Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges (Buenos Aires, Argentina, 24. august 1899 - Geneva, Švicarska, 14. juni 1986), argentinski pisac

Horhe Luis Borhes je rođen je 1899. godine u Buenos Airesu, Argentina. Osnovno obrazovanje je stekao najvećim dijelom u kući, od roditelja i bake, Engleskinje. U toku Prvog svjetskog rata Borhesova porodica je putovala po Evropi, da bi se nastanili u Švicarskoj.

U Argentinu se vratio 1921. godine, a 1923. je počeo karijeru pisca. Umro je 1986. godine u Ženevi. Posebno je poznat po svojim kratkim pričama koje imaju metafizičke, fantastične osobine. Jedna je od glavnih spisateljskih ličnosti 21. vijeka.

Makedonski književnik Vlado Urošević, dobar poznavaoc Borhesa kaže: ”Doprinos Borhesa u razbijanju stvarnosne literature bio je ključan. Pitanje je da li bi postmoderne uopće bilo bez ovog pisca. Danas se Borhes možda manje čita, više djeluju poruke koje su drugi, kasniji pisci izvukli iz njegovog djela.”

Najznačajnija djela
Univerzalna istorija beščašća. (1935),
Istorija vječnosti (1936),
Maštarije, (1944),
Alef, (1949),
Druga istraživanja (1952),
Drugi, isti (1964),
Pohvala sjenke (1969),
Brodijev izveštaj (1970),
Pješčana knjiga (1975),
Istorija noći (1977),
Lozinka (1981),
Atlas (1984).

Od Borhesa sam citala " Otok glasova ".To su cetiri kratke price, legende sa Tahitija,interesantno i neobicno stivo.

Citala sam i " Vateka " .To je arapska prica,mitologija,malo morbidno, ali pisano lijepim stilom.

Božji zapis

Zatvor je dubok i od kamena; oblika je gotovo savršene polukugle, iako je pod (koji je također od kamena) nešto manji od najširega kruga, što, nekako, pojačava osjećaj stiješnjenosti i prostranosti. Po sredini ga presijeca zid; premda vrlo visok, ne doseže najviši dio svoda; sjedne sam strane ja, Tzinacán, vrač piramide Qaholom, koju zapali Pedro de Alvarado; s druge je jedan jaguar, koji, tajnim i jednakim koracima, mjeri prostor i vrijeme sužanjstva. Uza samo tlo, veliko okno s rešetkama presijeca središnji zid. U sat bez sjene (u podne) gore se otvara kapak, i uzničar, kojeg su uništile godine, rukuje željeznom koloturom i spušta nam, na dnu užeta, vrčeve s vodom i komadićima mesa. Kroza svod prodre svjetlost; u tom trenutku mogu vidjeti jaguara.

Zaboravio sam koliko godina ležim u mraku; ja, koji nekoć bijah mlad i mogoh premjerati ovaj zatvor, samo čekam, u stavu umiranja, kraj koji mi dosudiše bogovi. Dugačkim kremenim nožem otvarah grudi žrtava, a sada ne bih mogao, bez vradžbina, ustati ni iz prašine.

Uoči potpaljivanja Piramide, ljudi koji sjahaše s visokih konja zlostavljahu me užarenim predmetima od kovine da bih otkrio mjesto skrivenoga blaga. Na moje oči srušiše kip boga, ali me on nije napustio, i ja, unatoč mučenju, nisam ništa odao. Izranili su me, prebijali, unakažavali, i probudih se potom u ovom zatvoru, iz kojega više neću izići za svojega smrtnog života.

Jer me zla kob požurivaše da štogod napravim, kako bih nekako ispunio vrijeme, nastojah se sjetiti, u svojoj tami, svega što sam znao. Noćima sam bdio da se sjetim redoslijeda i broja kamenih zmija ili oblika nekoga ljekovitog drveta. Tako sam svladavao godine, tako sam stjecao ono što već bijaše moje. Jedne noći osjetih da mi se primiče jasna uspomena; prije negoli ugleda more, putniku uzavre krv. Nekoliko sati poslije stadoh nazirati tu uspomenu; bila je to jedna od predaja o bogu. Predviđajući da će na svršetku vremena nastupiti mnoge nesreće i razaranja, on, prvoga dana Stvaranja, napisa čarobnu rečenicu, kadru da spriječi ta zla. Napisa je tako da bi stigla do najdaljih naraštaja i da joj ne naškodi slučaj. Nitko ne zna na kojem je mjestu napisa, ni kakvim pismenima, ali nam je poznato da ona, u tajnosti, traje, i da će je pročitati neki izabranik. Pomislih da smo, kao i uvijek, na svršetku vremena, i da će mi sudbina posljednjega božjega svećenika omogućiti pristup povlastici da upoznam taj zapis. To što sam čamio u zatvoru nije smetalo toj nadi; možda sam tisućama puta vidio taj zapis u Qaholomu, ali ga nisam umio dokučiti.

BESMRTNIK


Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Plato had an imagination, that all knowledge was but remembrance; so Solomon giveth his sentence, that all novelty is but oblivion.
Francis Bacon, Essays, LVIII.
Salomon kaže: Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je svekoliko znanje tek sjećanje, tako Salomon izriče svoju izreku da je sva novost tek zaborav.
Francis Bacon, Ogledi, LVIII.
U Londonu, početkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji de Lucinge šest svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715.—1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju riječ. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed čovjek sivih očiju i progrušane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznalački na više jezika; začas bi prešao sa francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam španjolskog iz Soluna i portugiškog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog putnika s broda "Zeus" da je Cartaphilus umro na moru, vraćajući se u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronašla je ovaj rukopis.
Izvornik je sročen na engleskom i vrvi latinizmima. Naš je prijevod doslovan.
I.
Koliko znam, moje su nedaće započele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bio sam tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i čarbine pokosile su mnoge ljude koji su vruće željeli da se ogledaju u boju. Mauritanci su potučeni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjenički gradovi zauvijek je posvećena bogovima podzemlja. Poražena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim milosrđem; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam ja jedva uspio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost tištala dušu i možda me navela da kroz užasne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtnika.
Moje su nedaće započele, velim, u jednom tebanskom vrtu. Cijele te noći nisam oka sklopio, jer mi se nešto komešalo u duši

Dreamtigers

Kao dete,strastveno sam obozavao tigra:ne sarenog tigra prasume Parane i amazonske dzungle,vec pravog, prugastog,azijskog tigra kojem se mogu suprostaviti samo ljudi vicni ratu u tvrdjavi na slonovim ledjima.Obicno sam se beskrajno dugo zadrzavao pred jednim kavezom u zooloskom vrtu;voleo sam debele enciklopedije i knjige o prirodopisu zbog velicanstva tigra.(Jos se secam tih figura,ja koji se ne mogu tacno setiti cela ili osmeha neke zene.)Detinjstvo je proslo,prevazisao sam strast za tigrovima,ali oni se i dalje javljaju u mojim snovima.Na tom podzemnom ili haoticnom grubom platnu,javljaju se na sledeci nacin:zaspavsi,polazim za bilo kojim snom i iznenada shvatam da je to san.Obicno zatim pomislim:ovo je san,obicna igra moje volje,a posto je moja moc neogranicena,zelim da se ovde stvori tigar.
O, kakve li nemoci!Moji snovi nikada nisu mogli stvoriti zver za kojom su zudeli.Pojavi se tigar,to da:ali on je mlitav ili lici na punjenu pticu,tigar necistih promenljivih oblika,ili nedopustive velicine,ili suvise brz,ili lici na psa ili pticu.

Druga smrt


Bit će tome koja godina (pismo sam izgubio), Gannon mi je pisao iz Gualeguaychua, najavivši da šalje prijevod spjeva The Past Ralpha Walda Emersona, možda prvi na španjolskom jeziku, i nadodao u postskriptumu da je Pedro Damian, kojega se vjerojatno prisjećam, jedne od proteklih noći umro od izljeva krvi u pluća. Taj čovjek, smožden vrućicom, obnovio je u bunilu krvavu bitku kod Masollera; vijest sam primio kao nešto predvidljivo, čak i svakodnevno, jer je don Pedro, u devetnaestoj ili dvadesetoj godini, vojevao pod zastavama Aparicija Saravije. Revolucija iz 1904. zatekla ga je na nekom imanju oko Rio Negra ili Paysandua gdje je radio kao nadničar. Pedro Damian bio je iz pokrajine Entre Rios, iz Gualeguaya, ali se pridružio prijateljima, zanesen i neupućen kao i oni. Borio se u nekim okršajima i u posljednjoj bitci; vrativši se 1905. u zavičaj, sa skromnom upornošću opet se posvetio čobanskim poslovima. Koliko znam, nije se više micao iz svoje pokrajine. Posljednjih trideset godina proveo je na nekom sitnom i zabačenom posjedu, milju-dvije od Nancaya; u toj pustoši porazgovarao sam s njime jednog popodneva (pokušao sam porazgovarati s njime jednog popodneva), čini mi se, 1942. godine. Bio je mučaljiv i priprost čovjek. Njegova pripovijest svela se na fijuk i žestinu bitke kod Masollera; nisam se čudio što ih je ponovo proživio na samrti ... Znajući da više neću vidjeti Damiana, pokušao sam ga se prisjetiti; moje vizualno pamćenje tako je ograničeno da sam se prisjetio samo fotografije koju je načinio Gannon. Nimalo čudno, ako znamo da sam tog čovjeka vidio početkom 1942., samo jednom, a lik na slici bezbroj puta. Gannon mi je poslao tu fotografiju; zagubio sam je i više nisam tražio. Prepao bih se da je pronađem.
Druga epizoda odigrala se u Montevideu, mjesecima poslije toga. Damianova vrućica i umiranje naveli su me da napišem fantastičnu pripovijest o porazu kod Masollera; Emir Rodriguez Monegal, kojemu sam je ispričao, dao mi je pisamce za pukovnika Dionisija Tabaresa koji je sudjelovao u tom pohodu. Pukovnik me primio poslije večere. Zavaljen u ljuljački, u dvorištu, nevezano i s toplinom prisjetio se prohujalih vremena. Pričao je o municiji koja nije stizala, o iscrpljenim konjima, o Saraviji koji je mogao ući u Montevideo, ali je odustao, "jer se gaučo boji grada", o grdno zaklanim ljudima, o građanskom ratu koji mi je više sličio na san nekog hajduka negoli na sudar dviju vojska. Spomenuo je Illescas, Tupambae, Masoller. Govorio je tako opširno i upečatljivo da sam uvidio kako često ponavlja te iste zgode, i posumnjao da iza tih riječi gotovo i nema uspomena. U jednom predahu uspio sam nabaciti Damianovo ime.
— Damian? Pedro Damian? — dočeka pukovnik. — Taj je bio moj vojnik. Žgoljavi mješanac kojega su momci zvali Daiman.
Bučno se zacerekao i onda naglo zamuknuo, obuzet hinjenom ili pravom nelagodom.
Drugačijim je glasom nastavio kako rat, baš kao i žena, služi muškarcu da se dokaže, i kako nitko ne zna na čemu je dok se ne okuša u boju. Netko sebe može smatrati kukavicom i biti junačina, i obrnuto, kao što je bio slučaj s kukavnim Damianom, koji se po krčmama razmetao pripadnošću stranki bijelih, a onda je pokleknuo kod Masollera. U rijetkim čarkama s crvendaćima ponio se kao muškarac, ali se sve okrenulo kad su se sukobile vojske, kad su zagrmjeli topovi i svatko osjetio da se pet tisuća ljudi uortačilo da ga ubije. Jadno momče, mirno je živio strižući ovce, i odjednom gaje ponio ratni vihor ...
Tabaresova priča neobjašnjivo me postidjela. Bilo bi mi milije da se sve to nije tako odigralo. Čavrljajući jednog davnog popodneva sa starim Damianom, ja sam i nehotice stvorio neku vrstu idola; Tabaresova ga je priča razbila. Smjesta sam dokučio Damianovu uzdržanost i tvrdokorno samovanje; uzrok im nije ležao u skromnosti nego u sramu. Uzalud sam se uvjeravao da je čovjek opterećen kukavičkim činom složenija i zanimljivija ličnost od običnog junoše. Gaučo Martin Fierro, pomislio sam, manje je upečatljiv od Lorda Jima ili Razumova. Lijepo rečeno, ali je Damian, kao gaučo, obavezno morao biti Martin Fierro — pogotovo u očima urugvajskih gauča. U onome što je Tabares rekao i onome što je prešutio naslutio sam opori okus "artiguisma" ili Artigasova duha: (možda nepobitne) spoznaje da je Urugvaj elementarniji od naše zemlje, i da je, upravo zbog toga, junačniji... Sjećam se da smo se te večeri oprostili s izvještačenom prisnošću.
Došla je zima, mojoj fantastičnoj pripovijesti (kojoj nisam nikako uspijevao dati konačan oblik) nedostajale su neke okolnosti i to me navelo da se opet svratim kod pukovnika Tabaresa. Zatekao sam ga u društvu postarijeg čovjeka, doktora Juana Francisca Amara, iz Paysandua, koji se također borio u Saravijinoj revoluciji. Razgovor se, dakako, poveo o Masolleru. Amaro je ispričao nekoliko zgoda i zatim sporo dodao, kao da naglas razmišlja:
— Zanoćili smo na imanju "Santa Irene", sjećam se, i ondje su nam se pridružili neki ljudi. Među njima, francuski veterinar kojije umro uoči bitke, i mladi šišač ovaca iz Entre Riosa, po imenu Pedro Damian.
Upao sam mu razdražljivo u riječ.
— Znam — rekao sam. — Argentinac koji se kukavički ponio u žaru prave bitke.
Tu sam zašutio. Ona dvojica zbunjeno su me pogledavala.
— Varate se, gospodine — izusti napokon Amaro. — Pedro Damian umro je kao što svaki muškarac želi umrijeti. Moglo je biti četiri po podne. Na vrhu brežuljka utvrdila se pješadija crvenih; naši su krenuli na juriš, s uperenim kopljima. Predvodio ih je Damian, uz poklik, i metak ga je pogodio u prsi. Osovio se na stremenima, dokrajčio poklik, stropoštao se na zemlju i ostao pod konjskim kopitima. Izdahnuoje, i zadnji juriš kod Masollera prešao je preko njega. A taj junak još nije bio napunio dvadesetu.
Govorio je, očito, o nekom drugom Damianu, ali mi vrag nije dao mira, pa sam zapitao što je izvikivao mladić.
— Psovke — odvrati pukovnik. — Što bi drugo čovjek izvikivao u jurišu?
— Može biti — reče Amaro — ali je osim toga klicao: "Živio Urquiza!"
Nastao je tajac. Napokon pukovnik promrsi:
— Kao da se ne bori kod Masollera, nego kod Caganche ili Mrtve Indijanke, prije stotinu godina.
Nadovezao je, iskreno zbunjen:
— Tim sam trupama ja zapovijedao i mogao bih se zakleti da prvi put čujem za nekog Damiana.
Nismo ga mogli navesti da se sjeti.

Borhes

Pretnja - J. L. Borges


To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila,
ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje
književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri
sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,
galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke,
ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice,
potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i
sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim
vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Zaplet

Da bi uzas dostigao savrsenstvo,Cezar,pritesnjen uz noge kipa nestrpljivim bodezima neprijatelja,otkriva medju tim licima i nozevima Marka Julija Bruta,svog sticenika,mozda i sina;u tom trenutku on prestaje da se odupire i uzvikuje:Zar i ti,sine moj!Sekspir i Kevedo preuzimaju taj pateticni uzvik.
Sudbina voli ponavljanja,varijacije,simetrije;hiljadu devet stotina godina kasnije,neki gauci napadaju jednog od svojih starijih drugova u juznom predgradju Buenos Airesa;ovaj pada prepoznajuci u tom trenutku svog usvojenog sina i obraca mu se s blagim prekorom i laganim iznenadjenjem(ove reci treba slusati,a ne citati):Ali,sine!Ubijaju ga,a on nezna da umire zato da bi se ponovila jedna scena.

Horhe Luis Borhes

...... Druga smrt

U Buenos Airesu još sam se jednom morao čuditi kako je netko zaboravio Damiana. Ispred jedanaest prekrasnih svezaka Emersonovih sabranih djela, u prizemlju Mitchellove engleske knjižare, zatekao sam jednog popodneva Patricija Gannona. Upitao sam ga što je s njegovim prijevodom spjeva The Past. Odvratio mi je da ga ne kani prevesti i da je španjolska književnost tako dosadna da jedan Emerson postaje sasvim izlišan. Podsjetio sam ga da mi je taj prijevod obećao u onom istom pismu u kojem me izvijestio o Damianovoj smrti. Zapitao me tko je taj Damian. Rekao sam mu, ali uzalud. S lakom samjezom opazio da me zatečeno sluša, pa sam potražio izlaz u književnoj raspravi o napadima na Emersona koji je raznovrsniji, vještiji i zacijelo osebujniji pjesnik od zlosretnog Poea.
Moram spomenuti još neke činjenice. U travnju sam primio pismo od pukovnika Dionisija Tabaresa; njemu je proradio mozak i sad se dobro sjećao mladića iz Entre Riosa koji je predvodio juriš kod Masollera i kojega su njegovi ljudi te iste noći sahranili podno brežuljka. U srpnju sam boravio u Gualeguaychuu; nisam uspio pronaći Damianovu kućicu. Don Pedra se više nitko nije sjećao. Htio sam se propitati kod nadglednika Diega Abaroe koji je bio uz njega kad je umro; i on je preminuo, još pred zimu. Htio sam obnoviti u sjećanju Damianovo lice; mjesecima kasnije, listajući neke albume, ustanovio sam da mračno lice što sam ga uspio prizvati u sjećanje pripada slavnom tenoru Tamberlicku, u ulozi Othella.
Prelazim na pretpostavke. Prva, doduše i najneuvjerljivija, bila bi da su postojala dva Damiana: kukavica koji je umro u Entre Riosu oko 1946., i junak koji je poginuo 1904. kod Masollera. Ona, na žalost, ne razjašnjava pravu zagonetku: čudna kolebanja u sjećanju pukovnika Tabaresa, zaborav što za tako kratko vrijeme briše lik, čak i ime onoga koji se vratio. (Ne prihvaćam, ne želim prihvatiti, jednostavniju pretpostavku: da sam onoga prvoga sanjao.) Zanimljivija je vrhunaravna pretpostavka koju je iznijela Ulrike von Kühlmann. Pedro Damian poginuo je u bici, rekla je Ulrike, i u času smrti zamolio je Boga da ga vrati u Entre Rios. Bog se malko skanjivao hoće li udijeliti tu milost: onaj koji je ište mrtav je čovjek, neki su vidjeli kako se stropoštao s konja. Bog, koji ne može izmijeniti prošlost, ali može izmijeniti slike prošlosti, izmijenio je sliku smrti u sliku nesvjestice, i sjena čovjeka iz Entre Riosa vratila se u postojbinu. Vratila se, ali ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o sjeni. Živjela je u pustoši, bez žene, bez prijatelja; sve je voljela i sve je imala, ali izdaleka, kao sa suprotne strane zrcala; "umrla je" i njezina blijeda slika iščezla je, kao krugovi na vodi. Ta je pretpostavka pogrešna, ali me, vjerojatno, navela na onu pravu (onu koju danas držim pravom) koja je istodobno jednostavnija i neobičnija. Gotovo sam je nekim čudom otkrio u raspravi De Omnipotentia Piera Damianija, na koju su me uputila dva stiha iz XXI. pjevanja Raja, gdje se izrijekom postavlja pitanje identiteta. U petom poglavlju te rasprave Petrus ili Piero Damiani tvrdi, protivno Aristotelu i Fredegaru iz Toursa, da Bog može učiniti da ne bude ono što je nekad bilo. Pročitao sam te drevne teološke rasprave i počeo razumijevati tragičnu pripovijest o don Pedru Damianu.
To, po meni, izgleda ovako. Damian se u bici kod Masollera kukavički ponio, i cijeli je kasniji život uložio da iskupi tu poganu bruku. Vratio se u Entre Rios; nije ni na koga digao ruku, nikoga nije zarezao, nije se trudio da stekne ugled junaka, ali se čeličio pod vedrim nebom oko Nancaya, u borbi sa šikarom i podivljalom stokom. Malo-pomalo, i svakako nesvjesno, utirao je put čudu. Negdje u dubini duše mislio je: ako me sudbina nanese u novu bitku, znat ću se iskazati. Četrdeset godina je iščekivao, potajice se nadajući, i sudbina mu je napokon udijelila tu bitku, u času smrti. Udijelila ju je u obliku bunila, ali već su Grci znali da smo sjene iz sna. Na samrti je ponovo doživio svoju bitku, ponio se kao muškarac, predvodio je zadnji juriš, i metak ga je pogodio u prsi. Tako je, poslije dugotrajne predanosti, Pedro Damian umro 1946. u porazu kod Masollera, koji se odigrao između zime i proljeća 1904.
U Teološkoj sumi poriče se da Bog može učiniti da prošlosti nije bilo, ali se ništa ne govori o zamršenom nizanju uzroka i posljedica, koje je tako nepregledno i ulančeno da se možda ne bi mogao ukloniti ni jedan jedini davni događaj, makar koliko beznačajan bio, a da se istog trena ne poremeti sadašnjost. Izmijeniti prošlost ne znači izmijeniti jedan događaj, to znači izmijeniti njegove posljedice kojih je, tako reći, bezbroj. Drugim riječima, to znači stvoriti dvije ljudske sudbine. U prvoj (recimo) Pedro Damian umro je u Entre Riosu 1946.; u drugoj, kod Masollera 1904. Ovu potonju doživjeli smo sada, ali odbacivanje one prve nije bilo časovito i unijelo je nesporazume koje sam spomenuo. U pukovniku Dionisiju Tabaresu ostvarile su se različite etape: najprije se sjetio da se Damian ponio kao kukavica; poslije toga potpuno ga je zaboravio, i, konačno, sjetio se njegove junačke smrti. Ništa manje poučan nije slučaj nadglednika Abaroe. On je umro, rekao bih, zato što je isuviše znao o don Pedru Damianu.
Ja znam da mi takva opasnost ne prijeti. Naslutio sam i pribilježio proces koji je nedostupan ljudima, neku vrstu misaone sablazni; ipak, neke okolnosti oduzimaju svemoć toj jezivoj povlastici. Slutim, naime, da u mojoj pripovijesti ima lažnih sjećanja. Slutim da se Pedro Damian (ako je ikad postojao) nije zvao Pedro Damian, i da ga se ja sjećam po tome imenu zato da jednog dana povjerujem kako su me na pripovijest o njemu naveli argumenti Piera Damianija. To vrijedi i za spjev što sam ga spomenuo na početku, u kojem se razmatra nepovratna narav prošlosti. Negdje 1951. mislit ću da sam napisao fantastičnu pripovijest, a ispostavit će se da sam opisao stvarni događaj. Bezazleni Virgilije, ima tome dvije tisuće godina, također je mislio da nagoviješta rođenje jednog čovjeka i prorekao je Božje rođenje.
Jadni Damian! Smrt ga je kao dvadesetogodišnjaka pokosila u besmislenom i nevažnom ratu i u bratoubilačkom okršaju, ali je on postigao ono za čime mu je srce žudjelo, i načekao se da to postigne, i možda je to vrhunska sreća.

Borhes

Pepeo

Hotelska soba, kao sve druge. Cas bez metafore, popodnevni odmor koji nas rastace i uništava. Svežina nasušne vode u grlu. Nežnosvetla izmaglica koja okružuje slepe, i nocu i danju. Adresa nekoga koji je možda vec umro. San i snovi koji se raspršuju. Pod našim nogama nejasna Rajna ili Rona. Prolazna slabost. Stvari odvec beznacajne za pesmu.



Vuk

Tajnovit i siv u konacnoj polutami, ostavlja tragove na obali reke što mu je utolila žed ždrela i cije vode ne ponavljaju zvezde. Nocas vuk je usamljena senka, traga za ženkom i hladno mu je. To je poslednji vuk Engleske. Tor i Odin to znaju. U svojoj visokoj kuli kamenoj kralj je odlucio da satre vukove. Vec je iskovano mocno železo tvoje smrti. Saksonski vuce, uzalud si se rodio. Nije dovoljno biti krvožedan. Ti si poslednji. Proci ce hiljadu godina i jedan starac sanjade te u Americi. Ni od kakve koristi nece ti biti taj buduci san. Sada te opkoljavaju ljudi koji u šumi pratihu tragove koje si ostavljao, tajnovit i siv u konacnoj polutami.





San

Noc nam namece svoju volšebnu rabotu. Razatkati svet, beskrajna racvanja posledica i uzroka što se gube u toj vrtoglavici bez dna, vremenu. Noc želi da nocas zaboraviš svoje ime, pretke i poreklo, svaku rec ljudsku i svaku suzu, ono cemu te je mogla nauciti java, varljivu tacku geometara, liniju, ravan, kocku, piramidu, valjak, loptu, more, talase, svoj obraz na uzglavlju, svežinu nove posteljine... carstva, Cezare, Šekspira i ono što je najteže, ono što voliš. Zacudo, jedna tableta može izbrisati kosmos i uspostaviti haos.

Žbir

U javnoj svjetlosti bitaka
drugi daju život domovini
i mermer ih se sjeća.
A ja neugledan lutah gradovima koje mrzim.
Dadoh joj druge stvari.
Odrekoh se časti,
izdadoh one što mišljahu da sam im prijatelj,
potkupih savjesti,
prokleh ime domovine.
pristadoh na beščašće.

El espía

En la pública luz de las batallas
otros dan su vida a la patria
y los recuerda el mármol.
Yo he errado oscuro por ciudades de odio.
Le di otras cosas.
Abjuré de mi honor,
traicioné a quienes me creyeron su amigo,
compré conciencias,
abominé del nombre de la patria.
Me resigno a la infamia.

Imam bolji prepev ali ne mogu da ga nadjem.

PS
Za sve vas koji još radite