Aleksandar Leso Ivanovic

Potonja ura Rada Tomova

Pozelje - mruci mlad na rodnoj plochi:
sve drugo neka prezaljeno bude,
al da je samo da ostanu ochi,
zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.

DVIJE JASIKE

Jasiko bijela, i ja sa kao ti
sto t bjecito lisce treperi.

U osvit rani, u noc, u suton plav,
jasiko bijela, i ja treperim sav.

A ne znam zasto, niti tvoje lisce zna,
jasiko bijela, sestro zalosna.

LOKVA

Na cesti lokva bljeska i miruju unutra
bijeli zid i grane i nebo ranog jutra.

Zamisljen u njih unio se vid.

Odnekud vjetar tiko zasaputa
i zanjiha u lokvi nasred puta
izvrnuto nebo, grane, bijeli zid.

I nista, drugo preda mnom se nije zbilo,
o nista, nista drugo do samo to,
a u dusi je sjetno zaiskrilo
uspomena mutnih i sjecanja sto.

OTVARANJE JEDNOG PROZORA PRED ZALAZAK SUNCA

Bukte u sjaju rumeni prozori
i bude vedre zanose i zelje.
Jedna se ruka meko zabijelje:
neko ce prozor sirom da otvori.

Vec skripi drvo uz krhotne zvuke
i drhte okna od uprte ruke.

I u svim jarkim, sjajnim staklima,
okupana u suncu dopola,
ljuljnu se visoka, vita topola
i vecernje se nebo zaklima.

Pa sve to opet proguta u tren
prozor na kuci sirom otvoren...

PAHULJE

Da li sto u tom svitkanju pahuljica
zaiskri varka zivota radosnijeg,
tek volim kad se vrh kuca i ulica
bijeli, a hvata i nada, pada snijeg.

Da li sto ovo srce neveselo
suminu ljubav i blagost i toplina,
tek volim kad mi spuste se na celo
pahulje meke – poljubac visina.

POSLIJE MLADOSTI

Kakvu to tugu i nejasna htjenja
bude ta sjetna sustanja predjesenja
kao glas neke minule radosti?

To s prvim liscem s topola, s jasena,
donese vjetar pregrst uspomena,
kao da pirne iz mladosti.

KRILO U MAGLI

Iz sive magle sto zgusnuta pije
ulicu dugu, kuće - zid po zid,
isplovi jedno krilo golubije
i uroni mi bjelinom u vid.

I tek sto magla opet popi krilo,
u meni bljesnu, ko u odziv ziv,
sve sto je ikad srcu radost bilo
kroz zivot ovaj maglovit i siv.

SUSA U NAHIJI

Po uvalama sjetno suste
klonula zita svela.
Gluvina legla po stranama,
na medje tuga sjela.

O skoroj kisi zedna snis sli,
u kršu zemljo vrela?
Oblaci s neba krišom sisli
na ljudska brizna cela.

KUĆIŠTE U POLjU


Dva doma nekad u večeri studne,
- sad trošne međe, puste i bezljudne.

Susne li zmija u tisini dana
il’ travu vjetra pomiluje struja,
od zmije im se hod ljudski pricuja,
od vjetra - sapa davnih ukucana.

U gustom spletu trave povijuse,
jos samo jedno ko da zele one:
zidove jedna drugoj da prislone,
pa trosne da se od dodira sruse.

Dva doma nekad, dva kliktava zova,
- sad puste medje, s nebom mjesto krova.

SUŽANJ NA KAMENU

Zalazi sunce - suznju da otvori
svijeta drugu stranu
u zutom sjaju neba nad planinom
kao na svijetlom ekranu:

Čas palme šume a čas jedra brode,
ko da ih neka svjetlost sa mora prelama,
daleke, modre obale i vode
dolaze meni nebom u pohode
ko san i varka sama.
Svuda se nebo ogleda u vodama,
u svim morima sreda:
od kise mutno, od sunca u plamenu;
samo se meni - suznju na kamenu -
more u nebu ogleda.

VIZIJA

Cetinjsko polje i modri sumrak u proljeće
Puteljkom što brazda polje kao linija dlan
usamljen korača Njegoš, zamišljen i grudobolan,
i zna, sjetan, da mu vijeka biti neće.

A svaka boja i sum vecernji nagovijesti
svu tugu jedne mladosti bez zdravlja
i svu skrivenu i vjecnu ljepotu
zivota sto ga polako ostavlja.

Tolike tajne ovog svijeta bijela
a tako mali broj dana.
Ne muci njega svijest o smrti tijela,
vec ga muci smrt svijesti, tako rana.

Pogled daljinu ore i busi horizont sivi:
“Blago tome ko dovijek zivi”.
Sikti kroz njega snazno mlaz strasne volje
i preliva ga svega kao tecnost:
u dzina raste Njegos, bolestan od grudobolje,
i silan, krcat mislju, on krenu kroz pusto
polje
i zakorači pravo u vječnost

BILjARDA

Na stogodišnjicu Njegoševe smrti

Na mjesečini grad ko danju vidan.
Pusta i gluva s kulama Biljarda
kraj manastira tuzna ceka Rada
da s puta stigne od prsi izvidan.

I mjesecina po krugu prebira,
prstima zutim kroz noć pipa meku,
na stazi nekoj blizu manastira
Vladici briznom da ocrta sjenku.

Noc grabi jutru a ni java Radu.
Tek crne sjenke zamasu iz kruga,
pa svukoliku kamenu Biljardu
opase teska, stogodišnja tuga.

Vito Nikolic
Pjesnik
(uspomeni Lesa Ivanovica)


Bude ponekad tesko covjeku
kad ga nekakva patnja skoli,
pa ode da trazi rijec neku
ko travu od koje manje boli.

I ne vrati se nikad vise
iz svoje duse ko iz gore,
ostane tamo, svijeta lisen,
trazeci trave cudotvore.

Prebira smilje i kovilje
iako dobro zna taj patnik
da je nemocno sve to bilje,
da ga je manje nego patnji.

A kada jednom ode s kisom
kad svene ko avgust, ko ljeto,
osjetis kako je s njim otislo
nesto lijepo i svijetlo.

KAKO JE KOČIJAŠ JOVAN ŠABAN UŠAO U LEGENDU

Pjesma cetinjskom prijatelju


Nema Cetinjanina koji ne zna pjesmu Lesa Ivanovića, kultnog cetinjskog poete, „Kari Šabanovi”. Govore je i danas sa posebnim osjećanjem, reklo bi se. Jednako nadahnuto - u kafani, na priredbi, uz dobro vino, na klupi u parku...
Skoro će 30 godina od kada je književnik Pavle Đonović priredio knjigu stihova Aleksandra Ivanovića i u toj rijetkoj knjizi o njemu zapisao: „Pjevajući o bolu, sa vječito prisutnom sumnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar - Leso Ivanović i njegovo stvaralaštvo, mada ne obimno, ostaje u našoj književnosti kao dragulj. To je onaj pravi slučaj kada poeziju piše život”.
A Leso je volio život. Bio je nježan i tih. Tu nježnost svojim stihovima i danas prenosi na nas. Uvjerava nas u to i Dragoslav Šaban, sin čuvenog Jovana Šabana - Lesove inspiracije iz mladalačkih dana, iznoseći prvi putu u javnost neke zanimljive detalje o svom ocu. Rođen je na Cetinju 1886. godine. Omiljen i preduzimljiv, kao mlad čovjek postaje predsjednik Dečanske opštine na Kosovu. Kao borac 36. pješadijskog puka 1941. godine hrabro gine kod Prizrena. Kada se njemačka motorizovana jedinica „Princ Eugen” kretala od Kuksa (Albanija) prema Grčkoj, u blizini turskog groblja, Jovan Šaban je pritrčao jednom tenku i ubacio bombu. Metak iz drugog tenka ga je spriječio da se raduje svom učinku. Fanatik i vitez, zapisali su Njemci. Od 3.800 boraca, na tom mjestu ih je poginulo oko 500. Sahranili su ih Njemci. Dok u Prizrenu nikada, ni na koji način nije obilježeno njihovo stradanje, u Ljubotinju, u cetinjskoj opštini je 1951. godine podignut monumentalni spomenik na kojem su ispisana imena sedam narodnih heroja, 67 prvoboraca, 123 borca i 80 žrtava fašističkog terora. Među njima je i ime Jovana Šabana, inspiracije iz mladalačkih dana pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića.
Jovan i Leso su bili prijatelji. Živjelo se, prije rata, nekako cetinjski, kao jedna porodica, priča za „Pobjedu nedjeljom” Dragoslav-Miško, dok gledamo rijetke Jovanove fotografije. Jovanova supruga Mara bila je iz poznate porodice Martinović. Imali su četiri sina: Dušana, pukovnika JNA, bio je komandant vojnog aerodroma u Zemunu, Voja, izašao iz rata kao kapetan, Novicu koji je bio direktor hotela „Moskva” u Beogradu, sada živi u Smederevu. Dragoslav je penzioner i živi u Podgorici. Kćerka Paulina bila je učesnik NOR-a kao i Ljubica, koja sada živi u Beogradu.
U pravoj polovini 20. vijeka crnogorska prijestonica je bila zanimljiv grad, stjecište svjetskih ljudi. Živjelo se dobro. Prije gotovo 100 godina Cetinje je imalo gradski saobraćaj. Transport se obavljao putem karića (zaprega). Najpoznatiji su bili kari Šabanovi. Imao ih je više. I dobre konje, naravno. Jovan se često družio sa cetinjskim intelektualcima. Znao je često da uz pjesmu provoza i djecu po gradu, a sam se, kao dijete, igrao sa princom Aleksandrom Karađorđevićem, koji je često boravio kod đeda, crnogorskog knjaza, priča njegov sin Miško.
- Moj otac je bio čazben čovjek i omiljen među Crnogorcima. Bio je i lični prijatelj sa Jovanom Tomaševićem, iako nije bio komunista. Jednom su ga Cetinjani na ruke unijeli u zgradu Banovine, koliko su ga poštovali. Naša kuća je bila kod česme u Hercegovačkoj ulici. Tu kuću je otac prodao 1927. godine, a sljedeće smo odselili za Metohiju, gdje je 1936. godine bio predsjednik opštine Dečane, pripovijeda naš sagovornik, ističući da su i Albanci veoma poštovali njegovog oca. Potvrđuje to i činjenica da su njihovu kuću i imanje u Donjem Ratištu ostali netaknuti tokom rata.
Dok se družio sa Lesom Ivanovićem nije ni slutio da će ući u pjesničku legendu. Bili su srodne duše, što su kroz Cetinjsko polje i znanje puteljke uljepšavali modre sumrake i kišne dane, ali bogme i zore podlovćenske. Kasnije su Šabani tu kuću prodali. Od tih para sagrađeni su crkva i škola.

Đ. Mirković

ALEKSANDRU LESU IVANOVIćU U SPOMEN

Pjesnik pripitomljenog bola


Naš pjesnik pjeva o onima koji ne remete "spoljni svijet", o osamljenima i gotovo bi se moglo reći - pobožnima, iako ni to ne bi bilo dovoljno da obuhvati svu njihovu prividno jednostavnu, a u suštini složenu prirodu


Magistralna linija crnogorske književnosti, još od svojih početaka (od Barskih eptafa i Legende o Vladimiru i Kosari iz DžI i Ljetopisa Popa Dukljanina iz DžII vijeka), prevashodno je poetska, a znatnim dijelom i - lirska. Ne samo zato što se oslanja na raskošnu tradiciju mediteranskih kultura i avantura, već i zato što je u njenoj osnovi bogata crnogorska trokonfesionalna usmena poezija, posebno ona s motivima iz srednjeg vijeka. Sve je to, u multietničkom civilizacijskom miksu, bitno uticalo na specifičnu imaginativnost crnogorske književnosti (ne samo beletristike), na "pripitomljavanje" internacionalnih motiva, na maštovito kombinovanje mitskih i hagiografskih elemenata, dramatičnih istorijskih događaja, tragičnih međuljudskih odnosa i sudbina, pa i na tzv. jezičku fantaziju koja je uvijek imala (i ima) nemjerljivu poetsku funkcionalnost. U reprezentativnim djelima crnogorske klasične i savremene literature dominantna je opservacija tegobne sudbine čovjeka i ljudske zajednice u Duklji-Zeti-Crnoj Gori – sve do današnjeg dana. To je prisutno i u testamentarnom pismu Đurđa Crnojevića Lizbeti, s kraja DžV, i u sonetima i elegijama Ljudevita Paskovića, iz DžVI vijeka; u crkvenim prikazanjima, Ivana Antuna Nenadića i poslanicama Petra I, s kraja DžVIII i početka DžIDž vijeka; u Njegoševom "Gorskom vijencu" i "Luči mikrokozma", kao i u djelima crnogorskih pisaca između dva svjetska rata – Ratkovićevom "Nevidbogu", "Dukljanskoj zemlji" Dušana Đurovića, Lopičićevim pripovijetkama, poeziji M. Banjevića, J. Đonovića i Zogovića, te u poratnoj modernoj prozi – M. Lalića, Ć. Sijarića, M. Bulatovića, D. Kiša, S. Asanovića, M. Kovača, J. Brkovića, Č. Vukovića, R. Rotkovića, N. Jovićevića, Z. Hodžića, Č. Vulevića, Drag. Nikolića, Br. Šćepanovića, H. Bašića i drugih, te u poeziji – D. Kostića i R. Vešovića, koji su se afirmisali "revolucionarnom lirikom", preko najautentičnijih modernih pjesnika – Bl. Šćepanovića, S. Perovića, J. Brkovića, B. Banjevića, V. Vulanovića, M. Lompara, M. Vešovića, D. Velašević, M. Popovića - do mladih generacija koje se ubrzano i na širem arealu afirmišu kao "nova crnogorska literatura", uglavnom u postmodernističkom diskursu.

U tom bogatstvu stvaralačkih individualnosti sasvim osoben pjesnički kôd predstavlja po obimnu skromni lirski opus Aleksandra Lesa Ivanovića, atipičnog pjesnika i ne manje atipičnog građanina drevnog duhovnog Cetinja, djelo jednog od rijekih Crnogoraca koji je uspijevao da stvara i traje, kako sam reče, "s bodljama unutra okrenutim". Ta proširena sintagma okvir je u kojemu se odvija ne samo jedna životna sudbina, već i posredovana slika o ukupnosti nevolja kroz koje prolaze jednako oni koji to priznaju, kao i oni koji bi da to previde i zaobiđu.

Suptilno naglašenu sliku o krajnjoj uzaludnosti bitisanja, o neminovnoj prolaznosti svega, pa u izvjesnom smislu i o dragovoljnom vlasitom psihosuicudu, rekvijem umotan u svilu biranih riječi, pjesnik najpreciznije, dakle, pa i najpotresnije izražava upravo u pjesmi "Ljudi-sjenke", jednoj od najdirljivijih elegija u južnoslovenskim jezicima. Mirni i nenametljivi ljudi, "koje naše oči nikada ne opaze", ljudi-sjenke koje nu i mimohodu ne primjećujemo, javljaju se u našoj svijesti tek kad o njihovom zauvječnom odlasku obavijeste "crni posmrtni plakati", veli pjesnik. Ima ljudi ovakvih i onakvih, dobrih i manje dobrih, vidljivih i sasvim nevidljivih, svi su oni neumitno prolazni, mnogi od njih agresivni kao da će vječno nad nekim gospodariti, ali naš pjesnik pjeva o onima koji ne remete "spoljni svijet", o osamljenima i gotovo bi se moglo reći – pobožnima, iako ni to ne bi bilo dovoljno da obuhvati svu njihovu prividno jednostavnu, a u suštini složenu prirodu.
Izvjesni autobiografski i biografski podaci mogu da potvrde autentičnost pjesnikovog odnosa prema prirodi i uopšte prema spoljnjem svijetu. Ugao iz kojeg pjesnik Ivanović posmatra svijet oko sebe i vlastitu sudbinu nije uobičajeni odbrambeni rov, niti konzekventa filozofska pozicija, ali jeste delikatno komponovani mozaik sačinjen od prividno jednostavnih mikro cjelina; mozaik izatkan biranim riječima preciznoga značenja, koji nenametljivo, a jasno, odaje i stanje pjesnikove duše, zapravo njegovo mjesto u kontroverzno ispošćenom socijalnom ambijentu. To je onaj ambijent u kojemu se pjesnik, ne bez primjesa ironije, obraća nebu, onako ispaćen, »teškim maljem života...izubijan«. Slikajući uži zavičaj, atmosferu Cetinja, i sudbinu svoje otadžbine, Crne Gore, on upravo iskustveno sažima sudbinu ukupnog čovjekovog položaja na ovom svijetu. On zapravo ni u jednom trenutku ne odgaja nadu u neki drugi, bolji i trajniji svijet, u neki bezbjedniji univerzum. On govori o datim "okolnostima"! Ali, ne čini to eksplicitno; zato i nema ni mržnje ni otpora prema tim "datostima". On samo kontinuirano ispreda segmente jedne kosmološke elegije; smireno tuguje, reklo bi se – ponekad i u stilu obreda, ispovijedanja vjere, akomodacije na sigurno nestajanje.

Misaona struktura pjesme "Sužanj na kamenu", njena koncizna i složena kompozicija, s unutrašnjim likom čovjeka koga su okolnosti osudile na nemoć, na nemaštinu, jedno je od onih vjernih lirkih ogledala u kojima se odslikava bolni grč pjesnikov (kakvog smo ga lično upamtili, kakvog ga prikazuju neke sačuvane fotografije). No, duh se i dalje brani od bezizlaza, beznađa, makar sve te slike dolazile s one strane duše, "nebom u pohode"! To znači da se autentični pjesnik, u liku Aleksandra Ivanovića, ipak ne obraća samo sebi, ne razgovara samo sa sobom; njegova pjesma nije sololokvij, kako se obično naivno pretpostavlja kad je u pitanju lirika i lirik, pogotovo - sužanj na kamen. Sluteći susret s nepoznatim čitaocem, sa sudbinskim sabratom, pjesnik – ne uvijek svjesno - daje dodatna stihovana objašnjenja, ponekad i na štetu poetskog iskaza.

Bilo je kritičara koji su lirske medaljone Aleksandra Ivanoviaća nazivali "stihovanim opisima prirode" i sličnim, krajnje nepreciznim, pa i neobaveznim formulacijama, ali niko od njih, čak i oni koji su vatrene pristalice tzv. društveno angažovane poezije – nijesu osporavali autentičnost iskaza u najvećem dijelu Ivanovićeve poezije. U nekim tekstovima o Ivanoviću "sjećanje" ga pamti kao "cetinjskog boema". Ja, međutim, ovog pjesnika (sa kojim sam najneposrednije sarađivao kad smo 1962. selekcionirali pjesme za antologiju "Liriku Crne Gore", ali i kasnije, u saradnji sa "Pobjedom") nijesam upoznao kao "boema", ako je ikad u pravom smislu to bio, već kao preciznog i studioznog lektora, kultivisanog poznavaoca jezika i pjesnika nekoliko antologijskih pjesama koje su nekolike generacije čitalaca (još više – slušalaca) veoma voljele.

Na kraju ovog kratkog prisjećanje na ličnost i poeziju Aleksandra Ivanovića, kao iz starog ormara što čuva cijenjene predmete porodičnog nasljeđa, javljaju se stihovi iz Lesove pjesme "Pohodi na Crnu Goru". To nije prava elegija, iako ima, kao i većina njegovih pjesana, takvu emotivnu osnovu; to je i trajno aktuelna opomena - o vjekovnim nasrtajima na Crnu Goru i njenu slobodu, što se , na žalost, ponavlja i u naše dane.

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa,
a junaštvo tvoja jedina industrija?

Danas, kad osvježavamo sjećanje na ovog značajnog crnogorskog pjesnika, plemenitog čovjeka i nenametljivog rodoljuba, Crna Gora ima umnogome drukčije lice. Da je dočekao ove dane možda bi elegični cetinjski lirik zapazio nad Crnom Gorom i zrake ohrabrenja – za svoju porodicu, za sebe, za sve nas. Ja polažem vjeru u tu pretpostavku.


Sreten Perović

SJEĆANjE SLIKARA MOMA IVANOVIĆA NA SVOG OCA LESA,
NEPREVAZIĐENOG CRNOGORSKOG LIRIKA I DUGOGODIŠNjEG LEKTORA „POBJEDE”

Jezero u stihu i slici


Kroz život je prošao kao meteor i ostavio trag na kom će se, u lirskoj igri svjetlosti, koju možda niko tako živo nije mogao dočarati kao svojim besmrtnim stihovima Aleksandar Leso Ivanović, roditi velelepni akvareli njegovog sina Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku - kažu stihovi Aleksandra - Lesa Ivanovića (1911 - 1965). Ako ne u umjetnosti, onda se nigdje ne može naći ogledalo duše i crta Tvorca. Veliki književni stvaralc, Slobodan Marković, je Aleksandra - Lesa Ivanovića, sa kojim je drugovao i kojeg nikad nije zaobišao kad je posjećivao Crnu Goru, opisao kao visokog i vitkog čovjeka, lijepog lica, zalizane kose i tihog govora. Toliko tihog, kao da ništa od ovog svijeta nije zahtijevao. Takav je bio i kao dugogodišnji lektor „Pobjede”.

Govorio je da će umrijeti u nedjelju ili datuma trinaestog, kaže najmlađe od četvoro djece Aleksandra i Stane Ivanović, rođene Mašulović, likovni umjetnik Momo Ivanović.

Nije nepoznata slutnja da veliki umjetnički stvaraoci imaju „čula” kojim mogu predosjetiti običnim smrtnicima suviše dalek i nedostupan horizont. Najveći crnogorski lirik je kroz život prošao kao meteor i iza sebe ostavio svijetao trag, na kom će se, u lirskoj igri svjetlosti, koju možda niko tako živo nije mogao dočarati, kao svojim besmrtnim stihovima Aleksandar - Leso Ivanović, roditi velelepni akvareli likovnog umjetnika Moma Ivanovića. Tako je i slika „Jezero u daljini” izronila iz istoimene i neobjavljene pjesme Lesa Ivanovića. Nalazi se u još nepublikovanoj zbirci njegove rane poezije.

Lirski i likovni doživljaj su maltene identični. Rijetko su se razdvajali otac i sin. Momo Ivanović priča kako se živjelo skromno, ali da je kuća uvijek bila puna finih ljudi. Banjo Šaranović, Đoko Vujović, Vaso Stanišić, kojeg su zvali Majakovski, pop Đorđije Milić i mnogi „oriđinali” tog vremena... Momo Ivanović bi se privukao uz oca i prosto upijao razgovore. Otac je prelijepo pjevao sevdalinke. Jednom mu je rekao:

„Za život je dovoljno da znaš da lijepo pjevaš i da lijepo slikaš”. I četiri decenije nakon smrti velikog pjesnika, nekad nerazdvojni otac i sin još druguju na samo umjetnicima i bliskim dušama svojstven način... I ima jedno jezero u slici i stihu:... ...Neznano kada, u davnini, parče je neba na zemlju palo, i od njega je kažu postalo jezero plavo u daljini. Smjeraš li mu u pohod skori-znaj: svima koji do njega odu, jezero se začas pretvori u prljavu i mutnu vodu...

Omoti čokolada

Da ništa, osim možda Boga, ne može biti veće od roditeljske ljubavi, svetije, jače i nježnije, vidi se, i čuje i zvoni u boji glasa Moma Lesovog Ivanovića. Pokazuje jedini sačuvani akvarel svog oca, jedini njegov sačuvani likovni rad... Imao je izuzetan dar i za slikarstvo. Pogledom na taj akvarel i akvarel njegovog sina, stiče se utisak kao da su oba rada djelo jedne osobe... Identična boja duha... Krv nije voda... Brižno Momo Lesov Ivanović čuva više od četiri decenije stare omote čokolada koje mu je darivao otac. Iako se živjelo mnogo skromno, pjesnik je uvijek nalazio dovoljno da kolikim-tolikim poklonom uzigra srce svog najmlađeg djeteta. Radio je u Podgorici i često i na posao sa sobom vodio svoje najmlađe dijete. Kad bi autobus zastao kod Rijeke Crnojevića, otac je, uz samo njemu svojstven ritual, koji je neminovno razvlačio osmijeh na licu dječaka, među umornim putnicima na prašnjavom drumu donosio, razmotavao i otvarao tek kupljeni sendvič i sok. Uz isto tako samo njemu svojstven ritual je pratio dječije igre pod Lovćenom i poraženima vraćao raspoloženje i nadoknađivao štetu slatkišom ili orahom... ... Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko... Najmlađe dijete je znalo, osjećalo, čak i kada otac stvara stihove... Onako visok i vitak, nepomično kao jele u mirnim sutonima, pred otvorenim prozorom, stajao je sa cigaretom i sa očima punim sjete, gledao dugo u pravcu zamišljene linije na kojoj se planine spajaju sa nebom. Rijetko su se razdvajali otac i sin... Nekoliko puta je to bilo kada je pjesnik putovao na kliniku u Beograd: ...Poleti njiva, topola, grana, kućica niska u dnu šljivika: zatrepti sjetno-od čežnje tkana-dalekog doma drhtava slika... I jednom je odlazio negdje u Srem: ...Ravnicom sremskom voz me nosi u rodni krš daleki. Pa čas su travni sjenokosi, čas ljuti kamen neki... Bio je to njegov najduži rastanak sa porodicom. Ti dani su posebno bili dugi za njegovo najmlađe dijete. Trajali kao vječnost.

Zadnji recital

Kada bi dolazili gosti u kuću Ivanovića, supruga i majka Stana je spremala jezerskog šarana i točila slatko crmničko vino. Do kasno bi se govorili stihovi i pričale zanimljive priče koje je Momo Lesov Ivanović pratio netremice i prosto upijao. Jednom je otac, kada je ovaj bio na obaveznom svratištu pri posjeti Crnoj Gori, rekao Slobodanu Markoviću: „Zaista jednom, u mladosti, zaželio sam putovanja, ali materijalne prilike nijesu mi ni neke skromnije želje dozvoljavale. Nijesam imao nikakvog određenog cilja. Zamišljao sam svijet kao cjelinu, a sada sam tako usamljen. Između dva rata, tu su bili Lopičići. Moj Punja. Sada nikoga nema...” U poznim časima, neminovno bi u razgovor zašla i draga sjen književnika Nikole-Punje Lopičića, tako darovitog, da je kritiku njegove prve knjige pisao Ivo Andrić, najboljeg pjesnikovog druga iz djetinjstva koji je u Drugom svjetskom ratu ubijen u koncentracionom logoru u Lepoglavi. Njegove kosti nikada nijesu pronađene... Njegova majka je katkad znala doći kod Ivanovića i reći: „Leso, ja znam đe mi je Punja...” ...Nikada niko nije imao snage da joj kaže istinu... Nikada...: ... Pišem ti mrtvog iz našeg mjesta, dok jablan drhti od noći stravljen. A niko ne zna ni koja cesta do tebe vodi na grob zatravljen. Zahuje kroz noć kao da kore vjetrovi s juga ko fijuk biča: o tebi s tužnim prizvukom zbore mećave zimske iz tvojih priča... I tako su tekli najljepši dani, dani djetinjstva Moma Lesovog Ivanovića. U njihovu kuću su dolazili i Čedo Vuković, Radonja Vešović, Božo Bulatović, Ratko Đurović i mnogi drugi. Kao i uvijek, i tog trinaestog oktobra, prije četiri decenije, nije se najmlađe dijete Aleksandra-Lesa Ivanovića odvajalo od njegovog skuta. Bio je to posljednji put... Posljednji put je jedanestogodišnji dječak poljubio oca... Odvijao se posljednji ispraćaj najvećeg crnogorskog lirika i najveći mimohod koji pamti prijestonica. Momu Lesovom Ivanoviću kao da je tada vrijeme stalo i vazduh se pretvorio u led. Nestalo je, reče, sve što pogledom obuhvata... Kroz mnoštvo govornika, nad svojim odrom opet je svoje stihove govorio Aleksandar-Leso Ivanović. Bio je to dan kad su plakala nebesa... Nebesa... Posljednji treptaj vida ispuni sjeta: svaka je smrt po jedna propast svijeta... Svijeta... Svijeta...


Nebojša Bošković