HAFIZ

Šams ad-Din Muhamed, poznat kao Hafiz (1320-1389) je persijski lirski pjesnik. Pisao je većinom gazele, u kojim je glavna tematika bila ljubav i užitak u životu. Mnogi su njegove pjesme tumačili kao alegorije o čistoj produhovljenoj idealizaciji osjećaja. U njegovim pjesmama se često javlja vino koje je metafora religijske ekstaze poznate u sufizmu.

Biografske činjenice o njegovom životu nisu poznate, postoje nekoliko vjerovatnih priča ali njihova biografska istinitost nije potvrđena. Grobnica mu je u Širazu, ukrasili su je dvadeset godina nakon njegove smrti. Danas i u gradu Weimaru postoji spomenik u njegovu čast.

12 NAJLJEPŠIH GAZELA Hazifa
HAFIZ
64
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna - istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser , a Hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?

HAFIZ
224
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

HAFIZ
384
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!

HAFIZ
142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

HAFIZ
3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat' ću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

HAFIZ
24
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem' ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!

HAFIZ
326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.

HAFIZ
364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo , lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujuć’ zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mejhanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!

HAFIZ
137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je , zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”

HAFIZ
308
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.

HAFIZ
333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

RUŽA I SLAVUJ



Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.

Ko i ja za ružom čezne -

Livadom mu pjesma tuži.

Mučeć prođoh vrtom, poljem

Svejednako ja misleći:

Ružu divnu, a opaku

Tvrdoglavo ovaj ljubi,

Slavujev me jad savlada

Te ne mogah bol podnijeti:

Mnogu ružu možeš ubrat

No trnje će ljuto bosti.

Nebo ne da spas Hafizu -

Poročno, bez samilosti!

Izgoren

Ne postojim vise.
Bejah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.

Jedna ogromna vatra.

Lagani pepeo rasu se u vazduhu
I pade nezno pred tvoje noge.

Ne zgazi ga, u njemu jos kuca srce moje

ZELJE

Hteo bih, da sam cisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.

Hteo bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvet, koji se smesi njemu.

Hteo bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruza, koja ga obasjava rumenilom.

Hteo bih, da sam maleno zrno peska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.

Gorući tulipan

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.

U svitanje još mamuran

U svitanje, još mamuran od noćnog pijančenja,
Vinu se predadoh opet i zvucima od muzike.
Razumu za popudbinu vina dadoh da ponese,
Istupih iz tvrda grada njegovoga opstojanja.
Uto meni ljepotica mig dobaci: "vina nudim"
- spas sigurni to je za me sred vremena prijetvorna!
Al prozbori krčmarica obrva u luk svedenih
Ti meta si pouzdana oštroj strijeli sramoćenja!
Kao pojas oko struka obgrlit me nećeš moći
Dok vlastiti lik svoj grliš što ga metnu sred svemira!
Pođi, bit će drugih ptica da ih ovom mrežom hvataš,
Za tebe je prevrletno gnijezdo svila Anka-ptica.
Što nam vredi tu ljepotu kraljevsku dosegnuti
Kad sa sobom vječno vodi ljubavničku igru sama?
Ona nam je drug i svirač, i peharnik ona nam je,
Privid vode i lik ruže za tegobnih povrataka.
Brod sa vinom podaj meni pa da njime ja upravljam
Ovim morem pregolemim kojem nije vidjet kraja.
Zagonetka nerješiva, naš je život, o Hafize
Rješenje je samo varka i obmana naklapanja.

VELIKODUŠNOST

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti
Glavu o praštanju i plemenitosti:

Ko te bez milosti u srce udari,
Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

Nemoj biti tvrđi od stabla s' zasenom
Pospi plodom onog ko gađa kamenom!

Od školjke nauči plemenitost pravu:
Sipa biser onom ko jpj seče glavu!

~IZGOREN~

Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vatra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nježno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.

Hafiz

Hafiz Širazi



Hafiz Šemsuddin Muhamed (1320?-1389.) spada u red najvećih klasičnih perzijskih pjesnika. Za Hafiza kažu da je „najsjajnija zvijezda među sedam zvijezda koje sjaju na nebu klasične perzijske poezije, a u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sadi, Hafiz i Džami“[1]. Oko njegove ličnosti izatkane su mnoge predaje. Naime, znamo veoma malo o njegovom životu. Rođen je u XIV st. u perzijskom gradu Širazu, na jugu Perzije. Kulturne prilike u Širazu, u vremenu o kojem govorimo, omogućavale su Hafizu da stekne odlično obrazovanje iz filozofije, vjerske dogmatike, misticizma, književnosti, lingvistike...

Danas Hafiza svjetska javnost poznaje prije svega kao pjesnika, što zapravo on po svom habitusu i jeste bio. Njegove pjesme, odnosno njegova zbirka pjesama (Divan[2])  sastavljena je najvjerovatnije poslije pjesnikove smrti. Ime sastavljača Hafizovog Divana po jednima je Muhammed Golandam, a po drugima Kazvini. Hafizov Divan sadrži preko 500 gazela[3]. Za Hafizove pjesme možemo sa sigurnošću kazati da su najpopularnije u Iranu, a izuzetno su cijenjene i u Pakistanu, Indiji, Afganistanu i Iraku. Bez sumnje, njegove pjesme jesu pod snažnim utjecajem islama, ali bez obzira na tu činjenicu njegova je poezija stoljećima bila prisutna kod hindusa[4] i kršćana ili pak kod gnostika i agnostika diljem Svijeta![5]

Hafizova poezija i danas izaziva niz polemika oko toga treba li njegovu poeziju tumačiti doslovno ili metaforično – mistično! Razlog zbog kojeg imamo različite percepcije (i to u najfundamentalnijem smislu) Hafizove poezije jeste prije svega zbog pjesničkog vokabulara, koji se, nažalost, zna percipirati doslovno!

Također, središnje pitanje u kontekstu Hafizove poezije jeste njegovo poimanje ljubavi. Da li Hafiz kada pjeva o ljubavi (a najviše o njoj pjeva) pjeva isključivo o ovozemnoj  ljubavi ili o mističnoj, božanskoj ljubavi? Različiti istraživači različito su odgovarali na ovo pitanje. Međutim, ako u obzir uzemo kontekst (vrijeme, kultura, duhovni background...) u kome jeste naš pjesnik navedena dilema uistinu je „dilema“!

Hafiz je mistik, njegova poezija jeste snažno situirana u okviru sufizma, tačnije irfana (islamske gnoze). Ljubav o kojoj on pjeva jeste mistična ljubav. Sve druge ljubavi kao što su prema prirodi, ljudima (ženi) ili stvorenjima općenito jesu manifestacija svekolike Ljubavi![6]

Nadalje, da Hafiz pripada sufijsko-irfanskom konceptu shvatanja svekolikog bitka, pa i ljubavi, jasno je iz slijedećih Hafizovih stihova u kojima on jasno daje do znanja da racionalno i diskurzivno nemaju šta tražiti u ljubavi, naravno mističnoj  ljubavi:

„Teškoća ljubavi je izvan dometa našeg znanja,

tu delikatnost ne rješava naša nesavršena misao.“[7]

ili:

„Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,

ali to bješe kao želja rose da na okeanu trag svoj ostavi.“[8]

U navedenim stihovima, a sličnih je kod Hafiza i drugih mistika mnogo, jasno prepoznajemo bhaktijsku[9] dimenziju misticizma, u ovom slučaju sufizma! Ljubav kod Hafiza jeste kretanje prema Apsolutnom Biću – Bogu. Bog za sebe kaže u islamskoj tradiciji da je On Onaj koji Voli (el-Vedudu), a to gotovo sve autentične religijske tradicije svjedoče. Ljubav koju čovjek, a napose mistik osjeća jeste odraz Božije Ljubavi. Naime, islamska tradicija čovjeka percipira kao siromaha (fakira ili derviša). Kazano znači da čovjek ništa ne posjeduje na način apsolutnog posjedovanja. Sve što čovjek posjeduje (znanje, ljubav, ljepotu...) jeste odraz božanskih atributa. S toga, u islamskom učenju, čovjek jeste (potencijalno) savršeno ogledalo božanskih atributa (svojstava) u kojem se Bog ogleda ili pak spoznaje. Dakle, kada mistik voli Boga to možemo shvatiti kao odraz ili manifestaciju Ljubavi koju Boga ima spram stvorenja, jer u konačnici Bog je taj koji Voli i koji je Voljen – Bog je Jedina Zbilja! Nadalje, mistik u mnoštvu svakojake ljepote posmatra Boga, odnosno Njegove teofanije – jer sve stvoreno (manifestovano) jeste kao ogledalo spram Boga kao Apsolutne Ljepote.[10]

Za Hafiza ljubav je, rekli smo, jedini put ka Apsolutnoj Ljepoti, a na tom putu razum (diskurzivna misao) ne može biti vodič, već srce, koje je jedino kadro udomiti mističnu ljubav.[11] Srce je sposobno da shvati i vidi tajnu Ljepote. Međutim, između mistikovog srca i Voljenog postoji zavjesa[12], koja Božijom Milošću i mistikovim pregalaštvom biva otklonjena, a što vodi ka realizaciji temeljne islamske dogme (tewhida)[13], a to je da je Bog Jedan ili da nema zbilje doli Zbilje. Ta Istina, sa nadilaženjem (raskrivanjem) zavjese, biva posvjedočena na gotovo najvišem spoznajnom nivou![14] O toj zavjesi ili velu iza koje je Voljeni Hafiz pjeva, naravno u simbolima i metaforma:

„Veo na licu Drage je od praha moga tijela,

ah, kako će radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim.“[15]

Kada smo spomenuli spoznaju kazat ćemo samo nekoliko riječi (odnosno stihova) o istoj, jer spoznaja ili znanje o Voljenom (irfan ili gnoza) je krucijalno u islamskom misticizmu – sufizmu. To zna Hafiz, naravno, i zato pjeva:

„O, Sakija, svjetlom vina pehar nam osv'jetli,

Zasviraj nam jer se svijet već predade našoj želji.

U peharu mi vidjesmo odraz Lica Prijatelja,

Ah, kakva si neznalica za užitke opijanja.“[16]

U prethodnom tekstu u kojem smo kazivali o Kabiru spomenuli smo sufijsku doktrinu sulh-i-kul, što znači mir sa svima. Ista ta doktrina je i u Hafizovoj poeziji prisutna. Mržnja, neprijateljstvo, netrpeljivost i sl. ne mogu naći mjesta kod zaljubljenog mistika – Hafiza! Jer, napomenimo još jedared, Hafiz u svemu vidi teofaniju Boga! Kazano znači da Hafiz promiče ideju jedinstva svijeta, po kome mnoštvo i različitost po bilo kom osnovu (jezičkom, kulturnom, etničkom, religijskom...) ne mogu biti razlogom razmimoilaženja, neprijateljstva... U duhu kazanog Hafiz pjeva:

„Svako žudi za Voljenim, bio trijezan ili pijan,

svugdje je dom Ljubavi, bila džamija ili crkva.“[17]

ili:

„U Ljubavi nema razlike između tekije i krčme,

gdje god je Ljubav, tamo je sjaj lica Drage.“[18]

I za kraj ovog teksta valja se dotaći i slijedeće istine. I na Hafiza su kao i na mnoge druge mistike (najčešće pjesnike) na Istoku i na Zapadu s podozrenjem gledale zvanične crkve ili oni slojevi društva koji su „zaduženi“ za odbranu i zaštitu pravovjerja – kojeg li apsurda?! S tim u vezi, Hafiz o doktorima ili „braniteljima“ Zakona (božijeg Zakona) koji najčešće jesu u medresama (vjerskim školama) unutar kojih promiču i tumače pravovjernost kaže slijedeće:

„Zbrka riječi u medresi

Ubija mi razum zdravi,

Zato hoću da se malo

Odam piću i ljubavi.“[19]
Općenito govoreći Hafiz je bio izrazito kritički raspoložen prema svakom formalizma, ma gdje da se je ta devijacija javljala. Zato nas ne treba začuditi kada naiđemo na stihove koji jasno kritikuju odrvenjeli i okoštali formalizam kod onih koji kažu da su sufije. Tako naš pjesnik u svojim stihovima kritikuje sufije kalenderijskog reda (tarikata), koje po formalnim odlikama prepoznajemo i razlikujemo od dr. sufija po dugoj kosi. Hafiz jasno i nedvosmisleno upućuje kritiku:
"Ne zna svaki onaj što glavu ne brije šta je kalenderizam."


Turbe Hafiza Širaza u Širazu.
Podignuto 1930-ih po projektu francuskog arhitekte Andre Godard.






[1] Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, U: Filozofski fakultet u Sarajevu, Radovi, knj. VII, 1972/73. God., str. 131.


[2] Divan je naziv za zbirku pjesama na orijentalnim jezicima (najčešće perzijskom).


[3] Gazel odgovara sonetu u zapadnoj književnoj tradiciji.


[4] Pod ovim pojmom mislim na pripadnike različitih religiozno-duhovnih učenja na prostoru drevnog indijskog potkontinenta.


[5] Vrijedno pažnje i spomena u ovom tekstu jeste Hafizov snažan uticaj na neke evropske intelektualce kao što je Ralph Waldo Emerson (1803-1882.) ili pak Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832.) koji je Hafizovom poezijom bio izravno inspirisan pri pisanju svog Zapadno-istočnog divana (West-östliches Divan). Pogledaj tekst „Šta kaže W. Goethe o islamu“


[6] Ovdje je uputno naglasiti i ljubav prema bližnjem, o kojoj često čujemo da se govori posebno na Zapadu gdje je kršćanska tradicija prevalentna. Naime, Frithjof Schuon  kazujući o ljubavi prema bližnjem, koja je danas u krizi, ukazuje na stvarni ili elementarni problem, on kaže: „Problem ljubavi prema bližnjemu očigledno je sadržan u problemu ljubavi premu Bogu, u smislu da je prvi problem bitno ospoljeni vid drugoga.“. Vidi: Frithjof Schuon, DIMENZIJE ISLAMA, El-kalem, Sarajevo, 1996. god., str. 158.


[7] Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, str. 136.


[8] Ibid.


[9] Bhakti (u vedskoj religiozno-duhovnoj tradiciji) je joga ljubavi, obožavanja ili predanosti Voljenom. To je čista duhovna predanost, najizravniji i najkraći put prema Bogu. Bhakti joga se smatra najvišim oblikom joge i stazom kojoj vode svi putevi joge.

Joga je jedan od najprominentniji vedskih pojmova, a značenje joj je blisko latinskom pojmu re-ligare (ponovno uspostavljanje veze), odnosno pojmu religija u našem jeziku!


[10] O ogledalu (zrcalu) kao simbolu par excelence u islamskoj duhovnosti vidi:

Eva de Vitray Meyerovitch, SVIJET, BOŽIJE ZRCALO, U: Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988. god., str. 275-295.


[11] U islamskoj tradiciji o srcu (qalb) kazano je mnogo toga što na veoma slikovit i jezgrovit način kazuje o značaju kojeg ima srce (kao duhovni organ). Navodim dva kazivanja:

„Srce čovječije je Prijestolje Božije.“

„Ne obujmljuju Me ni nebesa ni Zemlja, ali Me opseže srce Mog predanog sluge.“

(Hadis)


[12] Spoemnuta zavjesa ili koprena u islamskoj tradiciji jeste hijab ili maya u vedskoj. O navedenim pojmovima kao krucijalnim u kontekstu shvatanja onog što jeste Apsolutno i relativno pogledaj slijedeći naslov:

Seyyed Hoseein Nasr, ŽIVI SUFIZAM, Naučnoistraživački institute “Ibn Sina”, Sarajevo, 2004. god., str. 120-135.


[13] Murteza Mutahari, HAFIZOV IRFAN, Fondacija „MULLA SADRA“ u BiH, Sarajevo, 2009. god., str.7


[14] U navedenu zavjesu spada i nešto što jeste golema smetnja između sufije i Voljenog, a to je ego, odnosno sebičnost (egoizam). U tom smislu Hafiz pjeva:

„U svijetu iskrenih sufija ne postoji pomisao na sebe,

za njih je misao i briga o sebi nevjerstvo.“

Vidi: Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, str. 138.

A kao jedini lijek protiv naše sebičnosti jeste opijenost opojnim vinom, tj. opojnom ili zanosnom ljubavlju (aškom) i prosvjetljujućim znanjem (gnozom tj. irfanom)!


[15] Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, str. 137.


[16] Seyyed Hossein Nasr, BAŠČA ISTINE, Novi Pazar, 2010., str. 222.

 Navedenih Hafizovi stihovi koriste se uobičajnim sufijskim pjesničkim simbolima i motivima kao što su: sakija

 (saki), vino i pehar. Valja objasniti navedene simbole:

·         saki – koji napija, odnosi se na duhovnog učitelja – šejha;

·         vino – znanje ili spoznaja koja opija, oslobađajuće znanje, sredstvo približavanja Bogu – Voljenom,
                vino kao simbol ljubavi i to ljubavi koja opija (zanosne ljubavi), koja je sušta suprotnost                  razumu –  diskurzivnom mišljenju. Prof. Nasr o vinu kao sufijskom simbolu kaže: „Vino, koje            kombinira prirodu vode i vatre, simbolizira u sufijskom slikovitom izražavanju
                božansku ljubav, s jedne, i ostvarene aspekte znanja, s druge strane...“.
                Vidi: Seyyed Nossein Nasr, ŽIVI SUFIZAM, Naučnoistraživački institute “Ibn Sina”,
                Sarajevo, 2004. god., str. 48.

·         pehar – mistikova duša, srce...


[17] Džaka Bećir, LJUBAV U HAFIZOVOJ LIRICI, str. 138.


[18] Ibid.


[19] Bajraktarević Fehim, IZBOR IZ PERZIJSKE POEZIJE, Beograd, 1971. god., str. 83.