LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 KRATKE

Ići dole 
AutorPoruka
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: KRATKE   KRATKE Icon_minitime26/8/2010, 6:30 pm

USPUTNA KRATKA S MNOGO POTENCIJALA (2009.)

Uz dužno poštovanja al eto ja bih preskočio neke osnovne stvari. Dosta toga sam se ispreskakao i mislim da mi je kondicija na zavidnoj ljestvici dosta višoj od one kod zadnjeg osvajanja svjetskog. Čak mi na stolu za kojim pišem gori ista električna lampa kao u studiju neke posebne emisije o posebnom pjesniku sa posebno snošljivim gostima. Pjesnik je sniman u kupeu voza koji je klizio od Sarajeva, grada u kojem su naizmjenično sjedili posebno snošljivi gosti u posebnom studiju neke posebne emisije o nekom posebnom pjesniku obasjani posebnom lampom električnom istom kao i u mene.
Čuh preko tv-a koji večeras gori radi Lazara da je Nele pored Tite jedini čovjek ovdašnje teritorije koji je za svoga života doživio da se neka institucija zove po njemu: po Neletu nazvaše stadion na nekoj padini a on je to prokomentariso otprilike ovako: «Mnogo sam uzbuđen a i do ovog mnogo mi je stalo... Al kad sam čuo da po meni želite nazvat fudbalski stadion mogo sam umrijet od šege.»
Razglabo je još nešto o «a što ne pamte moje skečeve? ... zašto nisu gledali Složnu braću? ... « dok sam se ja u tišini samodopadnog humora povlačio u posebnu sobu sa posebnom električnom lampom.
Poznajem jednog Svetca al... kad vrijeme sazrije.

Nazad na vrh Ići dole
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime30/8/2010, 7:01 pm

BOŽIĆNA PREDSTAVA (2009.)

Vrijeme je praznika i svako malo se kod naših plemenitih fratara desi neka priredba popraćena radosnom zakuskom.
Večeras nam mladi fratri priređuju predstavu a i tamburice pod lebdećom dirigentskom palicom tajanstvenog fra Slavka zagrmit će sigurno ko i svake godine Isto: u oku domaćice blistavo pokućstvo i uspješna makovnjača; muškarac domaćinstva zadovoljan zaklanim prasetom i, ako je jedan od gradskih domaćina, masnoćom sarme; za stolom u prizemlju, kod aparata za kafu, intiman humor dvaju profesora; na balkonu stisnuto kikotanje kako brače tako i sestara, kako ovih odjevenih u evanđelje tako i ovih tajnih agenata... Samo dijete usnulo u toplom naručju ništa neće propustiti od predstave.

Nazad na vrh Ići dole
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime8/9/2010, 4:48 pm

pocet polako citat kod 40-50 sekunde na you tubu:

https://www.youtube.com/watch?v=-iJ7bs4mTUY

kakvi su nekad kupleraji bili

(Gradić. Napola selo. Uz more. Ulicama se šetaju ljudi, preko razglasa svira Django Reinhard - J attendrai Swing 1939)


- Dobar dan, štovani građanine. Kako vas je krasno vidjet u pratnji tako ljupke dame.
- Dobar dan želimo i Vama. Vi, kao i uvijek, umijete iznova da zarumenite obraze.
- Hvala na komplimentu, al i nije neko umijeće zazvat život u tako divne obraze.
- Vi stari vragolane. Hi-hi...
- Ha-ha, moja ljupka sireno za kojom talasi žude, po tome sam poznat, a istina je da se ne mogu oduprijeti romantizmu još od prvog dodira djevojačkog pogleda.
- Hi-hi...
- Hm. Zadovoljstvo bi nam bilo da svojim uvijek domišljatim korakom obogatite našu večerašnju šetnju al pretpostavljamo da ste kao i uvijek u svojim neodloživim poslovima, pa da vas ne zadržavamo.
- Da!, Gospodine, to bi bilo zaista krasno. Hi-hi...
- Poslovi!?, ma dajte, moj zgodni mladiću. Poslovi se uvijek daju odradit a kako izgleda, ljupka moja damo, zvijezde su nam večeras itekako naklonjene (Hi-hi...)
- Hm. A ekonomska zbivanja i industrijski progresi?... Hm. A bogata večera kod bogatih prijatelja?... A lignje, jagnje, dagnje?! Hm... ma koji kurac ovo svira?
Nazad na vrh Ići dole
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime30/9/2010, 3:21 am

Mileram i slabije pečena zvijezda


Prije ni manje ni više 8 dana sretnem Vladu Električara, kod Sene Ponedje-
ljkom u kinu Bosna. Vlado je matematički pjesnik koji u plućima ima helijum za po prostoj računici raznijet planetu u kometu i tako me što zbog pive sablasno upita: - Znaš ti da je sve uvezano? Reko: - Znam.


Sinoć krenem sa cekerom i sadržajem koji važem put tramvajske stanice na Malti i s drugu stranu ulice, kod samoposluge Amko, vidjeh Vladu Bluzera kako svojim uvijek istim gestom korača u pravcu kojim sam i ja naumio. Iz kutije u koju skrih slabije posoljen joint , doziranje mi je vrlina, iščeprkah cigaretu, nabih je na izrezbaren čibuk i uhvatih korak krajičkom oka. Vlado mi se pridružio na mostu prije raskrsnice. Ja osjetih radost i zanesoh se u priču bez nešto pretjerano pive ove dvolitarske i tako ja Vladi Bluzeru da sam ga snimio još kod Amke i da već tada htjedoh zapjevat «s one strane ulice», našta se Vlado uvijek istim tonom nasmija i dovrši misao: stanuju djevojčice. Vidi Vlado i drago mu slušat što se zbiva i pozna plakat fristajla i na kofole razilaženju reče nešto ko ljudi oko nas.

Tramvaj dođe i pođe sa sadržajem koji važem.

Večer kad vidjeh Vladu Električara, prije 8 dana, na povratku kući, desila se užarena kometa svom svojom silom i hajkom usred tramvaja, zadnjeg iz grada. Meni se omače slabo posoljeno i ugurah kompletan vagon u glavu da skrojim film gdje kamera kreče s vrha Igmana, prestiže Akca koji objema rukama držeć biciklo na putu od vrela Bosne žmirkajuć kroz osmijeh izgovara «...pluća grada. Ogromna pluća.» i utrkujuć se s ljudima uskače kadar na zasebno sjedalo do uz prozor; to bi bile scene za montirat a zvuk je riješen na prvu: zvukovi za vrijeme snimanja, ko sad: svi su umorni, tramvaj dominira..mehanički zglobovi, šine mekane zbog neravnina i dugog otpora kapitalu...al kad bi pojačali zvuk, baš ga zabiberili na maksimum, kolko bi to uticalo na tumačenje filma od prve scene sa vrha Igmana na obodu Sarajeva?...

Elem, ja u glavi film i pojačavam zvukove kad zadnji vagon, u kojem sam ja sjedio i kopito jer sam konj, poče da proizvodi takve tonove da se ovaj buco ispred mene okrenu da prokomentari što drugi komentarišu dok onaj vagon parom pari i cvići probi frekvencija. Ja se prepadoh. Izgledalo je ko da će sve da umelje, kolko se to ritalo.

Na socijalnom se tramvaj napokon zaustavio. Stanicu prije stanice gdje sam kući. Nakon što sam ugrabio krupnih koraka i dospio s onu stranu ulice s koje su rijetka noćna bića sa bezbjedne udaljenosti promatrala zbivanja u i oko zadnjeg vagona, osjetih ogromno zadovoljstvo jer sam ionako moro izaći po mileram i slabije pečenu zvijezdu.


Teološki dodatak:

Pod broj jedan: moj najbolji drug iz djetinjstva se zove Vlado
Pod broj dva: Vladu Električara poznajem godinama al me eto prije 8 dana upita što već, jel
Pod broj tri: Vlado Bluzer svira blues gitaru u Sarajevu a sestra mu koju svakodnevno posjećuje živi u haustoru gdje je ponikla moja žena Milica (rođ. Bogdanović, dana 25.12.), a udana je, sestra Vlade Bluzera naime, za Vladinog, druga mi iz djetinstva naime, strikana koji se nakon smrti žene iznova oženio i vidi čuda u haustor odakle je moja žena i to za sestru Vlade Bluezera koji je jedne prilike na Fis Festu pozajmio moj kompletan band izuzev mene jer nije znao što sa mnom da radi
Pod broj četiri: dok sam u glavi vrtio film za vrijeme vožnje tramvajem, zadnjim iz grada, podsvjesno sam izlazio na socijalnom po mileram i slabije pečenu zvijezdu


Nazad na vrh Ići dole
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime23/4/2011, 12:21 pm

evo jedna moja nagrađena priča

IZ DNEVNIKA JEDNE SVIJETLE BAJE


Tako dakle, pružila mi se prilika da u prozi ili poeziji pišem na temu «Susjedi». Mislim da je u pitanju neka zavjera. Navuć' ću zastore. Nek' narančasta dominira prostorijom za trpezu u koju sam smjestio kompjuter na ishabani sto na razvlačenje, a i sam smirenije ću djelovat.

Isprva ću samo da škiljim kroz zavjesu.


Sastavljeno od komadića iz blokića bez linija

Prvu regulatorsku funkciju obavljala je baka Matilda. Tatina mama. Dama kroja već odavno prevaziđene metode gimnazijskog pruta, za koji se samo pretpostavlja da je na tavanu među ostalim nepotrebnim stvarima; žena koja je umjela i voljela da čita na jezicima raznih svjetova dok je dlanovima milila unučad po kosi, sjedeći uvijek naspram uske kuhinje, na trosjedu za drvenim trpezarijskim stolom koji bi se razvlačio po potrebi – najčešće onda kad bi se ručkovi poklopili, obično nedjeljom il' praznikom vjerskim – i istančanim čulom njuha supnom povrću pripisivala temperaturu kuhanja i spremnost na obiteljski želudac.
Baka Matilda je umrla par dana prije mog rođendana za koji sam trebao dobiti bijelog medvjeda, kojeg je tetka kupila dvadesetak dana ranije. Veliki bijeli medvjed se topio i bivao sve manji i manji iz dana u dan, po kazivanju tetke kojoj su informacije stizale poštom, i to glavom i bradom od nikog drugog do li mede lično.

Baka Matilda je preminula 20. 11. 1985. godine. Dvadeset i trećeg, dan nakon sprovoda, ja sam od tetke Mile na dar dobio bijeli digitronski sat.

- Jest!, bio sam razočaran, i plak'o sam, i bijeli medvjed nije bio ni nalik na ono što sam očekiv'o. Al', eto, barem sam im'o s' nekim da računam kojom brzinom se žar boja šarenih laža topi, i kad im je kraj pred preobražaj: kraj se uvijek nekako otegne, al' preobražaj – k'o dugo očekivani amazonski pljusak i brazilski orah sa njim pod ruku¹.

Tetka Mila još uvijek je živa i eno je par ulica dalje i usavršava nakon bakine smrti njoj povjerene obiteljske sarme (molim da se već na ovome mjestu pročita narodni vic)² a moj tanjur odnedavno tretira k'o da i nisam tu, jer ja sviram jazz i ubijam vrijeme. Meni je normalno da mijenjam oblike, našoj familijarnoj tradiciji također, al ja sarme drugačije kiselim – sviram jazz i ubijam vrijeme.

_____________

¹ Istraživanja su ustvrdila da amazonski pljusak i brazilski orah predstavljaju ključne čimbenike za opstanak Amazonske prašume – pluća Zemlje.

² Sarma

(Perica, mama)

1. Ponedjeljak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko pun fudbalski stadion kod odlučujućeg pogotka domaćih u finalnoj utakmici): Tooooooo, maaammaaaaa, obožavam sarmu!!!!, daj sarmu!, najbolja si: ma-ma ma-ma ma-ma!!!!

2. Utorak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: To, mama, obožavam sarmu!, daj sarmu, to, mama, obožavam sarmu!

3. Srijeda. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: To, mama, volim sarmu, ajd, mama, može sarma.

4. Četvrtak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: Može, mama, volim ja i sarmu, daj sarmu.

5. Petak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (kompletnim tijelom uranja u situaciju): Ajd, daj, može i sarma.

6. Subota. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA: Aaaaaa... Pa .... Ajd .... Joooj .... Aj daj sarmu.

7. Nedjelja. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko metak izriče sav u bijesnom grču): Ma ne mogu više!!! Pa ti nisi... al daj, ajd, kad ima samo sarma, za u ...

8. Ponedeljak. Perica se vraća iz škole i ulazi u kuću sa već spremnom školskom torbom za frljaknut na trosjed. Mama u trpezariji pegla veš.

PERICA: Mama, šta ima za ručak?
MAMA: Sarma!
PERICA (ko pun fudbalski stadion kod odlučujućeg pogotka domaćih u finalnoj utakmici): Tooooooo, maaammaaaaa, obožavam sarmu!!!!, daj sarmu!, najbolja si: ma-ma ma-ma ma-ma!!!!

Eto, moje li muke, ja nisam crna ovca, ja sam svjetleća baja.
Ipak ne gubim nadu. Znam da je sa bakine haljine na nas sve pala piljevina stare gimnazije i crno bijelo članstvo šarenli Napretkovih sekcija, kao i konjska dlaka i umorna radost ka svojoj mnogočlanoj posadi, sa kovački ozarenih ruku bakinog saputnika i susjeda joj dide mi Milana. Dida je umro davno tamo nekada dok sam živio i u njegovim željama, ponajviše u otkucajima onoga dijela srca koji je tuko željezo za sina jedinca (dida milan je sa svojih trinaest godina naime utekao sa brača u austrougarsko sarajevo gdje je isprva radio k'o šegrt nekog kovača švabe dok ovaj nije ispario u otadžbinu mu austriju nakon čega je mlađahni milan koji je već u međuvremenu poprimio bosanski akcent podvučen dalmatinskim temperamentom za pretpostavljam sitnu šegrtsku dnevnicu praznog stomaka postao vlasnikom spomenute kovačnice i dao se u pos'o te ga je zbog stručnosti u potkivanju konja ondašnja kraljica austrougarske pomilovala pored toga što je slao kovane kraljevske kovanice koje je obično držao pod šeširom za sol na srdelu a o svemu da je istina još i danas kruži predanje na tom otoku sumartinu naime) – pa se eto nadam da će ovom u redu mi preobražaju brzo i kraj.


Dok sam ja bio još mali a medo baš veliki, brdo Hum je svojom odašiljačkom antenom zavirivalo u stan. U stanu smo živjeli mama, tata, sestra, ja, baka, rodbina iz Australije koja je već tada imala Nitendo King-Kong, te bilo je i onih, bakine braće ponajviše, koji se sa bradavičastim smiješkom ispod gospodskog šešira predstavljaju kao posjete, i još par nekih drugih.
Hum zaviruje evo i danas sa onom svojom odašiljačkom antenom, al... nešto nekako onako bez onog pljaska daljine, k'o kad se neboderi obrušavaju.


Sve tamo do moje neke godine ja sam apsolutno obožavao smetljare u onim svojim uniformama i osmijesima na licu ulice u čijem podnožju, za bijelim frižiderom pod suncobranom duginih boja, sjedi sijedi čiko i kroz naočale prodaje vodene rumenke djeci sa fotografija istog foto-albuma. Pritom roze kapcima pozdravlja golubove koji sa simsova svaki dan na istu foru upadaju u jednu te istu dječju zamku od konopa, drvenog štapa kojim posredstvom trzaja konopa upravljaju dječje emocije, i drvene gajbe iza čije funkcije stoji čitav ovaj osmišljeni mehanizam, za kojeg je eto i mnogo poznati pjesnik kazao da predstavlja znak pjesničke duše – ja sam davno već pod jednom tragedijom napis'o djeca nikada neće dobiti nobelovu nagradu za književnost, al, eto, u međuvremenu mi se bijeli medvjed koji se svakim danom topi podobro smanjio.


Čiča (ptica - papagaj, žuti i rumeni se iz dana u dan) je odskora tu. Vrata susjedne sobe su dovoljno odškrinuta pa pretpostavljam da je za monitor doletio izravno. Ponekad se i došeta, u gospodskom maniru, sa vidikovca sa kojeg u društvu drvenog, izgriženog slona gleda prolaznike i proletnike opštinskim parkingom.
Nekad se iznad parkinga na crvenom semaforu nacrta trolejbus i proslijedi i poneko proro- čanstvo posredstvom putnika i zapadnih reklama, al' zjeni je najugodnije kad' trepavice vidikovca dokuče golubove prevrtanere, koji se grupišu poviš Hrasnog brda, brda u čijem zaobljenom podnožju dimi pekara As (ona u Sarajevu dođe k'o neka čeka za ne baš prisna poznanstva), te se uz njih uredno smjeste na crvene cigle uzbrdnih kuća i posmatraju igru prirode. – Da ne postoji zajedništvo u čovjeku i ptici, prevrtani bi mogli vidjet' Čiču kako se ljuti i kako mi zaskače miša k'o sova, al' zato sad, evo možda ako nalete, vidjet će paperja ispod perja kako uzlijeću sa mojeg ramena.
Čiča je biće koje me uveliko zadužuje kod prirode, i mislim da je ovisan o duhanu i da krišom šmrče pepeo...


Već neko vrijeme zavjese su razmaknute. Oblaci se patetično vuku. Ma baš niti jedne osobe na balkonu duž cijele zgrade a meni se ukazala prilika da legalno špijuniram susjedstvo. Zgrada okupana samo tako, sve se sunčeve zrake nadmeću u hvatanju zaleta po fasadi nazočnoj. Sve što imam jeste sjećanje na dokumentarac na N24 kanalu o nekom ogromnom Sovjetskom avionu koji sada krstari sa oznakom Taxi na obrazu. Posada, od pilota i kopilota do mehaničara i zavičaja – ulogu stjuardese u skladu sa avio-konvencijom interpretiraju u maniru do it yourself – uči engleski pred kamerama demonstrirajuć' kako izgleda export-import sa brodova prebačen u avione. Na aerodromu u Sibiru samo jedan vojnik zadužen da nitko ne napušta carinsku zonu. Mehaničari i zavičaji imaju do par sati vremena da iskontroliraju osnovu, toliko u prosjeku treba da se ocarini transport od oko više miliona eura.
Da sam tovar ja bih se krišom iskro, još jedino u Sibiru žive neimenovane životinje.


Na jednom komadiću čitko piše:

PTICA i JA (u potpisu Svijetla Baja)

- Čiju ća, ću ća ćaaa-čiju ća ćićaaćaaaa – ćiju čaaaaaaaa ćiju ća ćićaćaaaaaćaaa!!!
- Ha, čujeeeem teee!!! Zvučiš k'o prašuma.
- Ćijuuuu – ćijuuuuuuuuu!!!
- (nakon još jedne «Čiča solaže»): A manijaka od ptice.
- Ćvvrrrrrrrrr.
- Volim i ja tebe.

Tišina.
Papagaj je u susjednoj sobi i misli su nakratko razmijenjene. Evo, sad se glasa na zvukove tastature u nadi da će uskoro nadjačat ga nešto, neki zvuk koji bi opravdao njegovo bunjenje i nervozu; možda enter.
Ih!, kojeg li ushićenja. Pa ovaj papagaj nije normalan!
Ajd, poleti leti

- Ćvaaaaa.
- Čujem te.
- Ćvvrrrrrrrrr.
- Eto me.
- Šušiiiiiiiuuuuuuuuu!!!
- Ha ha...
- Ćvuu. (ko ono kada pukne mjehurić od dječjeg šampona)

Sloboda sa usana Marius Müller-Westernhagena oblijeće oko namjere da se trenutačno starta, bez ono jen-dva-tri!!!, al, jebiga, ostat će Čiča još neko vrijeme po kavezu da pleše
«Freiheit».

- Utišo mi se.
- Vrrr.
- Čiča moj. Volim te.
- Freiheit Freiheit.
- Der Mensch ist leider nicht naiv.
- Freiheit Freiheit.
- Der Mensch ist leider primitiv.
- Ććvvvvvooooo!, Fraaajjjjhaajjjjjjt, Ćvoo-ćvooo!!!, Fraaaaahaaaaajjjt!
- DER Mensch ist leiderrrrrr PRIMITIV!
- Ćvueu. Ćvvrrrr.


- Čiju ća, ću ća ćaaa-čiju ća ćićaaćaaaa – ćiju čaaaaaaaa ćiju ća ćićaćaaaaaćaaa!!!



Ovaj komadić, slatko opijen, slova tanko raspoznaju: «Čitamo se u prolazu, Ja i Svijet.»

...


Već neko vrijeme svakakve sudbe kroz prozor drže vrelu mi intimnost.
Uz dužno poštovanje, ja bih da navučem zastore.


KRAJ


Nazad na vrh Ići dole
BODUL

BODUL

Muški
Broj poruka : 218
Humor : samodopadan
Datum upisa : 23.04.2010

KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime19/5/2011, 3:42 pm

Priča u režiji osebujnog Balkona


Kad odšetam na frontalni balkon, sa moje lijeve strane, na zapadu, vidim osmokatnicu koja vanjštinom nalikuje najobičnijoj lego kockici. Nju sam već spominjao, ona je jedna od onih koji se obrušavaju pljaskom daljine (pitajte djecu). U svome podnožju ona oduvijek ima kretanja, kontejnere, drveće, ima i pasa u zadnje vrijeme sve više... Od kad znam za sebe i frontalni balkon stana koji mi je suđen izgleda za odrastanje, nikad je ne vidjeh ovakvu u cvatu: na broju 67, nedavno umro čika Mile; na broju 65, Gordana se sa djecom s' 8. kata preselila u podrumske odaje, kolko tolko adaptirane pomoću plazma televizora; u 67 uselila Merima sa Pavom i kerušom Kalom; na 65 sletila roda i drugaru iz djetinjstva Šilji mi, na dar donijela jednu kćer i braću joj blizance; oko 67 se šeću mačke koje hrani čika Slobo, i njegova mater: On (oko 60, al alkoholičaru se nikad ne zna): Mama, idem nahraniti mace. (Reče i uteče u granap da potvrdi ginisov rekord iz polulitarske flaše piva.)
Ona (minutu nakon njega provjerava mace): Slobo! (Viče pogledom.)
On (nakon sekund', iz granapa): Evo me, reko da cigare kupim usput...
Mace su unatoč svemu dobro zbrinute, usudio bih se kazat: svjesno zbrinute, stjerane u tren stvarnosti. U 65 su uselili studenti, i nastanile u unajmljenom stanu kurve. Iz 67 se ide u 65, u 65 se ide liftom, pješke, vrteške... 67 se trese, čika Bracina bolest napreduje. 65, kako izgleda, simbolizira rađanje, a 67 – smrt.

Interesantna pojava ova osmokatnica, evo cigle je obrastaju ko pora junake.

Nadoma hraka u maniru čika Ese sa broja 63, ispred broja u kojem pišem – 59, stoji kontejner već godinama na kotačima. Već decenijama! Nigdje ne mrda, izuzev kad ga «mehanički» pokrenu jal gradski smetljari jal razjareni vozači jal stariji komšiluk iz navike...
Jučer vidjeh djecu kako šutaju loptu od betonski zid, i nasuprot, uz kontejner taj isti sa kotačima, cigana sa kćerkom. Poviš glava im je grakala vrana, što rad čovjeka što rad ugleda.
Najedanput se lopta odbila do nogu male cigančice, popraćena njenim bistrim pogledom, dok joj je otac uranjao u kontejner, što je, pak, kod djece izazvalo komešanje pred zjapom Sebe: Aberečke abertude, aber koga ćete? – Tebe!!! ...
Kako god, otac je uz'o kišobran iz kontejera i izbušio onu loptu nagriženim kosturom, za sva vremena u očima svoje kćerke.
Kad je cigo sa kćerkom zaš'o, djeca su nastavila da lupaju loptom od zid, a ja sam se vratio u kuću (stan).

Kad se malo bolje nagnem, mogu vidjeti sve do kraja ulice, pa preko zemlje i trave, preko ponajviše vozačeve glave do u prolaz zgrade, zgrade kao čuvara daljine, majka mašte...

Na početku ulice, dakle sa desne strane, na istoku, smješten je Bajro u kontejneru koji granap nosi kao oskudnu masku: naime, radi se o dobro promišljenoj birtiji: porez znatno manji, okruženje domaće: gosti uvijek sa obrazom, uz dobrog domaćina.
Preko puta Bajrinog granapa – Bajro je komadant armije BiH, uzgred – svoje ćoškove nameče Trg Heroja, kako se zvao u socijalizmu. Na svojim plećima nosi ludilo svake lokalne zajednice koju stjeraše u eru 21. vjeka: poroci postaju jedino gorivo na relaciji 65 – 67.
Uz noge Trga djeca pohađaju školu, uče se novim pravilima: Ko ima mobitel, a uz to i za jest? A čiji su roditelji rastavljeni...
Svojim desnim dlanom Trg pokazuje na zgrada, majka mašte, a lijevom šakom hvata me za vrat, kad se previše nagnem...
Danas mi auto unatoč niskoj temperaturi upalilo. Ja i žena se odvezli na Vraca da prirodi vratimo tri prekiseljene glavice kupusa i raso. Dok sam čeko na ženu da krenemo, iz haustora – 59 – je izašo moj 40 nešto godišnji komšija sa Željinom plavom kapom na glavi i istim takvim plavim šalom oko vrata, iskusno uronjen u jaknu (šal). Ja ga upitah: – Gdjes ti to pošo? – a on će mi: – A šta ti misliš. – Ma, rekoh, ko igra?... Poslije sam ga unatoč godinama i familijarnom mu statusu pravdo jer razumijem da se voli fudbal a žena će sve "Ma, daj".
– A jest, kad malo bolje razmislim, nije mi na pitanje odgovorio nevino: Žeeeljo! Žeeeljo!, neg' se kiselo nasmij'o, ko kupus kojeg ja i žena bacismo.
Al dobro – stadion je na istoku, iza zgrada, majka mašte.

Preko parka egzistira dvojnica zgrade u kojoj ja živim. Esencijalan element te zgrade jeste stan u kojem živi teta Jovanka sa sestrom, i dvije keruše: Dona i ova jedna lijepa mlada koju pokupiše iz uličnog čopora, iz hajke aktivista. Teta Jovankin frontalni balkon je u posjedu mašte, dok njen leđni gleda u moj frontalni. Teta Jovanka je provjereno vrelo mudrosti, i ako nije u stanu sa tobom kao posjetom, ako ne šeće psa il ne karta sa setrom, ako nije u planinarskom društvu il s društvom na planini, ako ne priča sa drvetom il ne pruža bezuvjetnu utjehu kako vanjskom tako nutarnjem biću, ako je nema po astralnim bojištima, onda je na balkonu i kroz (z)bilje govori mi u lice... (k'o Natural Geographic Wild)
U toj zgradi također živi Miro rendgenske oči sa svojom ženom iz Srbije, materom i kćerkom, u istom stupcu gdje i teta Jovanka i njeni prijatelji, visoka obitelj sa prizemlja: izrasline na sve strane, ko selo prvih zemljoradnika. Svi oko dva metra, od najmlađeg djeteta preko oca do majke. (Oni su jedno vrijeme također imali granap, al na već zapišanoj teritoriji, tako da su se u miru, u maniru B populacije, vratili svojoj zemljoradnji.)
Na samom rubu zgrade visi proćelava majka od neki zemljanih 159 centimetara sa neznatno višom 'ćerkom, Jelenom koja je išla sa mojom sestrom u razred. Jelena radi u Crvenom krstu a majka joj u planinarskom društvu uručen kruh prima. A neko bi reko vid ih što su mali...
Kad sam bio dijete u teta Jovankinoj zgradi je živio crni Njemački ovčar imena Lord. AV! AV!!!: Lord je povazdan bio na leđnom balkonu, i sve mi u loptu, žmiru, u limun u naranču, u klišere, u front! ... Lorda nema odavno, krepo kažu, al kažu i da nad zgradom, ovom preko puta, teta Jovankinom, kažu da lebdi njegov duh, i da su njegovi zubi i dalje bijeli poput kreča, – a on: crn! – Ko crv iz usta 65 na dan kad je umro čika Mile iz 67.

Pod gnijezdima krošnji parkirano moje žuto auto i rukom pokojnog čika Saliha i jednog muljatora što je u ta vremena imo granap gdje Dženi sad ima salon frizerski (ne radi utorkom) utemeljen sto od željeza (noge), betona (glava) i kuhinjskih pločica (duša). Za tim stolom su se nekad igrale žestoke partije šaha, i pobjeđivalo se rutinski na svakom polju dok je čika Salih bio živ. Sad uglavnom po tom stolu seru ptice, cigani, gradski smetljari ostavljaju otpatke, adolescenti i kronični svoje klipače i unuke.
Mada, eto, nema koji dan, vidjeh dva klinca kako igraju stonog tenisa, improviziravši tekama.

Pogled s' trepavica Balkona

Na ulici mali cigan na povratku iz škole, prvi školski dan: – Dobar dan, kako ste? Dobar dan, kako ste? Dobar dan, kako ste? – Sa mog balkona viče Čiča (papagaj, žuti i rumeni se iz dana u dan) okačen o zid, u kavezu, i gleda kako se ja približavam haustoru 59, gdje je mali cigo zauzeo čvrst stav u poslušnost Dobar dan, kako ste? Ja se približavam, sa balkona Čiča vrišti, ispred mene mali cigo i «Dobar dan, kako si?!»
Suočen, ko medo ciganskom rukom poučen plešem kakvu-takvu poslušnost: – Oš po' snickersa? – Cigo otkida komad i gađa Čiču,
da ga obogati.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




KRATKE Empty
PočaljiNaslov: Re: KRATKE   KRATKE Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
KRATKE
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Naša autorska dela- piše se i čita u temama ispod naslovne :: Proza-
Skoči na: