Georg Johannesen

Naslov: Georg Johannesen 22/7/2010, 1:04 pm

GEORG JOHANNESEN pripada redu najznačajnijih norveških i skandinavskih pesnika XX. veka. Taj prvi (i valjda jedini) profesor retorike u Norveškoj bio je i jedan od najvećih i najdoslednijih oponenata u norveškom kulturnom i društveno-političkom životu. Markantan polemičar, i radikalna i aristokratskoga držanja, istakao se i kao romansijer i liričar, esejist i književni istraživač, a i kao sjajan prevodilac, pre svega Brechta i kineske lirike. Iako od poezije i nije mnogo napisao (objavio je tek četiri zbirke pesama), ipak on odavno zauzima jednu od najvidnijih pozicija u modernom norveškom pesništvu. Njegova pesnička knjiga Ars Moriendi eller de syv dødsmåter (Ars Moriendi ili sedam načina umiranja) iz 1965. svojevremeno je bila proglašena za najbolju norvešku zbirku pesama u XX. veku. Trideset i tri godine kasnije objavio je poetskoga naslednika toj knjizi, Ars Vivendi eller de syv levemåter (Ars Vivendi ili sedam načina življenja, 1999.). U predgovoru knjige autor navodi da su to ”antistrofe, pandani, dodatci i komentari” onoj prvoj knjizi. Knjige je zaista moguće porediti, i to ne samo radi naslova, nego i zbog i referenci kojima i jedna i druga obiluju, kao i zbog srodnosti u formalnoj izgrađenosti (i u jednoj i u drugoj je sedam nedelja, sa po sedam pesama u svakoj, a u svakoj pesmi tri terceta).

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”

Naslov: Re: Georg Johannesen 22/7/2010, 1:05 pm

ARS VIVENDI

PRVA SEDMICA ( VJERA )

Ponedjeljak

Moj glas je slijepa pjesma, u pasošu mi foto šuti
Pismo podrazumijeva odsutnost, da zvuk i svjetlo su odvojeni
Nadesno nijema pjesma, nalijevo snijeg u očima
Hijeroglifima su nestale pjesme i slike
Židovi su suglasnike čitali kao zabranjena imena
Grci su živjeli i umirali za svoje samoglasnike
Legenda kaže: Moje ljetno jutro za devet tisuća godina
Dvostrukokrilna srebrna ptica duboko se zariva
s bolom u oku u zlaćano lice budnoga boga sunca

Utorak

Slovo slovce, zašto gledaš gore
u moje oči dok pišem tvoje riječi?
Misliš li da gledam dolje u abecedu?
Ne peri oči, radije poliži praznu knjigu
Odveć sam malo kazao i htio bih slavinu imati u ustima
Plakala si pod tušem, pomoglo je protiv osa i komaraca
Zapisao sam unaprijed sve što se može
unaprijed zapisati: Unaprijed vam obećavam
što će vam preostati ako me uhvate

Srijeda

Majka u urni: Staro lice djeteta stotinu godina
hoda bosonogo po sivoj stazi od prhuti i novoga snijega
kroz dvije šume posred majčina razdjeljka na glavi
Na učiteljevim vratima: Moje stoljeće pade usred raspusta
Škola je bila zatvorena, priroda otvorena
Mrtve kolege govorile su istinu na mrtvom jeziku
Skupljačev testament: U mojoj obitelji toliko smo se
obogatili da smo podnijeli naše zločine pomoću
skuplje umjetnosti negoli prije

Četvrtak

Kad sam bio dijete, bio je samo jedan tanjir
hrane i skoro uvijek bi se dogodilo da jedno
od djece ne bi posve doprlo do stola
Još bi se češće dogodilo da majka
ne bi stigla do stola s hranom
ili da bi otac podigao stol do oblaka
Ne žalim se, čak ni bogovima
koje sam stvorio sam u odrazima
svojih roditelja iz porodičnog albuma

Petak

Minimalni bogovi lete od samoglasnika do samoglasnika
od zelenog do crvenog u bijelom i crnom proljeću:
Leptir svoj smisao dobiva sa pribadačom
Carski plašt: prekopirane piramide od tekućeg zraka
deru Montezumu i ispiraju njegovu zlatnu prašinu
dok ne bude gol poput bumbara u ruži
Noćne leptirice s krilima od stakla: Dama u plavoj
svili držala se za krvavo oko u grlu
Kasnije potplati, šljunak, izmet, blatna bara

Subota

Kad je skidao kacigu, za njom je i glava pošla
Oprosti, kazala je, pa to je moja glava
Pretvarao sam se kao da je bio običan razgovor
Nesporazumi se moraju postaviti
rano u razgovoru ako hoćeš da si posve
u pravu i u isti čas da griješiš
Nitko se ne može istim liftom voziti dva puta
Ne koristi to ni na kraju krajeva
Pa ipak mnogi ne mogu a da ne pokušaju

Nedjelja

Ploča na štednjaku pamti slap u ljetnoj gori
Tiho ptičje škljocanje, ovčje zvono, vrijes što se smije:
Zar nije poširoko mrtve djevojke koljeno?
Oštećenje mozga ukazuje na teško djetinjstvo
Galaksije su bare pune žabljih jaja
Brojevi stanuju u pokretnim pismima za sve nas
Jednobroj je moja jedina utvara
Četverobroj je moj odani križ
Bolest može postati zdravlje a snijeg kiša

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”

Naslov: Re: Georg Johannesen 22/7/2010, 1:06 pm

DRUGA SEDMICA (NADA)

Ponedjeljak

Idiot može izgledati pun nade
ali on studira samo svoje prazne ruke
Njegov tren gleda dno Mimeova zdenca
Japanski je haiku pust poput cijeloga svijeta
Grčki su epigrami dimni signali za niskim gorama
Noviji stihovi su vremenske prognoze između dva ledena doba
Dječak sa srčanom manom je tako lijepo plavim
usnama pjevao: Pjesme su postajale vidljive u
zlaćanim kapljama sa žlijeba koji prokišnjava

Utorak

U vrijeme kad sam sjedio u zečjem vijeću
zauzimao sam se i za bijelo krzno zimi
i za duže stražnje noge cijele godine
Zečevi su pametniji od bogova koji su
u kroničnoj opijenosti i ne bude se vidjevši
lov na zečeve na sve udaljenijim televizijama
Pa ni zec sa dva izbočena zuba
i raspolovljenom gornjom usnom: Ne da se on
Hopla, nestao sam u kosom skoku

Srijeda

Oko mjeseca stajale su četiri zvijezde u ogledalu
U svanuće: Knjige su spavale u zelenoplavim i crvenosmeđim uvezima
Bijeli su se arci radovali da ih čitaju na sunčevu svjetlu
Ogledala su kotrljajuća skladišta mogućih lica
Ogledala vide oči u očima, ogledala su naočale nikakvih stvari
Ogledala su uzori, stražnje strane su smeđe
Čitaj knjigu, jednu knjigu, samo tu istu knjigu
Uvijek jednu knjigu kao pravokutnik zemlje:
crna dječja Biblija, za dječja prsa pričvršćena

Četvrtak

Zašto se popeo na bijeli dud da vidi svoga Boga
Bog ga je spazio i kazao: Siđi i pojedi pet riba
Blagdanski je ručak otpočeo, sve blato je čokolada
Dječja vjera je meka roba, strojevi čitaju dvobroj
Akronimi u tvom letećem glavnom gradu OSL
znaju o našem prijateljstvu: oni sijeku tvoju granu
Cirkuski su slonovi izgubili u šahu, ali pobijedili u bingu
S majkom je bilo suprotno, dobila je Kineze u kineskom šahu
Slijepi pijetli kukuriču u nevrijeme: Spavaš li to gore?

Petak

Neupotrebljivo je nevjesta koja je urešena
samo za mene: Ona kaže nikad kad ja velim uvijek
Ona je skrovište veličine sunčeve svjetlosti
Više volim sve i dlanom ću načiniti
rupu u mnogim bubnjevima: Udarac
pesnicom upotrijebit ću za srce
More se ljulja od hladnog snošaja
u starim planinama pod novim oblacima
Vjetrovito nebo od razbijenog je stakla

Subota

Narod u Hadu čuo je za brlog u paklu:
Tamo nećemo, kažu oni svešteniku koji ima
jarčev rog sa zlatnim suncem i srebrnim mjesecom
Državni arhitekt crta novi brlog za medvjeda:
Pogledaj ovdje, medvjed je u pepelu, brlog u urni
Izgoreni prsti, u snijeg umočeni, vapnom boje žal Kine
Oblaci vjeruju da meso trune u kosti
Ali ja koji idem dođavola dobro znadem
da bijelo brašno kosti neuspjela su krila anđela

Nedjelja

Ponesi poštanski sandučić, danas ćemo daleko
Nebo je od obrana mlijeka, skoro plavo
Posvuda ćemo i odmah gore do ispod moga lica
Gledam vani vunene maske u oštrikanim kapama: fino sunce
Kuja što maše repom navikla je da ode po novine
Pas ne nanjuši koliko se daleko svjetlo vidi
Da, lijep sam danju, dok ne smrkne
Ali toliko lijep kao moj mrtvi brat ja nisam
On je taj koji je prvi otišao iza ogledala

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”

Naslov: Re: Georg Johannesen 11/2/2012, 10:12 pm

TREĆA SEDMICA (LJUBAV)

Ponedjeljak

Mlada žena, točno od ožiljka do skuta
odrasla u mirijadama ljeta dvonožnog suncokreta,
spava u snježnom krevetu kao u bilju nakon Linnée
Mladi čovjek, nesiguran poput neželjena gosta
ispred znaka: Ne gazi po travi
Kulturne gospođe pokazuju na nj napetim kažiprstima
Uto on kaza: Quadrivium, ime zvijezde, mjerenje zemlje
Muzika je odnos brojeva, in mente imam joj
očne duplje: korijen broja 2

Utorak

Praxilla reče: Od onoga što on mora napustiti
najljepše je sunčevo svjetlo, a zatim mjesec i zvijezde
Treće najljepše su zreli krastavci, jabuke i kruške
Klimnuh glavom i sve ponovno prepoznah:
Nemam ništa protiv, ovdje je dovoljno učinjeno
Praxilla uze zlato, srebro i broncu na kraju
Pjesme su povjerljive lubanje u nevidljivom mramoru
Heraklitova velika godina trajala je 360 generacija
od oca do oca u krug oko sretne Nove godine

Srijeda

Maratonče, pitam: Zašto tako mali krug?
Zašto se vrtjeti oko samog sebe, milju za miljom?
Djevojčice idu ruku pod ruku, uvijek se smiju, nikad ne osmjehuju
Udate žene svakog se mjeseca za mlađka udaju
Majmuni se pokoravaju sunčevu kretanju, ne mjesečevoj krvi
Ledeni dan je bezimena noć u dva sjeverna ljeta
Lovac je upucao samog sebe među rogove
Padavičari su prešli ciljnu crtu: Venera u mlađku
znači mir večeras i rat sutra

Četvrtak

Moj otac nije pio rakiju, a ni pivo
Dvije bi popušio cigarete, jednu za Božić i jednu za Novu godinu
365 dana u godini bio je uvijek i pun i prazan
Svake bi noći pustio ptice iz mjesečeva kaveza
Svaki dan sunce bi bivalo zlatna ribica u nebeskom akvariju
Postajem premalen uvečer i prevelik svakog jutra
Gladni se sjećaju čovjeka sa nagnjilim zglavcima
Iz rukavica virili su mu od mraza pomodrjeli vršci prstiju
Stisak ruke bio je čvrst kao što se i očekivalo od jednoga jastoga

Petak

Prvi konac ušiven je u tkaninu
tamo gdje ona mlada urešena žena pokazuje
bešumno na pola sunca sa svojom gitarom od platna
Mokra je razglednica bila u snijegom zatrpanom poštanskom sandučiću
Proljeće stiže do mojih koljena: Dva zaboravljena blizanca
pod mojim bedrima, bez spola, bez usta i očiju
Danas vani vidim škare u punom danjem svjetlu
Škare odsijecaju onaj drugi konac
Treći konac o tankom koncu visi

Subota

Noćna je smjena, bolničarka je zabacila glavu unazad
ne bi li vidjela rupicu na bradi dok cijelo je
vrijeme mrmljala: gubi se, gubi se!
Živjeli smo u brodovima sa jedrima od uljanih slika
Ona ne kaza: Kamen živi da bi zemljom postao
Tanak čaj, voda u slavini, plave rupe u oblacima
Na taj način ostala je stajati u mostu
ne baš u vratima, jer sita djeca imaju
dvije kuće: jednu vani i jednu unutra

Nedjelja

Nas dvoje mnoštvo je od dvoga u zabravljenoj praznoj sobi
Najbolje sam vidio u mraku preko dva kućna krova
Kada si meni rekla ti, samo si na sebe mislila
Uzalud su kućne muhe uginule na prozorskoj dasci
Tko li se usudi poljubiti krokodilova duga usta?
I ovaj je psihopat dijete
U maramici što na konopcu za sušenje visi majka je slobodna
Puder je to koji nikad ne nestaje: Radije bi da te ima
negoli da mrtva si, a ja bih i jedno i drugo