LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Mesa Selimovic

Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime3/1/2011, 10:23 pm

— Je li se desilo?

— Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur-an kaže:
kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da
uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne
bi pomoglo.

— Ni grijeh ne možeš gledati mirno.

— Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli
mladića. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vješt u
poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje
ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak. Muž je
dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći;
žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti,
ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i
tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo
mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovome što je
sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je,
budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle
da imaju pravo na nju, ne usuđujući se da je učine ljepšom. I nije im
lako, ni njoj, jer mor a da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću,
jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i
za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen. Na
nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam
da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao
bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad
njima. Eto sad, nadi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red!
Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio.

— To se može završiti samo nesrećom, sam kažeš.

— Bojim se. Ali neću da je požurujem.

— Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima, govoriš o nemoći propisa kad se nešto desi, a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže.

— Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što
biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete
naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.

— Onda da živimo u grijehu?

— Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

— I šta treba da činimo?

— Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago što ne zna.

Ušla je žena, unijela šerbe.

Uplašio sam se da će Hasan početi razgovor s njom, suviše je otvoren i
nagao da bi sakrio ono što misli. Srećom, i čudom, nije rekao ništa,
gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, čak i s
nekom podsmješljivom blagonaklonošću, kao što se gleda drago stvorenje,
ili dijete.

— Gledaš je kao da si na njenoj strani — rekao sam kad je izašla.

— Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je
zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac
je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen, ili plačljivo nježan. Ali sam i
na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime8/1/2011, 4:37 pm

Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio
ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mlšljenja
kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju
sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je ličila na
lakše disanje. I mislim tako zbog njega, činim ustupke, jer ne mogu sebi
da sakrijem, drago mi je što ga vidim, drag mi je njegov laki prozračni
smiješak što se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima
opaljeno lice na kome blistaju modre oči, prijatna mi je vedrina što ga
okružuje kao svjetlost, možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje. U
neobičnom odijelu, plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože, u
bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi, čist
kao bjelutak, širokih ramena, snažnih prsa što su se trokutom zdrave
tamnine pokazivala iz proreza košulje, ličio je na hajdučkog starješinu
kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plaši
ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani
vjetar. Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg, da ga vratim na početak.
I pretjerujem, suprotstavljajući ga sebi.

Nekad je bio što i ja, ili sličan meni. Nešto se desilo, nekad, jednom,
zato je izmijenio svoj životni put, i sebe. Zamišljam šejha Ahmeda
Nurudina tako preobraženog, kako putuje drumovima, šenluči po hanovima,
kroti divlje konje, psuje, govori o ženama, i ne uspijevam da domislim,
smiješno mi, nemoguće, morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne
saznam od ovoga što znam. Zaželio sam da ga upitam, možda zato što i ja
slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da
to učinim, izgledalo bi sasvim čudno, on ne vidi put moje misli i
opravdanost moje radoznalosti.

Pošao sam stranputicom:

— Jesi li zadovoljan svojim poslom?

— Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči, rekao bez okolišenja:

— Priznaj da nisi to htio da pitaš.

— Pogađaš tuđe misli, kao sihirbaz.

Čekao je, osmjehnut, oslobađajući me obzira otvorenošću i vedrim
izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za
sebe, on ih nudi drugima uvijek:

— Nekad si mislio kao i ja, ili slično kao ja, kao mi. Nije lako
izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si
se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo učio
da hodaš, da progovaraš prve riječi, da stičeš osnovne navike. Razlog je
morao biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom, kao da sam ga vratio u prošlost
ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio.
Potvrdio je mirno:

— Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve što i ti, kao i ti, možda i
tvrđe. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: »Kad vidiš da mlad
čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju«. I svukao me
na zemlju. — Određen si da živiš ovdje — izgrdio me — e pa živi! I živi
što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita:
zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?

— I šta si sad?

— Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i rđave ljude,
sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male
sreće, kao i svugdje.

— Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem?

— Svijet bi bio srećniji. Možda.

Zatvarao je krug razgovora.

— I sad te se ništa ne tiče. Je li to sve što si postigao?

— Nisam ni to.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime11/1/2011, 10:31 pm

Sjedim i razgovaram, sa sve manje pažnje, sa sve manje zanimanja,
očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio ništa. Njegov
slučaj je usamljen. Pomalo je čudak, ili pametan čovjek koji krije svoje
razloge, ili nesrećnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti
suviše slab ili isuviše jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas
drži čvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zašto? I na koji se način može
živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža, koje je ti?
Kako možeš bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam pošao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.

— Došao sam da ti zahvalim na poklonu.

— Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.

— Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć. Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko
je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista
tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem
više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim
nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me
zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu,
bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude
drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za
brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle
mognem da stignem. Možda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i
teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su
rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti
sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je
blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to
kažem, zbog sebe.

Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me
i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da
sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog
prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi
ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me
vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom
što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom
tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno
došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom,
dok sam začuđeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam
ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten
saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da
spasavam sebe, spasavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim
sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na
koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj
zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog
vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći
izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja
podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi,
iznenađen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom.
Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vođen nesvjesnim
lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku
žeđ, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam
poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime18/1/2011, 2:33 pm

Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tude živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.

— Drago mi je što imaš povjerenja u mene — rekao je spremno. — Pomoći ću ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

— Ne tražim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.

— Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlućivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.

— Onda bi ostao kriv.

— Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.

— Ja spasavam više: pravdu.

— Stradaćete i ti, i on i pravda.

— Ako je određeno da bude tako, onda je to božja volja.

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime23/1/2011, 8:05 pm

Sjetio sam se kako se bijelo i ružičasto obilje ponavljalo u beskraj,
jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je
razbuđena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet
sa derviškim keškulom u ruci, vođen jednim jedinim suncem i ma kojom
rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge želje osim da ne budem
nigdje, da se ne vezujem nizašto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj,
sa svakom noći da legnem na drugi ležaj, da nemam obaveza ni žaljenja ni
sjećanja, da puštam mržnji na volju tek kad odem i kad postane
besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeći ga. Ali ne, nisam to
mislio, pripisao sam sebi želju koju je Hasan maločas izrekao, učinila
mi se toliko lijepa, toliko rješavajuća, da sam je prisvojio, i cio
jedan trenutak mislio da je moja. Čak sam je obilježio u sebi njegovim
riječima. Odgovarala je mome jutrošnjem bespuću, i prihvatio sam je
naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom, poslije poniženja koje mi je poklonio muselim.

— Zašto si ga zvao? — upitao je Hasan smijući se.

— Izgledao je bistar.

— Bilo ti je teško, bježao si od muke, htio si da zaboraviš kako su te
sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u času velike lične tegobe
ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere. Je li
tako?

— Ako mi je teško, jesam li prestao da budem ono što sam?

Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili žali.

— Reci da nije, molim te, reci da ti je brat važniji od svega, reci da
ćeš sve poslati do đavola da ga spaseš, znaš da je nevin!

— Učiniću sve što mogu.

— To nije dovoljno. Hajde da učinimo više!

— Hajde da ne govorimo više o tome.

— Dobro. Kako hoćeš. Volio bih da se ne pokaješ.

Bio je uporan. Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran
posao spasavanja čovjeka koga je jedva i poznavao, bilo je čudno i zato
što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije
nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem: zaista bi
učinio, ne oklijevajući ni časa.

Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću
da pritekne u pomoć, da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u
grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U početku sam htio da ta njegova ponuda
bude lažna, prazna riječ koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio
da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio
sam ljutinu i uvrijeđenost. Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo
zanimanje, neprilično i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju
revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju žrtvu da
ukaže na moju malu ljubav, prigovarao i kažnjavao me. Izmučio me ovaj
razgovor, i želio sam samo da se završi, nismo mogli da se razumijemo.
Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku, kad je otkrio
ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina, ali je smisao svega
što je govorio bila pobuna. Iskopavši taj zaključak, zatvorio sam se,
postao opsađena tvrđava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi
prijatelj, ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje, potkopava
temelje. Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo
mi je da ga lakše odbijem, i da počnem težak razgovor koji sam stalno
odgađao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je
moja misao išla drugim putem, onemogućavajući to; mogao sam da kažem kao
tuđu poruku, koja me se tobože ne tiče, ali bih se onda mučio da kažem
svoju molbu, i sve bi ispalo ružno. Ovako je najbolje: nije mi
prijatelj, to je sigurno, i iznijeću tuđi zahtjev od koga ja očekujem
korist. Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut, jer bih ga
okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajući se da pođem, kao da sam se slučajno sjetio, da sam
bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio
da moram reći više nego što mi je možda korisno), i zamolila me da mu
kažem da će ga otac lišiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i
da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da
bude manje bruke.

— Za koga manje bruke?

— Ne znam.

— Neću da se odreknem. Neka čine što im je drago.

— Možda je tako najbolje.

Uzalud je kriti, uzdao sam se da će mi pomoći, meni i mome bratu,
posredovanje u ovom ružnom poslu. Kad je odbio, učinilo mi se da je grub
i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci. Teško je
bilo, riječ mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da učinim
drukčije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam
počeo, sve sam zapleo, trebalo je reći jednostavno, kao čovjek čovjeku,
ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario.
Prilika koju sam dugo čekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao
nemoćan.

Ali baš tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:

— Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?

— Ne znam, nisam o tome mislio.

— Hajde da učinimo tako! Neka ti pomogne, i odreći ću se svega. Sa
munare ću vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostaviće me bez
ičega i ovako i onako.

— Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio
porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve čini pod nečijim
pritiskom.

— Znam.

Naprezao sam se da to kažem, s mukom se prisiljavao da budem pošten, već
drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim
njegove velikodušnosti, da imam odgovor sam sebi: učinio sam što sam
morao, na svoju štetu, nisam ga prevario, neka sam odluči.

— Znam — rekao je — učinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije
glup već nepošten. I gramziv, srećom. Možda će i pomoći, jer mu je više
stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske
poroke, kad ne možemo drukčije.

— Poklanjaš suviše. A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću.

Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:

— Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!

Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime26/1/2011, 10:37 pm

IGRA NADMOĆNOSTI

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i
smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan,
jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put:
nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja,
tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja.
Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve
je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog
odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće
ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla
zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i
ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…

I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo.
Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me
gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno.
Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona
nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna:
čuvam se i jednog i drugog…

Meša Selimović – Tišine

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime28/1/2011, 9:26 am

Zahvalio sam i počeo da se opraštam. Vratilo mi se dobro raspoloženje, i nada, pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću. Srećom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju žrtvu, nije me opteretio zahvalnošću, i nije mi više neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, ništa još nije postao određeno, određivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mržnju.)

— Šteta što si derviš — rekao je iznenada, nasmijavši se glasno. — Pozvao bih te na veselje, doći će mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno:

— Ne krijem, jer ćeš sutra svakako doznati.

— Ne voliš red?

— Da, ne volim red. Znam, grdićeš me, ali, »vama vaši poslovi, meni moji«. Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo. A ovo nije zlo.

Šalio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodušan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim očima: vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište.

— Jesu li i oni došli na veselje?

— Šta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuđenje koje ga je savladalo. Oči su mu zastale među širokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je prošlo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuđeno vedar, mirno radostan što su mu došli prijatelji. Ali ga je uzbuđenje još držalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome što me više nije vidio, što za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obično, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvorištu, uz ženu što mu je išla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mršavi i blijedi, oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju, i prošao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega među njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakše i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muž, dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije. Šta se dešava među njima, nekazano, ili izmucano, između muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje među to dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost koja se, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvaćen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo što nije ona; i ako sam je mrzio u tom času, bilo je to zato što su njena kadifena haljina do tala i njena djevojačka puna usta i zreli mazni glas važniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, uništila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.

Opet sam sam.

Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

***

Prošao sam pored džamije na čošku Hasanova sokaka, prošao pored medrese što se nije vidjela iza zida, prošao nanuldžijski sokak, došao do kožara, iščilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koračao mimo zanatlijskih radnji i zanačija što su mirno radili svoj posao, počinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zašto u nepoznato? Nisam sumnjao da ću uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga života, ili nečeg još važnijeg. Čeznuo sam za mirom u tom času, išao pognute glave pored ćefenaka, klonulo umoran, osjećao miris kože i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, željan zatvorene sobe i dugog mrtvačkog sna, kao davljenik, iza zaključanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslućenim teškoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu. Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjećanje prijetećih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?

Kad sam čuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oči i vidio dva naoružana sejmena na konjima, jašu uporedo, ne sklanjajući se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz ćefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakače oštre bakračlije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez riječi, i da sačeka dok oni prođu. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime8/2/2011, 12:37 pm

Mislio sam, da li da uđem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostaću, kao svi. Pustiću da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatiće me stremenom, poderaće mi džube, neću se ni okrenuti, neka čine šta hoće, biću kao ovaj svijet što ćuti i gleda i čeka, šta čeka, šta su čekali ti ljudi ispred ćefenaka dok su sejmeni išli prema meni? da vide kako će me uvrijediti, ili da čuju kako ću viknuti na njih, čin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam želio tada, učinilo mi se odjednom da je važno, da je presudno šta ću učiniti, zbunili su me što su čekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodušni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugaće mi se sejmeni i biću samo smiješan, ljudi me ne bi požalili radi tog poraza. Ne, neka me uvri jede, svi će vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemoćan, čak sam želio da poniženje bude što veće, da bude teže nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjećajući leđima neravnine ćerpiča, oborena pogleda, neuznemiren poniženjem što me čeka, namjerno sam izabrao najuže mjesto, čak sam sa nekom bolnom slašću iščekivao da dođe, čuće se, žaliće me, počinjem da bivam žrtva.

Ali se desilo ono što nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prošli su mimo mene jedan za drugim. Čak su me i pozdravili. U početku sam bio iznenađen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smiješno: i moje nemoćno junaštvo, i suvišno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dižući očiju,između ljudi što su stajali na sokaku i ispraćali me ćuteći, prevaren i postiđen. Bio sam na samoj granici da budem što i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prošao kroz zamišljene šibe očiju, ne usuđujući se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje više nije bilo svjedoka moje promašene žrtve, napregnutost je počela da popušta, osjećao sam se rasterećen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro što se ovako svršilo. Priznali su me, odali mi poštovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i želio, ja sam čak gatao u sebi, stojeći uza zid: ako prođu jedan za drugim, sve će biti dobro, sve što namjeravam da učinim. Ili možda nisam, može biti da sam to pomislio docnije, kad se već desilo, jer bih se ranije sujevjerno plašio da željeni uspjeh vezujem uz nemoguć uslov, uz čudo. Ali svejedno, čudo se dogodilo, ili nije čudo, već znak i dokaz. Kako sam, malodušan, mogao i pomisliti da sam odbačen i obespravljen? Zašto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono što sam, derviš uglednog reda, šejh tekije, osvjedočeni branilac vjere. Kako da budem odbačen, i zašto? Ne želim, neću, ne mogu da budem išta drugo, i svi to znaju, pa zašto bi me onemogućili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio, a sad nam je srce kamičak, mrtvo i hladno. Šta se to desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?

***

Još je dan, slab, umoran, sjenke ga već grizu, ali mora trajati toliko da ne uđem u noć s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, još dok nisam ni odlučio da li ću ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajući se da mu je žena ispričala naš razgovor, pravićemo se obojica da nismo upućeni niušta, čuvaćemo tobožnju tajnu, nećemo govoriti o Hasanu, ali će moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam čega da se plašim. Možda bi bilo bolje da sam prvo otišao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakše bih onda razgovarao s njenim mužem.

Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorčenosti, i učinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za čudo, Ajni-efendija me primio istog časa, kao da me očekivao, nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju.

Dočekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bučan ni ravnodušan, ne pretvarajući se ni da je obradovan ni začuđen, odmjeren u svemu, neodređeno osmjehnut, ne pokušavajući ni da me uplaši ni da me ohrabri. To je pošteno, mislio sam, ali sam se osjećao nelagodno.

Odnekle se privukla mačka, pogledala me zlim žućkastim očima, i prišla mu, njuškajući ga. Ne skidajući pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu životinjicu što se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, tarući se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i počela da prede škiljeći u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oči, žućkaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu ženu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukočenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda teče u njegovim žilama, kakve su noći među njima u onoj velikoj gluhoj kući?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjećajući potrebu da makne bilo čime (ličilo je na mrtvačku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica što sam ga zatekao kad sam ušao, sa osmijehom koji ništa ne izražava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh više nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neočekivano, oživjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oči što bi pogledale u iste takve, mačje, jedino tada za trenutak smekšane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila žarile su se fosforne oči, začudo i njegove, ili mi se tako činilo, imao je četiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijeće (kao i ono veče, ali nisam više mislio na nju, nisam mogao), i bilo je još gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plašio me njegov mrtvački izgled, plašila me tama iza njegovih leđa i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho šuškanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je možda bilo najmučnije što nijednom nije digao glas, nije izmijenio način govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega riječi, žute, voštane, tuđe, i uvijek nanovo sam se čudio kako ih dobro slaže i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da će se prosuti iz njega, nagomilane negdje u šupljini usta, i poteći bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogućnost, i ako sam mu protivurječio, rijetko, izgledao je istinski začuđen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim čovjekom, i opet nastavljao da niže rečenice iz knjiga, dodajući vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zašto govori? — pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate rečenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta dužnost? Govori li iz navike, ili da ništa ne kaže, ili se ruga, ili nema drugih riječi osim naučenih? Ili me muči, da me dovede do ludila, a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči?

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime10/2/2011, 6:50 am

Prvi pijetlovi! Pakosni trubaci,
podsticu vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, pozuruju nesrece, dizu ih
sa njihovih legala, da nas sacekaju, nakostriješene. Umuknite,
pijetlovi, stani vrijeme!

Da li da vicem u noc, da sazivam ljude, da trazim pomoc?

Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, vec dizu uzbunu.

Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa,
iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.

Potapa me strah, kao voda.

Zivi ništa ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer, smrt je besmisao, kao i zivot.


Meša Selimović-Derviš i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime13/2/2011, 9:23 pm

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obične riječi, i to mi je
izgledalo strašno: ne znati ni jednu jedinu svoju riječ, ni jednu jedinu
svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez
smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuđen na govorenje
koje je pamćenje. A ja sam osuđen na slušanje onoga što znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviđenje? Ili najgori mučitelj?

U početku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguće da ga živ
čovjek pred njim i živ zatvorenik u tvrđavi ne navedu na jednu jedinu
stvarnu riječ, od ovog časa. Pokušavao sam da ga navučem na ljudski
razgovor, da kaže ma šta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo
uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o
meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i
on, i počeo je megdan hiljadu godina starih riječi, koje su zamijenile
naše, sadašnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Ličili smo
na dvije obataljene česme što su rasipale ustajalu vodu.

Kad sam rekao zašto sam došao, odgovorio je kur-anskom rečenicom:

— Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drže prijateljstvo s neprijateljima
alaha i poslanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili braća
njihova, ili rođaci njihovi.

Zavapio sam:

— Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta je učinio?

— O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.

— Do groba ću ti biti dužnik. Došao sam da mi se otvoreno kaže. I ovako sam u brizi i očajanju.

— Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli.

— O kome to govoriš? Ne mogu da vjerujem da govoriš o mome bratu. To Bog kaže o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.

— Teško onima koji ne vjeruju.

— Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi.

— Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da
Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer
satana hoće da rastuži pravovjerne.

— Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!

— Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!

— Brat mi je, zaboga!

— Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše
porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu
putu, ne očekujte milost božiju.

— O pravovjerni, klonite se sumnjičenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjičenje je grijeh.

To sam ja rekao.

Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam više mogao da ostanem na
običnim riječima, tako je bio jači od mene. Njegovi su razlozi božji,
moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i
govori riječima stvoriteljevim, a ja sam pokušavao da svoju sitnu
nevolju stavim na vagu obične čovječanske pravde. Natjerao me da svoj
slučaj podvedem pod vječnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim.
Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti izg ubio brata.

Pa i tada on je branio načela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam
mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista,
biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I još: O, Zulkarnejne, Jedžudž i
Medžudž prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji. I:
Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I: Pored istine postoji
zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne želite da vama
Bog oprosti? I još: Zaista je čovjek veliki nasilnik, a nasilnici su
najdalje od istine.

Na to je on zaćutao za trenutak, pa rekao mirno, još se smiješeći:

— Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!

— Alah je svačije utočište — odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim što je izgovoreno,
misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeći
uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza leđa. Trebalo je da
odem, kamo sreće da nisam ni dolazio, ništa doznao nisam, ništa pomogao
nisam, a rekao sam što nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako božiju
riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike. Hiljadu puta
se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za
tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slušao, i
kazao što bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran
sam da je značajno. Sinoć je bilo, njega se tiče, i mene, žena je rekla
da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispričao mu kratko, suzbijajući stid što me zapljusnuo, kako sam
nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. Ništa više, samo to. Ni u
kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on će
dovesti, mora, i neće moći odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u
tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade želje da ga uprljam njegovom
vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni
iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost, ali je u svetoj
knjizi našao odgovor i za ovu priliku:

— Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Sve je moglo da znači to što je kazao, ili ništa. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jači je od mene. Liči na mrtvaca, ali nije mrtvac: načelo bjesni u njemu.

Oči mu svijetle u krilu, ispod ruke, mačije, ne usuđujem se da pogledam u njegove, prožižu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i ćutao, uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem.

— Svrati opet — rekao je ljubazno. — Ne viđamo se često...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime16/2/2011, 6:44 pm

Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan

Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala
žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i
nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me
učtivo, do hodnika, svijeće su titrale u rukama dvojice momaka (kako su
znali da izlazim?), oslijepiće me treperenjem u dugom mraku, pozvao me
da opet dođem, kad god želim. Možda je još čekao da se vratim, možda bi
trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rđavo, na muci
sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda
bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim.
Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile
žute fosforne oči.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove
kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri
zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.

Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano
zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvandžije, sarhoši i nesrećan
svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zaključam teška vrata i ostanem sam. Želja je
bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost,
odbacivao sam je, čineći nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno
povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me,
obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio
spreman da ikad išta učinim, čekao bih sve udarce pognute glave, bio bih
jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram
ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koračao sam tihom obalom, slušajuči hod rječice, i nadao se smirenju,
jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su
ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili
jači.

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog časa
kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem. Njegovo mišljenje i njegov
savjet danas me se ne tiču. On ima neki svoj cilj, i nedaće prima kao
kišu, kao oblak. A ja ne mislim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve
moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma
stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a
druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i
gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Možda će neko, dalek i nepoznat, čitati ove moje neobične zapise, i
bojim se da neće sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban
derviški način mišljenja o sebi i svijetu, u kome sve naše zavisi od
drugih. Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen, tako
konačno u sebi upropašten kao mi, ako nas izdvoje. A čak i mi to teško
uviđamo dok se ne desi.

Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me
pasvandžija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, šapnuo i meni da se
sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladići gađali su kamenjem fenjer
kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo, otišli su bez žurbe.

Pasvandžija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je već ušlo u
običaj da svako veče štogod unište. A on se skloni, čuva glavu. I sutra
plate mahaljani, nije pravo da plaća on iz svoga džepa. A što ga pitam
zašto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noć, mrak,
daljina, može čovjek dušu ogriješiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih
štedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na
mome mjestu. A ovako, niti vidi niti čuje, a šta mu i ostaje drugo kad
je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna čiji su, sve sito-pjano, obučeno
opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traže žensko, da
oprosti moj čin, traže belaja. Po cijelu bogovetnu noć bježi od njih,
krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaže: idite malo u
drugi kraj; a oni kažu: nećemo; a on im kaže: nemojte; a oni njemu kažu:
ti si stara budala; znam, kaže on, i svakog dana sve veća; hoćeš li da
te bacimo u rijeku, kažu oni; neću, kaže on. Tako se porazgovaraju, i on
gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svačega se čovjek nagleda i
nasluša. Noć je stvorena za ono što se radi skriveno, pa on, hodajući do
zore, sazna i ono što ne želi i što ga se ne tiče. A moglo bi se ticati
mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: što da
čovjek gubi vrijeme uzalud? A to što zna, njemu ne treba, ne može ga ni
pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo poslužiti. Iako mu dođe nekako
čudno: on zna a ne tiče ga se, a drugoga se tiče a ne zna. Njega,
pasvandžije, tiče se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruči
onome kome može biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko
da ne dođe praznih ruku djeci. Doduše, samo onako kaže: prijateljstvo, a
baš da ga ima mnogo, nema; po noći ga ne vidi, a po danu spava pa ne
zna. Ali od ovog što zna, nije se usrećio. Počeo je i na svoju ženu da
gleda ispod oka, da mu ne smišlja kakvo zlo. Sad, što se tiče njegove
žene, to pretjeruje i dušu griješi, oko bi mu iskopala, to jest svoje,
kad bi mu zatrebalo, i kaže to više kao jedan primjer.

Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu šeretsku otvorenost svačijeg
žbira, spremnog da proda tuđe tajne, mene se ne tiču, a nisam žurio da
odem, stajao sam dugo, prekraćujući vrijeme i sebi i njemu, on je želio
da priča, ja da slušam, svejedno šta, čak me počelo zanimati kako tobože
skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda
je postao čudan i ćudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a
starim ljudima je dosadno, ili se plaše samoće. Pozvao me da obiđem s
njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noć, a živ čovjek
treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade
vrući somuni. Možemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hoću, Hasan
šenluči, doveo je svirače, staćemo gdjegod u kraj i slušati, nije to
grijeh, a može da razgali svačiju dušu, pa i dervišku. Bilo mu je žao
kad nisam pristao. Kako hoćeš, rekao je, kako hoćeš, tvoja volja, a
šteta što nećeš. Čudio sam se tom pozivu, ličilo je na grubu šalu ili
djetinju želju. Sad će čekati nekog drugog.

— Pa dobro, hajde — rekao je ispraćajući me.

Da li se plašio nečega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom, nevidljivu sjenci.

Čudan svijet, mislio sam idući pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno
doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i
tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek
kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim.

M.S.Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Bajka

Bajka

Ženski
Broj poruka : 403
Location : u srcu
Humor : smejem se
Datum upisa : 26.06.2010

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime17/2/2011, 3:17 pm

Četrdeset mi je godina, ružno doba :Čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje . Tada se u svakome gase nemiri , da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno , u bujnom cvijetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri , a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno . Jer trideset godina je mladost , to sad mislim , kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji ,pa ni sebe.
Mesa Selimovic
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime21/2/2011, 8:49 pm

Prolazim utišanim gradom, čuje se samo
dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao
obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata
se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se
zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je
bilo ili što će biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći.
Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan
njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom
mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti,
mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su
sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna
ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u
nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Molim te, usliši moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio
tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je čovjeku
drago ili žao, ma zbog čega. I čim sam zapazio to sitno prisustvo
radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što
ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo će vrijeme biti),
osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima. Ono postoji i
kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio rođački, iz sjenke
tekijskog zida izašao je neki čovjek, pojavila se samo glava na
mjesečini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom
mjestu. Pozdravio me, nastojeći da bude ljubazan, zbog moga straha koji
je morao pretpostaviti:

— Dugo si se zadržao. Čekam te odavno.

Ćutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi
je izgledalo poznato, iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio, poznato na
neki naročit način, kad uočavamo neku osobinu, neki izraz, neko
svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije
bilo važno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesečini, i dok sam se
okretao prema njemu, već sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se
ponovo, sad već nastoječi da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz
sjećanja čim ga nisam gledao, začuđujuće bezličan.

Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže:

— Šalju me prijatelji.

— Kakvi prijatelji?

— Prijatelji. Mislio sam da nećeš ni doći večeras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.

— Hodao sam ulicama.

— Sâm?

— Bio sam sâm, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, učtiv, ljubazan.

— Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta
razvučena u vedar osmijeh, žive oči pažljivo zagledane u mene. Kao da
je veoma srećan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i učinim.
Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noć i da nismo sami. Ne
bojim se ovog čovjeka, ni traga straha u meni nema, čak ni od nasilja.
Samo se osjećam čudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

— Dobro, prijatelju, reci šta hočeš, ili me pusti da prođem.

— Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!

Pokušao sam da prođem, ali on je stao preda me.

— Pričekaj. Evo šta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne riječi, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to učini.

— Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da počnem.

— Dugo si čekao, mogao si da smisliš.

Nasmijao se veselo:

— Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da uđemo u tekiju.

— Dobro. Hajde.

— Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?

— Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoće. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.

— Taman posla! Baš ste vi učeni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar
ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti poručuju
da malo pripaziš šta radiš.

— Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.

— Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše
istrčavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš
krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta će čovjeku nevolja,
bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog
policijskog prostaka, što se još, za svoj račun, zabavlja sa mnom,
dajući mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvaćena u
stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

— Dobro — rekao sam stišavajuči srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom. — Reci svojim prijateljima...

— I tvojim.

— Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i
sami da mi to kažu. A za sve što činim, odgovaraću pred Bogom i pred
svojom savješću. Jesi li zapamtio?

— Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim
drugim. Pred Bogom je lako, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše:
poturićeš joj hiljadu isprika. Ali kad se nađeš u mengelama, gore u
tvrđavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.

M.S.Dervis i smrt










__________________

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime23/2/2011, 6:15 pm

— Nikakve krivice nemam.

— Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u
tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite.
Pa onda...

— Kako te nije stid!

— Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio
bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu
je pomogao da pobjegne?

— Pozvao sam stražare.

— Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti
kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E
pa, to velim, okani se belaja. A ako nećeš, tvoja stvar, je li tako? A
moje je da kažem.

— Je li to sve?

— A kud ćeš više? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako
ustreba, pronaći će se još, ne brini. Svi tako u početku pitaju: je li
to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U
nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima.
Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš.

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku, ali sad je svršio posao i
htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjećao. Nadvladala ga je ljutina zbog
ružnog postupka i uvrede. Čak se javio i prkos, da istrajem, izazvan
trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom. To
onda znači da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi
me upozoravali? Učinili bi što hoće, ne obazirući se na ono što ja činim
i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno,
da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam
prošao svijetom neviđen i beznačajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi
njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju
nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to neće, niti imaju zašto.

Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je
čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a
uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati
mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga
koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala
me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i
nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam
sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono
što misli, već ono što čini.

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se
našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno
logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo,
odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući
vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju
drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala
je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek
tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge,
možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate,
ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me,
mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka
gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran
talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesreće.

Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim
jutrom, učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku.

Neću se predati.

Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.

A Bog neka odluči.

***

Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obično, unoseći
uzbuđenje u poznate pokrete i riječi, sjećajući se sinoćnjeg nemira,
misleći o značaju posla što me čeka, kao pred odsudnu bitku, nijednog
časa ne sumnjajući da li treba da pođem. U boju se mogu zadobiti rane,
može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vraćanja
nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoć predusretao svoje
oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred
bitku, onda. Sinoć sam se kupao kad sam došao, činilo mi se da će me
voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila čista, a uzeo
sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa
drugima, u redu čvršćem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s
vrelom radošću u očima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom
džubetu što se sapliće oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u
duši.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a
svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio
nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi
mogao pomoći, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži,
iako mi ni on nije blizak. Ličilo je pomalo na gatanje, na odbranu od
uroka: njegova vedrina može donijeti sreću.

Nije ga bilo kod kuće. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da
spava, i kad sam već odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet
krijući lice, i namještajući kosu, čudno zbunjena. Objasnila je, žureći i
spotičući se u govoru, da Hasan nije kod kuće, otišao je sinoć i još se
nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih čekaju, obojicu. Njih dvoje
čekaju njih dvojicu, zaključani, uzbuđeni, zadovoljni zbog tuđe nevolje
koja im je donijela sreću.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da čujem šta misli. Ne bih
izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je
pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta
što to nisi učinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu
čovjeku a kamoli bratu rođenom. I ne ustručavaj se, nikakvo zlo ne
činiš. Tako je rekao, iskreno i uzbuđeno, ali me nije naročito ohrabrio,
jer sam to očekivao. I znao je da sam očekivao. A dobar čovjek će
uvijek tako reći, i to nije mišljenje več prazno saučešće.

Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš.

M.S.Dervis i smrt/odlomak

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime25/2/2011, 6:15 pm

Prolazeći pored pekare, udahnuo sam miris vrućih somuna, i sjetio se da
od juče ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoć govorio o somunima. I
njega moram pronaći, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi
kaže? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom. Gotovo je
silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i
slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otići ću opet u onu
ćutljivu kuću, i o Hasanu, šta je činio sinoć i kuda je otišao, i o ocu,
javiću mu odmah, čim se riješi sve ovo, i o prošloj noći, dugoj i
besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci,
zarašće u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve češće sjede pred tekijom,
žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunđa i iznosi im hranu,
smijaće nam se svijet, već ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da
zabranim, i još bogzna o čemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom.
Ne što ne znam šta ću reći, već što poslije toga nema ništa. Do presude
ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne
treba, ako bude rđava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće. Otišao je iz kasabe.

— Kada će se vratiti?

— Ne znam.

— Kuda je otišao?

— Ne znam.

— Ko zna?

— Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao šta da činim. Ako odem odavde, teško ću stići do muftije, i
kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuća? Na koje od
imanja? Ugosko? Uglješiće? Gor? Tihoviće? U ravnicu? Na jezero? Na
rijeku? Često je bježao, i od svega, od vrućine, od hladnoće, od magle,
od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reći.

— Ne znam šta da radim — požalio sam se stražaru — Muftija mi je poručio da dođem, imamo važan razgovor. Moram da ga nađem.

Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

— Mora neko da zna u kući.

Tada su se otvorila vrata, i mršav čovjek, bivši vojnik, sudeći po
brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na
sebi, sigurno žaleći da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne
opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao što i stražaru.

Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih
riječi. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jača bila želja da mi
zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako
postupim, ali ako muftija sazna, a saznaće, moraću da tražim oproštaj a
ne pravdu.

— Pa ništa — rekao sam povlačeći se.

U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

— Promijenio si se — kaže veselo — ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!

— A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.

— Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Uđi.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

— A muftija te pozvao?

— Moram da govorim s njim. Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao.

Kroz bašču se bijelio ravan čisti put pokockan sitnim riječnim kamenjem,
oivičen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listića. U bašči je
neko vješto razbacao stabla voćaka, breza, smreka, grmova divljih ruža,
ostavljajući ponegdje jedno jedino drvo na čistoj tratini, a negdje ih
zbijajući u skupine, stvarajući tako igru što je ličila na prirodu i
prirodu što je ličila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog
prostranstva djeluje kao čudo, možda najviše zbog misli da je sve ovo
stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se
odmara na nježnim vršikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo
suvišak.

Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj,
ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena
svježina, u ovom tihom prostoru ograđenom zidom, gdje su i olujama
podrezana krila.

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću. Gledam i
ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na
staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je
dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu
sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put između rebara na prsima
i leđima. Do tada je boden, zasijecan, sječen, skraćivan, nije imao
pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano
crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao
je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke. Krv mu
je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad
ga je probola dušmanska sablja ulanska, načinivši otvore da svjetlo
sunčevo uđe u njega prvi put, kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije
put, kroz pluća, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmičući, i
džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom,
namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim
se probudio u noći, od hladnoće, među mrtvacima, iznemogao i tih kao i
oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i
brzinu, i radost. Sad je čuvar bašče, ili kuće, ili nevoljnik što prima
milostinju.
M.S.Dervis i smrt/odlomak

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime28/2/2011, 7:10 pm

Dobro mi je — pogledao me veselo.
Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. — Posao nije
težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara,
pomalo ih učim, nadgledam, i tako.

— Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrđavi. Pomoćnik kajmekama.
A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome
imanju.

— Zašto? — upitao je uznemireno. — Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.

Vrijeđalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kući, nekadašnji
gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se
uputio tamo? Čega se boji on koji se ničega bojao nije?

Rekao sam, ne želeći da ga povrijedim:

— Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz
drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio,
prežalio možda; no treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, rečeno je što nije trebalo.

Pogledao me zaprepašteno, sigurno već godinama niko nije govorio o
njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeći druge da kažu, da ga
se sjete drukčijeg, zar je umrlo i sjećanje? zar ga nema ni u čijoj
uspomeni? A možda ni on više ne govori, čemu? ili govori više i
beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da će se iko sjetiti. U
njemu je sve živo, u drugima je umro.

I eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je
progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima:
Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule
su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to
riječi iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, čula ih je samo njegova
želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavičar, nisam znao da li će
skočiti od sreće, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili će me zagrliti, da
se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti,
ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka,
kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u
probodenim plućima, zbog uzbuđenja:

— Sjećaš se? Da li se zaista sjećaš?

— Sjećam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

— Kako me vidiš?

Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

— U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne
osvrćući se, ne čekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U
ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu. Ličiš na
vjetar što se ne može zaustaviti. Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje
prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

— Nisam tako išao.

— To je moje sjećanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.

— Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.

Šapuće opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim riječima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.

I ne mogu više.

— Drago mi je što sam te vidio — kažem opraštajući se.

— Čekaj.

Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žuđeni koji zna, ja sam
svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u
njemu, moje sjećanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za čekanje.

Iste riječi, dva raspoloženja. I moje i njegovo istog je korijena, za
njega je sreća što je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je
hiljadu godina. I više. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

— Moram da idem.

— Čekaj. Muftija je ovdje, u kući, Uđi, ako ti je važno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.

— Nije me pozvao. Sam sam došao.

— Znam. Samo tako reci: poručio si da dođem. Ima toliko poslova da se
neće sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kaži što znaš.
Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo
da mi je bilo lakše što odgađam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i
ono što sam želio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen.
Nisam se začudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem, žalio sam što je
naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Još u
mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junačkom ograšju, ponudio mi se za
zaštitnika. A odstupio u istom času, čim se sjetio da je to daleka
prošlost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isječenom licu još je
treptala sreća zbog onoga što je bilo, i plašljiva nesigurnost zbog
svega što je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena,
različita po svemu a neodvojiva: ne može ni iz jednog.

Dok je šaptao s nekim čovjekom na kućnom ulazu, mislio sam smućeno,
vajkajući se što mi je izmakla njegova jadna podrška, da je moja
nesigurnost ista kao i njegova. Žalosno smo čekali pomoć jedan od
drugoga, ne pouzdavajući se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoći
da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je
vrijedilo koliko i moje porušeno.
M.S.Dervis i smrt/odlomak









__________________

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime2/3/2011, 8:11 pm

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i
ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem
Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlučio sam da
govorim.

— Došao sam s molbom.

— Ja sam umoran.

— Možda bi te zanimalo.

— Misliš?

— Pokušaću. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj
kad je nema, i zaista je neodređena, ali je možda najviše želja da se
udavi nepravda, a ona je vrlo određena. Svaka nepravda je jednaka, a
čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini,
onda i jeste tako, jer se ne može misliti tuđom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenađeno, obješene oči
njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš naročitim, ali
dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me
poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio
da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o
pojedinačnim, koje su naše a ne svačije.

— Zanimljivo — rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s
poštovanjem. — Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I
da li tada misle tuđom glavom?

— Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

— Šta je prava ljudska misao?

— Koja se obično nikome ne govori.

— Lijepo rečeno. Možda netačno, ali lijepo rečeno. I dalje?

— Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća,
jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao
što sad žurim da je kažem.

Hitao sam da sa opštih razmatranja pređem na ono što me boli, dok ga
opruga drži, dok su mu oči koliko toliko žive, jer sam se plašio
njegovog skorog klonuća, kad će moje riječi uzaludno oblijetati oko
njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muči čama i dosada. Ležala je po njemu
kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovača, opkoljavala kao
vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz
svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim.
Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.

Ne pretjerujem, da sam bio siguran da ću rastjerati barsku maglu u
njemu, digao bih skutove džubeta i zaigrao trbušnu igru, učinio bih sve
što bi razumnom čovjeku teško i na um palo. Možda bi njegova pažnja,
prije nego što splasne, učinila toliko da žuta bezvoljna ruka napiše tri
rješavajuće riječi: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajući šta je
napisala, ne sjetivši se nikad više. Učinio bih sve, kažem, svaku
ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, čak bih s ponosom
mislio kako sam pobijedio jednu mrtvačku ravnodušnost, zbog živog
čovjeka, zbog brata. Ali se nisam usuđivao da mijenjam igru, vidio sam
da ga je na čas probudio samo pehlivanluk duha, kao hašiš, i morao sam
da mu dam još, više, kako se ne bi uvalio u težu nepokretnost.

To je bila najčudnija borba za koju sam ikad čuo, protiv mrtvila u
njemu, protiv uzetosti volje, gnušanja od života. Borba teška i mučna
najviše zato što se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim
mišljenjem, ružnim parenjem nespojivih osjećanja, silovanjem riječi. A
bojao sam se, i još kako sam se bojao, da će njegova pažnja umrijeti
onoga časa kad prestanem s igrom i pređem na pravi cilj, zbog koga sam
sve to i činio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, približavajući
mu se i krijući ga, jer bi njegova čula mogla da se zatvore, sama od
sebe, čim ga osjeti.

Srećom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se
na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju
usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu,
radujući se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam
ga iznenađivao, budio, zagrijavao, vodeći očajničku bitku da održim na
životu samrtnika, stalno na granici strave da neću uspjeti, a sva mi je
nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, grozničavo kopao po zakutcima da
pronađem đavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude još
jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nešto zanimanja i
živosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

— Imam brata — bulaznio sam ne znajući da li je i to dovoljno. — Ali ako
ne požurim da ti kažem, mogao bih reći da sam ga imao, a imam i imao
sam isto je što imam i nemam. A može da odluči sijev nečije zle ili
dobre volje. Brat mi je, ne zato što sam ga htio, jer da sam ga htio ja
bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj
otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode
ušla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog ničeg za mene,
izrasla je veza i obaveza što se zove sin i brat. Bio željena utjeha ili
uobičajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez našeg pitanja, uskraćujući
nam sva njegova zadovoljstva a opterećujući nas svim njegovim nevoljama
i nesrećama, a kao što zna tvoja uzvišena pamet, nesreće su mnogo češće
nego zadovoljstva, pa bismo mogli reći da je brat nesreća koju nam Bog
šalje, i zato je primamo kao božiju volju i određenje, zahvaljujući mu
na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreći, a volio bih da je on
tvoj brat pa da zahvaljujem na sreći što slušam tebe, kao ti sad mene,
pa da mi je svejedno. Ali, kako ne može biti tvoj brat, jer je moj, a ja
ne mogu biti ti, jer je Bog odredio da budem samo nedostojni derviš,
budimo ono što smo: ja molim, ti rješavaj. Ili bolje: ja ću da pričam,
ti slušaj. Tebi je teže, znam. Ti ne moraš, ja moram.

Probudio sam ga, oživio je, gleda, sluša, shvata, prima! Nije potrebna
čočečka igra, dovoljne su prazne riječi, pusti ih da lete kao vjetar, da
se prevrću kao majmuni, da bezglavo jure između proljetnih sunčanih
zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici,
sluša, čeka.

— I dalje? — kaže prilično živo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, čudi se, možda uči. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tiče. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!
M.S.Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime5/3/2011, 11:52 am

— I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je
zatvoren u tvrđavi. Pola života mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu
polovinu, mogao bi i onu drugu.

— Koju polovinu?

— Koju ja još držim, pričajući.

— Kakvoj tvrđavi?

— U tvrđavi, nad gradom.

— Svejedno, nastavi.

— U tvrđavu se zatvaraju rđavi ljudi, lopovi, zločinci, hajduci, carevi
neprijatelji. Ponekad. A najčešće budale. Zato što misle da nisu krivi, a
to čovjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije
njihov posao, niti to ko od njih traži. Kako su ponosni na svoju ludost,
lako ih je uhvatiti, i zato ih je najviše. Po ovome bi se moglo
zaključiti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi
ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Još ostaju
oni koji imaju prava da budu kakvi hoće. Moj brat je bio niko i ništa,
srećan čovjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju šta bi mogao
da učini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rđav, lijen da bi
bio nečiji neprijatelj. Jednom riječju, božijom providnošću određen da
ga ljudi pozdravljaju ne poštujući ga, da mu priznaju vrijednost ne
tražeći da je pokaže.

— Zašto je zatvoren?

— Zato što nije poslušao oca.

— Zanimljivo.

— Otac je prost čovjek, radi koliko može, daje koliko mora, ne tiče ga
se ništa osim kiše, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka
na pšenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim
jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kašika, kao lipov čanak, kao
rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori
ono što očevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju. Savjetovao mu je
da ne ide od kuće, zemlja će ostati pusta a varoši tijesne, malo mjesta a
mnogo usta, malo mogućnosti a mnogo želja, počećemo da se davimo među
sobom za veći komad hljeba.

Brat nije poslušao. Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas
niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući
suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu
iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako
pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš
oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno
jak da to ne moraš dokazivati. Ni to nije poslušao. Sad otac ima
razloga da se raduje i kaže: eto tako prolaze neposlušni sinovi.

Govoreći, primijetio sam s užasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim
očima, postajale su teške i umorne, a u izrazu se javilo nešto
izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajući usta:

— Ko to nije poslušao?

O, Bože veliki! Neprestano koračam, a sve sam dalje. Čim se približim
onome što mi je cilj, on se uplaši. Čim poželim da iskoristim što sam
izgradio, on sve poruši. Moj posao nema završetka!

Požurio sam, naglavce. Još u njemu ima bar žiška života, jer ne bi ni
ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se
igrao već rugao, zanijelo me ogorčenje, i sve je počelo da zvuči
ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sačekaj još malo, ne ugasi
se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleđenoj pustoši, preda mnom duga samrtnička noć. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoće kojom sam miješao riječi,
osjećao sam da više neće poletjeti, neće zalepršati, puziće po zemlji
poput sljepića.

Još samo pregršt ludih riječi, Bože, moraš mi ih dati, borim se za jedan
život! — molio sam očajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promašaj,
vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestaješ, brate Harune?

Sve što sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brže potapala dosada, sve konačnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega će početi svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

— Umoran sam — rekao je muftija, užasnut gotovo kao i ja. — Umoran sam. Idi sad.

— Nisam sve rekao.

— Idi sad.

— Naredi da ga puste.

— Koga da puste?

— Moga brata.

— Dođi sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplašen:

— Šta se desilo?

— Bože, kako je dosadno.

— Hoćeš li da igramo šah?

— Ništa se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskačući pitanja, pamteći čudom neku riječ na
koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izašao je ne pogledavši nas, ubijen, možda je i zaboravio da smo ovdje. A možda je bježao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam želio da
odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokušam.

Malik me pogledao krvnički, i poskakujući, ponio svoje tromo tijelo, žureći za muftijom.

— Rekao je da dođem sutra.

— Ja ništa ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili
da ga udarim čukljem prsta u žuto čelo. I opet nisam znao gdje je
Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se činilo da
dubim na glavi, da visim između poda i kandilja, da strop podupirem
plećima, izgubljen, poblesavio zbog njegove čame i svoje želje da je
savladam. Čudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Možda i sutra
uzalud, jer će me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh. Moram doći, a
doći ću klecajući, i neću znati ne samo gdje je Antiohija — prokleta
bila! — već ni kako je ime sinu moje majke. Mučićemo se ponovo kao dvoje
starih u drugoj bračnoj noći, poslije prve što je žalosno propala, samo
će sve trajati kraće, jer se nećemo mnogo nadati ni ja ni on.
M.S.Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime7/3/2011, 7:43 pm

Sad nemam kud da žurim. Žuta troma ruka nije u času kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu?

Izašao sam, izveli su me, izgurali, a pred kućom me sačekao zaboravljeni
Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga
zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

— Dugo si ostao — kaže gledajući me radoznalo.

— Zar megdan traje kraće?

— Obično izlaze brže. I obično su zbunjeni.

— Jesam li ja zbunjen?

— Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.

— Pričali smo o svemu.

— A o meni?

— Rekao je da dođem sutra.

— Tako. Znači, sutra.

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka. I ići ćemo opet, sutra.

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom, da neću ni čuti
šta mi kaže, a čuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u
meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao,
siguran da će sve izgledati još čudnije kad dođem sebi. Ličiće na
pijanstvo, na ružan san, vjerovaću da sam udario na čini, i da ništa
stvarno nije bilo.

Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.

— To je dobro — kaže — što te zove sutra. Obično ne zove. Znači da si mu se dopao, znači da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rječit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam
mu se, veoma, otišao je jedva dišući, a mučenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, traži riječi.

— Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi? Hrabrim ga, bez volje, sjećajući se:

— Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči.

Tako je trebalo onaj da kaže meni, maločas.

— Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako
sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, već za druge.

— Da li ti se nešto desilo?

— Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.

— Otpuštaju te?

— Znači, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me
ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata čuvam, to mogu bolje od
drugih. Primam sto groša godišnje...

— Muftija prima dvanaest hiljada.

— Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje,
neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znači, sedamdeset na
godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znači, nećeš se
ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što
nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se
rvao s karanđolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na
svome mjestu.

— Nisi za vojsku, — rekao sam ništa ne misleći — ali pušku možeš da
nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog
nevinog čovjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li
bi pristao za sto groša?

Zbunio se.

— Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o nečemu što može biti.

— Odgovori mi.

— Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena... Sto groša?

— Dvjesta.

— Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin čovjek? Gdje je?

— U tvrđavi.

— Znači, dvjesta groša. I nevin čovjek, u tvrđavi. Ne bih mogao.

— Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrđavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

— Pristao bih.

— A sad ne bi?

— Sad ne bih.

— Onda ništa.

— Je li to zbilja ili šala?

— Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

— Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?

— Ako te otpuste, ja ću ti naći posao.

— Hvala ti, zapamtiću to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku
cijenu. Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega, beznačajnog, i
sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog
polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je
važniji od svega na svijetu.

Sreo me istog časa, pred veče, u najteži čas, kad sam išao prema kapiji
smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo
nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša
raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zrači veseljem. Hripanje mu
je pobjedonosno.

— Ostajem — rekao je oduševljen. — Neće me otpustiti. Znači, ostajem.
Pitali su me šta sam govorio s tobom, i ja sam pričao. Pa su me odveli
Maliku, i opet sam pričao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi
nudio dvjesta groša, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao,
dobar čovjek, kaže, to za tebe, a i ja kažem, jest, dobar čovjek, i
tako, znači, ne treba ništa da govoriš sutra.

— Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je,
da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što
više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog
sjećanja ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano.
M.S.Dervis i smrt










__________________

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime12/3/2011, 2:20 pm

Moj Bože, ja nemam nikoga osim tebe i brata mojega.

Tražio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Tražio ga je i njegov
momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, is drugovima. Izašli su
sinoć iz kuće oko ponoći, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladiće, teško
da su i jednome leđa ostala čitava, a mladići su krivi, napali su prvi,
i sad mladićima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leže u zatvoru.
Tako se uvijek svršava šenlučenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih
puste kad plate, a oni se ne sjećaju jesu li krivi, a obično jesu.
Pustiće ih i sad, samo traže mnogo, jer su uboji teški, a mladići iz
dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, viče da mu je žao što nije
tukao jače, i učiniće to kad izađe, jer takve kopiladi i takvih
bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijeće pare, nije Hasanu do
para, već do inada, ali kakav je to inad ležati u zatvoru. Nisu, doduše,
u zindanu ni u podrumima, već onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju
sunce a tamo mračno, mučno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli
više.

Reći će mu da sam ga tražio, i da odmah dođe do mene, čim se presvuče i
okupa, jer zapeksini i zaušljivi haljinku svaki put, da se mora skidati
na avliji, da ne unese u kuću kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji,
ako mi je važno, da se ne tražimo ko dvije budale, a ako nije važno,
onda svejedno, pa kad se nađemo. A može biti da je i bolje da Hasan malo
odspava, jer nije trenuo od juče ujutro, iako može da ne spava po tri
dana i tri noći, a može i da spava isto toliko, samo ga probudiš da
štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko živinče, Bože
oprosti. Džaba, takvog majka još nije rodila!

Nisam ga tražio bez razloga, niti sam želio da me utješi, ili ohrabri.
Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja već Hasanova, a
ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao
sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali čini mi se da se
javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je
uzaludno sve što činim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti
čuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad
ne vide. Samo tako će se osloboditi tvrđavskih podruma: moje sramotno
kreveljenje neće mu pomoći. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguće. Sa
Ishakom sve bi bilo moguće. Možda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi
pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjećanja, kao Kara-Zaim, njega ne
zaustavljaju uspomene.

Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da
se krećem, da nešto činim, osjećao sam zdrav nemir i uzbuđenje: sve je
moguće, sve je nadomak ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je
dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće
nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediiš svoju
malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije
skučen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajući ne
jednu mogućnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima neće
odoljeti ni najveća opreznost, uzbuđen i pokrenut sve više što sam
sigurnije osjećao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je
sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno
grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i
iskreno sam se trudio kako da pronađem najbolji način da oslobodim
brata. I to sve iskrenije i sve življe, kažem, što se negdje u mojoj
nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori
i ne misli ali je prisutna, sve više utvrđivalo uvjerenje da poduhvat
ne može uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostižan. Mogao sam čeznuti
za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez laži, jer mi se želja
nije mogla ostvariti. Skriveni životni nagon što me štitio i bez moje
svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne
kroteći je: znao je da opasnosti od nje nema, ne može postati djelo. A
pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.


Ako bi ovo nekome izgledalo čudno, ili čak nevjerovatno, mogao bih reći
samo to da su istine ponekad vrlo čudne, a mi uvjeravamo sebe da ne
postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu
manje žive i manje istinite. Obično uljepšavamo svoju misao i krijemo
guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne
uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hoću da
kažem, da nisam ni rđav ni čudan čovjek, već običan, običniji možda nego
što bih želio, isti kao i većina ljudi.

Dobronamjeran čitalac mogao bi da mi kaže: suviše razvlačiš, suviše
mudruješ. Odgovoriću mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu
misao, cijedeći je kao prazan bardak, kad se iz njega ni kap više
istočiti ne može. Ali činim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome
što me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje
ne pomaže. Izbjeći ne mogu, a prekidati neću.

Treba da kažem i ovo. Našao sam posvandžiju kod kuće, davno je bio
ustao, već se iz čaršije vratio, a dočekao me zlovoljan i namrgođen, kao
da se tek probudio. Ni traga od sinoćnje govorljivosti i želje da me
zadrži, ni traga od pažnje i ljubaznosti. Želio je da me se što prije
otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoć da mi kaže:

— Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?

Zar je moguće da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom
razgovoru, i ne toliko o riječima koliko o smislu. Nešto je znao o meni,
sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svim i svačim da sam ga krivo
shvatio. Noć je noć, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pričajući
koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajući to koješta, i sad sam
zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta može
da zna čovjek — vapio je plačnim glasom — koji lunja po svu noć, umoran
kao sakadžijski konj, i jedva čeka da se uvuče u svoju siromašnu kućicu i
pod svoj poderani jorgan. Četvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom
vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tuđim
stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neočekivano mirno, čak i
ljubazno, rekao da bi volio pomoći meni nego ikome drugome, a neka
nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaže što ne
zna, niti zna šta tražim. A ne znam ni ja, izgleda.

Da li sam sinoć u njegovim riječima čuo ono čega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?

Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajući ni šta je trebalo da saznam.
M.S.Dervis i smrt

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Tea

Tea

Ženski
Broj poruka : 3260
Location : Sweden
Datum upisa : 20.07.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime12/3/2011, 4:45 pm

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te neko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu reč kaže. Kako onda misliš da živiš?

Meša Selimović

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime22/3/2011, 4:12 pm

Poslije ićindije, umoran i napregnut, izmučen mislima o oslobađanju, sve težem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujući ga već i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lažne, i počeo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mučenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, čini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnosio, ili da sam ih još očekivao.

Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašču, najprije su se igrala piljaka na pločama pred tekijom, tu su i ručala, a onda su počela da jure, kao kučići. Skakali su preko ruža, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako ćemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašču, a mi da se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuće, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.

— Čekaju večeru — rekao je, ne čuvši me.

Rekao sam glasnije:

— Smetaju. Reci im da izađu.

— Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.

Pokazao sam rukom: isteraj ih, poludjeću!

Razumio je, i otišao ljutit, gunđajući:

— Sad im i djeca smetaju!

Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajući se da je veća, želio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napuštaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.

Da li od silne želje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije dječije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rječice što se glasila jedva čujnim, grgotanjem, napetost u meni počela je da popušta. Javila se čak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem,, osnažilo bi me, odvratilo mi pažnju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a možda nije trebalo da to učinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je žao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je žao, vraćam se običnim mislima, običnom životu, kad je čovjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilično dosadno. Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.

Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grči, ne sudara sama sa sobom, već klizi po kori stvari, nalazeći laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, već sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom času. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveća muka moga života, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, čučalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema. To kratko odsustvo težine, to časovito oslobođenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogućilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjećao sam gotovo kao sreću.

Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar čovjek, mislio sam, još obuzet srećom svoga plitkog saživljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je život nepravedan prema njemu, all to je samo predrasuda, život je život, jedan kao drugi, svako traži zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne istaze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjećao. Čujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:

Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
stade na konop, po kome samo
povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
pomenu Boga i prođe između dvije obale.
I sokolići, njegovi učenici,
pređoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
izgledali su kao biser
nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih,
daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
na opasnom životnom putu.

Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjećanju sudbine ta slika čovjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj životnoj stazi. Da sam bio u drugom raspoloženju, moglo bi da me potrese nenadanje i osuđenost na mukotrpan hod, ali mi se tada činilo kao razumno mirenje, čak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni činilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.

Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?

— Kako se osećaš danas?

— Ja. Ne znam. Rđavo.

Osjećam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on korača po pehlivanskom konopu između dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.

Upitao sam ga, smiješeći se, još u svom lijepom raspoloženju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:

— Reci mi pravo, znao si šta hoće kadijina žena, i zato si mene poslao?

— Kakva kadijina žena?

— Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina žena. Hasanova sestra.

Naljutio se, gotovo zgađen. Nisam navikao da ga vidim takvog.

— Ne pominji ih zajedno, molim te!

— Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?

— Ostavi to đubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.

— Zašto?

— Zar ništa nisi saznao?

— Nisam.

— Onda ja moram da ti kažem.

Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama što su se neprestano skrivale u duboke džepove i opet se izvlačile, po svemu što kod njega nikad nisam vidio pa je izgledao kao drugi čovjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaže.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime24/3/2011, 10:19 am

Poslije ićindije, umoran i napregnut, izmučen mislima o oslobađanju, sve težem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujući ga već i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lažne, i počeo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mučenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, čini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnosio, ili da sam ih još očekivao.

Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašču, najprije su se igrala piljaka na pločama pred tekijom, tu su i ručala, a onda su počela da jure, kao kučići. Skakali su preko ruža, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako ćemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašču, a mi da se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuće, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.

— Čekaju večeru — rekao je, ne čuvši me.

Rekao sam glasnije:

— Smetaju. Reci im da izađu.

— Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.

Pokazao sam rukom: isteraj ih, poludjeću!

Razumio je, i otišao ljutit, gunđajući:

— Sad im i djeca smetaju!

Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajući se da je veća, želio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napuštaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.

Da li od silne želje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije dječije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rječice što se glasila jedva čujnim, grgotanjem, napetost u meni počela je da popušta. Javila se čak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem,, osnažilo bi me, odvratilo mi pažnju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a možda nije trebalo da to učinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je žao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je žao, vraćam se običnim mislima, običnom životu, kad je čovjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilično dosadno. Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.

Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grči, ne sudara sama sa sobom, već klizi po kori stvari, nalazeći laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, već sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom času. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveća muka moga života, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, čučalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema. To kratko odsustvo težine, to časovito oslobođenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogućilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjećao sam gotovo kao sreću.

Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar čovjek, mislio sam, još obuzet srećom svoga plitkog saživljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je život nepravedan prema njemu, all to je samo predrasuda, život je život, jedan kao drugi, svako traži zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne istaze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjećao. Čujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:

Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
stade na konop, po kome samo
povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
pomenu Boga i prođe između dvije obale.
I sokolići, njegovi učenici,
pređoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
izgledali su kao biser
nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih,
daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
na opasnom životnom putu.

Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjećanju sudbine ta slika čovjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj životnoj stazi. Da sam bio u drugom raspoloženju, moglo bi da me potrese nenadanje i osuđenost na mukotrpan hod, ali mi se tada činilo kao razumno mirenje, čak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni činilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.

Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?

— Kako se osećaš danas?

— Ja. Ne znam. Rđavo.

Osjećam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on korača po pehlivanskom konopu između dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.

Upitao sam ga, smiješeći se, još u svom lijepom raspoloženju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:

— Reci mi pravo, znao si šta hoće kadijina žena, i zato si mene poslao?

— Kakva kadijina žena?

— Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina žena. Hasanova sestra.

Naljutio se, gotovo zgađen. Nisam navikao da ga vidim takvog.

— Ne pominji ih zajedno, molim te!

— Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?

— Ostavi to đubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.

— Zašto?

— Zar ništa nisi saznao?

— Nisam.

— Onda ja moram da ti kažem.

Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama što su se neprestano skrivale u duboke džepove i opet se izvlačile, po svemu što kod njega nikad nisam vidio pa je izgledao kao drugi čovjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaže.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime5/4/2011, 11:15 am

Upitao sam, žureći da se utopim u crnu vodu:

— Za brata?

— Jest, za brata.

— Je li živ?

— Ubijen. Prije tri dana.

Ništa više nije mogao da kaže, niti sam ja pitao.

Pogledao sam u njega: plakao je, iskrivljenih usta, strahovito ružan.
Znam da sam to zapazio, i znam da sam se čudio što plače. Ja nisam
plakao. Nije mi čak bilo ni teško. Ono što je rekao planulo je kao
oslepljujući bljesak, a onda je nastao mir.

Voda je žuborila spokojno.

Čuo sam pticu u granju.

Eto, svršeno je, mislio sam.

Osjetio sam olakšanje: svršeno je.

— Tako — rekao sam — znači, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.

— Smiri se — govorio je hafiz Muhamed užasniti, misleći da sam poremetio umom — smiri se. Molićemo se Bogu za njega.

— Da. Jedino to možemo.

Nisam osjećao čak ni bol. Kao da se nešto otkinulo u meni i sad ga nema,
to je sve. Sasvim je neobično što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim
nemoguće, ali je više boljelo dok je bilo.

Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesreću,
donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obično.

— Treba da jedeš — nudio me, nastojeći da ne viče. — Od juče nisi ništa okusio.

Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje nježnosti, jeo sam, ne
znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom,
kao nesigurna straža od tuge.

I tada, između dva zalogaja, otkinuti dio počeo je da boli.

Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao.

— Kuda ćeš? — upitao je hafiz Muhamed.

— Ne znam. Ne znam kuda ću.

— Nemoj nikud da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom.

— Ne mogu da ostanem.

— Idi u svoju sobu. Plači ako možeš.

— Ne mogu da plačem.

Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha
voda nadolazila, i dok je još bila do članaka, uznemireno sam mislio na
strah pred sutrašnjim očajanjem.

A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao
preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni plačna ljutina, šta si
tražio? šta si htio? Unesrećio si nas, glupi čovječe! Zašto?

Pa je i to prošlo, trajalo je samotren, ali me pokrenulo.

S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim
razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od
sinoć, oduvijek, strašno đurđevsko ludilo sručuje se na kasabu kao
prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na
uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu braću pod zemljom i nad zemljom.
Neko je ostao živ, i zove.

Zove uzalud.

U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.

Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva
zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala čaršija, i
kasaba, i život, a počinjao kratak put prema tvrđavi.

Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.

Otada sam često u mislima prelazio od kamenog mosta do teških hrastovih
vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao
sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobođen za moj pohod, i u
mislima mučan, da bih mogao lakše da prođem. Kapija je cilj svega, put
vodi odastvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam
je u mislima, u snu, u strahu, osjećao njeno mračno dozivanje i
neutoljivu glad. Okretao sam se i bježao, a ona me gledala u potiljak,
mamila, čekala. Kao pomrčina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna,
ili ništa. Tu počinju i završavaju pitanja, za žive počinju, za mrtve
završavaju.

Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih noćnih mučenja, odavno
nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i
želio, onda, sad mi je svejedno, čak bih volio da nije ovako prazan, kao
groblje. Gleda me tmurno, namrgođen, zloban, kao da kaže: ipak si
došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo žalosne
hrabrosti što se zove svejedno. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio
uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo
pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oči skrivenog stražara na
malom otvoru kapije. Te oči nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo
da dođem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.


— Šta hoćeš? — upitao je stražar.

— Je li ovamo iko došao sam?

— Došao si ti. Imaš li koga u tvrđavi?

— Imam brata. Zatvoren je.

— Šta hoćeš?

— Mogu li da ga vidim?

— Vidjećeš ga ako i tebe zatvore.

— Mogu li mu donijeti ponude?

— Možeš. Ja ću mu predati.

Ludački sam vraćao vrijeme, oživljavao ubijenog, još nije ubijen, tek
sam saznao da je zatvoren i došao odmah, da pitam za njega, ljudski je,
bratski, nema straha, ni stida, još ima nade, pustiće ga uskoro, doći će
mu ponude od mene, znaće da nije sâm ni ostavljen, pred kapijom je
rođena krv njegova. Ni kule, ni stražari, ni obziri nisu ga zadržali da
ne dođe, došao je, došao sam, petnaest godina je mlađi, uvijek sam se
brinuo o njemu, doveo sam ga u kasabu, ej, ljudi, kako bih ga napustio
kad mu je najteže, razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao
za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto? u
ime čega? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno
mi je, ovdje sam, ne odričem se veze od koje nemam bliže, raspnite me
ako hoćete za ovu ljubav, zar se može protiv nje? Došao sam, brate, nisi
sam.

Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu
samo da mu poručim zaupokojenu molitvu, s nadom da će ga stići, i
zatrebati mu, možda.

Gorka je bila ta molitva, drukčija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala se samo mene i njega.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime3/5/2011, 2:09 pm

Meša Selimović / Derviš i smrt
Smrt je jekin,sigurno saznanje,jedino za šta znamo da će nas stići
.Izuzetka nema ,ni iznenađenja ,svi putevi vode do nje,sve što činimo
to je priprema za nju,priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod
,uvijek joj bliže ,nikad dalje.Pa ako je jekin,zašto se čudimo kad
dođe.Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan ,zašto
se borimo da ga produžimo još dan ili čas .Zemaljski život je varljiv
,vječnost je bolja.
Govorio sam :
Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge smotaju
jedna oko druge ?Smrt je preseljenje iz kuće u kuću .To nije nestanak
već drugo rođenje .Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno
razvije ,tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo .Smrt je nužnost u
neizbježnosti prelaska u drugi svijet ,u kome čovjek dostize svoj puni
uspon.
Govorio sam:
Smrt je propadanje stvari a ne duše?
Govorio sam :
Smrt je promijena stanja .Duša počinje da zivi sama .Dok se nije rastala
od tijela ,ona je prihvatala rukom,gledala okom ,slušala uhom,ali je
suštinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam :
Na dan moje smrti ,kad bude nošen moj tabut ,ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.
Ne plači i ne govori :šteta ,šteta .Kada se mlijeko pokvari veća je
šteta .Kada vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.Zar mjesec i
sunce nestanu kada zađu?
Tebi se čini smrt ,a to je rađanje !
Grob ti se čini tamnica ,a duša je slobodna postala .

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime11/7/2011, 9:10 pm

"Постоје
три велике страсти, алкохол, коцка и власт. Од прве двије се некако
могу изљечити, од треће никако. Власт је и најтежи порок. Због ње се
убија, због ње се гине, због ње се губи људски лик. Неодољива је као
чаробни камен, јер прибавља моћ... Човјека на власти подстичу кукавице,
бодре ласкавци, подржавају лупежи, и његова представа
о себи увијек је љепша него истина. Све људе сматра глупим, јер крију
пред њим своје право мишљење, а себи присваја право да све зна, и људи
то прихватају.
Нико на власти није паметан, јер и паметни убрзо
изгубе разбор, и нико трпељив, јер мрзе промјену. Одмах стварају вјечне
законе, вјечна начела, вјечно устројство, и вежући власт уз бога,
учвршћују своју моћ. И нико их не би оборио, да не постају сметња и
пријетња другим моћницима. Руше их увијек на исти начин, објашњавајући
то насиљем према народу, а сви су насилници, и издајом према владару, а
никоме то ни на ум не пада. И никога то није уразумило, сви срљају на
власт, као ноћни лептири на пламен свијеће.

Мехмед Меша Селимовић

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime24/9/2011, 10:59 pm

"Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz
ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da između
njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim
predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni,
mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se
vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je
naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama,
svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I
sveteći se zbog izdaje.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne
utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo,
nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije
ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i
ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.
Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim.
Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu".



Derviš i smrt

_Meša Selimović_

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime9/10/2011, 2:34 pm

Tvrdjava

... ljudi zele moc, i to nije ništa ruzno. Kad toga ne bi bilo, povecala
bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni, pomireni sa svojom
nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci. Jedno je
zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se
natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev
za cutanjem, za poslušnošcu bez otpora, po pravu necije sile. Takva
zelja za moci je nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan
je onaj koji je to osjetio na sebi. .....Sasvim je drukcija zelja za
moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjedjuje ljubavlju, koja
podstice na sporazumijevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli
nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek
nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li
neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da naše ljudske
stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i
traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila, što ljudi uzaludno cine
hiljadama godina, znaci, u stvari, priznati svoje beznadje, i ne uciniti
ništa da bude bolje medju ljudima. Svijet je postojao prije ljudi,
postojace i poslije ljudi. Ali, šta se to nas tice? Neka o tome brinu
bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti nikome, i
moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo mucilište.....
Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o
grijehu, o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je
divno, jer mu je duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice
iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i cim potpuno sazri, javlja se
misao o smrti. Umire slab, izmoren, ocajan, pritisnut mislima o
krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u
zivotu ucinio, jer to najcešce nije zelio, nezadovoljan zbog onog što
nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio, izbezumljen zbog
besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez
oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po
odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj duši, o
trajanju bez prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki
smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo
da se radjamo kao starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno
zaboravljajuci prvobitni strah od smrti, pa oslobodjeni mladici,
dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa
bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad, ne znajuci ništa ni o
cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad
ne moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti. Tako se
lakše zivi, i lakše umire. Ne tice ga se šta ce s njim biti poslije
smrti, hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se
odmara i da uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti
poklonjena nekom novorodjenom djetetu, što bi bila velika nepravda prema
cistom stvoru. Ali ga se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije
njegove smrti ostane medju ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto
ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje.
Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota, da ne cini zlo, a ponekad da
ucini i dobro. Misao o vjecnoj duši ne obavezuje ninašto, jer se o tome
brine neka viša sila, ima šta covjek radio i ma kako zivio, pa ce se i
duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta.
Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu ne
smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je više zla. Šta bi i sa
duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveca nesreca koja bi
ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima.
Zgrozi se kad pomisli na zivot bez svršetka, bez konacnog smirenja, bez
straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju
bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što
dozivljavamo. Treba sve prozivjeti, osvajajuci radost cistog zivota i
ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedju dvije
tajne...

M. Selimovica

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime19/10/2011, 9:05 pm

Sve nas su ubili nebrojeno puta

U ćutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva
završena, postalo mi je jasno ono što nisam htio da znam. Htjeli su da
me vide kad sam saznao za nesreću, željeli su da pokažem šta sam u tom
času.
Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.
Sve je od mene zavisilo.
Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.
Mogao sam da ih zamolim da izađu, da ostanem sam u tišini prazne džamije. I to bi bio odgovor.
Ali, sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred
tvrđavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da
me sprži vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i žalost.
Morao sam da kažem. I zbog ovih što čekaju. Čovjek sam, bar sad. I zbog
njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tužna bratska dova, već druga
danas, ali prva koju će ljudi čuti.
Jesam li se bojao? Ne, nisam. Ničega, osim strepnje da li ću dobro
izvršiti ono što moram. Osjećao sam čak mirnu spremnost na sve,
spremnost što je donosi neminovnost čina, i duboko slaganje s njim, jače
od osvete, jače od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.
Ustao sam i zapalio sve svijeće, prenoseći vatru s jedne na drugu, htio
sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.
Okrenuo sam se, polako. Niko neće otići, nijedan.
Gledali su me, sjedeći na koljenima, uzbuđeni mojim tihim kretanjem, i
plamenovima što su gorjeli duž cijelog pročelja, oslobađajući gusti
miris voska.
— Sinovi Ademovi!
Nikad ih nisam tako nazvao.
Nisam znao, ni samo čas ranije, šta ću reći. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbuđenje su nalazili glas i riječ.
— Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A
vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne
pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što
ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim
saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više
nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima
nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško.
Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči,
tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se
tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve
ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a
užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.
Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za
mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja
molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu,
stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.
Čuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.
Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesreću otklonim.
Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata
mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome.
Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju.
Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božjim, neviđenim i necjelivanim
od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.
Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga
pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata. A on reče: — Jao meni, zar
ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga.
Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.
Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osirn
sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od
bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi
Nuhove: — Rastavi mene i njih, i sudi nam.
Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim.
Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite
ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne
stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.
A sad idite kući i ostavite me sama s mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je s vama.
Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u
najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje
riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene
nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je
uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta:
Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo
ili pogriješimo.
Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne možemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas.
Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno
dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je
crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab.
Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne
dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi
vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam
pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje,
još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama
od sebe. Zbog suza, možda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog
osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm.
Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sam.
Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
Okrenuo sam se.
Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci.
Čekao me ćuteći.

M.Selimovic

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime25/10/2011, 8:16 pm

Ostrvo

Pred njim je more i nebo, surovo prostranstvo koje nam uvijek ostaje strano i daleko. Kao i život.
Zrikavci nervozno zriču, uplašeni ili razdragani vrelinom, sve većom, i
tišinom, sve potpunijom. Sunce, krvožedno, kezi oštre zube.
Sad će da ćuti i misli o njoj. Neka vrijeme teče.
Život je san…
Da li je to on rekao?
Ne, nije. On i ne zna da je život san.
Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usiniti te riječi.
Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio?
Je li to odjek odlutalih pa opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće
govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj
prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba. Ili nije ni postojalo?
Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.
Život je san…
Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?
To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno.
Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.
Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se
dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta
stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?
Ko nas drži u snu, i ko nas budi?
Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi.
Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet.
Upravo je naišlo vrijeme njegovih lijepih snova. Možda to zaista nije
stvarnost, ali on bi se zakleo da jeste: vidi, osjeća, uzdiše.

Meša Selimović

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime13/1/2012, 3:26 pm

Čovječanstvo bi trebalo da pronađe način kako bi pokrenulo ljubav u ljudima. I mržnja može mnogo, ali ne toliko koliko ljubav koja mirno gleda smrti u oči.

..život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće: život na koji se bez otpora pristaje, to je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Ako pristane na tuđi sistem mišljenja, on nema svojih razloga, pa ne može doći ni do svoje odluke. Kada odbaci tuđu logiku i nametnuti način mišljenja, svi su mu razlozi dostupni i svaki čin je moguć. I sama odluka je čin, kao što je čin angažovanje i rješenost. To su tri stepena pripadanja koja su samozaborav, i slobode koja je spremnost na žrtvu.

Meša Selimović, "Krug"

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime13/2/2012, 7:17 pm

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.

Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao
neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu
tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu
napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo
mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u
cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj
osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok.
Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu
govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam
prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se
suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao
svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi
predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a
tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su
se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama
uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i
šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I
odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga.
Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne
razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni
poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet
može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila
vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po
dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu
se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im
prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti,
vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s
kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati
razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se
upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti
milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me
srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je
li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo
gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao
trula ograda pred krdom divljih strasti?

Mesa Selimovic

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Mesa Selimovic - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mesa Selimovic   Mesa Selimovic - Page 2 Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Mesa Selimovic
Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Složeno na policama- piše se u temama ispod naslovne :: Veliki pisci-
Skoči na: