Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. – 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. – 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935. – 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. – 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. – 1965.). Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj “Omladini” 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u “Književniku” i “Hrvatskoj reviji”. Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela. Umro je 2007. godine.

Bio sam kao i ti


Ti koji ćeš živjeti
U patnjama srca, još dugo
Poslije mene, znaj,
I moja su krila
Šumorila i cvijeće
Mirisno mi cvalo.
I ja sam bio, kao i ti, mlad.

Budući pjesnik

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

Dugo u noć u dugu zimsku noć


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Daleko

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me,
Zaplakana.

Epilog


Otkako znam za sebe
S riječima prijateljujem
Riječi su moja muka
Riječi su moja radost
Riječi su moje prokletstvo
Riječi su moja utjeha
Riječi su život moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem

Hoću li ući u sobu gdje je sag

Kad ispišemo punu pločicu računa,
Onda čitamo iz čitanke. Zatim
Gospodična pita. Tko ne zna ponoviti,
Ona ga uzme za kosu iznad uha i vuče,
Jer tamo najviše boli…
Nakon tog opere ruke,
I izmolimo naglas Očenaš.
U redovima idemo za njom,
Kraj općine, u dvorište njeno:
Kog više voli, taj se popinje
Na orah i trese, i poslije kupi;
A drugi čupaju travu izmeđ cigle,
Pred kućom, ili koprive kraj zida,
U dvorištu… Oh, što bih ja
Volio da me gospodična uvede,
Samo jedanput, u svoje sobe.
Kradomice, kroz prozor vidjeh:
Na zidu slike, puno slika…
A sat u staklu ne tuče neg pjeva…
A pod je šaren, pod zelenkast.
To je valjda na podu sag.
Izuo bih opanke, brzo,
I oprao noge, brzo,
Samo da sag ne uprljam.
Ali znam ja: … Gospodična
Nikad neće mene uvesti
U lijepu sobu gdje je sag.

Kasni žetelac



Kasni žetelac ne podiže glave
Iznad klasja dozrelog.On žanje,
Brzo žanje; ne vidi da zlatan
Sunčani prah više ne lebdi
Nad poljem.Smrkava se.Kraj njega
Prolazi, lica ražarenog,
Djevojka tamna sa cvijetom u kosi;
Dovikuje mu, uzdrhtalim glasom,
Večernji pozdrav.Al on je ne čuje;
Samo žanje, brzo žanje, sagnut
Nad crnom zemljom; i ne zna,
Kad noć se spusti da će djevojka
Već otići daleko i samo će njen miris
Lebdjeti nad strništem.A on će,
Ražalošćen,teškim se vraćati korakom,
Sam, kasni žetelac.

Kad mene više ne bude



Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinski i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine

(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

Lutanje



Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe…Tebe nema.

Mjesečina



Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.
O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:
Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.

Može li čovjek



Može li slovima na papir
Prenijeti šum vjetra pjevanje
Ptica u šumi, i srce
Slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
Ili u dalekoj zemlji
Ići s rukama krvavim do lakata
I s nožem u zubima,
A k zvijezdama dizati pogled
Ljudskih očiju? Može li čovjek
Još uvijek da podnosi
Bijedu, ponizenje, zločin,
da se raduje pokoljenjima,
I da sluša šum vjetra
pjevanje ptica?

Nečije ranjeno srce



Tko ti je dušu uzeo prijatelju moj,
Dugo te poznajem pa znam da si zaljubljen.
Vidim da tvoje najdraže vino više nema ukusa,
I stalno gledaš kroz vrata kao da nekoga čekaš.
Tko je ta djevojka zbog koje se opijaš.
U tebi kao da nema više ni života ni radosti.
Znaš da smo prijatelji i da mi možeš reći sve.
Ne volim kad si takav, šutjiv i bezvoljnog pogleda.
Uvijek smo znali upasti u svakakve nevolje,
Ali ti, baš uvijek si znao izvući ono najbolje.
Koliko si me puta k sebi pozivao da dođem,
I po suncu, i po kiši ja sam uvijek dolazio.
Slušali bismo onu tvoju ludu glazbu,
Često smo si znali zapaliti i dobro popiti
I pred ponoći na ulicama si me znao dobro preplašiti
Koliko puta smo znali doći do mene jedva trijezni,
Budili susjede putem , galamili ulicom pjevajući
Naše najdraže pjesme, nabijali nogoma u kontejner.
I tako do moje kuće, nakon duge zamorne šetnje
Opet bismo nešto popili i zaspali jedući trešnje
Prijatelju najbolji, došao je trenutak da se središ,
Prošlo je dosta vremena a još nisi ništa postigao
I vrijeme je da se pomiriš sa svijetom.
Za svoje dobro zaboravi svoju odavno bivšu ljubav,
Nije ona jedina za tebe, neka ti kao san tone u zaborav!

Nosim sve torbe a nisam magarac



Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.
Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.
Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.
Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Na stolu kruh


Stajati pred bijelim papirom,
Još neispisanim, i znati:
Dosad su sastavljeni milijuni pjesama
Na svim jezicima Svijeta
I za milijune ljudi na Zemlji
Spremljeno je već = oružje da ih uništi
A ti hoćeš da se čuje i tvoj krik:
Mir Svijetu! Sloboda Svijetu!
I svakome na stolu kruh!

Prsten



Kad me pitaju,kakav je
Prsten moj, i odakle je,odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap
Tamne krvi, koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
“Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov”.
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu?

Poslanica


Pozdravljam te, srce moje,
U dalekom gradu; pozdravljam te
U gradu vječnom, u Dubrovniku.
Sjedim u sobi svojoj. I gledam
Glavu anđela iznad postelje
Tvoje i čini mi se: vidim
Tebe. Brojim dane i brojim noći,
Govorim: Prolazite,
Prolazite brže. Jedno će doći
Veće ili jutro, a moje će se srce
Vratiti. U me će ući, ponovno,
Radost; ona negdanja. Glava
Mog anđela dragog
Počivat će na ruci mojoj
Usne će naše razgovarati,
Bez riječi, i poljubac
Lebdjet će nad njima kao svjetlost
Sunca u predvečerje. Al treba
Još čekati, malo čekati,
Dok se ne vrati moje
Divno srce iz daleka grada
Još malo treba čekati.

Pjesma Mariji



Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo-pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Kao što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!

Poruka iz daljine



Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč zivota, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Vezan za zemlju



U svom dječaštvu, prije pola stoljeća,
Dugo sam znao boraviti na brijegu
Kod ulaza u Rastušje, u ljetna
Predvečerja,među grmljem borika,
Čekajući u tišini, na travi, bos,
Da se pojavi Večernjača i za njom
Druge zvijezde na nebesima pa da započne
Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu.
Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva…

Večer nad gradom



Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Veličanstvo mora



Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
a more uzburkano šumori i udara o hridi,
i huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
šumorenje mora o kojemu sada
učiteljica mlada, u crno odjevena,
tumači svome razredu malih
djevojčica i dječaka; govori im,
skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
more: “Svratite, djeco, pažnju
i pogledajte kako se more razbija
o hrid, i kako se pjeni, i kako…Hej vi,
dođite bliže i slušajte mene…”
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
prestaše da osluškuju šumorenje mora
da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
o moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
a nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
premda su mi usta otvorena, kazati
ni riječi pred veličanstvom mora,
pred modrim šumorom vječnosti.

Moja poezija izraz je mog života. Ostanem li, ostat ću po njoj.
(Dragutin Tadijanović

Žene pod orahom



U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.
Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.
Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.
I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.
Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.
Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.