Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908)

Hristova slika

O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.
Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l' ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.
A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive - oprost sami, ljubav sama -
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.
Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.
I sad Hristos mrtvo visi - na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne - pomračena, zamazana.

Himna

Nasmij mi se, svijete mio,
Rani mi se na zlo dalo;
Trpio sam dugo, tio,
Uzdahnuo jače malo...
Ah, to biva, kad se luta
Po drugome carstvu negdje,
A ledena ruka kruta
Rastvori ti silom vjeđe.
Ne! Tuđe su staze ovo
I ne vode mojoj kući;
To je nebo ko olovo,
A pritište krv pijući.
U tom hramu na Sionu
Trujem samo oči drage,
U vječita mira zvonu
Slušam zveku krive vage.
O zagrm'te, žice, gromom,
Što najljuće kida stijenje,
Gle - već igram s divnom momom,
Ime joj je - ogorčenje!
Majka joj se vjera zvala,
Otac bješe sanjar ludi;
Rodila se divna mala
- Čudna l' čuda - usred ljudi!
Ko sirota puka bludi,
Med gomilam' srće, kleca;
Sva joj sreća, što poludi,
Kad pjesmicom katkad jeca...
Luduj, kćerko, vijek slobodna,
Lutaj svojih po nebesi';
Bude l' išta od tog plodna,
Prostit će se tvoji grijesi!
Ta čedo si divna braka,
Što ga ikad ljubav sklopi;
Mamurna si, svakojaka,
Otkad sunce tebe opi.
I majka ti umrije mlada,
Kad pometnu jadno tebe,
Preplašiv se divna sklada
Izmeđ svijeta - izmeđ sebe!
Pa - smij nam se, zvijeri plava,
Tek okreni leđa nama,
Nek mesnata tvoja glava
Grč nam štedi na usnama.
Da osmješak gorki, nijemi
U sav grohot ne sori se...
Ah, tad puca sve u meni,
Pa štropoće - rušeći se.

Groblje na umoru

Tiho mrije groblje staro kao baka u dno kuta,
Na čijoj su suhoj grudi pozaspala djeca mnoga, -
Pokrila im plašne oči, da već jednom vide Boga,
I klonulom rukom čuva mrtvo blago svoga skuta.
Pa umire onda sama ... mre nečujno, slatko, lako,
Od serafskog tiše perja, kad se krilom bogu klanja,
Od guguta slađe topla, kada golub ljubav sanja ...
Tiho mrije groblje staro, dozaspiva sve otako.
A onda se gruda prhka, što je sočno meso ždrala,
Suha mrvi, trula runi, dok s križevlja vjetar gnjila
Nosi cunje i crvotoč kao pelud asfodila.
Kroz ogradu rasklimanu obijesna psiče grla.
Sve raspala vitla srca i moždane s njima skupa,
Koracima ide diva, zaprašenim plaštem smeće
Pred stupajem što mu zapne - oholo mu silno pleće
Od divljega od smijeha po nebesim drsko lupa.
Pod petom mu bez štovanja oplakana sjeda gruda,
U vlastito tone ždrijelo, a grobovi sebiradi
Sami svoje jedu humke - ko da lipšuć s ljute gladi
Iznenada zadnjom snagom hijena si ždere uda.
Vrh rasapa bršivoga, poput lađe razbijene
Kapela se naže derna, kusast tornjić nad njom kima;
Kroz stoljeće zvonce malo praštalo se sa nje svima,
Ječalo je kao kajde od suzica salivene.
Na mjesecu i na suncu, na rosici svježem ćuhu
Leži groblje nasred ceste izbačena poput droba,
Tek lisica ili vuče u stravično, pusto doba,
Gladnom njuškom što mu češu ispucanu kožu suhu.
Divlji oganj uvrh trna mrtvačkoj mu liči svijeći -
O, hoće li iznad njega ikad boštvo grmnut trubom:
Na noge se, kanibale, što si slasno istim zubom
Jeo mozak poluboga kao i rep magareći!
- Šuti nebo, uvijek šuti, a sa glavnog križa tamo
Hristova se desna ruka otpustila s trula klina,
Nad divljom se njiše travom ko da pipa, da li ima
Za umornu jednu glavu jošte kakav kutić kamo.
Vjekovni je izraz Patnje zadnji osto povrh svega
Izdišući, krčajući iznad suza i grobišta,
Nepotrebna ko i život, neponjatna ko i ništa -
U očajnoj zjeni svijeta svedno s Njime il bez Njega.
I dok i On najzad pada, zviždnu signal... Srću eno,
Srću eno blatni, blijedi, što vijek jedu na po zuba,
Trnokope oštre nose, a noga im gazi gruba,
Gdje se Hristu spusti glava teško, čamno, izmoreno.
I oni će rovat grudu, raskinut joj zadnje žile,
Raznijet će joj prah utrobe i izbacit zadnje kosti,
Što ih nije probavila od staračke od slabosti.
- Pljuckat će se blatna slina, kud se nekad suze lile.
Na grobištu opojanu, na gnojištu poduboku,
Uz dosjetke i uz psovke kolodvor se novi gradi,
A sa njega kretati će ideali mnogi mladi,
Ah, u život - ko i djeve u bordele na istoku.

Ej, na križ, na križ

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,
Te gromne žice kaljajte rugobom,
Dovikujte, da moj ju zanos rodi
Tek zato, da bi trovat mogla zlobom.
Vi silni ljudi, kad vas pjesma prene
Uz grozni vapaj iz sna blaženika,
Kad gladni zub vam - kao u hijene -
Razdrobit segne - ljuta buntovnika!
Al čista pjesma pobjedna se vije,
I silni na gnjev smiješi vam se rađe,
Dok jedno želi i dok slatko snije,
Da ni raj ne bi snivat mogo slađe!
Slobode pjesma pjevajući moli,
Za narod bdije ma i mutnim okom,
Pod križem pada, da olakša boli,
Tek zato živi - Bog joj je svjedokom!
I što ju briga, da će šiba gnjeva
Na leđa past joj ionako jadna,
Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:
Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!
Pa nek vam dakle svaka šala prosta,
Pošteno pero slabu jači ruku;
Prokun'te pjesmu - pjesniku je dosta,
Da pjesmom svojom tare suze puku!

Ditiramb

Prekrasan život!
Kaljava cesta ode u maglu -
Digneš li glavu tamo k nebesim,
Past će ti na nos kapljica kiše!
Prirodo majko, - kako je tužno
Gledat te tako mamurna lica!
Kako su dosadne mojemu oku
Haljine blatne,
Maćeha zemlja što ih navuče
Plešuć uz svirku eterskih sfera
Okolo sunca...
Ah, ko da mari žarki vjerenik,
Što mu se baka dronjcima kiti!
Ta vječni svemir
Na njeg se smiješi,
I na bezbrojne očice bistre
Vječna praznina, djevica čista,
Plamen mu slatkih cjelova pije.
A on je ljubi -
Ljubi i dugim trakama žarkim
Sebi je svija.
I u nijemom cjelovu tako
Vjekovi ginu kano i časak,
Časak ko vječnost - - -
A ja na ovom kaljavom danu
Iz bare ove mislima plijem
Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
I vama, tajne pokretne sile,
Svemirski sklade, da vašeg mira
Udahnem tamjan!
Ah, tamo nema varave laži,
Ni suza ni ljudi;
Tamo me talas eterni ziba,
I ja u tihom, opojnom času,
Ne znajuć za se, uživam onu
Zaborav slatku, s koje se mrtvim
Otvara nebo.
Gorko je, gorko
Stajat uz odar vlastite volje!
A srce bješe žarko ko svijetlo,
Plameno sunce,
Čisto ko božje biserne zvijezde,
Želje, ko miris otajnog raja,
Da svijet grle, s njime da plaču
I da se smiju s njegove sreće;
Rođen da živiš na krilu lakom
Slobodne misli i da se kriliš
Navijek više - tražeći tamo
Edena kutić, najmanji za se, -
Survaš se onda... u kalnoj bari
Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
Ko munja, koju uguši blato,
A ona je mogla da razbija oblak!
Al opet - Zemljo majko, oprosti,
Ako ti gorku rekoh!
Ta ja bih rada, da divna cvjetaš
Ljiljanom pravde, ružom slobode,
Da budeš prvi svemirski alem
I prvi cvijet božije misli!
Kroz duge dane tekla je krvca
Napretku tvomu, zlatnoj slobodi,
A dobro znadeš, kapi kolike
Nikad ti gasna prašina popi!
I suze gdje su i genija smijeh,
Koji su s tvojih premudrih hira
Došli na luda kucati vrata?!
I gdje su drugi, gdje mnogi jadi,
Teži no cijeli svemir - -?!
Al opet,
Majko, oprosti!
Pusti mi samo, iz tvog da skuta
Na tužnu harfu istisnem koju
Iskrenu suzu - dar čovječanstvu.
A kada puknu i harfa i srce,
Onda nam budi mrtvima barem
Majčica bolja, kada zavijeka
Tebi smo samo pastorci bili!

Anđeo bola

Duga je umorna noć, crno je nebo i zemlja,
Kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće.
Možda je rosa od suza, što se sa neba vraća
Pa tiho na jadnike kaplje...

U gomili gospodskih kuća, u sjaju čarnih tapeta,
Nižu se kutići tajni, mirisni budoari,
Nad njima čađava soba - ta neka nesreća hoće
Uvijek sklad da kvari!

Tu se anđeo bola u vidu svijetloga duha
Nad prazni naginje krevet, da trudnu napipa nogu;
Al ništa - - na jastuku samo nešto ostade suzâ,
A jadnik luta - sprema se - Bogu!

Noćna zlokobna ptica vidje sa razvala stara,
Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka - -
I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama
Šuti vrh groba ljudskijeh muka...

Anđeo svetoga bola u vidu svijetloga duha
Stoji uz prazni krevet, eterno pritišće čelo,
I gleda, gdje se iz vode mučena povraća duša
Onamo, gdje joj je ležalo tijelo.

Gleda, kako se tiho nad prazni naginje krevet,
Trula kako se slama čudno svijetliti uze,
I sveti poljubac čuje, s kojim se mučena duša
Povraća, svoje da poljubi suze.

Gleda, kako se čisti u vlastitoj krvi i znoju,
U suzama srca svoga, i kako se diže tada,
O svojem rođenom krilu zapliva lako i voljko
Morem zvjezdanih mirijada...

Dolje - pod oblačjem tamnim crno je nebo i zemlja,
I kroz tu dosadnu tmušu nešto šušti i šapće - -
Biti će rosa od suza, što se sa neba vraća,
Pa tiho na jadnike kaplje ...

A gore - nad oblačjem tamnim, kud ljudsko ne vidi oko,
Alemi gore sjajni i živi;
Sklopljenih ruku i krila ondje se anđeo bola
Svojijem žrtvama - divi!

Al je lijepa...

Al je lijepa narav ova,
Kad je Vesna cvijećem kiti -
Al je teško, al je teško
U tom milju mrtvac biti!
I dok cijeli svijet se smije,
I dok život slavlje slavi,
Teško onom komu duša
Plač i smijeh zaboravi!
Već na kamu zabačenu
Trudnu glavu čvrsto stište;
Ne zna ni sam što mu oko,
Što mu puno srce ište;
I kada mu pogled suhi
Gdje o cvijetak zapne viti,
O, što jadnik gorko šapće:
Teško li je mrtvac biti!
Al je lijepa narav ova,
Šarno li je poljsko cvijeće,
Al je teško kad ti duša
Pjevat neće, plakat neće!
Već uz staze srljaš gluhe,
Ne mareći kud ni kamo,
Kano kamen što mu isto
Pao amo ili tamo.

Ah, kako gorko virnuh

Ah, kako gorko virnuh u tvoje oči obje,
Ti radoznalko mala, što pitala si sveđe
Od čega pjana bješe ta mladost moja negdje?
- I za ruku te primih i krenuh ko u groblje.
Životu prijeđe podne, te zgazih sjen preda se,
Kad k istoku mu pođoh po spomeni puteljku.
Ti kraj mene si išla, ko sestrica anđelku,
U prvu što mi pričest s oltara nasmija se.
Daleko pođoh s tobom po vrtu poharanu...
I gledah dječji hod ti i slušah sve bez duška,
Pod tvojom lakom nogom gdje suho lišće šuška,
A svaki list je, dijete, po jednu krio ranu!
Kad dođosmo do kutka, gdje prvu zvijezdu zgledah
Još puzila je mrtvo blijeda zraka njena
U božičinu oku, što usnam od plamena
Primamila me k srcu od polarnoga leda.
Bje Ljubav, čedo moje, ah, svesilna, što grli
Sve prostore i doba i duh i tijelo svega;
To pjevaše joj smiješak; ja klekoh ispod njega
I klicah: Vjerujem ti, moj sanče neumrli!
Sve ljiljane i ruže na podnožje joj metnuh,
Sve ljiljane i ruže, i suzom srećna roba
Zapajah vijene njene, a bajno, cvjetno doba
Šaputalo je priče kroz veče pramaljetnu.
Izrodih kćerku s njome i tad je tlapnjom lude
Okrstih dušom našom; al jedno strasno veče
U zagrljaju mamnu mat' njena meni reče:
Sad pojedoh ti dušu da krv mi žešća bude!
Izgubiv svoju dušu, odlunjah od matere,
I svaki džbun otada raskopah noktom tigra
I svoje suze zgazih i vidjeh kako igra
U svač'jem oku himba, u svač'jem srcu zvijere!
No krik moj već ne ori; kroz nekadašnju volju
Tek grč se katkad javi na nijemoj usni mojoj;
To kriče bog i đavo u vječnoj kavzi svojoj,
I požalit je prsi u kojima se kolju!