GRČKA MITOLOGIJA I RELIGIJA
  Današnja evropska civilizacija vuče korijene iz tri glavna izvora. To su judeo - hrišćansko naslijeđe, naslijeđe koje su određeni narodi donijeli iz svojih prapostojbina, što je u slučaju Srba praslovensko naslijeđe, i naslijeđe antike. U antici je najdominantnija civilizacija bila upravo grčka. Helenska kultura se osvajanjima Aleksandra Makedonskog brzo proširila na Istok, dok su je na Zapadu preuzeli Rimljani. Ona je tako postala je osnova kompletne današnje kulture evropskih naroda. Presudan uticaj na život starih Grka, njihov način razmišljanja i pogled na svijet imala je njihova mitologija i religija. Na osnovu mitova i religijskih predanja nastala su mnoga sjajna dijela antičke književnosti koja nisu izgubila svoju aktuelnost i vrijednost ni do danas. Pored uticaja na grčku misao i implikacija u kniževnosti i umjetnosti, ne treba podcijeniti ni same grčke mitove, jer oni iako su faktički izmišljene priče, kroz ruho nestvarnog otkrivaju mnoge istine o životu i ljudima.

     Mit o postanku svijeta
  Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je haos. zatim su se iz haosa izdvojili boginja Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.


    Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal.
  Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").



       Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija.
  U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka, jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od gline sačinio čovjeka, kojemu je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni, ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je ljudima. Uhvatio je divljeg bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug. Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao je Zevsovu srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je svakodnevno sletao orao da mu kljuje džigericu. Prometej je nesnosnemuke junački podnosio sve dok ga heroj Herakle nije oslobodio i tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometej, Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospijela u ruke ljepotice Pandore. Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletjele sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.



       Mit o četiri vijeka
  Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. Po predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. prije Zevsa. To je bio zlatni vijek. Ali, malo-pomalo i mir među ljudima bio je narušen. Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do sporova i - nastao je srebrni vijek. Poslije toga, nastupio je bakarni vijek, kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju u ratovima. Najzad je nastupio najgori vijek - gvozdeni vijek, kad je na zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali, pljačkali i ubijali. Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u životu i razvoju društva.


    Mitovi o herojima. Herakle
  Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci nazivali herojima. Njima je pripisivana natčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zvijeri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi. Grci su najviše pričali o  neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki narodni heroj.

                           Herakle ubija hidru
   

   

      U doba svojih lutanja od Kavkaza do Španije srušio je pregradu koja je odvajala Sredozemno more od Atlantskog okeana; jedan dio od kamenja bacio je na špansku stranu, a drugi dio na afričku. Tako je postao dananšnji Gibraltarski moreuz, koga su Grci nazivali "Heraklovi stubovi".

     Antej i Herakle
  U Libiji se Herakle susreo s čuvenim herojem Antejem, po predanju sinom Posejdona, boga Mora, i Gee, boginje zemlje. Kad god bi se Antej borio s protivnikom i dospio u težak položaj, dodirnuo bi zemlju, i tako dobijao novu snagu i postajao nepobijediv. Ali, i Antej je imao slabu stranu - to je bila opasnost da bude otrgnut od majke zemlje. Baš to je iskoristio Herakle u borbi sa Antejem - otrgao ga je od tla, podigao uvis i zadavio. Posle mnogih podviga, Zevs je Herakla odneo na nebo i uvrstio ga u red bogova.

      Tezej
  Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao Herakle, jer je izvršio mnogo junačkih dijela. U davna vremena u Atici je živio Prokrust, okorjeli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namjernike da ih pogosti, a zatim im je predlagao da se odmore u njegovoj postelji. Ako je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je odsecao noge, a ako je bila velika, on i h je istezao. Tezej je ubio Prokrusta,  pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, osloba njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam djevojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To je bilo čudovište sa čovječijim tijelom i glavom bika, koje je živjelo uz dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz koga je bilo vgeoma teško izaći. Tezej je ipak uspio da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta. U tome mu je mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u njegove odaje, pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je kazao ocu da će, ako se sve dobro završi, razapeti na lađi bijela jedra, a u slučaju neuspijeha ili nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspijehom, Tezej je na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim  jedrima. Egej je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po predanju, ro se more naziva Egejsko more.



       Mit o Edipu
  U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.


                     

   

      Mit o Argonautima
  U davno doba, tesalski heroj Jason, u službi kralja Pelaja, uputio se lađom "Argo" sa svojim drugovima Argonautima u daleku zemlju Kolhidu na Kavkazu da odande donese zlatno runo. To je bilo runo čarobnog ovna. Visilo je o jednom drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj. Argonauti su morali da savladaju razne prepreke na putu do Kolhide i pri povratku u svoju zemlju. U ovom mitu na legendaran način su prikazane teškoće prvih grčkih moreplovaca, koji su išli u daleke zemlje tražeći zlato i drugu skupocenu robu.

                         


 Autor:Zlatko Jovicic        
 Znanje.org