
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Mitovi i legende | |
| |
Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Mitovi i legende 11/11/2010, 9:46 pm | |
| Athumanunhova Tajna i Legenda Legenda i Tajna skrivena u magli priča koje je ispremiješao vjetar Sjeverni, vjetar Ledeni, a napisao ih Athumanunh
Atlantida, Slavni gradovi, Alandija, Zlo i Dobro, Svijetlost, Bogovi i Zvijezde, Okolni narodi što tek trebaju postati Hrabri narodi, Amazonke i vile Charyzmhe, Vitezovi vjetra, propala kraljevstva, Wananunha zemlja žeđi, Ona i On koji su kao dijete i plač, pa jedno bez drugoga zapravo i ne mogu, Sychythe i magovi Hyperareye, te stalno sveprisutna Tajna u kojoj zapravo živi Legenda, pa pobogu o čemu nam to piše ovaj Athumanunh što izabra to neobično ime da bi maštao o Skrivenim i Izgubljenim svjetovima na 'blogu' koji bi trebao opisivati mitologije?
Pitanje je to koje je postavila polovica vas koji ovo ovdje čitate, a druga polovica jednostavno je pomislila – još jedan 'smušenjak' koji nema što raditi, pa piše 'bedastoće'. No, svatko ima pravo na svoje promišljanje i mišljenje, a što to zapravo Athumanunh piše, po prvi put sam Athumanunh će pokušati i objasniti ovdje, ali opet samo na sebi svojstven način. Idemo onda nekim redom.
Onda kada se Sedam promijenilo u Osam – tajna koju znaju Vitezovi vjetra
Bilo je to i počelo je to u ono 'Doba kada su Bogovi postali Ljudi' i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše.
Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost.
 ledeni snježni kristal ili Zvijezda Hawalandha kriju tajnu vitezova vjetra
Onda pak, kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan.
Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo, ali nikako prošlo.
 ledena prostranstva koja je zauvijek prekrio snijeg i okovao ih led (krajobrazi Sylenca), mjesto Zimskog bedema, mjesto je i gdje je Legenda počela živjeti
Ovako su Oni koji znaju (magovi Hyghlandherha) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha. Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland).
Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda Nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.
 Asgrad, grad Vitezova vjetra koji oni svojim imenom nazvaše, središte je Zimskoga bedema koji se prostire ispod tajnovite planine Wyghenha, grad je to koji čuva Tajnu Vitezova vjetra
 alandska zimska ruža (chroyha sanhatha) procvjeta samo jedan dan u godini, a mjesto gdje ona cvjeta poznato je samo Andraghonhu koji ponekad te ruže poklanja Sonsyrey i time ionako tajnu Tajnu čini još tajnijom izvor:enhu.blog Legenda o Alandiji
Amazonski ratovi Wakyzashy - Otočje Galerya
… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumhu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda.
No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pak bio pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice.
Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Dunhy za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Dunyha i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori:
'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev 'Ledenog naroda' i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo 'Prozirnih sjena' i 'Hladnih vatri', a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je 'Spavač' ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.'
 u pećini Alanchet Sonsyrey je otkrila Andraghonhu tajnu Čarobnih vrtova, a on je njoj otkrio davno prije zaboravljenu tajnu – Što se to dogodilo na bojnom polju Herofhalha
Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća, djevojko? Objasni nam, djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači i zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?'
Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale 'Ledenim ratnicima' zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja 'Spavaču' pokazala 'Čarobne vrtove' Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …
------
Alandski flotni sastav, koji je predvodila velika zapovjedna galija i zastavni admiralski brod alandske ratne mornarice imenom Sonsyrey, u pratnji četiri velike krstarice imena Askanyha, Ryanha, Altemyrha i Axyha koje opet prate alandski najbrži razarači imena Axy, Apy, Antex, Amaroy, Atenyx, Antirey, Asky i Awex, odjednom se pojavio na ulazu u dyadonskhu luku grada Altamyre.
Iznenađeni dyadonskhy branitelji luke i grada uplašeni i zbunjeni pojavom ovako snažnog flotnog sastava Alanđana, užurbano su posjedali položaje i ukrcavali se na svoje male ratne brodove. Svi ovi potezi bili su očajnički pokušaji, a da su kojim slučajem Alanđani namjeravali napasti Altemyru, ovi mali ratni brodovi Dyadonkhy ne bi imali doista nikakvog izgleda. Naime, ako veliku alandsku admiralsku galiju prati osam razarača i četiri krstarice onda je na njoj sigurno i On, a ako je On tu, onda su tu i najbolji alandski mornari i alandski ratnici.
 zelenooka Dyadonkha kontesa Sandrha, najvjernija pratiteljica Sonsyrey, spoznala je dio tajne uz pomoć alandskog zapovjednika 'Krilatih jahača' mladog pukovnika Unakasa
Nikada do sada ovaj flotni sastav Alanđana nije ulazio ovako duboko u vode Dyadonhe, a mlada zapovjednica luke Dayanha prepoznala je neke od brodova. Uočila je dva već prije slavom ovjenčana razarača Alanđana Antex i Awex, te strašnu krstaricu Askhanyu na kojoj je bio zapovjednik kapetan Masharan, drugi čovjek alandske ratne mornarice i zapovjednik flotnog sastava Neshy.
Strah je vladao dyadonskhym bedemima, a nelagoda se zavukla u srca dyadonskhim ratnicama i ratnicima. 'Smirite se! Ostanite svi mirni i bez naglih pokreta, ne pokazujte svoje oružje! Na admiralskom brodu Alanđana ne vidim borbenu zastavu i izgleda da nas ipak neće napasti, ali ostanite svi na položajima, iako protiv njih nemamo baš nikakvih izgleda. No, očito je da poradi nečeg drugog uplovljavaju u našu luku. – smirivala je Dayanha svoje ratnice i ratnike.
Alandsko brodovlje zauzme poseban složaj u luci i stane bacati sidra. S brodova se stanu iskrcavati ratnici Alanđani. Sada pak Dayanha primijeti da su neki od razarača i krstarica dosta oštećeni, a na ratnicima primijeti polomljene oklope i potrgane pancire. 'Čini mi se da su maloprije vodili neku strašnu pomorsku bitku. Njihovi brodovi čvrsto su građeni, a ratnici su im izuzetno hrabri i izdržljivi tijekom bitke. Još uvijek se sjećam bitke na Skartarysu, tamo su nas za nekoliko sati potpuno porazili i pregazili. Sva je sreća da su nam naklonjeni, ali bilo bi bolje da siđem i vidim što ih je navelo da uplove u našu luku.' – šapne Dayanha jednoj od svojih kneginja pratilja …
 Amazonke otočja Galery nisu prepoznale 'Legendu' te su svojim nepromišljenim potezima probudile Zlo koje su donijeli amazonski ratovi Wakyzashy Toplim morima Južnim što oplakuju predivne obale Tykanderoghe i
Poslednji put izmenio Beskraj dana 4/4/2011, 8:57 pm, izmenio ukupno 2 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 11/11/2010, 9:48 pm | |
| Legenda o Alandiji
[size=12]
Ryandolynha – Izgubljen i Tajnoviti Svijet
Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku.
Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh.
Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili.
Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme.
u gradu Tisuću piramida Ona je odlučila otvoriti vrata Tajnog i Izgubljenog Svijeta
Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polusnu.
No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna.
u toplim odajama palače Mynetonkhe , u gradu Vitezova vjetra, iza Zimskog bedema, Ona je razmišljala o tom Strašnom tajnovitom i izgubljenom Svijetu Sylenca u kojem se On igrao sa strašnim vjetrom sjevernim
Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena.
Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!'
Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.'
Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.'
Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam! Znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San! San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
mračne, misteriozne i tajnovite šume srebrenog bora više je nisu mogle zastrašiti jer bila je sigurna da zna za Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …' | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/11/2010, 9:54 pm | |
| Legenda o AlandijiSunce u doba snjegova – doba kada su ratovi Wakyzashy prijetili Okolnim narodima
Nitko nije shvatio Alanđaninove prijetnje ozbiljno. Pojavom Syvolyko – Kotyanskyh odreda, sa zapada u velikom broju pojavili su se i Araradsko – Waluzysky odredi. Sa istoka u velikom broju pristizali su združeni Anubyskho – Amaryanskho – Amazonski odredi. Posljednje su na obale zelene rijeke Mandraghonha pristigle Dyadonkhe i to u do tada neviđenom broju, a čekalo se samo na Dyasparkhe i bitka je mogla započeti.
No, ni jedan od odreda nije prelazio zacrtanu zabranjenu crtu iz Alanđaninove prijetnje, već su joj se svi u krajnjem oprezu polako približavali. Svi su razvili svoje borbene složaje i u njima ostajali oprezno čekajući na početak bitke.
Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da nema milosti za nikoga. Potom se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, a tama prekrije predivne obale amazonskog mora …
Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, u početku polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema Toplim morima amazonskim.
Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, kišu koja je padala nisu ni primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih 'Božanskih ratnika' s bojnog polja Herofhal oni su jahali u svojim bojnim složajima mirno i u tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nije se vidjela ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida.
Na bistroj, zelenoj rijeci Mandraghnh Araradsko – Waluzyjskym odredima put iznenada prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane Araradski ratnici postanu nesigurni i nervozni. Nisu se oni toliko bojali alandske nepobjedivosti, bojali su se što bi se dogodilo da se u bitci sretnu Haywey njihov princ i Alanđanin njegov mlađi brat.
 mudri starci Sychythe, u gradu kojeg su uništile Hladne vatre, spoznali su veliku tajnu o Vitezovima vjetra
Dva brata, jedan protiv drugoga, to stane unositi nervozu u guste redove Ararađana. Za razliku od njih Alanđani ni u jednom trenutku nisu sumnjali u ispravnost odluke njihovog Alanđanina i zbog njega krenuli bi i na samog Hayweya kojeg su i sami izuzetno cijenili, ali njihova odanost Andraghonhu Alanđaninu bila je neupitna i ništa ih nije moglo pokolebati.
Araradski generali upozoravali su princa Hayweya: 'Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će biti lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima, ali sigurno su tu negdje vjeruj nam! Prinče, što nam je činiti?'
Haywey je bio potpuno siguran da je sve to strašna istina i samo tiho s nevjericom promrmlja: 'Potpuno si u pravu generale Tobyase, a koju glupost ja ovdje radim!?' Zatim se princ Ararađana glasno nasmije: 'Mališan je opet u pravu! Tobyase pošaljite tekliće mojem bratu i izručite mu pozdrave i želje za dugim životom, a onda okrečite naše odrede i vratite ih u Ararad! Sve ovo nema smisla, mali zna što radi, a mi smo ispali potpuni idioti. Idem ja u Dyaspar kad sam već ovdje, izvalit ću se na suncu i piti najbolji Nektar što ga spravlja moja sestra!'
Čim su se Ararađani okrenuli iz tisuću grla Alanđana na pozdrav je zagrmjelo: 'Haywey! Shagan!' Ararađani napokon odahnu, jer shvate da ih nakon ovoga Alanđani neće napasti, a Alanđani pak se stanu okretati u i dalje besprijekornom redu stvarajući neki novi, još čudniji, ali i još opasniji složaj.
tajnu Vitezova vjetra prekasno su spoznale mitske vile Charyzmhe, ali su svojom žrtvom na bojnom polju Herofahlha ostavile nadu Amazonkama
Sve ovo pozorno su promatrali izvidnici Sywolykho – Kotyanskyh odreda i čim je to došlo do ušiju Fantoma, princa Sywolykyh, on zapovjedi uzmak i povratak u Sywoykyu. Jedino što je objasnio svojim zbunjenim generalima bilo je: 'Lud možda jesam, ali blesav nisam! Onaj prokleti Alanđanin bio je riješen uništiti vlastitog brata kojeg silno poštuje, ha, a meni bi uništio sve odrede sigurno. Ti njegovi ludi ratnici bore se poput vragova pakla, a nama je bolje vrabac u ruci nego orao na grani i ne pitajte glupost. Vračamo se pod tople skute naših žena, kog li sam vraga uopće i dolazio ovamo po ovoj kišurini za koju sam sad siguran da je njegovo maslo.'
Ujutro su na svojim položajima ostali samo odredi Amazonskog saveza zbunjeni brojem Alanđana koji su pod zaštitom noći stali frontalno nasuprot njima, a da to oni uopće nisu ni primijetili. Zastrašujuća tišina i besprijekorni složaji Alanđana Sonsyrey uplašeno prokomentira:
'Ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro! Nije dobro za nas! Pred nama je sve najbolje što imaju ti ionako najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo. Ne vide se njihove zastave, ne čuju se nikakvi zveketi oružja i ne pjevaju svoje borbene pjesme. Jasno je da je On bijesan na mene, a njegov je bijes prešao na njegove ratnike. Jasno mi je da se On ovoga puta uopće ne šali, a to nikako ne može biti dobro. Oče povedi naše ratnike natrag prema Krunogradu! Bolje je za nas da ovu bitku ne započinjemo jer smo je već izgubili. Lijepo mi je stari Panđa mrmljao o nekakvom 'Božanskom ratniku', a ja ga opet nisam shvatila ozbiljno. No, ovaj me put ništa više neće pokolebati. Idem ravno k Njemu, idem pod njegov šator i noćas ću mu pokloniti san, poklonit ću mu tajnu čarobnih vrtova Dyadonhe. Sada mi je napokon potpuno jasna i razumljiva njihova tajna o 'Suncu u vrijeme alandskih snjegova', a sada mi je i napokon postalo jasno zašto su mitske vile Charysmhe pjevale o Njemu i zašto su raspustile svoje duge crne kose.'
 posljednja od mitskih vila Caryzmhy, princeza Toplih mora Južnih, spoznala je tajnu Vitezova vjetra i odlučila je svoju sudbinu staviti u ruke Njegove
Nitko od Alanđana nije ni pokušavao zaustaviti princezu Sonsyrey. U mitskoj i tajnovitoj tišini koju su poznali samo Alanđani, dostojanstveno i ponosno su se razmicali najgušći redovi, najteže naoružani, najsnažnije oklopljeni, gusti i neprobojni redovi tih strašnih ratnika napadača, nepopravljivih lutalica i romantičnih osvajača koje je ikad prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme.
Sve je to potvrdilo Sonsyrey da je bilo dobro odustati od bitke s njima, jer nakon nepreglednih i gustih redova kopljanika ona je usput primijetila i dobro posložene složaje alandskih ratnika koje su oni nazvali Crni strjeličari, a sve to zbog njihovih crnih strijela koje su vješto pogađale oklopljene ratnike na spojevima oklopa gdje su i jedino bili ranjivi. Još je veća i strašnija bila spoznaja da su ti ratnici nepogrešivo i vješto gađali direktno između svojih ratnika i nisu griješili. Bilo je to nešto što ni Anubyske strjeličarke nisu mogle napraviti.

mitske Enhu ptice, nakon što je stara skitnica Vjetar zanjihao krošnje srebrenih borova, vinule su se visoko u prazno Nebo iznad plime zlatne zore koja je najavljivala da je Legenda napokon živa.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 14/11/2010, 6:55 pm | |
| Legenda o Alandiji Tajna pećine Alanchet
U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim pustijskim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet.
U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama opetovano su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove izgubljene sjene tog trenutka plesale bi okolo njih.
Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su im kazivali i objasnili da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…
U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!'
Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju.
'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'
Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Tog trenutka najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako:
'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora, ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su Mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena, kojeg se još samo Najstariji sjećaju …?
Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za 'One koji žele zlo'.
Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, a zbunjeni Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod napokon je vidio – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama …
 Wyxenha, Handrha, Amandha, Baharanunha, Sonsyreya, Shangrha … tisuću imena princeze s Toplih mora Južnih. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 20/11/2010, 10:31 pm | |
| GRČKA MITOLOGIJA I RELIGIJA Današnja evropska civilizacija vuče korijene iz tri glavna izvora. To su judeo - hrišćansko naslijeđe, naslijeđe koje su određeni narodi donijeli iz svojih prapostojbina, što je u slučaju Srba praslovensko naslijeđe, i naslijeđe antike. U antici je najdominantnija civilizacija bila upravo grčka. Helenska kultura se osvajanjima Aleksandra Makedonskog brzo proširila na Istok, dok su je na Zapadu preuzeli Rimljani. Ona je tako postala je osnova kompletne današnje kulture evropskih naroda. Presudan uticaj na život starih Grka, njihov način razmišljanja i pogled na svijet imala je njihova mitologija i religija. Na osnovu mitova i religijskih predanja nastala su mnoga sjajna dijela antičke književnosti koja nisu izgubila svoju aktuelnost i vrijednost ni do danas. Pored uticaja na grčku misao i implikacija u kniževnosti i umjetnosti, ne treba podcijeniti ni same grčke mitove, jer oni iako su faktički izmišljene priče, kroz ruho nestvarnog otkrivaju mnoge istine o životu i ljudima.
Mit o postanku svijeta Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je haos. zatim su se iz haosa izdvojili boginja Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.
Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal. Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").
Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija. U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka, jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od gline sačinio čovjeka, kojemu je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni, ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je ljudima. Uhvatio je divljeg bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug. Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao je Zevsovu srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je svakodnevno sletao orao da mu kljuje džigericu. Prometej je nesnosnemuke junački podnosio sve dok ga heroj Herakle nije oslobodio i tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometej, Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospijela u ruke ljepotice Pandore. Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletjele sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.
Mit o četiri vijeka Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. Po predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. prije Zevsa. To je bio zlatni vijek. Ali, malo-pomalo i mir među ljudima bio je narušen. Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do sporova i - nastao je srebrni vijek. Poslije toga, nastupio je bakarni vijek, kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju u ratovima. Najzad je nastupio najgori vijek - gvozdeni vijek, kad je na zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali, pljačkali i ubijali. Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u životu i razvoju društva.
Mitovi o herojima. Herakle Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci nazivali herojima. Njima je pripisivana natčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zvijeri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi. Grci su najviše pričali o neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki narodni heroj.
Herakle ubija hidru
U doba svojih lutanja od Kavkaza do Španije srušio je pregradu koja je odvajala Sredozemno more od Atlantskog okeana; jedan dio od kamenja bacio je na špansku stranu, a drugi dio na afričku. Tako je postao dananšnji Gibraltarski moreuz, koga su Grci nazivali "Heraklovi stubovi".
Antej i Herakle U Libiji se Herakle susreo s čuvenim herojem Antejem, po predanju sinom Posejdona, boga Mora, i Gee, boginje zemlje. Kad god bi se Antej borio s protivnikom i dospio u težak položaj, dodirnuo bi zemlju, i tako dobijao novu snagu i postajao nepobijediv. Ali, i Antej je imao slabu stranu - to je bila opasnost da bude otrgnut od majke zemlje. Baš to je iskoristio Herakle u borbi sa Antejem - otrgao ga je od tla, podigao uvis i zadavio. Posle mnogih podviga, Zevs je Herakla odneo na nebo i uvrstio ga u red bogova.
Tezej Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao Herakle, jer je izvršio mnogo junačkih dijela. U davna vremena u Atici je živio Prokrust, okorjeli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namjernike da ih pogosti, a zatim im je predlagao da se odmore u njegovoj postelji. Ako je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je odsecao noge, a ako je bila velika, on i h je istezao. Tezej je ubio Prokrusta, pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, osloba njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam djevojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To je bilo čudovište sa čovječijim tijelom i glavom bika, koje je živjelo uz dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz koga je bilo vgeoma teško izaći. Tezej je ipak uspio da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta. U tome mu je mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u njegove odaje, pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je kazao ocu da će, ako se sve dobro završi, razapeti na lađi bijela jedra, a u slučaju neuspijeha ili nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspijehom, Tezej je na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim jedrima. Egej je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po predanju, ro se more naziva Egejsko more.
Mit o Edipu U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.
Mit o Argonautima U davno doba, tesalski heroj Jason, u službi kralja Pelaja, uputio se lađom "Argo" sa svojim drugovima Argonautima u daleku zemlju Kolhidu na Kavkazu da odande donese zlatno runo. To je bilo runo čarobnog ovna. Visilo je o jednom drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj. Argonauti su morali da savladaju razne prepreke na putu do Kolhide i pri povratku u svoju zemlju. U ovom mitu na legendaran način su prikazane teškoće prvih grčkih moreplovaca, koji su išli u daleke zemlje tražeći zlato i drugu skupocenu robu.
Autor:Zlatko Jovicic Znanje.org | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 22/11/2010, 11:18 pm | |
| Legenda o Alandiji Mitske vile Charyzmhe, Pustinjski narod i Alanđani
Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno prije Intosh nam je pričao o predivnoj princezi s Toplih mora Južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna.
Ti si ta tajnovita princeza s Toplih mora Južnih, pa zato slobodno skini tu masku samoće, jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i napokon je tu. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo ovu okrjepljujuću vodu u ustima. Iako si ti svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas.
Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…
… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema!' – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu.
anubyskha streličarka, mitska vila Charyzmha koja se borila uz Vitezove vjetra na bojnom polju Herofhalha
Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: 'Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On! Još prje nego se rodi dan povest ću vas u njegov pustinjski tabor i pokazat ću vam vašeg 'Spavača'.'
S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti 'Spavač ispod pijeska'. Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On.
Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće: 'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam 'Spavač' (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda 'Spavač' još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah, vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se 'Spavač' još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi …'
Iznenada, odjednom, u trenutku, pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež.
 dyadonskha ratnica, plavokosa mitska vila Charyzmha
Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'
Ozbiljnog, ali i lica koje je odavalo osmjeh, mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo ga zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!'
Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje te se redom blago i dostojanstveno naklone princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđane, Vitezove vjetra: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh …
Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru, a Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi?' Panđa se sada glasno nasmije: 'Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice.' Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu.
Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Andraghonh. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam! Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … Andraghonh zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.'

Nemesydya carica Amazonskog Saveza , majka Sonsyrey, poput mitskih vila Charyzmha znala je da će njezina izdaja Vitezova vjetra na bojnom polju Herofahlha probuditi prokletstvo Hladnih vatri
Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: 'Normalno, Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?'
Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.

poput mitskih amazonskih vila Charyzmhy Ona je stala uz Njega i Zlo je svakim zamahom krila mitskih Enhu ptica doživljalo teske poraze.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 25/11/2010, 9:31 pm | |
| Legenda o Alandiji Desertya – davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda
… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradili na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinjskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda ...
Taj nekada moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nimalo poželjan grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice.
No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh.
Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru.
Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu iz dlana.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći … Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!'
Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde! Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo! Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.'
Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'Naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi ...
Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye? Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjesto gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti …
Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi.'
Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno pridrži. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem.
Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, a u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu vjekovnu žeđ. Vrata na krčmi otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha.
Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna!
Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli … Legenda je sada već bila i više nego stvarna. On je pronašao Nju i Ona je napokon spašena, a Oni su pronašli Njega i strašna mitska bitka na bojnom polju mitskoga Herofahlha napokon je mogla početi … i počela je, a Zlo se grčilo i presavijalo u bolu poraza koje će ga napokon i uništiti …
Wyxenha u krajobrazu Desertye | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 3/12/2010, 7:51 am | |
| Legenda o AlandijiPraskozorje Vremena – Vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad Daleka prošlost, oko deset tisuća godina prije, u samo Praskozorje Vremena, u Osvit Vremena kada je Svijet bio još mlad. U to doba postojalo je Nezamislivo Vrijeme. Bilo je to vrijeme Hrabrih naroda, moćnih carstava i sjajnih gradova koji su se prostirali Zemljom pod plavim plaštevima Zvijezda dobro skrivenih iza zastora noći. Tamo negdje daleko, na samom rubu Svijeta, na mjestu gdje raste i miriše srebreni bor, sve je počelo poput Velikog praska. Predivne legende i priče stanu kružiti o tom mjestu, o tim predivnim šumama, o tim hladnim i beskrajnim prostranstvima koja pritišće snijeg i zauvijek je okovao led. Nitko, pa ni stariji od najstarijih, ne sjeća se više otkuda, zašto i kada su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Govore da su ih poslali Bogovi sa Zvijezda da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, a ratovi su se osjećali svugdje, u zraku, pod vodom i na kopnu. Bili su to ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, ratnici u blistavim oklopima i teško naoružani. Svi oni bili su riješeni boriti se i spremni redom izginuti. No, niti njihova hrabrost, niti njihova smjelost nisu mogli zaustaviti ratove koji su bili na pomolu. Izgledalo je da će se Svijet srušiti i nestati u groznici i strahotama koje su izazvale Hladne vatre. U trenutku kada je izgledalo da je sve uzalud i kada su svi pomislili da više nema nade, ti strašni Božanski ratnici stanu iznenada nešto grozničavo i uporno tražiti. Vodili su ti ratnici na tisuće veličanstvenih bitaka, a pričaju da su u jednoj bitci s Hladnim vatrama izgubili i svoje sjene, ali nisu prestali tražiti. U svojoj beskrajnoj potrazi postanu zaboravljeni od svih Okolnih naroda, ali ne i od Sychytha. I dok su oni nešto tražili, Sychythe su tražili njih. Za vrijeme dugih, toplih i vedrih noći slušajući njihove pjesme, pamtili su Sychythe svaku njihovu riječ. U tim toplim i vedrim noćima nastaju i prve legende o tim strašnim i zagonetnim ratnicima koji nešto traže od samog Praskozorja Vremena. Govore da su se Hladne vatre pojavili u sam Osvit Vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je pretvorili u zemlju duhova i žeđi. I tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad Hladne su vatre širile strah i paniku pod plavim plaštevima zvijezda. Govore i da su na prijevaru ukrali sjene svojim najopasnijim protivnicima 'Onima koji čekaju' (kad pronađu Ono što traže zvat će se Vitezovi vjetra) i bacili ih u vjetar Actyalan koji je sjene odnio u Bahnaramadhe (mjesto gdje spava vjetar). Hladne vatre razorile su i grad Teton, grad 'Onih koji su ostali' (bili su to Sychythe mudri starci), te na njegovim ruševinama izgradili svoj grad Smaragatanunh. Tim postupkom navukli su na sebe kletve 'Onih koji znaju' (magovi Hyperareye), a koji su im navijestili uništenje koje će se dogoditi kada legenda postane stvarna. Hladne vatre obračunale su se i s njima, ali magovi Hyperareye bili su uvjereni u skori dolazak 'Onog kojeg svi čekaju', te su najavljivali skoru pojavu dječaka imenom Andraghonh (Onaj koji spava ispod pijeska), a upravo njega tražili su 'Oni koji čekaju' koji su u međuvremenu dobili ime 'Oni koji su zaboravljeni', da bi napokon postali Vitezovi vjetra. Kada su Vitezovi vjetra napokon pronašli ono što su tražili danima i strpljivo čekali noćima, 'Onog koji spava ispod pijeska', povede ih On u susret vjetru i postadoše oni Vitezovi vjetra. Povede ih On u susret Bijeloj smrti i pobijede oni Bijelu smrt. Počnu tada padati hladne kiše, ali Oni kao da je ni ne primjećuju već mirno jašu plemenite konje i prate svog Andraghonha, a onda se naglo okrenu i nestanu u tajanstvenim šumama srebrenog bora i to baš u trenutku kada su trebali stići u Wananunhu zemlju duhova i žeđi. Nikome od Okolnih naroda, koji su polako već stasali u Hrabre narode, nije bilo jasno zašto se nisu vratili u Wananunhu da bi Legenda napokon postala stvarna. No, očito da je još nešto nedostajalo, pa da bi Legenda postala stvarna i da bi sve napokon moglo početi. Sychythe krenu za njima i postanu svjedoci i te posljednje velike tajne što tako dobro je skrivena. Kada je Veliki mag Intosh upitao Sychythe koga su to vidjeli u toplim i vedrim noćima još osim 'Nebomšetača', Sychythe mu jednoglasno odgovore: 'Amandhu – svemirsku plesačicu'. 'Wixenhu predivnu princezu Toplih mora Južnih pojasni Intosh, a onda Intosh upita Okolne narode: 'Koga su Hladne vatre otele u Dyadonhy i zbog koga ste svi poslali svoje najbolje odrede da je ponovno preotmu?' 'Princezu djevojčicu s Toplih mora Južnih' jednoglasno bi odgovarali svi Okolni narodi, ali i dalje nisu razumjeli Intosha. Tada je Intosh obznanio zadnju tajnu koja se skrivala u Legendi: 'Kada pijesak bude crven kao ruža, a Svijet bude star već polovicu Vremena, On će povesti Vitezove vjetra u zemlju Wananunhu, a strašni sjeverni vjetar Actyalan samo će zbog Njega natjerati hladne kiše Shakazeye da konačno natope žednu zemlju Wananunhe i da Pustinjski narod konačno osjeti vodu na ustima'. Na mitskom bojnom polju Herofhalha Hladne vatre doživjet će svoje prve poraze i nikada više Hladne vatre neće gospodariti Wananunhom i davno prije propalim Kraljevstvom nekada moćne Desertye.  mitska Enhu ptica visoko se vinula iznad pješčanih dina davno prije propalog moćnog kraljevstva Desertye, On je doveo najbolje ratnike koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Ona je svoje dlanove nježno položila na lice Njegovo, a Hladne vatre bilježile su redom poraze, Zlo je cvililo u grču i Legenda je napokon postala stvarna. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 7/12/2010, 1:21 pm | |
| Legenda o Alandiji
Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye
U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, zlo koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …
… U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje Krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya.
Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!'
Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya.
Zlo koje je bilo nakratko probuđeno sada je opet cvililo u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska Enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim … | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 11/12/2010, 4:48 pm | |
| Legenda o Alandiji
Leptirica u sjeni palmi
Iznad toplih i azurno plavih mora zemlje Dyadonhe noć je prosula svu svoju tamu i otvorila sve svoje tajne odaje. Tama je polako prekrila Zabranjeni grad piramida, a noćne su ptice raširile svoja krila. Polako se spuštala još jedna beskrajna noć nad šumama prekrasnih palmi. Polako trnu i posljednja svijetla, a onda se podiže blagi povjetarac, neobičan i čudan topli vjetar što pretvori toplo more u ogledalo za tisuću Zvijezda.
Kroz šumu palmi stanu se probijati i pojavljivati djevojke božanske ljepote. Svi Okolni narodi zovu ih Leptirice zbog njihovog laganog hoda po pijesku u kojem ni tragove ne ostavljaju. No, njihov lagani, tihi, graciozni hod i ples po toplom pijesku ipak je nekoga ili nešto uznemirio. Leptirice to osjete poput ljetnih mirisa. One stanu! One čekaju! Neobičan vjetar za to doba godine i to doba noći preopasan je za njihova svilena krila, a pijesak se sve više pokretao i poprimao ljudski oblik.
Redom, istodobno i u trenu, iz pijeska izranjali su ratnici napadači. Njihovi oklopi svjetlucaju pod svijetlom milijuna Zvijezda, ali za čudo! Ratnici napadači ne napadaju! Ne pokazuju svoje blistavo oružje, već se ogrnu svojim ogrtačima i sjedaju u tišini u nekakav tajanstveni polukrug. Leptirice stanu okolo njih plesati svoj zavodljivi Mjesečev ples. Ratnici napadači mirno promatraju njihov ples, ali i pozorno osluškuju tihe zvukove i šumove tople plavetne noći.
Tada se pojavi prekrasna i usamljena Leptirica, nježna i lijepa poput morske pjene, baš kao da ju je ovo predivno azurno more izbacilo na obalu. Ratnici napadači osjete u zraku miris soli i svu toplinu mirnog i mora, pogledaju prema Zvijezdama koje su u ovo doba noći već spavale, a zatim munjevito skoče na noge. Stisnutom desnom šakom zaštićenom pancirnom rukavicom, istodobno, udare po svojim blistavim oklopima i pozdrave najljepšu među najljepšim Leptiricama izgovarajući redom njezino ime: 'Handrho!' … blago joj se klanjajući.
Palmina Leptirica ispod svijetla milijuna Zvijezda
Ona im uzvrati smiješkom i redom stane izgovarati njihova imena: 'Panđo, Zumah, Paska, Tonyno, Wowokha, Amaksose … i na kraju završi riječima svoj pozdrav: 'Neka vam ova noć bude kao u snu Vitezovi vjetra!'
Tog trenutka osvijetljen svijetlom milijuna Zvijezda pojavi se još jedan ratnik iz šume palmi. On zakorači pijeskom, a krošnje palmi zadršću na vjetru. Ratnici napadači, munjevitom brzinom preslože se i zauzmu samo njima razumljiv složaj. Na trenutak, ali samo na trenutak, na svijetlu Zvijezda bljesne sve njihovo blistavo i opasno oružje koje su do tada vješto skrivali ispod svojih dugih i plavih ogrtača, a onda munjevito uz zveket čelika nestane.
Još snažnije začuje se udar pancirne rukavice o oklop, a Vitezovi vjetra u jedan glas snažno izgovore: 'Sha-ghan!' Leptirice pokorno sklope svoja krila i svečano se Mu naklone uz izgovor njegovog imena: 'Andraghon!' Najljepša među najljepšim Leptiricama priđe Mu kao da lebdi u zraku i pozdravi ga polaganjem svojih nježnih dlanova na Njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghonhe!' Ratnik je snažno, ali dovoljno nježno zagrli: 'Pozdravljam Te moja Shangrho, Palmina Leptirice!'
Tog trenutka kao da se stalo buditi jutro iznad plavih toplih mora. Svijetlost novog dana postane sve jača, a Leptirice zaplešu svoj jutarnji ples. Ratnici napadači stanu jedan po jedan nestajati sa prvim zrakama sunca, ali i dalje spremni na munjevitu pojavu i na najmanju opasnost za Shagana i njegovu Palminu Leptiricu.
Palmina Leptirica
No, prve zrake sunca otkriju još nešto. Sve palmine krošnje, u noći u kojoj je Palmina Leptirica dočekala najopasnijeg ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo, bile su krcate Ledenim ratnicima čuvarima Zimskog bedema spremnim da na poziv Vitezova vjetra zaštite Ovo što su od samog Osvita vremena čekali. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika.
Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora prateći 'Onog kojeg su odavno čekali'. Ono što su od samog Osvita vremena najavljivali 'Oni koji su se još sjećali' sjajnog kraljevstva Atlantide i slavnih Gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći i dogodilo.
Davno je prije bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete 'Onima koji idu uspravno', Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je bila snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska.
Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti 'Onaj koji spava ispod pijeska'. Božanski ratnik Andraghonh doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice. Stari Sychythe vidjeli su Ga za vrijeme vedrih noći među Zvijezdama gdje su ga pratili božanski ratnici Wyrakoche, a 'Oni koji znaju' tvrdili su da će On doći i u samu Wananunhu, prokletu zemlju duhova i žeđi, a sa sobom On će dovesti kišu, hladnu kišu Shakazeyu koja tamo nije padala od samog Osvita vremena i koja će konačno natopiti zemlju žeđi.
I tako, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su oslobodili zlo koje su Bogovi jednom davno prije Osvita vremena pobijedili i duboko zakopali, Alanđani su nekog pronašli u Vrijeme snjegova, a to su ljubomorno čuvali i svake su godine oni bi na svojim plemenitim konjima jahali daleko na sjever u susret strašnoj Athumazy i još strašnijem Actyalanu.
Okupljali su se Alanđani u velikom broju i gradili pozorno svoj Zimski bedem iza kojeg su strpljivo čekali danima, spremni na borbu i riješeni da izginu do posljednjeg, samo da se ponovno pojavi On pod svijetlom sjeverne zvijezde Hawalanda. Nikome od Okolnih naroda, koji su tek stasali u Hrabre narode, nikada nije bilo jasno zašto i zbog čega se ti najopasniji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo, teško naoružani i oklopljeni, smrzavaju na samom rubu svijeta i koga to čekaju strpljivo danima i noćima smrzavajući se u tim tajanstvenim šumama srebrenog bora.
No, jedno je bilo sigurno i to su svi Okolni narodi zapamtili i znali: Nakon tog danonoćnog smrzavanja i strpljivog čekanja, Alanđani bi se uvijek pojavili u još većem broju, još opasniji i još jači, jer znali su oni da je velika snaga i moć Bogova poklonjena Njemu davno prije Osvita Vremena.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:47 pm | |
| Grčka mitologija Zevs (Zeus), gospodar neba i zemlje, otac bogova i ljudi Zevs, najveći od svih besmrtnih bogova sa Olimpa, rodio se u jednoj pećini na planini Dikta, na Kritu, a rastao je, u nekoj drugoj špilji na planini Ida, gde ga je sakrila majka Rea, hraneći se mlakom kozije ninfe Amalteje, dok su ga Nimfe negovale. Zagospodarivši i učvrstivši vlast nad svojom braćom i ostalim bogovima, zadobio je, od svih, zasluženo poštovanje i divljenje, te je, nakon Titanmahije i Gigantomahije, sa pravom, prihvaćen kao gospodar i otac bogova i ljudi. Njegovo oružje je bio grom, dok se njegova vlast prostirala i na nebu i na zemlji. Za Zevsa, njegova zakonita i jedina supruga bila je Hera, koja mu je uvek bila stalna i veran pratilja,k ako u životu, tako i u svim njegovim delima. Sa njom je dobio Aresa, Hebu, Ejletiju i Hefesa. Bezbrojne su, međutim bile, njegove ljubavne avanture, sa boginjama i običnim smrtnicama, koje su povremeno izazivale Herinu ljubomoru. Iz ovih avantura, Zevs je dobio mnogo druge dece, bogove, polubogove i heroje. Da bi pomenuli neke od mnogobrojnih avantura, može se izdvojiti njegova veza sa Majom iz koje se rodio Hermes, sa Semelom je dobio Dionisa, od Lete, Apolona i Artemidu, iz veze sa Temidom, Suđaje i Hore,a od Mnemosine devet Muza. Iz nebrojenih veza sa smrtnicama koje se pominju, na svet su došli mnogi bogovi i heroji. Svu svoju decu voleo je i štitio, te su više puta i ona bila povod Herinom besu. Pored stotine zena, koje se pominju u mitovima o tajnim vezama sa ocem bogova i ljudi, postoji i priča da je Zevsa jako zaintrigirala upečatljuva lepota mladog Ganimeda, koji je bio kraljevskog porekla, iz Troje. Bio je toliko lep da je izazvao erotska osećanja samog Zevsa, koji ga je odveo na Olimp, da mu bude vinotoča, odnosno da mu u pehar sipa nektar. Ali, bez obzira ne njegove strasti, po kojima su bogovi nalikovali ljudima, kao što je već pomenuto, ipak je Zevs bio bog koji je održavao ravnotežu i pravdu. Nije bio samo tužilac i sudija, već je saosećao sa svačijim bolom i uvek je pokušavao da nesrećnicima olakša patnju, a iznad svega da pravedno presudi. Grčke reči "diogenitos" i "diotreftos" koje su vezane za Zevsovo ime, označavale su vladare te epohe koji su posedovali harizmu, i koji su se, vladajući, rukovodili mudrošću i osećajem za pravdu.  Atina (ATHENA), boginja mudrosti Nakon pobede, koju su odneli bogovi sa Olimpa u Titanomahiji, Zevs je obljubio Metidu, kćerku Okeana i Tetije. Tada su mu Uran i Gea saopštili da će se iz te veze, prvo roditi Atina, koja će mu biti slična po hrabrosti i mudrosti, a kasnije i sin, koji će ga nadmašiti po sposobnostima, tako da je postojala opasnost da ga, jednog dana, svrgne sa prestola. Da bi izbegao takav događaj, Zevs je progutao Metidu. Međutim, približavao se čas Atininog rođenja, pa je Zevs naredio Prometeju, da mu svojom sekirom otvori lobanju. Tada su svi zaprepašćeni i izneneđeni ugledali kako iz Zevsove glave iskače naoružana Atina, mašući svojim kopljem. Nova boginja je, pridruživši se ocu tokom Gigamahije, uspela da pobedi Enhelada, koga je oborila na zemlju, a zatim bacila na njega celu Siciliju, koja ga je prekrila. Iako je bila boginja rata, ona nije bila ratnički raspoložena. Bila je mudra, pametna, i oduvek je pomagale heroje, Perseja, Ahileja, Odiseja i mnoge druge, a ljubav koju je prema njima osećala nije podrazumevala ništa erosko. Atina ja, isto kao i Artemida, odlučila da u brak ne stupi čak na sa bogom, već da zauvek ostane devica. Prema predanju, postoji priča o svojevremenoj svađi između Posejdona i Atine, oko grada Atine. Da bi rešili spor, odlučili su da oboje poklone gradu po nešto, a da u sporu, pobedu odnese onaj čiji poklon,prema mišljenju ostalih bogova, potrebniji i dragoceniji. Tada je Posejdon udario svojim trozupcem o stenje Akropolja i odmah je potekla voda. Zatim je Atina udarila nogom o zemlju, a na tom mestu izniklo je maslinovo drvo, prvo na svetu, blagoslovljena biljka koja je simbol mira od davnih vremena. Od tada, kada su bogovi presudili u njenu korist, grad Atina nosi njeno ime i pod njenom je zaštitom.  Had (grč. Hades) - bog podzemnog sveta Bio je najstariji Kronov sin i uz svoju braću Zevsa i Posejdona činio trojstvo najviših grčkih bogova. Kad se rodio, otac mu je bio vrhovni vladar svemira, ali je živeo u neprekidnoj strepnji da će ga neko od njegove dece svrgnuti s prestola. Zbog toga je sve svoje potomke pojeo čim su se rodili i utamničio ih tako u svom trbuhu. Tu su i dalje živeli jer su kao božanska bića bili besmrtni. Takvu sudbinu izbegao je samo njegov najmlađi sin Zevs, kojeg je njegova majka potajno rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs odrastao, dogodilo se upravo ono čega se Kron najviše plašio: pobunio se protiv oca, prisilio ga da svojoj zatočenoj deci vrati slobodu i izazvao ga na borbu. Braća Had i Posejdon pridružila su se Zevsu i, uz ostale saveznike, pomogla mu da porazi Krona i svrgne ga s vlasti. Nakon pobede braća su se sporazumela da će Kronovo nasledstvo među sobom podeliti kockom. Zevs se, međutim, pri tom poslužio lukavstvom i njemu je pripala vlast nad nebom i zemljom. Posejdon je dobio vlast nad morem, a Had je postao svemoćni vladar podzemnog carstva. Ne bi se moglo reći da je Had kockom dobio najbolje, ali njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi vlast nad podzemnim svetom je sasvim odgovarala. A njegovo podzemno carstvo je zaista bilo strašno: skrivalo se u dubinama zemlje i u njega nikad nije dopreo ni zračak Sunčeve svetlosti. Prostiralo se neveselom ravnicom obraslom bledim cvetovima divlje asfodele ("cveća smrti"), a njome je proticalo pet reka, koje su istovremeno bile njegove granice: Stiks, koja je sve okivala ledenim zagrljajem, Aheront, reka naricanja, Kokit, reka žalosti, ognjena reka Piriflegeton i mračna Leta, čije su vode činile da se zaboravi sve ovozemljasko. Kako je zaista bilo podeljeno i kako je izgledalo Hadovo carstvo, ljudi pouzdano nisu znali jer se nijedan smrtnik nije odonud vratio živ da o njemu donese vesti. Nekoliko junaka (Herkul, Eneja) koji su sišli u njega i opet se vratili nisu mogli da ga u celosti pregledaju. Ali nagađalo se da se na zapadu prostiru Elizejske poljane, gde su svoj večni život živele duše pravednika. Negde u dubinama nalazio se Tartar, gde su grešnici izdržavali večne kazne, a u najmračnijem delu tog tmurnog carstva bio je Ereb, gde se smestila palata iz koje je Had, zajedno sa svojom ženom Persefonom, vladao bogovima podzemnog sveta i dušama mrtvih. Duše umrlih silazile su u Hadovo carstvo kroz mračne bezdane. Jedan od njih bio je u tesnacu Tenaru na jugu Peloponeza, drugi u Kolonu u Atici, pa sledeći pod Etnom na Siciliji. Prema Homeru, ulaz u podzemno carstvo bio je negde na zapadu kuda više nisu dopirali Sunčevi zraci. Ulaz u podzemni svet čuvao je troglavi pas Kerber. One koji su ulazili susretljivo je propuštao, ali napolje nije nikome dao. Od ulaza vodio je put vodama Aheronta, preko kojeg je duše umrlih prevozio osorni starac Haron. Razume se, prevozio ih je samo u podzemni svet, ali ne i natrag, i za tu službu su mu mrtvi plaćali. Iz Haronove barke odlazili su svi pred Hadov presto, pored kojeg su sedele sudije, Zevsovi sinovi Minos, Radamant i Eak. Samo ponekad bi neka duša dospela u Elizij, gde je živela blaženim životom, a ko nije bio ni dobar ni zao (ili je bio i dobar i zao), morao je da ode na asfodelske poljane, gde je lutao bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osećanja, kao sena. Takvih ljudi bilo je, navodno, najviše, a među njima našli su se i najveći junaci, čak i sam Ahil. Kakav je život tamo provodio, znamo iz njegove teskobne ispovesti koju je zabeležio Homer: "Hteo bih više ko nadničar raditi na polju čoveka s imetkom malim, gde ima obilja jela, no tu u Hadovom carstvu biti vladar sena svih tih umrlih ljudi!" Bogova kojima je vladao Had u podzemnom svetu bilo je manje nego olimpskih ili morskih, ali oni su kod ljudi izazivali jezu i strah. Među njima na prvom mestu je bio bog smrti Tanatos, ogrnut crnim plaštom, s crnim ledenim krilima, koji je umirućima rezao kosu i odnosio njihove duše. Zatim, mračne boginje kere, koje su ubijale ljude po bojištima i sisale im krv; užasna Empuza, koja je napadala ljude i ubijala ih na raskršćima; strašna Lamija, koja je majkama u snu ubijala decu; troglava i trotelna Hekata, koja je vladala čudovištima, i bog varljivog sna Hipnos, kojem nisu mogli da se odupru ni ljudi ni bogovi. Posebno strašne bile su Erinije, neumoljive boginje kletve i osvete, koje je u svet slala Hadova žena Persefona. Ljudi su mrzeli Hadovo carstvo. Ko je u njega sišao mora se odreći svake nade. Od junaka koji su dospeli pred sam Hadov presto i vratili se u svet, najslavniji je bio Herkul. Odande je doveo Kerbera, po naređenju mikenskog kralja Euristeja, kojem je, po Zevsovom nalogu, morao da služi. Dospeo je tamo i muzičar i pevač Orfej da od Hada izmoli život za svoju mladu ženu Euridiku, zatim Sizif, koji je odande lukavstvom na kratko vreme umakao, i Tezej, kojeg je odande oslobodio Herkul. Na prag podzemnog sveta dospeo je i Odisej kad je nakon osvajanja Troje, na povratku u otadžbinu, dugo lutao svetom i tamo video Sizifa kako uzbrdo valja ogroman kamen. Video je i Tantala kako se muči glađu i žeđu, Titija kojem su dva strvinara kljuvala jetru; sastao se tamo s mnogim mrtvim junacima, među njima i sa Ahilom, koji mu je s tugom opisao nemilu sudbinu umrlih u Hadovom carstvu. Had nije imao običaj da napušta svoje sedište. Dok je još bio neoženjen, izašao je jednom u svet da otme Zevsovu i Demetrinu kćer Persefonu, koju je uzeo za ženu. Jednom je otišao na savetovanje bogova na Olimp. Bogovi ga baš nisu voleli, a on im je uzvraćao istom merom. Kad je Zevs od njega nešto zatražio, obično bi ga poslušao, ali se u stvari između neba i zemlje inače nije uplitao. Dobro je znao "da će, pre ili kasnije, svako sići u Hadovo carstvo, čim je jednom došao na svet". | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:48 pm | |
| TANATOS(grč. Thánatos) bog je smrti, a ujedno i njezina personifikacija; Niktin i Erebov sin, Hipnov brat. U psihoanalizi, tanatos je volja za smrću kao antonim erosu kao volji za životom. Karakteristike Hipno i Tanatos odnose Sarpedonovo tijelo, 510. p.n.e.U ranom mitološkom prikazivanju, bio je moćno ilustriran oružan mačem, s čupavom bradom i bijesnim licem. Njegov su dolazak pratile bol i tuga. Poslije je Tanatos prikazivan na ljepši način, kao prekrasan mlad čovjek, a brojni su ga rimski sarkofazi prikazivali kao krilata dječaka, slična Erosu. Tanatosa su onda prikazivali kao mlada čovjeka s crnim krilima i ugašenom, ili napola ugašenom, bakljom. Često je bio u društvu sa svojim bratom, bogom sna Hipnom. Imao je srce od željeza i crna, ledena krila, a često ga se prikazivali kako nosi leptira.  Mitologija Tanatos kao bog smrti nije znao za sućut ili milosrđe. Kad bi osobi došao dan smrti (određen sudbinom) Tanatos bi doletio do nje, ugrabio joj dušu i predao je Hadu. Samo su dva puta ljudi izigrali Tanatosa: Heraklo ga je svladao i preoteo mu dušu Admetove žene Alkestide, a Sizif ga je vezao i i zatvorio u željeznu bačvu ili u podrum. Zeus je naredio Aresu da ga oslobodi jer su ljudi prestali bogovima prinositi žrtve. Druga inačica mita govori da ga je gnjevni Ares sam oslobodio jer više nije mogao uživati u krvoproliću bitaka budući da nitko nije umirao.  EROS - (Grč. Eros, lat. Amor ili Cupido) - bog ljubavi i sama ljubav; prema starijim mitovima otelovljenje životne snage koja se rodila iz prvobitnog Haosa; prema mlađim mitovima, sin boga rata Aresa i boginje ljubavi i lepote Afrodite Šta zaista znamo o poreklu ljubavi? Je li stvarno tako stara kao svet? Upravo to tvrdi Hesiod: Eros se rodio istovremeno sa boginjom zemlje Gejom. Da li je istinita tvrdnja da bez ljubavi ne bi bilo života na zemlji? Prema Hesiodu, upravo je Eros spojio raspršene začetke stvari iz kojih su ponikla sva živa bića, bogovi, ljudi i životinje. Zar se ljubavi zaista ne može odoleti, iako donosi i radost i tugu? Ona je upravo onakva kakav je Afroditin sin Eros koji vlada nad svima i svuda: uzleće na zlatnim krilima naoružan lukom i strelama, bira sebi žrtve, a koga pogodi svojom strelom, taj podlegne ljubavi koja mu donosi radost, patnju, ili oboje. Iskustvo u ljubavi objašnjava zašto ljudi za njim čeznu, o njemu pevaju i zašto ga proklinju. Najviši bog Zevs dobro je znao šta će sve svetu doneti ljubav, kao i to da Erosovim strelama ni sam neće odoleti. Zato je odlučio da ga ubije čim se rodio. Ali Afrodita je malog Erosa sakrila u duboku šumu gde Zevsovo oko nije pronilko i poverila ga brizi divljih lavica. Kad je odrastao, vratio se Zevsu na Olimp i svi bogovi su mu poželeli dobrodošlicu zbog njegove dobre ćudi i lepote. Postao je Afroditin pomoćnik. Imao je posla preko glave, a umešao se u život gotovo svakog boga i svakog čoveka. Prema mlađim mitovima, mora je sebi da pronađe pomoćnike: erose ili amore. Bila su to, navodno, njegova braća. Brat mu je, prema mlađim mitovima bio i Anteros ("Protivljubav"). Ali protiv ljubavi, bez Anterosove pomoći, bio je nemoćan i sam Eros. Zna se za nekoliko njegovih ljubavnih zgoda. Najlepša je, kao i kod ljudi, priča o njegovoj prvoj ljubavi. Zaljubio se protiv svoje volje svoje majke u prelepu devojku Psihu, koja je bila obična smrtnica. Iz toga su nastale razne komplikacije i oboje su puno pretrpeli, ali se na kraju ipak sve dobro završilo jer je najviši bog Zevs primio Psihu na Olimp među bogove i time je potvrdio kao Erosovu zakonitu ženu.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:48 pm | |
|  Meduza (Grč. Medusa, lat. Medusa) - jedna od triju Gorgona, nakaznih kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete Za razliku od svojih sestara, bila je smrtna, ali inače im je po svemu bila slična, svojim iscerenim licem, prignječenim nosom, nakaznim životinjskim zubima, metalnim krilima i zmijama otrovnicama umesto kose. Ugledavši je, čovek bi se od groze jednostavno skamenio. Prema nekim izvorima, Meduza je nekada bila prelepa i imala puno prosaca. Najlepše na njoj bila je njena bujna, talasasta kosa. Međutim, kada je u Ateninom hramu obeščastio Posejdon, da bi je kaznila, Atena je njenu kosu pretvorila u zmije. Ubio ju je junak Persej kada joj se približio nošen krilatim sandalama i pod čarobnom kacigom koja ga je štitila od Meduzinog pogleda. Napao ju je s visine, pri čemu ju je u svom štitu posmatrao kao u ogledalu, i čarobnim zakrivljenim mačem odrubio joj glavu. Iz tela umiruće Meduze izašli su div Hrisaor i krilati konj Pegaz. Iz krvi koja je kapala iz torbe u kojoj je Persej odneo njenu glavu izlegle su se zmije otrovnice. Persej je tri puta iskoristio Meduzinu glavu kao strahovito oružje kojim je svoje protivnike pretvorio u kamen: prvi put kad ga je uvredio div Atlas, drugi put kada ga je napao odbijeni prosac njegove žene Andromede, Finej i treći put kad se osvetio serifskom kralju Polidektu za nasilje prema njegovoj majci Danaji. Nakon toga predao je Meduzinu glavu boginji Ateni, koja ju je pričvrstila na svoj oklop. Meduzinu glavu nosio je na svom neprobojnom štitu i najviši bog Zevs. Ugledajući se na njega, slikom Meduzine glave ukrašavali su svoje štitove i oklope mnogi mitski i istorijski junaci stare Grčke i Rima. Osim Hrisaora i Pegaza ostavila je, prema nekim antičkim autorima, još jednog potomka: s bogom Hefestom imala je, navodno, čudovišnog diva Kaka.  Penelopa (Grč. Penelope) - kći akaranskog kralja lkarija i njegove žene Peribeje, žena itačkog kralja Odiseja Do danas živi u svesti čovečanstva kao svetao primjer bračne ljubavi i vernosti. U Grčkoj je bila podjednako poznata i zbog svoje domišljatosti. Za Odiseja se udala iz ljubavi. Njen otac dao joj je od svog kraljevstva u miraz ltaku i susedna ostrva. Nije joj bilo suđeno da s Odisejem živi srećno i zadovoljno. Nedugo pošto im se radio sin Telemah, Odisej je morao u trojanski rat. Taj se rat otegao deset godina, a zatim je potrajalo još deset godina dok se, nakon mnogih nevolja i patnji, nije vratio kući. Čitavo to vreme Penelopa je čvrsto verovala da će se Odisej uspešno vratiti, i u toj veri nije je pokolebalo ni to što su joj mnogi donosili pouzdane vesti o njegovoj smrti. Budući da se Odisej dugo nije vraćao, počeli su da je saleću prosci iz bliže i dalje okoline. Nijedan se nije pomirio s njenim upornim odbijanjem da se uda. Iskušenje da dobiju njenu ruku, a s njom i Odisejevo kraljevstvo, bilo je suviše veliko. Zbog toga su prosci ostajali u njenoj blizini i neprekidno je nagovarali na brak. S vremenom skupilo ih se stotinu i osam. Koliko god su im misli i naravi bile različite, u jednom su svi bili složni: neće se razići dok Penelopa ne odabere za muža jednog od njih. Penelopa je hrabro odolevala svim nagovaranjima i obećanjima prosaca trudeći se, pre svega, da dobije na vremenu. Na njihovo uporno navaljivanje napokon je izjavila da će se udati kad završi sa tkanjem pogrebnog ruha za starog Odisejevog oca Laerta. Prosci su na to pristali i Penelopa se dala na tkanje. Što je danju tkala, noću je parala. Tako ih je obmanjivala pune tri godine, a tada su prosci otkrili tajnu jer ju je odala jedna od sluškinja. Provalili su u njenu odaju i zatekli je kako para. Morala je da dovrši ruho. Tako su porasli izgledi prosaca u skoro venčanje, a svakom od njih Penelopa je pružala podjednake nade ne bi li ih međusobno zavadila. Duge sate čekanja prosci su prekraćivali na ugodan način: svakog dana dolazili bi u Odisejevu palatu, naređivali da se kolju birana grla stoke, kockali se, a kad bi im igra dosadila, sedali bi za sto, jeli i pili, pa pevali, zabavljali se plešući i vodili bučne razgovore. Penelopa je zbog takvog njihovog ponašanja mnogo propatila, a još vise mladi Telemah. Budući da nije imao dovoljno snage da ih otera, sazvao je skupštinu na kojoj je trebalo doneti odluku da se prosci raziđu. Prosci su rasterali skupštinu, a najbahatiji među njima čak su izjavili da će Odiseja, ako se vrati, ubiti sopstvenim rukama. Na kraju su se sporazumeli da će ubiti i Telemaha i tako se osloboditi zakonitog naslednika Odisejevog prestola. Telemah i Penelopa bili su čvrsto uvereni da je Odisej živ, pa je uz pomoć boginje Atene Telemah pošao da traži oca. Od spartanskog kralja Menelaja saznao je da Odisej živi na ostrvu nimfe Kalipse, gde ga je bio bacio gnev boga Posejdona, i da mu Kalipsa sprečava povratak. Međutim Menelajeve vesti bile su već pomalo zastarele. U to vreme Kalipsa je, po naredbi bogova, već pustila Odiseja i on se vraćao u otadžbinu. Nedugo posle toga, Telemah se sastao s ocem na ltaci u kolibi očeva pastira Eumeja. Kad je Odisej doznao šta se dešava u njegovoj kući, napravio je plan kako da tamo napravi red i kazni prosce. Plan je bio delo lukavstva, hrabrosti i snage. S Telemahom i Eumejem Odisej je krenuo u svoju palatu u kojoj ga niko nije prepoznao jer ga je boginja Atena, radi njegove sigumosti, pretvorila u starca, prosjaka. Pod izgovorom da prosi milostinju Odisej je sve prosce dobro promotrio, i to izbliza. Milostinje, doduše, nije dobio nego samo udarce i uvrede. U isti mah uverio se u vernost i plemenitost svoje žene. Penelopa se zauzela za njega jer u svojoj kući nije dozvoljavala da vređaju prosjaka i naredila je služavki Eurikleji da mu pripremi ležaj i opere noge kao svakom dobrodošlom gostu. Eurikleja, stara dadilja, prepoznala je Odiseja po ožiljku na nozi. On joj je naredio da ćuti i tako je, neprepoznat od ostalih, pa i od same Penelope, prvi put nakon dvadeset godina proveo noć u svojoj kući. Odisej se vratio u poslednji čas. Penelopa je već iscrpla sva sredstva kojima bi odložila svoje odluke i za idući dan je proscima obećala konačan ispit. Naredila je da se donese Odisejev teški luk i u zemlju pobode dvanaest sekira u jednom nizu. Ko strelom prostreli drške svih sekira, taj će joj biti muž. Prosci su puni nade i s divljenjem gledali teški luk i dali ga Telemahu da ga zapne. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušali su sami, ali sve je bilo uzalud. Zato su odlučili da se okrepe jelom i pićem i pošli u gostinsku dvoranu. U taj čas pojavio se Odisej i zamolio da mu dopuste da i on pokuša da zategne luk. Svi su ga ismejali, ali su mu to, na Penelopin nagovor, na kraju dozvolili. Odisej se latio luka, bez teškoće ga zapeo, stavio strelu na tetivu i ona je pri prvom pokušaju proletela kroz drške svih dvanaest sekira. Zatim je proscima priredio novo iznenađenje: zbacio je sa sebe prosjačke prnje, stao pred njih u svom obličju, naciljao na najrazmetljivijeg od prosaca i jednom ga strelom usmrtio. Posle prvog pao je i drugi, pa treći. Preneraženi prosci ustuknuli su, pa skočili i poleteli prema zidovima na kojima je bilo njihovo oružje, ali Odisej je prethodno naredio da se ono ukloni. Za odbranu su proscima ostali samo kratki mačevi i delovi nameštaja, a izdajnički Odisejev rob Melentej doneo im je kasnije koplja i lukove. Ali ni to im nije puno koristilo. Posle krvave borbe svi do jednog su podlegli Odiseju. Nije se spasio ni jedan jedini. Pobednički Odisej pozvao je Penelopu: na njegovo veliko iznenadenje ona ga je pozdravila hladno. Tokom njegovog dugog odsustva u njoj je raslo nepoverenje prema muskarcima. Pa ni sad nije htela da poveruje da je pred njom njen muz, iako mu je boginja Atena vratila njegov raniji lik. Kad je zatim Odisej zatražio da mu pripremi ležaj, naredila je da se kraljevska postelja pripremi u velikoj dvorani. Odisej se začudio: ta postelja ne može da se prenese jer ima noge od korena rnasline koju je on ostavio u zemlji kad je gradio palatu. Tek tada je Penelopa poverovala da je pred njom Odisej. Tajna bračne postelje bila je poznata samo njima. Penelopa je primila Odiseja kako dolikuje ženi da dočeka muža. U srcu joj je bila samo jedna želja: da ih više nikad ne rastavi rat ili nesrećna sudbina. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:49 pm | |
| Grč. Pegasos, lat. Pegasus - krilati konj koji je izleteo iz tela Gorgone Meduze kad joj je junak Persej odrubio glavu) Leteo je brzinom vetra, a živeo je na visokim gorama, na Parnasu u Fokidi i na Helikonu u Beotiji. U helenskom gaju, posvećenom muzama, jednom prilikom se spotaknuo i na tom mestu je nastao izvor Hipokrena. Kad je Pegaz bio žedan, spuštao se s oblaka na izvor Pirenu na Akrokorintu. Tamo ga je uhvatio junak Belerofont da uz njegovu pomoć ubije neman Himeru koja je živela u Likiji, u dubokoj guduri pristupačnoj jedino iz vazduha. Nakon Himerine smrti Pegaz je ostao u Belerofontovoj službi. Kad je Belerofont odlučio da na njemu uzleti na Olimp, Zevs ga je kaznio za tu drskost, poslavši na Pegaza besnilo, tako da Belerofont nije više mogao da se na njemu održi, pa je pao na zemlju i poludeo. Pegazovim ocem se smatra bog mora Posejdon, kao stvoritelj konja.  APOLLON (Grč. Apollon, lat. Apollo - sin Zevsa i titanke Lete, bog svetla i sunca, čuvar života i poretka, nepogrešiv strelac i vrač) Rodio se na ostrvu Delosu, gde se njegova majka bila sklonila bežeći pred Pitonom, strašnom zmijom s glavom zmaja, kojom ju je progonila Zevsova ljubomorna žena Hera. Delos je tada bilo ploveće ostrvo koje se ljuljalo na morskim talasima i zbog toga nije bio posebno sigurno utočište. Progonjena Leta nije imala drugog izbora jer je Hera bacila na nju kletvu da ne nađe ni komadić čvrste zemlje gde bi mogla da rodi Zevsovu decu. Čim je stala na tlo ostrva, dogodilo se čudo: iz morskih dubina izronile su dve stene, od kojih je jedna zaustavila kretanje ostrva, a druga preprečila put Pitonu. Leta je zatim na gori Kint rodila blizance - kćer Artemidu i sina Apolona. Kad je Apolon odrastao, uzdigao se sa svojim oružjem, zlatnom lirom i srebrnim lukom, u visine i krenuo u zemlju u kojoj je živeo Piton da mu se osveti zbog progona njegove majke. Našao ga je u dubokoj uvali pod Parnasom, zasuo ga kišom strela i u kratkoj borbi ubio. Njegovo telo je zakopao u zemlju da od njega ne ostane ni spomena i Pito, dotadašnje ime te zemlje promenio je u Delfi. Na mestu svoje pobede utemeljio je svetilište i proročište da u njima objavljuje ljudima Zevsovu volju. Iako je Piton bio odvratna neman, bio je božansko biće i Apolon je morao da ispašta, tj. da se očisti od krivice za njegovo ubistvo, inače nije mogao da se prihvati svojih božanskih funkcija. Zbog toga je, po Zevsovoj zapovesti, pošao u Tesaliju i tamo osam godina služio kod kralja Admeta kao običan pastir. Posle očišćenja od krivice vratio se u Delfe, koje je posle Delosa najviše voleo. Kad se bližila zima, odvezao bi se svojim kolima koja su vukli labudovi u zemlju Hiperboreju u kojoj vlada večno proleće. To je činio svake godine: proleće i leto provodio je u Delfima, a jesen i zimu u krajevima večnog proleća, ako nije boravio među bogovima na visokom Olimpu. Apolonov dolazak na Olimp donosio je sa sobom radost i dobro raspoloženje. Dolazio je na čelu muza, boginja lepih umetnosti, kao njihov priznati vođa. Niko od bogova nije mu bio ravan u sviranju na liri. Kad bi odjeknula njegova pesma, uzdahnuo bi i bog rata Ares. Bio je Zevsov miljenik, kao i njegova sestra Artemida, a ostali bogovi često su zbog toga bili ljubomorni na njega. Ljudi su ga poštovali iz više razloga: bio je bog svetla i sunca, a bez njih ne bi bilo života, zatim začetnik harmonije i lepote, a bez njih život ne bi imao smisla. Štitio je ljude u ratu i opasnostima, lečio ih u bolesti, brinuo se za poredak koji je uspostavio Zevs, voleo je i nagrađivao dobro, a kažnjavao zlo. Strele iz njegovog luka nikad nisu promašile. Kao osvetnice nepogrešivo su pogađale donoseći kugu. Jednako su neumitna bila i njegova proročanstva. U njima je ljudima objavljivao Zevsovu volju posredstvom proročica, posebno delfijskih, Pitije i Sibile, a i drugih proročišta. (Ako se Apolonova proročanstva nisu ispunila, krivica je, svakako, bila samo na ljudima koji nisu znali da ih pravilno protumače.) U svetu bogova i junaka Apolon je imao istaknutu ulogu. I sam je bio junak mnogih događaja. Poznato je njegovo nadmetanje u muzici sa satirom Marsijom, koji je svoj poraz platio svojom kožom. Prilikom jednog sličnog nadmetanja s Panom, bogom šuma i pastira, kralj Mida dobio je svoje magareće uši. Slično je bilo i prilikom Apolonovog nesrećnog nadmetanja sa mladim Hijakintom, a posebno kada je reč o njegovoj okrutnoj osveti tebanskoj kraljici Niobi, kojoj je zbog uvrede njegove majke ustrelio sve sinove. U trojanskom ratu Apolon je bio na strani Trojanaca i pomagao im na sve moguće načine. Upravo je on usmerio strelu koja je Ahila pogodila u petu. Kao svaki drugi bog i Apolon je imao brojne ljubavnice. Ali kod njih, uprkos svojoj lepoti, nije baš imao mnogo uspeha. Njegova prva ljubav, nimfa Dafna, pretvorila se pred njim u lovorovo stablo da bi se spasila od njega. Njegova nagovaranja i ponude odbile su čak i dve smrtne žene, Kasandra i Marpesa. Od njegovih potomaka najviše se proslavio trački pevač Orfej, kojeg je imao sa muzom Kaliopom, zatim bog lečništva Asklepije, kojeg je rodila njegova ljubavnica Koronida, a i Aristej, sin nimfe Kirene, koji je naučio ljude kako da uzgajaju pčele i stoku. Njenim sinom bio je smatran i Himen, bog ženidbe, pomoćnik boginje Afrodite.  HELENA (Grč. Helene - kći najvišeg boga Zevsa i njegove ljubavnice Lede, najlepša od svih smrtnih žena) Njena majka Leda bila je žena spartanskog kralja Tindareja, s kojim je imala dvoje dece, kćer Klitemnestru i sina Kastora. Svojom lepotom Leda je očarala i samog Zevsa i imala s njim dvoje dece, kćer Helenu i sina Polideuka. Tindarej nije imao ništa protiv Zevsovog uplitanja u proširivanje porodice pa je sopstvenu decu i pastorke odgajao podjednako. Sa sinovima nije imao poteškoća. Obojica su postali slavni junaci i dospeli na nebo gde i danas sjaje kao Blizanci ili Dioskuri. Ni s Klitemnestrom nije bilo problema, bar dok se nije udala. Zatim ju je otac dao za mikenskog kralja Agamemnona. S Helenom je bilo gore. Bila je još mlada devojka, a o njenoj lepoti se već nadaleko pričalo, pa je za njom čeznuo atinski kralj Tezej i oteo je uz pomoć svog prijatelja Piritoja. Oslobodila su je braća Kastor i Polideuk i vratila kući. Uskoro su se u Sparti pojavili novi Helenini prosci. S vremenom su se tamo našli svi ahejski kraljevi i kraljevski sinovi koji su nameravali da se žene. Njihove svađe oko Helene dovele su Grčku gotovo na rub rata. Katastrofu je sprečila domišljatost itačkog kralja Odiseja. On je Tindareju dao sasvim originalan savet: neka ostavi sve dinastičke i političke obzire po strani i dozvoli Heleni da odabere muža po sopstvenom ukusu. Prosci su se s tim složili i zakletvom se obavezali da će njen izbor bez pogovora priznati, da pobednika neće ubiti niti ga na bilo koji način uvrediti, nego će mu u svemu biti od pomoći. Srećnim ili nesrećnim slučajem njen izabranik je bio Agamemnonov brat Menelaj. Nakon venčanja rodila im se kći Hermiona, a kad je Tindarej umro, Menelaj je postao njegov naslednik na spartanskom prestolu. Sve je bilo u najboljem redu, a ni Menelaj ni Helena nisu slutili šta im sudbina sprema. U to vreme se u pećini kentaura slavila svadba ftijskog kralja Peleja s morskom boginjom Tetidom, na kojoj su učestvovali svi bogovi. Jedino nije bila pozvana boginja svađe Erida da im ne bi pokvarila zabavu. Uvređena, Erida je iz osvete među boginje Afroditu, Heru i Atenu bacila zlatnu jabuku na kojoj je pisalo "najlepšoj". Boginje su odmah kao jedna posegnule za jabukom jer je svaka od njih, razumljivo, smatrala sebe najlepšom. Zbog toga je među njima izbila svađa, u koju nije želeo da se upliće ni sam Zevs. Želeo je da ima svoj mir, pa je naredio bogu Hermesu da uzme jabuku i odvede boginje na planinu Idu nedaleko od Troje, gde živi pastir po imenu Paris i da on reši taj spor. Paris je bio sin trojanskog kralja Prijama. Za to što je živeo u planini, a ne u kraljevskoj palati, postojao je dobar razlog. Pre Parisovog rođenja, njegova majka je sanjala da je rodila goruću baklju koja je zapalila Troju. Vrač je san protumačio tako da će dečak kojeg će kraljica roditi biti uzrok propasti Troje. Zbog toga je kralj Prijam naredio da se dete odmah posle rođenja odnese na Idu i tamo ostavi. Dečaka je prihvatila i dojila medvedica, a zatim ga je našao pastir Agelaj i odgajao ga kao svog sina. O tome da je Paris kraljev sin znao je samo Zevs. Kad je Paris ugledao Zevsovog glasnika Hermesa, hteo je da pobegne glavom bez obzira, ali mu je u istom trenutku palo na pamet da će ga Hermes svakako stići i tako je, savladavši strah, saslušao njegovu zapovest. Paris je uzeo jabuku iz Hermesovih ruku i počeo da posmatra boginje. Činilo mu se da su sve tri podjednako lepe. Dugo je razmišljao, a odlučio se onda kad su boginje uticale na njega na način koji ljudski zakoni i sudovi u osnovi ne dopuštaju. Zevsova žena Hera obećala mu je vlast nad celom Azijom, boginja rata Atena ratničku slavu, a boginja ljubavi i lepote Afrodita najlepšu ženu na svetu. Paris je jabuku dosudio Afroditi. Da postoji prelepa Helena, Paris u tom času nije znao, ali je Afrodita učinila da je što pre upozna. Putevima sudbine Paris je ubrzo dospeo u Troju, gde ga je prepoznala njegova sestra Kasandra, slavna čarobnica i proročica. Kralj Prijam, koji je dugo žalio što je odbacio sina, primio ga je s velikom radošću i uveo u kraljevsku palatu. Tu je Afrodita savetovala Parisu da sagradi lađu i otplovi u Spartu, poznatu po lepoti svojih žena. Paris ju je poslušao na veliki bes Here i Atene, koje su, zbog svoje povređene sujete, njemu, kao i čitavoj Troji, želele sve najgore. Kralj Menelaj primio je Parisa i njegovog prijatelja Eneju, koji ga je pratio, kako i dolikuje gostima iz slavne Troje. Priredio je u njihovu čast gozbu i predstavio ih svojoj ženi Heleni. Čim je Paris stao licem u lice s najlepšom od svih smrtnih žena, zaljubio se u nju na prvi pogled. I on se njoj dopao. Drugog dana se Menelaj izvinio svojim gostima jer je zbog neodloživog posla morao da ode na Krit. Poželeo im je prijatan boravak, a Heleni rekao da im u svemu ugodi. Za to što je Helena muževljeve reči shvatila poprilično široko, kriva je boginja Afrodita. Razbuktala je u Heleni takvu ljubav prema Parisu da je zaboravila na svog muža, kćer i otadžbinu i s Parisom krišom otplovila u Troju. Prema tome, Helena je s Parisom otišla dobrovoljno. Druga verzija tvrdi da ju je Paris na to prisilio, čak i nasilno odveo. Nije poznato jesu li otplovili pravo u Troju. Kako se čini, pošli su najpre na svadbeno putovanje u Egipat, zatim su neko vreme proveli u Sidonu, a u Troju došli posle nekoliko godina. Bilo kako bilo, Helena je nestala iz Sparte, a s njom i kraljeva riznica. Menelaj, svakako, preko svega toga nije mogao da pređe kao da se ništa nije dogodilo. Otišao je u Mikenu svom bratu Agamemnonu i zamolio ga za pomoć. Agamemnon ga je savetovao da s itačkim kraljem Odisejem pođe u Troju i zamoli trojanskog kralja Prijama da vrati Helenu. Ako Prijam ne bude voljan da ispravi Parisov čin, neka mu zapreti ratom. Prijam je odbio Menelajevu molbu i Agamemnon je sa pretnje prešao na delo. Zamolio je za pomoć sve ahejske kraljeve koji su nekada Menelaju obećali da će mu, kao Heleninom mužu, u svemu pomoći. Tu su pomoć obećali i ostali ahejski vladari. Svi su se odazvali lično ili su poslali svoje sinove, i doveli vojsku svako prema svojim mogućnostima. Pod Agamemnonovim vođstvom krenula je najzad protiv Troje vojska od sto hiljada Ahejaca. Tako je zbog Helene i Parisa planuo dugotrajan i krvav trojanski rat koji se završio uništenjem Troje i pogibijom najboljih ahejskih junaka. Helena je ubrzo zažalila zbog svog čina koji je i njenoj staroj i njenoj novoj otadžbini doneo tolike patnje. Kraj Prijam joj, doduše, nikada ništa nije prebacio, ali je ona znala da je cela Troja mrzi kao povod ratu i svaka žena koja je u ratu izgubila muža ili sina dala joj je to na znanje svojim pogledom. Uz sve to, od ljubavi prema Parisu brzo se otreznila. Bio je lep i pazio je na svoj izgled, ali ni po čemu drugom nije mogao da se uporedi sa njenim prvim mužem. Njena osećanja prema Parisu u toku rata su izbledela i na kraju se pretvorila u prezir. U borbi je često znao da se ponaša kao kukavica, a muškarac koji se ne ponaša onako kako mu dolikuje, u očima žena vrlo brzo gubi svako dostojanstvo. Paris je u ratu postigao i neke uspehe, ali nijedan svojom hrabrošću. Čak je ubio i najvećeh ahejskog junaka Ahila, ali ne u ravnopravnoj borbi, nego izdajničkom strelom, odapetom s trojanskih bedema, koju je usmerio bog Apolon. I sam je poginuo na sličan način. Kad je šetao bedemima, pogodila ga je otrovna strela ahejskog strelca Filokteta i zadala mu smrtnu ranu. Pateći od strahovitih bolova, Paris je napustio Troju i otišao na planinu Idu da umre napušten od svih. Njegovi drugovi pronašli su ga tamo sklupčanog u grmlju i priredili mu skroman pogreb. Helena nije prišla njegovoj lomači. U međuvremenu je našla utehu u društvu njegovog brata, mladog Dejfoba. S njim nije dugo uživala. Pri zauzimanju Troje ubio ga je u njegovim odajama kralj Menelaj. Ponovni susret Helene i Menelaja bio je za nju neočekivano povoljan. Menelaj, naime, nikada nije poverovao da bi ona dobrovoljno otišla s Parisom, i bio je uveren da je uništenjem Troje svoju ženu oslobodio dugotrajnih patnji. Razume se da ga je Helena podržala u tom uverenju i nije skrivala bezgraničnu radost što ju je napokon oslobodio. S velikim slavljem se ukrcala na Menelajevu lađu i otplovila s njim u Spartu. Svoj rodni kraj Helena je ugledala nakon punih sedam godina lutanja. Tik iza ostrva Lezbosa bura je raspršila Menelajeve brodove, kod rta Sunion izgubio je kormilara, pred rtom Malejom opet ga je zahvatila bura i odnela njegovu lađu čak do ušća Nila. Helena se tako opet našla u Egiptu koji je upoznala na bračnom putovanju sa Parisom. Godinama je lutala s Menelajem obalama Nila, Libijom, Fenikijom i drugim zemljama, a našla se i u Sidonu. Na kraju se opet vratila u Egipat, gde je Menelaj bogatom žrtvom bogovima otkupio sretnu plovidbu u otadžbinu. Pre njihovog odlaska egipatska kraljica Polidamna dala je Heleni čudotvorni lek napravljen od pepela čarobnih biljki. Ko bi ga popio u vinu, zaboravio bi sve brige i nevolje. Dovoljna je bila jedna čaša i Helena je zaboravila svoje bračne nevolje i nesreću u Troji, a Menelaj muke koje je zbog nje pretrpeo. U Sparti, nakon povratka, Helena je živela u sreći s Menelajem. Bili su opet vezani nepomućenom ljubavlju do kraja života, a zatim i posle smrti jer su ih bogovi oboje preneli u Elizijum, gde provode dane u večnom blaženstvu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:49 pm | |
| Persej (grčki: Περσεύς, Περσέως ili Περσέας) je lik iz grčke mitologije. Bio je sin Zevsa i Danaje. Akrisije, Persejev deda, imao je samo jednog potomka, ćerku Danaju. Otišao je u proročište u Delfiju da mu proročica kaže hoće li imati sinova. Rekla mu je da neće, ali da će prvo dete njegove ćerke biti muško i da će ga on njegov unuk, ubiti. On je odlučio da Danaju utamniči i skloni od prosaca kako se ne bi udala i dobila prorečenog sina. Zevs je, u obliku zlatne kiše, dopreo do Danajine tamnice i začeli su sina Perseja. Akrisije se bojao da ubije Zevsovog sina pa je Danaju i svog unuka prognao iz svoje kraljevine. Persej, polubog po očevoj strani, izrastao je u lepog i snažnog mladića. Uz pomoć svoga oca, čarobnih sandala, šlema i štita odsekao je glavu Meduzi Gorgoni, najopasnijoj od tri Gorgone koja je imala moć da svakog ko je pogleda, okameni a od čije je krvi naknadno nastao Pegaz. U Etiopiji je oslobodio Andromedu koju je boginja Atina bila privezala za stenu i prepustila na milost i ne milost morskom čudovištu. Persej se zaljubio u Andromedu i uzeo je za ženu. Proročanstvo da će kralja Akrisija ubiti sopstveni unuk se ispunilo. Persej se vratio u rodnu kraljevinu iz koje je dugo bio izgnan po naređenju svog dede u trenutku kada se održavalo takmičenje u bacanju diska. Odlučio je da i sam učestvuje u takmičenju i bacio je disk tako snažno da je slučajno usmrtio upravo Akrisija i ne znajući da je to bio njegov deda.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: mitovi 12/12/2010, 9:50 pm | |
| AdonisAdonis je sin kiparskog kralja Kinire i njegove kćeri Mire. On je i bog vegetacije i svega što brzo raste i umire. Statua Adonisa u LuvruNiko mu nije bio ravan po lepoti, pa se u njega zaljubila boginja lepote i ljubavi Afrodita. Silazila je ka Adoniqwdsu na zemlju, pa je i iz ljubavi prema njemu počela se zanimati za lov, što je Adonis jako voleo. Čak mu je i sama Afrodita pomagala u lovu. Uvek mu napominjala da ne lovi divlje zveri, govoreći kako je dovoljno biti odvažan prema plašljivima, a prema hrabrima opasno je biti hrabar. Adonisu je njegova muževnost branila da sluša takve savete. Kada ga je jednom prilikom Afrodita ostavila samog, Adonis je otišao u lov na veprove, ali je to za njega bilo sudbonosno: ranjena zver ga je napala i usmrtila ogromnim očnjacima. Kada je Afrodita saznala za smrt svog voljenog, obuzela je ogromna tuga. Proklela je sudbinu, moćniju od bogova, i plačući pala na kolena pred najvišim bogom Zevsom. Molila ga je da joj dragog vrati, pa makar na kratko. Zevs se sažalio nad njom, pa je naredio Hadu, bogu podzemlja da u proleće pusti Adonisa iz svog mračnog carstva na zemlju, tako da Adonis samo pola godine ostane u podzemnom carstvu, a pola godine provodi sa Afroditom na zemlji. Priroda se tada raduje, oblači u zeleno i cveće, jer se Adonis vraća, a obuzima je tuga kada se u jesen vraća u carstvo sena. Incest koji je predhodio Adonisovom rođenju je izazvala ljubomorna Afrodita, koja je bila ljubomorna na Mirninu lepotu i uticala da se otac i ćerka spoje. kad je kralj Kiniris shvatio prevaru hteo je da ubije ćerku i nerođeno dete. Afrodita se u međuvremenu pokajala zbog svog nedela i pretvorila devojku u stablo mirte, mač je prepolovio drvo i iz njega je izišlo prelepo dete Adonis. Afrodita je dete sakrila i predala kraljici smrti Persefoni da ga čuva. Kad je adonis odrasto sa Persefonom u podzemlju, Afrodita je zatražila da joj se vrati ali je persefona to odbila. Zamolile su Zevsa da donese odluku i on je odlučio da svakoj pripadne po pola godine, kod Persefone Adonis je provodio zimu a proleće i leto sa Afroditom. Adonisovo rađanje i smrt simbolizuju smenu godišnjih doba. 
Poslednji izmenio Beskraj dana 26/1/2011, 6:33 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:50 pm | |
| Artemida Artemidina statua u MinhenuArtemida je bila boginja meseca i lova u grčkoj mitologiji. Bila je kćerka Zevsa i Lete i rođena je istog dana kada i njen brat Apolon. Od malena, zatražila je od svog oca Zevsa da ostane neudata, te je naoružana lukom i strelom, obilazila šume u društvu svojih omiljenih srna i jelena. Artemida je učestvovala u gigantomahiji, i tada, uz Heraklovu pomoć, ubila giganta Grationa. Ona je bila osvetoljubiva boginja, koja je kažnjavala sve one koji bi pokazivali nepoštovanje. Istovremeno, štitila je lovce i neiskvarene ljude. Poznata je priča o njenoj osveti Niobi, Tantalovoj kćeri, koju je sprovela uz pomoć svog brata Apolona. Nioba se stalno hvalisala kako je rodila 14-oro dece, za razliku od Lete, koja je rodila samo njih dvoje. Kada su za to čuli Apolon i Artemida, odlučili su da se osvete za uvrede koja je naneta njihovoj majci, te su strelama poubijali svu njenu decu, Apolon mušku, a Artemida žensku. Još jedna žrtva osvete ove boginje, bio je i Aktjon, sin Aristaja i Nimfe Kirene, koji je tajne lova naučio od Kentaura Hejrona. Boginja je na njega bila besna, jer ju je jednom video dok se na nekom izvoru kupala naga. Njena osveta je bila surova. Njega je pretvorila u jelena, a besnilom je zarazila 50 njegovih pasa, koji su ga na kraju i rastrgli. Ova boginja je najviše bila obožavana u planinskim i brdovitim oblastima. Najpoznatiji hram posvećen Artemidi bio je na Efesu, koji se ubrajao u jedno od 7 svetskih čuda starog veka. Takođe je bila i zaštitnica Amazonki, žene-ratnika, nezavisnih od muškaraca, koje su je obožavale.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/12/2010, 9:50 pm | |
| Asklepije Asklepije grčki (Ασκληπιός) lat. (Aesculapius) je u grčkoj mitologiji bog lekarstva kod starih Grka. Roditelji su mu bili bog Apolon i nimfa Koronida, a učitelj kentaur Hiron. Neki ga zovu Eskulap. Asklepije je vladao sa medicinom, hirurgijom i lečenjem prirodnim travama, štaviše priča se da je mogao i mrtve da probudi. Imao je više svetilišta u staroj Grčkoj, a glavno je bilo u Epidauru u Argolidi. Tu su dolazili mnogi bolesni da nađu leka, prinoseći žrtve i noseći poklone kako bi dobili savete i lečenje. Znanja su prenosili Asklepijevi sveštenici, a sa oca na sina. Među njima je bio i danas najpoznatiji, Hipokrat sa Kosa. Asklepije se naučio lečenju od boga Apolona i kentaura Hirona i to tako da je sve bolesti umeo lečiti i čak vaskrsavati iz mrtvih, ali kako niko zbog toga nije umirao, Tanatos, bog smrti se na njega požalio Zevsu, a on ga je, kao nekog ko ruši svetski poredak ubio munjom. Asklepije je za sobom ostavio dva sina, Mahaona i Podalerija, koji su znanje o lečenju naučili od svog oca i kao veoma uspešni lekari učestvovali su u pohodu na Troju. Pored njih, Asklepije je imao i sina Telesfora i dve kćerke Higiju, koja je ljude darivala zdravljem i Panakeju koja je ljude oslobađala svih bolesti. Sin Telesfor je bio patuljak koji je ubrzavao lečenje bolesti. Epiona, žena Asklepija je pomagala svom mužu tako što je ublažavala bolove. Mit o Asklepiju sačuvan je u svim granama umetnosti. U književnosti ga pominje Homer, a u vajarstvu ga je ovekovečio Trazimides. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 22/12/2010, 4:12 pm | |
| 'Kažeš da žudiš za Gralom. Ti ludi čoveče, žalostan sam da to čujem. Jer nijedan čovek ne može nikada dobiti Grala ukoliko nije poznat na nebu i po imenu pozvan do Grala. Ovo ti moram reći o Gralu, jer ja znam da je tako, i sam sam to video. Hrabar domaćin živi tamo i reći ću kako se održavaju. Žive od Kamena najčistije vrste. Ako ga ne znaš, reći ću ti njegovo ime. Zove se LapsitExillis... Snagom tog kamena, Feniks gori do pepela, ali mu pepeo ponovo daje život. Zato se Feniks linja i menja svoje perje, koje je posle svetlo i sjajno i divno kao i pre... Takvu snagu Kamen daje čoveku da mu telo i krv odmah ponovo postanu mladi. Kamen se takođe naziva i Gral. Čuje sada kako oni koji su pozvani Gralu postaju poznati. Na Kamenu, oko ivice pojavljuju se ispisana slova, dajući ime i poreklo svakog pojedinačno, devojke ili mladića koji treba da krenu na svoj blagosloveni put. Niko ne treba da izbriše natpis, jer jednom kada pročita ime, ono nestaje pred njegovim očima' Ovako je govorio pustinjak Treverezent, Persivalu
Etimološko poreklo naziva Gral, ili tačnije Graal, ne može se pouzdano utvrditi jer se takva, ili slična reč, ne pojavljuje ni u jednom od evropskih jezika. Osim toga, samo reč Gral je pisana na nekoliko različitih načina što samo komplikuje istraživanje njenog porekla. Valja pomenuti i to da se Gral ne pominje uvek kao Sveti Gral - Sain Graal, već se dodatak - sveti - pojavljuje prilično neujednačeno. Jedan od oblika pisanja je i San Graal što upućuje na još jedno moguće tumačenje. Naime, ako dve spojene reči, koje bi glasile SANGRAAL, razdvojimo posle četvrtog a ne trećeg slova, dobićemo naziv SANG RAAL koji bi u srednjevekovnoj Španiji i južnoj Francuskoj bio nedvosmisleno tumačen kao KRALJEVSKA KRV, što može da označi i porodicu kraljevskog porekla. Isus Hristos se često pominje kao izdanak kraljevske loze Davidove tako da se čudnovati naziv možda odnosi na njegovu porodicu ili potomke. Ako je to tačno, jasno je zbog čega Crkva nije prihvatila, ali se nije ni suprotstavljala širenju legendi o Gralu. Sveti Gral je prilično nejasan i zbunjujući koncept, tajanstven i neuobičajen, a očigledno je da ga nisu shvatili ni autori arturijanskih romansi, jer ni jedan od njih nije jasno rekao šta je to Sveti Gral. Doduše, možda je neko od njih tačno znao o čemu pripoveda, ali to svoje znanje nije podelio sa nikim. Gral je ponegde opisivan kao kamen, ponekad kao skrovište relikvija, a najčešće kao pehar iz kojeg je pio Isus Hristos na Tajnoj večeri i u koji je kasnije skupljena njegova krv dok je visio raspet na krstu. Taj pehar i koplje kojim je proboden Isus, doneo je u Britaniju Josif iz Arimateje, bar tako kažu stare priče. U arturijanskim romansama, Sveti Gral je poveren na čuvanje potomcima Josifovim koji žive u tajanstvenom zamku. Veliki broj istraživača se bavio legendarnim Gralom, poreklom i značenjem same legende, dajući različita tumačenja. Po jednima je priča zasnovana na stvarnom dolasku Josifa ili njegovih sledbenika u Britaniju, po drugima je legenda nastala prilagođavanjem nekih motiva iz drevnih mitova Kelta, dok treći smatraju da priče o Gralu skrivaju tajno, okultno nasleđe ili skriveno znanje koje je prenošeno kroz vekove posredstvom tajnog društva osnovanog u davno zaboravljeno doba. Od ove tri, nepomirljivo različite teorije, prva izgleda najprivlačnije, ali ujedno skoro bez ikakvih mogućnosti da bude potvrđena, dok ima previše dokaza na osnovu kojih se može odbaciti. Treću teoriju su odbacili svi osim onih koji svoju veru u okultno ne opterećuju tako nepotrebnim pojedinostima kao što su dokazi. Legenda o Gralu je najverovatnije inspirisana nepovezanim paganskim mitovima o magičnij posudi života i regeneracije. Različiti autori su od tih motiva postepeno načinili priču i Gralu, uplićući i nešto od hrišćanske mitologije. Najstarija poznata priča o Gralu je Conte du Graal koju je načinio Kretjen de Troa oko 1180. godine i koja je ostala nedovršena. Kretjen tvrdi da je priča zasnovana na podacima koje je našao u knjizi koju je dobio od Filipa Flandrijskog, ali ta tvrdnja se ne može ni dokazati niti opovrgnuti. Valja znati da književna dela u to vreme nisu smatrana delima mašte pisaca, već su prihvatana kao istinita, a velika važnost je poklanjana drevnim izvorima, izmišljenim ili stvrnim, koji su smatrani dokazima istinitosti ma koliko da je provera bila nemoguća. Kretjen de Troa, kao uostalom i mnogi posle njega, nije se ustezao da izmisli izvore, u nedostatku pravih ili u slučaju da one prave ne sme da pomene. Primera radi, u to doba ne bi bilo razumno pisati priče i pominjati da su to zbivanja o kojima govori paganska legenda, jer bi se na taj način izazvao gnev Crkve. Sa druge strane, priča koja se ne oslanja na neku davnu knjigu ne bi bila smatrana dostojnom čitanja.
MAGIČNI KOTAO Junak Kretjenove priče je Persival od Velsa, a pomenut je Zamak Grala i njegov čuvar, kao i mnogi drugi elementi gralskih pripovedaka kao što je pitanje na koje se mora odgovoriti da bi ranjeni kralj ozdravio i plodnost se vratila u njegovu zemlju. Lik Persivala je skoro potpuno zasnovan na drevnoj velškoj sagi o junaku po imenu Prideri, a u pričama o njemu se često pominje magični kotao kojem se pripisuju brojne osobine koje se smatraju osobinama Svetog Grala. Sve što znamo o Prideriju je sačuvano u zbirci Mabinogion, načinjenoj na osnovu drevnog usmenog predanja u Velsu, ali ta nam zbirka prenosi i fantastični svet keltskih mitova, a u njoj je sačuvano i nekoliko starih priča o Arturu. Likovi keltskih mitoloških heroja nastali su iz još starijih božanskih likova drevne mitologije. Lir, koji se pominje u jednoj od saga o Prideriju, parnjak je galskog Lera, boga mora i jednog iz grupe bogova poznatih kao Tuatha de Danaan (Narod boginje Danu) u čijem posedu se nalazio magični kotao, nepobedivo koplje i čudotvorni mač. U arturijanskim romansama njihove osobine su dobrim delom prenete na Gral, koplje kojim je proboden Sius i znameniti Ekskalibur. Kako je Gral dospeo u Britaniju, saznajemo iz poeme koju je napisao Robert de Boron oko 1200. godine i naslovio je Josif iz Arimateje. Kao i Kretjen de Troa, de Baron se poziva na priču iz drevne knjige pripovedajući kako se Isus prikazao Josifu i dao mu Gral koji će doneti trajnu radost onome ko ga vidi. Osim Josifa, rečeno je da će biti još samo dva čuvara Grala. Zajedno sa svojom sestrom i njenim mužem Bronom, Josif napušta Palestinu. Nakoliko godina kasnije se Bronovi potomci nastanjuju u nekom neimenovanom mestu 'daleko na Zapadu' i tu propovedaju hrišćanstvo. Robert de Boron tako opisuje kako je Gral iz Palestine dospeo na 'daleki Zapad' nedvosmisleno povezujući Gral sa hrišćanstvom, mada čudnovati pehar Crkva nikada nije priznala za relikviju. (Možda Crkva zna tajnu šta je u stvari Sveti Gral).
TEMPLARI NE ODUMIRU Posebno je intrigantna činjenica da legenda o Gralu izbegava da pomene Crkvu koja pak, uprkos ogromnoj popularnosti gralskih poema, uporno izbegava da ga bilo prihvati, bilo ospori. Tako je Gral postao jedina hrišćanska relikvija koju ne čuva Crkva već nezavisan niz čuvara koji svoje pravo i autoritet zasnivaju na Josifovom pravu, dobijenom od samog Isusa. To je verovatno i jedan od osnovnih razloga što se, uz priličnu dozu uverljivosti, pretpostavlja da gralske legende skrivaju svedočanstvo o organizovanom jeretičkom pokretu u okviru zapadnog hrišćanskog sveta. Nekako u isto vreme kada je de Boron pisao svoju poemu, Volfram Fon Ešenbah, jedan od najznamenitijih nemačkih poeta toga doba je stvarao Persifala, prepričanu verziju nedovršene Kretjenove priče o Gralu. Poput ostalih, Volfram navodi da je priču čuo od jednog provansalskog pesnika koji je priču pronašao napisanu na arapskom, u španskom gradu Toledu. Volfram pripoveda da Gral čuva viteški red nazvan Templaise, što direktno upućuje na poznati viteški red Templara poznat po prilično neuobičajenom tumačenju hrišćanstva i neverovatno velikom finansijskom i političkom uticaju. Templari su, kao viteški red, osnovani 1118. godine i mada su propovedali čednost i siromaštvo, ubrzo su postali veoma bogati i uticajni. Kao i većina viteških redova ili verskih sekti, Templari su imali svoje ceremonije o kojima se pouzdano veoma malo zna. Činjenica je da su vladari i Crkva tek udruženim snagama i posle neizbežnog krvoprolića uspeli da rasformiraju red Templara, ali ne i da ga sasvim zatru. Templari su bili pod uticajem, ili su sami uticali na poznati monaški red Cistercita, osnovan 1098. godine. Cisterciti su bili značajan i poštovan monaški red u Francuskoj jedanaestog veka, a njegov najznamenitiji član je bio sveti Bernard, opat iz Klervoa, poznat i kao veliki poštovalac Templara. Cistercitska učenja su nesumnjivo uticala na nepoznatog autora romanse Queste del Saint Graal, možda najznačajnije romanse gralskog ciklusa. To zapravo i nije romansa već više religijska polemika u kojoj upoznajemo najčestitijeg viteza, Galahada. Čestitog Galahada krase tri vrline, čednost, poniznost i trpeljivost, osobine koje obično nisu pominjane uz imana vitezova Okruglog Stola. Galahad bezumno čezne za Gralom i pronalazi ga, da bi mu potom Gral bio poveren na čuvanje. On ga odnosi u grad Sarras, centar paganizma koji je Josif iz Arimateje preobratio u hrišćanstvo. Tu će Galaha vladati godinu dana, a potom umreti. Odmah nakon smrti Galahada se zbilo čudo - sa neba se spustila ruka koja je uzela Gral i koplje da ih više niko ne ugleda. Iako priča kaže da je Gral sklonjen od ljudskih očiju i da se vratio prvom vlasniku, tradicionalno verovanje je da je skriven negde u Glastonberiju. Uprkos tome što ni jedna od gralskih romansi ne pominje Glastonberi kao mesto na kojem se nalazio ili nalazi Gral, tradicionalno verovanje je duboko ukorenjeno jer se za Glastonberi vezuje i legendarni kralj Artur. Doduše, jedna romansa, nastal oko 1210. godine, pominje da je načinjena kao prevod knjige pisane na latinskom i čuvane u opatiji u Glastonberiju. Postoji verovanje da je apostol Filip propovedao hrišćanstvo u Francuskoj, ubrzo posle isusovog raspeća i da je poslao u Britaniju dvanaest propovednika koje je predvodio Josif iz Arimateje. Monasi iz Glastonberija su tvrdili da su ti propovednici podigli staru crkvu, građevinu od pleteri i čerpića, koja je izgorela 1184. godine. Monasi iz Glastonberija nikada nisu pominjali da su u bilo kakvoj vezi sa Gralom, ali samo ime Josifa iz Arimateje je bilo dovoljno da podgreje maštu i poveže Gral sa Glastonberijskom crkvom. Tokom vremena su se pojavile i legende po kojima je Josif Isusov ujak, što je spremno dočekano i još uvek se često pominje kao sušta istina. Kako u jevanđeljima nema podataka o Isusovoj mladosti, to se smatra dokazom da ga je Josif poslao u Britaniju da se bavi otkupom kalaja. Onima koji veruju u to ni malo ne smeta što drugi odsustvo podataka o Isusovoj mladosti smatraju dokazom da je za to vreme boravio u Indiji i izučavao budizam. Jasno je da ni jedno ni drugo verovanje nema nikakvog osnova osim legendi, ali Gral je nešto više od pehara i više od legende. Negde u magli drevnih dana, na rubu zapamćene istorije, prastanovnici Britanije su u svom mitološkom svetu imali čarobni kotao. Kako su paganski bogovi, i sve ono što ih je pratilo, lagano napustili svet bogova i postali legendarni heroji, tako se postepeno možda menjao i čarobni kotao. Zaboravljajući davne junake, srednjevekovni pesnici su prihvatili magičnu posudu i pretvorili je u Gral - više od pehara, više od realnosti, više od želja - pretvorili je u simbol vremena i čvrste, mada teško prepoznatljive veze sa najstarijim slojevima mitologije. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 26/12/2010, 10:57 pm | |
| Verovatno ste culi za indisjku legendu o malom zutom cvetu koji se rascvetao u jednoj basti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene. Kada je jedan posetilac usao u ovu bastu , citamo u prici, sa svih strana slusao je samo zalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zasto? Zato sto je sve drvo palme korisno - plod, lisce, grane i deblo. Medjutim kokosova palma zavidela je mangu, zato sto se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veci doprinos i dobila vise. Oko posetioca koji je slusao samo zalbe zaustavilo se na jednom malom zutom cvetu koji je radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zasto se i ti ne zalis kao ostali?" Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na liscu koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, socne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da ucini. Zeleo je da budem mali zuti cvet pa zato zelim da budem najbolji mali zuti cvet koji je ikad postojao. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 28/12/2010, 7:57 pm | |
|  Koliko ste puta čuli neki izraz, a zapravo niste znali šta znači i odakle potiče… 1. PROMETEJEVA VATRA Prometej je bio Titan i voleo je ljude. Želeći da im olakša život, ukrao je vatru s Olimpa. To se nije dopalo Zevsu pa je Prometeja okovao na planinu Kavkaz. Godinama je visio okovan, a svako jutro dolazio je orao da mu kljuca jetru, koja bi se preko noći obnovila. Strašnih muka oslobodio ga je Herakle. 2. PANDORINA KUTIJA Zevs je kaznio ljudski rod jer su ljudi, dobivši vatru, postali moćni. Naredio je bogu Hefestu da od zemlje i vode načini prekrasnu devojku koju su ostali bogovi obdarili svojim darovima (Pandora = svim darovima obdarena). Pandora je dobila i kutiju koju nije smela da otvori. Kad ju je Hermes doveo na zemlju, u nju se zaljubio Epimetej, Prometejev brat. Nije poslušao savet da se ne ženi Pandorom. Pandora je sama, iz radoznalosti ili na nagovor Epimeteja, podigla poklopac i iz kutije su izletela sva moguća zla, nevolje, muke, obesti i bolesti koje su se razletele po svetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je prekasno. Ipak, na dnu je ostala nada. 3. JABUKA RAZDORA Na svadbu smrtnika Peleja i morske nimfe Tetide bili su pozvani svi bogovi i boginje osim Eride, boginje svađe. Ona je sama došla na svadbu i pred Heru, Atenu i Afroditu bacila zlatnu jabuku s natpisom Najlepšoj! Boginje su se posvađale jer je svaka mislila da je baš ona zaslužuje. 4. PARISOV SUD Boginje nisu mogle da se slože kojoj će pripasti zlatna jabuka pa su otišle kod Zevsa. On ih je poslao na planinu Idu iznad Troje gde je pastir Paris, ne znajući još da je sin trojanskog kralja Prijama, čuvao kraljeva stada. Paris je bio neodlučan, jer su sve tri bile prelepe. Svaka je ponudila Parisu nešto za nagradu ako baš njoj da zlatnu jabuku. Hera mu je ponudila vlast nad celom Azijom, Atena slavu i pobedu u svakom ratu, a Afrodita najlepšu ženu na svetu. Pastir je jabuku dodelio Afroditi. 5. PENELOPINA VERNOST Penelopa se za Odiseja udala iz ljubavi a kad im se rodio sin Telemah, Odisej je morao u Trojanski rat. Rat je trajao deset godina, a još deset godina Odisej je lutao morima dok se nije vratio na Itaku. Dvadeset godina Penelopa je verno čekala muža, a s vremenom su počeli da je opsedaju prosci. Penelopa je htela da dobije na vremenu pa je varala prosce. Izjavila je kako će se udati za jednog od njih kad starom Odisejevom ocu Laertu isplete pogrebno ruho. Ona je noću parala ono što je po danu isprela, no prosci su to otkrili. Kad se Odisej vratio, pobio je sve prosce. 6. SCILA I HARIBDA Bile su morske nemani koje su uništavale brodove. Scila (ona koja razdire) bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda (ona koja usisava), opasan vir koji su brodovi mogli izbeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. 7. PESMA SIRENA Bile su ćerke muze Terpsihore i sve su lepo pevale pa su i same Muze izazvale na dvoboj, koji su izgubile. Muze su ih kaznile tako što su ih pretvorile u čudovišta s ptičjim telom i ženskim glavama. Živele su na cvetnom ostrvu blizu Scile i Haribde i svojim glasom mamile mornare koje bi zadavile i pile im krv. Odoleo im je samo Odisej. 8. SFINGINA ZAGONETKA Sfinga je neman sa ženskom glavom, lavljim telom i ptičjim krilima. Živela je na planini pokraj Tebe i putnicima postavljala zagonetku koju je saznala od Muza. „Ko ujutro ide na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri”? Sve ljude koji nisu znali odgovor Sfinga bi rastrgla. Zagonetku je rešio Edip: „To je čovek”, a Sfinga se bacila sa stene. 9. EDIPOV KOMPLEKS Edip je u neznanju ubio svog oca tebanskoga kralja Laja. Rešivši Sfinginu zagonetku postao je tebanski kralj i, ništa ne sluteći, oženio se svojom majkom Jokastom s kojom je imao četvoro dece. Kad je saznao istinu, oslepeo se kopčom sa haljine svoje majke i supruge pošto se ona obesila. 10. HIMERA Bila je Kerberova sestra. Kombinacija je lava, divlje koze i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i bljuvala je vatru. Ubio ju je strelom Belerofont, približivši joj se na krilatom konju Pegazu kojeg je uhvatio na izvoru. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 28/12/2010, 7:58 pm | |
| Rađanje Sveta Stari Grci, svojim prosvetljenim i maštovim duhom, stvorili su jedan celokupan poredak stvari koji je besprekorno funkcionisao u ogromnom svetu koji ih je okruživao. Kao i sve napredne Ijude svih epoha, zanimao ih je postanak i stvaranje sveta. Zbog toga su pružali objašnjenja prirodnih sila i neobjašnjivih fenomena, koja su im se činila logičnim, verni običajima i zakonitostima koje su proizašle iz poštovanja prema višim silama, koje su vladaie univerzumom i posedovale ga. Uticaji iz okoline kao i ogromna prostranstva koja su gledali oko sebe, uticali su na prvobitne Ijude sa grčkog prostora da obožavaju apstraktne pojmove, prirodne pojave i sve ono od čega su strahovali da može uticati na njihovu sudbinu i opstanak. U doba praistorije, božanstvo koje je najviše obožavano, bila je Gea (Zemlja), i to ne samo u Grčkoj, već i kod skoro svih starih naroda. Ona je bila ta za koju se čovek praistorije čvrsto vezao, hraneći se njenim plodovima. Boginja Gea se, kod mediteranskih naroda, veoma često poistovećuje sa boginjom plodnosti, koju prve figurine iz tog doba nadjene na tlu Grke, predstavljaju kao ženu nagih i bujnih grudi sa disproporcionalno velikom karlicom, karakteri stičnim obeležjima plodnosti. Obradjivanje zemIje bilo je u tesnoj vezi sa religijskim obožavanjem. Upoznavši prve bogove, može se pratiti njihov razvoj, uporedo sa razvojem grčke misli. Skiptar vrhovnog gospodara univerzuma, prelazio je iz ruke u ruku sve dok se nije zaustavio u rukama najmoćnijeg. Kroz jednu borbu Titana i jednu borbu Giganata, izrodila se nova generacija bogova, koji konačno postaju gospodari. Uporedo sa razvojem bogova, Ijudski rod čini prve nesigurne korake, i od samog početka piaća danak svojoj stabosti, iako su mu sudbinu odredili i definisali bogovi. Počevši opis sa prvobitnim bogovima i božanstvima, stići ćemo do onih koji su konačno zavladali i koje ćemo bolje upoznati. Imena božanstava koja nisu toliko interesantna i zanimljiva, biće pomenuta samo usput, jer predstavljaju pretke onih koji su nosioci sledećih poglavlja: bogova i heroja Grka Prvi Bogovi Na početku svake bajke i svake istine, u vezi stvaranja univerzuma, uvek se nalazio Haos, koji se takodje po-javljuje kod starih Grka, objašnjavajući stvaranje univerzuma, odnosno Haos dobija oblik božanstva. Iz Haosa, dakle, na početku su rodjeni Ereb (Pakao) i Noć, čija su deca bila Ajter (Etar, Vazduh) i Hemera (Dan). Pored toga, tamna Noć izrodila je i Tanata (Smrt), Hipna (San), Onejra (Snove), Mojre (Sudjaje) i još Hesperide i Eridu (Borbu). Kasnije Gea, prostrana i čvrsta, postaje temelj i stanište, iz kojeg se napaja sve što živi. U početku univerzuma, najveći bog bio je Uran (Nebo), koji je Geu okruživao svojom beskonačnošću. TitaniTitani Gea je imala veliku ulogu u stvaranju univerzuma. Sjedinila se sa Uranom, stvorivši prvi par bogova, od kojih su se rodili Titani. Prvorođeni su bili Okean i Tetida (Tetija), cije je sjedinjenje dalo Potame (Reke) i Okeanide. Hiperion i Tea, bili su par koji je dao Helija, Selenu i Eoju (Zoru). Koej i Fojba, iz svog braka dobili su Letu i Asteriju. Krej se oženio Euribijom (ćerkom Gee i Ponta) i dobili su Astraja, Palanta i Persa. Japet se sjedinio sa Okeanidom Klimenom (cerkom Okeana i Tetije) i rodili su se Atlas, Menojtije, Prometej i Epimetej. Na kraju, sjedinili su se Kron i Rea, Titan i Titanka koji su bili predodredjeni da svojim sjedinjenjem svetu daruju njegove buduce gospodare.lz ovog braka rodili su se Demetra, Hestija, Hera, zatim Had, Posejdon i Zeus, koji su kasnije podelili vlast i zavladali svetom: Zeus je zavla-dao nebom i zemljom, Posejdon morem, a Had (Pluton) Podzemnim Svetom. Na početku su Uran i Gea bili zajedno, no kasnije su se razišli. Nakon što je Kron, Uranov opasni sin, kastrirao svog oca, Gea se sjedinila sa Pontom a njihova Ijubav donela je na svet Taumanta, Forkija, Ketu, Euribiju i Nereja. Taumant se sjedinio sa Okeanidom Elektrom i rodili su Iridu i strašne Harpije (Ajlo, Okipeta i Kelajna) koje se kasnije pominju. Forkije i Keto, sjedinivši se, dobili su Graje, koje su bile starice od samog rodjenja, i opasne Gorgone, Stejnu, Eurijalu i Medusu. Nerej se sjedinio sa Okeanidom Doridom i dobio 50 kćeri, Nereida Kron i Rea Kron, koji je priradao prvoj generaciji bogova, bio je jedini Gein sin koji joj je pomogao da se osveti njegovom ocu Uranu. Nakon što ga je dokrajičio kastrirajući ga, zauzeo je njegovo mesto, a svoju braću bacio u Tartar Kiklopima i Storukima, koje je njegov otac držao zatvorenim.. Kasnije se oženio svojom sestrom Reom, ali nije želeo da preživi nijedno od njihove dece. Roditelji su mu prorekli, da će neko od njegove dece da mu uzme vlast. Samo što su se radjali, on ih je proždirao. Tako su redom bili proždrani: Hestija, Demetra, Hera, Pluton (Had) i Posejdon. Tada ]e Rea, kada je ponovo zatrudnela, sa Zeusom u stomaku, pobegla na Kretu i tamo se u tajnosti porodila. Dete je poverila Okeanidi Metidi, dok je Kronu podmetnula kamen uvijen u pelene, koji je on odmah proždrao, misleći da se radi o novorodjenčetu. I tako je Zeus bio spašen. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 28/12/2010, 7:58 pm | |
| Podzemni svet
Podzemni svet se sastoji iz nekoliko delova od kojih su najveći Tartar (nešto kao hrišćanski pakao) i Jelisejska polja (hrišćanski raj). Ova podela se ne može posmatrati kao striktna jer Grci nisu mnogo mislili o životu posle smrti, pa tako se nisu mnogo udubljivali u pitanje na kojem mestu će živeti u podzemnom svetu. U podzemnom svetu se nalaze i Bašte Hesperida, koje se često indentifikuju sa Ostrvima blagoslovenih iz irske mitologije. Pokojnici ulaze u podzemni svet prelazeći reku Aheront. Preko reke ih prevozi Haron, koji čuva obol - mali novčić koji omogućuje prolaz. Novčić stavljaju ispod jezika pokojnika njegovi rođaci ili prijatelji i kada on dođe u podzemni svet, on taj novčić daje Heronu. Zato siromašni i oni bez prijatelja ostaju zauvek na obali jer nemaju novčić za prevoz. Drugu stranu obale čuva Kerber, troglavi pas-zver. Kada prođu pored njega, dušama mrtvih se sudi i na taj način određuje kako će i gde boraviti u podzemnom svetu. Pored Aheronta (reke tuge), postoji još nekoliko reka u Hadu: Hoktus (reka jadikovanja), Felegton (reka vatre), Leta (reka zaborava), Stiks (reka mržnje) i Eridan (hladna, ledena reka). Stiks je granica između gornjeg i donjeg sveta. Prvi deo Hada sadrži polja Asphodel, gde senke heroja lutaju utučeno među manjim dušama, koje pište oko njih kao šišmiši. Samo prolivanje krvi njima u čast može da vrati kod njih osećaje koje ima živ čovek (kao vampiri u drugim mitologijama). Iza polja se nalazi Ereb, tama i užas Hada. Tu se nalaze dve bare. Jedna bara potiče od reke Lete i obične duše u toj bari plutaju da bi im se izbrisalo sve sećanje. Druga bara je bara Mnemozine i duše iz ove bare piju vodu. U dvorištu ispred Hadove palate sede tri sudije: Minos, Radamant i Jak. Tu se sudi dušama mrtvih i one se vraćaju u polja Asphodel ako nisu ni mnogo dobre, ni mnogo zle, šalju u Tartar ako duše pripadaju bezbožnicima i zlim ljudima ili odlaze u Jelisejska polja ako su heroji ili blagosloveni. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 9/1/2011, 2:22 pm | |
| Solomon i Hirbat En Nahas Mudrac, pisac, graditelj
U prvoj od dveju starozavetnih Knjiga o carevima kaže se da je Solomon je imao čak 700 žena i 300 konkubina. To su uglavnom bile princeze iz Edoma, Moava, Sidona... a među njima i ćerka faraona i ćerka vladara Hetita. Uprkos božijoj opomeni Jevrejima da izbegavaju ove narode jer će im zaneti srce sopstvenim paganskim božanstvima, Solomon se prepustio uticaju svojih brojnih žena. One su pridobile njegovu naklonost za božanstva naroda iz kojih su poticale. Nekima je čak gradio i hramove.  Bog mu se dvaput javio i naredio da prekine sa praksom obožavanja paganskih bogova, ali se Solomon oglušio o božje reči. To je na kraju rezultiralo podelom države. Ova kazna je sustigla Solomonovog sina Rehoboama jer je Bog uzeo u obzir zasluge Solomonovog oca Davida i stoga kaznio sina grešnog kralja. Peta knjiga Starog zaveta, koja se naziva i Ponovljeni zakon, u svom 17. poglavlju opominje da se ne preteruje u broju konja i žena i da se izbegava neumereno bogaćenje. Sve ovo Solomon je prekršio i time počinio tri teška greha. Pre nego što je došao na presto, njegov glavni rival bio je Adonija, prestolonaslednik posle smrti dva starijabrata. Solomon je postao kralj zahvaljujući svojoj majci Vitsaveji i proroku Natanu koji su ubedili Davida da upravo njega odabere za naslednika. Adonija je kasnije pokušao spletkama da se dočepa prestola ali je na kraju pogubljen. Najveća Solomonova vrlina, kojom je zadivio savremenike i koja vekovima privlači pažnju poznavalaca Biblije, svakako je izuzetna mudrost. To se najbolje vidi u njegovoj ulozi sudije koji svojim pronicljivim trikovima uspeva da obezbedi da bude zadovoljena pravda. Mnoge umetnike je inspirisala biblijska priča o tome kako je rešio spor oko materinstva koji su vodile dve žene.  Solomonovo ime je i u raznim apokrifnim, odnosno u nekakonskim delima. Takav je slučaj sa knjigama Ode Solomonu i Psalmi Solomonovi. Nastali su znatno posle njegovog vremena. Iz gnostičkih knjiga je proistekla legenda da je Solomon demone učinio svojim robovima. Odani saveznik mu je bio feničanski vladar Hiram, pod čijom je vlašću bio Tir. Iznad svega Solomon je čuven po gradnji hrama, kada je glavni arhitekta bio takođe Hiram. Tu je bio smešten i Zavetni kovčeg. Pripisuje mu se i izgradnja Tadmora, znatno poznatijeg pod hebrejskim imenom Palmira. Mada nije bio osnivač grada, on je taj koji je preduzeo velike građevinske poduhvate. I veoma bitna trgovačka luka Esion Gavera, u Akabskom zalivu, izgrađena je na njegovu inicijativu. Tamo su pravljeni brodovi koji su plovili u luku Ofir i odatle donosili zlato Solomonu. U Bibliji se pominju i gradovi Gezer - danas na lokalitetu koji je deo nacionalnog parka u Izraelu a koji je spalio egipatski faraon, Megido, odnosno Armagedon i Asor. U tim gradovima je ojačao utvrđenje i izgradio važne objekte. Vladao je u 10. veku pne, oko četiri decenije. Preminuo je kada je imao oko 80 godina. Pripisuje mu se autorstvo triju biblijskih knjiga. Na pomenutim mestima nađeni su ostaci građevina ali se među arheolozima mišljenja razilaze oko toga da li su ti objekti iz perioda Solomonove vladavine ili vremena kasnijeg kralja Izraela, Omrija. Neki naučnici čak dovode u pitanje i samo postojanje Solomona. Izuzetno su malobrojni predmeti koje su iskopali arheolozi a koji bi mogli da potkrepe ono o čemu se govori u Starom zavetu. Uz to, skeptici tvrde da u 10. veku pne društva još nisu dostigla stepen razvoja da bila izgrađene velelepne građevine kakve se pripisuju Solomonu. Međutim, ruševine pronađene na području današnjeg Jordana mogle bi da pomognu da se rasvetli period vladavine ovog kralja. Za topionicu bakra u biblijskoj zemlji Edom utvrđeno je da je bila aktivna u vreme Solomonove vladavine. Starija je tri veka nego što su ukazivale prve procene stručnjaka. Ovo nije dovoljno da pruži konkretan dokaz o postojanju Solomona ali pruža određene indicije. Neki arheolozi ističu da ne treba pridavati preteran značaj otkriću topionice u Jordanu jer su ovu lokaciju ekploatisali nomadi i ne može se dovesti u vezu sa državom. Arheološka otkrića uglavnom protivureče biblijskom tekstu. Arheološka struja koja zastupa ovaj način mišljenja ističe da je Jerusalim u to vreme bio vrlo slabo naseljen pa nije mogao biti centar moćne države. U nauci se pristalice ovog gledišta nazivaju Kopenhagenska škola a njihovo učenje biblijski minimalizam. Naglašavaju arheologiju kao dominantnu u odnosu na biblijski tekst. Izrael je prema tzv. minimalistima postao država u pravom smislu reči tek u 8. veku pne. Topionica bakra se nalazi na lokalitetu Hirbat en Nahas, pedesetak kilometara južno od Mrtvog mora i isto toliko severno od čuvene prestonice Nabatejaca, Petre. Prostire se na površini od približno 24 jutra zemlje. To je najveći objekat za proizvodnju bakra na Bliskom istoku iz gvozdenog doba. Nekada je tu bilo preko sto objekata i utvrđenje. Vađenje rude vršeno je oko četiri decenije u 10. veku pne. To vreme se u velikoj meri poklapa sa epohom kada je, navodno, na čelu Izraela bio Solomon. Zatim je usledila pauza u pribavljanju i obradi bakra da bi sve bilo nastavljeno u 9. veku pne. Kasnije je tu nađen amulet staroegipatske boginje Mut, što se dovodi u vezu sa faraonom Šešonkom koji je u 10. veku pne vladao većim delom Svete zemlje. U Bibliji se naziva Sisak a njegove trupe su stigle vrlo blizu Hirbat en Nahasa. Oliver Klajn | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 10/1/2011, 11:28 am | |
| N A R C I S

Bio je to vrlo lep i bojažljiv mladić, koji je najviše voleo samotna lutanja šumama. Zbog toga što je izbegavao društvo svojih drugova i drugarica nimfe su ga smatrale samoljubivim i uobraženim. Njihov podsmeh još ga je više utvrdio u uverenju da je usamljenom čoveku najlepše, pa je svojim ponašanjem izazvao njihovo otvoreno neprijateljstvo. Odlučile su da mu se osvete. Pogodna prilika im se pružila kad je Narcis prezreo ljubav nimfe Eho, koja je zbog toga umrla od tuge, pa je od nje ostao samo glas. Nimfe su zatražile od boginje Afrodite da kazni Narcisa jer on, navodno, prezire njene darove. Afrodita je na to navela Narcisa da se zaljubi u samog sebe, tačnije u svoju sliku koju je ugledao na mirnoj površini šumskog jezera. Prema jednoj verziji, tako se dugo nadvijao nad jezerom, diveći se sebi, dok nije u njega pao i utopio se. Prema drugoj, umro je od te isprazne i uzaludne ljubavi. Kad su nimfe doznale za Narcisovu smrt, sažalile su se nad njime pa su pošle da ga traže kako bi ga dostojno pokopale. Međutim, njegovo telo nisu našle: pretvorilo se u mirisni cvet sa šest žuto-belih latica, kako tvrdi Ovidije u Metamorfozama. Cvet u koji se pretvorio Narcis do dana današnjeg nosi njegovo ime. U starovekovnoj Sparti narcis je bio omiljeni ornament, a u drugim grčkim pokrajinama cvet smrti. Jezero u kom se Narcis utopio nalazilo se na obroncima Helikona, u blizini Tespije. Njegovo ime je ušlo i u naučnu terminologiju, kao oznaka patološkog samoljublja, zagledanosti u sebe, "narcizma".   | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 15/1/2011, 6:59 pm | |
| Slovo ili crna koza
Jedna od najznačajnijih i najpoznatijih biblijskih priča je ona navedena u četvrtom poglavlju prve starozavetneknjige. Knjiga Postanja govori o Kajinu i Avelju, sinovima Adama i Eve, prvih ljudi koje je prema Bibliji stvorio bog Kajin je bio ratar a Avelj pastir. Stariji brat Kajin je kao žrtvu bogu prineo deo svog roda a Avelj nešto od svoje stoke. Kajin je bio veoma razljućen time što je bog primio žrtvu od mlađeg brata stočara a ne i od njega. Otud je stariji brat ubio Avelja.  Užasan čin bratoubistva rezultiraće božijom kletvom. Kajina je čekala teška sudbina koja se ogledala u tome da kao zemljoradnik više neće ubirati plodove zemlje i moraće da luta po svetu. Svestan svoje krivice, požalio se bogu da svako ko poželi može da ga ubije. Da se to ne bi desilo, bog je napravio znak na Kajinu i zapretio sedmostrukom kaznom svakome ko se usudi da pokuša Kajinovo ubistvo. Uprkos tome što u Bibliji nema podataka o izgledu i ispoljavanju pomenutog znaka, on je neretko dovođen u vezu sa crnom kožom. Brojne hrišćanske grupacije u Evropi, a još više u Americi, usvojile su verovanje da Kajinovi potomci imaju crnu boju kože i da još uvek ispaštaju kletvu bačenu na njega. Ovakvo viđenje naročito je bilo zastupljeno tokom 18. i 19. veka. Međutim reč koja se u većini jezika prevodi kao znak je višeznačna. Može da znači i upozorenje, predskazanje, znamenje ili uspomenu. Biblijski tekst u velikoj meri nije u skladu sa naknadnim tumačenjem Kajinovog znaka. Geneologije date u četvrtom i petom poglavlju Prve knjige Mojsijeve ili Postanju pokazuju da Noje i njegovi sinovi Sim, Ham i Jafet potiču od trećeg Adamovog sina Sita - nikako od Kajina. Pošto je u Potopu nestalo čitavo čovečanstvo osim Noja, njegovih sinova i njihovih supruga, pristalice rasnog gledišta pokušavaju da produžetak Kajinove loze i njeno navodno postojanje do današnjih dana objasne poreklom žena četvorice preživelih muškaraca. Jedna od takvih teorija je da je Nojeova žena bila Lamehova ćerka Noema. Iako je bila Kajinov potomak, ovakvo tumačenje je na staklenim nogama budući da je Noema bila dve generacije ispred Noja a uz to u Bibliji nema nikavog pomena o njihovom eventualnom braku. Kajinovo porodično stablo nije propraćeno podacima o trajanju života njegovih potomaka i starosti u momentu dobijanja dece dok Sitovo u narednoj glavi jeste. I pored toga može se pretpostaviti da bi razlika između Kajina i Noeme morala biti oko četiri stotine godina, imajući u vidu trajanje životnog veka u Svetom pismu. U drevnoj jevrejskoj Knjizi jubileja pominje se da je Nojeva žena bila Emzara koja je bila iz Sitove loze, što takođe opovrgava mišljenje o crnoj boji kože kao znaku. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 18/1/2011, 7:07 pm | |
| Indijske mitologije
I bi svjetlo! Nastanak, rađanje i početak svijeta predstavlja izvorište prvog mita od kojeg sve kreće (rađanje Sunca i Mjeseca, podzemnog svijeta itd.) u duboko razrađenim sistemima mitološkog vjerovanja i poimanja svijeta čovjeka, koji je svoju potrebu za iskazom, u tom praskzorju, verbalizirao i jezički „ispredao“ u priče fantastičnih motiva i likova. Još tada je nastajala i razvijala se u kolektivnoj svijesti, potreba za vjerovanje u nadnaravna čudesna bića, nerijetko antropomorfizirana, koja su često bila predmetom, odnosno gradivnim materijalom književnih djela starih drevnih civilizacija koja mi danas stavljamo pod termin antička ili stara književnost. Često sistematizirana radi lakše preglednosti bogate predaje, kod nas se mogu pronaći i čitati „Mitovi stare Indije“ V. G. Ermana i F. N. Temkina u prijevodu Ljiljane Šijaković, koje je izdala Izdavačka radna organizacija „Rad“ 1981. godine u Beogradu, što samo na trenutak daje uvid u bogatu kulturu stare civilizacije „podkontinenta“ gdje su stasavali veliki epski junaci kao Arjuna ili Bhima na polju Kurukšetre. U borbama, snažni i mudri, vješti i opaki u svim svojim herojstvima nad ašurama (demonima), čine polazište naracije „Božanske Pjesme“ (Bhagavad – Gite) u kojoj će se naći sva mudrost hinduističkog učenja, u kojem se kaže da „svako mora vršiti neku vrstu aktivnosti u materijalnom svetu, ali dela koja čini uzrokuju ili vezanost za ovaj svet ili oslobođenje od njega. Delovanjem za zadovoljstvo Svevišnjeg, bez sebičnih motiva, osoba se može osloboditi zakona karme (akcije i reakcije) i steći transcendentalno znanje o jastvu i Svevišnjem“ (Bhagavad – Gita kakva jeste; The Bhaktivedanta Book Trust Garuda; Rijeka; 1991.) i ima za cilj da prenese u čovjeka vjeru za oslobođenjem od materijalnog i trošnog svijeta.
Vječito preplitanje mita i religije učinilo je Indiju zemljom bogatih fantastičnih priča o „božanskim intervencijama bogova“ koji silaze među ljude na leđima Garude (mitološke ptice koja spušta bogove na zemlju) u višestrukim oblicima što simbolizira njihovu sveukupnu moć i snagu iz kojih isijava sva „životna“ energija koja kontrolira ovaj ljudski materijalni svijet. Priče o ljubavi pretstavljaju poseban „korpus“ priča u kojem ljubav egzistira u kontekstu vječite žudnje za dostizanjem čiste ljubavi (pomalo utopistički koncept, koji često ostaje nerealiziran zbog mnogih peripetija i uplitanja onih zlokobnih, gdje pojedinac ostaje pod zakonom karme da proživljava njeno ropstvo iz kojeg će se izvući nakon devet ili više reinkarnacija u različitim oblicima prije nego se sjedini sa svojom ljubavlju) ili je u pitanju motiv „kšatrijske ljubavi“ (ljubav ratnika koja je bliska onom srednjovjekovnom poimanju kulta dame, gdje se vitez bori za ruku princeze koja je zarobljena od strane neprijateljskog kralja). Indijski dramski pisci, isto kao i Grčki, smatrali su mitove inspirativnim za svoja djela. Tako, u to prastaro doba, Kalidasa sačinjava svoju Sakuntalu (koja je mit), dramaturški je oblikuje što u Indiji predstavlja alfu i omegu stare dramske književnosti, a da to nije iznimka i u poeziji, potvrdit će i savremena pjesnikinja Sarojini Naidu čije pjesme su duboko ukorijenjene u tradicijskom i mitološkom, koje liče na himne ljubavnog kraktera gdje ona „zaziva“ Parvati (boginja koja je očarala svojom ljepotom neustrašivog i srditog Šivu za vrijeme meditacije) za pomoć. Sav taj mitoloUniverzalni mit
Za univerzalni mit, mit o potopu se može reći da ga gaje mnoge civilizacije (asursko – babilonska, drevna indijska) zajedno sa kršćanskim i islamskim svijetom što u neku ruku govori, možda i o stvarnom događaju koji se zapravo i desio, a nastajao je pod raznim okolnostima, zavisno od podneblja u čijem je duhu se formirao kao jednistvena jezička i književna tvorevina, a svakom je zajedničko da ispriča priču o čovjeku koji je spasio ljudsku i životinjsku vrstu od propasti, ili da posvjedoči o vremenu ne baš naklonjenom čovjeku i negovom bitisanju na ovom svijet, koji je morao da posluša Božiju riječ ili nekog vijesnika (npr. u indijskom mitu o potopu, Manu sluša savjete ribice koja mu obećava pomoć, ukoliko je bude ispoštovao - njene zahtjeve, za vrijeme potopa kojeg mu najavljuje i na kraju iz njega izbavljuje.
Manu je u barku smjestio sve ono što je smestio i Noa i Nuh i Gilgameš da bi spasio ljudsku vrstu.) Jedna te ista priča koja je kao mit i predaja se prožela kroz mnoge civilizacijske i kulturološke kontekste, do nas danas, dospijeva u različitim oblicima. Imena likova u ovim mitovima su sada toliko irelevantna koliko je intrigantna priča koja se pojavljuje iz različitih svjetova. Uvijek ista. Mit o potopu je kolektivno pamćenje cijelog čovječanstva, koji danas služi kao napomena ljudima.ški svijet je u indijskom svijetu još uvijek nerazoren i neraskidan. Ganga je i dalje božanska rijeka, a potekla je iz Šivinog pramena kose, u kojoj se obavlja obilje rituala posvećenih u lotosima, za koje se vjeruje da su nicali pod stopalima prvih koraka maloga Krišne, što se kasnije uzdigao do visina, jer je bio utjelovljene samog Višnua. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 21/1/2011, 6:20 pm | |
| Kao što ste verovatno upoznali, tokom kineske istorije duge više od nekoliko hiljada godina, pojavilo se mnogo poznatih ličnosti koje su svojim stvaralaštvom i otkrićima unapredili proces civilizacije kineskog naroda, pokretanjem ratova promenili kinesku istoriju ili zabeleženi na stranicama istorije samo zbog njihovog izuzetnog uma i znanja.
Baš kao što civilizacije većina naroda na svetu počinju legendama ili istorijskim epovima, tako i istorija Kine počinje drevnim mitovima o caru Huang. Obični kineski građani sebe često nazivaju njegovim potomcima. Međutim, još ne postoji dovoljno arheoloških dokaza za istorijsku verodostojnost njegovog postojanja.
Huang je bio vodje plemena u drevnom prvobitnom društvu Kine. Prema predanjima, plemen je u početnom periodu živeo u kineskoj zapadnoj provinciji Šensi kroz koju teče Žuta reka, koju Kinezi zovu «Rekom majkom». Kasnije se pleme cara Huanga iselilo u podrčje u okolini Džuolua u kineskoj severnoj provinciji Hebei.
U više navrata seljenja, ratova i ujedinjavanja, plemen Huang se postepeno spojio sa narodnosti Ji na istoku i narodnostima Li i Miao na jugu i formirala narodnost Hua. U tadašnjem razdoblju u srednjem delu Kine od svih narodnosti i plemenima, narodnost cara Huang je bila najsnažnija i najcivilizovanija i stoga je postala simbol kulture srednje Kine. Car Huang je postao predak narodnosti Han, a zatim ga su ljudi prozvali predak kineskog naroda. Oko 2. veka pre nove ere, narodnost Hua je prvi put dobila ime Han. To je razlog zašto kineski narod zovu potomcima cara Huanga.
Postoj veliki broj legendi i predanja o ovom caru. Neke su zapisane u spisima raznih autora iz rtazličitih perioda, a neke od njih su čak kontradiktorne. Kako je zapisano, car Huang se rodio u jednoj neobičnoj porodici. On je sin kćerke Boga zemlje i čim se rodio mogao je da priča i bio je veoma pametan. Kad je odrastao, imao je 25 sinova i 10 hiljada knezova od kojih je 7000 knezova - bogova bilo zaduženo za različite poslove. Car Huang je imao dužnost da kontroliše vetar, kišu, grmljavu i munje u prirodi i pod njegovom kontrolom nebo je imalo 14 promena. Imao je četiri lica i mogao je da sazna o svemu što se dogadja na svim stranama sveta ne okrećući vrat. Da bi njegov narod srećno živeo, on ga je naučio da gaji žitarice i životinje, a takođe im je otkrio kako se prave tkanine, kako da eksploatišu rudnike, kako da naprave gvozdene i bronzane predmete. Pored toga, car Huang je naredio da Cang Đie stvori pismo, Ling Lun izradi muzička pravila, Da Žao napravi kalendar, Ćibo napiše medicinske knjige... Time je u velikoj meri obogaćen život, rad i zabava građana.
Kineski arheolozi su, tumačeći legende i predanje o caru Huang, došli do zaključka da doba u kojem je on živeo obuhvata dug period kamenog doba. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 26/1/2011, 6:34 pm | |
| Шта су митови? Приповијести које припадају митолошкој традицији могу се посматрати из различите перспективе: мит можемо опажати као пуко приповедање, као религиозно сведочанство, као антрополошки документ и као још много тога. У сваком случају, коју год перспективу да одаберемо, истину је о миту немогуће сагледати ако занемаримо контекст у којем се мит рађа и развија. Митско приповедање припада предзнанственом мисаоном устројству у којем емотивна компонента преовлађује над чистом рационалношћу. Размишљајући о томе како настају земљотреси, древни људи зацијело нису себи постављали питања која им је диктирала радозналост или апстрактна жеља за знањем. Свака природна појава која им је могла угрозити живот, изазивала је у њима запрепаштење и ужас, а страх се од непознатога могао одагнати само уз помоћ снажних симбола који су се првенствено обраћали људској машти, а не интелекту. Ако се нека опасност, дакле, може изразити кроз симбол, онда је могуће и да креирате симболе са супротним предзнаком уз помоћ којих ће се негативни ефекти неутралисати. Погледајмо, на пример, мит о Глускапу и изворском змају где је моћни и опаки змај утеловљење суше. Спас пак доноси позитиван јунак, јунак у којем се синтетички изражава дух целог народа и којег тај народ, у случају потребе, може призвати служећи се одговарајућим обредима. Има и других функција мита, као што су функције које се вежу уз питања о човекову постојању: о поријеклу живота и смрти ио космичком реду (међу нашим се примерима на то односе Пастир и Ткаља, Изанаки и Изанами, Изида и Озирис те Како је постао човек), или пак оне које се односе на друштвено устројство (пример је за то прича о Хијавата и пет племена). У сваком случају, такво се функционисање мита увек одвија кроз симболичко-имагинативан вид, а управо се у тој тачки древни свет сусреће са савременим. Данашње друштво је засигурно прожето научно-рационалним начином размишљања, но емотивно се човеково устројство током времена у бити није много променило. Стога се митови, премда у промењеном облику ис промењеним садржајем, и даље стварају. Довољно је погледати лакоћу с којом се славне особе из света спорта, филма или политике често преображавају у симболе целе нације па чак и целих нараштаја. Дечји је свет у још већој мери преплављен митолошком активношћу. дете, суочено са светом који му је већим делом непознат, а кадшто му се чини и пун претње, ствара слике којима ће се заштитити, неживим предметима придаје вољу, трага за извесношћу апсолутних моралних норми, родитељске забране тумачи као праве правцате табуе. Не треба се, према томе, чудити што митолошке приче толико фасцинирају дете. Митови, још и више него бајке, детету помажу у тумачењу сложености света. Реч је о тумачењима која се с временом мењају, зависно о развоју рационалности и спознаје, но која су у датом тренутку неопходна за усмеравање уравнотеженог интелектуалног и емотивног сазревања. Ако, прочитавши причу Најдужи Манков дан, дете заиста поверује у то да се Сунце може ухватити конопцем, у питању је тек привремено увјерење чија је судбина да ускоро буде превладано, но које у овом тренутку представља нешто разумљиво. А управо та разумљивост омогућава развој когнитивних способности, и то онде где би чисто научно објашњење само изазвало збрку. (Детету би вероватно било много теже поверовати у чињеницу да се Земља, која се њему чини изузетно чврстом, окреће око Сунца). Избор прича у овој књизи првенствено је прилагођен деци. Но, поред свог културног циља, циља који се састоји у томе да нам омогући упознавање са најважнијим митовима из Старога и Новога света, овај избор читаоцу пружа и прилику да се суочи са сопственим уверењима, да схвати и надвлада сопствени страх те да напослетку открије неисцрпну поезију у свему што постоји. У сваком се делу света приповедају приче које говоре о пустоловинама митских јунака. Сваки народ на земаљској кугли има своје легенде које су се вековима преносиле од једнога нараштаја до другог. Читање митова сакупљених у овој књизи омогућиће ти да у једном маху упознаш многе крајеве. Када упознаш ове странице богате симболима и значењем, пред тобом ће се отворити врата која ће те увести у културу и предају бројних и далеких народа те они за тебе више неће имати тајне. Промотри картографски материјал који овде видиш и замисли узбуђења која ћеш доживети захваљујући овим митовима. Од легенде о Икару коју можда већ познајеш, па до дела нордијских јунака и открића чаробнога значења што га у себи носе симболи индијанских племена. Пут који те чека бит ће дугачак и пун чаролије. Митови народа из целог света постаће тако и твоје власништво и помоћи ти да прошириш своје знање и изван граница света који те свакодневно окружује. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 26/1/2011, 6:34 pm | |
| Siegfried Evropa: germanska legenda Patuljak je Mime, kao i obično, radio u svojoj pećini, no jedno ga je pitanje sve više mučilo. Prije kratkog je vremena uspio prekovati glasoviti mač Notung koji je jednoć pripadao Siegfriedovu ocu, spojivši dva njegova slomljena dijela. No, Siegfried će, kada se vrati, bez dvojbe ponovno njime udariti po nakovnju i prelomiti ga, kao što je to učinio već mnogo puta. Želi li, međutim, zadobiti čarobni prsten Niebelunga, nikako neće moći bez ovoga mača. Samo će njime mladi Siegfried moći ubiti Fafnera, zmaja koji čuva prsten. Najednom se na ulazu u pećinu pojavi Siegfried vukući za sobom na povocu golema medvjeda. »Drž’ ga, medvjede«, podbadaše on životinju, »zgrabi ovoga lupeškog patuljka koji nije kadar iskovati ni pošteni mač!« Patuljak pohita da mu pokaže mač što ga je netom popravio, no Siegfried udari mačem po nakovnju i razmrska ga na komadiće kao da je od stakla. »Zar ovu bezvrijednu tričariju ti nazivaš mačem?« gnjevno povika mladić. Mime ga pokuša umiriti, ali Siegfried ode bješnji no ikada. Tek što je mladić otišao, kadli u pećinu stiže bog Wotan, prerušen u putnika. Patuljak ga dočeka srditim riječima, no Wotan se ne obazre na to, već reče: »Mač Notung popravit će samo onaj tko ne zna što je strah. No, upravo će taj i tebi odsjeći glavu!« Nakon Wotanova odlaska, Mime stade drhtati od straha. Ubit će ga netko tko ne zna za strah, no tko bi to mogao biti? Uto se vrati Siegfried koji je bio odlučio da će se sam prihvatiti popravka mača. Patuljak problijedi: zar je Siegfried posrijedi? Patuljak shvati da mladića mora što prije natjerati da upozna strah. No, koliko god se trudio opisujući Siegfriedu najveće grozote, junak nikako nije uspijevao shvatiti u čemu je stvar: kako li uopće izgleda to što svi nazivaju strahom? Nije shvatio ni onda kada mu je Mime stao govoriti o strašnome zmaju Fafneru. Mladić prestade slušati patuljkove priče i posveti se maču. Prihvati se mijeha i nakovnja pa Notung uskoro ponovno zablista. Sada će moći izaći pred zmaja Fafnera te možda naučiti nešto o strahu. Pred zmajevom je špiljom Alberich, Mimeov brat, uzrujano šetkao amo-tamo. Prsten je Niebelunga onome tko ga posjeduje davao moć da zavlada svijetom. Mora pošto-poto dobiti taj prsten! U tom času opazi Wotana kako izlazi iz šumskoga guštika. »Mene se ne moraš bojati«, reče mu bog, »ne namjeravam ti preoteti prsten. Pripazi, međutim, na svojega brata: upravo ide ovamo zajedno s nekim mladićem koji ozbiljno smjera ubiti Fafnera. Možda će biti bolje da zmaja upozoriš na njih.« Alberich zazva Fafnera, ali je zmaj baš tada spavao i nije se htio ni na što obazirati. U međuvremenu stigoše Mime i Siegfried. Patuljkov je naum bio ovakav: uspije li mladić ubiti zmaja, ponudit će ga otrovanim napitkom i oteti mu prsten. Ugledavši jedan drugoga, Mime i Alberich smjesta se stadoše svađati, no kada Siegfried puhnu u rog, obojica se sakriše u šumu. Zmaj izađe iz špilje i krenu prema mladiću, mrzovoljan zbog toga što se morao probuditi iz blaženog sna. Ubrzo se, međutim, oraspoloži pa se stade neobuzdano smijati. »Ah, ah! Izašao sam da se napijem, a evo, stiže mi i doručak!« Siegfried odvrati: »Pomisao da bi me ti mogao pojesti, nimalo mi nije po volji. Činit će mi se mnogo pravednijim da ti pogineš od moje ruke!« Zmaj riknu, a iz nozdrva mu poče sukljati otrov. Potom pokuša smrviti Siegfrieda moćnom repinom, no mladić jednim skokom izbježe udarac pa, isukavši mač, zatjera ga nemani duboko u grudi. Pogođen u srce, Fafner pade na tlo. U času dok je izvlačio mač iz čudovišteva tijela, Siegfriedu na prst kapnu kapljica zmajeve krvi. To ga zapeče pa prinese prst ustima. U istome času shvati da razumije jezik pticâ. Jedna mu ptica reče: »Uđi u špilju i uzmi prsten Niebelunga. Uzmi i čarobnu kacigu – uz njegovu ćeš pomoć moći uzeti koje god obličje budeš htio. No, čuvaj se Mimeovih spletki!« I tako, Siegfried uđe u špilju, a kada je odande izašao, pred njim stajaše patuljak s bočicom u ruci. No, zbog one su kapljice zmajeve krvi ljudi pred Siegfriedom mogli govoriti samo ono što zaista misle, pa stoga i Mime morade reći: »Popij, ovo Siegfriede, osvježi se! Umrijet ćeš i ja ću ti oteti prsten!« Začuvši te riječi, Siegfried potegnu mač i ubi zlog patuljka, a Alberich nadade u bijeg. Druga ptičica reče Siegfriedu: »Na jednoj hridi spava Brünhilda, Wotanova kći, najljepša među ženama. Uspiješ li je probuditi, bit će ti ženom! Pođi za mnom, Siegfriede!« Usput ptičica ispriča Siegfriedu kako je nekoć Brünhilda njegovoj majci i ocu pomogla da izmaknu Wotanovoj srdžbi. Wotan, naime, nije želio da se njih dvoje vjenčaju pa ih je htio ubiti. Da kazni Brünhildu zbog toga što ih je spasila, bog ju je uspavao nekom čarolijom i ostavio da počiva na vrhu hridi opkoljene plamenom. Stigavši do uzvisine, Siegfried otkri da je ptičica nekamo nestala. Što ju je uplašilo? Siegfried produži i namjeri se na nekog putnika. Bijaše to i opet prerušeni Wotan, ali Siegfried to nije mogao znati, nego mu se približi i zapita ga za put. No, Wotan mu se naruga: »Ona je ptičica bila lukavija od tebe! Znala je da ovdje stojim ja, gospodar gavranova i čuvar plamene hridi.« S tim riječima bog kopljem pokuša Siegfriedu prepriječiti put, ali mladić izvuče mač i jednim udarcem presiječe koplje na dvoje. Vidjevši to, Wotan u Siegfridu prepoznade Brünhildina suđenika, čovjeka koji će je probuditi, pa pokupi dijelove svojega koplja i udalji se. Siegfrid se uspe na hrid, puhnu u rog pa jednim skokom preskoči plamenove koji je opkoljavahu. Kada se našao s druge strane, sjaj vatre oslabi sve dok ne postade nalik na ružičasti oblak. Mladić tada pod jednom jelom ugleda usnula konja, a malo dalje viteza u oklopu kako sniva pokriven štitom. Siegfried se približi, podiže štit i skide vitezu kacigu: pred njim se ukaza djevojačko lice okruženo plavom kovrčavom kosom. Mladiću srce poskoči u grudima. Naže se da poljubi djevojku, a ona u tom času otvori oči i s osmijehom mu reče: »Pozdravljen budi, mladi junače, koji si me probudio iz mojega čarobnog sna. Kako ti je ime?« Siegfried položi ruku na srce i reče: »Hvalim sunce koje te obasjava! I hvalim svijet u kojem Brünhilda živi! Zovem se Siegfried, dragano moja, zovem se Siegfried i uvijek ću biti tvoj!« »I ja zauvijek pripadam tebi…«, šapnu Brünhilda. I njih se dvoje zaputiše dalje, dok je sunce u tišini zapadalo iza planina. Enlarge this imageReduce this image Click to see fullsize | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 30/1/2011, 5:39 pm | |
| У смарагдној води која је миловала њену дугу риђу косу лежала је уснула водена вила. Тек тог часа младић се сетио старих упозоравајућих прича о русалкама које живе у води испод локвањаEnlarge this imageReduce this image Click to see fullsize Пре много, много година с леве и десне обале једне велике реке простирала се равница. Река је текла врло достојанствено, сјајна и бистра, сходно томе и спокојна. Тамо где су могли да се виде рукавци, постојале су и велике баре и мочваре. И мочвара је била лепа, уосталом као и остала природа, онда кад је човек живео у њој као да је њен саставни део, а не непријатељ и крвник. То су, дакле, била давна и сасвим другачија времена од данашњих. Мочвара је чак изгледала врло весело. Њена вода била је прозирна и плавичаста, а на махове зелена. Ту и тамо на површини би крајем лета могли да се виде локвањи. Плутали су мирно, као зелени тањирићи на којима су, уместо послужења, светлуцали бели цветови и последњи зраци летњег сунца. Али, тамо где је било локвања, вода је била знатно загаситија. Светло је долазило одозго, а некакав мрак одоздо. Да ли је било нечега испод зелених тањирића и белих цветова? Легенда каже да јесте. Међутим, то нешто није било лако спазити. Чак ни кад је дувао ветар, а листови локвања се подизали попут женских сукања. Ништа се није примећивало. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 30/1/2011, 5:40 pm | |
| Риђокосе немилосрдницеСтаре приче говоре о томе да су локвањи у ствари крили русалке, водене виле. Оне би своје мало краљевство обично смештале управо испод кишобрана од локвања. Зато је било опасно чупати локвање. Могао је некога да повуче у то мокро зеленило. То, наравно, не би била биљка, већ девојка, русалка. Онда, спасавај се ко може. А нико није могао да се спасе. Јер, русалке нису биле баш пријатељски расположене према људима, посебно не према девојкама. Давиле су их, уколико би баш биле љуте, смејале им се тако гласно да би јадне девојке с копна онемеле. Ако је неко имао несрећу да види водене виле како играју, истога часа би и сам добио неку врсту напада играња. И то играња до последњег даха – до смрти. Легенда говори о томе да ове риђокосе лепотице никада ништа нису носиле на себи, већ само нешто воденог биља. У сваком случају, крајње оскудно. И тако, у та давна времена кад су у зеленој помрчини на дну језера, река и мочвара живеле русалке, људи су водили рачуна да не зађу међу локвање. Улазили би опрезно у чамце, веслали с поштовањем. Водили су рачуна да не наруше лепоту крајолика, укључујући и водене цветове. Ловили су рибу и брже-боље је односили кући, хитро клизећи по воденој површини. Enlarge this imageReduce this image Click to see fullsize У једном од села надомак језера и мочвара у равници поред велике реке живела је и млада удовица. С њом је, поред тек рођеног сина, живео и њен млађи брат. На њега је пала тешка обавеза да води рачуна о сестри и њеном детету. А био је само сиромашни рибар! Истини за вољу, рибарење му није било мрско. Обожавао је да време проводи у чамцу, гледајући птице, слушајући њихов пој, зујање инсеката и сатима пиљећи у мирну површину воде. Толико је волео природу да није осећао никакав страх ни дању ни ноћу. Напротив, био је убеђен да је проникао у све њене тајне. Зато му ни на крај памети није била легенда коју су други сељани препричавали о немилосрдним риђокосим воденим вилама. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 30/1/2011, 5:41 pm | |
| Златни ковчег И тако, једног летњег дана – а вероватно је то било за време зелене недеље кад се русалке иначе појављују и на копну – младић се толико занео пецајући да је заборавио које је доба. Већ сатима је гледао у осунчану водену површину. Све му је светлуцало пред очима. Одједном је схватио да више ништа не чује: ни инсекте, ни дивље патке, ни шуштање трске. Учинило му се да је све необично тихо и потпуно зелено. Чак ни чамац није правио никакав шум. Ни весла! Приметио је да се његова барка уплела у зелено лишће и беле цветове локвања. Тренутак касније пред њим се кристално јасно отворио свет водених вила. Непогрешиво је осетио да се нашао тамо где не би требало да буде и да ће чаробни тренутак донети више невоља него што може и да замисли. Међутим, било је прекасно. И заиста, испред себе, у води, најпре је угледао велики ковчег препун златника. Поред њега, у смарагдној води која је миловала њену дугу риђу косу, лежала је уснула водена вила. Ех, тек тог часа младић се сетио старих упозоравајућих прича о русалкама које живе у води испод локвања!  Сетио се и приче о томе да је врло опасно пробудити водену вилу. Ко је прене из дремежа, можда неће успети да сачува живу главу! Па ипак, девојка која је лежала пред њим у свој својој лепоти није деловала нимало опасно. Напротив, као да се смешила у сну. После неколико тренутака, видео је како са свих страна долазе нове водене виле. Све су се смешиле и љубопитљиво га гледале. Смејале су се и кикотале се, позивајући га да изабере један од два понуђена поклона – ковчег са златом или уснулу девојку. Ковчег ће га учинити богатим, а девојка срећним у љубави. Младић није дуго оклевао. Помислио је на сестру, на сиромаштво у коме је живела, на дете које није упознало оца. Помислио је како је свет иначе препун лепих жена и да ће му – ако не ова – свакако припасти нека друга лепотица. Пружио је руку према ковчегу и вилама прећутно ставио до знања за какав се живот одлучио. И било је како је изабрао. Од тог дана живот рибарове породице потпуно се променио. Златницима у ковчегу није се видео крај. Чим би потрошили и онај последњи, ковчег би се сместа, на тајанствен начин, напунио до врха. Удовица је најзад могла да одахне. Била је спокојна и задовољна. Подизала је сина у изобиљу и богатству. За разлику од ње, брат никако није могао да се смири. Више није уживао у природи. Напротив. Ни у богатству није налазио никакво задовољство. Његова главна мисао била је само једна – сећање на уснулу насмејану девојку. Зато је сваког дана одлазио својим старим чамцем и пловио по мочвари. Тражио је локвање у свако доба године, премда је знао да их може наћи само у лето. После извесног времена, престао је да говори и да једе. Једнога дана није се вратио кући. Следећег дана нашли су га у чамцу окованог лишћем локвања, заувек уснулог, с тајанственим осмехом на уснама. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 30/1/2011, 5:41 pm | |
| Из рода нимфиОсећајући да је она на неки начин крива за братовљеву несрећу, а да све има везе с локвањима, сестра је из милоште свог јединца почела да зове „Локвањчићу мој”. То је подсећало на догађај који је променио судбину њене породице. Али, шта је било с воденим вилама? Русалке нису заборавиле да најстрашније казне рибаров несрећни избор. Проклеле су његову породицу. Наиме, сваки прворођени наследник био је осуђен на страшну казну да не може да препозна праву љубав онда кад је сретне. Другачије речено, да проживи живот не сазнавши шта је права срећа. У међувремену, мочвара је пресушила. Шта се после збило с русалкама, више нико и не препричава. Да ли су током зелених недеља побегле и скочиле у неки рукавац велике реке? Вероватно. Мада их је заиста тешко замислити како данас играју под водом у мутним и загађеним рекама. Ретко их ко и помиње. Као по неком договору, нико не прича о воденим вилама које се крију испод локвања. А локвањи, нимало случајно, припадају баш роду нимфи (Nymphaea)!  Ко зна колико је оних који су, забасавши међу локвање, доживели страшну казну да не препознају праву љубав. Таквих берача, нажалост, има много. Свакако познајете бар једног. Они ћутке подносе свој живот који никада није достигао праву срећу. И сад неко нека каже да у легендама нема истине! Међутим, шта је било с оним другим берачима локвања који су, уместо земаљског блага, изабрали љубав русалки? Где су они сада? Нигде се не чују! Срећни и задовољни, остали су изгледа без иједне речи! Ћуте и уживају. Препознају се само по томе што кажу да је локвањ њихов најомиљенији цвет. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 12/2/2011, 8:56 pm | |
| JUNACI KALEVALE
Vainemoinen, jedan od trojice junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, devičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lepe Aino, kojom se Veinamoinen hteo oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju sveta i da je video kako zemlja dobija svoj oblik, kako se sunce i mesec postavljaju na svoja mesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije verovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažovom. Razgnevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umesto borbe, Vainemoinen poče pevati pesmu takve snage i lepote od čega se Joukahainenove sanke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pesku. Kad je glupi izazivač video da mu je život u opasnosti, spasio se u poslednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije želela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U nameri da pobegne, otplivala je do obližnje stene i utopila se kad se stena pod njom smrvila, a ona je pala u pobesnelo more. Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti ko će obavestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medved, vuk i lisica nisu hteli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog sveta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vest, jer su mu kćeri mora zapretile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smestile kukavice koje uvek i večno pevaju o tuzi i ljubavi.
Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu severnu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga je ubiti otrovnom strelom, no umesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voleli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mesto gde će savijati svoja gnezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odneo u Pohjolu. Tamo ga je lepo dočekala Louhi, ružna stara veštica, mati Devojke sa Severa. Na zahtev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe. Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo video lepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek posle bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Devojka sa Severa ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Devojke sa Severa. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtevao je ruku Louhine kćeri. Ali devojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se hteo oženiti sa devojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uslovom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, reke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je hteo odapeti strelu, jedan slepi pastir kome se Lemminkainen pre podsmehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u reku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gde je isečen na komadiće i bačen na dno reke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grabulje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala reku da bi pronašla delove tela svoga sina. Uspela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pevanjem magijskih pesama. Opet je Lemminkainen hteo ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući. Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga **** uspe dobiti Devojku sa Severa. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je hleb u koji je stavila kamen. Kad ga je ovaj pokušao iseći, slomio je nož. Besan, on se pretvori u čopor divljih zveri i one je proždru.
Ilmarinen i Vainemoinen se sete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom srećna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila srećna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Severnu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cela priroda uzbuđeno ga je slušala . Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njene ljude pa su ratnici iz Kalevale uspeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u poteru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gde je i ostao. Vainemoinen primeti kako delovi iskidanog poklopca plivaju na površini ka obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa. Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi šta se događa. Munja udari o zemlju i padne u more gde je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u stomaku privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mesto gde je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, ščepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brest. Tako je vatra vraćena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobedio njene sinove, našao sunce i mesec i uništio gnezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vreme da ga zameni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada devojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo posle toga rodila dete. Njena gnevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dete biti ratnik doba koje dolazi. Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pevajući lepe pesme, i niko ga više nije video. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 20/2/2011, 10:18 pm | |
| MITOLOGIJA GALA
O izvornoj, predrimskoj mitologiji Gala poznato je vrlo malo, a i to su uglavnom općeniti zaključci. Iz još starije, predkeltske religije srednje i zapadne Europe preuzet je vjerojatno kult vezan za rijeke, izvore i nebeska tijela, kao i vjerovanja da su životinje i biljke rodonačelnici pojedinih rodova ili plemena. To pokazuju predkeltska imena nekih božanstava, rijeka i izvora koje su štovali Kelti, a na totemizam upućuju plemenska i osobna imena, kao Tarbeli (bikovi), Boduognatus (gavranov sin), Bronogenos (vranin sin), Dergan (sin hrasta) ili Eburones (tisovina). Kao i ostali narodi s totemističkom tradicijom, ni Kelti nisu ubijali životinje za koje su vezani imenom ili porijeklom.
Za Kelte su rijeke, jezera, stabla, pa čak i stijene, imali posebno vjersko značenje, a prisutnost božanstava osjećala se posvuda. Većina njihovih vjerovanja temeljila se na godišnjem ciklusu godišnjih doba, žetve i kretanja Sunca. Spiritualna snaga nalazi se posvuda: u krajoliku, biljnom i životinjskom svijetu. Duhovi prirode često su povezani s plodnošću zemlje i godišnjim ratarskim ciklusom. Štovani su u vrijeme sadnje, žetve ili suše i nestašice, a galski zemljoradnici koji su se oslanjali na božju volju, nudili su im žrtvene darova na za to određenim mjestima.
Povezanost Kelta s indoeuropskim stablom manifestira se čak i u njihovim kasnijim mitovima i obredima u vezi s hrastom i vjetrom, koji imaju neposredne analogije u sanskritskoj literaturi, odnosno u kultu arijskog svijeta između Inda i Irana. U to osnovno naslijeđe vjerojatno treba uključiti i poseban aspekt keltskih božanstava, a to je njihova česta trojnost – pojava s trima glavama ili trima licima ili čak s tri imena. Tri je sveti broj i u drugim indoeuropskim religijama, no točno značenje te trojnosti u Kelta nepoznato je. Trojstvo elemenata svijeta: zemlja, vatra i voda; tijelo, duša i duh; nebo, zemlja i podzemlje – konstanta su religioznih vjerovanja. Taj “primitivni” dio keltske religije nije samo najstariji nego i najdugovječniji, jer je još uvijek prepoznatljiv u pojedinim irskim legendama iz ranog srednjeg vijeka.
Kelti dugo svoje bogove nisu prikazivali u ljudskom liku, već su ih zamišljali kao duhove povezane sa šumama, rijekama, jezerima i drugim prirodnim fenomenima. Bogovi su se smjeli predstavljati samo simbolima, a njihovo antropomorfiziranje pojavilo se najvjerojatnije, kao posljedica kulturnog miješanja s mediteranskim svijetom. Izuzetak je Cernunnos (Dagda u irskoj mitologiji), često prikazivan u ljudskom obliku, no s jelenskim rogovima.
Vrlo je uočljiv regionalni karakter keltskog, pa tako i galskog štovanja bogova; od ukupno oko četiri stotine božanskih imena samo njih stotinu spominju se u izvorima više od jednom, jer ih je većina štovana samo na malim područjima. Npr. božica Sequanna štovana je samo u današnjoj francuskoj pokrajini Burgundiji, dok je drugdje bila uglavnom nepoznata. Mnoga božanstva često imaju regionalne nazive i inačice.
Uzastopne migracije Kelta iz njihovog matičnog područja oko gornjih tokova rijeka Rone, Rajne i Dunava prema zapadu, jugu i istoku Europe, bile su popraćene stalnim ratovima, ali i istodobnom asimilacijom pokorenih naroda. Najprije su osvojena područja Galije, Britanije i Iberskog (Pirinejskog) poluotoka, kao i sjeverna Italija. Kasnije su osvojili srednje Podunavlje, zauzeli sjeverni dio Balkanskog poluotoka, a nakon poraza kod Delfa 279. god. pr. Kr., osvojili su i Donje Podunavlje i dio Male Azije gdje su osnovali državu Galatiju.
U ovom razdoblju prvobitna keltska religija doživjela je znatne promjene. Starija individualizirana božanstva plodnosti njiva i stoke, vrela, rijeka i šumovitih bregova, postupno su ustupila mjesto božanstvima plemena i rata, a stalni ratni okršaji dali su bogatu građu za likove legendarnih kraljeva i junaka. Na jugu Italije, Galije i Balkanskog poluotoka Kelti su došli u dodir s grčkom, etruščanskom i ranom rimskom civilizacijom, a na Pirinejskom poluotoku te u srednjoj i jugoistočnoj Europi upoznali su se s iberskom, panonskom, ilirskom, tračkom i skitskom kulturom, koje su u njihov svijet unijele mnoge religiozne ideje.
U takvim okolnostima većina starih božanstava dobila je ratnički karakter, a najuglednije među njima postalo je ono koje brine o dobrobiti i napretku plemena. Tako je jedan od najvećih bogova, zajednički svim Keltima bio Teutates, čije je ime nastalo od riječi što označava pleme, narod; on je bog koji predvodi narod u ratu i brine za njegovu pobjedu.
Već od 4. stoljeća pr. Kr. pojavljuju se prvi likovni prikazi pojedinih galskih bogova, a na jugu Francuske pod grčkim se utjecajem počinju graditi i prva svetišta, u koja se stavljaju kipovi koji prestavljaju heroizirane pokojnike, a možda i neke bogove. Na mnogim mjestima u Francuskoj otkrivene su drvene figure u svetištima, a u naseljima maske i kamene glave (ponekad s dva lica). Kelti su glavama bogova i junaka pridavali posebne moći i vjerovali su da su sva snaga i sve natprirodne sile skoncentrirane u glavi. Zato se može govoriti o “bogu bez tijela” u keltskoj religiji i o posebnom kultu glave, odnosno lubanje. Glave protivnika ubijenih u bitci vješali su na vratove svojih konja ili na bojna kola. Neke od tih trofeja preparirali bi u ulju od cedra, a neke bi postavljali u udubljenja na ulazima u svoje kuće. Antički pisci su, nerazumijevajući njegovo pravo značenje, kult glave kod Kelta objašnjavali njihovom iznimnom okrutnošću i divljaštvom, navodeći tome brojne primjere.
S rezervom treba primiti i neke podatke antičkih pisaca o ljudskim žrtvama i kanibalizmu kod Kelta, iako je sasvim sigurno da su pojedinim bogovima kao što su Esus i Taranis, prinošene ljudske žrtve. Taj je običaj, međutim, bio vezan samo uz iznimne okolnosti i ništa češći nego kod ostalih starih naroda. Frustrirani vojskovođa poput Julija Cezara, nastojao je što je moguće više naglasiti divljaštvo svojih protivnika, nasuprot civiliziranosti rimskih legija! Kako on kaže, “Gali su bili iznimno praznovjerni. Tako su bolesnici od teških bolesti i ljudi u ratnim opasnostima, bogovima obećavali ljudske žrtve ili ih čak i činili, a u njima su sudjelovali i druidi. Oni vjeruju kako je jedini način da se očuvaju ljudski život, ponuditi drugi u zamjenu. Bila su uobičajena plemenska žrtvovanja, pri čemu bi načinili velike figure od pletenog šiblja i ispunili ih živim ljudima pa ih zapalili, tako da su žrtve izgorjele. Gali vjeruju da bogovi više vole kad im se žrtvuju osuđeni zločinci, no kad ih uzmanjka, spaljuju i nevine ljude.” I Strabon spominje da Gali tuku žrtve do smrti, a Lucan piše o žrtvovanju Teutatesu, Esusu i Taranisu.
U vrijeme rimskih osvajanja keltskih zemalja od sredine 1. stoljeća pr. Kr. pa do sredine 1. stoljeća, u Galiji je postojao panteon bogova, na čijem je čelu (prema Cezaru, u Comentarii de bello galico) bio Lugh, vrhovni bog svih Kelta, pronalazač svih obrta, zaštitnik plemena, puteva, putnika i trgovine. Cezar ga naziva imenom rimskog boga sa sličnom ulogom – Merkura. Jednako tako, s rimskim su božanstvima poistovjećena ostala galska božanstva koja navodi Cezar: Apolon, Mars, Jupiter, Minerva, Dis pater. Jupitrom vjerojatno naziva Taranisa, boga nebeskog svoda i munje, Marsom Teutatesa, a Dis paterom Sucellusa, boga vegetacije, plodnosti i smrti. Neizvjesna su prava imena bogova koje Cezar naziva Apolonom i Minervom, jer je u galskoj mitologiji više božanstava povezanih svojim ulogama sa sunčevom svjetlošću. liječenjem, umjetnošću i obrtima: Belen, Borvos, Damona, Sirona, Lugh, Brigentia.
Da su Gali u vrijeme borbi s Rimljanima imali svoju izvornu mitologiju pokazuje reljef iz Pariza na kojem su prikazani bog Esus i bik s tri gavrana (Tarvos Trigaranos), s kojim je sigurno povezivana legenda čija je kasna varijanta očuvana u mitu o Cuchulainu.
Učenja druida u Galiji nisu sačuvana, no u nekim kasnijim mitovima govori se o “stupovima svijeta” i o “Sunčevu stupu” za koje se vjerovalo da podržavaju nebo, kao i o izvorima, rijekama i jezerima koji su nastali od božjih suza ili od znoja divova i čarobnjaka. Ljude nisu stvorili bogovi, već su oni njihovi potomci. Gali su vjerovali kako potječu od Sucellusa, tj. da su došli na svijet iz Podzemlja. Čini se da je učenje druida o sudbini svijeta bilo vrlo pesimistično, jer su Kelti, pa tako i Gali, vjerovali da će jednoga dana “vatra i voda prevladati” i da će “nebo pasti na zemlju”.
Druidi su bili jedini ljudi “koji su poznavali prirodu bogova”, oni su bili posrednici i veza između svijeta ljudi i svijeta nadnaravnoga. Bili su čuvari fundamentalnih znanja i ezoterične doktrine o konceptu ljudskog svijeta i univerzuma. Druidsko učenje sadržavalo je vjerovanje da se život ne prekida smrću osobe, već se nastavlja ili u svijetu izvan svijeta smrtnika ili se pak vraća na zemlju kroz reinkarnaciju. U prvom slučaju međusobni kontakt bio je moguć samo u vrijeme noći Samhaina (1. 11.), koja je označavala kraj jedne i početak druge godine.
Cezar i Lucan pišu kako Gali drže da duše mrtvih ostaju vezane za tijelo, koje produžuje život u nekim drugim sferama. Keltsko podzemlje nije svijet turobnih sjena i mraka, već mjesto sreće, gdje buja život – slobodan i besmrtan, bez razdvaja nja dobrih od zlih. Ideje o “zemlji svjetlosti” (raju) i “zemlji bez dna” (paklu), pojavile su se sasvim kasno i to pod utjecajem rimske kulture i kršćanstva.
Sveta mjesta Gali su nazivali nemeton. Do rimskog osvajanja Galije to su bili samo sveti gajevi bez ikakvih građevina. Lucan daje iskrivljeni opis tih svetišta u gustoj šumi, s drvećem poprskanim ljudskom krvlju i vodom koja izvire iz crnih izvora. Tamo su čuvani sveto posuđe i ratni plijen. Nemetoni nisu bili dostupni običnim ljudima, no postojala su mnoga druga obredna mjesta, osobito oko posvećenih izvora, gdje su ostavljani zavjetni darovi i na koje su dolazili ljudi i iz udaljenih krajeva.
Tijekom romaniziranja keltskih zemalja postupno se sva lokalna galska božanstva povezuju s bogovima rimske religije. Kako bi se romaniziranje uspješno ostvarilo, sustavno je uništavan druidski svećenički red, a potpuno je zabranjeno i zatirano njihovo učenje. Time je rimska politika uspjela velik dio galskog naroda odvojiti od njihove tradicije. Druidi su opstali samo u potpuno zabitnim dijelovima Galije, gdje se njihova djelatnost ograničavala na niže slojeve galskog društva. Svugdje gdje je zabranjeno druidsko učenje, stara božanstva brzo su poistovjećena s rimskima, odnosno stvorena je posebna galo-rimska religija.
No kao protuteža pritisku rimske religije, naglo su počeli oživljavati arhaični elementi (kult prirode, totemizam, obožavanje drveća) koji se zaodijevaju u rimske forme i utvrđuje se njihova ikonografija. Mnoge svete životinje iz narodnih vjerovanja povezane su tada s određenim božanstvima. Tako Epona postaje božica konja, Artio, Andarta i Artaios- božanstva medvjeda, Arduinna i Moccus – božanstva divlje svinje, a Mullo je zaštitnik mazgi. Još je više božanstava nastalo personifikacijom bregova i planinskih vrhova: Garra, Poeninnus, Baeserta; drveća: Deus Robur, Fagus; toplih izvora: Nerius Luxouius, Sianna, Damona, Borvo ili rijeka: Sequanna, Matrona, Sommonia. Obogaćuje se ikonogarfija i starih božanstava, pa tako Cernunnos, stari rogati bog plodnosti i divlje prirode, okarakteriziran samo jelenskim rogovima, dobiva kesu s novcem ili žitom, koje prosipa između bika i jelena. Uz njega je često prikazivana i zmija s rogom ili ovnovskom glavom. Funkcije Cernunnosa su proširene, pa on postaje moćno htonsko božanstvo (tj. bog smrti i podzemlja).
Pored utrostručenih božanskih likova kao što su Matres, bogovi i božice s trima glavama i trima licima, božanski bik i vepar s tri roga, u galskoj religiji tog vremena česti su i božanski parovi, pa se ženska božanstva povezuju s muškima, ili prema sličnosti uloga ili prema komplementarnim snagama.
U romaniziranim krajevima Galije brzo su nastali likovi novih, galo-rimskih božanstava, redovito nazivanih rimskim imenima bogova, no suštinski vrlo različitih rimskim istoimenim bogovima, jer su u sebi ujedinjavala i snažnu keltsku tradiciju. Zanimljivo je da na vrhu tog panteona ne stoji Jupiter – vrhovni rimski bog, nego Merkur – vrhovni keltski bog Lugh, zaodjenut u ruho rimskog božanstva. Galo-rimski Lugh/Merkur nije sada samo bog trgovaca, puteva i putnika, nego i božanstvo koje brine o napretku kuće i njiva, o obrani zemlje od neprijatelja i ratnim pobjedama. Njemu u čast Gali su podizali mnoga svetišta – kvadratne građevine okružene stupovima – najčešće na vrhovima brda.
Slično su nastali likovi i ostalih galo-rimskih bogova. Jupiter je spoj Taranisa i Jupitra; Apolon sadrži brojna galska solarna i božanstva ljekovitih izvora, od kojih su najvažnija Belenus, Granus i Borvos; Silvan združuje odlike galskih Sucellusa, Sinquatisa i Eriapusa. Pod Herkulovim imenom Gali su štovali svoga boga Ogmiosa, Vulkanovim – Goibniua, Minervinim – božicu plodnosti Suleviu itd.
Od galskih mitova, tj. priča o božanstvima i junacima, nije preostalo ništa. Kod svih Kelta postojala je usmena, a ne pismena predaja, pa je tako s nestankom druidskog učenja i tradicije u Galiji i čitavom kontinentalnom keltskom svijetu, nestao i taj dio njihove kulture. Keltski religijski svjetonazor temeljio se na moralnom sustavu dobra i zla, pravoga i pogrešnoga. Vjerski ideal bio je živjeti u skladu sa svojom okolinom, prihvatiti vlastite vrline i mane, te prihvaćanje rođenja i smrti kao dijelova božanskog plana za ljude. Moralna slabost, nedostatak hrabrosti i zla djela bili su grijeh koji je mogao rezultirati božanskom kaznom. Duboko religiozni, Kelti su vjerovali da treba učiniti sve što je moguće kako bi osigurali nesmetan odlazak na drugi svijet. Ukoliko ne obave odgovarajuće obrede u odgovarajuće vrijeme, na njih će se sručiti prokletstvo. Oni koji su u tome pogriješili, kažnjavani su potpunim ignoriranjem ostalih članova zajednice. Uzrok tome bio je strah ostalih da će u dodiru s “grešnikom” i sami postati “onečišćeni”. Prema tome, bilo tko nesposoban da obavi obrede na odgovarajući, propisani način, postao bi prijetnja od koje se društvo štitilo potpuno negirajući njegovo postojanje. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 20/2/2011, 10:18 pm | |
| GLAVNA GALSKA BOŽANSTVA
Andarta, božica rata (štovana u južnoj Galiji) Aratios, bog medvjed Arduinna, božica šume i divljači, prikazivana kako jaši na divljoj svinji (štovana u Ardenima) Artio, božica plodnosti i općeg napretka zemlje (štovana u sjeveroistočnoj Galiji) Belenus, jedan od najštovanijih bogova, bog ljekovitih izvora, pastira i stoke, kasnije povezan sa Suncem i Apolonom, iako nema dokaza da su Kelti neposredno štovali Sunce. Povezan je s pastirskim životom, a možda i irskom svečanošću vatre pročišćenja – Beltaneom, koja se slavila 1. svibnja. Belisama, božica vatre Bergusia, pratiteljica Ucuentisa, zaštitnika metalurgije Borvos, bog ljekovitih izvora, kasnije povezan s Apolonom kao bogom zdravlja Brigantia, božica izvora Camulos, bog rata, štovan i u Galiji i u Britaniji Cernunnos, rogati bog plodnosti i divlje prirode, ali i smrti. Jedan je od glavnih keltskih bogova, uvijek je okružen životinjama. Često je tumačen kao Gospodar životinja, no on je i tvorac i uzimatelj života. Kao stvaralac, ponekad je prikazivan sa simboličnim falusom, a kao uzimatelj života – s toljagom. Damona, božica izvora, kasnije povezana s Apolonom Epona, božica plodnosti i kasnije, konja. Njeno ime znači “Velika kobila”, a poznata je diljem keltskog svijeta. Grannus, štovan najčešće s božicom izvora Sironom (štovan u istočnoj Galiji) Haeracura, božica zemlje i supruga boga Podzemlja (štovana u dolini Rajne) Lenus, bog rata, štovan i u Galiji i u Britaniji Loucetius, bog munja, poistovjećen s Marsom Lugh, “Svijetleći”, vrhovni bog svih Kelta, izumitelj svih umijeća i vještina, uključujući rat i liječenje, bog obrta i trgovine, povezan je sa žetvom i svetkovinom Lughnasadh. Matres (jedn. Matrona), trojno božanstvo materinstva i sve životne snage prirode, vezane su uz izvore i rijeke Moccus, bog lova, povezan s divljim svinjama Mullo, bog mazgi, kasnije jedan od Marsovih epiteta Nantosuelta, pratilja Sucellusova, povezuje se s Morigan jer joj je jedan od atributa gavran; božica rijeka Nemetona, božica svetog gaja, štovana i u Galiji i u Britaniji Ogmios, bog rječitosti i učenja u svih Kelta; vodič mrtvih, nosi toljagu i izjednačuje se s Heraklom. Prikazivan je sa sunčanim zrakama oko glave i kao starac kojeg prate sretni sljedbenici čije su uši tankim lancima vezane s njegovim jezikom. Rosmerta, božica plodnosti, povezana s podzemnim svijetom Segmo, ratnički bog, kasnije povezan s Marsom Sirona, božica izvora, kasnije povezana s Apolonom (štovana u istočnoj Galiji) Smertatius, blizak Herkulu i Ogmiju Sucellus, “Dobri toljagaš”, bog plodnosti, vegetacije i smrti, predačko božanstvo. Simbol mu je malj, a nosi i pliticu koja označava obilje. Suleviae, božica plodnosti, štovana u Galiji Taranis, “Gromovnik”, bog munje i nebeskog svoda; simboli su mu kotač i bljesak munje (štovan u Rajnskoj oblasti, Provansi, ali i u Britaniji) Tarvos Trigaranus, bog u obliku bika Teutates, bog svih keltskih plemena, bog rata | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 24/2/2011, 10:26 pm | |
| Po)nekad se, slušajući ljude, upitam jesmo li uopće svjesni ili znamo li što govorimo. Postoje izrazi (fraze) koji su zajednički svim europskim jezicima i kulturama kao baština naslijeđena iz antičke mitologije. Koji su to izrazi?
PANDORINA KUTIJA
Ko je Pandora?
PANDORA je prelijepa i prezgodna djevojka napravljena od Hefesta, božanskog kovača, na Olimpu. Bogovi su je dali za ženu Epimeteju, Prometejevom bratu. Kao „miraz“ su joj dali zatvorenu KUTIJU, ispunjenu dobrima ali svim vrstama ružnih stvari. Zašto?
Zeusova osveta. Kad je Prometej ukrao vatru bogovima i dao je ljudima, koji su se prestali bojati bogova, Zeus je odlučio malo izravnati račune i zagorčati ljudima njihov dotada brižan i sladak život.
Značenje.
Naravno da Pandora nije mogla izdržati teret znatiželje, a koja žena bi?, i odlučila je pogledati što to ima u kutiji. Kad je otvorila kutiju, odmah iz nje izletješe razne nevolje, bolesti i zla, te se raširiše svijetom. Iako je brzo zatvorila kutiju, u kutiji je ostala samo nada. Zato Pandorina kutija ima značenje opasnih darova i simbol je rasadišta zala.
Enlarge this imageReduce this image Click to see fullsize

| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 28/2/2011, 7:52 pm | |
| ВИЛЕ
Беше права благодет и срећа, родна поља и виногради, све напредно и свега доста. Стари су знали шта виле воле, а шта не могу да подносе, па су им угађали. Знали су да много воле гусле, да милују и усрећују онога ко уме лепо гудити. Кад је настао нови људски нараштај, он је виле све више вређао. Све је више гудио баје и кланарет, пастири су цео дан око вилинска стана несносно пиштали у своје писке. Виле најзад то више нису могле подносити и ... одоше за увек. Са њима и срећа народу.
Добро је по онај крај где се виле задржавају, зато што људима помажу и доносе срећу. И данас су гдегод виле по горама и водама, али од како је дошла на свет пушка и друге макине, не излазе ван.
А господариле су пространствима. Морима, језерима, рекама, изворима, шумама, пећинама, планинама, долинама, равницама... Приморкиње, водаркиње, језеркиње, бродарице, нагоркиње, планинкиње, белогрлке, пештеркиње, облакиње. У белим хаљинама или наге, гојне и снажне, дугачких златоруних коса које покривају читаво тело, витка и висока стаса, проводиле су свој чудни живот далеко од људи, на усамљеним местима, у пуној слободи. Мада су се са смртнима сретале и у многе односе ступале, увек су над њима показивале и доказивале своју надмоћ. По добру или по злу. Ко је њима мио и пријатељ био, видео је много добра и среће; виле би га могле оздравити, обогатити, помоћи у кући и пољу, поучити многом послу;удовцу би децу чувале, правом јунаку у борби помагале, заљубљенима кад у помоћ дозивају прискочиле.
Биле су правичне, али и сасвим свирепе. Осетљиве, али и опаке кад их неко случајно или намерно увреди. Неки су људи веровали да су виле по природи рђаве, други да су по природи добре и не желе зла људима. Ипак, сви су знали - могу да опросте и помогну, да запамте и казне. Ко би на њихово коло или вечеру нагазио; усудио се да их у ноге погледа и примети оно што их ружи - коњска копита или козје ноге; осетио како њихове дивне, бујне косе заударају, јер су волеле уљима и другим неким мастима да их мажу, па се још томе зачудио или насмејао; ако би за њима трагао, посматрао их или им се неким чудом успротивио - томе не би било лека.
Плаховите, какве беху, могле су се из чистог мира наљутити а онда би и поглед био довољан да устреле човека.
Сујетне, какве беху, гледале су, ако би која девојка лепотом одскакала, да је на сваки начин наруже како их не би надмашила.
Завидне, какве беху, кажњавале су оне који би се дрзнули да певају кроз њихове планине и још лепше од њих.
Рађане из росе, на некаквом чудноватом дрвету одгајане, као воћке или цветови, храњене медом, млеком, маслом и младим јагањцима, у сваке је било три срца јуначка. Снажне и јаке, ничега се и никога нису плашиле. Волеле су све што је слободно, разблудно и лепо - лепе људе, лепу децу, игру, весеље, песму. А певале су, кажу који су чули, тако мило и заносно, да срце од милине боли и од тог часа више не можеш слушати људског гласа. Својом песмом могле су потпуно да омају и од човека раде шта хоће. Крај вода, извора, на стаблима, у пећинама, па чак и у облацима беху вилинска саборишта, ту су оне певале и у колу играле до изнемоглости. Вилинско игриште могло се, нарочито на још непокошеној ливади, познати. На њему је трава увек зелена или увек утабана, а у средини место где је стајао гајдаш. Каткад би онога ко случајно набаса на њихово игриште изазивале на плесни двобој - ако би их успео да надигра, покоравале су му се, обећавале и пружале помоћ у свакој срећи и несрећи и почесто се са њим се братимиле.
Ако би вили какву доброту или услугу учинили, одмрсили им косу кад се где заплете или им начинили хлад док спавају, људи и жене заиста би им постали блиски, са њима пријатељевали, братимили се и сестримили.
Више од пријатељства, желеле су и лудовале виле за младим и лепим људима. Толико, да би понекада ухватиле и заробиле младића, па га однеле у шуму или у пећину, живеле и са њим порода имале.
Више од свега волеле су да примаме лепог, невиног и честитог момка, али су такву љубав најбрижљивије криле и строго наређивале својим љубавницима да чине исто. Овакву, слободну љубав цениле су изнад свега, а према браку, који лишава слободе осећале највећу одвратност.
Вилу је могао човек да ожени само насилно, ако би јој успео, док се купа или којом другом приликом, да украде крила и окриље. Изгубивши тако своју снагу и натприродну силу, она би постајала наизглед обична, као и све друге жене, а муж - њен господар. Наизглед само, јер вила никако обичном женом не може постати. Чим би јој крила и окриље одузели и тако је заробили, постајала би невесела, губила вољу за животом и стално чезнула за слободом. Макар се прилагодила, радила, рађала и силно волела децу своју, годинама и годинама могла је да живи и живела би са једином жељом - да се опет домогне своје моћи и оде за другарицама. Преварила би на који начин мужа да јој врати оно што је одузео, па кад се докопа крила и окриља, ништа је више није спречавало да ...лети.
Деци својој вила, напустила их или не, оставља од себе у наслеђе. Мушки вилински потомци су највећи међу јунацима, најснажнији међу људима. Женска деца најлепша. Не само своју децу, него кога год би задојила, даровала му је вила надљудску снагу, срећу и радост у свему.
Били су људи са вилама сродници по млеку, побратими, посестриме. Многи је звао мајком и помајком, а она њега сином и посинком, па су једни другима даровали љубав, пријатељство, заштиту и помоћ у свакој невољи.
Тако је било када су жене могле бити вештице и виле, када су умеле и смеле да лете, када су светом ходали јунаци, када се знало да природом не господари човек.
Виле нису вечне, многе песме помињу смрт њихову, али нису зато ишчезле. Уплашиле су се буке, струје, пушака, нових макина. Можда и нових људи. Зато не излазе.
Има и данас шума, планинских пећина, јама, извора, језера, река, мора и облака, али ретко ко виле виђа,а још их ређе тражи. Можда ће се саме појавити. Кад свет опет буде бољи. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 4/3/2011, 10:12 pm | |
| Хоори Хоори (火遠理命 или 日子穂穂手見命 Хикохоходеми) је ловио на планинама, а његов брат Ходери се бавио риболовом на морима. Једног дана они заменуше своја оруђа и Хо-ори оде да пеца, а Ходери да лови. Међутим, Хо-ори не успе ништа да ухвати, а притом и изгуби братовљеву удицу, што му Ходери не опрости. Тада, један старац помогне Хо-орију да оде у подводно краљевство и нађе удицу. Тамо он упозна прелепу кћерку Бога мора, заборави на удицу и остане у краљевству. После 3 године, најзад се сети братовљеве удице и пронађе је уз помоћ Бога мора. И Ходери му опрости. Мисли се да је Хо-ори предак царева, а Ходери предак досељеника са југа. Ходери Ходери је био бог који се бавио риболовом на морима, а његов брат Хоори је ловио на планинама. Једног дана они заменуше своја оруђа и Хо-ори оде да пеца, а Ходери да лови. Међутим, Хо-ори не успе ништа да ухвати, а притом и изгуби братовљеву удицу, што му Ходери не опрости. Тада, један старац помогне Хо-орију да оде у подводно краљевство и нађе удицу. Тамо он упозна прелепу кћерку Бога мора, заборави на удицу и остане у краљевству. После 3 године, најзад се сети братовљеве удице и пронађе је уз помоћ Бога мора. И Ходери му опрости. Мисли се да је Хо-ори предак царева, а Ходери предак досељеника са југа. Изанаки Бог Изанаки и Богиња Изанами створили су Јапанска острва као и остале Богове. Богиња Изанами умрла је од опекотина док је рађала Бога ватре. Како је Изанаки мислио да неће моћи да издржи без жене кренуо је у подземни свет за њом. Када ју је видео она му рече: "Већ сам појела храну подземног света, те не могу ићи назад са тобом. Али кад си већ ту питаћу Бога подземног света да ли могу поћи са тобом. Само ми мораш обећати једну ствар. Не покушавај да ме погледаш док се на вратим овде." Изанаки није могао да чека и пратио ју је до дворане подземног света. Тамо је видео ужасно тело своје жене пуно црва који су гмизали по њој и Бога муње. Изанаки тада поче да бежи. Искористио је огромни камен да спречи жену која је трчала за њим да га стигне. То је сада камен који раздваја подземни свет и овај свет Сусанох Због своје дивље нарави Бог Susanoh беше истеран са неба и паде на Изумо. Тамо он чу да змија са 8 глава сваке године поједе по једну девојку. Ове године жртва је требала бити Принцеза Kusinada. Susanoh се тада договори са њеним родитељима да ће је оженити ако успе да је спаси, и њени родитељи то прихвате. Пративши Сусанахове инструкције људи из села направише ограду са 8 капија, и испод сваке капије ставише канту са алкохолом. Тада, змија дође - протури 8 глава кроз 8 капија и поче да пије. Ускоро змија се напила и заспала, а тада је Сусанох сасече. Тада се Сусанох и Кусинада венчаше Amateras Amateras-Ohmikami (Богиња која светли на небесима) је највећи Јапански Бог. Она представља Сунце. Њен брат, бог Susanoh, био је зао према њој. Једном се толико наљутила на њега да се сакрила иза једног великог камена. Тада, на целом свету настане мрак. Други Богови потом планираше како да поврате светлост. Одржаше они онда велику журку испред камена где се Аматерас крила. И она их упита шта се дешава, а један Бог јој одговори да се нова велика Богиња појавила и да славе у њено име. Тада, она помери камен да би видела шта се дешава, а један од богова извуче је скроз и на свет опет дође светлост. Изанами Бог Изанаки и Богиња Изанами створили су Јапанска острва као и остале Богове. Богиња Изанами умрла је од опекотина док је рађала Бога ватре. Како је Изанаки мислио да неће моћи да издржи без жене кренуо је у подземни свет за њом. Када ју је видео она му рече: "Већ сам појела храну подземног света, те не могу ићи назад са тобом. Али кад си већ ту питаћу Бога подземног света да ли могу поћи са тобом. Само ми мораш обећати једну ствар. Не покушавај да ме погледаш док се на вратим овде." Изанаки није могао да чека и пратио ју је до дворане подземног света. Тамо је видео ужасно тело своје жене пуно црва који су гмизали по њој и Бога муње. Изанаки тада поче да бежи. Искористио је огромни камен да спречи жену која је трчала за њим да га стигне. То је сада камен који раздваја подземни свет и овај свет. Plutajući Svijet - japanski mit postanka U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuža. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice. Amaterasu - božica Sunca i plavog Neba Amaterasu je glavna božica japanske mitologije (šintoizma), a Japanci još i danas vjeruju da od Amaterasu počinje njihova carska loza i od nje vodi podrijetlo svih japanskih careva. Još i danas milijuni Japanaca početkom proljeća hrle u grad Iseu gdje se nalaze hramovi podignuti u časti Amaterasu, a Japan se još i danas rado naziva - Zemlja izlazećeg Sunca. Sada će Vam Athumanunh napisati kako je to bilo i ostalo zapisano u mitologiji drevnog Japana. Kad je bog Izanagi postao umoran od vladanja Svijetom, on pozove svoju djecu i razdijeli im svoje Nebesko kraljevstvo na slijedeći način: Susanowo dobije sva mora i oceane, Tsukuyami pripadne noćno Nebo sa Mjesecom i svim Zvijezdama, a Amaterasu dobije Sunce i plavo Nebo. Tako Amaterasu Svijetu donosi svijetlo i toplinu i zbog nje sve na zemlji raste i cvate. Susanowo postana poradi toga strašno ljubomoran na sestru Amaterasu, pa zapjeni mora, uzburka oceane i stvori oluje koje će Svijetu ubrzo donijeti nevolje. Vjetrovi su hujali zemljom i uništavali polja i stabla, te upropaštavali ljetine. Amaterasu se strašno razljuti i uznemiri, te se skloni u pećinu iz koje ne htjede nikako izaći. Bez Amaterasina svijetla i topline Svijet postane hladan i mračan, te njime zavladaju zlo i kaos. Sve to se nimalo ne dopadne drugim bogovima, pa oni na brzinu smisle kako da Amaterasu ponovno privole da izađe iz pećine. Najprije su pored ulaza u pećinu postavili čarobno ogledalo, potom na okolno drveće objesili mnoštvo dragulja i na kraju zapalili krjesove. Naposljetku, Uzume božica plesa izvede divlji i ludi ples kojemu su se grohotno smijali svi bogovi. Amaterasu je iz pećine pitala čemu se oni tako grohotno smiju, a bogovi joj u glas odgovore: 'Pronašli smo božicu sjajniju od tebe! Sada slavimo u njezinu čast.' Naravno, božica Amaterasu nije mogla odoljeti (ženska pretjerana znatiželja dakle postoji i kod božica), pa ona proviri iz pećine, te ugleda vlastiti odraz u ogledalu, što je u prvi mah zbuni. Tu Amaterasuinu zbunjenost iskoriste ostali bogovi koji zgrabe Amaterasu za zapešća i izvuku je van iz mračne pećine. Potom brzo zatvore zauvijek pećinu da se Amatersu tu više nikada ne bi skrivala. Amaterasu ponovno zauzme svoje mjesto među bogovima na Nebu, nanovo donoseći Svijetu toliku potrebitu toplinu i svijetlo novom životu na Zemlji. Nikada više Amaterasu nije otišla.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 11/3/2011, 10:14 pm | |
| Ahil
(Grč. Akhileus, lat. Achilles - sin ftijskog kralja Peleja i morske boginje Tetide, najveći ahejski junak u trojanskom ratu)
Ni jedan od sto hiljada Ahejaca, koji su pod vođstvom mikenskog kralja Agamemnona došli pod bedeme visoke Troje, nije mu bio ravan po snazi, odvažnosti, okretnosti i brzini, a ni po otvorenoj i prijatnoj ćudi i muževnoj lepoti. Obilovao je vrlinama koje krase muškarca. Sudbina mu je podarila sve osobine, samo mu je uskratila jedno: sreću. Rodio se u braku koji je njegovoj majci bio nametnut. Najpre je Tetidu hteo da uzme sam najviši bog Zevs, ali je od titana Prometeja doznao za proročanstvo da će Tetidin sin nadvisiti svog oca. Zato je u svom interesu nju udao za smrtnog čoveka. Kada joj se rodio sin, majka ga je, pričalo se, uronila u vode Stiksa, reke podzemnog sveta, tako da mu je celo telo, osim pete za koju ga je držala, pokrio nevidljiv oklop. Već kao desetogodišnji dečak golim rukama je zadavio vepra i u trku dostigao jelena. Do pune zrelosti naučio je sve što je tadašnjem junaku trebalo u životu: da se ponaša kao muškarac, da vlada oružjem, vida rane, da svira liru i peva.
Tetida je znala za proročanstvo da će njen sin biti stavljen pred izbor: dug život bez slave, ili kratak i slavan život junaka. Iako mu je želela slavu, kao majka je, svakako, davala prednost životu. Kad je saznala da ahejski kraljevi spremaju rat protiv Troje, sakrila je Ahila na ostrvu Skiru kod kralja Likomeda, gde je prerušen u ženske haljine živeo među kraljevim kćerima. Uz pomoć vrača Kalhanta kralj Agamemnon otkrio je njegovo skrovište i poslao po njega itačkog kralja Odiseja i argejskog kralja Diomeda. Prerušeni u trgovce Odisej i Diomed ušli su Likomedovu palatu i pred kraljevim kćerima rasprostrli svoju robu. Među skupocene tkanine, nakit i slične predmete, za koje se žene obično zanimaju, stavili su, kao slučajno, mač. Kad se na ugovoreni znak pred palatom začuo bojni poklič njihovih drugova i zveket oružja, sve su se devojke u strahu razbežale, ali jedna ruka je zgrabila mač. Ahil se tako otkrio i bez dugog nagovaranja obećao da će se pridružiti ahejskoj vojsci. Nije mogla da ga zaustavi ni Likomedova kći Dejdamija, koja je očekivala njegovo dete, ni izgledi na dugu i sretnu vladavinu u domovini. Ahil je izabrao nadu u slavu. U luku Aulidu, u kojoj su se skupili ahejski brodovi pred pohod na Troju, Ahil je doveo pet hiljada junaka, jezgra kojih su bili hrabri Mirmidonci. Njegov otac Pelej, koji zbog starosti nije mogao da učestvuje u ratu, dao mu je svoj oklop, veliko koplje od tvrdog jasena i bojna kola s besmrtnim konjima. To su bili pokloni koje je kao svadbeni dar dobio od bogova kada se venčao sa Tetidom. Ahil je znao da ih iskoristi. Devet godina je ratovao na bojnom polju pod Trojom i osvojio dvadeset i tri grada u njenoj okolini. Samom svojom pojavom izazivao je u redovima Trojanaca grozu i strah. Ahejska vojska i sve vojskovođe cenili su ga kao najhrabrijeg i najuspešnijeg ratnika - osim vrhovnog zapovednika, Agamemnona.
Agamemnon je, naime, na Ahila bio ljubomoran. Bio je, doduše, moćan kralj i sposoban ratnik, ali ne i tako velik čovek da bi oprostio podređenom koji ga nadvisuje zaslugama i popularnošću. Dugo je skrivao svoje neprijateljstvo, ali jednom prilikom nije uspeo da se savlada: izazvao je svađu koja je gotovo dovela do propasti ahejske vojske.
Bilo je to početkom desete godine rata, kad je u ahejskom taboru zavladalo duboko nezadovoljstvo zbog beskrajnog odugovlačenja rata. Vojnici su želeli da se vrate kućama, a vojskovođe su izgubile nadu da će osvajanjem Troje steći slavu i domoći se bogatog plena. Ahil je sa svojim Mirmidoncima krenuo u susedno kraljevtsvo da pribavi hranu i plen koji bi vojnicima podigao moral i razbio malodušnost. Među zarobljenicima doveo je i kćer Apolonovog sveštenika Hrisa. Pri deobi plena devojka je pripala Agamemnonu. Ahil nije imao ništa protiv toga jer nije žudeo za njom. Voleo je lepu Briseidu, koju je zarobio u jednom od svojih prethodnih pohoda. Ali nedugo posle toga pojavio se u ahejskom taboru Hriseidin otac Hris i, poželevši Ahejcima skoru pobedu, zamolio Agamemnona da mu vrati kćer, naravno uz veliku otkupninu. Ahejcima se dopala sveštenikova ponuda, ali je protiv toga ustao Agamemnon: da mu se, navodno, devojka sviđa, da je neće dati ni za šta na svetu i neka se Hris vrati odakle je i došao. Sveštenik je otišao, ali je zamolio Apolona da ga osveti. Uslišivši njegovu molbu, Apolon je sišao sa Olimpa i strelama iz svog srebrnog luka počeo da seje kugu po ahejskom taboru. Vojnici su umirali, ali Agamemnon nije preduzeo ništa da umiri gnevnog boga. Kad je stanje u vojsci postalo nepodnošljivo, Ahil je odlučio da stupi u akciju: sazvao je vojsku u skupštinu da se dogovore šta da rade. Agamemnon se osetio uvređenim zbog Ahilovog mešanja i naumio je da mu se osveti. Kad je vrač Kalhant objavio u skupštini da se Apolon može umiriti jedino vraćanjem Hrisove kćeri, naravno bez otkupnine i uz izvinjenje, Agamemnon se okomio na njega i pritom grubo napao i Ahila koji ga je branio. Posle nečuvenih uvreda, kojima je pred celom vojskom osramotio Ahilovu čast, izjavio je na kraju da će se u interesu vojske odreći Hriseide, ali da će kao naknadu za nju izabrati robinju jednog vojskovođe - i izabrao je Ahilovu miljenicu Briseidu.
Ahil se disciplinovano pokorio odluci vrhovnog zapovednika, ali se zakleo da neće ratovati sve dok ga Agamemnon za to ne zamoli i ne pruži mu zadovoljenje pred celom ahejskom vojskom. Uputio se na morsku obalu, pozvao iz morskih dubina svoju majku i zamolio je da se zauzme za njega kod najvišeg boga. Zevs neka pomogne Trojancima da potisnu ahejsku vojsku, kako bi Agamemnon shvatio da bez Ahila ne moze da ratuje i došao kod njega sa izvinjenjem i molbom. Tetida je prenela sinovljevu molbu, i najviši bog joj je udovoljio. Zabranio je bogovima da učestvuju u borbi i podstakao Hektora, vođu Trojanaca, da iskoristi Ahilov izostanak iz borbe i potisne Ahejce sve do mora. U isto vreme Agamemnonu je poslao varljiv san da ga, uprkos slabljenju njegovih snaga, podstakne u napad. Iako su se Ahejci hrabro borili, morali su da odstupe. Trojanci se, posle nove bitke, čak nisu ni povukli iza gradskih bedema, nego su prenoćili na ravnici pred samim ahejskim taborom, kako bi ga sutradan uništili nezadrživim jurišem. Kad su se Ahejci našli u škripcu, Agamemnon je Ahilu poslao izaslanike s porukom da žali sto ga je uvredio, da mu vraća Briseidu i povrh toga daje još sedam drugih devojaka i bogate darove, samo da prestane da se ljuti i vrati se u borbu. Ali Ahil je u svojoj srdžbi prevršio meru. Odbio je Agamemnonov predlog i izjavio da neće ratovati sve dok Hektor ne napadne njegov tabor. Ali do toga neće doći jer će se on sa vojskom vratiti u rodnu Ftiju.
Katastrofa je izgledala neizbežna. Trojanci su u jutarnjem napadu potisnuli ahejski bojni red, srušili bedem koji je branio ahejski tabor, a Hektor se čak probio do lađa s namerom da ih zapali i tako onemogući Ahejcima da se spasu bekstvom. U tom času Ahilu je pristupio Patroklo, njegov najdraži prijatelj, i zamolio ga da mu pozajmi svoj oklop i dozvoli da pomogne drugovima u času teskog iskušenja. Kad Trojanci ugledaju Ahilovo oružje, pomisliće da je protiv njih krenuo sam Ahil pa će se u strahu pred njim povući. Ahil se za trenutak kolebao, ali ugledavši vatru koju je Hektor bacio na jednu ahejsku lađu, odmah je ispunio Patroklovu molbu. Osim oklopa dao mu je i svu svoju vojsku. Patroklo se brzinom munje bacio na Trojance i lukavstvo je uspelo. Misleći da pred sobom imaju Ahila, Trojanci su počeli da se povlače u opštoj pometnji. Ugasivši vatru, Patroklo je udario na Trojance koji su se povlačili, goneći ih prema bedemima. Ali tada je neprijatelj uvideo da je prevaren jer se Patroklo nije usudio da u boj ponese Ahilovo teško koplje. Suprotstavili su se Patroklu, a kopljanik Euforb, uz pomoć boga Apolona, smrtno ga je ranio a Hektor zatim probo kopljem.
Doznavši da mu je poginuo najbolji prijatelj, Ahil je udario u strašno naricanje. Njegovi drugovi su mislili da će u očajanju zabiti sebi mač u grlo. Zaboravivši istog časa sve uvrede, hteo je da se baci u borbu i osveti Patrokla, ali njegov oklop je bio u rukama pobedničkog Hektora. Zato je Ahil zamolio majku Tetidu da mu nabavi drugi. Napravio mu ga je, na njenu molbu, sam oružar bogova Hefest za samo jednu noć. Nad Patroklovim mrtvim telom, koje su Ahejci posle strašnog krvoprolića oteli Trojancima, Ahil se zakleo da će se ljuto osvetiti Hektoru. Pomirio se s Agamemnonom, koji je pred celom vojskom priznao svoju krivicu i vratio mu Briseidu i u prvoj bici posle Patroklove smrti ubio Hektora.
Bila je to nemilosrdna borba. Ahil je trazio Hektora u bojnim redovima i tri puta ga našao, ali ga je svaki put spazio Apolon, veran braniocima Troje. Obuzet strašnim besom, Ahil je raspršio trojanski bojni red, uništio deo vojske, a ostatak prisilio da se skloni iza bedema. Kad su se zatvorila ogromna Skejska vrata, pred njima je čekao Hektor: izazvao je Ahila na dvoboj da bi spasio svoju čast i čast svoje vojske. Predložio je da pobednik ostavi telo palog svojim drugovima, kako bi mogli da ga dostojno sahrane. Ali Ahil je prihvatio samo izazov na dvoboj i bacio se na Hektora kao orao na zeca. Uprkos svojoj snazi, Hektor se dao u beg. U trci da spasi goli život triput je optrčao visoke trojanske bedeme, ali se na kraju zaustavio na nagovor boginje Atene, koja je Trojancima želela propast. Ukrstio je svoje oružje s Ahilom u dvoboju na život i smrt, nad kojim su se užasnuli čak i bogovi, i pao proboden Ahilovim kopljem.
Pobednik Ahil vezao je mrtvog Hektora za svoja borna kola, tri puta je na njima obišao trojanske bedeme i dovukao leš u ahejski tabor da ga baci na milost i nemilost ahejskim psima. Ali bogovi nisu dozvolili da se skrnavi leš hrabrog Hektora. Zevs je naredio Tetidi da obuzda svog sina. Ona je to učinila i utišala njegovu jarost. Kad je zatim pod plaštom noći u Ahilov toranj došao stari trojanski kralj Prijam da iskupi leš svoga sina, Ahil mu ga je predao ganut njegovom sudbinom. Potom je na dvanaest dana obustavio borbe da bi Trojanci mogli dostojno da sahrane svog mrtvog vođu. Pobedio je ne samo neprijatelja u borbi nego i svoju strast. Dokazao je ne samo da je heroj nego i nešto više - čovek.
Ali Ahilu nije bilo suđeno da doživi pad Prijamovog grada, i sam je pao ubrzo nakon Hektora. Pobedio je još i ubio kraljicu Amazonki Pentezileju, koja je sa svojom ženskom vojskom pritekla u pomoć Troji, a ubio je u dvoboju i novog vrhovnog zapovednika trojanske vojske, kralja Memnona iz daleke Etiopije. Ali kad je posle njegove pogibije hteo da provali kroz otvorena Skejska vrata u grad, na put mu je stao sam bog Apolon. Ahil mu je doviknuo da mu se skloni s puta jer će ga inače probosti kopljem. Apolon ga je poslušao, ali samo da mu se osveti zbog nanete uvrede. Uspeo se na trojanske bedeme, potražio u bojnoj vrevi Prijamovog sina Parisa i pozvao ga da napne svoj luk i strelu nanišani na Ahila. Paris se nije dao dva puta nagovarati, i Apolon je uputio njegovu strelu pravo u Ahilovu petu koja nije bila zaštićena oklopom. Bojnu viku nadjačao je jedini krik užasa - Ahil je pao kao Sunce oboreno s nebeskog svoda i zemlja se pod njim zatresla da su popucali trojanski bedemi. Ali odmah nakon toga Ahil je ustao i istrgnuo strelu iz pete. Medjutim, kuke na njenom vrhu iščupale su mu iz noge veliki komad mesa, rastrgle žile i iz rane je šiknuo jak mlaz krvi. Kada je Ahil osetio da s krvlju gubi snagu, a s njom i život, kriknuo je očajno, strašnom kletvom prokleo Apolona i Troju i ispustio dušu. Za Ahilovo telo se razbuktala ogorčena bitka. Na kraju su ga Ahejci oteli iz trojanskih ruku i svečano sahranili na visokoj lomači koju je zapalio sam bog Hefest. Zatim su njegov pepeo pomešali s pepelom Patrokla i nad njihovim zajedničkim grobom podigli visok nadgrobni spomenik od gline da bi stalno podsećao svet na slavu dvojice junaka. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 16/3/2011, 9:37 pm | |
| Tulugaukuk, otac Gavran Sjeverna Amerika: eskimski mit U početku bijaše samo tama, a u tami je sjedio gavran, malen i slab. No, bilo mu je ružno sjediti tako sam, u mraku i u tišini, a još k tome i bez ikakva posla. Stoga gavran, kako je još bio premlad za let, poče skakutati i skakutaše svuda naokolo, a za njim su, nakon svakoga njegova skoka, nastajale planine, šume, rijeke i potočići. Gavran zapanjeno promatraše tu divotu, uopće ne shvaćajući da je sve to zapravo sam stvorio, već je išao sve dalje i dalje. Stigavši tako u jednom času do kraja neba, nađe se pred strašnim bezdanom. Uplaši se da će pasti pa raširi krila i u tom trenu osjeti da su mu krila porasla i ojačala te ga s lakoćom drže u zraku. Tada spoznade da je on zapravo Tulugaukuk, otac Gavran. U letu se strmoglavi u ponor i spusti se do njegova dna, a dno je ponora još vuijek bilo tamno i prazno. Tada Gavran i tu načini iste stvari koje je bio načinio u visinama pa svijet ovdje dolje nazva zemljom, a svijet tamo gore nazva nebom. Potom Gavran uze neki kamen što svjetlucaše u mraku i baci ga uvis, prema nebu. Kamen se smjesta pretvori u sunce koje obasjavaše sve što postoji. Jednoga dana, dok je obilazio svijet i divio se svojemu djelu, ugleda veliku stabljiku graška, višu od drveta, a na njoj su rasle ogromne mahune. Gavran iznenađeno zastade, a na stabljici se graška najednom otvori jedna mahuna i iz nje izađe… čovjek! Gavran koji do tada nikada nije vidio takva stvora, odskoči natrag. No, i čovjek se uplaši jer još nikada nije bio vidio gavrana. Pribravši se malo od iznenađenja, Gavran upita čovjeka: »Jesi li gladan?« Čovjek bijaše gladan, i to silno. Gavran mu tada pokaza jedan grm i reče: »Jedi bobice s ovoga grma!« Čovjek se prihvati posla i sve ih pojede, no od toga još više ogladni. Tada Gavran uze glinu i od nje načini mošusne bivole i sobove koji smjesta stadoše juriti prerijom. Potom čovjeku dade luk i strijele kojima će loviti, ali ga upozori: »Smiješ ubiti samo onoliko životinja koliko ti je potrebno da preživiš. Inače će ih nestati i ti ćeš ponovno biti gladan.« Čovjek poštovaše životinje koje je bio stvorio Gavran, a one su mu bile prijatelji. Prođoše mnoge godine. Ljudi postadoše pohlepni pa stadoše ubijati sve više i više životinja. Gavran je to neko vrijeme s negodovanjem promatrao, a onda odleti u preriju na nebu i više se nikada ne vrati na zemlju. Jednoga dana, kada se ljudi ponovno sprijatelje s bivolima i sobovima, Gavran će se vratiti.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 19/3/2011, 8:57 pm | |
| Africka mitologija
Nakada davno prije, jako jako davno, pod Nebom postojala je jedino voda, a božica Olokun bijaše vladarica dubokog vodenog i beskrajnog prostranstva. Onda Olodumare, vladar Neba i glavni među bogovima, pošalje boga Obatalu da na tom vodenom beskraju stvori Zemlju. Olokun se strašno razbjesni jer joj Olodumare nije ništa rekao o svom naumu, a kamoli da je od nje zatražio dopuštenje za ometanje njezinog posjeda. Olokun bijesna poviče prema Nebu ne bi li dozvala Olodumara: 'Zbog čega bi ti bio vrhovni vladar svima? Siđi dolje i ja ću ti pokazati da sam sposobnija i jača od tebe!' Olodumare se samo glasno nasmijao i poručio: 'Ne mogu mene pobijediti takve kao što si ti! No, poslat ću ti svog glasnika koji će te pobijediti.' Olodumare pošalje kameleona pred Olokun koja ga dočeka obučena u prekrasnu opravu plave boje vodenih dubina. No, nemalo se iznenadi kada je i kameleon imao opravu isto takove boje. Olokun ga zamoli da se opet nađu sutradan kada ona obuče opravu nježne boje ružičaste školjke. No, kameleon je imao isto takovu boju. Olokun pokuša još jedanput, pa obuče opravu boje jarko crvenog koralja, no, kameleon je došao opet u istoj boji. Napokon božica Olokun prizna svoj poraz govoreći: 'Ako je Olodumarev glasnika tako izvanredan, koliko je tek onda Olodumare onda veličanstven. Uistinu je zavrijedio da vlada svima nama!'
Aido Hvedo - Dugina zmija zapadno afričkog plemena Fon
Prema mitološkim pričama o nastanku Svijeta zapadno afričkog plemena Fon, Svijet je stvorio jedan bog imena Nana Buluku. Tako je Nana Buluku , koji nije ni muško ni žensko, rodio par blizanaca, Mavu i Lisa. Kasnije su Mava i Lisa oblikovali Svijet i oni njime još i danas vladaju uz pomoć svojih četrnaestero djece, Volduima, nižih božanstava. Mavu je Mjesec i ona živi na zapadu, te je njezino vrijeme Noć. Liso je Sunce i živi na istoku, te je njegovo vrijeme Dan. U početku, prije nego je Mavu imala djece, postojala je dugina zmija Aido Hvedo koja je stvorena da služi Nani Bulukuu. Zmija Aido Hvedo posvuda je nosila tvorca u ustima. Kako su rijeke pratile duginu zmiju, one još i danas vijugaju, a kako su planine pratile opet duginu zmiju one se još i danas uzdižu i spuštaju. Kopamo li u planini dovoljno duboko pronaći ćemo razna bogatstva koja je tvorac ostavljao u početku stvaranja, na mjestima gdje bi se dugina zmija umorila, te stala da se otpočine. Međutim, kad je Nana Buluku završio posao stvaranja, posta mu jasno da Zemlja nikako neće moći nositi sav teret stvorenih stvari i bića. Da se Zemlja ne bi prevrnula, Nana Buluku zapovijedi duginoj zmiji da se ona smota i postavi se ispod zemlje kao oslonac (podložak koji ljudi stavljaju na glavu kada nose težak teret). Kako Aido Hvedo nije podnosila vrućinu , tvorac joj načini ocean da bi se u njemu hladila. Tako još i danas u oceanu živi Aido Hvedo sa svojim repom u ustima. Premda vode oceana hlade Aido Hvedo, ona se ponekad pomakne ne bi li se udobnije smjestila pod teškim teretom, a tada se na Zemlji događaju potresi. Kako se Aido Hvedo hrani samo željeznim šipkama, tvorac Nana Buluku zapovjedio je crvenim majmunima, koji žive u dubini oceana, da stalno kuju željezo i njime hrane Aido Hvedo. Na kraju će jednom majmunima ponestati rudače za kovinu, pa će zmija Aido Hvedo biti gladna. Nakon nekoga vremena ona će stati jesti vlastiti rep. Teret koji nosi zmija Aido Hvedo prevrnut će se u more. Eto, tako će opet nastati Opći potop i kraj Zemaljske civilizacije, ispričan kroz mitološku priču zapadnoafričkog plemena Fon. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 21/3/2011, 9:07 pm | |
| Gluskap i izvorski zmaj Sjeverna Amerika: algonkinski mit Gluskap je dobri duh i vrač koji može izvesti sve što mu se prohtije. Nikada ne stari, pa čak i danas živi- – tko zna u kojem dijelu svijeta. U davna je vremena Gluskap sagradio selo u kojem su ljudi sretno živjeli. Jednoga dana, međutim, iz obližnjega vrela prestade izvirati voda, već je umjesto vode odande izlazio nekakav smrdljivi mulj. Budući da se selo moglo opskrbljivati vodom jedino na tome mjestu, poglavice sazvaše vijeće na kojem zaključiše da treba poslati jednog ratnika u izvidnicu ne bi li otkrio što se dogodilo. Nakon dugoga puta, izviđač stiže do sela u kojem su živjeli stvorovi nalik na ljude, no s plovkama na rukama i nogama, a glave im bijahu kao u žaba. U blizini je tekao potočić čija je voda, doduše, smrdjela, no izviđač, koji bijaše silno ožednio, zamoli ljude-žabe za malo vode. »Ne smijemo ti dopustiti da piješ iz tog potoka«, odvratiše mu oni. »Za dozvolu moraš zamoliti našega poglavicu. Kreneš li uz potok, naći ćeš ga pokraj izvora.« Izviđač posluša i pođe, no kada je stigao do izvora, ustrašeno zastade. Poglavica je bio golemi zmaj čiji je trbuh ispunjao cijelu dolinu, a usta mu bijahu velika poput kakve pećine i protezahu se od uha do uha. I ne samo to! Cijelo mu tijelo prekrivahu rožnate kreste, velike kao planina. Noge su čudovišta bile uronjene u golemu lokvu u koju bijaše skupilo svu vodu iz doline pa je sada gacalo po njoj. Izviđač zatraži od zmaja da vrati vodu u njegovo selo jer će inače svi njegovi stanovnici pomrijeti od žeđi. No, zmaj odvrati: »Baš me briga hoće li stanovnici tvojega sela pomrijeti od žeđi! Zadržat ću za sebe svu ovu vodu! Svu vodu! Svu! Svu!«Onda, prije nego je izviđač uspio nešto izustiti, neman dodade: »Pojeo sam već na tisuće ljudi, a sada ću i tebe proždrijeti!« Na ove se riječi izviđač izbezumi od straha pa pobježe davši petama vjetra. Vrativši se u selo, ispriča što je doživio pa svi udariše u plač i kuknjavu. Čuvši njihove žalosne povike, Gluskap odluči da se umiješa. Oboji cijelo tijelo ratnim bojama, protegnu se dok nije narastao visok poput stabla, a glavu okiti perjanicom od stotinu bijelih i stotinu crnih orlovih pera. Zatim ispusti svoj bojni poklič od kojega zadrhta zemlja. Pođe do jedne planine i udarcem je šake rascijepi nadvoje, a onda iz njezine utrobe izvuče velik i oštar komad kremena koji namjeravaše upotrijebiti umjesto bodeža. Tako se naoružavši, Gluskap se otputi do zmajeva izvora. Sa svakim korakom što bi ga načinio, doline odjekivahu gromoglasnom tutnjavom koja se čula po cijelome svijetu. Stanovnici onoga sela shvatiše da im Gluskap dolazi u pomoć te stadoše klicati od veselja. Došavši pred zmaja, Gluskap mu se obrati: »Mojem je narodu potrebna čista voda.« No, zmaj odvrati: »Baš mene briga za tvoj narod! Zadržat ću za sebe svu ovu vodu! Svu vodu! Svu! Svu!« Gluskap na to uzviknu: »Ti, gadna njuško, kojoj se mozak raskvasio od blata! Sad ćemo vidjeti kome pripada ta voda!« Zametnu se veličanstven dvoboj u kojem dvojica boraca izgaziše čitave šume, cijele planine sravniše sa zemljom, a iz močvare stalno dopirahu vatra i dim. Zmaj pokušavaše proždrijeti Gluskapa, no junak se protegnu pa još više naraste te bijaše tako velik da ga čak ni zmaj svojim pregolemim raljama nije mogao pograbiti. Naposljetku Gluskap potegnu kremeni nož iza pojasa i zabi ga u nabreklu zmajevu trbušinu. Na mjestu gdje ga je ubo silovito izbi rijeka koja poteče prema selu. »E, baš ova voda treba mojem narodu!« uskliknu Gluskap, a onda raširi šaku te ona postade golema, golema… Tada pograbi čudovište i tako ga čvrsto stisnu da se zmaj stade smanjivati, pa kada više nije bio veći od žabe, baci ga u močvaru. Otada zmaj živi u močvari, a koža mu je još uvijek sva smežurana – toliko ga je Gluskap bio snažno stisnuo! Gluskap se vrati kući, a stanovnici sela zauvijek uživahu u svježoj i bistroj pitkoj vodi.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 24/3/2011, 10:27 am | |
| Konj, ta prekrasna i zadivljujuća životinja s pravom bi mogla nositi naslov čovjekovog najboljeg prijatelja. Svaka ljudska zajednica koja je upoznala konja ostala je zapanjena božanstvenošću ove životinje osjećajući pred njom strahopoštovanje i poniznost. Čak i onda kada su ljudi uspjeli ukrotiti tu veličanstvenu životinju, zadržali su ove osjećaje dodajući im još i osjećaje privrženosti i prijateljstva. Stoga ne čudi činjenica da konj od najranijih dana zauzima jedno od najvažnijih mjesta u ljudskoj religiji i umjetnosti.
Simbolika konja je vrlo složena i u određenim točkama ne baš jasno definirana. Eliade u njemu vidi životinju povezanu s pogrebnim obredima i htoničkim kultovima, Martens Stienon ga smatra simbolom kružnog toka svijeta pojava, a Diel zaključuje da konj predstavlja žestoku žudnju i instinkte. Za drevne Indoeuropljane pastuh je simbolizirao moć ratnika, kralja i snažnog muškarca. Dodavanjem krila konju simbolika postaje još složenija. Najpoznatiji krilati konj u religiji i umjetnosti je Pegaz, čudesni božanski konj grčke mitologije.
Značenje imena Pegaz (Πηγος) još uvijek nije razjašnjeno. Prevladava mišljenje da znači “jak, moćan” (πηγος), ali se povezuje i s grčkom riječju πηγη (izvor) jer je Pegaz došao na svijet na izvoru Okeana. Ova druga pretpostavka se smatra pogrešnim narodnim tumačenjem. Osim ovih, spominju se još neka značenja kao bijel ili crn. Ni porijeklo lika krilatog konja nije utvrđeno. Općenito se prihvaća da krilati konj, kao i druga krilata mitska bića (grifoni, sfinge), potječe s istoka. U babilonsko-asirskoj umjetnosti susrećemo prikaze krilatog konja iz čijeg se lika najvjerojatnije razvija lik Pegaza. Prikaz krilatog konja je najvjerojatnije iz Asirije, kroz prednjoazijske kulture, u brojnim orijentaliziranim varijantama posredstvom Feničana došao do Grčke. Suprotno tome Milchöfer smatra da je konj s krilima izvorna i najstarija tvorevina grčke tehnike, odnosno da je krilati konj, kojeg ne poznaju ni mikenska ni egipatska umjetnost, indoeuropskog podrijetla. Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da je domovina Pegaza na istoku. Domovina Pegaza je najvjerojatnije na sjeveru Peloponeza, točnije, u Korintu. Spomenici koji predstavljaju Pegaza govore u prilog toj tvrdnji. Pegaz i krilati konj dva su paralelna motiva koja se približavaju i isprepliću još od početka subgeometrijskog razdoblja. Prilikom prodora lika krilatog konja na umjetničkim izrađevinama feničkih trgovaca dolazi do miješanja i uspoređivanja tih prikaza s narodnim predajama.
Pegaz u grčkom mitu
Najstarija Heziodova verzija Pegazovog rođenja (Postanak bogova) govori da je nastao vezom Posejdona i Meduze na livadi među proljetnim cvijećem. U tom mitu su i Posejdon i Meduza u konjskom obliku, a ona ga je rodila prirodnim putem. Nasuprot Heziodu, Publije Ovidije Nazon u svojim “Metamorfozama” pjeva da je Posjedon u ptičjem obliku obljubio Meduzu u hramu božice Atene. Ipak, najslavniji i najpoznatiji je mit o Pegazovu rođenju iz Meduzina tijela. Prema tom mitu, Serifski kralj Polidekt želeći oženiti Perzejevu majku Danaju i osloboditi se Perzeja, pošalje ovoga da mu donese glavu Gorgone Meduze. Nakon potrage Perzej nađe Meduzu kako spava sa sestrama i gledajući njezin odraz u štitu koji mu je dala Atena odrubi joj glavu zakrivljenim mačem, zvanim harpe, darom Hermovim. U tom trenutku iz Meduzina tijela iskočiše krilati konj Pegaz i Hrizaor, div sa zlatnim mačem. Druga verzija tog mita je da Pegaz nije iskočio iz Meduzina tijela, već se rodio iz njezine krvi. Bilo je autora koji su smatrali da Meduza nije Pegazova majka. Tako je Fest u svom djelu “Hippius” njegovom majkom imenovao određenu Pegazis, dok je prema Potteru Pegaz sin Eoje, Zore.
Pegaz se najčešće javlja uz Belerofonta. Iz brojnih varijacija se vidi da se radi o vrlo starom mitu. Najstariju verziju mita o Belerofontu donosi Homer u šestom pjevanju “Ilijade” u kojem Glauk, Hipolohov sin, govori Diomedu o svojem porijeklu. U dijelu govora koji se odnosi na Belerofonta i njegova djela nigdje se ne spominje Pegaz ili krilati konj, već samo junak koji je ubio Himeru znakovima poslušan božjim. (Homer, Il. VI, 183) Postavlja se pitanje Homerovog nespominjanja Pegaza. Moguće da je Belerofont bio povezan s Pegazom, ali Homer vjerojatno nije bio upoznat s tom verzijom koja je možda imala samo lokalni karakter, ili je Pegaz zaboravljen u likijskim mitovima. Drugi smatraju da je Pegazova pomoć zanemarena kao nešto što se podrazumijeva jer je za Glaukovo pripovijedanje bitno samo ono što se neposredno odnosi na Belerofonta. Indirektno prisustvo Pegaza u mitu vidi se u stihovima II. VI, 183 i VI, 200. Iako ga Homer ne spominje, to ne znači da Pegaz već u to vrijeme nije dio mitologije, pogotovo ako se u obzir uzme da u vrijeme Hezioda koji ga prvi spominje, Pegaz već ima panhelensko značenje. Iz Hezioda bi se pak moglo zaključiti da odmah po rođenju Pegas poletje, pa zemlju napustivši, majku ovaca, / Stiže med besmrtnike te živi na Zeusovu dvoru. / Ondje on nosi grom i munju mudrom Zeusu. (Heziod, Postanak bogova, 284-286) Međutim, kasnije verzije mita ne slažu se u potpunosti niti s jednim od ovih izvora. Belerofont i Pegaz
Belerofont, sin Glauka i unuk Sizifa, slučajno je ubio svoga brata ili nekog drugog korintskog plemića te je morao pobjeći iz Korinta. Bježi u Tirint gdje ga je primio i očistio od grijeha kralj Pret. Pretova žena se zaljubi u Belerofonta i ne mogavši ga privoljeti svojim pohotnim željama, lažno ga optuži pred svojim mužem da ju je pokušao obljubiti. Taj dio mita je gotovo identičan s biblijskom pričom o Josipu, sinu Jakovljevu, kojeg je pokušala zavesti žena visokog egipatskog dvorjanina Potifara, što nam ukazuje na raširenost i starost tog motiva u mitologiji. Pret, bijesan zbog toga, ali bojeći se ubiti Belerofonta, posla ga u Likiju s pismom svom tastu u kojemu ovome poručuje da ubije Belerofonta. U ovom dijelu mita vidimo još jednu sličnost s Biblijom. U Drugoj knjizi o Samuelu kralj David šalje svoga časnika Uriju Hetita (s pismom u kojem traži njegovu smrt) na ratište. Nakon devet dana gozbe, likijski kralj Jobat, pročita poruku svoga zeta Preta i, bojeći se ubiti gosta, odluči poslati Belerofonta da ubije Himeru koja bijaše roda božanskog, a ne čovječjeg,/ Naprvo lav, ostragu zmaj, u sredini pak koza,/ Strašnu je rigala silu iz sebe žarkoga ognja. (Homer, Ilijada, VI, 180-182) Himeru se moglo pobijediti samo iz zraka pa je Belerofont trebao Pegazovu pomoć. Postoji više verzija o tome kako je Belerofont ukrotio Pegaza. Neki antički izvori navode da je Belerofont, prije svog bijega iz Korinta, uhvatio Pegaza dok je pio vodu s izvora Pirene na Akrokorintu i to bez ikakve božanske pomoći. Drugi pak navode da je Pegaza Belerofontu poklonio njegov stvarni otac, Posejdon Damej (Krotitelj). Prema mitu koji se pričao u korintskom svetištu Atene Halinitide, Atene od uzda, Atena je bila ta koja je ulovila Pegaza, zauzdala ga i predala Belerofontu. Najraširenija verzija je ona koju je Pindar opjevao u svojoj XIII olimpijskoj odi, a koju je spjevao u čast Ksenofonta Korinćanina, pobjednika u trčanju i petoboju. Tu on pjeva kako je Belerofont pretrpio mnoge jade pokušavajući ukrotiti Pegaza prije nego što mu se Atena Palada u snu javila i rekla:
“Zar spavaš, kralju Eolida? Čudotvorne evo ti uzde! Pokaži je ocu pučine i tovnog bika njemu ko žrtvu prikaži!”
(Pindar, Ode, O. XIII, 82-86)
Nakon tih riječi Belerofont se probudi i potraži vrača Polijida te mu ispriča kako je prema njegovoj uputi spavao svake noći u blizini oltara božice te kako mu se u snu ona ukazala i dala zlatne uzde. Vrač mu naredi da posluša san, a kad bude Posejdonu prinosio žrtvu neka podigne žrtvenik i Ateni, zaštitnici konja. Ukrotivši Pegaza čudotvornim uzdama, Belerofont je sa sjevera iz pustinja hladnih / napao vojsku lukonosnih žena, / pa ubio Himeru, što oganj je rigala / i pobio Solime. (Pindar, Ode, O. XIII, 108-?). Belerofont je Himeru svladao iz zraka, jašući na Pegazu. Pošto ju je izrešetao strijelama, ubacio joj je u čeljust komad olova pričvršćen na vrh koplja koji se pod vrelinom njenog daha otopio i spalio joj vitalne organe. Na sličan način je pobijedio i ratoborne Solime i njihove saveznice Amazonke - na njih je bacao velike komade kamenja iz zraka.
Belerofont je navukao na sebe bijes bogova pokušavajući se, u naletu oholosti, nošen krilima svoga konja, uspeti na Olimp do obitavališta bogova. Prema prvoj verziji Pegaz je sam zbacio Belerofonta, dok je prema kasnijoj pad izazvao Zeus poslavši obada da ubode Pegaza. Prema najmlađoj verziji Belerofont je pao s Pegaza zbog straha od visine. Homer sljedećim riječima opisuje Belerofontov kraj:
Al kad omrznu i on vjekovitim bozima svima, Stane lutati sam po ravnici Alejskoj dušu Grizući svoju, od staza bježeći ljuskih po strani.
(Homer, Ilijada, VI, 200-202)
Homer govori da je Belerofont omrznuo bogovima mada im je ranije bio mio. Neki tim stihom (Il., VI, 200) žele dokazati da je Homer znao za Belerofontov pokušaj da uzleti na Olimp. Prema drugoj tradiciji, koju su razvili tragičari, Belerofont se vratio u Tirint kako bi se osvetio Pretu i Steneboji; nagovorio je nevjernu Steneboju da se popne s njim na Pegaza, a potom ju je s velike visine bacio u more kraj Mela. Od drama koje su se bavile temama iz mita o Belerofontu znamo za Sofoklovog “Jobata” (od kojeg nije ništa sačuvano) te za Euripidovu dramu “Steneboja” (koja je sačuvana u opisu) i “Belerofont” od kojeg su sačuvani fragmenti.
Pegaz nakon Belerofontovog pada poletje prema stanu bogova, jer na Olimpu čekaju konja djedovske Zeusove jasle. (Pindar, Ode, O. XIII, 112) Na Pegazu su jahali i Perzej i Eoja ili Zora koja je, sudeći prema značenju njenog imena (“koja putuje visoko iznad zemlje”), nekad bila sunčano božanstvo. Njoj je Pegaz dat u službu za svakodnevnu vožnju nebom. Melski reljef od terakote datiran oko 470. godine prije Krista svjedoči da je Perzej jahao Pegaza. Zajahao ga je odmah po njyegovu rođenju što potvrđuje obezglavljeno Meduzino tijelo ispod Pegaza. Iz Meduzinog vrata izlazi Hrizaor dok se Perzej osvrće za svojom potjerom, bijesnim Gorgoninim sestrama, držeći u lijevoj ruci harpe kojim je odrubio Meduzinu glavu koju drži u drugoj ruci. Apolon, Helij, Selena, Afrodita i Ares također su bili prikazivani na kolima koje su vukli krilati konji. Međutim, ti krilati konji upregnuti u četveropreg ne mogu se izjednačiti s Pegazom. Pegaz je doveden u vezu i s kentaurima. Prema mitu su Iksion i Pegaz u istoj noći vodili ljubav s jednom ropkinjom. Plod te veze je bio Kentaur, praotac kentaura. Kada se Pegazovo ime povezalo s grčkom riječju πηγη (izvor) nastalo je nekoliko mitova koji su se odnosili na Pegaza i nastanak izvora. Ovo mišljenje je bilo najraširenije kod Hipokrene na Helikonu.
Na Helikonu postoji tzv. Konjski izvor (Hipokrene). Pričaju da ga je stvorio konj Belerofonta dodirnuvši kopitom zemlju. Pauzanija, Vodič po Heladi, IX, 31
Pegaz se spominje kao tvorac još nekih izvora (Hipokrena u Trezenu, Aganipe na Helikonu, Kastalije na Parnasu, pa čak i korintske Pirene). Povezivanje Pegaza s izvorima zbližilo ga je s Nimfama i Muzama. Te legende, produkt helenističkih pjesnika, preuzeli su rimski pjesnici. Nakon što je bio stvoren herojski mit, Pegaz je povezan s Apolonom i Muzama. I dok u starijim mitovima on nije ništa bez Belerofonta, sada se javlja kao samostalan lik. Pored stvaranja izvora Pegaz se vezuje i uz mitove o osnivanju gradova Tarsa i Bargilije. Dionizije Perijeget nam u svom “Vodiču po svijetu” donosi informaciju da je na mjestu na kojem se kasnije uzdigao grad Tars, prilikom Belerofontovog pada s neba, Pegaz slomio kopito i jedno pero. Prema drugim izvorima, Pegaz je tamo izgubio jedno ili oba krila. Neki govore da je na tom mjesti sletio sam ili s Belerofontom. Grad Bargilija dobio je ime po Belerofontovom prijatelju Bergilu kojeg je Pegaz ubio udarcem kopita kad ga je ovaj htio uhvatiti. U spomen na prijatelja Belerofont, je ovom gradu dao njegovo ime. Simbolika Pegaza
Simbolika Pegaza povezana je s određenim aspektima simbolike konja. Arhetipski konj, sin noći i tajne, životinja je htonskog svijeta. On izranja iz utrobe zemlje ili dubina mora i donosi i smrt i život jer je povezan i s vatrom i s vodom, elementima koji mogu biti kreativni, ali isto tako i destruktivni. Ali poslije noći dolazi dan, pa i konj slijedi taj put. Napušta mjesto svog porijekla da bi se uzdignuo na nebo i time transformirao iz lunarnog i htonskog bića u solarno i uransko. Upravo kod Pegaza vidimo taj prijelaz. On je htoničkog porijekla jer je rođen iz ljubavi Posejdona i Gorgone Meduze, ali je sam po sebi nebeski konj. Pegazovo značenje su razni znanstvenici različito tumačili. Neki su u njemu vidjeli biće brzine, drugi biće slično Harpijama, znak brzine kletve. Preller-Robert i Beulé u njemu vide oblake. Graves u Pegazu vidi mjesečevog konja, koji je predstavljao magiju stvaranja kiše. Drugi znanstvenici objašnjavali su Pegaza kao izvor-nevrijeme ili sunce-konj.
Osobno smatram da Pegaz predstavlja plodonosno sunce. Više je razloga koji su me potakli na ovo mišljenje. Ime Meduza neki tumače kao “Vladarica” što ukazuje da je nekoć bila Majka Zemlja u liku kobile. Bilo da ju promatramo kao Majku Zemlju, Gospodaricu Zvijeri ili kao Mjesečevu Božicu (kako ju promatra Graves), njezino se obezglavljenje od strane heroja Perzeja može vidjeti kao rađanje sunca. Pegaza jaši Belerofont, sunčani heroj čiji kult kasnije ruši sunčani Zeus i prisvaja sebi Pegaza. Da je Belerofont, kao i Pegaz, sin Posejdonov, nije čudno s obzirom na to da Korinćani svaki dan gledaju kako sunce izlazi iz mora. I Belerofontov djed Sizif također se tumači kao simbol sunca. On u podzemlju valja kamen na vrh brda koji se onda dolje skotrlja i tako bez prestanka. U tome neki znanstvenici vide simbolički prikaz sunčevog kretanja. Krajem ljeta i početkom jeseni sunce lagano slabi i počinje razdoblje nevremena praćeno iznenadnim pljuskovima za vrijeme kojih sijevaju munje i gromovi: to su Pegazovi izvori. Upravo u to vrijeme, kada sunce gubi svoju jakost, na noćnom nebu se pojavljuje novo zviježđe, zviježđe Pegaza. Kod Eratostena se spominje da je prema jednoj predaji Pegaz bio premješten ispod zvijezda. Zviježđe Pegaza se nalazi na sjevernom nebu, susjedno Ribama. Pored zanimljivosti da se to zviježđe nalazi pored zviježđa Riba, važno je napomenuti da je lik Pegaza izvrnut naopako. Krajem zime i početkom proljeća zviježđe Pegaza nestaje s neba, a sunce se nakon dužeg vremena ponovo vidi na nebu u svojoj snazi i započinje svoj novi put kroz godinu. Možda u liku Belerofonta možemo vidjeti lik arhetipskog svetog kralja koji svojim podanicima osigurava plodnu i dobru godinu. On to čini tako da ukroti plodonosno sunce (Pegaza) i njime porazi zlu godinu ili nevrijeme (u ovom mitu u liku Himere).
I u drugim mitologijama se sunce uspoređuje s konjem. U Rgvedi je sunce ptica ili pastuh. Asocijacije konja sa suncem i vodenom kozmologijom i plodnošću dobro je odražena u indijskim legendama. Uccaiśravas, prvi konj, izdigao se iz oceana mlijeka. Prihvatio ga je Indra, vrhovni bog, bog kiđe i grmljavine. Úathapatha Brâhmana govori da je u početku konj proizveden iz mora i da je vlasniđtvo Varune, boga mora. Konj je munja iz koje bogovi prave vatru. Valahassa Jâtaka kaže da je Bodhisattva preuzeo lik krilatog konja da bi spasio trgovce koji su se nasukali i bili zavedeni od ljudožderki prerušenih u zavodljive djevojke koje su ih namjeravale prožderati. Prema indijskim legendama konji su izvorno imali krila, ali im ih je odrezao Indra. Moguće je da su krilati konji i kentauri stranog porijekla (helenistički utjecaj?) jer oba elementa postupno nestaju iz indijske umjetnosti.
Značaj i utjecaj konja je očit u mnogim drevnim kulturama koje su mu dale značajno mjesto u svojim legendama i umjetnosti, slično tumačeći njegovu pojavu usprkos svim razlikama koje se javljaju. Mada danas konj više nema značenje koje je imao u ljudskoj prošlosti, njegova je pojava trajno obilježila povijest ljudskog roda.
Poslednji izmenio Beskraj dana 8/8/2011, 10:27 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 4/4/2011, 8:56 pm | |
| LEGENDE IZ CARIBRODA
Pop Martin ziveo je u selu Poganovu u vreme kada je Srbija bila potpala pod tursku vlast. Pored sela su stalno prolazili turski karavani koji su isli iz Carigrada ili se vracali u njega. Za hajduke su posebno bili intersantni oni koji su isli za Carigrad jer su bili prepuni zlata i drugih dragocenosti sakupljenih od haraca. Zbog toga je pop Martin odlucio da osnuje hajducku druzinu koja bi presretala turske karavane i uzimala "nazad" zlato oteto od naroda. Tako je i bilo. Presretali su karavane, obavezno ubijajuci sve pratioce da se ne bi saznalo gde se karavanima gubi trag, sakupili zlato i krili ga po pecinama iznad sela. Govori se da to zlato cuva mehanizam u u obliku zmije smuk, napravljene od zlata, koja bi nepozeljnog gosta velikom brzinom udarila u glavu i ubila na licu mesta. Da se ne bi odala tajna funkcionisanja tog mehanizma, pop Martin je ubio majstore koji su ga napravili.
Medjutim, jednog dana nedaleko od sela hajducka druzina popa Martina presrela je do tada najbogatiju posliljku sa tri kola prepuna zlatnika. Dobro organizovani pobili su sve pratioce, osim jednog: velikog cupavog psa. Mozda nisu obratili paznju na njega, a mozda su ga i namerno pustili, jer to je ipak samo zivotinja. Medjutim, pas je bio dobro utreniran i nastavio je sam put prema Carigradu. Vrativsi se sam, Turci su uvideli da se nesto desilo sa karavanom, sakupili vojsku i pustili psa da ih odvede do mesta na kom je karavan stradao. Tako je i bilo. Bas u trenutku kad je pas doveo Turke u blizini sela Poganova, bio je Veliki Petak i celo selo je islo u crkvu. Turci su opkolili crkvu i trazili su od seljaka da odaju skloniste hajducke druzine, medjutim niko nije o tome ni rec rekao - verovatno niko nije ni znao. Turci su zatim poubijali sve, samo su se spasili jedan momak i jedna devojka, koji su se malo zadrzali u sumi -kada su dosli videli su stravican prizor:muskarci, zene, deca.......sve je to bilo poklano. Selo je ostalo pusto, ali ne zadugo jer su ga opet naselili doseljenici sklanjajuci se pred Tucima.
Sto se tice sudbine popa Martina, on je ostao ziv i nastavio da presrece karavane, sve do smrti. Na samrti je kazu rekao da njegovo zlato moze naci samo covek, koji je spreman da 2/3 svega pokloni Poganovskom manastiru, a 1/3 zadrzi za sebe. ………………………………………………………………………………
Danas mnogi traze to zlato verujuci da postoji, ako ne to zlato onda sigurno neko jer je istorijska cinjenica da je na ovom prostori bilo hajduckih drizina. Uopste,razne price postoje vezane za put Via militaris, kasnije nazvan Carigradski drum. Svojevremeno,postojala je prica da je Atila, "Bich Boziji" sahranjen preko puta sela Gojin Dol o cemu je opsirno pisala i Ilustrovana politika.I stvarno, kada se to brdo posmatra sa puta prema granici, ono podseca na piramidu.Tu su se "muvali" neki arheolozi ali sve se na tome zavrsilo.
Inace, selo Gojin Dol je nedaleko od mesta gde je svojevremeno hajdukovao pop Martin.. ------------------------------------------------------------------------------------- Priča se da je pop Martin, kada je od Turaka otimao zlato, to zlato sakrivao u tzv. "Smokovu dupku", koju danas ljudi traze u okolini Poganovskog manastira, Vlaskoj i Greben planini. Pricase da je, kada je pronasao tu rupu ili pecinu, pop Martin u njoj pronasao rimske pare.
A postoji i ova verzija: Na mestu poganovskog manastira nekada je bila zenska skola. To je bilo od desetog do cetrnaestog veka. U dvanaestom i pocetkom trinaestog veka ova oblast je bila bugarska. Bugarskom je tada vladao car Kalojan, potomak Petra i Asena. On je veoma voleo da dolazi ove krajeve, pa je u selu Trnsko Odorovce sagradio veoma bogat manastir "Sv. Jovan Bogoslov". Cesto je obitavao i na Asenovom kaleu i u Zvonackoj banji.
Od sela Sukova do Poganovskog manastira reka Jerma je pravila prirodno jezero duboko 15metara, koje je kasnije, ljudskom rukom, unisteno. Na mestu gde se nalazi sukovski most bio je prirodni most. Tu je car voleo da lovi dive guske, a cesto je jeo i odmarao se u zenskoj skoli. Da je ta zenska skola postojala svedoci dimnjak na ulazu u Poganovski manastir, koji je iz desetog veka, a takodje i ostaci gradjevine iza Poganovskog manastira.
U vreme treceg krstaskog rata krstasi su stalno dolazili kod bugarskog cara, koji ih je vodio u Zvonacku banju, gde su oni danima pirovali i radili sta su hteli.
Kad je, konacno, 1204. godine, pao Carigrad krstasi su ga opljackali, a pogotovo su opljackali dvor, gde je bilo uzasno mnogo zlata (krune, sablje, koplja, nakit i jos mnogo toga). Na povratku su svratili kod bugarskog cara, ali on im je oteo zlato i pobio celu grupu ljudi, koji su nosili to zlako. Zlato je sakrio u "Smokovu dupku". Naredio je svojim slugama da donesu egipatski otrov, onaj sto je stavljan u piramidama, i da naprave zmiju (smoka) koja ce braniti ulaz od nepozeljnih gostiju, tako sto ce ih udarati u grudi.
U vreme kada je Vizantija ponovo ozivela ili malo ranije vizantijska vojska je trazila da tadasnji bugarski car vrati ukradeno zlato (verovatno car Konstantin Tih-Asen). On je to odbio, pa se, zbog toga, u selu Trnsko odorovce, na mestu zvanom "Grchka strana" (kazu da se i danas tako zove) odigrala bitka u kojoj je bugarski car jedva izvukao zivu glavu. Manastir "Sv. Jovan Bogoslov" je izgoreo do temelja, a car je kasnije naredio da se manastir ponovo izgradi, ali ne na istom mestu, vec na mestu gde je bila zenska shkola. I tu pocine spor izmedju Srba i Bugara da li je Poganovski manastir srpski ili bugarski.
Kod nas se veruje da su ga sagradili Konstantin i Jelena Dejanovici, a Bugari tvrde, da su oni samo darovali manastir, a da je manastir sagradio bugarski car. Po meni to je malo verovatno jer je Bugarska vec u cetrnaestom veku imala ogromne probleme sa Turcima (Sofija 1382.godine pada pod tursku vlast) i svoje sile je usmeravala u tom pravcu, a ne u pravcu izgradnje manastira.
Smok možda nije napravljen 1204.godine, nego je pop Martin posle mnogo godina pozvao najboljeg majstora u nasim krajevima da napravi tu zmiju. Javio se majstor iz jednog sela, najverovatnije iz Sukovske Drzine. Pop Martinove sluge su ga vezanih ociju dovele do "Smokove dupke". On je napravio zlatnu konstrukciju u vidu zmije, koja bi ljude na ulazu u rupu udarala u grudi i ubijala. Kad je zavrsio sa radom pop Martinove sluge su mudale torbu punu zlata i, vezanih ociju, vratile ga u svoje selo. Strepeci od toga da je, mozda, majstor video put kojim su ga vodili i da ce se vratiti i uzeti svo zlato, sluge su ga i ubile, a njegovo zlato zakopale. To zlato se i danas trazi . Nije nemoguće ni da je pop Martin Himovic umesto rimskih para u "Smokovoj dupki" pronasao ogromnu kolicinu carskog zlata.
Prica se da "Smokova dupka" ima tri ulaza. Jedan ulaz je glavni- gde su mazgama prenosili zlato. 30 dana 30 hajduka su tamo doterivali zemlju i kamenje i zatrpali ulaz. Drugi ulaz je negde pored reke Jerme, ali i on je zatrpan. Veruje se da tamo postoji obelezje na kamenu- neki kazu da su nacrtani pantalone i kosulja, drugi kazu da su nacrtani zmija i strela, a treci da je nacrtana samo zmija. Treci ulaz je bio slobodan, ali tamo je postavljena cuvena zmija smok. Dosta ljudi je poginulo na tom mestu. Poslednji ljudi koji su pronasli smokovu dupku, od kojih je jedan i umro, a pretpostavlja se da je bilo dete, hlebom, solju i svecom su se zakleli da nikada nikom nece reci gde se nalazi ovo mesto. Mozda su i zatrpali ulaz, a ispred njega su zasadili jorgovane i tako mu sakrili trag. Pop Martin Himovic je ostavio jedan svoj rukopis, u kome opisuje ceo svoj zivot, jednom leskovackom manastiru. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 8/4/2011, 3:35 pm | |
| O najstarijoj povijesti Rima ne zna se baš mnogo budući da Rimljani nisu poznavali pismo stoga su se priče o samom osnivanju grada prenosile s koljena na koljeno.
Najpoznatija legenda je o blizancima Romulu i Remu.
Prema mitu grad Rim je osnovao Romul, sin Reje Silvije i boga Marsa.
Trojanski junak Eneja nakon pada i razaranja Troje je vrlo dugo lutao po svijetu te je došao u Lacij gdje je osnovao grad Albu Longu. Nakon njega je vladao Enejov potomak Numitor kojeg je s vlasti svrgnuo brat Amulije te je postao kralj grada Albe Longe.
Također je dao pogubiti njegovog sina, a kako bi izbjegao rođenje nasljednika koji bi mogao tražiti natrag prijestolje prisilio je nećakinju Reju Silviju da postane vestalska djevica (to je učinio jer je znao da se vestalke ne smiju udavati), no, ona se sjedini s bogom Marsom te rodi dva blizanca, Romula i Rema.
Ipak, Amulije ih je odmah po rođenju bacio u rijeku Tiber kako bi spriječio preuzimanje prijestolja.
Blizance je pronašla vučica Martia (Marsova vučica koja je i danas simbol grada Rima) u podnožju jednog od sedam brežuljaka te ih je dojila vlastitim mlijekom.
Nakon toga blizance je pronašao pastir Faustul te ih je uzeo i othranio.
Kada su bili dovoljno odrasli te čuli za svoju sudbinu odlučili su na brežuljku Palatinu osnovati svoj grad. Ubrzo su se počeli svađati koji će od njih dvojice vladati gradom te je Romul u toj svađi ubio brata.
Kako je poznato Romul je 21. travnja 753. godine prije Krista osnovao grad te je bio njegov prvi kralj. U njega je primao pastire iz okoline, lutalice te izbjeglice iz okolnih gradova te je gad nazvan Roma. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 14/4/2011, 9:21 pm | |
| Irska mitologija se sastoji od velikog broja mitova i legendi koje su usmeno prenosili druidi do 7. veka, kada su monasi poceli da ih skupljaju i zapisuju – proces koji je trajao vekovima. Posto je Irska tako rano bila pismena, mnogi mitovi su sacuvani. Ove price su grupisane u cetiri hronoloski organizovana ciklusa. U okviru svakog glavnog ciklusa postoji vise podela, a tu su i mnogi mitoloski tekstovi koje ne pripadaju nijednom ciklusu.Uz sve to postoji i veliki broj narodnih predanja koja, iako nisu sasvim mitoloska, ukljucuju licnosti iz jenog ili vise ciklusa.
Mitoloski Ciklus – Najstarije price o osvajanju i naseljavanju Irske od strane nekoliko naroda(rasa polubogova) od najstarijih vremena do dolaska Kelta. Ulsterski Ciklus – Popularne i uzbudljive, ovo su price o ranim danima Irske. Ukljucuju podvige Cuchulainna i drugih ratnika, kao i Tain (Napad na stoku Cooley-a), ovo su mozda najpoznatije od svih Irskih prica. Fenijski Ciklus – Nesto pre dolaska hriscanstva, ratnici Fiane, predvodeni Finom McCumalom, tumaraju Irskom i izvrsavaju cudesna junacka dela. Istorijski Ciklus – Mnostvo prica o Irskim kraljevima od 3. veka p.n.e. do Brajana Borua oko 1000. n.e.
Mitološki ciklus
Ne postoje keltski mitovi o stvaranju sveta. Irska mitologija ne pocinje nastankom sveta, vec naseljavanjem Irske. Mitoloski ciklus je najmanje ocuvan od 4 ciklusa. Najvazniji izvori su Metrical Dinnshenchas ili Predanje o mestima i Lebor Gabála Érenn ili Knjiga invazija. Sacuvane su mnoge price od kojih su najpoznatije Ognusov san, Udvaranje Etain, price o prvoj i drugoj bici kod Mag Tuireadh-a. Jedna od najlepsih irskih prica Oidheadh Clainne Lir, Tragedija dece Lira, je takode deo ovog ciklusa. Pet uzastopnih talasa osvajaca su zauzimala Irsku. Prvi od njih su bili Partolonijanci.
Partolonijanci Partolon, njegova zena Dealgnaid i njihov narod su isplovili sa zapada i iskrcali se u zapadnoj provinciji Munster na Beltaine. Irsku je vec tada naseljavala rasa surovih, deformisanih bica poznatih kao Fomorijanci, koji su predstavljali drevne, zle bogove ili pre demone Irske. Oni su se borili sa Partolonijancima, izgubili i privremeno su napustili Irsku i otisli na Severna mora, odakle su se redovno vracali da napadaju nove osvajace. U vreme Partolonijanaca Irska je imala samo jednu ravnicu, 3 jezera i 9 reka. Za vreme svog boravka Partolonijanci su iskrcili jos 4 ravnice i stvorili jos 7 jezera. Takode su tada nastale prve gradevine u Irskoj. Medutim, Partolonijanci su svi umrli od kuge.
Nemedijanci Nemedijanci su takode dosli sa zapada. Fomorijanci su se vratili sa svojih severnih ostrva da pljackaju obale Irske. Nemedijanci su pobedili u 3 bitke protiv Fomorijanaca, ali su pretrpeli velike gubitke, a i ponovo je izbila kuga od koje je umro i njihov vodja Nemed. Fomorijanci su iskoristili slabost neprijatelja i nametnuli im tezak danak – 2/3 zita, mleka i dece je moralo biti dato svakog Samhaina (Halloween).Kada ovo vise nisu mogli izdrzati Nededijanci su se pobunili i pobili Fomorijance. Po nekim predanjima Nemedijanci su tada izginuli do poslednjeg, a po drugim su se, iz straha od kuge i povratka napadaca, rasturili i napustili Irsku. Od prezivelih su potekle sledece 2 grupe osvajaca, Fir Bolg i Tuatha de Dannan.
Fir Bolg 200 godina posle odlaska Nemedijanaca, Fir Bolg su stigli u nenaseljenu Irsku. Oni su podelili Irsku na 5 okruga, Connacht, Ulster, Leinster, Munster i Meath. Danas, iako se Irska sastoji od 4 provincije, irska rec za provinciju znaci petina. Fir Bolg su takode uspostavili kraljevstvo. Kada su Tuatha de Dannan stigli, izbio je rat oko zemlje. Jedna legenda tvrdi da su posle prve bitke kod Mag Tuireda ustanovili mir, i ziveli srecno i zadovoljno do kraja zivota.
Tuatha de Dannan Doplovili su do Irske na magli sa mora i doneli sa sobom 4 velika blaga – Liu Fail (kamen sudbine koji danas stoji medu ostacima Forada na brdu Tara), veliko vatreno koplje, smrtonosan mac Nuade i ogroman kotao mocnog boga Dagde, koji je mogao da nahrani sve koji su jeli iz njega. Tuatha de Danaan, sto znaci narod boginje Dana (Velika Majka boginja cije se ime sirilo Evropom sa Keltima – cak je i Dunav nazvan po njoj), su opisani kao polubogovi; oni su lep narod, poznaju muziku i umetnost. Cesto se dovode u vezu sa neverovatnim magicnim mocima.
Nuada, kralj Tuatha de Dannan, i Eochaid, vodja Fir Bolga, borili su se u prvoj bici kod Mag Tuireada. Borba je bila zestoka, i obe strane su trpele velike gubitke. Tuatha su pobedili, ali je Nuada u borbi izgubio ruku i, po zakonu, morao da se odrekne trona. Zakon je kazivao da “kralj ne sme da ima fizicke nedostatke bilo koje vrste”. Tuatha de Dannan su izabrali novog kralja Bresa ( Fomorijanca), ali se ispostavilo da je on los kralj jer je poceo da povecava poreze i uzima danak od svojih ljudi.
Dian Cecht, veliki lekar i iscelitelj, je napravio Nuadi ruku od srebra, koja je imala moc pokreta u svakom prstu i zglobu, sto je znacilo da Nuada moze da povrati kraljevstvo od Bresa, koji je potom isplovio da se sastane sa Balorom Urokljivog Oka. Balor je bio kralj Fomorijanaca i pristao je da sakupi vojsku protiv Nuade. Ali Baloru je jedan Druid prorekao da ce ga ubiti rodjeni unuk. Ispostavilo se da je ovaj unuk Lug, sin Etlin,kcerke Balora, i Ciana, sina Diana Cechta, velikog lekara.
Lugh je putovao do Tare da pozdravi visokog kralja Nuadu Srebrne Ruke. Zaustavili su ga na kapiji, sve dok nije rekao da je stolar,ali je vratar rekao da imaju dovoljno vestih stolara u Tari. Lug je zatim rekao: “Ja sam takode i kovac”, ali mu je strazar i dalje branio da ude. “Ja sam ratnik i heroj”, rekao je Lug. ”Taru dobro stite njeni mnogobrojni ratnici.”Lug je onda odgovorio: “Ja sam ucenjak, muzicar i pesnik”, ali jos nije mogao da ude. “Vest sam u poznavanju magije” rekao je Lug, ali se vratar nije pomerio. Lug je konacno pitao da li Tara ima bar jednog coveka koji je poznavao sve ove vestine. Konacno je strazar otvorio vrata. Nuada se, kad je cuo o Lugovom dolasku, odrekao trona shvativsi da ce se pomocu Lugovih vestina konacno resiti Fomorijanaca, i ovaj je sada postao poznat kao Lugh Il-danach (onaj koji vlada svim vestinama) i okupio je vojsku za drugu bitku kod Mag Tuireada. Kada je bitka konacno pocela, svi Tuatha koji bi bili ubijeni, magijom su vraceni u zivot. Pobedili su Fomorijance i ubili njihovog vodu Balora. Zivot zarobljenog Bresa je posteden, posto je obecao da ce podeliti svoje znanje o pravom vremenu za sejanje i zetvu.
Bardovi Tuatha de Dannan su vekovima pevali o epskim bitkama i okrsajima, sve do dolaska visoke i lepe rase ljudi iz Spanije, koji su bili poznati kao sinovi Mila ili Kelti.
Milesijanci Tuatha de Dannan su ostali jedini stanovnici Irske do dolaska Milesijanaca. Oni su boravili u Spaniji, gde je jedan od njihovih vodja, Bregon, sagradio veliku kulu. Jednog dana, dok je stajao na vrhu kule, Bregonov sin Ith je ugledao daleku zemlju preko mora. Ova zemlja je bila nepoznata njegovim ljudima i oni su isplovili da je istraze. Iskrcali su se na zapadnoj obali Irske, gde su sreli tri kralja Tuatha, MacCuilla, MacCechta, i MacGrena, unuke Dagde. Oni su pozdravili Itha, ali kako je ovaj veoma mnogo hvalio Irsku, uplasili su se da njegovi ljudi ne osvoje zemlju i ubili su ga. Njegovi pratioci su se vratili u Spaniju sa njegovim telom i njegovi rodaci, sinovi Mila, su isplovili da ga osvete. Kada su se iskrcali Amergin, bard i druid Milesijanaca, je sreo tri velike kraljice Tuatha koje su mu prorekle da ce osvojiti zemlju, a on njima obecao da ce Irska nositi ime svake od njih tri (jedna se zvala Eiru). Kraljevi Tuatha su zahtevali da Milesijanci na tri dana napuste Irsku u miru. Amergin je pristao da povuku brodove na udaljenost od 9 talasa od obale. Posle toga bi se vratili i zauzeli zemlju. Druidi Tuatha su podigli oluje i magle ne bi li sprecili Milesijance da se vrate. Ipak, Amergin je ispevao magicnu baladu koja je rasterala oluje i maglu i Milesijanci su mogli da se iskrcaju. Posle velike bitke Tuatha su bili pobedeni. Podela zemlje je poverena Amerginu. Zemlja ispod je data Tuathama, i od tada oni zive ispod zemlje i znani su kao Sidhe – vilinski narod, dok su Milesijanci, direktni preci Iraca, nastavili da zive na povrsini.
Ulsterski Ciklus
Ovaj ciklus je blizak mitoloskom ciklusu. Neki od likova se ponovo pojavljuju, i ista vrsta magije je ponovo prisutna. Ocigledno je da likovi irske mitoligije nisu toliko bogovi, vec pre heroji koji poseduju bozanske moci. Ciklus se sastoji od grupe herojskih prica koje govore o zivotima Conor Mac Nesse, kralja Ulstera, velikog heroja Cuchulainna, sina boga Lugha, ratnicke kraljice Madb od Connachta, i njihovim saveznicima i neprijateljima. Price govore o rodenjima, odrastanju, treniranju, bitkama, gozbama i smrtima heroja, i odrazava ratnicko drustvo u kojem se rat sastoji uglavnom od dvoboja, a bogatstvo se meri stokom. Price su uglavnom napisane u prozi. Centralno mesto zauzima Táin Bó Cúailnge (Otmica stoke Cooleya). Ostale vazne price su i Conor Mac Nessa & Deirdre od Tuge, Cúchulainn & Crvena Grana.
Ciklus se razvija oko heroja Cúchulainna. Njegovo pravo ime je bilo Setanta, ali kao decak je ubio opakog psa koji je pripadao coveku koji se zvao Culann. Ovaj pas je bio velik kao konj i toliko zestok, da su bila potrebna 3 lanca i na svakom lancu po 3 coveka da ga drze. On je pokusao da napadne Setantu, ali je decak bio previse pametan i brzo ga je ubio. Culann, vlasnik psa, je bio neutesan, pa je Setanta ponudio sebe umesto psa koga je ubio; tako je dobio ime – Pas Culanna - Cúchulainn.
Price o Cúchulainnu i njegovim delima su izuzetne. Bio je slavan po svojoj snazi i hrabrosti. Pricalo se da je dobio 'Gae Bulga', koplje Bulge, boga groma. Cúchulainn je umro oko 12. pne. Konacno iscrpljen od bitke, zeleo je da umre stojeci. Opremio se i vezao za kameni stub, ali su se neprijatelji plasili da mu pridu.Na kraju je jedan gavran sleteo na njegovo rame i poceo da mu kljuje oci. Veliki Cúchulainn je bio mrtav. Njegova smrt je takode oznacila kraj prevlasti vitezova Crvene Grane. Cúchulainn je ostao glavna snaga irske imaginacije i mitologije. Simbol je jedinstva i secanje na vreme kada je Irska bila slobodna i ponosna.
Fenijski Ciklus
Sage Fenijskog ciklusa se krecu ono legendarnog Fionna Mac Cumhailla i Fiane – grupe elitnih ratnika-lovaca. Oni su delovali u jedinicama – grupama od 6 ratnika koje su bile poznate kao 'fian', odatle i ime Fiana. Fiana je stitila Visokog kralja Tare oko 3. veka n. e. Ovaj ciklus se nekiput naziva i Osijanski, zbog mnogih prica o Oisinu, sinu Fionna. Fianna je podeljena na klan Baiscne, koji vodi Fionn, i klan Morna, predvoden njegovim neprijateljem, Goll mac Mornom. Goll je ubio Fionnovog oca, Cumalla u bici i Fionn je vaspitavan u tajnosti. Kao mladic, ucio je vestinu poezije, kada je slucajno pojeo deo Lososa Znanja, sto ga je ucinilo mudrim u svim oblastima. Zauzeo je svoje mesto kao voda Fiane i brojne price govore o njihovim podvizima. Dve najvece price Toraigheacht Dhiarmada agus Ghrainne (potera Diarmaida i Grainne) i Oisin u Tir na nOgu (Zemlji mladosti) cine deo ovog ciklusa. Prica o Diarmaidu i Grainni, koja je jedna od retkih prica Fenijskog ciklusa u prozi, predstavlja keltsku verziju Tristana i Izolde. Ovo je svet profesionalnih ratnika koji provode vreme loveci, boreci se i upustajuci se u razne avanture u svetu magije. Od novih clanova Fiane se ocekuje da budu vesti u pesnistvu, kao i da produ razne fizicke testove i iskusenja. Fionn predstavlja irskog kralja Artura, vodeci svoje ratnike mudro u beskrajnoj borbi protiv zla. Opet ovde nema religijskih elemenata, osim ako je to postovanje heroja.
Istorijski Ciklus
Deo duznosti srednjevekovnih irskih bardova, ili dvorskih pesnika, bio je da sacuvaju istoriju porodice i rodoslov kralja koga su sluzili. Ovo su oni cinili u pesmama koje su spajale mitologiju i istoriju u manjem ili vecem stepenu. Tako nastale price obrazuju Istorijski ciklus, ili pre cikluse, posto postoji vise nezavisnih grupa. Tara, brdo u grofoviji Meath, je bila centar drevne Irske i sediste kraljeva od najranijih doba do 6. veka. Skup na Tari se odrzavao svake 3 god. na Halloween. Za ovo vreme svi kraljevi su se sastajali na 6 dana. Kada je novi kralj izabran, drzali su gozbu, poznatu kao 'Terbfes'. Beli bik bi bio ubijen i jedan od druida je uzimao meso i pio govedu supu. On bi onda spavao dok su ostali druidi bajali iznad njega, i on bi sanjao o buducem kralju. Kada bi se probudio, tumacili bi njegov san i novi kralj bi bio izabran. Kraljevi o kojima se govori mogu biti potpuno mitoloski likovi kao Labraid Loinsech, koji je bio visoki kralj Irske oko 431. pne. Do potpuno istorijskog Brajana Borua. Najznacajnija prica Istorijskog ciklusa je Buile Shuibhne (Gnev Suibhna), Suibhne, kralj Dal nAride, bio je proklet od strane St Ronan i postao je pola covek-pola ptica, osuden da zivi u sumama, bezeci od ljudskog drustva. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 28/5/2011, 4:41 pm | |
| Legende Busmana
Izdajnici tajne života
Jednom davno, ljudi i životinje su živeli duboko ispod površine Majke Zemlje, pokorni velikom Kaangu, gospodaru i zaštitniku svega živog. U ovom dubokom i misterioznom mestu ljudi i životinje su živeli u miru, zajedno. Razumeli su jedni druge; niko nije posedovao stvari, niko nije zavideo drugome. Uvek je bilo svetla iako nije bilo Sunca. Ipak, Kaang je žudeo za svetom iznad i razmišljao je o čudima koje će staviti na površinu.
Svet je stvoren
Kaang izađe pred Sunce i prvo stvori Čudesno Drvo, sa granama koje su prekrivale svu Zemlju. Zatim u podnožju Drveta iskopa rupu koja je sezala sve do srca podzemnog sveta. Onda je stvorio sve što danas postoji na nadzemnom svetu; zadovoljan svojom kreacijom, siđe u podzemni svet i reče jednom od ljudi:
- Dođi, čoveče! Na površinu! Videćeš Sunce, čoveče. Prvi čovek izađe i stade da posmatra zavodljive horizonte novog sveta. Uskoro pored drveta se pojavi i prva žena, a posle nje dođoše ostali.
Kaang zatim pomože životinjama da izađu iz podzemnog sveta. Od silne želje, neke male životinje pohrliše uz koren Drveta, i ugledaše svetlo sa njegovih grana.
Zlo plamena
Bog bi zadovoljan i okupi svoju smrtnu decu oko sebe. - Živite u miru ispod Sunca. A vi, ljudi, ne stvarajte vatru, nikada; jer u plamenu leži neizrecivo zlo; ako ga jednom oslobodite, strašna nesreća će vas zadesiti - reče Kaang i povuče se na skriveno mesto odakle i danas posmatra svetove.
Ljudi poslušaše šta je Bog rekao i obećaše da neće stvarati vatru. Približi se prvo veče i Sunce stade da zalazi. Ljudi i životinje su sa nevericom gledali u ono što nikada pre nisu videli i zbijali su se jedni uz druge. Tada Sunce zađe iza zapadne planine.
Otpadnici
Kako nisu imali oči životinja koje vide i u tami, ljudi se silno uplašiše mraka. Kako nisu imali toplo krzno životinja, bi im hladno. Strah koji je zavladao u njihovim srcima natera ih da zaborave na obećanje koje su dali Kaangu. - Upalimo vatru! Oterajmo mrak i hladnoću - uzviknu prvi među ljudima.
Tako i bi. Ljudi upališe vatru, zgrejaše se i bejahu zadovoljni, gledajući jedni druge preko đavolskog plamena. Međutim, postupak ljudi silno uplaši životinje. One pobegoše širom sveta i skriše se po pećinama i planinama.
- Ljudi su izdali - proširila se reč. I od tada životinje zaboraviše na ljude. Nikada više nijedna neće prozboriti sa ljudima. Prijateljstvo je zauvek otišlo, a strah se uselio u srca četvoronožnih.
A Kaang? Za njega više niko nikada nije čuo. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Mitovi i legende 4/6/2011, 2:37 pm | |
| Nekad nas neke priče privuku sasvim neočekivanim osobinama... Elegancijom nanizanih reči, na primer...
ŠIDHAR
Večni putnik-beskućnik Šidhar podiže svoj zamišljen pogled i namršti čelo, opaljeno suncem. On spazi iznenađen: starodrevno more, pored čijih je hučnih obala toliko puta u mnogo vekova prolazio kao beskućni skitač, sada je pretvoreno u pustinju, vrelo užarenu i trnjem obraslu. I primeti da se na mestu nekadašnjih zelenih morskih talasa, na kojima su se ljuljale bezbrojne lađe kao mrlje, sada prostiru peščane ravni, žute, slične grivama lavova, careva pustinje. A umesto lađa odmereno prolaze karavani s potmulom zvonjavom. Teškim tvrdim korakom priđe on vođi karavana i upita ga glasno: „Koliko je vremena prošlo otkad ovde nastade pustinja?“ „Nesrećna starino, pa ti si, čini se, šenuo pameću“, zasmeja se vođa. „Istinu govorim, neznani prijatelju; pre mnogo godina, kad sam prolazio ovim mestima, ovde je bilo beskrajno, nepregledno more, a sada nalazim bezvodnu pustinju...“ I njegov strašan glas, čini se, javi se iz dubine vekova. „Po očima tvojim ne može se reći da si ludak“, reče vođa karavana, „ali kakve ja to ludosti čujem od tebe! Preci predaka naših predaka prolazili su ovim mestima, a pre njih prolazili su još mnogi – pustinja beše od pamtiveka i ostaje. Ti buncaš, starče, trabunjaš!“ Grub osmeh ostade pritajen na Šidharevim crnpurastim usnama. I on zakorači opet. Ponovo protekoše vekovi za vekovima. Stope skitača Šintara, stotinama godina gazeći zemlju, još ga jednom dovedoše u pustinju. Približivši se granicama poznatog kraja, spazi on da na mestu pređašnih prostora sada huči vrlo prometan grad. „E de, vi to brzo podigoste ovaj grad?“ „Kako to...podigli? Ovaj grad stoji već vekovima: preci predaka naših predaka – ni oni ne znadoše ko ga je osnovao i kada. Naš je grad starodrevan, kao i ceo svet.“ Tmurnim pogledom veliki skitač posmatraše grad. Na ulicama i trgovima vrveli su muškarci, žene i deca. Jedni su zamišljeno prolazili, drugi se bezbrižno odmarali, deca se nestašno igrala i galamila. Žene, nagizdane ružama i biserom, očaravale su muškarce i njihovi sanjalački pogledi obećavahu besmrtnu ljubav. Slatkorečivi govornici galamili su na trgovima o večnoj istini, o lepoti, o višim ciljevima čoveka... A na Šidharevim mračno zbijenim usnama opet se zavijuga grubi, pobedniči osmeh. „Prolazni tren koji ljudi nazivaju životom čini se večnost ovim nesrećnicima... Spasonosna samoobmana!.. Pokušavaju da proniknu u tajne okeana života i da propisuju zakone neizmerne beskrajnosti... Ali život njihov je prolazniji od one senke koju stvara mali oblak kad promiče nad pustinjom... Ipak, da vidimo šta će biti sutra...“ I skitač ponovo krenu na put, sledeći neumornu trku vekova. Prođoše vekovi i vekovi: nastupi sutra. Seti se Šidhar zaboravljenog grada, zažele da ga poseti. Kad Šidhar dođe do gradske granice, na mestu grada spazi nepregledne vrtove s raskošno rascvetanim jesenjim cvećem. Na rečnoj obali igrale su mlade devojke. A čobanin je napasao stado ovaca uz glas svojih dvojnica. „Kud se dede grad?“, upita Šidhar čobanina. „Kakav grad?“, začudi se čobanin. „Pre mnogo godina bio sam na ovim istim mestima; ovde se nalazio vrlo prometan grad. O njemu ja govorim...“ Čobanin, zaprepašćen od iznenađenja, gledaše Šidhara. „Kad se pojaviše ovi vrtovi?“, upita Šidhar. „Nerazumljive su tvoje reči...Preci predaka naših predaka i mnoga pokolenja još davno su pre njih napasali ovde stada. Ovi vrtovi postoje od pamtiveka...“ I opet se na mračnim usnama starog skitača zavijuga osmeh; prekornim pogledom ošinu čobanina. „Jadni ljudi! Jučerašnje ne postoji za njih, oni priznaju samo sadašnje...Pevaju i nestašno se igraju, a ne predosećaju što će jučerašnji grob pod njihovim nogama da im bude sutra sopstvena raka...“ I opet zakorači Šidhar. Snežnobela kosa je pala na njegovo namršteno čelo. Išao je i, obuzet gorčinom, razmišljao kako je čovek prostodušno bezazlen, razmišljao je o prolaznosti njegovog života i naglom toku svega što postoji...
PERSIJSKA LEGENDA | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Mitovi i legende  | |
| |
|  | | | Mitovi i legende | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 6 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 6 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|