LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 /Dezerter/

Ići dole 
AutorPoruka
Stévo Basara

Stévo Basara

Muški
Broj poruka : 22
Godina : 49
Location : Edmonto AB, Canada
Datum upisa : 02.01.2011

/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime3/1/2011, 11:10 pm

/Dezerter/

Jutro je. Pijana noć gubila se negdje u magli dok su obrisi dana probijali već proziran obruč magle. Tupo sam gledao u cestu što je lijeno zavijala iz vidokruga stapajući se sa prvom jutarnjom izmaglicom. Stajao sam prebacujući težinu svog mlitavog tijela s noge na nogu. Ritam mojih nezgrapnih pokreta izazivao je nerovozu praznog želudca. Unezvjereno pomaknuh pogled ka čizmetinama. Pokušavajući prevariti glad i krčanje crijeva, slušao sam kako škripi žedna koža razderanih cokula. Nekoć zvane čizme sada ranjena zvijer, zašivena i stegnuta crnim, dugačkim, skoro novim pertlama, uporno su pokušavale zadržati utrobu što bi se mogla rasuti svakog trenutka. Skupljao sam nesvjesno nožne prste pokušavajući ih zaštiti što dulje od rupe koja je zjapila blizu ležaja nožnog palca. Kratko pročešljah cestu nerovoznim pogledom priželjkujući nekakvo vozilo da me konačno odveze što dalje.

“Ništa, to je moja sreća’’ - pomislih.

Polako krenuh uzbrdicom prema hladovini što je pravio jedan osamljeni hrast. Legoh pored ogromnog stabla povijajući se kao zmija između ogromnih žila što su bujale iz sočne zelene trave. Vrijeme je lijeno odmicalo, sa jutrom nestajala je i svježina. Sunce je peklo sve žešće nagovještavajući pakleni julski dan. Sa podnevnom vrućinom potmulo su tutnjale granate, plašeći pejzaž što se raskošno pružao ispred mene. Okrenuh glavu od zlokobnog ritma što je pulsirao tu iza brda, kao damar neke ogromne nemani što bijesni sve jače i luđe. Pokušavao sam namjestiti leđa između ogromnih hrastovih žila, podupirujući ih rancem, mojom jedinom privatnom svojinom. Jednim potezom odriješih čizme, zabih pete u zemlju kršeći visoke stabljike trave. Zgulih čizme i odgurnuh i što dalje od sebe. Zaklopih oči osluškujući u daljini lagan povjetarac što je mrsio grane stoljetnoj hrastovini, i nevino protestovao potmulom tutnjaju granata. Lišće se lagano povijalo, osjetio sam kako me san mami. Dobro zaklonjen visokom travom san je spustao očne kapke sve jačom snagom. Toplina dana podgrijavala je dugotrajni umor koji je isijavao na podnevnom suncu. Ne znam da li je to zbog umora ili mog jutrošnjeg odlaska, tačnije bijega spavalo mi se nesnošljivo.
Kroz glavu mi proleti ova misao što je ključala u vatri upitnih očajnih pogleda izmučene grupe koju napustih sa prvim zalaskom sunca. Predhodna noć je prošla u strepnji, strahu i polemici, okvašena lošom lozovačom. Bila je to jedna od onih uobičajenih noći u jami, kako sam ja to mijesto popularno zvao, ne rov, ne zemunica, nego jama. Crna tamna, u kojoj je sve smrdjelo na vlagu i blato čak i u ovim ljetnim suhim danima. Sve je smrdjelo a ponajviše mi. Iznad glava pritiskali su debeli balvani potrpani sitnim kamenjem i zemljom. Kroz tri okna probijala se dnevna svjetlost otkrivajući jad ovog jezivog mijesta. Jama, prava mrtvačka koja nikako da se zatrpa već tri duge godine. I ja sa ovim umornim ljudima leš, hodajuća silueta koja uporno čeka svoj kraj. Trooko čudovište i unutar njegove utrobe dvije osobe moj kum i ja. Ćutke smo pušili posliednju kutiju Hercegovine*. Mir je remetila samo boca loše domaće loze, kratki uzdasi, i mućanje tekućine u boci. Ispod oka promatrao me čovjek što je sjedio nasuprot meni, prijatelj, moj kum. Znao sam da mu se priča, mrzio je moja duga nepomična ćutanja. Počeo je prvo tiho kreštavo promuklim glasom, kao da je tražio u mraku sopstveni glas. Prijatelj se pretvorio opet u neumornog pripovjedača, kojem su jedine žrtve bili ja i hrpa muva što su se skupljale oko prosute večere, uporno smrdeći, prikovane u zraku.

“Znaš kume često puta se sjetim dana kad smo se nas dvojica upoznali.” - zastao je očekujući pogodan momenat za nastavak priče.

Znajući da rijetko otvaram usta neumorni govornik nastavio je pun entuzijazma: “Još se sjećam dana kad si izbio sa one strane.”
Iskezi se neobrijanog lica pokazujući po prilično zdrave zube zamagljene dimom cigarete i mrakom što vlada ovom rupom. Pod osmjehom zadrhta cigareta migoljeći se među usnama. Pepeo se prosu po košulji, a dim promjeni smijer kovitlajući se ka oku.

Zaškilji, nakašlja se, i nastavi: “Bez dokumenata, bez putne torbe, onako izgubljen.”

“Moram priznati kao da te s neba bacilo.” - uživao je kum u sopstvenoj komediji.

“Još uvaženi gospodin M. nije bio zatvorio kafanu i zbrisao za Švicarsku.”

“Sjećam se kao da je danas bilo, uveo sam te unutra, a ti si mi platio pivu poslijednjim parama iz džepa.”

Tipična balkanska balada pomislih. Ništa nije moglo izmjeniti ove misli. Zvučalo je bolje od bilo koje rapsodije. Kum je uživao u momentu.

Gradeći riječi u svojoj glavi nastavi: “Moram priznati osvojio si me!”

“Znaš ti kako!” - i dalje se kezio.

“Policija je bila ubjeđena da si njihov, dezerter!”

“Naglasak ih je zbunjivao, nikako da povjeruju da si naš!” - uživao je govornik u svom lošem izdanju i blijedoj već toliko puta prožvakanoj temi. Smijao se on ili loša loza, kojoj su dvije trećine već izčezle.

“Dobio si nadimak taj dan i osta, dezerter!” - polako davajući toj poslijednjoj riječi zaseban ton, kao da je želio nešto izvući iz mene.

Pogledah ga ravno u oči. Njegove su sijale, loza je govorila. Zadržah bocu blizu sebe. Gledao je u istu, čitjući iz mog stava da mu je već dosta.

Nezgrapnim šakama počeša se ispod ušiju, pogled baci ka boci i nastavi: “Jedni misle da si lud a većina misle da si budala, koja piša uz vjetar i konstano smrdi zapišan.”

Kao da se divio svojim netom satkanim riječima: “Ja sam te branio dosta puta, sada više ne znam šta da kažem, da li uopće i vrijedi.”

“A u drugu ruku kad razmislim sjediti ovdje tako..., ne naoružan!”

“Ne znam..., to je, ludost!” - zjenice su mu se raširele vidjele su se čak i u mraku.”
Mrzio sam pijane ili tačnije biti trijezan među njima. Priželjkivao sam momenat kada će nestati struje u njegovoj glavi i strovaliti se negdje u ćošku ove jame, onako, mrtav pijan.

“Tvoj inat će nas glava koštati!” - dreknu kum u jednom mahu istrgnu bocu iz moje ruke.
Okrenutih leđa pijana govornikova glava naginjala je bocu na trookoj svijetlosti otkrivajući svoje pijano lice.
“A nisi glup brate, uvjek nešto čitaš, iz tih knjižurina koje non-stop vučeš sa sobom.” - loza ga umiri za trenutak.

“Koje će ti moj!”

“Bolje bi ti bilo da si kakve hrane gurnuo u taj ranac, da ne jedemo ove splačine.” - vidno razdražen šetkao je kao zvjer u tijesnom kavezu, praveći me nerovoznim sa svakim pokretom. U ovakvim slučajevima najčešće sam bio isključen, i pijana glava bi klonula za nepunih pola sata. Danas, to je ne izvodljivo.

“Kažeš ne bi mogao nikoga ubiti.”

“ Pa ne bi ni ja da ne moram.”

“Samo to moraš ići poručiti ovim drugima što nas zasipaju smrću svakodnevno, moj prijatelju!”

“Kažeš najveći zločin koji postoji je ubiti čovjeka, hm.” - pokušavao je zaštiti misao koja je plutala ovim sablasnim mijestom šireći jeziv uzdah što je značio samo jednu riječ, smrt.

“Zločin i stid su nestali kume, ovo se zove opstanak!”

“Pričaš sa mislima nekog vjernika.”

“Ti si bio komunista koliko se ja sjećam.”

“Zato pušku nećeš u ruke.”

“Zbog toga te zovu dezerter.”

“Ne zbog toga, nego što me policija uvjek dovuče do ovog mijesta!” - nisam mogao više šutati.

“Jer dok je nas kojih ima za dovući, oni ne moraju trunuti ovdje.”

“To si dobro rekao.” - odmahnu moj pijani sagovornik.

U tom času tresnu granata pravo ispred ulaza u jamu par jačih gelera što su rikošet letjeli praveći gotovo komično, smrtonosan zvuk. Jedan se zabi u balvan više kumove glave. On zalegnu, čitavu deceniju kasneći za smrću. Promatrao sam njegov panični pijani pogled koji je počivao tu ispred mojih nogu. Istrgoh bocu iz njegove uzdrhtale ruke povukoh dva duga gutljaja, i u tom tresnu druga malo dalje od nas. Čuli su se kratki uzvici grupe što je bila smještena lijevo od nas. Kum je sav u teroru dahtao onako pijan, blizu mojih nogu. Onako pogurena pomilovah ga po glavi i uputih se ka oknu jame. Iznenađen mojom reakcijom, pratio me je bez glasa kako izlazim van.

“ Kuda ćeš, jesi lud!! ” - dahatao je čovjek iz jame.
Zvučao je kao asmatična kljusina, koja nikako da povuče željeni teret.

“Piša mi se.. moram.” - kratko odbrusih.

Pustih mlaz gledajući u pera minobacačke granate što se pušila iz netom stvorene jame. Lijenim korakom uputih se ka jami. Čovjeku unutra nije se više pričalo. Postao je ćutljiv. Uporno je piljio u mene. Tražio je moj pogled u mraku. Ovo je bila treća godina ovog užasa. Nisam više mario. Nisam imao gdje ni kuda. Čekao sam smrt koja nikako da dođe. Život se sveo na ovaj sumorni pejzaž kojeg su budile granate iz sopstvenih noćnih mora.

Moj sagovornik odhuknu kao da je očekivao nekog drugog da se pojavi nastavi: “A ti se nisi mogao strpiti, moraš ići baš u najgore vrijeme.”

Prestali smo brojati. Tutnjale su svakog trenutka ispred iza, s lijeva sad s desna. Zrak je bio pun barutnog punjenja. Plavičasti dim što je sporo promicao kao da je nagovještavao kraj. Sjedio sam sklopljenih očiju osluškujući nečije užurbane korake kako se približavaju ulazu. Sav znojav i zadihan unutra se skotrlja debeli komandni štakor L. Bivši odpravnik vozova. Licimjer, svinja od čovjeka. Debeli je kratko huktao tražeći dah širom otvorenih usta.

Što od trčanja, što od straha, sav zajapuren prosikta: “Tebi šalju pušku ovi naši iz komande.”
Izbjegavajući moj pogled položi je blizu mene. Namještala se debela miješina između mene i kuma koji je i dalje netremice buljio kroz okno.

“Isuse al’ tuku danas!” - prošaputa pridošlica kao da se bojao da ovim riječima ne privuče smrt bliže.

“Ja sam samo u prolazu, moram obići cijelu liniju prije mraka.” - nozdrve su mu ličile na neko malo strano tijelo koje je ubrzano pulsiralo, kradući halapljivo zadnje ostatke čistog zraka.

Klaustofobično je djelovalo unutar jame. Debeli je širio neizdrživ vonj. Osjećao sam mučninu kakao se penje iz praznog želudca.

“Brojno stanje ne promjenjeno kako vidim” - nakezi se debeli poltron.

Ova opaska je bila upućena isključivo meni. On je svoje mjesto van domašaja smrti izborio dojavljivajući komandi ko i gdje ide, i što radi. Bio sam najznačajnija ličnost u njegovoj bilježnici.

Sa gađenjem kum okrenu glavu odmahnu rukom i kratko procjedi: “Odlazi!”

Debeli je osluškivao kratko gdje padaju. Groknu onako iz tiha kao vepar i izleti iz rupe.

“Životinja!” izleti mi ova misao zajedno sa veprom.

Prijatelj se okrenu k meni, zagleda se u moje oči dugo gotovo luđački prošaputa kao da smo u veoma zvučnoj sobi punoj ljudi: “Ako misliš ići vrijeme ti je.”

“Gledaj molim te da nestaneš ovog puta.” - smijali smo se obojica.

Ovo je bilo izdanje čovjeka kojeg sam upoznao i istinski zavolio. Jedino živo biće kojem sam se uporno vraćao zadnje tri godine.

“Reci kumi da zadrži sve knjige.” - moja posesivnost prema knjigama je gotovo izgledala nadrealna u ovom haosu.

“Hoću.” -snebivao se prijatelj.

Čvrsto me zagrli. Podigoh ranac jednim pokretom hitro, laka koraka, nestadoh sa prvim sumrakom. Vani je sve smrdilo na smrt padale su kao jesenja, uporna, tvrdoglava kiša, koja umjesto hladnoće sije smrt. Pravio sam stanke osluškujući let. Uporno brojao, očekivao prasak. Ustajao sam i pravio razdaljinu. Sa svakim pređenim metrom, sve manje očajan, a sve više slobodan. Poslije par minuta zalijeganja kratkog trčanja, osjetih znoj kako mi teče niz slijepoočnice upozoravajući me da sam još živ. Pogledah oko sebe. Prešao sam dobar dio puta. Gledajući u minobacačke rupe naletjeh pogledom na grotesknu pozu čovjeka kojeg sam vidio prije pola sata. Debeli, bivši odpravnik vozova ili ono što je ostalo od njega. Ležao je u lokvi sopstvene krvi. Pocrnjelog lica nijemo je ponavljao pitanje onako mrtav. Očekujući da mu se objasni što se u stvari desilo. Priđoh gotovo bojažljivo gledajući gdje stajem prođoh pored leša, ne žaleći ga ni trenutka uputih se dalje od tog jezivog mijesta. Trudio sam se da na đonovima ne ponesem njegove ostatke i teror užasne slike njegovog lica.

Noć je konačno zavladala šumskim krajolikom. Granatiranje je stalo. Odjednom sablasna, zaglušujuća tišina. Izluđivala me je šišteći u bubnjićima. Glava je ključala, kipio sam poput zarđalog lonca punog vode. Osluškivao sam. Ubrzano dahtao. Bio sam progonjena divljač koju prati nečujan lavež pasa. Poznavao sam ovaj kraj kao svoj poderani džep. Nisam mogao zalutati kretao sam se brzo i sigurno. Topla julska noć i ja, zvučalo je optimistički, bar ovaj trenutak. Pređoh mjesto gdje su poslijednje straže završavale štiteći brigadni poljski štab, koji je još svjetlio u daljini. Smrt debelog štabskog kurira nije prošla ne opaženo. Poput sjene zaobišao sam nesmotrenu uspavanu stražu i izgubio se na prevoju koji je obilježavao kraj fronta. Imao sam nepunih deset kilometara ovom šumskom kaldrmom prije prvog raskršća, koje bih mogao iskoristiti stopirajući neko civilno prevozno sredstvo.

Trgoh se iz polu sna. Zjevnuh dugo i nečujno. Zaškljih u pravcu sunca, mjereći mu putanju na plavom julskom horizontu. Prošlo je tri poslije podne, zaključih. Vjetar je češljao krošnje drveća. Spokoj je napokon pobjedio. Krajolikom je vladala iskonska tišina, a unutar mene bjesnilo je nevrijeme. Neodlučan, treperio sam. Preplašen, od sopstvenih misli, prestravljen tražio sam riješenje ove patetične enigme, koju bi neki nazvali životom. Htio sam okončati ovu patnju jednom za svagda. Htio sam nestati nečujno, sam, bez svjedoka, bez puno buke i bola. Pojeo sam zadnje zalihe strpljenja, oglodao i pokupio zadnje mrvice. Glad i krčanje savjesti tjerali su me na ono od čega sam se užasavao, smrti. Kao zvjer satjerana uza zid, hrvao sam se sa ovom groznom misli. Kuda i što sada? Grozničavo sam tražio riješenje, češljajući pogledom oko sebe. Iza mene pružao se put koji je vodio ka još jednom poniženju, porazu, za koji već znam konačni ishod. Slika tako dobro razradjena sa rukama na leđima uredno spakovanih u lisice, podsmjesi patetični pogledi, šapat iza leđa i meni tako znana riječ dezerter, i konačno kao kazna jama, od koje nikako nisam mogao pobjeći!

Ispred mene planina, divljina, put u nepoznato, nevidljiva staza, konačan rasplet ovog dosadnog pozorišnog komada. Kojem jedina publika sam ja, koja strpljivo čeka da se zavjesa na podiju spusti. Gledao sam sada sve jasnije ispred sebe, zamišljajući bojažljivo sopstvenu priliku kako zamiče uzbrdicom ka utrobi džinovske planine. Gotovo hipnotisan, ovom mišlju, onako bosong, uputih se bojažljivo, uzbrdicom ka planini. Pognuta pogleda ubio sam onog kukavicu u sebi. Kajanja nije bilo. Ostavio sam ga da leži ispod onog hrasta zajedno sa mojim razdrndanim čizmetinama. Planinom sada se peo neki bosonogi strani čovjek. Ubica koji se nije kajao, niti više mario.
[left]
Nazad na vrh Ići dole
Masada
Administrator
Masada

Muški
Broj poruka : 9743
Godina : 58
Location : Zemun
Humor : Jok
Datum upisa : 05.10.2007

/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: Re: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime6/1/2011, 2:00 pm

Живот и његове приче

____________________________________________
Kuda tako žurno ti ratniče hodiš ?
Ka sudbini !
Nazad na vrh Ići dole
https://poezija.darkbb.com
Stévo Basara

Stévo Basara

Muški
Broj poruka : 22
Godina : 49
Location : Edmonto AB, Canada
Datum upisa : 02.01.2011

/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: Re: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime6/1/2011, 6:14 pm

Masada ::
Живот и његове приче

tako nekako, priče koje želimo zaboraviti, ali se ponekad pojave kao ožiljci kada ljeti zasučemo rukave i nogavice, ili loša tetovaža, koja nemože više da se prepravi.
Nazad na vrh Ići dole
Masada
Administrator
Masada

Muški
Broj poruka : 9743
Godina : 58
Location : Zemun
Humor : Jok
Datum upisa : 05.10.2007

/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: Re: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime6/1/2011, 7:14 pm

Жиг остаје упијен, на кожи, у уму, увек, непотиснут, мада би ми то волели некада.

____________________________________________
Kuda tako žurno ti ratniče hodiš ?
Ka sudbini !
Nazad na vrh Ići dole
https://poezija.darkbb.com
Stévo Basara

Stévo Basara

Muški
Broj poruka : 22
Godina : 49
Location : Edmonto AB, Canada
Datum upisa : 02.01.2011

/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: Re: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime6/1/2011, 7:30 pm

Masada ::
Жиг остаје упијен, на кожи, у уму, увек, непотиснут, мада би ми то волели некада.

Ništa više Tvrđavo ne bih dodao sem ovog što si rekao i mojim iskrenim željama koje sam želio da ostavim u amanet čitaocu, ovo je moj prvenac, objavljeni prozni rad.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




/Dezerter/ Empty
PočaljiNaslov: Re: /Dezerter/   /Dezerter/ Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
/Dezerter/
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Naša autorska dela- piše se i čita u temama ispod naslovne :: Proza-
Skoči na: