William Butler Yeats

William Butler Yeats
(1865. - 1956.)



DRAMATIZOVANA PJESMA



Na palubi drevnog broda. Sa desna je jarbol, sa velikon kockastim

Jedrom koje prekriva dobar dio neba i mora sa te strane. Kormilo je sa lijeve strane palube; to je dugo veslo koje izlazi kroz otvor na pramcu. Paluba se uzdiže

Visoko iznad kormila, a krma broda krivuda preko. Kada je zabava počela na palubi su bile četiri osobe. Aibric stoji kraj kormila, Forgael spava nad uzdignutom krmom. Dva mornara stoje blizu jarbola, na kojem visi harfa.



Prvi mornar. Zar nas nije dovoljno dugo držao na

ovim uzburkanim morima?

Drugi mornar. Da, dugo, dovoljno dugo?

Prvi mornar. Nismo naišli ni na obalu ni brod

u ovih dvanaest sedmica.

Drugi mornar. Mislio sam da napravim

Dobar krug na ovom krstarenju, i okrenuti -

Jer ja se okrećem u životu - nečemu

Što ima manje uspona i padova od pljačkanja.

Prvi mornar. Tako mi je dosadilo biti neoženjen,

Mogao bih cijelo svoje srce dati crvenoj prostitutki

Koja ima samo jedno oko.

Drugi mornar. Zar ni jedne vradžbine ne mogu

Pretvoriti ove divlje valove u lijepu ženu,

Kako bih se udavio?

Prvi mornar. Bolje usmjeri pramac prema kući,

Htio on ili ne; bolje bi bilo

Otići po njega dok spava, ponijeti ga

I baciti sa palube.

Drugi mornar. Ne usuđujem se da to uradim.

U njegovoj harfi su čari,

Bio bih izbezumljen; dok je svira

Čudna stvorenja lebde pred očima,

Ili plaču pred ušima.

Prvi mornar. Nemaš se čega bojati.

Drugi mornar. Sječaš li se kada smo potopili

Onu galiju?

U vrijeme punog mjeseca?

Prvi mornar. Svirao je cijelu noć.

Drugi mornar. Sve dok mjesec nije zašao; a kada sam pogledao

Gdje se smrt razdijelila, mogao sam vidjeti ptice

Nalik na sivog galeba nad grudima.

Dok sam ih gledao, uzletjeli su brzo,

I kružili su neko vrijeme čudno plačući;

Odletjeli su zapadno; i od tada

Čujem samo fijuke vjetra.

Prvi mornar. Vidio sam ih te noći, kao i ti.

Kada sam se najeo i napio te krenuo na spavanje

Snaga mi se ponovo vratila.

Drugi mornar. Ali to nije sve.

Prethodne noći, dok je on svirao,

Došali su mladi i lijepi mladić i djevojka

U bijelom snažnom talasu; ličili su

na one koji žive zauvijek, Besmrtne.

Prvi mornar. I ja sam ih vidio, također, jedne večeri. Foragel je

Svirao

A oni su slušali kraj broda.

Nije ih mogao vidjeti, a ja sam držao ruke van

Kako bih zgrabio ženu.

Drugi mornar. Usudio si se da je dotakneš?

Prvi mornar. Ah, ona je bila samo sjenka, i isklizula

Mi je.

Drugi mornar. Zar te nije bilo strah?

Prvi mornar. Zašto bi me bilo strah?

Drugi mornar. To su bili Oenghus i Edain[1], nebeski

Ljubavnici,

Kojima se svi zaljubljeni mole.

Prvi mornar. Pa šta?

Sjenke ne nose ni mač ni koplje.

Drugi mornar. Majka mi je pričala da nema niti jednog od

Besmrtnih, ni upola opasnijeg

Kao što je taj divlji Oenghus. Davno prije njenog vremena

Nosio je Edain iz kraljevog doma,

I sakrio je među voćem i dragim kamenjem,

U staklenu tvrđavu, i od tog dana

Mrzio je svakog muškarca koji nije bio zaljubljen,

Bio je oštar prema njima.

Prvi mornar. Ja sam čuo

Da ne mrzi moreplovce koliko mrzi

Miroljubiva čovjeka koji tjera vjetrove,

Koji se drži svog jedinog bračnog kreveta.

Drugi mornar. Mislim da drži Forgaela u svojoj mreži,

I da ga vuče po moru.

Prvi mornar. Pa, sa mrežom ili bez nje,

Ja ću ga udaviti onda kada budem imao priliku da to učinim.

Drugi mornar. Tačno je da bih mirnije spavao noću

Kad bi on bio mrtav; ali ko će nam biti kapetan,

Tumač zvijezda, ko će nam odrediti kurs?

Prvi mornar. Mislio sam i na to. Moramo imati Aibrica

sa nama,

jer on može da tumači zvijezde kao i Forgael.

(Ide prema Airbicu.)

Postani naš kapetan Airbic. Odlučio sam

Da dođem kraju Forgaelu dok spava.

Nema niti jednog čovjeka, ali bit će nam drago

Kada bude gotovo, te nam niko neće više prigovarati.

Airbic. Platili ste i dobili svoj dio za to.

Prvi mornar. Šta je dobro u ovom teškom načinu

Življenja,

Ako ne iskapimo mnogo boca godišnje

I poljubimo više usana nego miroljubiv čovjek

Za svog života? Hoćeš li biti dio naše trupe

I uzeti kapetanov dio

I dovesti nas u naseljena mora opet?

Airbic. Biti jedan od vas! Da Airbic bude jedan od vas

Sa Forgaelom sa druge strane! Ubijte Forgaela!

Da on bude moj zapovjednik!

Ako izvučete taj mač iz njegovih korica

Dat ću vam svoj odgovor.

Prvi mornar. Probudio si ga.

(Prema drugom mornaru.)

Bolje da odemo, ovaj put smo izgubili priliku.

(Odlaze.)

Forgael. Jesu li nas ptice prestigle? Mogao sam čuti tvoj

glas,

Ali tu su bili i drugi.

Airbic. Nisam vidio ništa.

Forgael. Jesi li siguran? Nikad se ne budim iz sna

Ali se pribojavam da su preletjele,

Jer su one moje jedini orjentir. Ako ih izgubim

Ploveći predaleko na sjever ili jug,

Nikad neću doseći sreću

Koja mi je obećana. Nisam ih vidio u

Ovih nekoliko dana; Mora da ima mnogo

Umiranja na svijetu u svakom času,

I sad odlaze u miru.

Airbic. Pusti se sad tih pomisli,

I saslušaj me. Mornari planiraju

Da te ubiju.

Forgael. Zar im nisam dao

Dovoljno blaga nego što bi se ikada ponadali da će pronaći?

I sad neće da slijede, dok ja tražim

Jedino blago koje je zaokuplio moju maštu.

Airbic. Kakva blaga možeš pronaći u ovim divljim morima

Kojima ne plovi niti jedan brod, gdje ništa živo

Nikada nije prošlo osim ovih čovjekoglavih ptica,

Znaju da je ovo kraj svijeta?

Forgael. Gdje se svijet završava

Um ostaje nepromijenjen, zbog svojih

Čuda, uzbuđenja, nemoguće nade,

Zastava pod svima, vatra svih vatri,

Krov svijeta.

Airbic. Sjenke su nekada prije

Izluđivale putnike zbog nijhovog uzbuđenja.

Forgael. I ti sumnjaš u mene također? Jesi li se udružio

Sa njima na njihovom polju?

Aibric. Ne, ne, ne govori tako. Ti dobro znaš

Da ja nikada neću podići ruku protiv tebe.

Forgael. Zašto bi ti bio pozdaniji od ostalih,

Kad si tako sumnjiv?

Airbic. Tražio sam od tvog gospodara

Mnogo godina da podigne ruku protiv tebe.

Forgael. Možda je prirodno sumnjati u mene.

Nikad se ne zna, kladim se u to,

Melanholija u čaši vina,

Sretan boj, poljubac žene

Ne bi popravio.

Airbic. Imam dovoljno dobrog duha.

Forgael. Kada bi mi dao sav svoj um na neko vrijeme -

Svo, svo, samo dno krčaga -

Pokazao bih ti da mislim drugačije,

Da ništa ih ne može popraviti do samo ove vode,

Na kojima sam se otarasio života - svjetskih događaja -

Kako ga ti nazivaš? - tog starog lažova,

Tog prevarantskog proroka koji dolazi šapčući,

„Imat ćeš sve što si želio, što si

Zaradio

Zemlju za svoju djecu ili lonac sa novcem. -

I kada je dobijemo nisam sretan

Zbog ove stare mreže ispod vrata,

Ili škripavih cipela. Na kraju svega

Kako smo to mi bolji od Seaghana ludog,

Koji nikada nije ruku podigao? Airbic! Airbic!

Pali smo u snove Besmrtnih

Disali u uglađeno ogledalo svijeta

I onda ga očistili i odahnuli,

Čuli njihov slatki smijeh

Zbog odhukivanja.

Airbic. I ti tako tvrdiš također? Čuo si glasove,

Zbog toga se kaže da - sve, sve sjenke -

Oenghusa i Edain, ta strastvena božanstva,

I svih ostalih; mora biti ljubav

Ona koju su oni poznavali. Sada je tajna otkrivena;

Jer je ljubav ta za kojom tragam,

Lijepa, za koju se još nije čulo

Koja nije sa ovoga svijeta.

Aibric. Sada svijet ima

Lijepe žene koje će ugoditi svakom muškarcu.

Forgael. Ali onaj koji dobiva njihovu ljubav, dobije je kad zastari

„Ljubavi u kratkotrajnoj lažnoj nadi

Tjelesnoj nježnosti, i saznanju da se čak i

Bračni krevet, koji u mašti se

Činio kao utočište mira,

Je ustvari ništa više od ukusne čaše vina,

Koja ćeš uskoro iskapiti.

Airbic. Svi koji su voljeli

Su voljeli na taj način - nema drugog načina.

Foargel. Nikad se nisu dvoje zaljubljenih poljubili a da

Nisu vjerovali da je neko treći blizu ruke,

Skoro da su plakali jer ga nisu mogli pronaći.

Aibric. Kada imaju dvadeset godina; u sred života

Uzimaju poljupce za onoliko koliko oni vrijede,

I puste da san prođe.

Forgael. Nije to san,

Već stvarnost koja čini naše strasti

Da gore kao baklja - ne kao baklja - kao sunce.

Koliko samo miliona usana na svijetu tuguje

Da se negdje udomi.

Aibric. Čuo sam da druidi

Mumljaju takve stvari kada se probude iz transa.

Mora biti da Besmrtni to znaju -

Niti jedan smrtnik ne može.

Forgael. Da; ako nam pomognu.

Airbic. Zagljupljuju te kao što zagljupljuju

Obješenjaka koji će reći svojim drugovima

Da je bio cijelu noć na brdima,

Jahao ili bio u bitci

Sa Besmrtnima.

Forgael. A šta ako govori istinu,

I da je dvanaest sati bio dio

Tog velikog moćnog života?

Airbic. Njegova žena bolje zna.

Zar ga nije ona vidjela kako leži kao pas,

Ili kako bunca u snu o kući?

Iako ga čuje kako mumlja o divljim jahanjima,

Znala bi da je to prdež konja što vuče fijaker

Koji ga je naveo da mašta.

Forgael. Sve bi bilo dobro

Kada bi se potpuno mogli predati snovima,

I ući u njihov svijet gdje se sjenke

Mogu dotaći, gdje niti jedan vucibatina ne može opstati

Među bitnim stvarima; ti snovi

Nas uzdigoše u noviji svijet,

Za kojim srce žudi. Šta je ljubav sama po sebi,

Makar bila najsvjetlija od svih svijetlih ljubavi,

Ali snovi koji hitaju nad svijetom bi

Da naprave malo smijeha više nego meso i piće,

Samo da probude naše uzdahe? Dragi bože,

Možemo li se približiti snovimaumiješati u snove,

Ne samo njihovom odrazu u ogledalu!

Airbic. Dok smo

U tijelima to je nemoguće.

Forgael. Sada ne mogu pomisliti da me oni vode

Do smrti; oni koji su obećali da me vole

Kao i oni koji mogu nadživjeti mjesec znaju to,

Izgledalo je da su cijeli svijet ujedinili

U svoje svijetle krugove - imao sam sjajne učitelje.

Oenghus i Edain su istrčali iz valova -

Nikad ne bih posumnjao da je to život koji su obećali

Jesi li ih pogledao licemu u lice kao što sam ja,

Sa tako crvenim usnama, trćajući tako dobrim nogama,

I sa tako širom otvorenim očima, sjajnim očima.

Airbic. Moguće je da su te vodili ka smrti.

Nikome drugom do mrtvima, ili onim koji nikada nisu živjeli,

Koji poznaju takvu uzbuđenost. Forgael! Forgael!

Oni su te naveli da slijediš čovjekoglave ptice,

A ti si mi rekao da tvoje putovanje vodi

Prema zemlji mrtvih.

Forgael. Kakve veze ima

Ako idem prema svojoj smrti? - tamo,

Ili negdje, pronaći ću ljubav koju su obećali.

To je sigurno. Naći ću ženu.

Jednu od Besmrtnih, mislim

Jednu od Nasmijanih Ljudi - ona i ja

Ćemo se izdići na mjesto u zemljinoj jezgri,

Gdje strast raste da bi postala nepromjenjiva stvar,

Kao začarane jabuke napravljene od safira,

Opala, ili smaragda;

I tu, u draguljima od pogleda, osjećaja i čula,

Nastane jedan pokret, snaga, uzbuđenje

Sve dok mjesec ne umre.

(Dotrčaju mornari.)

Prvi mornar. Pogledaj tamo! Tamo u magli! Broda sa začinima!

Skoro da smo mu blizu

Drugi mornar. Nismo znali za

Jantare i sandalovinu.



Prvi mornar. NE; ni za cimet.

Forgael. (Uzima kormilo od Airbica.). Besmrtni su

Sačuvali moj dio blaga,

I sve ti ispaltili.

Airbic. Uzmi konopac

Da ubrzamo brod dok ga budemo pljačkali.

Prvi mornar. Kralj i kraljica su na doku,

I tamo gdje je jedna žena tamo su i ostali.

Airbic. Govori tiše, čut će te.

Prvi mornar. Ne mogu me čuti,

Previše su zauzeti sami sobom. Pogledaj!

Sišao je da je poljubi u usne.

Drugi mornar. Kada sazna bolje bi bilo da imamo ljudi na

Brodu

Možda joj neće biti mnogo žao na kraju.

Prvi mornar. Bit će kao divlja mačka; jer ove kraljice

Mnogo više mare za kovčezima srebra i zlata

I velike slave koje stiču kada stupe u brak,

Nego do snažnog tijela i čvrste ruke.

Drugi mornar. Niko nije prirodiji od lopova,

I zato svijet bruji zbog

Njihovih vitkih nogu.

Airbic. Trči za njima,

I savladaj posadu dok spava.

(Mornari odlaze.)

(Čuju se glasovi i odzvanjanje mačeva sa drugog broda,

koji se ne može vidjeti zbog jedra.)

Prvi glas. Naoružani vojnici su nasrnuli na nas! O gotov sam!

Drugi glas. Probudi sve pod palubom!

Treći glas. Zašto si nas probudio?

Prvi glas. Naoružani vojnici su nasrnuli na nas! O gotov sam!

Forgael (I dalje stoji uz kormilo.) Tamo! Od tamo dolaze!

Galeb, guske, ronilac,

Sa glavom čovjeka, ili lijepe žene,

Visili su na jarbolu neko vrijeme

Dok su čekali Prijatelje; a kada su njihovi prijatelji

Došli

Odletjeli su na svoj sopstven tajnovit način.

Jedan - po - jedan - jedan par - pet njih zajedno;

Čujem ih kako razgovaraju.

Da, glasovi! Ali ne mogu da razaberem niti jednu riječ,

Sad mogu da čujem. Jedan od njih kaže,

„Kako smo samo lagani, pretvorili se u ptice!"

Drugi odgovara, „Možda ćemo pronaći

Sve ono za čim su nam srca žudjela, sada kada smo ovako lagani"

Pa onda jedan upita drugog kako je umro,

A ovaj mu odgovara, „Probola me je mačeva oštrica dok sam spavao"

I sada svi oni najednom lebde i lete

Na drugu stranu, i visoko u nebo.

Sad se igraju sa ženskom glavom

I plaču, „Naletio sam na mač,

Dotrčao svojoj voljenoj na nebo,

U visine nebesa, kojima se možemo diviti

Među vjetrovitim poljanama zore."

Ali zašto još uvijek čekaju? Zašto se

Vrte i vrte oko jarbola?

Kakva je to moć jača od požude

Da dotrči do njihove skrivene sreće

Pa ih drži sad? Jesu li Besmrtni

Pronašli smisao u tom vrtlogu? (Plače.) Zašto se

Zadržavaš tamo?

Zašto se zadržavati? Trči svojoj požudi,

Lebdeća tijela, zar niste sada sretni?

(Njegov glas se opet prigušuje.)

Previše su zauzeti na nebu

Ne mogu čuti moj glas; ali čemu sve to?

(Mornari se vraćaju. Dectora dolazi zajedno sa njima.)

Forgael (Okreće se i gleda Dectoru.) Zašto buljiš

U mene?

Nisi ti zemljina jezgra. O ne, ne, ne!

Ne to ne može biti znak ptica.

Ti nisi njena jezgra. Moji zubi su na svijetu,

Ali još nisu počela gristi.

Dectora. Ja sam kraljica,

I tražim zadovoljstvo među ovima

Koji su ubili moga muža i podigli ruke na mene.

(Otima se iz šaka mornara koji je drži za ruke.)

Pusti mi ruke!

Forgael. Zašto ne pustiš sjenku?

Odakle dolaziš? Ko te je doveo na ovo

Mjesto?

Ne bi me poslali da proganjam sjenke.

Dectora. Učinila je to oluja koja je prevrnula moje brodove,

I potopila blago od devet osvojenih naroda,

Otpuhala me mojoj tuzi,

I mene je potopila također. Ali, dok sam još uvije bila živa,

Tražila sam odgovarajuću kaznu za one

Koji su se okrenuli protiv njega.

Forgael. Tu su neki

Koji vagaju i mjere u ovim divljim morima -

Oni koji poznaju svu mudrost života,

I sve što proročanstvo predstavlja

Napravljeno od crnog zlata koje huči u tajnim grobovima;

Čuvaju ga za kraljeve i kraljice

Ali smijeh i suze - smijeh, smijeh i suze;

Koje bi svaki čovjek trebao da nosi u svojoj duši

Na svojim ramenima.

Dectora. Ti nemaš ništa do pustih riječi,

A htjela bih znati da li ćeš me kazniti.

Forgael. Kad ona sazna, neću je pustiti -

Kad ona to sazna.

Dectora. O čemu ti to zboriš -

Da me nećeš pustiti? Ja sam kraljica.

Forgael. Iako si mnogo lijepa nego iko,

Mislim da bi to bilo moguće;

Samo ako bih te pustio na onaj brod,

Sa mornarima koji su se zakleli da će činiti sve po tvojoj zapovijedi,

Da si ti usmjerila jedra prema kući, vjetar bi

Najednom zapuhao, ili valovi nadošli

Saprali bi zvijezde,

I sudarili bi se tvoj i moj brod,

Dok bi stajala ispred mene na palubi -

Kao sad.

Dectora. Da li čuđenje na ovim nemirnim morima

I slušanje plača vjetra i valova

Donosi ludilo?

Forgael. Kraljice, ja nisam lud.

Dectora. Sad kažeš

Kada nezamisliva oluja vjetra i valova

Će nasrnuti protiv mene.

Forgael. Ne, ja nisam lud -

Ako nije od poruka koje čuh

Od posmatrača, koji su nadživjeli mjesec

U najtišoj noći kojoj prijeti da bude pogođena.

Dectora. I jesu li ti posmatrači rekli da me

Zatočiš?

Forgael. Oboje smo zarobljeni u mreži.

To su bile njihove ruke koje su probudile vjetrove

Koji su te donijeli na ovo mjesto; i njihove usne su

Obećale

Da ću dobiti besmrtnu ljubav;

I zato su mi dali moju staru harfu

Koja je jača od sunca i mjeseca,

Ili sjajnih mreža od zvijezda,

Koju mi niko ne može oduzeti.

Dectora (Ljulja se pored jedra na kojem je harfa,

Smije se.) Na tren tvoja brbljanja o porukama i harfi

Jačoj i od zvijezda su me zabrinula,

Sve je to samo brbljanje. Ko od vas ovdje može ponuditi

Kraljevu kćerku i unuku da mu bude ljubavnica?

Forgael. Sve dok tvoje usne

Me ne nazovu svojim, neću ih poljubiti.

Dectora. Moj muž i moj kralj je umro pod nogama mojim,

I sad pričaš o ljubavi.

Forgael. Proticanje vremena

Je poljuljano na ovim morima

Jedan trenutak nema moći nad trenutcima

Koji dolaze poslije.

Dectora. Sada te razumijem.

Imaš moći druida čudnih zvukova

Izcijeđene iz hladne žene sa mora -

Magija koja može dozvati demone,

Sve dok moje tijelo ti ne da poljubac za poljubac.

Forgael. Tvoja duša će dati poljubac.

Dectora. Ne bojim se,

Sve dok je uže tu sa kojim se može zaroniti,

Ili valova u kojima se mogu utopiti. Završila sam sa svojim pričama,

Gledat ćeš me u lice

Jer znaš da je to bezopasno.

Forgael. Radi šta hoćeš,

Ni ja ni ti ne možemo rastrgati niti

Velike zlatne mreže koja je oko nas.

Dectora. Nema ništa na svijetu čega bi se bojali.

(Prilazi Forgaelu, stoji pred njim i gleda ga u

lice.)

Imam dobar razlog da tako mislim.

(Najednom potrči prema krmi broda.)

I sad

Mogu se riješiti straha kao što i dolikuje kraljici.

(Penje se na krmu broda i okreće prema Forgaelu.)

Budalo, budalo! Iako si gledao u moje lice

Ne primječuješ moje namjere. Pobjeći ću prije

Nego me i jedne ruke dotaknu.

Forgael (Podupire svoje ruke.) Moje ruke su mirne;

Besmrtni nas drže. Radi šta želiš,

Ali se ne možeš izvući iz zlatne mreže.

Prvi mornar. Nema potrebe za utapanjem, izvini te

Nas

Odredite kurs i vratite nas kući,

Usmrtit ćemo ovog čovjeka.

Dectora. Obećavam.

Prvi mornar. Nema nikoga da se zauzme za njega.

Airbic. Ja ću se zauzeti za njega,

Borit ću se za njega kako bi dobio vremena

Da otjeram njegove snove.

(Airbic staje ispred Foragela sa mačem. Forgael

uzima harfu.)

Prvi mornar. Ako niko neće, ja ću to uraditi

(Prvi mornar odguruje Airbica. Pada i leži

na palubi. Podižu mačeve kako bi napali Forgaela

koji kreće da svira harfu. Postaje tamnije na sceni.

Mornari oklijevaju u strahu.)

Drugi mornar. Prekrio je mjesec nekom čudnom tamom.

Dectora. Dajem devet mačeva sa rukohvatom od jednorogova roga

Onome koji ga napadne prvi!

Prvi mornar. Ja ću ga prvi napasti.

(Prilazi bliže Forgaelu sa podignutim mačem.

Povlači se.) Uhvatio je sjajni mjesec

Sa neba,

I nosi ga između nas.

Drugi mornar. Sveta vatra

Od koje ćemo da izgorimo do kosti ako ga napadnemo.

Dectora. Dajem zlatnu galiju punu voća,

Što nosi zanosni ukus novog vina,

Onome koji ga rani do smrti.

Prvi mornar. Ja ću.

Sve će njegove vradžbine nestati kada ga ubijem,

Što u njemu žive.

Drugi mornar. Tako mi mjeseca

Kojeg drži između nas,

Nasrnut ću na njega.

Ostali. I ja! I ja! I ja!

(Forgael svira harfu.)

Prvi mornar (Najednom pada u san.) Ali govorio si

Da smo nekog

Na onom drugom brodu probudili.

Nisi znao šta ga je dovelo njegovom kraju.

Drugi mornar. Imaš pravo;

Zaboravio sam da ga moramo probuditi.

Dectora. Bacio je druidske čari u zrak,

I njima te uspavao.

Drugi mornar. Kako da se probudimo kada nemamo ni tamno ni svijetlo pivo?

Prvi mornar. Vidio sam bačvu tamnog piva pored nje.

Treći mornar. Kako da zavičemo kada

Ne znamo

Kojim imenom da ga zovemo?

Prvi mornar. Otiđi na njegov brod.

Njegovo ime će ući u naše pamćenje u minuti.

Znam da je umro prije hiljadu godina,

I da se još nije probudio.

Drugi mornar (Viče.) E hej! O! O! O!

tisova grana se raspukla na dvoje,

I sve ptice odlepršaše.

Svi mornari. O! O! O! O!

(Prestaju sa vikom.)

Dectora. Zaštiti me sad, bogovima u koje se moj narod zakleo.

(Airbic se podigao sa palube na koju je pao. Počinje

da traži svoj mač kao u snu.)

Airbic. Gdje je mač koji mi je ispao iz ruke

kada sam čuo novosti? Ah, evo ga!

(Sanjivo ide prema maču, ali Dectora poseže za istim mačem

prije nego ga Airbic uzme.)

Airbic (Pospano.) Kraljice, dajte mi ga.

Dectora. Ne, potreban mi je.

Airbic. Zašto vam je potrban mač? Možete ga zadržati.

Sada kada je mrtav nemam više potrebu za njim,

Za svim što je nestalo.

Prvi mornar. (Doziva sa drugog broda.) Dođi brzo Airbic,

I reci mi ko je taj što ga budimo.

Airbic. (Dijelom prema Dectori, dijelom prema sebi) Kako je bilo ime

Onog mrtvog kralja? Arthur od Britanije?

Ne, ne, ne Arthur. Sjetio sam se.

Zvao se Iollan, i umro je kada mu je prepuklo srce, od zlih čari kada je

Izgubio svoju kraljicu. To nije cijela priča,

Jer on je ubijen. O! O! O! O! O! O!

Jer Iollan u zlatnom oklopu je ubijen.

(Odlazi.)

(Dok je govorio, i kroz ono što će upravo da

uslijedi, jedan čuje dozivanje mornara sa

drugog broda. Dectora stoji sa podignutim mačem

ispred Forgaela.)

Dectora. Odmah ću prekinuti tvoje vradžbine.

(Njen glas postaje snen, i ispušta mač,

Polako, i napokon ga ispušta. Razvezuje kosu.

Skida svoju krunu i spušta je na palubu.)

Ovaj mač će da počiva sa njim u grobu.

Bio je uz njega u svim bitkama. Razvezat ću svoju kosu,

Skupti svoje ruke, i gorko ga oplakati,

Jer čula sam da je bio ponosan i nasmijan,

Plavook, i veoma brz na svojim nogama,

I da je umro prije hiljadu godina.

O; O! O! O!

(Forgael skreče joj pažnju.)

Ali ne, to nije tačno.

Ubili su ga pred mojim nogama. O! O! O! O!

Iollana u zlatnom oklopu kojeg sam voljela -

Ali šta me je navelo da kažem da ga volim?

To je zbog onog svirača harfe koji mi se uvukao u misli,

Ali to je istina. Zašto su nasrnuli na njega,

I razlupali zlatni šljem svojim mačevima?

Foargel. Tako je bilo suđeno, ali dokazat ću

Kako su grobari u zabunom

Zakopli ništa drugo do moje zlatne ruke.

Slušaj taj podsmijeh mjeseca

I ponovo ćeš skupti moje lice i glas,

Jer ti si me slušala kako je sviram ovih hiljadu godina.

(Počinje da svira, slušajući ptice. Harfa mu ispada

iz ruku, i ostaje na prednjem dijelu broda

iza njega.)

Šta je sa pticama otamo?

Zašto su sve ptice odletjele najednom?

Koga dozivaš sa jarbola?

Ako se rugaš

Zato što sam probudio njenu ljubav

Čarobnim strunama, dat ću ti pristojan odgovor na to:

Poveden glasovima i snovima

Što su nosili poruke od Besmrtnih,

Postupih ispravno. Šta sam drugo mogao nego da ih slijedim

I sad mi ti držiš pridike.

Dectora. (Smije se.) Zašto, kada je divno računati

Da bih ga trebala ohrabriti puninom mjeseca

Sve do rogova, a on će biti zdrav i srdačan.

Forgael. Koliko sam samo pogriješio vidjevši nju sretnu.

Ali ne, ne, ne! Ti ne plačeš zbog mene.

Ti poznaješ savjete Besmrtnih,

I sav taj topot tvojih krila je sreća,

I svo to mrmljanje kao svadbena pjesma;
A ako je to odbijanje, odgovorit ću:

Nema nikoga među vama ko je učinio da ljubav

Ima druga značenja. Ti je nazivaš strašću,

Obzirom, dobrotom;

Sve je to bila obmana i dodvoravanje

Osvojiti ženu uprkos njoj,

Jer ljubav je rat, u kojoj mržnje ima;

Iako kažeš da ona dolazi voljom svojom -

Dectora. Zašto se okrećeš i kriješ svoje lice,

Da bih ga potražila?

Forgael. Tugo moja!

Dectora. Zar te nisam voljela hiljadu godina?

Forgael. Nikad nisam bio Iollan u zlatnom oklopu.

Dectora. Ne razumijem. Poznajem tvoje lice

Bolje nego svoje vlastite ruke.

Forgael. Obmanuo sam te

Van svih očelivanja.

Dectora. Nisi se rodio

Prije hiljadu godina,

Na otoku gdje djeca na Oenghusovom vjetru

Plešu pod mjesečinom,

Tamo ćeš me odvesti?

Forgael. Obmanuo sam te;

Obmanuo sam te potpuno.

Dectora. Kako je to moguće?

Iako su tvoje oči pune ljubavi

Neka druga žena je u tvom srcu,

A ja sam samo do pola!

Forgael. O ne!

Dectora. Pa i ako je,

Ako ih ima pola na hiljade, čemu?

Nikada više na to neću pomisliti;

Ne, ne, niti na pola; ne govori.

Žene su tvrdoglave i ponosne u srcu,

Nijihove ruke su za prošenje i;

I zato se njihovi ljubavnici plaše

Reći im izplaniranu priču.

Forgael. To nije priča;

Mnogo sam pogriješio prema tebi,

Nema mjere koja će odreti kada ću pući,

Sve ću prizanti.

Dectora. Ne zanima me,

Sada kada je moje tijelo počelo da tone u san,

Ti si postao opčinjen

Maštom?

Ako je išta od spektakularnog bilo istina -

Da si uzeo moje čarolije

I ubio moga muža pod mojim nogama -

Ne bih ti dozvolila govoriti, kako bi znao

Da je to bilo jučer a ne danas

Voljela sam ga; Pokrit ću svoje uši,

Kao što to sad činim. (Pauza.) Zašto plačeš?

Forgael. Plačem jer nemam ništa za tvoje oči

Osim žalosnih voda i potopljenih brodova.

Dectora. O, zašto me ne pogledaš u oči?

Forgael. Plačem - plečem zbog pustih noći iznad,

Bez krova od željeza i zlata.

Dectora. Postala bih ljubomorna na željezni krov,

I udarala zlatne stubove golim rukama.

Voljela bih da nema ničega na ovome svijetu

Osim mog voljenog - ta noć i dan je iščezla,

I sve što jeste i sve što će biti,

Sve to nije susret naših usana.

Forgael. Okrećeš se. Zašto se okrećeš?

Jesam li uplašio valove, ili je mjesec

Moj neprijatelj?

Dectora. Pogledala sam prema mjesecu,

Nastojeći ga zgnječiti i oblikovati tako

Kako bih ga mogla staviti na tvoju glavu kao krunu.

Ali sada su tvoje misli te koje su odlutale,

Dok gledaš more. Da li znaš

Koliko je pogrešno pustiti misli

Da lutaju kada je neko zaljubljen?

(Pomjerio se. Ona ga prati. On gleda preko

mora, prikrivajući svoje oči.)

Zašto gledaš u more?

Forgael. Pogledaj tamo!

Dectora. Šta je tamo osim jata pepeljasto sivih ptica

Koje lete na zapad?

Forgael. Ali slušaj, slušaj!

Dectora. Šta je tamo sem jauka ptica?

Forgael. Ako bi pažljivije saslušala to jaukanje

Čula bi kako dozivaju jedne druge

Ljudskim glasovima

Dectora. O, sada ih mogu čuti.

Šta su one? U koju zemlju lete?

Forgael. Prema nezamislivoj sreći.

Kružile su iznad naših glava u zraku,

No sad kada su našle put

Mi ih trebamo slijediti, jer su one naši vodiči;

Iako su sive boje pepela,

Oni plaču, možeš li im čuti riječi,

„Ima jedna zemlja na kraju svijeta

Gdje niti jedno dijete nije rođeno da bi nadživjelo mjesec."

(Dolaze mornari zajedno sa Airbicom. Uzbuđeni su.)

Prvi mornar. Brodska ostava je puna blaga.

Drugi mornar. Puna do vrha.

Prvi mornar. Blago na blagu.

Treći mornar. Kovčezi skupocjenih začina.

Prvi mornar. Željezne slike sa očima od ametista.

Treći mornar. Zmajevi sa očima od rubina.

Prvi mornar. Cijeli brod

Sjaji kao da je mreža puna haringi.

Treći mornar. Idemo kući; dat ću nešto rubina

Ženi.

Drugi mornar. Ima neko kome ću da dam oči od

Ametista.

Airbic. (Rukama im daje doznanja da se stišaju). Vratit ćemo se u

Svoju zemlju, Forgael,

Jer našli smo blago koje je tako divno

Koje ni mašta ne može zamisliti.

I opijeni onom ženom tamo,

Šta više imaš tražiti na ovim morima?

Forgael. Ne mogu - idem do samoga kraja.

A što se tiče ove žene, mislim da će poći sa mnom.

Airbic. Besmrtni su te naljutili; ali ne,

Već ova žena osvojila svojom ženstvenošću

Koja te je dovela do ovoga, a ja budala

Sam mislio da će vratiti kući.

Ti si bila ta koja ga je dovela do kraja, zbog tebe

Je došao do svoje smrti.

Dectora. To nije istina, već on je taj koji mi je obećao

Nezamislivu sreću.

Airbic. Ako je ta sreća nešto više od snova,

Veće od utvrde, pera, vrtloga prašine,

Ništa luđe od onoga što mislim,

Bit će u zemlji smrti,

Ako uopće postoji takva zemlja.

Dectora. Ne, ne tamo,

Već na neki otok gdje svjetski život

Skače prema gore, kao što bi svi vodoskoci na svijetu

Trčali prema jednoj fontani.

Airbic. Pričaj s njim.

On zna da te vodi ka smrti;

Govori - on to neće pogaziti.

Dectora. Je li to istina?

Forgael. Nisam baš siguran, ali znam.

Da imam najboljeg od vodiča.

Airbic. Sjenke, iluzije,

Te Mjenjačice oblika, Vječito Nasmijane,

Besmrtni Zezatori su mu zarobili um.

Dectora. Ponesi me

U neku sigurnu zemlju, na neko toplije mjesto.

Zar nemamo sve što nam je život mogao dati to

Da imamo jedno drugo?

Forgael. Kako da se odmorim

Ako odbijem kurire i vodiče

Sa svim tim pogledima i svim tim plakanjem?

Dectora. Prekrit ću ti oči i uši,

Kako nikada više ne bi čuo plač ptica,

Ili gledao za njima.

Forgael. Da su bile niže,

Učinio bih ti to za volju, ali suviše su visoko - suviše visoko.

Dectora. Iako su suviše visoko, njihova čvrsta obećanja

Su nas potjerala nadama koje su nas dovele nidočega,

Jer nismo ponosni, neuništivi

Sami i krilati.

Forgael. Naša ljubav će biti kao njihova

Kada postavimo njihovu nepromjenjivu sliku.

Dectora. Ja sam žena, umirem svakim dahom.

Airbic. Neka se ptice rasprše, jer drvo je puklo,

I tu nema pomoći riječima. (Mornarima.)

Idite na drugi brod,

A ja ću vas pratiti i presjeći uže

Kada poželio sve najbolje ovom čovjeku ovdje,

Ni ja niti jedan živ čovjek

Neće ga pogledati u lice.

(Mornari izlaze.)

Forgael. (Dectori.) Idi sa njim,

Jer će ti on pružiti utočište i odvesti kući.

Airbic. (Uzima Forgaela za ruku.) Učinit ću to za njegovo dobro.

Dectora. Ne. Uzmi ovaj mač

I presjeci uže, jer ja ću poći sa Forgaelom.

Airbic. (Padajući na koljena.) Tisova grana

Se prepukla na dovje,

I sve su ptice odlepršale - O! O! O!

Zbogom! Zbogom! (Odlazi.)

Dectora. Mač je na užetu -

Uže je na dva dijela - pada u more,

Uvrće se u pjeni. O ti drevna zmijo,

Zmaju koji si volio svijet i držao nas na njemu,

Slomljen si, slomljen si. Svijet će da

Otplovi,

A ja sam ostala sa mojim voljenim,

Koji me zauvijek ne ispušta iz svog vidokruga.

Sami smo zauvijek, smijem se,

Forgael, jer me ne možeš napustiti.

Magla je prekrila nebesa, i ti i ja

Ćemo biti sami zauvijek. Nas dvoje - ova kruna -

Skoro da se sjećam. Bila mi je u snovima.

Sagni se, o kralju, da bih te mogla krunisati.

O cvijetu sa grane, o ptico među krošnjom,

O srebrena ribo koju su uzele ove moje dvije ruke

Iz bujice, o jutarnja zvijezdo što treperiš na plavim nebesima kao bijela oštrica

Na maglovitim granicama drveća,

Sagni se, kako bih te mogla prekriti svojom kosom,

Jer više nećemo lutati po ovome svijetu.

Forgael. (Obmotava Dectorinu kosu oko sebe.) Voljena, obmotah

Nas mrežom,

I svezah očicu za očicu, postat ćemo besmrtni;

A ta stara harfa se budi sama od sebe

Da bi plakala sivim pticama, i snovima,

Koje su čuvale snove za očeve,što žive u nama.



Priredio: Semir Avdić

Brižnost ljubavi

Neizreciva samilost živi
U srcu ljubavi: ulično vrenje
Kupaca i trgovaca, nezaustavljivi
Oblaci-putnici, zahlađenje
Koje vetar s kišom donosi njivi,
Tamni kestenjari, zlatno klenje
Potok koji juri kao miševi sivi -
Sve to ugrožava milo stvorenje.

Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k’o ruža sred
srca mog cveta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
leta,
da zemlja i nebo i voda – k’o zlatan
kovčeg se zari
za moj san o tvom liku koji k’o ruža sred
srca mog cveta.

Ljubavnik tuguje zbog izgubljene ljubavi

Ja imao sam drugu; u nje kosa vrana
i mirne ruke behu i obrazi beli,
pa snevah da će jednom moja stara rana
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
al’ u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.

Pesnik svojoj ljubljenoj

Ja prinosim ti k’o na oltar živi
sve knjige moje nebrojenih snova,
o, bela ženo koju strast potresa
k’o plima pesak golubije sivi;
sa srcem, što je drevno k’o nebesa
gde vreme tinja al’ nikad ne gasne,
o, bela ženo nebrojenih snova,
ja prinosim ti svoje rime strasne.

Pesma zu kolevku

To se anđelska stvorenja
Nadnela iznad tvog kreveca,
Umorna od bdenja
Samrtnika koji jeca.
Na Nebu smeje se Bog
Što ti je dobro, sve bolje;
A Vlašići su radosni zbog
Božije dobre volje.
Da te poljubim želim;
I već se mirim, rođeni
Da ćeš, u godinama zrelim,
Nedostajati meni.

Srcu, da se ne plaši

Smiri se, smiri srce, ti, drhtljivice tela;
Seti se mudrosti što nam je drevnost kaza:
Nek onog što se plaši vode i vatruštine
I vetra koji duva preko zvezdanih staza,
Vetar, voda i vatra preplave i učine
Nevidljivim, jer on nema udela
Sred usamljene, veličanstvene pučine.

Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.
I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.
Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.
O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.

The Realist

Hope that you may understand!
What can books of men that wive
In a dragon-guarded land,
paintings of the dolphin-drawn
Sea-nymphs in their pearly wagons
Do, but awake a hope to live
That had gone
With the dragons?

William Butler Yeats

***


Kome se prisnilo da lepota prolazi poput sna?
Zbog tuzne gordosti
Koja sja sa rujne usne,
Tuzne sto nova cuda vise ne zbivaju se
Troja isceze u posmrtnom sjaju sva,
I izgibose sinovi Ushne.

Mi prolazimo,kopni utrudjen svet;i ko sene
Duse lebde i povlace se:to je rik
Blede zimske bujice.Tik
Ispod kratkovekih zvezda,nebeske pene,
Nadtrajava samotni lik.

Poklonite se arhandjeli,gde se koji nalazi:
Pre vas i pre nego sto zakucase srca mnoga,
Umorna i blaga,ona postoja uz presto Boga,
I bog tad stvori svet,da bi po zelenoj stazi
Gazila njena noga

Lišće pada


Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.

Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se, pre neg' doba strasti
zaboravi nas,
Sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog
čela.

Za Anne Gregory


Nikad neće mladić neki,
U očaj dok ga baca
Boje meda bedem meki
Što pada ti niz rame,
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame.

Ja mogu, ako mi se sviđa,
Obojit kosu bilo kako,
Da bude crna, smeđa, riđa,
Očajni mladići da me
Vole radi mene same,
A ne moje žute prame.

Sinoć baš iznašao je
Neki religiozni starac,
Da spis za dokaz našao je,
Da samo Bog bi mogo, draga
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame.

PJESMA SRETNOG PASTIRA
The Song ofthe Happy Shepherd

Šume Arkadije su poharane,
I mrtva starinska radost je njena;
Nesta svijet gojen od snovite hrane;
Istina, sad igračka obojena,
Još vrti glavu naspram carstva sjena;
O bolna djeco, pod suncem što šija,
Od stvari što ih rastočiše mijene
U mučnom plesu gdje nas prošlost vija,
Dok Kronos tužne napjeve izvija,
Riječi su samo to što ima cijene.
A gdje su sada ratujući kralji,
Rugači svijeta? —
I u Križa znaku
Vladari koji ratove potiču?
Prazne su riječi njihova slava,
Dok s mukom teškom izgovara svaku
Mucav školarac ponavljajuć' priču:
Mrtvi su sada pradavni nam kralji.
I zemlja sama tek bi mogla biti
Plamna riječ, što se naglo može čuti,
Gdje zvoni od nje prostor jekoviti,
Kad beskonačni san časkom pomuti.

Ni slavna djela ne časte se dična, Niti
već ima takva kova ljudi; Nitko žarkom
željom istinu ne žudi, Nit' su tlapnje
hrana neobična Novim snima, nit' istine
ima Spašene u srcu. Traži, sada,
Zvjezdolovac nema znanja prava, Što
pogled ne diže od optičkih sprava,
Slijedeći trag zvijezde koja pada — Ti
žudi, jer u tom' istina prebiva, A ne bjehu
riječi — već zvjezdani otrov Od čega se
srca raskoliše živa, I istini ljudskoj
izatkaše pokrov. Idi i sakupi kraj
šumnoga mora Zavojite školjke, gdje su
glasi skriti, Priču im ispričaj usred
razgovora, One će te potom same utješiti,
Melodijom blagom, ponavljajuć riječi,
Dok u njima tvoje još bude gorčine,
O tome da nesta samilost što liječi,
1 biserno bratstvo kako mre i gine;
Jer jedino riječi jesu dobre svima:
Pjevaj, u riječima trag istine ima.
Meni valja poći: do tihoga stana Gdje se
sunovrati i ljiljani njišu, Fauna ću tamo
razveselit' bijedna Ispod pokrivača
položena leđna, Pjesmu prije zore pjevat'
mu najtišu. Još ga oči pamte živa,
razdragana, Sanjati ga znadem kako gazi
Po tratini rosnoj poput duha I pjesma ga
pecne posred sluha — O zemlji kad
bješe mlada i u snazi:

Ali jao'Ona i ne sanja više; ti
pođu pazi! Sa obronku usni
slijepim makovima:
Sanjaj, sanjaj, ima istine u snima.

Točak

Svu zimu proljeće nam zaziva volja,
U proljeće čežnja nam ljetna žega,
A kad se plodom napune polja
Kažemo da zima bolja je od svega;
A onda ništa dobro nije
Žudimo opet za proljetnim dobom –
Jer ono zbog čeg' krv nam vrije
Ništa je drugo do čežnja za grobom.

Mladost i starost

Mnogo bjesnih dok bijah mlad,
Svijet me tjerao pa takav postah,
A on laskavim jezikom sad
Otprema zadnjeg gosta.

He wishes for the clothes of heaven

Had I the heavens' embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half-light,
I would spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams.

Before the world was made

If I make the lashes dark
And the eyes more bright
And the lips more scarlet,
Or ask if all be right
From mirror after mirror,
No vanity's displayed:
I'm looking for the face I had
Before the world was made.

What if I look upon a man
As though on my beloved,
And my blood be cold the while
And my heart unmoved?
Why should he think me cruel
Or that he is betrayed?
I'd have him love the thing that was
Before the world was made..

The Fiddler of Dooney

When I play on my fiddle in Dooney,
Folk dance like a wave of the sea;
My cousin is priest in Kilvarnet,
My brother in Moharabuiee.

I passed my brother and cousin:
They read in their books of prayer;
I read in my book of songs
I bought at the Sligo fair.

When we come at the end of time,
To Peter sitting in state,
He will smile on the three old spirits,
But call me first through the gate;

For the good are always the merry,
Save by an evil chance,
And the merry love the fiddle
And the merry love to dance:

And when the folk there spy me,
They will all come up to me,
With ‘Here is the fiddler of Dooney!’
And dance like a wave of the sea.

Sailing To Byzantium

That is no country for old men. The young
In one another's arms, birds in the trees
- Those dying generations - at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.

An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.

O sages standing in God's holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.

Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium
Of what is past, or passing, or to come.

William Butler Yeats

KAPUT - A Coat

Od veza sitno izvezena
Kaput načinih pjesmama svojim
Od mitova ga starih skrojih
Od pete do ramena;
Al' zgrabiše ga plitki ljudi
S okom što i vidi tako
I kako svak' po sebi sudi
Obukoše ga naopako.
Pjesmo, nek' svatko izvoli
Nama je bolje i tako
Ako hodamo goli.​

Plovidba u Bizant

l.

Za stare ovo zemlja nije.
Mladi se grle, mnoštvo ptica pjeva
- ta pokoljenja, koja mru. I vrije
More od skuša, slap lososa lijeva,
I riba, meso, perad, cijelog hvali ljeta
Sve što se začne, rađa ili mrije.
U glazbi putenoj već nitko ne mari
Za spomenike uma koji ne stari.

.

Ostarjeli je čovjek samo trica,
Strašilo ptičje, osim kad se vine
Njegova duša i stane pjevat, klicat
Za svaku prnju smrtničke haljine -
A nema druge škole pjevanja do sricat
Spomene svoje bivše veličine.
Stoga ja mora preplovih, i eto
Do Bizanta dođoh, grada svetog.

Mudraci što ste u svetom ognju Boga
Ko li mozaiku od zlata žeženoga -
Ko žar/ptice izađite iz vatre
I učitelji pjesme mojoj duši budite.
Nek mi se srce, puno čežnje, zatre,
Jer živi vezano u zvijeri koja mre,
I samo ne zna što je. Uzmite me,
Umijeću vječnosti naučite me.

Iz prirode kad odem neću više nikad
Tjelesni oblik uzet od prirodna lika,
Već oblik tvorevine grčkoga zlatara
Od zlata i od gleđi sakovane
Da pospanoga razonodi cara;
Ili da pjesmom s kakve zlatne grane
Bizantskim gospojama i gospodi klikće
O onome što bje, jest ili bit će.