Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908)

Tvoj vijenac

Moj oltar - to je tihi dom,
A povijest - evanđelje;
Tuj prvim, dušo, zavjetom
Posvetih svoje želje.

I ja ti rekoh: za tebe
Žrtvovat sve ću svoje;
Al znaš li čim ću najljepše
Ovjenčat čelo tvoje?

Kad grmne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mač i vatre sijev,
Ja dijelit ću se tobom!

Do polja poć ću bojovna
U četi osvetnika;
A ti ćeš ostat mučena,
Ta - žena buntovnika!

Nad glavom će ti psikat rug,
Urlikat će ti zvijeri - -
I smijat će se da te j' drug
Baš izdao na vjeri;

A ja ću jurit razbojem
Ko osvetničko zrno...
Il da se vijenca dovijem,
Il da bih u grob srno.

I neću mislit kako ti
Tim ljuće jade snubim;
Ja želim, dušo, muku ti
Baš zato - jer te ljubim!

Na oštar ću te navest trn,
Na krvav put junaka,
I ti ćeš kušat udes crn,
Al - ti ćeš biti jaka.

Zanosit tvoga srca čar
Veselit će se gladu;
A od mene će bit ti dar:
Što ostavih te jadu!

Pa - kad te prijeka srva kob,
Kad smrt ti bude plaća,
Oj, možda, dušo, na tvoj grob
Oholit će se braća!

I pisat će ti zahvalu:
Bijaše žena svijesti;
A od tog krunu dičniju
Ne umijem ti splesti!

U zanosu

Što je ovo - ne znam što je,
Ali kida moje grudi;
Što je ovo, pa me trza,
U pô noći iz sna budi?
Ta i ja sam smrtnik samo,
Svim nam isti zakon sudi;
Rodila me smrtna majka,
Kopat će me smrtni ljudi.
Što je ovo što me nosi,
Kud se diže hitra lasta,
Što je ovo te me vitla
Kao bura uvrh hrasta?
Otkud meni smijeh divlji,
A što opet sve me zebe,
Otkud ono - te mi dođe,
Pa ne poznam sama sebe?
.... Pitao sam staru baku
- Svašta znade sijeda glava -
Pito sam ju s čeg mi oko
Katkad neće pa da spava?
Miješala je baka karte
Do voljice svoje site,
Miješala ih pa je rekla:
E, a što se ne ženite?!
.... Pitao sam popa stara,
Što mu knjiga o tom kaže?
Rekao mi starac časni:
Laže baka, karta laže!
A - caeterum - sve se čini
Da vam zloduh dušom trese;
To je napast, drago dijete;
Kajite se, kajite se!
.... Pošao sam do vidara,
Pričao mu svoje jade;
Molio ga - mudru glavu -
Odoljena da mi dade.
Mjerio me na dva stakla,
Sve od glave pa do pete;
Reko mi je: Pravo vam je,
Kad živite bez diete!
Uzeh knjigu, rekoh: Amo,
Što ti kažeš, nova vjero?
Čito sam je, čitajući
Sve sam liste poizdero.
A na koncu, ništa nema
Za te moje bolne grudi,
Ko da nisam i ja ono,
Što i drugi smrtni ljudi!
Al mi onda uto budne
Ko da leži svijet gluho,
A ja bdijem - meni neko
Šapće lagan stih u uho.
I ja stišćem papir bijeli,
Cjelujem ga kano luda;
Ah, tamo mi pjesma leži,
I krv mi je tekla tuda.
Aj, pa onda, kada spazim,
Kako suza papir šara
Onda shvatim što je bilo
Divlji vulkan sred njedara.
Al neka ga... neka vrije,
Neka bjesni, neka prijeti,
Nek raznese - srce ovo
Pjevajuć će umrijeti!

U maskiranoj gomili

Pjan je karneval - divljem u bijesu
Alkohol i noć škaklju u mesu -
Šapću se laži kroz vino i pivo,
Koljena dršću, dižu se grudi...
Veselo sve je, srećno i živo,
Što tren im prosto - ne biti ljudi!

O, alaj bliješte, gore i sinu
Te ženske oči u poludimu!
Opojno gore iz polumaske:
Žeravka čas ko munjevna letnu,
Fosfor što tinja Ivanjske noći;
Čas su ko iskra, trule u daske,
Što je zar ruka zlotvorna metnu!

Ciliču gusle... Pean užitka
Hvata se pasa, tijela vitka -
Vitla se, vitla... ciliču gusle - -
Resko i drsko, razbludno - milo.
Valom širokim omamna žara
Na oči, uši, ravno su ušle
Opojne slasti željno u krilo - -
Smanuše već mu mitna stražara!

De, i ja žeđam! Nazdravit žudim
U ovoj noći bijelim grudim,
Plećima što su mramor ko parski,
Rukama gojnim, očima sjajnim;
Svevlasti ženskoj, što sjedi carski,
Trepavkam vještim migom pod bajnim.
- I htjedoh piti, i - nisam mogo!
- - - O, čedo malo, čedo o bijelo,
Zašto je tebe dovela mati,
Rulja gdje ova krila ti blati,
Peto što ljeto kite ti tijelo?!
Smijeh da slušaš nervozne žudnje,
Pogled da gledaš propale bludnje - -?
- I htjedoh piti, i - nisam mogo.

*

Amo te, svijeta udesu kruti,
Sfingo ledena, usnama makni,
Mramornom pandžom srca se takni,
Rad sam te čuti!
Tuži te ovdje - ne znajuć ništa -
Ovo anđelče - pet mu je ljeta -
Tuži te rose kapljica čista,
Što se na percu ljubice blista...
Čelo i vlas joj, stasić joj viti,
Tuže te ovdje - u što će biti,
Šesnaesto kad joj ljeto procvjeta?

Nijema je stala besrdna avet,
Vjeri i umu podla rugavet:
Stoput anđelku strgaše krilo -
Igrački bit će, košto ih bilo!
I lijer cvate, cvijet se razda,
Jedan se truni, a drugi cvjeta;
Pjesnik što plače, ne plaču vazda
Curice mlade šesnaest od ljeta!

- Našto li - tisnuh - onda je meni
Srce da vene, život da grkne?
Čemu se moja krvca ledeni
Sluteći njenu zvijezdu, gdje mrkne?!
Čemu mi čuvstva udahnu ova,
Plakat da moram luđe i luđe
Tuđih grijeha, tuđih grobova
Zločine tuđe?!

- - Nijema je stala besrdna avet;
Ja uzeh čašu suza i krvi,
Lupih je o tu podlu rugavet -
- Sve nek se mrvi!

U katakombah

Oj, vječni grade, pobjedniče Rime,
Daleko oku, al ne srcu momu; -
Gle, u krv svoju piso sam ti ime,
Ja gledam tebe i na svojem domu
Te motrim tebe, grade moj, i o'dje,
Ko nekad tužan s Pincija17 zelena,
I mislim, kol'ko uzdisaja prođe,
Što pustih tebe srca satrvena!
Oj, vječni grade, sjećaš li se i ti
Bar onog jutra ispod tvoga neba,
Kad mrtav za svijet u crkvenoj sviti
Tumarah tobom - sit i presit hljeba,
Al gladan sreće, mira i počinka,
Ne moguć stišat bure svoje krvi - -
Ej, sjećaš li se hrvatskoga sinka,
Kad krenu rakam mučenika prvih?
Bijaše jutro, vedro kano oko
Junaka tvojih pod nebom slobode,
A ja se spuštah duboko, duboko -
I pustih, nek me crne misli vode.
Koracah tamom kroz svodovlje crno,
Po hodnicih od davna pametara,
Ko divljak kakav burno sam ti srno,
Oj, Rime moj, oj, misli moja stara!
U jednoj ruci drhtala mi svijeća,
A tužno nekud ko budućnost bijedna,
Dok desnica mi slaba i trpeća
Prislanja se k stijeni zida ledna.
Ah, kuda dalje -? klecala mi noga.
Bjeh samac tuj, a Hrvatska daleko!
Da molim? Jao, vrijeđao bih Boga,
I ja bih kleo, kleo, da bih kleko!
Tad čuj - -! ko glas da Erebom se gubi,
Ko ptica tajna sve mi bliže lijeta,
Ah, spoznah ga, to glas je, kad se ljubi,
Tim šaptom šapće samo ljubav sveta.
I digoh svijeću. Na zavoju staze
Uz drhtav plam ja dragih dvoje zgledah;
Gle, kol su sretni, milo li se paze -
I - zbrisah suzu ladnu ko od leda!
Je l' vidje kada golupče mi bijelo
Pod starom strehom uz goluba blaga?
Ah, i to dvoje tako ti se splelo,
Ko s tihom srećom ona miso draga.
I vodahu se u tom svetom muku,
Ne znajuć jada ni razornih bura,
Pa postadoše, ručicom o ruku,
Tol svježi ponad istrula kostura.
Pritajih se - - i gledo sam ih tako,
Gdje zure u te kosti isušene,
Što davno nekad zdrobiše se lako
Za vjersku misô na pijesku arene.
I gledah, koli kostur taj mi gleđu
Tol mirno, ko da smrti se ne boje,
Ta ljubav sveta sušila mi vjeđu;
A ja? Ja bijah bez utjehe svoje!
I skočih, planuh: Zar da samac lutam,
Bez svete misli, što me jačit može,
Da suze ronim i da čemer gutam,
Je l' tražiš to, ti svevideći Bože?!
Oj, daj mi ono, o čem mi se snilo,
Oj, daj mi svijet moj, da me lavom stvori;
Što kruži mene, to je mrtvo, gnjilo,
Života daj, il mrtva tuj me sori!
Poletih na zrak - prazan, pun očaja,
Pobjesnit mišljah do izbice svoje;
Sve sretno živi, samo duh moj zdvaja,
Što j' drugim sveto, meni prokleto je!
I srnuh, plakah: Vi nebesa gluha,
Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća;
Oj, tako vama svetog moga ruha
I suze ove iz oka trpeća!
Tad gle, gdje padoh kano brza strijela
Pred zide tvoje, o moj grade davni,
I spazih, ploča gdje ih kiti bijela,
A na njoj slovo, ko spomenik slavni.
Tuj čitah pismo: "Martiri di Roma".
Slobode spomen slavno im se žari,
I šapnuh: Znam se, nisam već siroma,
Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!

Uspomeni Augusta Šenoe

Kad još mi dušu maglen veo vio,
Djetinjstva dokle grijali me danci,
Kad cvijeća šar mi svaki trn još krio
I motali se svud još nevin-sanci...
Ah, svud kad milo smijalo se nebo,
I raj kad meni smješkao se cvjetan,
Kad nit sam svijeta ni utjehe trebo,
Već nošah dar, a ne znah - kako sretan!
Izvjedljiv vid mi na sve željan pado,
I gledah nebu one kruge tajne,
A lagan uzdah kidao se rado
Pod vedre zvijezde - božje oči sjajne.
Sve mladom vatrom u prsim je vrilo,
I čežnja rasla neznana i neka,
A nijesam znao što se u njoj krilo,
A nijesam znao kakva kob ju čeka.
Polijetah krajem kao leptir šari,
A slatki nemir vio me i vio - -
Sve buji srce, u prsima žari,
Na javi snivah, u sanku sam bdio.
Tajnovit dašak nosio me hitra
U krilo majci i iz krila njena;
Čas sunce tako ponad vode titra,
Čas grana tako dršće prelomljena.
I dođe tren, i mlade ove grudi
Svu tajnu ovu izdisati stale,
Kad pjesmu čuše što im snagu budi,
I moje žice s nje su zaigrale!
Tvoj ganu poj me iz junačkog grla,
I u svijest pjesan prenula me sveta;
To bio glas Tvoj - slavo neumrla -
To pjev Tvoj bio - diko našeg svijeta!
Poimat stadoh i svoj zanos rani,
Ko pčela po Tvom cvijeću sam leto,
A duši novi svanuli mi dani,
Otkada pjenje slušo sam Ti sveto.
Na pjesmi Tvojoj grudi moje mlade
Odgajale se ko na majke krilu;
Vijek sretan čas mi, kad mi Bože dade
Te Tvoju začuh pjevačicu-vilu.
Ja učio sam na Tvog srca žaru,
Na vatri Tvojoj što je dar s nebesa;
Na divskome Ti jačao se maru,
Gdje plamna duša zemne brige stresa.
Ah, Tebe, Tebe nijesu cijenit znali;
Ti mrtva glavo, pjesniče nam živi;
Poimat kada genija su znali,
Bijaše kasno da se kaju krivi.
Tvoj duh nam trudne noći je žrtvovo,
Zaradit krušca dok je moro danju,
Pod gluhim nebom plamno si maštovo
O ljepšem doba, ljepšem pouzdanju.
Gospoda naša slatkim rajem sniju,
Dok umovi nam znojem slavu pišu,
Vojnici rada krvcu dokle liju,
Prvaci njeg'vi na perju se nišu!
O, ljubljah Te - i srećan sam se nado
Da i mom oku čas će sreća donit,
Da na ruku Ti čelo spustim mlado,
Da uzmognem se geniju poklonit!
I čas je došo i - naopak jao,
Kad vita Tvoja klonula su krila,
Kraj križa Tvog mi korak zadrhtao,
Nad grobom mi se želja ispunila!
Nek mir je Tebi! Grob gdje genij snije
Vjekovita je knjiga otvorena,
Preporođeno gdjeno ljudstvo štije
Zakonar svijeta, umom posvećena.
Ah, daj da i ja na toj stazi mojoj
Božanstvu s grijeha ne budem si kriv,
Dok duh se misli uvijek klanja Tvojoj:
Vilovat dovijek, il mrtvovat živ!

Utjeha

Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Kad i ovo malo vida
Gasne s jada krvavijeh,
Kad te suhi razbor sudi
I u obraz psovku baci:
Što ti lude ono grudi
Sve uzdišu za oblaci;
Haj, kad nada svaka vara,
Kad se s lica prezir čita,
Kad se trista gospodara
Stijenama na te hita,
I kad jedan pogled holi
Kazuje ti gordo dosti,
Da si bokče, Lazar goli,
Živareći od milosti!
I kad otrov jošte veći
U srce te ljuto zgodi,
O, moj druže, nemoj reći:
Ah, čemu me majka rodi!
Kreni mi se noge lake
Na prirode čisto krilo,
Gledaj zvijezde i oblake,
Gledaj ono cvijeće milo,
Slušaj, kako vjetrić šumi
Uvrh lista jablanova;
Gledaj, druže, i razumi
Ovu igru od vjekova!
I kad prst se zalud diže
Skinut pečat s tih usana,
Kad najdublja misô pliže
Tek po pjeni okeana,
I kad crv te stane peći,
Gdje toj tajni svjetla nema,
O, moj druže, nemoj reći,
Čemu ova igra nijema?!
Već se kreni vedre svijesti,
Ima nešto što još vrijedi;
Gledaj, druže, s radne pesti
Kako krvav znoj se cijedi,
Kako buši zemnu grudu
I sokola seže siva,
Svojom borbom i po trudu
Kako čovjek divom biva!
Tko li krenu sile jake,
Tko bje onaj stvarajući?
Stvorile su radne šake
I umovi gladujući!
Vrti ti se svijet tako,
U patnji mu klije sila;
I on skače, druže, lako,
Kano Antej majci s krila!
Haj, kad tuga srce kida
Pa te pije poput zmije,
Man' se, druže vedra vida,
Onih briga tričavije'!
Trut se bani, trut se šeće,
Bje - i truta nema više,
A lijepo malo cvijeće
Sveđ se mladi, sveđ miriše...

Vani sniježi...

Vani sniježi. Tamno... zimno...
Puca negdje grana suha;
Stijenj dršće ko da luta
Divlji oganj s groba gluha.
I srce je grob otaki,
A želje su iskre divlje,
I kad uzdah srcem prođe,
Motaju se življe... življe...
Vani sniježi. Zbogom, zbogom,
Mali cvijete, što ćeš mrijeti;
Kad bi mogo suhar moju
Sobom u grob ponijeti!
Smrznuše se suze mnoge
Što su na te negda pale;
Zbogom, zbogom, ove moje
Ne bi tebe ogrijale!
Vani sniježi. Al je teško
Što mi pune prsi stište;
Il to uzdah srce tlači,
Il to suza puta ište,
Il se demon neki ruga
Pustoj smjesi mojih snova;
Sa dvije pjesme i tri suze
Ode proljet pjesnikova!
Vani sniježi. Pusto... zimno...
Puca negdje grana suha;
Ni ne vidjeh - gle, uza me
Stoji neka sjena gluha.
Po njoj pada crna halja,
Pogleda je ukočena;
To je prošlost svih srdaca,
A zove se uspomena.
- Što si došla? - htjedoh reći,
Al ne mogoh reći ništa;
Ona na me muče gledi
Kano mrtvac iz grobišta.
I htjedoh joj primit ruku,
Al zahvatih po praznini -
Ništa... prazno... pusto... zimno...
Magla u toj pustolini.
I osjetih da će ona
Isto tako meni doći
U čas zadnji moga vijeka,
U početak vječne noći.
Blijedjeti će tako nijemo,
Dok i srce ne ozebe,
Dok u magli zadnje suze
Ne izgubim nju i sebe.
Što će doći? Što da gledim
Polomljena svoja krila?
Što mi može ona dati
I čemu je ona bila?!
- - Vani sniježi. Pusto... zimno...
Točeć drvo, crvić kuca -
Laka noć ti, zadnji cvijete,
Vani sniježi, granje puca...

Vili pjesme

O, ta nemoj pustit mene,
Med svojima nemam svoga;
Nemam nikog doli tebe,
Svoje vjere, svoga Boga.
Pred tvoje sam noge pao,
Da ti dvorim, dok me traje;
Pelenom se ovjenčao,
A sve mislim, lovor da je!

O, ta nemoj pustit mene,
Pa da svisnem u samoći,
Pa da srćem poput sjene
Jadni slijepac slijepom noći;
Već mi nosi tajnu tugu,
Dušu moju po vedrini,
Kroz šarenu gdje se dugu
Svijet ovaj rajem čini.

Dok progledah, sitno čedo,
U kolijevci brbljajući,
U oblak sam tebe gledo,
Kud me smâmi titrajući,
Gdje u carstvu priče šarne
Mali bogo sanjâ plovi;
Ljuljkaju ga pjesme čarne,
Lepet krila serafovih.

I plako sam s tajne želje
Svoje čežnje ne znajući;
Drhtalo je srce tako
Tvoje nebo gledajući;
A kad dođi gluhi sati,
Trzavo sam snivo tebe;
Pitala je čedo mati:
Što ga boli, gdje ga zebe?

- Što me boli, majko moja,
Ni danas ti ne znam reći;
Samo ćutim, majko moja,
Sve to ljuće da će peći!
Što u srcu, majko, peče,
Nije, majko, rana laka;
Čudne boli, što se liječe
Onim smiješkom sa oblaka!...

O ti, suzo svih srdaca,
Kad s pjesničke želje ginu:
Sjajni trače, što ga baca
Toplo sunce u prazninu;
O ti, koju srce voli,
Slatka vilo slađih usti, -
Neka peče, neka boli,
Samo ti me ne zapusti!

Bez tebe sam mrzak sebi,
A uza te svemir grlim,
I kad dignem oči tebi,
Ko po cvijeću trnjem hrlim.
Zvijezde su mi oči tvoje,
Munje tvoji osjećaji,
Srce tvoje - sunce to je,
Što srcima dobrim sjaji.

Gle, ja ne znam sreće steći,
Ne znam puzit, a u prahu;
Ne umijem ništa reći,
Što nij' srcu na uzdahu!
Mnogo se je, vilo, oko
Narugalo već budali;
Jedni, što su previsoko,
Drugi, što su nisko pali!

Al što marim, gdje se smiju,
Il preziru ili škode,
Kad me tvoje misli griju,
Kad me tvoje zvijezde vode, -
A kada se srce cijepa,
Onda boli melem ištu,
Gdje ti dišeš, vilo lijepa,
Kroz prirodu na nebištu.

O, daj vatrom s toga neba
Istine mi pali usti,
Anđeoskog daji hljeba,
Ne zapuštaj, ne zapusti,
Da sa kama hladna, gola,
Tvojim prožet zborim žarom
Uzdižući kupu bola
Bogu pravde pred oltarom!

Vjekovnomu mučeniku

Narode moj divni, narode moj dragi,
Srca moga rano, neprebolna boli,
Mučeniče živi i jaganjče blagi,
Nevoljna te duša nevoljnika voli.
Sa ljubavi vruće, sinovske rad vjere
Sunce moje gasne, oči mi se mute;
Sve čemerom ljućim danci se čemere,
Oštro trnje stere pjesniku ti pute!
Il da srećan klikćem? O, moj rode, kada?
Dok osjećam gdje ti krvna kaplja znoja
Poput vrelog gvožđa na srce mi pada,
Mučeniče živi, teška rano moja!
Čuj me, moja tugo, tebi tek se milo
Iz ranjenih grudi svaki uzdah diže,
Ko kad čedo vjerno uz majčino krilo
Plače pa si suze njojzi o vrat niže
I do njenog čela vlažno skreće oko
Gledeć gdje se briga po naborim vije;
Projeo ga život, usjeko duboko,
Crno sijuć sjeme što kukanjem zrije.
Ko taj pogled zdvojni, moja pjesma tako
Do tebe se, tužni moj narode, krili,
I ja ne znam što bih: kleo ili plako,
Što su tvoje ljude - ljudi izmučili!
Tvoja sudba gorka, bolna, zlopateća,
Zar već tebe, tugo, rubu groba vodi?
Kroz vjekove teška, vjekovima veća -
Ah, ako li suza opet suze rodi!
Mučeniče živi, žrtvo sile krute,
Svaka misô na te vrelo mi je jada:
S tebe mjesto cvijeća trovi da'nem ljute,
S tebe žeđom gorim, s tebe ginem s glada.
Pito bih ti sina: čemu bijednik ore,
Čemu crnu zemlju svojim znojem škropi,
Kad mu puna zrna za tuđina zore,
Za neznana vraga kad ju suzom topi!
Reko bih ti sinu: - Trgaj gvožđe s pluga
Pa zaori polje, što slobodom rađa;
Sakuj od njeg oštra desnici si druga,
Neka krvlju brazdi, nek te oslobađa!
Nu mi uhom cvili uzdah sinka tvoga:
Oteše mi i to za harače klete!
Rinuše me, krvni, ispod krova moga,
S materine kose bič se nama plete!
O, bijedniče živi, vijek na nove jade
Opet nove suze mute se i mute;
I biti će tako, dokle nas imade
Što ko tuđi svoje obijamo pute!
Reci: čim bih tebi anđeo spasa bio,
Na utjehu tvoju s blagog poslan neba;
Kad vedrijom pjesmom tješit bih te htio,
Samo srce tuži, samo lijeka treba.
Tek kroz slutnju viđam dan da mora sinut,
Kad će tvoja žena jednom rodit ljudi,
Što će hola orla sa oblaka skinut,
Smrtno zagnat zrno u krvne mu grudi.
Nije ljudska suza da se po njoj gazi,
Već ko sjajna zvijezda da u zvijezde plane;
Ni poletna misô da po zemlji plazi,
Već da šine hrla ko munjevno tane.
A u tebe suza i misli imade,
Da u prijestô sjedne, srce tvoje vrijedi:
O, moj rode, u tom sve su moje nade,
Pa sve kad mi trne - tvoj mi sjaj ne blijedi!

Zadnja uskočka šajka

Na crnom nebu zvijezda dršće mala,
A dršće kano zadnji da je put,
I čini ti se tek što nije pala
Dubokom moru u tajnovit skut,
Da onamo se pokopana smrvi,
Da mračni bezdan proguta joj čar,
Da zvijezda zgine, s njom da zgine prvi
Na lijepom nebu ljepši adiđar.
Nad gluho more strma hrid se prti,
A mrtvi talas tvrd joj zali rub;
Spomenik gordi, što ga neće strti
Ni oštri onaj Oceanov zub.
Ah, neće nje, al ima drugih trista
Na koje ljuta uroti se moć,
Gdje na oko se suza krade čista,
I čuje kletva što je guta noć.
Na tvrdoj hridi poput tvrda kama
Osovio se čvrsti tajni div;
A što ga nosi, nevoljnika sama,
Kud galeb samo katkad pane siv?
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen hvata čelo mu i vid;
Čas krvavoga nešto mu se tlapi,
Čas kleca... bolno hladnu ljubi hrid.
Pa onda gledi u dno mrtva vala,
Razgrnut rad bi mora nijemi skut,
I motri kako zvijezda dršće mala,
A bolno kao zadnji da je put.
I onda opet hladni kamen ljubi
Ko zadnji da mu ono cjelov bje...
Još uzdah - pa se u mrak tamni gubi
Ko da mu nešto blizu srca mre.
*
Na oštroj crti dokle talas siže,
Poklopila je čudna zgoda brijeg;
Do lađe lađa na suhu se diže,
A crna krpa svima vjenča stijeg.
Sagradila ih šaka nesapeta
Otkako Uskok čudom puni svijet;
Al kada kucne rana ura peta,
U plamenu će cijela slava mrijet.
U luci nešto do neba se hvata,
Visoki jarbol božji drži svod;
To mletačka je ponosna fregata -
Ta davnoj želji svanuo je gôd.
A svijetli dužde može spavat slatko,
Razblažila ga iz Madrida vijest,
Ni sanjo nije, da će toli glatko
Gusare zlatna iskopat mu pest.
Po tamnom žalu viđaš koračaje,
A zadnji put se skuplja četa ta,
Ko sjena jadna što je slava daje
Kad lažno sunce mjesto pravog sja!
I starci slabi i žene i djeca,
Ah, svima im je ostaviti prag;
A bog sâm znade kol se teško jeca
I kako suza zadnji rosi trag.
Uz šajke male čvrsti stoje ljudi
Uz otvoreni ko da stoje grob;
Tek srce nešto stišće se u grudi
I guta nijemo nenadanu kob...
A oko mrsko njemške čete gledi
Što gradačka ih posla zapovijed,
I vajno ćuti gdje već zora blijedi,
Slobodi kako brz je mrijeti red.
Ah, lude muke kad se srce stište
Da taji uzdah teška jada pun,
Kad sama ruka zadnjeg puta ište
Ogrlit brzi, stari, vjerni čun!
Ta nosio ih niz talase burne
Na osvetu od malih nogu već;
Ni čudo, ako krv na oči jurne
Gdje suza nema da bi mogle teć.
A mnogi kako na čun bolno klone,
U misli slatko varav sniva san,
Da veslo oštro u val sinji tone;
Ta to je bilo jošte neki dan!
A kad se prene, na jad viđa veći,
Gdje njemške čete žal mu gaze sav;
Ah, viđa miša gdje će ondje leći
Kud vladao je silni Uskok-lav!
Zaludu miso i suza joj sveta,
Kad zapovijed je samo zapovijed!
I kada kucne rana ura peta,
Tad maloj šajci planuti je red.
I već se glavar njemške čete diže
Da čita poraz, ali u taj mah
Do crne šajke zorni junak stiže,
A vidi mu se tko mrijeti zna.
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen podbi čelo mu i vid,
Sve krvavoga nešto mu se tlapi,
Al stoji... sura, neprelomna hrid;
Pa sluša kako glavar njemški čita
I kako vojnik oštri peri hod,
I kako Nijemac žarkom zubljom hita,
Da pali mali uskočki mu brod.
Al kano gora stoji mornar čvrsti,
Ogrlio je osuđeni čun,
A vjerni oštrac desni drže prsti,
A mirni pogled tek je krvi pun.
"Ne damo palit, da tuđinac pali,
Zapalit ćemo sami svoje sve;
Mi krv smo svoju za vas rado dali,
Al šajke svoje, nje ne damo, ne!"
Oj, vidje l' kako bijesni talas igra?
Uskipio je narod tako živ.
Na crnu lađu poput bijesna tigra
Zaskočio se silni jedan div;
U očima mu nema suze kapi,
Al krvca podbi čelo mu i vid -
Na vjerni mač se čvrsta ruka štapi -
I stoji kano neoboriv zid.
"Junaci - grmnu ko da svemir riče
Junaci, braćo, rastajat se red:
Po božjoj volji zlo i dobro niče,
Po božjoj volji i ta zapovijed.
Popalit lađe riječ carska kaže;
Pa dobro, i tu popit ćemo žuč;
Al jošte nešto naše ruke važe;
Tuđinci, ko će prvu bacit luč?!"
Ko mrtva stoji njemška četa puna,
Tek krvna zublja lik im žari blijed;
"Ha, gle ih! - ču se divlji smijeh sa čuna -
Zar tako li se vrši zapovijed?!
De amo zublju, Uskok će da pali,
Pa onda Uskok junački će mrijet,
Kad srce ste mu živu istrgali,
I kost mu neka jošte glođe svijet!
Junaci, pal'te! Nijesam od vas prvi,
Al rodio me ovaj s vama kam;
Jednake misli i jednake krvi,
Jednako s vama srce stisnut znam;
Al tuđin taj mi oca zakla lane,
A juče Mlečić raskopa mi plod,
Jedinca ote, ponovi mi rane,
A sad mi evo cijeli kida rod!
Potražih grobak gdje mi sniva dijete -
To u moru je osamljeni kam,
A sad uz kucaj rane ure pete
Ugasit će se i moj život sâm.
U svijetu eto roda nemam više,
Slobode nemam, praga nemam svog;
Pa što da lomno moje srce diše?!
Sad sudim ja, a tad nek sudi bog!
Junaci, pal'te!" - žarka zublja sinu
I planu vatra kano pakla bijes,
Pucketa iskra, sipa u visinu,
A more gleda nevidovni krijes...
"Junaci, zbogom - ču se glas sa čuna -
Aj, glete, kako zadnji Uskok mre!"
I pljusnu nešto povrh mora puna,
I prsnu iskra povrh pučine...
Pod mutnim nebom zadnja žara trne,
A morski vjetrić vitla pepo siv...
A prognan svijet mrtva srca srne
I pušta prag svoj - ko da nije živ...
A zvijezda jedna krvava i mala
Tol žarko sinu ko da je zadnji put,
I drhtnu jošte, pa je onda pala
Dubokom moru u tajnovit skut...

Zimska pjesma

U peći suho drvo praska -
A bog bi znao gdje je cvalo,
Gdje ljubila ga traka majska?
- Sad slatko puca žuta daska,
Tek pepela će pustit malo.
Ko smrt se sjeni spolja vlače,
Sve gušće, gušće, istihana - -
A plam paluca sve to jače;
I što se sjeni više mrače,
Sve slađe svijetli suha grana.
A srč joj tužnu priča cvilu,
Iz cvjetnih sanja slatke glase,
Kad mjesec joj je preo svilu,
I u pramaljet kad je milu
Sve s časa u čas vjenčala se.
Kad pupoljci li njeni jedri
Ožidali su sunce vruće,
Da obljubi ih zvjezdan vedri
Ko šesnaestljetne žudne njedri,
Što srh ih budi pred svanuće.
I od tog milka da procvjeta
Kad-tada srećna melem-grana,
Ko zimzelena palma sveta.
Ko pjesma vječno mladih ljeta
Od želje nebu za usnama.
A sad, nu - drvo zgorjelo je,
Kroz dimnjak vjetar nad njim gudi -
Ko sav ti šećer pepeo je,
Što ponijelo ga srce tvoje
Sa pira šarnih sanja ludih!

Život: 1. Polazak

I zanijela me mašta - pred hrpu čudne tvari,
Blijedosiva bješe, u vijugâ joj mreži,
Ko zamršeno klupko u sucrvenoj šari,
Nepročitano slovo pod zagonetku leži.
Nad njome silna ruka, a bogzna što i okle,
Raširila je prste, a guste sjeni tuda
Kraj čudne tvari idu, ah, idu... otkud... dokle?
Sve idu, nijemo idu od pravijeka ovuda -
I silna samo ruka sa tvari one čudne
Sveđ podiže se redom i tjeme sjenam dira
I redom miške kreće ko nikad neutrudne
Sred polusvijetle magle i vječitoga mira.
Tek redova iz prednjih, što životvorni dlani
Probudiše im tjeme, sve žarči šapat dršće,
A u daljini tamo cik tople zore rani
Razigrav živce tepa: Zagrl'te se, ah - čvršće!

Život i ljubav

Moli, prosi svakog dana
Koru krušca starac slijepi;
Moli, prosi za taj darak
Njeg'va kćerka, anđeo lijepi.

I tko pita starca sijeda,
Da l' mu teška vječna tama,
Reći će mu da je sretan,
Sva mu sreća - kćerka sama.

Kad mu ljute navru suze
Pa mu suha lica rose,
Djevojčine usne mile
Tiho mole, tiho prose:

"Utri suze, oče dragi,
Ne spominji tvoje vaje,
Zar još srca kćerke svoje
Stari babo ne poznaje?"

Kad mu klimav korak slabi
Uzbrdicom mučno brdi,
Anđeo mu onaj kaže,
Gdje mu prijeti kamen tvrdi.

S nje mu sije sjajnim suncem
Očinjega mraka tama;
I on kaže da je srećan,
Sva mu sreća - ona sama!

Mrko li mu nebo tvrdo,
Ima zvijezde - suze svete,
A ona ih s neba kupi,
U biserne dare plete.

Pa kad noći slijepog vida
Vječna dođe noćca blaga,
Stavit će mu uvrh groba
Onaj darak kćerka draga.

I pitat će mnogi ljudi:
Tko pod onim grobom snije?
Mamit će ih ono blago,
Tek iskrene suze dvije!

Al će srećna samo duša
Pojmit sreću starca slijepa
I milotu onog dara
Što ga savi kćerka lijepa.

I sva borba našeg vijeka
Ondje se je razotkrila:
Slijepac to je - život ljudski,
Vođ mu dobri - ljubav mila.

Život: 2. Povratak

Učitava se...
.... Iz tamne noćne strane, gle, idu, opet idu,
Nit plaču nit se smiju u dosadi, bez volje.
Sve šute, šute, šute - u staklenom im vidu
Otegnulo se pusto i poharano polje - - -
I prolaze kraj onih što poć će kud i oni,
Al prolaze bez riječi, a jedan val ih nosi,
I sprovoda im oba sudbina ista goni
Ko atome kotača sveđ naokolo osi.
I ginu u dubinu - ko snijeg u crno ždrijelo -
I nestaje ih tamo bez osvrta, bez išta,
Ko kaplja, što iz gore na svjetlo izbi bijelo,
Pa prošuškavši poljem u ponor mre i - ništa.
Tek čini se da oni što svetokrugom sjaje,
Kad majstor bi ih pito: bi l' rado da se vrate?
Ah, mrtvi već, na rubu, gdje samrt crnija je
- Oborili bi glave i trgli sunovrate!

Ženi

Hotio bih stihom reći
Onaj grč ti, trpak tako,
Što ukoči usne tvoje,
Kad ti pričah ponajlako
- Oziruć se iza pleći -
Čim to rode čežnje moje!
Ah, to bješe uzdah nijemi,
Što ti zamro na usnama
Pa u suze ne proteče.
Ostav'mo ga među nama;
Zatureni, zagrljeni,
Toplimo ga dan i veče.
On će proći - nestat će ga,
I tvoje će usne male
U smjehuljka nabrat dva se,
Kada rumen lake šale
Prelije se preko njega
Pa ti licem poigra se.
A što mene vijek će peći
I mutit će moje dane,
O - zaklopi dječje oči;
Zaspij samo tu uza me,
Nikada ti neću reći,
Da preda mnom još se koči!
Tek po tvome čarnom polju
Neka teče med i mlijeko,
Proljet buji, ptiče moje!
Meni Bog je pjevat reko,
I ja vršim božju volju -
I ja jedem srce svoje!

Zatvor'te vrata!

Zatvor'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pas;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas.
A niko ne smije prijeći kola,
Ko ne donese zalog svet;
Ah, to je moga srca pola,
Što mrvama ga čupko svijet.
Iz one pole smijah ja se,
A ova ne zna što je smijeh;
Sirota sva već otrova se
Pa crne samo sanja sne.
I čuči kao plaho ptiče
U podjesenji vlažni mrak,
Tek čudno, čudno glavom miče,
Sve teže tuđ je guši zrak.
Na seoskome križu sjedi,
Sa blatna što se koči dna;
Bajaca šarna pod njim gledi,
Gdje trubi: Evo Orfeja!
Zar svud već šume strše gole,
Onijemio li ptičji poj,
A lovorne o grane hole
Tek suši gaće bablji soj!
Zatvor'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pâs;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas -
Ko zvono, što ga s gorda vrha
Odsiječe munje ljuti rt,
Te tresne, jekne, pa se skrha
I oplače si samo smrt.

Vjetrić vije

Vjetrić vije... suze suši,
Suze suši, čelo hladi;
Vjetrić vije, a u duši
Otpijevaju stari jadi.
Sa ljudstva su došli cijela
U grud jednu na sijelo,
Nek je srijed svijeta bijela
Jedna žrtva i propelo!
Čudno mi je, braćo-ljudi,
Što tratite čemer ovi,
Da se skiće, ludo gubi
S mekih vjeđa pjesnikovi'?
- Al taj svijet glupo gledi
Sa bezdušne prepameti,
Glupo gledi, da ne vrijedi
Ni ljubit ga, niti kleti!
Već se stisni... suze suši,
Božji vjetrić čelo hladi;
A u bolnoj kada duši
Probude se stari jadi,
Tješi srce svijet što ljubi
Uz sve varke i gorčinu,
Da se suza u prah gubi,
A pjesmica u - prazninu!

Vizija

Ne, car se ne kruni - ni Bog se ne moli,
A zvono zvoni... tutnji... grmi...
A majka Rusija sa Ive Velikog10
Podnimila se u dim crni,
Što gust se podigo na dveri kremeljske,
Ko smrznut uzdah svetog grada,
Gdje Vasilj Blaženi11 strahovit sanak sni,
Kako raste barikada!
Ne, car se ne kruni - ni Bog se ne moli,
A mat' Rusija gledi... sluška...
Pred njome beskrajno se groblje otvara, -
Car-kolokol12 se čak ljuljuška!
To idu legije iz crnih podzemlja,
Sve idu dugo... duže... duže...
U kolijevci im Bog je zvijezdu darovo,
Car-otac Sibir, zrno, uže!
Al dugi njihov red sa Trga Crvenog13
U okna Kremlju drsko gviri
I čini im se: Ah, Gerazim14 li se to
Nijemi pope... oči širi...!
To on je ustao sa trula ležišta
On - prezren, ropče uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,
O, nekud čudno... čudno... čudno...
I čuju u taj čas - ko nešto j' lupnulo
Na Spaskim vratim15, nešto teška,
A čvrstim korakom ko da je izišo
Sad Raskoljnikov16... sve se smješka...
I gleda dugi red, i što su puknula
Tolika srca u njih sviju.
U rusku viknu noć, u cijeli viknu svijet:
"Sad ubih babu-krvopiju".

Uzdah

Koješta mi je dao bog,
I još bi dao više,
Da tanju mi je podo krv
I krilo malo tiše!
Moj duh bi bio rose kap,
što srče zraku prvu,
Tek da je meni dao bog,
Ah, srca manje mrvu!
Ta gle - ja sjedim kao leš
Uz žalo nakon bure,
A u to slano u more,
Sve suze cure... cure...
I čini mi se, i moj vijek
Ko pučina je siva,
A po njoj mnogi žića san
Ko mrtva pjena pliva.
.... Vi, sivi dani jesenji,
Bez sunca i bez leda,
Na moje oči pala je
Ko vaša magla blijeda.
Ja skino bih je s očiju,
I trudne skupljam vjeđe;
I harfu svoju tražim ja,
Zaboravih je negdje.
U božjem vrtu bilo to,
U carstvu divljih sanja,
Gdje s vilama sam igro se
Bez dužna poštovanja.
Pak sreći svojoj lanuh tu,
Da ponajljepša nije;
Probudih u nje ljubomor,
Te dušu sad mi pije.
I rukom teško, prostački
Baš po srcu me lupnu;
Na skršen kreljut svoga sna
Oborih suzu krupnu.
Sam Eol mi je harfu dô,
Da svakim ćuhom jeca,
I moju harfu razbiše
Baš Eolova djeca!
Ah, časak daj mi, bože moj,
Ah, časak - zaboravi,
Da svoju harfu nađem ja
U pogaženoj travi.
I ja ću opet pjevati
I himne i peane,
I bit ću ko i rose kap,
Što trepti zorom s grane.
Ogrlit sve ću anđele,
O, tako divno plave,
I crne, hitre đavole,
O, tako vijoglave -
Nek s oproštajnim poljupcem
I sva me sablast mine;
O, kaplju daj mi, bože moj,
Bar kaplju trusovine!
Da slijepim staru harfu ja
I pokrpam joj žice,
I mraznu maglu pobrišem,
Što prikrila mi lice:
Oduzmi pola srca mog,
Što mori moje grudi,
Gdje vjera me je varala
Da ljubljahu me ljudi!

Uskočka elegija

Kamene moj mili, kršne moje gore,
I ti, pusta drago, vedre bure leglo,
I ti, grade mali, i ti, sinje more,
Što se ovo na vas razornoga sleglo?
Da je ovdje plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže,
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što još od nas hoće, što još od nas traže?
Svuda bijeda gola, siromaštvo svuda,
Svuda kamen suhi, kamen od vjekova;
Samo gdjegdje mala ističe se gruda,
Sačuvana znojem, znojem pradjedova.
Sjekla ju je briga oštrim noktom glada,
Da joj bijednu djecu prehraniti smaže:
Svuda carstvo skrbi, svuda carstvo glada:
Pa što jošte hoće, što li od nas traže?
Eno, pusto more kotlinom se ljulja,
Koji brodić mali žalobno ga kiti;
Zaglađena bijeda obalom se šulja,
Skoro nema čime nit golote skriti.
Očajna i zdvojna propast svoju grli
Pa pijanstvom gadnim ubija si jade,
Sretna, što bez svijesti kroz te šibe hrli;
Sretna, što traže jošte, da ta bijeda dade?
Eno gola brda, tek kućerak mali
Nerijetko se po njem posijani niže -
Po njem ono žarko, južno sunce pali,
Na nj se ona bura nesmiljeno diže.
Nek bi i to bilo - al kad uz to ljudi
Žeti hoće ondje, gdje im sijat treba,
Ne čudim se onda, da ta bijeda žudi
Bar na časak otet gromovlje sa neba!
Nema ovdje blaga, nema ovdje zlata,
Tek janješce koje u tor ti je sjelo,
Mala pilad gladom nuji se o vrata,
I - to ti je ono bogataštvo cijelo
Gdje, kad ferman dođe, zdušno da se diviš,
Obori se harač na ljude trpeće - -
Čemu onda živiš, čemu onda živiš,
Neg da budeš vragom, kad anđela ne će!
Što li dakle traže - zar ognjište tvoje?
Prodano je ono, a za novčić koji!
Možda djecu tvoju -? Nek se samo goje,
Da im jača ruka za drugog se znoji!
Aj, da tu je plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže;
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što li jošte hoće, što još od nas traže?
Mudri li su, mudri - lišili te hljeba,
Oteše ti najpre koricu sa usti;
Ali jošte, bijedo, ponos tvoj im treba,
Njega jošte ne daš, ma da sve im pusti.
Nije čudo, što će mudra ljudska zloba
Na tvoj ponos upet, ma da jur te ubi.
Prodani je ponos vlastit napis groba,
On se zadnji daje, ali se i sve - gubi!

U badnjoj noći

Pred kasarom gore dolje
Mrk se vojnik šeće;
O ramenu lunta visi
Ko da joj se neće.
Zakopao smrzle ruke
A u rukav sivi
Pa lozinku šapće suho:
"Bože, vojsku živi!"

Nad kasarom oblačine
Kano avet jezde,
Kroz oblake bistro vire
Neke male zvijezde.
A sa zvijezda i oblaka
Ko da zvonca ječe - -
Tajna noći, tiha noći,
Sveto badnje veče!

Ponoć kuca, Spas se rodi,
I - mijenjaju straže!
U stražari vojnik mrki
Na pušku se naže...
Noć nijemu lavež buni
Tuđijeh mu strana,
A on misli na šarova
Od dječinskih dana.

I uzdahnuv suho, nijemo,
Na prozeble usti,
Traži nebom gdje su Kola,
Gdje Vlašići gusti - -
Ovedrilo zimnje nebo,
Zvjezdice se roje;
Tuđe su mu, drukčije mu
Nad kućicom stoje!

Ponoć kuca - mila zvona
Skladno u noć ječe;
A jadnika pred kasarom
I zebe i siječe...
Pa se sjeća da je lane
Uz ćaku si stara
Božićnicu pjesmu pjevo
Kod časnog oltara.

Ispala mu puška teška,
I bolno se sjeća
Na majčinu milu glavu
I drhtanje svijeća.
Čini mu se, eno vidi:
Dim se k nebu vije -
I kroz tamjan al se žare
One oči dvije!

Ponoć kuca, Spas se rađa
I - mijenjaju straže - -
Pred stražarom puška zveknu,
Pa lozinku traže -
A on - jadnik - upeo se,
Leden mramor sivi,
Po propisu oštro vraća:
"Bože, vojsku živi!"

U noći mrtvih

U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude...

Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista...

Dok dolje pod zemljom vlažnom redovi žutih kostura
Leže na daskama trulim, upored, poleđice,
I grobni zareznik prsten s grbom plemićkim tura
Il zrno u glavi samoubice...

Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!

Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera!

Miran ću čekati pogreb: i vama sila kad klone,
O, tebi, zemljo i majko, i suncu i vaseljeni
I svemu bajnomu carstvu, što sada se kupa i tone
U iskravoj pjeni sanja - u meni -,

Demona sumnje ću vidjet, gdje vašega vrh pokrova
Strijelom nemirna oka drob vam miješa i dira,
Utaman! ko da noktom besna ptica sova
Grebe u granit sfinge Misira.

Bijedna ću, očajna, gledat, gdje s vaše lešine skače,
Silnijem, vatrenim krilom po mrtvoj gomili lupa;
Besmrtan vječnost si kune i grdno buči i plače:
Što nijeste umrli skupa!

U ponoćje

Na podbule vjeđe težak sjeda san,
Ko na lice da se crni veo sklada,
Kroz nemirne sjete osjet sumoran,
O, kako bi duša zaplakala rada...!
Spominjem se, majko moja,
Prvih zvijezda, prve zore,
Anđeoskog milopoja,
Kada šarne priče zbore.
Spominjem se rajske sreće,
Dok ne znadoh, što je zloba;
Al i prve smrtne svijeće,
I što vidjeh: prvog groba!
Mnogu noć sam mutna srca čeko - -
A do zore? Uvijek daleko!

Iz daljine šušti tajni uzdisaj,
Lijena noć se vlači zlokobrlomu satu.
U dremovnu oku drhtav trepti sjaj,
I preda se zurim kroz maglicu zlatu...
Spominjem se ljudskog grijeha
I bestidne, jadne jave
I odurnog grohot-smijeha,
Gdje nedjela svoja slave!
Klicu zgazi noga kleta,
Al oprosti, Bože, krivim;
Tek mi ljubav osta sveta,
Za nju moram ja da živim!
Za nju dišem i uzdišem sveto...
Gdje si, danče? Istom ponoć eto!

Tihim sankom snije davno svuda sve,
Mojim vrućim mozgom palucaju srsi;
U budućnost kad se misô navrne,
Ko da rika lava na ove će prsi:
Što će zanos tih njedara,
Bogoduhe duše znamen;
Što li iskra božjeg žara,
Što vječite pjesme plamen?
Aj, što mari svijet za muku,
Kad pjesničko srce vrije,
Kad ne može smrzlih ruku
Na toj vatri da ogrije!
Gusle uzmi te svijetom prosjači,
Pjesmom ljubi pa zaturen plači!

Gluha noći moja, crna ti si kob,
Kad nemoćno srce tuđe jade kaje,
Na velikom čuvstvu mekan stere grob,
Kuda bolna duša svih patnika staje!
Odreci se mirna kruha
Pa se kreni svijetom borit;
Kad te kora nađe suha,
I tu će ti gorkom stvorit!
Nek su pakô njedra tvoja,
Nek si žrtva svač'jeg bijesa,
Onda si mi, tugo moja,
Pjesnik, pravi sin nebesa!
Vapi zoru, da sve srce puca,
I vijek slušaj, kako ponoć kuca.

Ponoć kuca... muklo kobni bije bat,
Iz valovlja ko da utopljenik cvili,
I dok srećni sniju, u dremovni sat
Moj se uzdah lako pod nebesa krili -
Teška li je, trnja puna
Ova staza, kud mi poći,
Za svu ljubav cvjetna kruna
Svrh mene će kasno doći!
Moga vijeka cijelo cvijeće
Svezati će dobri ljudi
Uz voštene, smrtne svijeće...
Pa i na tom hvala budi!
Čekat ćemo - i dosad sam čeko,
Tek je ponoć, a zora - daleko...

U želji ljubavi

O, dođi, negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.

O dođi, željo od vijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu
I koju srce čeka, čeka,
Da l’ kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega,
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav’ mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakriti ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O dođi negdje, iznenada
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije . . .

Tako je...

Kako teško jesen mrije,
A kroz granje cvili čama;
To Studeni ledom bije
Žarkog Boga po zrakama.
Uvrh grane ptica sjedi
Kao neka suza nijema,
Mrtvo sjedi, mrtvo gledi,
Gdje joj snijeg ležaj sprema.
Već ne želi krošnje cvjetne,
Da se o njoj lako njiše,
Nit proljetne zore sretne -
Ta ne želi ništa više!
Samo gleda, bijeda mala,
Zadnji listić vjetrom poći,
A ona mu žrtvovala
Pjesmu dana i san noći.

Što me glediš...

Što me glediš prijekornim okom
Iz daljine ledene i same,
U uzdahu nijemom i dubokom,
Nebo moje, što se žališ na me?!
O, dopusti da ti suze pijem,
Smiluj mi se, da kleknem uza te
I da jecam, da se molit smijem,
Nebo moje, gledajući na te!
Zakopo sam glavu u jastuke,
Čujem bilo, gdje prijekorno kuca...
Slomljene su i noge i ruke,
Slomljen oltar srijedom srca puca...
O, ne padaj, idole s oltara,
Dignut ću te još na njemu više;
Prostrijet ću cvijeća ti i šara,
Smiluj mi se, samo - smiluj mi se!
Što me glediš, anđele s visine,
Što me pitaš za moj vijenac s glave?
Svježe cvijeće - posušene trine,
Sveo lijer i ljubice plave -
O, Gospode, loše sam ga čuvo,
O, Gospode, zgazih tvoje cvijeće;
O, kako je zgaženo i suvo,
I nikada cvasti više neće!
Kad sam luto bez mete i cilja,
Ljubav si mi sažgao u grudi;
Vijenac dao smilja i bosilja,
Da me blaži, uznosi i budi;
Svet i velik sâm se stvorih sebi,
Krilio se nad nebesa više...
Ah, i - skrivih ljubavi i tebi,
Anđeli me moji ostaviše.
O, poglede blagi i medeni,
Uzdisaju kano šapat cvijeća,
Usno topla, sa koje je meni
Novu zoru navijestila sreća,
I ta šutnja, s koje sad me ljuto
Nijemi prijekor lednim mrazom mori;
O, anđele umoreni kruto,
Progovori, samo progovori!
Ne praštaj mi - šta mi oprost važi,
Srce mi je pakô ionako,
Tek mi šapni, tek mi samo kaži,
Boli li te, boli li te jako?!
I dopusti da ti suze pijem,
Bespomoćan da klečim uza te
I da jecam - jecajući mrijem,
Nebo moje, gledajući na te!

Sveljudski hram

Gvozdene srči i žilja pradubi sve do nebesa
Streme ko u crkvi gordoj granitne potpore sure;
Nikli su, prva kad miso ljudsko pod čelo se skresa,
- Nek su pri ruci porad torture!
Nižu se sivi u beskraj, nad njima nebo se stere
Olovna kanoti maska. Oblaci nalični krpi
Staračka koža su njena, što se u nabore bere, -
Je li od rugla, ili što trpi?
S vijeka u vjekove tako... Mali i sićušni čovjek
Ulazi, prolazi, pada studnom u ovome Hramu,
Kleči u svetištu nijemu, temelj mu zaljeva stovjek,
Timari svoju već Hakeldamu!
Gore po stupovlju redom truplo do trupine žmuri,
Križ što raspe im ruke, lomača utrobu spali,
Vjetar im kroz rebra svira, žute se bezbroj kosturi
- Besmrtni sveci u katedrali.
Ne kiti zlaćani krug ih, ćivot im ne resi mošti,
Suhe uz bršive glave tamjanski dim se ne mota;
Ljudska tek bilježi povijest krvnički satrte kosti
Sveto ko brašno u hljeb života.
Samo što orgulje bruje studnom u sveljudskom Hramu,
Muklo u prahimni bola pod nebo pjevaju hvalu - -
Vapiju svijetlo i pravdu ... Sveci na patničkom tronu
Kimaju tužno u tom koralu.
Dokle u svetištu Crkve tajno se služi opijelo,
Ide sve čovjek i čovjek - beskrajni redovi hode;
Tamo im Veliki Kostur postavlja ruku na čelo,
Pogledom praznim srce probode...
Beskrajna služi se služba - u nebo uprte oči
Gase se, staklen im pogled trne za maglenim žalim;
- - Nijemo se povrh oltara suza ko smrznuta koči
Alpha u Kolima Malim

Snilo mi se, kerub da sam

Snilo mi se kerub da sam
I da stražim rajska vrata,
U ruci mi strašna pala
Usijana žežen-zlata.
Iza vrata što ih stražim
Nevinost je žila sama;
Kitio joj bijelo čelo
Vijenac mirte i ljiljana.

Snilo mi se te mi rekli:
Čuvaj ovaj dah od pjene,
Od mirisa bijelih ruža
Stvorene su dojke njene.
I ako ih dašak dirne,
Što ga žarki šapat kreće,
Oparit će lijer bijeli
I nevinost - umrijet će!

Stražio sam strogu stražu,
U ruci mi strašna pala,
Poda mnom se kolutalo
Bezbroj zvijezda i svjetala -
A ja stražim vrhu svega,
Da ne bude želje strasne,
Nevinosti da se oko
Ne pomuti, ne ugasne...

Tada vidjeh gdje se s pola
Eter krenu k drugom polu;
Svi atomi zadrhtali
Ko u slasti, ko u bolu,
A krajevi svjetskih bezdna
Ko dvije glave mile, lijepe,
Činilo se: žarke usne
U poljubac će da slijepe -

...Zadrhtali lijer i mirta,
A nevinost blijedit stala.
Spasti ću je - sad il nikad! -
Trže ruka, bljesnu pala.
I zasikta oštrac ljuti
Među cjelov, među lica.
- - Snilo mi se, kerub da sam,
A ja bijah - ubojica!

Slom Campanila

I
Ej, Regino,18 utri suze,
Uskočka te pjesan zdravi:
Div-plemiću kaplja pade,
Umro ti je Campanile!
I meni se srce stisnu,
Kad pomislih, kako kriknu
Anđeo mu izdišući
Pred vratima Svetog Marka!
Popucaše glasna zvona,
I sad leže ispod kršlja;
Requiem si otpjevaše
Zvona slave mletačke ti!
Gorda tvoja nekad zvona,
Što olujnim, divljim šumom
Mutila su pokoj slatki
Domovinskoj obali mi.
Slatkoj fruli u uvali,
Gdje su naši janjci pasli, -
Ej, Regino, a ja plačem
Nad dušmanom djeda moga!
U me bulji tvoj gondolir:
"Haj, Morlače, što ti stalo,
Te se sruši Campanile
I Loggetta Sansovina?!
Pa ako će i San Marco
Survati se u lagune,
I Palazzo s njim dukale,
Orologio i Rialto,
Bez palente sjedit ćemo
Vrh zasuta Canalazza,
Suze brisat zastavama
Sa Kandije i sa Cipra!
Kad te vozah po kanalim,
Platio si po tarifi;
Za uskočke suze nikad
Ne davasmo ni centezim!"
.... Čuj, Regino, kako psuje
Gorda krvca tvojih dužda,
Kako pljucka sa grandezzom
Pod nebesa Italije.
Nu rekoh mu: "Prijatelju,
Oko krune ovog tornja
Talijanska noć je cvala,
Kada klečah pred Reginom.
Pjevala mi ona pjesmu,
Ne duždevu himnu više,
Drugu pjesmu - krvca moja
Na usni joj opila se."
Pogledo me lisac stari
I kapicu podigo je:
- Razumijem, reče, sada
Dopuštam vam da plačete!

II
Ej, Regino, ako stojiš
Zaprašena krečem starim
Uz opeke Campanila
Uzdišući, kukajući,
Žustre bake, brzojeze,
U bokovim ljuljaju se;
Lomatajuć prste suhe,
Časom plaču, časkom ruže.
Ej, Regino, zaklinjem te
Slavom negda Bucintora,
Pusti ove puste crijepe;
Ajdmo lunjat ulicama.
U gondolu sjesti ćemo
Pod baldahin, udovice,
Zlatan, srebrn i biserni,
Što je davno utonuo.
Iz kaljavih dna laguna
Mi ćemo ga izvaditi,
Razapet ga, ej, Regino,
Ko u doba Dandulovo.
Sjedi amo - val nas ljulja,
A dugačkom, toplom trakom,
Gledaj, sunce pozlaćuje
Gordi simbol nad Piazzom.
Slatka glazba s trga ječi
Svetom himnom Garibalda;
Ja dukate žute sipam
Na kukuruz za golube.
A ti ideš, košto negda
Što je išla dogaresa;
Šuškaš haljom kao lovor,
Hitra kćerko Italije.
Mašeš rukom baršunastom
I romoniš: Sugrađani,
Sa barbarskih tamo žala
Stiže amo gusar ovi
Pod prozor mi sinoć stade
Sa sićanom tamburicom,
Pjevaše mi serenatu
Ko jek zvona preko mora.
Kad bi noći o ponoći,
Čudnu riječ zviždnu neku;
U taj časak zinule su
I tamnice i grobovi.
Iz dubina, vrh kojih se
Kao duga spasa vije
Strašni "Ponte dei sospiri",
Aveti su izlazile.
Na trulijem lubanjama
Nahero im kape stale,
Dalmatinske i istarske,
Krijuć u pô šuplje oči.
I uskočke galijice
Uz "šćavonsku" staše "rivu";
O krvavim bakljama im
Bljeskali su jatagani.
Sama zvona zazvoniše
Nad salonom Venecije,
Gdje palače gorde stoje
Kao časni namještaj mu.
Odatle su tiho pošli
Bazilici svetog Marka,
I - začudo - pred gusarim
Gradski patron pokloni se!
Na koljena tu su pali,
A na to je baka neka
Razvezala vreću staru,
Donesenu iz tamnica.
Sve kost na kost nizala je
Polomljenu i krvavu,
Dok ne složi zor junaka
Pod zastavom Svetog Đurđa!
I otpoče crna misa,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo usred Moskve!
Kod "Libera" ustao je
Iz ćivota sveti Marko,
Pružio im suzu jednu,
Primili su nijemo suzu.
Primili su nijemo suzu,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
A u crkvi svetog Marka!
U nesvijest sam nato pao,
Utroba mi prevrnu se
Od pogleda krvavijeh
I od suza svetog Marka.
A kada se opet prenuh,
Ovaj stranac stajao je
Vrh ledena čela moga.
Vruć mu cjelov gorio je.
Sa Piazze ječala je
Sveta himna Garibalda,
I ja vidjeh, kako suza
Na srce mi njeg'va kanu.
Nešto lupnu - u čas ovi
Sve tamnice srušile se;
Gusar me je zagrlio,
Šaptao mi tajnu neku.
Kad je zori u prozorje
Zaječala marangona19
Ljuto smrsih: Što se dreči
Ovo zvono zarđalo!

III
Ej, Regino, ta se priča
Ljupcem plaća usred srca!
A što mrtvi ustali su,
Red je, valjda, da ustaju!
Red je, valjda, da se trese
I da pada, što je trulo,
Ne od bubnja Garibalda,
Već od rđe na okovim.
U dubini muljna mora
Zakopani temelj grizu;
Mriju vijeci - mriju sveci,
Samo suza ne suši se.
I ona će isprat jednom
Taštu mrenu sa očiju,
I ljudi će reći: Bože,
Alaj grešni molili smo!
Al, Regino, na trobojci
Krv ti vidjeh poštrapanu,
Rasplakah se nad njom, draga;
Ja ne mogu krvi gledat.
Ja ne mogu krvi gledat,
I noga mi kraj nje kleca,
Pokrivam je s obje ruke,
Šapćem: Spavaj, teška kapljo!
A ti si me pogledala;
U taj časak u tvom oku
Sinu nešto, s čeg poludih,
Zaljubih se, o Regino!
Zaljubih se u čas oni,
Kad u tebi, Italijo,
Cjelivo sam trag krvavi
Žrtvenih ti jaganjaca.
Divnu djecu pjesnika ti
I pjesnike - djecu patnje -
Pred San Marcom, na Pinciju
U crvenim košuljama.
A glazba je udarala -
Ej, Regino - s Campanila,
Ljubio sam jecaj zadnji
Umirućih za slobodu,
Što se tvojim zrakom krili
Ko vječita glazba tvoja,
Ko najljepša slika, što je
U grudu ti upila se.
Kad dječinskim očima sam
Gledo stroga Mojsiju ti,
Što ga stvori Buonarroti
Mnogo ljepšeg od Adama.
A on mi je iz svog srca
Jednu zraku izvadio:
Uzmi - reče - strijelu ovu,
Pođi svijetom, divlja dušo!
Utapaj se čas u suze,
Čas u suze, čas u smijeh;
Jer je, sinko, pjesma sjeme
Za masline u Kanaan.

IV
Ej, Regino, utri suze;
Gle, na kršlju Campanila
Duždevi se s robljem ljube,
Piju čašu pobratimsku.
I novi se tornji dižu
Sa slavenskih širnih ravni,
Novom tvomu Campanilu
Cjelov mira evo šalju.
Divna himna svijetom ječi,
I u bratskom zagrljaju
Poigrat će kolo lako,
Pjevat grlom mjedenijem.
Tresti će se sve piazze - - -
Tko to pjeva? - pitati će.
.... Aj, ta stari Campanile
S mladićima slavenskijem!
Legao je kao David
Međ djevice, da se mladi,
Pa sad igra tisućljetnik
Ko da šesnaest godina mu!
A nekaki Uskok ludi
U tamburu kraj njeg kuca,
I svakaki još "šćavuni"
Oko njega podcikuju.
Nose križe od galera,
Sve kosturi po njim vise,
Al rukama suhim mašu
Kao pjani od veselja.
I pjevaju pjesan neku
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo - prosti, Bože -
Usred Senja ili Moskve!
Nad njim prše golubovi,
Na ramena padaju im
I ljube ih baš u usta,
Pjesmu mira gugućući.
Ej, Regino, utri suze,
Sad se spušta Bucintoro:
Romanska će s njega vila
Pozdraviti istok sunca,
Sa kojeg će zraka pasti,
Da pomladi mahovinu,
Što se drevna uhvatila
Latinskijem po mirima.

Samilost

Pa u čem sjaj ti sveti, ti - boli srca moga,
Ko biser te si njemu u bezdnu morskih tmina?
U čemu polet tvoj mi do spoznaje, do - Boga,
U čemu žuč ti ko milina?

...Ti pred okom si alem, kroza te se u duši
Sva bijeda svijeta lama i krv mi srcu digne;
Cjelokup jad života po meni sav se ruši,
Posvećuje me kad me žigne!

Ti moj si anđel sjetni, što pouzdana oka
Do ljubavi me vodi, do zagrljaja svijeh;
To oko to je sunce, i bez njeg preduboka
Tamnina zemlje koti grijeh.

Ah, jadan, ko te nema. U grijehu ležat on će,
I duh mu vječno lijetat po kalnoj ovoj doli;
Kroz cijelu dršćuć vječnost svoj čekat sudnji zvon
Al gdje mu srce, čim da moli -?!

Radniku

Amo ruku, junače, pruži žuljnu,
Amo ruku, nabore da ti mučne
Pjesnikova drhtava usna, druže,
Štujući ljubne!

Izjav suda kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi u raju prvom prokle,
Na tim tvojim brazdama hrapavijem
Štujući čitam.

Vječne patnje, s kojima rod je ljudski
Boj vojevo, veslajuć teško cilju.
Ko u pravijek povijest sklesa spomen
Tebi u čelo.

Iz sredine ljudskoga roda jadna
Ti se dižeš, granitno kao deblo
Put nebesa - - guste mu šapću grane
Vječitom uhu:

Ljudskih jada bezbrojni, dugi psalam;
Ljudskog žića krvavih priča klupko;
Ljudskog bola uzdahe, kano oluj
Svemir što pune!

Strmiš takav, gvozdenu dižuć mišku
Spram nebesa, jedini krvi smrtne,
Komu patri čelo da kruni svoje
Pobjednim znakom.

Kada ne bi alem i žuto zlato
Izmet bili napora samo tvoga,
Nevrijedan očica onih malih
Dječice drage,

Koju babo uzgaja kazujući
Žuljnu desnu, ručicam kad mu glade
Mišku tvrdu, njihov dok anđeo šapće:
Moli i radi!

Pregni samo! Tvrde si protri dlane,
Gordi mužu, u čijem srcu zbori
Isus Hristos: Sinovi da smo ravni
Jednoga oca!

Dok nas gole samrtna rađa majka,
Jednim prahom bosa dok noga kleca,
Kud i carska zlatna se kola vrte,
- Rabota tvoja!

Ispod sunca koje je isto svima,
Dok jednako teško se rastajemo,
Istom crvu gojeći mukom tijelo -
Gdje li je plemstvo?

Ah - u duši! Predsude ruši dušom!
- Vijek grmi, prosvjeta pravo budi.
Ljudstvo hoće polugu: - tu je gvožđe
Jače od žezla!

Pa kad onda prođe uz čovjeka čovjek,
Svjestan, miran, slobodan - ne grbeći
Ispred tašta ništava gotovana
Pleći poštene,

I Bog će se sa neba nasmiješit,
Zajamačno prvi put otkad gleda,
Gdje za djelo, što ga je u šest dana
Stvorio lako,

Ti si mučne trebao duge vijeke,
Rasklimane točkove da mu središ,
Ne - lebdeći lagano povrh voda -
- Ljubeći zemlju!

Amo, amo, junače, pruži ruku,
Na njoj da ti nabore one tvrde,
Sve što raste - gospodsko ili derno -
Štujući ljubne,

Ko pobožnik svete kad moći ljubi,
Što ga griju - želju mu žarku bude:
Biti svecem, - pruži mu neka bude,
Krsti mu dušu!

Mukom svojom krsti ga. Svi će onda
Mirno jesti edensku voćku slatku,
Izim onih, koji ovako nisu
Kršteni bili!

Prvi snijeg

Olovna, siva mrena je neba - ko oko u lude
Sinji, ko pepeo zgasli kroz mliječnu maglicu dima;
Snijeg - to smrzle suze su, iz oka toga što blude,
Vjetar ih vitla... zima je... zima!

Padaju guste poljanom širnom, a velike grane
Šire se spram njih ko naručaj mekan.
Upravo eto Anđeo smrti silazi s njima, baš će da pane
Gorde na glave što umiru sveto.

Prirodu gledam - jadnika kaošto komu će zorom
Nasilna mišica oči zaklopit. Zbogom, o liste,
Brbljava lasto, o zbogom ti, blijedo sunce za gorom,
Zima je, zima; ljetni već niste!

Sada se cari vila ledena, a njojzi pred dahom
Zelen se žuti i nabire suha, okom je koči;
S maglena tkiva je oprava njena, suhim nad mahom
Injem vezenom obućom kroči...

Za njom se voze lakim na sanama vesele šale:
Plesovi, šaptaj i drhat i stiskaji ruke na samu,
Salon i plazače glatke i maske što očima pale
Žarče neg sunce o Petrov-danu.

Leti nad svime badnjački anđeo, dižuć visoko
Božićno drvce, stostruke darke pod njega meće;
Osmijehom rajskim gleda u radosno dječinje oko:
Badnje je veče - veče je sreće.

Uza nj se bijeda povlači, snijegom njuška ko zvijer,
Šesnaestljetnoj pastorci nosi božićna hljeba:
Zvona će pjevat Hosana! i s mraza će venut joj lijer...
Zima je, zima - grijat se treba!

Privid (Motiv iz franjevačke crkve u Jajcu)

Učitava se...
Polumračno, tajno, sveto,
A na krilu od pahulja,
Sve se njiše, lako ljulja,
Na siv tamjan razapeto...
Trepti, šuška i šapuće,
A pod grlo nešto plije, -
Ah, kroz suze vidim dvije,
Sad će dahnut srce vruće!
.... Gle, evo je! Carski, slavno,
Ide vila moga soja: -
Draga moja, ljubo moja,
Što mi nisi došla davno? -
"Ne mogoh ti, dragi, prije;
Na kamenu, na daleku,
Tražah tvoju suzu neku,
Iz proljeća mladosti je!"
- Poznajem ju, žarka vjero;
Iz dalekih li je dana,
Kad pjesničkog mališana
Učila si držat pero.
Kad u cvjetnoj vijeka dobi
Već je slušo topa riku,
I kad prvom na vidiku
Usječene glave skobi!
A trebo je da se vozi
Na labudu, a nad njime
Da golubi hlada čine,
Po obalam plešu bozi! -
"... Šuti, dragi, časom šuti:
Da ti nikad suzâ ne bi,
Šutila bi groblja tebi,
A ovako - pjevaju ti!"
I podmota krila laka
I izginu u čas sa mnom
U podzemlju vlažnom, tamnom,
Ko mrtvačka da je raka.
Tu na trunu usred groba
Bez lubanje kostur sjedi,
Pokraj njega s reda oba
Ni tko zbori nit besjedi!
Bezglave se njišu pleći
Kao sablast amo tamo,
Polagano, polagano,
Ne čujući, ne videći.
Još iz zemlje oko njega
Ko iste ga riječi plaše:
Zadnji bješe krvi vaše,
Oplač'te ga, oplač'te ga!
Ali k trupu ona stanu,
Što mi pjesmom srce opi,
I reče mi: "De oškropi
Svojom suzom smrtnu ranu!
Nek se čuje slava horna,
Zašto kamu na daleku
Tražah tvoju suzu neku, -
Ah, evo je životvorna!"
I kostur se diže nama',
Plašt se carski niza nj vije,
A puno mu lice sije
Ko nekada, u pjesmama
Niz livade kad je rosne
Razigravo dobra dóra
Uz pozdrave s zelen-gora
Lijepe svoje Herceg-Bosne.
Odjašismo ko vitezi,
Sve uza nas kralji, bani...
Odjašismo k onoj strani,
Gdje trobojni, gordi stijezi
Mahaše nam sa visina,
A od mora i dubrava
Orila se pirna slava:
"Lijepa naša domovina!"
I sred slavnog onda pira
Još osjetih cjelov vjerni,
Ko od boštva - neizmjerni,
- Pak sve zginu dno svemira.
A kroz šaru priviđenja,
Iz nejasne iz daleči
Sumile su samo riječi:
"Zbogom, dragi, do - viđenja!"

Primorkinji: 2. Oj, sanče kolijevke

Oj, sanče kolijevke, oj, srećo djetinstva,
Gdje si sada?
Ti, prva ljubice mog prvog proljeća,
Veneš mlada!
Ti veneš uboga, jur toli zarana
Mrazom klonu;
A komu ostavljaš, tol rano srvana,
Nadu onu?
U njenu htjede grud svog milja nježni cvijet
Željno stresti...
Aj, veni, cvijete moj, ta nekom će te svijet
O križ splesti!!

Promašena kob

Bože moj, zašto je tako, zlaćanim da pod samarom
Magarac preskače lako jabuku vitijeh kula?!
Vilo o pjesama mojih, milosnim čemu si darom
Opila moje srce i čula?
Zašto si stupila k meni? Kad me je majčica blijeda
Rađala mračnoj u noći, mnogi su čeono pali
Skupe na gospodske krpe; srećna i otmjena čeda,
Očevi, majke možda te zvali...
Okrutno prošla si mimo. Primorskoj došla si kući,
Naglijem unišla šumom. Glavu si sagnula holu,
Stare me digla iz zipke; cjelov ti krući il vrući
Mene je momu oteo kolu!
Zanavijek ostah tuđinac. Čučeć na jadranskoj stijeni,
Dvojstruke zvijezde gledah: zvijezde neba i vode.
Pučinom tamo dalekom maglene vijo sam sjeni,
Noćna gdje jadra biserom plove - - -
Moja je plivala duša sjajne kroz one atome,
Slobodna dalje i više između bezdani dvije,
Ko da je velika ptica, gledajuć u dnu pod njome,
Obijesno gdje joj krilo se vije.
.... Zašto li tako, o vilo? Čemu li pamet pomete,
Srce mi opi i čula, s utrte krenu me staze,
Divljom me sankom zadojiv, pitome umjesto mete,
Kojoj milijuni pobožno plaze?
Ja bih se grbio miran udesom bršiva panja
Službeno prašni uz papir - vrba nad grobnicom siva -
Ukratko: pravi gospodin - - uveče poslije zvanja
Trljo bih ruke uz čašu piva!
Il bih ko zaturen seljak pod krušku sio u sjeni,
Srećan u košulji staroj, jedinih, izdrtih gaća,
Ljuljko na koljenu sina, supijan vikao ženi:
Gledaj ga, hulje - trista mu ćaća!
Vilo, oj, rađe si mogla kucnut na gospodske dvore,
Svilena gdje sa kreveca gavanče maleno diše;
Proroštvo puniti staro, svetice knjige što zbore:
Tko ima mnogo, dobit će više!
Zato kad uskipi srce, meni se priviđa regbi -
Kako na jadranskoj stijeni između krši i drače
Crkvica cjelova tvojih tužno i osamno lebdi,
Kraj nje brodolom vjernik joj plače.

Povijesti sud

Ajd sa mnom - ja ti krvnu palim zublju
I vodim tebe - prorok svomu puku!
Da pokažem ti skvrn na onom rublju,
U kraljevskih što nekoć sjao ruku'...
Ajd sa mnom! ti si i nas nekoć znala,
Kad rug nas svijeta krstio "barbari" -
Kad zastava nam ne bje u prah pala,
Da sužalost nas uzdahom nadari!
Da, sretnih dana sklesa nama i ti
Na tvojoj samo vjekotrajnoj ploči,
Kad Hrvat bje tek junak nedobiti!
A danas? plač'te, plač'te, moje oči - -
Ajd sa mnom! ja ti krvnu palim svijeću,
Da vidiš samu razval i ginuće!
Ti znaš sve sama - tumačit ti neću,
Kad pojmiš svako oko umiruće!
Na jednu samo ja te sliku putim,
A gledaj: krpa rastrgana to je!
Ti misliš nešto, a gle, i ja slutim,
Baš kakve misli duhom ti se roje.
Ti vidiš do nje trulu onu ruku,
Što s nje nam htjela svete boje zbrisat,
Na zator momu izmučenom puku
Pod slave grb sramotu svim upisat - -
A gledaj sad ju - - - prsti ti su suhi,
Kroz šuplje zglobi velik crve viri,
A na sve pao zrak je groboduhi --
Gle, to je sve - al u to oko gviri!
Ajd, zublja gori poput rujne krvi,
Krvolik plazi po tih kostih plamen,
Al vrh tog praha, vrh te suhe strvi
Ja čitam nešto - božji kao znamen - -:
Nek viknu vrazi: skidaj glavu, puče!
Nek krvav uzô žrtve stegne, neka!
Al kob se mijenja, tko bje patnik juče,
Tog danas veće druga sudba čeka.
U mrak još tko je bio lancu predan,
S tirani dolje! zorom klikće eno.
I smrviv krunu - on, osvete žedan,
Njen zlatan prašak gazi nesmiljeno - -
Zar stoga gled tvoj tuj se zagledao,
Gdje prorok blata tek bi crva pozno?!
A na taj pogled - krv mi stine, jao -
Oj, povijesti, kol pravedna si grozno!!

Pogled na zvijezde

U crnom bezdnu gore, a oko naše luta
Od jedne k drugoj; ah, na vjeri
Ko dijete bunca mašta: života zbilja kruta
Varkom čemer svoj šećeri.
Sve hladniji je dom ti, moj čovječe, moj brajne,
I sve se više tebi grsti,
Što igračka si star ja u tvrdoj ruci Tajne,
Međ noktima joj čudnih prsti'.
Ti, vječit mučeniče, što prikovan o grudu
Bez svoje krivnje njome klecaš,
Ko rob slobodu sanjaš, sve sanjaš - al zaludu,
Ljepšom dušom - dublje jecaš!
U krupnom oku vola vijek svemir se zrcali
Ko svete noći u Betlemu;
A tebi puca: kruto, ej, neko li se šali
S tvojom iskrom u tjemenu!
Od rasijana blaga po tvojoj da se grudi
Više topla svjetla proli?!
I živohrane snage u jadnu građu ljudi,
I ne - boli, i ne - boli?!
Da krst svoj teški prteć, jedanput svjetlo danje
Obasine te iza brda,
Tri koračaja naprijed, a natrag je l' što manje,
Dok trnjem korak tvoj ševrda!
Al ne! tek gledaš na se i sve se smiješiš rjeđe,
Što časovi više lete;
I ostavlja te volja, što sanke su ti bljeđe,
Sve jadniji, što manje dijete!
Tek gledaš, gledaš, gledaš, i misliš: Čemu li je
Na orlovim mi srce krili',
I što niz moje oči ko suza nešto plije
Nad onim - čega ne sakrivih?!

Pjesnik i svijet

I vidje pjesnik zvijezdu, kroz maglu gdje treperi,
Te šanu: Što se ono bljeska?
A tajni glas mu reče: To Srećine su dveri,
Od alema im krov se ljeska.
I pođe pjesnik tamo: Imade l' - pita - krova
Za pjesnika u dvoru Sreće?
.... Ta ima - svak će naći u miru blagoslova,
Ko cijelo srce preda nj meće.
A kad se pjesnik maši, da srce stavi tamo,
A ono nema srca pola!
I nije ostat mogo - sa pola srca samo
Ne puštaju pred idola.
Te pođe s bajna dvora. - Oj, vrati srce moje,
Vrati mi ga, svijete bijeli!
Na tvojim usnam žarkim, u pjeni strasti tvoje
Osta srce... život cijeli...
A reče svijet njemu: U bajnom hramu strasti
Pjesnikovo srce kuca;
Otiđi samo tamo; u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i - puca!
I ode pjesnik tamo i ispita ga nađe:
O, vrati mi se, srce, vrati!
- Ne mogu ti se vratit; ta tu je meni slađe,
Neg Srećici na zlatnim vrati'!
Zaboravit se ne da ni čežnja niti rana,
Neuslišane mnoge suze;
Krvariti ću tako do potonjeg mi dana
Rad svega što mi beznad uze.
Ja jedem samo sebe... U bajnom hramu strasti
Grozničavo mi bilo kuca,
U trzavici vječnoj, u bolnoj, mamnoj slasti
Tu se gali, tu i - puca!
I vidje pjesnik onda, gdje srcu srijed srijede
Bajni alem iskre baca,
I reče: To su suze i meni više vrijede,
Neg sjaj Sreće vrh srdaca!
Ja ostajem uza te, ti otepena grano
Moga cvijeća i proljeća,
Da čuvam mrtvo blago u duši zakopano,
U spomenu sva mi sreća!
I čeka, tako čeka, a tamo iza brda
Srećina se zvijezda svijeti;
Tek pjesnik čeka, čeka - a spomen kao srda
Ne da živjet, ne da mrijeti...

Otpušteni vojnik

Baš na prag sjede, malne gô,
Islužio je ljeta duga;
A izjela mu lica bô
I nesvijesna stara tuga.
Povlačio se kojekud
Sve za bubnjarem usred hrpe,
Pa mali krst mu resi grud
I kiti na njem stare krpe.

Zabludio mu tupi gled,
Kud pukoše mu polja lijepa;
Al vidi brajan: drugi red,
Tuđinac sad mu zemlju čepa!
I drhtnu - tu je majstor čvrst -
I malim prstom lulu kopa;
Baš čudno, dok je steko krst,
A eno kuća propa... propa...

A gledao ga stari drug,
Iz kuta lemeš s pluga teška,
I čini mu se: baš ko rug,
Gle, tupo mu se gvožđe smješka:
Ej, dobro došo! valjaš baš,
Na žutoj je l' ti lica trpe?!
Ma kao rijedak čovo naš
Pozlatio si svoje krpe!

A glavno ti je: nek si živ;
Otplatio si krvni danak.
Tek, Bog mu prosti, tko ti kriv,
Pa evo si ko igla tanak.
Da slučaj mene stvori kad
U biće kakvo, ko ti živo,
Pametnije bih, druže, tad
Ja svoje puške ispaljivo!

Al šutio je gladni drug,
Ni ne ču onu šalu ljutu,
A vraškim smijehom stari plug
Ućutao se u svom kutu.
Pa gviri kako u taj čas
Bez desne ruke mladac šuti,
A lijevom srećan, blažen vas,
Sve gladi onaj krstić žuti!

Zaboravio u taj par
I pusta polja, muku ljutu - -
A zarđala ona stvar
Zadrijemala je u svom kutu
I sniva: kud je čovjek lud
Pa gubi ruke, lomi kosti -
I - dragi Bože - za sav trud
Tek krstić mu je jedan - dosti!

Neznani grob

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Naprijed braćo

Što će reći silna buka što odmnijeva sa svih strana
Kao vijor pustim dolom, udarajuć o drveće,
Il ko mora mukla pjesma štono od sna nojcu budi?
Narod to je, naprijed kreće.
Otkuda je, kamo ide? Gdje mu dom je, kog je roda?
I med paklom i med nebom ima l' za njeg igdje prava?
Je l' ga novcem kupit moći kao pustog, sinjeg roba?
Ali tiho, on se, eno, on se veće približava.
Čuj gdje ori grom zdaleka!
Eno sunca! Grud mu tješi
Ponosnijeh nada jeka
I on smjelo k cilju spješi.
Da izbjegne bijesu, jadu, on tek pravo svoje traži,
Stog na zemlji milena je njemu svaki kut domaja;
Ajde, ljudi, vrijeme još je, popravite što ste krivi -
Jer on neće da očaja.
Njegva ruka podiže vam dvorove i kuće krasne,
Da beskućnik sam ostane a bez kore bijela kruha,
On vam meki ležaj stere, on vam čuva dom od bijede,
A da za njeg milostiva vaša srca budu gluha?
Gle, već ori grom zdaleka!
Eno sunca! Grud mu tješi
Ponosnijeh nada jeka -
I on smjelo k cilju spješi.
Vjekove je bijednik nijemi podnosio krivdu slijepo,
Za njega se nije znalo, snivao je kao dijete;
Ali sad se i on diže, vika mu je vijor silni
Naprijed hrle njegve čete.
Naprijed hrle, naprijed lete, jasno zbore svemu svijetu:
Evo svanu nama hora, našem žiću pramaljeće,
Borci mi smo čovječanstva; sa prirodom majsko sunce
I nas sad iz zaboravi, iz mrtvila našeg kreće.
Sad nam glas je groma jeka,
Luči pravde tek nas vode -
Tko je uz nas, nek ne čeka:
Naprijed, braćo, do slobode!

Na nehaju

Bje noć, kad s gola Nehaju mi visa
Na tamno more mutan pogled pao,
Kad zirnuh okom preko ljuta klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao
Bje noć, i svuda goli gledah kamen
I disaj slušah rodišta mi draga,
U duši sveti gorio je plamen,
A gorak uzdah proklinjo mu vraga.
I stajah tako - plakat mi se htjelo
Nad kamnom sudbom ispod kamen-grada,
I drhtalo mi tajnim strahom tijelo,
A srce tisuć ovijalo jada.
I mišljah: tako sjećaju se tebe
I tvoje slave nekadašnjeg sjaja,
Kad za druge si, više neg za sebe,
Ti krstit znao i lava i zmaja?
Da, to je prošlo, sad od slave tvoje
Tek djeci tvojoj jedan osta znamen,
Poštenje čisto, kao sunce što je,
I značaj tvrđi neg što živac-kamen.
To zapis svet ti, za njim da mi segneš,
Ta u njem sva ti orlovska je snaga,
I ne boj mi se; pošteno li pregneš,
Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga.
Ušutjeh - zanos svladao me mlađan,
I snatriv klonuh pod zidine slavne,
Oćutjeh, pokoj da me blaži slađan,
I slavlje zgledah posred noći tavne:
Sve s mora, gora, rod se kupi bratski;
Na povrate je sa krvava pira,
A srca stresa usklik svehrvatski;
To rob se krvlju dovinuo mira!
I prenuh se; sa Nehajeva visa
Na tamno more pogled mi je pao,
I zirnuh okom preko ljuta klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao -
Pa kliknuh: - Živi, moj uskočki grade,
I tvoja sunce ogrijat će vrata;
Da, i ti svoje prebolit ćeš jade,
I puknut zora slobodi Hrvata!

Na bojištu

Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.
Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.
Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.
U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod - za gavrane mlade!
A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!
I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!

Mramorna venus

Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubavna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote punom u jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Sav svijet puni bujno joj tijelo.
I tko je vidi, krv mu se gruša,
Pod grlom žarka staje mu duša
I srce staje i trne noga.
Pod plaštem noći - svodilje tajne -
Čuti je često uzdahe vajne:
O, vrati mi mir moj i Boga!

Tamo sam i ja nekada upo...
Ah, i od tada mnoga me zora
Srvana nađe kraj mramorna stvora,
Gdje plačem - skupo!
A lik joj gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu se koči,
Pobjedno u me upire oči
S kraljevskog pijedestala - - -

- - - Ta bijah pjesnik - upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
Šta obzor tijesni i zemske međe,
Šta vedrog neba krugovi plavi?
Vjetropir sve to pjesnički pravi
Odjednoć strpa pod vjeđe!
Pjesničku brižno smotah prtljagu,
Cjelunuh zemlju - majčicu dragu,
Strpah u kovčeg sve ideale,
Spustih još jednu suzicu bonu,
Ne znam od zbilje ili od šale
I ... digoh se u balonu!

.... "Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!"
I dok to rekoh, kolo me ovi
Novijeh, drukčijih bića,
Klikujuć: Ajde, građane novi,
Kušaj i našega žića!

Ne rekoh ništa, nikog ne pitah,
Tko je i okle i gdje je;
Tek mi se cijela pričini svita
Ko apsolutne ideje!
Oh, tamo nad zemljom prekrasno sve je,
Posebnom osuto slašću - -
I onda na koncu ja i ideje
U čarnu pođosmo baštu ...

Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubovna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote u punome jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Vaskolik svijet puni joj tijelo...
I tko je vidi - krv mu se gruša,
Srce mu staje, staje mu duša,
I tako mrije -
I živ je i - nije -

Dugo sam ondje besvijestan ležo,
Bježala noć je i dan je bježo.
I mnoge noći i mnogi dani
Odoše tako ko prospavani - -
A sa mnom cijeli svijet se klanja
U divotnoj bašti ko istočna sanja -
Tek lik se gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu koči,
Pobjedno u nas upire oči
S kraljevskog pijedestala - -
A oko gorda, ponosna lika
Mnogi se suše, u suzam gube,
Cjelovom zadnjim, ah - samrtnika
Punanu nogu joj ljube.

Vjerujuć u strast, stisnusmo uho
Vapijuć: Bože s nebesi!
I nikoga nema, tko bi ga čuo,
Gdje grmi: Adame, gdje si?
Tek jedva... jedva glava se miče
Nategom, uporno... zadnje...
Već gotovo hladna se usnica tiče
Kamena, umiruć rad nje!
A ona...? Stoji nogom na glavi
I vrat nam grije i vrat nam davi,
Gleda nas pogledom zmije - -
A ja sam srećan, ako još dublje
Tisne mi u grud dvije paklene zublje,
Te ledene oči dvije!

Monotonija

U mračnoj sobi dršće velo tmine,
A ja ga gledam kako tiho pada,
Ko čađ se spušta beskonačni, gusti...
Sve pada, pada, pada...
Tek katkad iskra što kroza njeg sine,
A na nju umah crn se pepeo spusti.
Pa mislim: Evo, ja umirem sada,
A list života - to je velo mrazno,
I sve što u njeg žarke satkah vjere,
Sve tama guta, ždere...
I zapjev cijelog vilovanja draga
Tu tromo mre - ah, dosadno i prazno!
I došlo mi je, došlo iznenada,
Pa presjeklo me pasu srijed srijede
I grč mi vrući pod kovitlac segnu
I stegnu, stegnu, stegnu...
Ne, ne znam reći je l' se u njem tada
Il krik il smijeh otkinuti htjede!

Misao svijeta

In labore requies
Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!

*

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
.... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog

.... Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l' je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom...
I sve tako... čedo raslo, te sad bilo - kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire - takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i - topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste... raste... raste... glava već mu pod nebesi'!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraune naglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
- Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,
Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti - - -
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!

A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!

Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
- Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
"Naprijed!" reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

Malenim velikanom!

Silni ste mi - silnija još vam cijena,
Da se vječnost tužiti nigda neće
Na smrt vašu, niti na trulež skori
Imena vašeg!

Vi, oj, što se kažete meni maglom,
Zar je vaša zaborav toli jaka,
Te ne znade, divlje da svijetlo traje,
Grobi dok gniju?!

Ja se mržnjom ne rušim na vas; vi ste
Preduboko mojega ispod suda,
Košto i trn silenog ispod hrasta
Prenisko plazi.

Vihar silni polomi hrast, a trna
Dirnut neće, pobjedu ipak pozna,
Skršiv jače, znade da trgnut može
Slabiji korijen.

Zalud ćete prezirat milost kličuć:
Još smo živi! oluja huji dalje - -
Kreket barâ gubi se, kada svemir
Gromovi grmi!

Ajd - nek bude - gromovlje će ušutit,
Da se može počuti šapat slabi;
Kaž'te meni - - šutnja je, jao, riječ vam,
Šutite samo!

Ej, na svojih prsiju i slabičak
Križić prti - svilena nit ga nosi,
Al na leđa prima ga samo čovjek,
Visi o trudu!

Niti korak obijesti neće odat
Svjesne duše; drukčije sjaji sunce
Negol' ono čime sa žižak puni
Žena sirota!

U čem dakle vaše se plemstvo kaže,
U čem sila, što bi vas digla zvijezdam;
Lavlji vuci, ali i zečji lavi,
Tko ste i što ste?

Sramite se, narodi nisu slijepi,
A da ne bi poznali što je sokol,
Što je sokol, što li je opet gadna
Velika sova!

Divi moji, slučajno da ne zapeh
O crvotoč, ne bih ni crva znao!
Eto, tako upoznah silu vašu,
Znate l' što vidjeh?

Vidjeh da je zloba naravlju sile,
Srca vaša kamen su onaj crni,
Što se kopa gorućem paklu iz dna,
Da vam je srcem.

Ej, ta zlobe osveta nije hrabrost,
Kojom porod lavica zdvojna brani,
Već mi ona naliči vučjem zubu,
Mlade što kolje!

Silni li ste - dostojno snage nije,
Da se ona malenim crvom sveti;
Jeste l' slabi - jalovi tad vam trudi,
Osveta smiješna!

Što ste, dakle, sileni divi moji,
Jeste l' za to da vam se razbor smije?
Što ste dakle - vragaovi ili lutke,
Podli il smiješni?!

Lucida intervalla

Što j' to? - Pa to je njihalo lijeno,
Te mi nad glavom šeta - -
Kroz staklo vidim, gdje vodopad bliješti,
Il svijeću mi valjda pale.
Ah, mrem -
A glava ko komad leda
U bezdan mi nekud tone - - -

I to je smrt?
O, kako brižno anđeli božji
Na perju me spuštaju u grob!
Bez bola, bez želja, klonula uda
Vlažne se dotiču zemlje.
Odista nikad mi tako se nisu
Slatko sklapale oči - -

Svrh mene vidim, oh, lijepo vidim,
Vjetrić se šaljivo igra
S ljudskijem suzam, s riječima ljudskim,
S mrtvačkim turobnim psalmom.
A ja sad ovdje blaženo ležim
I slušam, što zrakom zuji,
Kroz tromračni drijemež slađe ih slušam,
Neg vesele svatove, pjane...

.... Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!

I to sam jutros župniku kazo,
Al njemu shvaćanje manjka,
I tvrdi, da j' čitavu mudrost blaženstva
Čito tek na - papiru!
Međutim - u grobu - gdje ja sad ležim,
Nema razlike misli - -
I bogzna, ova glava uza me
Od kakva l' polazi grofa!

Vi bi se gore čudili divno,
U kakvom društvu sad ležim!
Al ovdje, međ nama, druga je klima,
I nazori posebni vrlo!
- - Deder, moj grofe, gore na zemlji
Ja sam ti držao glavu;
Sada mi vrati ljubav za ljubav,
De, pa ti moju podrži!

Drobiš se, brate; nisi ni za to,
Treba tu solidna građa!
Čvršća bje kruna naoko čela
Negoli čelo samo.
Onda sam ipak drukčiji čovo,
Od čvršćeg kaosa slupan;
Moj prostor nije širi od mene
I ja ga potpuno punim!

Nekad sam bio gore kovačem
Nad ovom koprenom praha;
Kovo sam svašta, gubio vrijeme
Kujući novce i krune.
Kovo sam svijetu dva stožerna pojma,
Dva krila na noge Sreći,
I pisah na krune: Ovo je mjehur
Od pjene zlatnog safuna!

- Nego mi valja pravednim biti:
Taj natpis nije od mene
Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,
Ljudi je povijest zovu.
Knjigu su pisale božice dvije:
Istina prva se zvala,
Onda je stade čitati Pravda,
Al zaspa na prvome listu!

Od onda hrče i strahotnom bukom
Pjesmu svemira kvari;
I baš je divno, od srca divno,
Što amo ne dopire glas joj.
Evo je ovdje blaženo carstvo,
A smrt mu nijemi vratar;
Tu spavaju orô i bijeli golub,
A golub na orlovu perju.

Ovako sam i ja spavati lego
Bez želja, bez strasti, bez bola:
Nit čujem ptice, nit vidim svijetla.
Tek dublje ponirem u mrak.
A tamo na vratima velike noći
Neka se prikaza bijeli;
Ja k njojzi padam brzinom munje -
O zdravo, o veliki Budha!

Kolo sreće

Ko divlji vir, ko paklen ples
U vrtložini sve se kreće;
Kroz razuzdani živi bijes
Zavrtilo se kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva;
Ko sunce žarkim okom grije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci plamna slova,
Gdje njeno ime gori sjajno - -
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
"O, amo, ljudi, svijet cijeli,
Sad sreća dar će svoj da dijeli!"

I gle - odasvud svijet se jati:
I muško, žensko, mlad i star,
Sve hoće kola da se hvati,
I gordi car i ubogar.
Sve zadnji prve ruše rede,
U bujici sav kipi svijet,
I dječicu i starce sijede
Ko vrtlog vitla koloplet.
Baš ko kad žarka iskra pane
U mravinjak, pa mrav se ospe,
Kroz klance spregnut oluj plane
Pa raspojas se morem prospe;
Otako svijetu kipe grudi,
Uzmotali se tako ljudi:
I car i prosjak, div, bolesnik -
Sve jedno klupko, jedan bjesnik!
Milijun ruku kolo hvata,
Milijun strtih zemljom plazi,
Brat kao tigar vreba brata,
I preko majke sinak gazi - -
Uz malu, bijelu nošku laku,
Uz hitru djevu gipka struka
I kljasta viđaš, gdje o štaku
Sve klima, klima... sreću kuka,
A dobri duh ga natrag vraća:
"Zar i ti usta sa svog loga?!"
...Al - pluća kašlju, klima noga,
I on se opet štake laća - - -
Pa klima dalje - srće - srne
I klone, pane... oko trne,
A preko leši bez života
U novom klupku svijet se mota.
... I tisuć ruku suhih, golih,
Iz sagnjile se pruža slame
I članke grči, prosi, moli:
"O, srećo, daj se ozri na me!"
I stogodišnji sijedi djed:
"O, srećo!" dašće zadnji hip,
I bljedne lice, gasne gled,
Al sreći zadnji teži hrip.
Kroz zadnju suzu još ju snije;
Sve tiše, tiše kuca srce:
I čovjek mrzne, čovjek mrije
I - ludi zadnjom kapljom krvce!

- - - Daleko od tog svjetskog kala,
Gdje skrvne zemlju čovjek-bjesnik,
Nad zemnim prahom lebdi pjesnik -
Daleko laži i od jala.
Nebesa sjaje na te oči;
Čas plane, s groze čas se koči,
Kad podlost gleda pa ga mori, -
Il tuži čujuć vapaj jada,
I pandže tuđeg ko svog jada,
I kako grlo s žeđi gori,
Poštenju gdje se korist ruga,
Gdje sve je crna bol i tuga:
Svi grijesi svijeta grud mu stisli,
A pjesnik ljubi - tuži - misli - - -

U svijetu mnogi cvijet mu cvao,
I idol bje mu žarke grudi:
Ko uzor-žena, uzor-ljudi,
Ko sanka da mu zanos budi;
Za sanku sav je život dao - - -
On ljubi - ljubav mu je sve:
I život i raj, otac, brat,
I svake mu je misli mat';
On ljubi - ljubav mu je sve!
Životu srca kucaj cijel,
I njoj je vijek vas žrtvovo,
U plamnoj mašti brz i smjel
Na njojzi svijet svoj osnovo;
Al mašta kupi, mašta gradi,
Na razval zbilja krst svoj sadi!
I kad mu mnogi idol mio
Uz neman se je crnu svio,
I onu grdnu avet mazi,
Što prva njeg'va boštva gazi,
Da srce mu se žarko koči
I krv mu stine, život mori,
I zacakle se mutne oči,
I suho grlo vatrom gori -
On - koji ćuti pandže glada,
Do koga prši uzdah jada,
Koj' pojmi jade sveg života,
On - osim srca - sav sirota.
I divovi kad svi bi svisli,
On... dalje ljubi - tuži - misli - - -

S nebesa uvijek glasak blagi
Uz pjesnikovo čelo da'ne:
"Ne, ne daj mi se, sinko dragi!"
... I pjesnik gleda, vid mu plane.
On svetu onu ljubav pozna,
Životom koja svemir grije,
I čuje ona usta možna,
Po kojim bitak - jest i nije.
Njeg vječitosti plamen žari,
Pred kojim samo u prah pade,
Kroz svemir koji gospodari,
I svoga duha njemu dade.
I ko kad svježa proljet bajna
Miloduh cvijetak siplje s krila,
Kap melema mu vječna sila
Na usta šapće božja, tajna:
Međ duh i prah te stavih, sine,
Da čovjeka sa boštvom spajaš,
Da misô moja svijetu sine,
Da žedne duše ti napajaš.
Kad istina i demon laži
U tebi krvav razboj traži,
Sa krvlju srca barjak kvasi
I diž' ga, u znak, čovjek da si!
A utjehe li trebaš kad,
Ti prezri tašte dare sreće:
Ni raskoš niti ljuta glad
Zamamit tvoju dušu neće!

*

I pjesnik gleda svjetski bijes,
U vrtložini gdje se kreće;
U divljem vrutku kuha smjes,
A kroz nju juri kolo sreće.
Nad njime lak se veo vije,
Pod velom bijela sjaji djeva,
Ko sunce žarkim okom sije,
O ruci zlatna traka sijeva.
A na toj traci žarka slova
Ispisuju joj ime sjajno;
I preko gora i dolova
Glas njezin ori, vabi tajno:
"De, na noge vas, evo krune,
Moj najprvi je ovo dar!"
- - - I ma'nu rukom - kruna mune,
O krvav bljesnu sunca žar.
I planu vika življa... življa...
I disnu hrpa divlja... divlja...
Milijun strtih zemljom gmiže,
Milijun ruku uvis siže - - -

I gle - uz zadnje muke krik
Ču silničkog se grla rik.
I tiran banu. Zlatna kola
Ramena drobe, prsa gola.
Bičalom svoje roblje plete,
Nek kola jure, neka lete!
A roblje samo ciči, vapi
I put svoj piše rujnom kapi.
- Nu đipaj, bokče sinji, samo;
Ja naprijed hoću, a ti trkni!
U tvojoj zvijezdi piše tamo:
Ti vozi, trpi; rob si - crkni!
I zvjersko lice planulo,
I mnogo tijelo klonulo,
I mnogo oko zgasnulo...
Al preko leši mrtvih, strtih,
Sve gobela se zlatna vrti.
I puče bič od trista traka - -
Dragocjen vijenac pada s zraka
I bezbroj ruku za njim siže:
Na silničku ga glavu diže;
Sâm vraga svoga vjenča rob!
- U ludoj igri luda kob.

- - - Daleko od tog svjetskog jada,
Nepomičan ko mramor ledan,
Ukočio se pjesnik bijedan,
Za suzicom mu suza pada.
I ćuti gdje mu rastu krila,
Nad blato gdje se zemno diže,
I tajna gdje ga nosi sila
Na mržnji gada Bogu bliže...
I čuje bajni, rajski glas,
Kor serafa mu pjeva vas:
I ti ćeš klonut srca mrtva -
S nebesne grane strunjen list;
Izgorjeti ćeš kao žrtva
Bez pepela - ko alem čist.

Kad mi klone

Kad mi klone hladno čelo,
Kad dogori svijeća moja,
Kad mi mrtve oči sklopi
Samilosna ruka koja -
I kad tuđa suza čija
Oplače mi puste dane,
Braćo moja, ljudi moji,
Smilujte se onda na me!

Kopajte mi mirna groba
Na brežuljku u slobodi,
Pospite ga sitnim cvijećem,
Kojim svježa gora rodi.
Spletite mi vijenac zadnji,
Što po rosi ranoj miri,
Da po njemu rado panu
Male ptice i leptiri.

O, te ptice i leptiri,
O, taj dragi svijet mali,
Stoput su me, stoput su me
Nesuglasna razdragali.
A ja sam ih rado gledo,
Tepao im pjevajući,
Ljubio ih kano ropče
Za slobodom uzdišući.

I kad čuju mlade mome,
Okle živa pjesma zuji,
Veselo će tamo doći,
Gdje su leptir i slavuji -
Ah, ja ne ću ništa znati;
U pepelu okle žara -
Al nek pjeva, nek se širi
Svač'je srce sred njedara!

Nek se pjeva, nek se grli,
Nek se lako kolo vodi;
Ne bojte se zlobna svijeta,
Njega nema u slobodi.
A čemu vas za njeg briga,
Čemu vam se patit s njega?
Ljubite se, dok ste živi,
Da ne mroste željni svega.

I ako se desi negdje
Kakva bijeda bosa, gola,
Što je svijet hladno goni
Iz svog tora, iz svog kola,
Grobu momu neka dođe,
A ja ću se molit Bogu,
Nek me pusti stati malo,
Da mu nešto kazat mogu.

Reći ću mu: Što si došo?
Nemam hljeba, da ti dadem,
Nemam krvi, da te grijem;
Ta ni sebe ne imadem!
Krova nemaš? Lezi amo
U moj ovaj krevet mali,
Da dijelimo i to zadnje,
Što su meni ljudi dali!