirota.
Još mlad i zelen, a već sâm,
Na trošan mi je krevet pao;
S daleka sijeva pjesme plam,
A on na slami drhtat stao - -
I snilo mu se, ne bje san,
Već suzom mu se miso krala,
I duša mu je uzdisala,
Mahnitao je nevoljan -
Drhtureć sve je jade zrio,
Što jur ih davno pregorio,
I gledao je redom, redom
Za jadom bijedu, jad za bijedom -
Čuj, još mu tužno srce para
Nad odrom sreće gorak plač,
A zveka kuke i grobara,
Aj, kolje, kolje kao mač!
Al minu sve, a ljuta glad
U utrobu se vlačit uze,
I tô ga prenu: što ćeš sad?
On pitao se sve kroz suze.
Da, što ćeš sad? ta skrbit, radit,
Uživat svoga lica znoj,
Poštenim krušcem život sladit,
Pošteno rvat dužni boj!
A jur ću - misli - naći gdje
Božansku dušu, uzor koj',
Da spozna misli poletne,
Da spozna plamni zanos moj!
I misleć tako, u svijet zađe
Plamenit, lakom sve na trud,
Al - ledna srca svuda nađe
I okorjelu, tvrdu grud.
Ni to ga nije mlada smelo,
Ta srce mu je uzavrelo;
A vatru srca led još budi,
Na vatri će se ona sleć,
Pa nek se kora zimom zgrudi,
Pod krutim ledom val će teć!
I prevareni plamnik mladi
Skamenio se časak jedan,
Snenadili ga novi jadi,
Ah, o tom nije snivo bijedan.
I stajao je tako dugo
Ko očajnik na pakla vratih,
A onda šapnu: traj mi, tugo,
Tek nemoj mi se zdvojnost zvati!
I sjetio se na žar prvi,
I sjetio se slatke brige,
Kad on je nekoč burne krvi
Sveznadarke si listo knjige,
A u njih zlatno bilo ime
Baš sjajno ko i alem čist,
I on si usni da je njime
Osvjetlo Bože rajski blist.
- - Da, k njemu idem, zdravo da si,
Ti moga srca diko prava;
Oj, ti me pojmi, ti me spasi,
Sirotu, što te obožava!
I krenu pjesnik - grud mu bije,
Nedoželjen se uzdah vije
U hladni onaj svjetski zrak
I pliže po njem, strijele trak
Ko da si ledom traži pute
Bez groma, ta još usne šute,
Jer rekoše mu da za sada
Gospodin zborit "nema kada".
A kad se vrati za čas koj',
Uvedoše ga, Bože moj -
Za prviput je onog zgledo,
O kojem prosni mladost svu,
Ko mladić i ko slabo čedo
O svojem snatreć uzoru.
Bijaše muž to stasa krepka,
Trbušak bje mu teret vas,
Pod vratom meso - baš ko klepka;
A svakoj zgodi priklon glas.
I dok je drhto pjesnik mladi
U dobi kad se suze rone,
On otresnu se: kakvi jadi
Pod njegov krov ga danas gone?
I trznuo se vilin brat,
I jeknulo mu srce jadno,
To bilo njemu prvikrat,
Što sluša boštvo, pa tol hladno!
Al što je mogo, pjesmu pruži,
Svom uzoru ju na skut pusti,
A on ju okom zaokruži,
Pa službeno si nabra usti...
A - tako, pjesma? kako spazih,
Imade štošta tuj posrijedi,
A pamti: svatko neka pazi,
Da svojih "viših" ne uvrijedi!
I ja ti nekoč, mladče moj,
Baš bijah tako lud ko ti
Pa mislio sam život svoj
Žrtvovat vječnoj oluji;
Al - vijek se mijenja, pa i ljudi,
U praksi ti se učit treba;
Te sad ti i moj razbor sudi,
Da trbuh ti je kutić neba!
Ta gle, na primjer - pjesništvo,
To ludost ti je, dijete moje,
I moli Boga da to zlo
Sad odvali od glave tvoje!
Na, gledaj samo - što ti j' bolje,
Da za druge svoj tupiš duh;
Ti jalovo mi oreš polje,
A - tim si nećeš steći kruh!
To sad ti velim, a ti pazi,
Po drugoj da mi kreneš stazi,
Jer inače ću cijelom brigom
Ja morat gledat što mi radiš,
Da jošte kakvom ludom knjigom
Med pukom bune ne sagradiš!
A sada, zbogom - zadnjikrat
Još velim, daj se ti osvijesti
I - do bijesa - već jedan sat -
Zakasnih - zbogom - idem jesti!!
I uminu ko živi glad
Na vrata finih od stakala,
A sve što začu pjesnik mlad,
Bje mljesk još njeg'vog ideala!
Aj, da ste znali kakva bo
Tad u srce se njemu upi,
Zagrabiv čelo plameno,
Na vrata bijedni mladac hrupi -
I jurio je svud i svud,
Dok u srcu mu vrio pakô,
I nije znao na pô lud,
Bi l' smijo bi se, bi li plako?
A tko da pojmi, tko da zna,
Baš prevarena duša što je;
Joj, srce ti je Golgota,
Kad izdaše te nade tvoje!
I bezutješan, kad je sâm
Uz plamen svijeće drhto žut,
A na srcu ga stisko kam,
Po mozgu huj se vio ljut,
Pa suzom kad je jade piso,
Utješljiv uza nj pjevnu glas,
Blagoslovna ga uzni misô:
Posvetit knjizi napor vas!
I prosniv cijelu božju noć
U pjesmi novog svoga kroka,
On drugog dana vedra oka
Osnutkom novim tegnu poć.
Oj, koli milo njemu bje,
Kad slušao je pisca stara,
Gdje duše plamne, vatrene,
Sve milo s njim se razgovara;
On pričao mu borbe svoje,
On tješio ga neka radi:
Krvav'te, sinko, čelo svoje,
Jer patnja diže, patnja sladi!
Ja vidim da vas vila obra,
Da budete joj borac nov;
Oj, pjesništvo je majka dobra,
A život njen je - blagoslov!
Al pamtite, nek značaj čvrst
U vami žilje svoje plete,
Ponesi najpre sâm svoj krst
Pa onda viči: trpi, svijete!
Ne vrijedi mnogo prazna vika,
Kad sâm na svoje geslo pljuješ,
Na stazi tad si značajnika,
Kad vlastit zakon i sâm štuješ!
Talenat tek se ondje taji,
Poštenje gdje je prije hljeba;
A genij time ljepše sjaji,
Čim manje traži, manje treba!
Al kad je u vas toga duha,
To ostajte nam vjeran brat;
Gorčinu spoznav knjižnog kruha,
Još slatkim ćete njega zvat!
Da, to mu kaza pisac star,
A u njem nova vatra planu,
U žilah strujnu novi čar,
Na oku zanos suzom svanu.
I radio je, pjevao je,
Slavuljak sad je, sada grom;
Kroz pjesmu mač mu sijevao je,
Bje potres drijemu, zlobi slom.
Al - oj, ti žaru srca, muko,
Tko ne bi nujnim glasom kuko,
Kad vidi iskren da mu j' trud
I korist braći - vječni san,
Pa ipak hladnu onu grud,
Za koju misliš noć i dan!
Oj, piši, pjevaj, suze toči,
Uskraćuj sanka samom sebi,
Uz slabu svijeću gubi oči,
Ta zginuo bi, kada ne bi,
I reci onda: evo sad
Ja pružam vama knjigu ovu
I ja se nadam živ i mlad
Još svoga rada blagoslovu!
Pa kazat će ti: man' se sanja!
Naš narod nije stvoren za to,
Tuđinstvo dneva svakidanja
Unaša međ nas suho zlato!
Oj, Bože, eto tim te krijepe
I tim ti jare božji plam,
Mniš: svuda naći duše lijepe,
A našao si leden kam!
I plače, plače vjeđa mnoga,
Književnost kad nam mladu zrije,
Gdje klecava joj klone noga,
Jer mnogi rađe tuđe grije!
Ah, otrovani niski duh
Još molit moraš svjestan rada,
Da isprosiš si dnevni kruh,
Da ne umre nam vila s glada!
Aj, grozno to je - pjesnik kriknu
I klonu čelom na tvrd log,
Ko ranjen lave svijest mu riknu
U pravednosti gnjeva svog.
S daleka negdje pjev se širi
I glazba mami nošku laku,
A njemu na log mjesec gviri
I čestita mu sreću svaku.
Ha sreću! šapnu prezirno
I sklopi oko krvavo,
Jer gluha noć je - gasne svijeća,
A pjesnik drijemlje: što je sreća - -
Poljubio mu vjeđe san,
A pred okom mu svano dan
I škripnula su trošna vrata,
A sjena neka njemu kroči,
Pa bujnom kosom vala zlata
Krvosuzne mu utre oči.
A on ju gleda - sve, ah, svoje
Žrtvovao bi za taj čas,
Ta ono slatko milče to je,
Za kojim gine vas i vas.
On slušao ju što mu zbori
I kako sve mu jade briše;
Anđelak - misli - sad ga dvori,
Božanstvo - ćuti - tuda diše,
I kao prorok čist i svet
Govorila mu ljubav mila:
Osvijestit će se i naš svijet,
Veličat će se naša vila!
A gdje se lovor milo vije,
I blagim hlatkom ondje plodi;
Za knjigu samo neka žije,
Za knjigu tko se na svijet rodi.
Književnik tad će moći naš
Ne strepeć da će mrijet bez kruha,
Slobode svoje štujuć čas,
Razvijat krila svoga duha.
Pri ralu ori, a pri peru,
Od pera živuć, čuvaj vjeru!
Umuknu djeva, minu san,
I zginu što je on maštovo,
Kroz malo okno sjaji dan
Čestitajuć mu ljeto novo!
A pjesnik, hladeć čelo vruće,
Tad desnicu si na grud stavi
I mireć srce još dršćuće
Oćuti božji zanos pravi...
I pitajuć se: sreća što je?
Na djevicu se onu sjeti,
Al spomenu se kobi svoje
I plakao je, Bože sveti,
Na papir žut mu suza kresnu,
U suzi suzna kipi misô;
Aj, svijet ti samo čita pjesmu,
Al ne pita se čim si piso?!
Al neka živi pjesnik moj!
U kušnji samo duh se jači,
Junake rađa samo boj,
Do zapećka se slabić vlači!
Ta danas plačeš suzom jada,
A sutra suzom boljih nada,
Tek jednu vjeru genij zna:
Za narod radi i u znoju
Poštenjem vjenčaj dušu svoju;
Da, tô je lovor lovorâ!
Bugarkinje, 1885.

Nevinčetu

Probudi se... gle ga... zlato!
Kakve su ti oči male!
Probudi se - a i na to
Usne mu se nasmijale,
Nešto gledi, nešto sudi,
Slatko tepa, slatko diše,
Nešto gledi pa se čudi
I ručicu malu siše.

Aj, što zuriš u nas tako,
Što bi, čedo, htjelo znati?
Aj, što zuriš, i onako
Dost' ćeš rano progledati.
Šarne sad se slike čine
U nesvijesti oka tvoga,
Al će minut ko što mine
Slast od mlijeka majčinoga.

Aj, što zuriš u nas tako?
I tvoje se svjetlo budi.
Aj, što zuriš, i onako
Otrovat ćeš rano grudi.
Ti se čudiš ovom šaru,
Istinu bi znati rada;
Saznat ćeš je po imenu,
A nać ćeš je - ko i sada!
Vienac, 1891.

Noći

O, ti, što svilom brčna perja,
Ko silna noja zamah šuškav,
Sve širne kraje neizmjerja
U sanak nijaš tih, ljuljuškav!
Ti, pričo noći šumnih riječi,
Razaspi dugu od sto šara,
Da slušam gdje ti đerdan zveči,
I varkom hitar jezik vara!
O, dođi... reci: Daj zaklopi
Te trudne oči, brižne tako,
I studno srce daj otopi
Na varci bolje neg - ovako!
Zagrli sve to, bit što neće,
Il čim te prošlo draška doba, -
I od čeg trajne nema sreće,
Sjem lude kuće ili groba!
Jastučkom prsta daj utuši
Na vjeđam drijemnim oganj ljuti;
Životu budi, cijeloj duši
Bar trenut, trenut vječne sluti -
I miješaj divlje boje žarko,
I o trn ruže vješaj mlade,
Ti, jedina o slatka varko,
Što ne laskaš nam sebirade!
Dovabni onaj šapat zore
Iz mojih dana prošlih davno,
Kad iznenada trak sa gore
Na svježe pade more ravno,
A ja tek samo evo letnuh
Na mamak prve pjesme zori,
Na talas i na zemlju cvjetnu,
A sunce gori - gori - gori.
O, pričaj, što je klokotao
U škrapama mi Jadran sinji,
Kad toplim me je valom zvao:
O, igraj, plivaj i djetinji!
I širok kad mi duh ulijevo
O neizmjerju i slobodi;
Sva duša tek se grije evo
Od prve zrake što je rodi.
O, miješaj više boje žarke,
Što vijek me niže skido s neba;
Što dalje baješ, više varke
Na suhi kostur priči treba,
I što - ah, možda zato dođe,
Da srcem hvalim dragom Bogu,
Te sve što vidim živa o'dje,
Bez suza gledat ja ne mogu!
Pozlaćuj sve to, s čeg me peče
I mozak moj i srce strasno,
Pa sve je zbliza il zdaleče
I patničko i nesaglasno.
I sve je bol i sve su jadi,
I kroz smijeh sve se na plač daje,
I sve što ja bih grlit radi,
Sve gladim košto rana da je.
Pozlaćuj suhu sliku zbilje
I žedno srce tlapnjom opi',
Tek ne truj mišlju lažno milje,
Da o suncu se sanak topi!
I sjen da draga izginut će,
A prevarena pusta mašta
U prazan zurit onda kut će,
Gdje šaptala si svašta... svašta...
Prosvjeta, Zagreb, 1899.

Ouvertura

Snažno je mirnulo cvijeće šarnih sa gredica rajskih
Ko da je za kišom nagli vjetrić mu ljuljnuo glave,
Raznio opojni etar sočnih sa latica majskih,
Pelud sa lipa, ruža i trave.
Sve je treperilo lako zlatnoj na sunčanoj žici
Jasnim pod jutarnjim nebom; srebrn oblačak i voda
Plavom se hvatahu parom. Tu je - ko miso u slici
Stajao otac ljudskoga roda.
Bijaše vedar i mlađan. Velike otprte zjene
Lakomo srkahu boju, oblik i gibanje svega;
Sve mu je pjevalo himnu; dlanaste paomne sjene
Pružahu zelen šator vrh njega.
Sve mu je šuškalo nježno; kapljica biserne rose
Viseć o latici lijera čišće se sjajila nije
Negoli glatko mu čelo, bujnim pod rudežim kose
Žarka dva sunca - oči mu dvije.
Opijen raskošnim srhom zadrhta polubog raja;
Nije već mogao drukče... pade po edenskom prahu,
Cijeli da obujmi svemir, cjelovom strasnim bez kraja
Sve da u jednom popije dahu.
Pa je poljubio zemlju. Mlade i nevine grudi
Velike buduće majke usnicom tako je vrelom
Goreć u želji, da grli, dršće i stišće i ljubi,
Spaja duh vječni s vječitim tijelom.
Polubog zani se tako. Vječna je međuto sila
Zašla u utrobu vječnu, rodnu i vruću i mladu;
Žarki je, svesilni cjelov životnim kucajem bila
Puco ko pupolj u paome hladu.
Kada je zirnuo okom polubog Edena cvjetna,
Kraj njeg je klečala Eva. Dječja joj lica i prsi
Bjehu ko jagode prve, s kože ko rumen je ljetna
Dahnula mladost opojnim srsi'!
Uprav je prviput vidje. Sama mu krepka ramena
Strasno se razviše spram nje. Trzaj i drhtav i vreli
Savi ga, kada mu šane ovo ni dijete ni žena:
Moj si! - i oči staklo joj preli.
Sav mu se uzljulja Eden: ko da na velikoj plimi
Nose se lotos i palme, nebo da dostojno svijetli,
Ptičice cvrkuću u snu, a on na toploj pučini
S njome da pliva, ziba se, leti...
Eden je pjevao pean: gusto je nad njima lišće
Drhtalo s disaja toplih, drhtalo tiše i tiše,
Slatku im skrivalo tajnu, cjelove nikada čišće,
Ljubav al' zemsku, al' nebesnu više!
Uto je huknula sova! Naglijem trzajem skoči
Ljubavnik prvi i žena. Mladi joj obrazi sjajni
Zoricom gorili nijesu. Umorne mutne joj oči
Bjehu okean - bezdan i tajni.
U njem se pušila po dnu zaludna Abela žrtva,
Kainov nekažnjen žig je plivao morska ko zvijezda,
Bešćutna sjeđaše povijest suha kraj lovora mrtva,
Rasuta perja, zgažena gnijezda...
Trznu se s očajne slike praotac koljena ljudi,
Naglo je pobriso oči, lažni da skine im blijesak;
.... Edenom zaori uto riječ iz gromornih grudi:
Množ'te se - kao u moru pijesak!

Pjesma moje sreće

Blago onom koji ima zlata,
Mnogo zlata, mnogo srebra bijela,
Pa još koji križić oko vrata,
Pa još koji vjenčić oko čela!

Blago onom, koga rese časti,
Pjevaju mu topovi i zvona,
Blago onom, komu je u slasti
Svijet cijeli šumna plesaona!

Blago onom, te u tihoj noći
Samo gali pune želja grudi;
I dok sanja, kad će draga doći,
Već ga draga cjelovima budi!

Blago vama, stoput blago svima!
Šapćem crno nebo gledajući;
Blago vama, među umrlima
Odabrani, slatko pirujući!

Meni nema časti niti krune,
Nema zlata, srebra nema bijela;
Imam grudi uzdisaja pune,
Crne brige sjede ispod čela...

I vlačim se kroz vesele čete
Kao nešto, što za ljude nije;
Misô mi se ko sirotno dijete
Od kutića do kutića vije - -

I korim se: još je jada dosti,
Više, više neg sam suza lio:
Prosjak traži na smetištu kosti,
Što gospodski pas ih ostavio!

I ja rado gladnoj onoj sjeni
Suzu brišem, i srcu je lako;
Blago vama; al kako je meni,
Vama nikad neće biti tako!

Po pučini

Po pučini čamac klizi,
U njem voze srce neko;
Sustalo je pa je stalo
Lutajući predaleko.
Ljubilo je, vidjelo je,
Gdje se grle raj i pako;
Umrlo je prije smrti,
I sada ga voze tako.
Ispod lipe kopat će ga,
Gdje se hitre ptice ljube;
Onamo će mrtvo slušat
Golubice i golube.
Onamo će mrtvo gledat
U zvijezde i nebesa
I u pelud lipe rodne,
Što ga vjetrić na njeg stresa.
Onamo će ležat mrtvo
Vječne noći, vječne dane;
Nad glavom mu križ od trnja
Od ružice raščupane.
I kad jednom nad njim jekne
Strašna truba zadnjeg dana,
Iz tog groba zaplakat će:
Pustite me zakopana!
Savremenik, 1906.

Prosinačko sunce

I opet zapada sunce; tamo za linije jasne
Gorskomu predjelu snježnu pada u pahulje eno;
Zlaćani velik monogram božjega imena gasne
Plavoj na svili protkan crveno.
Ravni mu traci dugački, silne ko mjedene šipke
Krepko se pružaju u zrak, zadiru vitu o jelu,
Što je vrh velike gore mahaljke savila gipke
- Crna palmeta na modrobijelu.
Sunašce tone i tone... trenutom bljesnu još samo,
Nesta ga zadnjijem žiškom, časom i naglijem mahom,
Ko da je krajcarsku svijeću neko na povoru tamo
Zgasnuo usta punijem dahom.
Umah je bljednuo oblak - prije je ličio rujan
Čipkastu prevjesu toplu, mladost što japri ga zlatna,
Pa mu se zgrušala krvca, i on se objesi nujan
- Zgužvani komad mrtvačkog platna.
Sutonske velike mrlje do neba rastu sa zemlje
Ko da pod oblačje gore kaljava diže se para;
.... Umrije majčica zemlja, kroz vodu evo i grmlje
Duša joj na sud plašno tumara.
Niko joj ne pjeva pjesme, niko ne govori ništa,
Niko je ne žali, niko, šutnja sve gluha je svuda;
Umrije, kako i mrije krvnica bezbrojnih Hrista,
Majčica plodna bezbrojnih Juda!
Tako je umrla ona; - kršćanskim želim joj srcem,
Neka je umrla jednom! Pokoj i dobrim i zlima!
I sâm ću spokojno leći, lednim ću ostati mrcem,
- - Bje mi u ovom glumištu zima!
Ah, al i mrtva joj usta masku su stavila kletu!
Sutra će božićni mjesec opet se pošalit jadno;
Svoje će iznijet sunce - dostojnu medalju svijetu
Kroz oblak turit kratko i hladno!
Božićna brujat će zvona, veselo žagorit sve će,
Smrznutu gazeći cestu, u nebo gvireći mrko;
Sama će sebe varakat, tračak da osjeti sreće;
- - Smiješ se licem, srce o grko!
Blijedim pod maglenim svjetlom svi ćemo blezgati složni;
Da se je nadat ljepoti, suncu i nebištu plavom,
Srećni ko pisarsko lice, kad mu je predstojnik možni
Ropski na pozdrav kimnuo glavom!

Primorkinji: 1. Pjena mora

Pjena mora - bijele grudi tvoje,
Sitni biser pod koraljnim usti,
Glasak milen - ko da vile poje,
Kad se na žal bajna večer spusti.
One oči - tajna su dubina,
Onaj odah - ko da lahor diše,
Pa se, dušo, vodena modrina
Tajnim šaptom razdragana niše...
Tvoja mladost - nebo otvoreno,
Drhtaj sunca povrh vala zlata;
Moja nada - jedro polomljeno,
Moja sreća - za pjenu se hvata!

Primorkinji: 3. Moć zagrljaja

Daj da tisnem cjelov na ustanca vrela,
Ovijmo si, dušo, ruke oko vrata!
U ljubavnom plamu svetog kod propela
Molimo se tako za trpećeg brata.
Moje čelo mračno na grud ću ti svinut,
Slušati ću kako srce kuca tvoje;
Suza će se moja u prah tuj rasplinut,
Ljubav će ju svetit na spas braće moje!
Gledat će nas zemlja zagrljene tako,
Anđeli će poznat boga vrh bogova,
Budit ćemo mrtve, ta zar ne bih plako,
A na tvojih njedrih, suzom blagoslova?!

Prolaznost

Dođi amo - - slobodno me nosi;
Svejedno mi i kad bi me takla
Lednom usnom, pogledom od stakla,
Što nam život ko i travu kosi -
Svejedno mi - ne branim ti hira;
Nisam piso zakonik svemira!

Dođi amo - - zlatila mi ime,
I med prve pisala me makar
Sve u ploče: u mramor i bakar,
Najvječnije među besmrtnime;
Svejedno mi - - ne burka mi čuvstva;
Nisam piso zakonike društva!

Dođi amo - s prijestolja me sruši
I u crne tamnice obori;
Nek svjetina porugom me mori,
S prostačkijem šakama nek guši;
Svejedno mi - ne poželjeh kruna,
A od tebe ne ištem računa.

Dođi amo - žile mi raspali,
Vatrom pakla krv mi otruj vrelu,
I od mukâ na teškom raspelu
Ludačku mi stezulju navali;
Svejedno mi, i gdje strah me nije,
Pružit ću ti ruke obadvije!

Na bojišta i na razbojišta
Po svijetu me krvavom odvuci,
Poći ću ti nehajno o ruci,
Gledat ću te, neću reći ništa.
Ako katkad nijema suza kane,
To su tuđe zapekle me rane.

Dođi amo - mjesta mi pokaži,
Gdje sam nekad gorke plako suze,
Što ih svijet pojeftino uze,
Ogolivši idealne laži,
Reći ću ti: Trica bila mala
Svaka suza te je tamo pala!

Dođi amo - uz gromove reci,
Da priznadem veličinu tvoju,
Prkosno ću glavu dizat svoju,
U polomnoj tvrd ću stajat jeci
I gledat ću u nebesna vrata
Sedam nijemih tvrdijeh pečata!

Zašto? Zato jer nisam od svijeta,
S kojim sudi nijemo tvoje lice:
Zvijezde su mi braća i sestrice,
Duh mi lagan za granicu lijeta;
Ne znam groba, košto nisam znao
Ni kolijevke kad sam u nju pao.

Ja ću naprijed - bez suza i smijeha,
Ja ću kući gdje su ideali,
Igrat ću se s anđelići mali
Grešan u kost s pjesničkijeh grijeha,
Pa ću tako jednog mrijeti dana
Pred vratima grada začarana.

Onda kada, nakon duga vijeka,
Lubanja mi izbaci se suha,
U prilici eternoga duha
Ja ću lagan stati pred tebeka;
Zajednički kratit ćemo vrijeme
Gledeć kosti, očnice i tjeme...

Ne spominji samo onda ništa, -
Zajednički nać ćemo joj groba,
Usporedo mučat ćemo oba
Kraj njezinog vječnog pokojišta
Možda onda preda te ću stati
Pa zaplakat - il se nasmijati!

Providnost

(Narodni motiv)

Hranila je čedo majka
Kroz tri ljeta kojekako:
O preslici i o ruci,
Malo čedo prenejako.

U petak je nešto glava
Zaboljela čedo malo,
U subotu izdisalo...
U nedjelju u grob palo.

Zakukala tužna majka,
Kako kuka kukavica;
Kukala je neprestano
Sedam punih godinica.

Kad se sedma napunila,
Pa će osma da se množi,
Kucnu neko u pô noći: -
Anđeo sam - reče - boži!

Već su Bogu dodijale
Materinje teške suze;
Ako ti je sinak umro,
Bog ga dao, Bog i - uze!

I što nebo od vas radi,
Ako radi, to i znade;
Ustaj, majko, pa da vidiš,
Je l' ti tuga što valjade! -

Poveo ju anđel boži
Ravno noći u pô noći -
Oteglo se polje ravno,
Nikad tužnoj majci doći.

Padale su gorke suze
I na trnje i na cvijeće;
Kamen se je raspadao,
Kud se tužna majka šeće...

I tako su jadni došli
Na brežuljak neki mali -
Tu je noćni vjetrić zibo
Jedno tijelo na vješali' -

- Evo - reče anđel boži -
Takav bi ti sinak bio,
Pa otari svoje suze;
Bog je tebi dobro htio. -

A majka je grlit stala
Svoje čedo o konopu;
Ljubila mu hladne ruke,
Ljubila mu hladnu stopu.

Zgrozio se anđel boži,
Kad ko luda preda nj pade
I uskriknu groznu kletvu:
A što mi ga onda dade?!

San

(Slika)

Ko bijelo velo od tanane pređe
Širi se nebo bez kraja i međe.
I svud po velu u maglici bajnoj,
Ko biser sitni u hiljadu grana
O vratu nimfe s dna oceana,
Zvjezdice dršću na odori sjajnoj -
A u dnu mora eterna, zračna,
Ko suza s oka trapovijesna,
Ko suza - časom mutna i plačna,
Čas vesela, obijesna,
Zemlja se vidi - prašnjava mrva;
A u tu mrvu sila odvijeka
Usadi trnje i cvijeće bujno,
Ko krvca rujno i bjelje od mlijeka,
I - u svaku ružicu crva!

Mjesec se kupa u prozirnom moru,
I trake mu, mokre od eterne rose,
Svemirske sfere tresu i nose,
U dol i goru...
O, trako svijetla, o, svezo čvrsta
O ruci tajnog božijeg prsta,
O tebi nijemo, o tebi šutke
Cijeli se svemir reda i vrsta,
Na uzici kreću se - lutke! - -

Kad jadnik pomoć sa neba moli,
Ruke nebesima pruža;
I miris tako s hiljade ruža,
S trna i cvijeća moćno se vine,
S gordoga cedra, sa mahovine,
Tamo pred oblačna vrata.
I kako pane pred teške dveri,
Kruto tvrde i nijeme,
Najljepša onda od vilinskih kćeri
Otvara lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene...

U nje su oči sklopljene blago,
I kuda tihim korakom dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj da'ne sa grudi.

U nje nad čelom zvijezda treperi;
Al ne da svijetli; - čudna joj traka
Ne goni magle, ne goni mraka;
Čarne su trake joj žarke!
A što je bijelo - zlaćanim gradi,
A što je crno - bajno šareni,
A što je gorko - šećerom sladi,
Medom medeni
Čarovna zvijezda sanovne varke!

- - O, dođi! šapće cvijeće i šuma,
Libanski cedar, lišaj sa leda;
O, dođi! šapće i k nebu gleda
Ljubica ukraj druma - -
O dođi, o, dođi! tihano struji
S gora i dola, s dola i gora,
I s tisuće alga u bezdanu mora
Šapat kroz talase bruji -

A ona otvora lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene.
I kuda tiho, nečujno dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj kanu sa grudi.

- O, dođi! dršće s ptičijeg kljuna,
S pećina galebovih,
Sa lotos-cvijeta - bajnoga čuna,
Gdje kraljica priča plovi - -
Hiljada buba kresove pali
Grmu na tananom rtu,
A himnu pjeva slavujak mali
U sjajnom, čarobnom vrtu.

- - Eto je - stupa! Lako se ziba.
Tiho se biba
Talas na moru, na kopnu grana,
Ko pozdrav, želja i umor -
Još da'ne u počast makovi cvijetak,
I onda uz tihi šumor,
Ko velebne pjesme skladni svršetak,
Prirode disaj toplo se giba,
I grud joj vječito mlada
Pada i raste - raste i pada -

A na te grudi ko blaga majka
Lijepa vila, kraljica sanka,
Naginje uho i oči.
I kao kad majka pred zrake od svijeće
Ruku ko blago sjenilo meće,
I ona tako
Oblačje lako
Mjesecu stere po ploči.

Šušne li listak il ptica makne,
Cjelovom usne tiho ih takne;
Pogladi glatko,
Šane i da'ne:
Ja bdijem - spavajte slatko!

Senju-gradu

Čelik-značaj, zmaj plamenit,
Kad je gonit crna jata,
Na braniku lav korjenit,
Dižeš nam se, div Hrvata.
Vedro čelo
Kažeš smjelo,
Uskočki si strojan lik,
Kroz vjekove
Stare, nove,
Za slobodu mučenik!
Uz zagrljaj sinjeg mora
Razastro si vita krila,
Tu "orlovih" podno "gora"
Slobodi je kuća bila,
Kad je davni
Uskok slavni
Tu oštrio handžar ljut,
I od mora
I od gora
Odbijao okov krut.
Ko anđela lik stražara
Kruna kruni čelo tvoje,
Gdje se Nehaj, slava stara,
Ponad tebe nadnio je!
Ne, moj rode,
On slobode
Nikad nije bio strah;
Vijek joj cio
Vijence vio
Pradjedovski braneć prah!
Sva ti prošlost slave bajka,
Vječnog traja i pameti,
Kad uskočka znala šajka
Moru pričat o osveti,
Markov-lave,
Zmajske glave,
Valovlja ti krvav vir,
Tvojih ljudi
Plamnih grudi
Strašne smrti strašan pir!
Ko "orlovske" kršne "stijene"
Čestita ti krvca traje,
Duše žarke, neskučene,
Tvoje sjeme svud se znaje;
Plam u oku,
Plam u skoku,
Kad se strmi roda vrag.
Otkad posta,
Vavijek osta
Zelen lovor na tvoj prag!
Uz junačke sinke smjele
Vijek svoj viju krasne kćeri,
Krvi zdrave, žarke, vrele,
Materinjoj vjerne vjeri,
Pa Hrvata
Zanos hvata
Uz vila ti bajni roj;
Oko sijeva,
Divna djeva
Ko anđeo sjaji tvoj!
Poput bure s tvojih krši
Uzbuni se slava stara,
Lažna himba kad se vrši,
Da ti bistre oči vara,
Val se stresa
Do nebesa,
Smrt i užas zijeva svud;
Himba pada,
Pjev se sklada,
Opet pjeva žarka grud!
Sputavaju lava jaka,
Lavska duša u njem žije;
Kolju tebe siromaka
Tuđa milost, tuđe zmije,
Al niz krši
Tvoje prši
Povijesti nam zavjet svet:
Vrh grobova
Pradjedova
Ko junak ćeš bit i mrijet!
Senju-grade, stara diko,
Zlatna kruno svih Hrvata,
Duh slobode, tebi viko,
Slavljena se stijega hvata -
Naprijed - s Bogom,
S braćom, slogom,
Vijenac će ti čelo vit,
Kad se rodi
Dan slobodi,
Prvi trak joj tvoj će bit!

Smrti

Tajna vilo, što nam sklapaš oči,
Kad bi htjele da još malo glede,
Gdje u sreći il u kalu bijede
Šareni se ovaj život toči.
Ah, al valja da ti hire plati
Svega bitka zadnje zrnce svako,
Ne znajući, nit će igda znati,
Da l' je bolje ili gore tako.

Tajna vilo mramornijeh usti,
U kojih se zalud milost prosi,
Čije krilo vaseljenu nosi,
Košto dimom vjetar vije pusti,
Ti koracaš sigurno i tvrdo
U vjekove od vjekova amo;
Mi smo crvić što mu slamka brdo,
A penje se za dlačicu samo!

Tajna vilo! vječno ti je slovo,
Iako je našoj volji kruto
Što ti rušiš nemilo i ljuto
Sve što niče da oplodiš novo,
Što sve gine silom tvoga znaka,
I ta igra što je zakon čvrsti;
Al je građa vječna i jednaka,
Samo oblik - tu su tvoji prsti!

Tajna vilo! sve u ljudskom duhu
Čas je brzi, a tebi u ruci -
Smrt i život tek su ljudski zvuci
Bez značenja Prirodi u uhu!
I ja znadem da sam bio veće
Pre neg škrinu zipka mog života,
I ja znadem da me nestat neće,
Kad me tvoja vječna sila smota!

Sitna muha što se suncem kupa,
Mene tješi lako titrajući;
Ja osjećam, ptiče milujući,
Da smo isti i jednaci skupa. -
Tajna vilo, strah me nije mrijeti,
Svog se humka plašno spominjati; -
Onaj zakon, što mi živu svijeti,
Jednako će mrtva milovati.

Svemirom mi mirna miso hrli,
Tamo joj je bez granice meta,
Tu dječinski zakone goneta,
S prirodom se željna tajne grli.
Tamo joj se slabo oko budi,
Zemske rane tamo joj se liječe;
Ta ondje su vječne majke grudi,
Okle mlijeko svim jednako teče!

Tajna vilo, sruši i obori
Sve, što jeste, u prašinu jednu;
Provaliju svjetsku, nedoglednu,
U kaosnu onu maglu stvori.
Al uzalud: razorna ti ruka
Rasadnik je novih tvorevina;
Promjena si, promjena si puka
Nakon jednog nesvršena čina!

Mrviš brda kao snježne grude,
Sušiš one bezdan-oceane;
Led će biti, gdje su cvale grane;
Sve drukčije, da još drukče bude.
Kroz vjekove do vječnoga vijeka
Miješati ćeš ovako i 'nako;
Ja ne pitam što nas ondje čeka,
Niti pitam čemu je otako?

Ah, ta ti si s nama uporedno,
Atomi nam tvojeg vala pjena,
Korak svijeta samo tvoja sjena,
Čas nam svaki umiranje jedno!
Izišli smo, zapadamo s tobom
Na obzorju onih što nas ljube;
A kako je za mrkijem grobom,
Uzalud se u to misli gube.

Kako nam je pred kolijevku bilo?
Kako će nam pošlje groba biti? -
Ljudska tlapnja zalud tamo hiti,
Gdje je vrijeme pečat udarilo
Nijemoj leši na uvela usta,
Moždanima na života snagu -
Tu je Ereb, pustolina pusta,
I kud pošo, srneš po netragu.

Tajna vilo, sfingo mramorova,
Nesvijesna, vjekovita silo,
I jedini suče od vjekova,
Pred kojim je sve jednako bilo,
Ne dam maha uzdahu ni suzi,
Kad mi pjesma do tebe se šeće -
- - Zipko, grobe, zagrljeni druzi,
Ljudska suza rastavit vas neće!

Stara slika

Bojni redi - sve momak do momka;
Al bi bili valjani kopači!
Bojni topi - gvožđe potraćeno;
Al bi bili valjani orači!
A telećak - ao kože puste,
Al bi bila torba milosnica,
Što je babo darovima puni
Na badnjake i u dane svake,
Kad se vesô svomu pragu vraća!

*

- Desno! - Lijevo! - -
Naprijed! - -
Teško je, al
Zapovijed!
Kano strijela
Juri red;
Puška s puškom
Upored...
Stani! - Stade
Kano zid -
Kamen tijelo,
Kamen vid...

"Čuješ, Ivo - šapće Jovo -
U grlu me pali:
A panem li, podaj Mari
Ovaj prsten mali.
I maramu što mi dika
Na oproštaj dade,
I taj cvijetak sa livade,
Gdje joj dragan pade."

""Čuješ, Jovo! - šapće Ivo -
Nesrećno sam snivo;
Pokojni me moj babajko
U čelo cjelivo.

A panem li - ti se vratiš -
Pozdravi mi majku
I odnesi pozdrav ovi
Na groblje babajku.""

Jedan časak - još su ljudi;
Drugi časak - krv iz grudi;
Treći časak i - nebo se stresa,
To već nisu ljudi.
Već hrpe od mesa!

*

A u selu
Preko devet gora i planina
Jedna baka čeka sina,
A djevica svoju diku bijelu.
O duvaru slika visi,
Pred njom žiža sije,
U nju glede, u nju pilje
Seljakinje dvije - -

I gle čuda! zaljulja se
Ona slika stara,
Zaljulja se, s klina zdrava
Pade sa duvara.
A sirotam ko da srce
Puče srijedom srijede;
Ne, ne plaču, tek se samo
Ko dvije lude glede...

A po selu
Ide priča; gata se i baje;
Plaču seje, ljube, maje -
Ko u selu,
Gdje se svašta
Pod istinu i prima i daje!

A van sela
Vele: To su selske trice!
Ta dakako,
Tko bi plako,
Ako kakva slika pade,
Il protuže kukavice!