Dobriša Cesarić

Povratak


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
njima cemo ici.

TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada snježi, spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.


Bez oproštaja

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slusah svojih nada lom
U jednom zabacenom restoranu.

Kako je bilo? Nije tesko reci!
U zamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obicno i lijeno,
Sa svime sto jos ljubljah.

Da l` misljase da u tom gradu
Ostavlja dusu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oci
Pogledom ceznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al sto to moje srce kuca jace?
Nije l` to mozda nada, tajni znak,
Da neko u daljini place?

Ah kakav plac! Uobrazenje, san!
Ta njene ceznje davno sve su
Vec ugasene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Mozda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj dusi;
A i taj spomen past ce kao list
Minulog ljeta, sto se susi.


Breze na ulici

Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!


Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.


Kad budem trava

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.


Noć tajanstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu

PRATNJA


Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Proljece koje nije moje


Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobrica Cesaric

LJUBAV

Od naše ljubavi i sreće,

Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, što dopire iz grada,

Nije l to pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!

Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,

Nestati htio ja bez traga.

Dobriša Cesaric

POVRATAK

K'o zna (ah niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti- velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

U moru zivota sto vjecito kipi,
sto vjecito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi-
I kad prodje vjecnost zvjezdanijem putem,
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.

Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledat k'o stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.

No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
K'o sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srce se dici-
I slijepi za stope bivsega zivota
Njima cemo ici.

K'o zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me.
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

Dobrisa Cesaric

Voćka poslije kiše


Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana



Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

Tiho o tiho govori mi jesen




Tiho,o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Kad budem trava



Mozda ce onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat cu se u travama veselim,
Mjesecinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Nista mi nece ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja necu imat ni uha ni sluha
Da slusam tisinu svojega suma.

Ako me kada stanu i kosit,
Nece mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji cu nosit
U novom zivotu biti ce rosa.

Želje

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda

Lađa u noći


Talas za talasom obali šalje
Lađa što krenu niz maglenu rijeku,
Iz Brača je stigla, i sad će dalje;
Tuli svoj dugi zbogom Osijeku.

U noćnoj tišini kotač joj lupa
Grabeći vodu, željan daljina.
Duž njenog u tamu ovitog trupa
Okruglo gore okna kabina.

I tako se dimi, i šumi, i svijetli;
Lijevo i desno obala spava.
Prije no zoru navijeste pijetli
Dunavu na [color:9d95=#018D25 ! important]dar dat će je Drava.

Ljubav

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Mala kavana


Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Srce

Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.

Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našem srcu,
Svježe, ko dugim snom oporavljene.

O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača -
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!

Da l` nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora? -
To lišće ne zna, tek tresti se mora.

Pogled

U tvojim očima kadikad
tajanstven jedan pogled sine,
al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
taj odraz bogate dubine?

Da'l bol što neće da se smiri,
ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg' viri
nesretni davni neki dan.

Ili je san duboko snivan,
nikad neostvaren, ali divan,
što svagda će mi ostat' skrit
A tvoga bića on je bit.