LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Franc Kafka

Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:34 pm

Citat o Kafki

Milena, žena koju je on voleo, a pre svega i cenio i kojoj je uputio mnoštvo
pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najlepših ljubavnih pisama,
za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo
utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među
obučenima.”

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:35 pm

Amerika


Rukopis Franza Kafke ne nosi nikakav naslov. U razgovoru ga je on obično nazivao svojim «američkim romanom», a poslije, prema zasebno objavljenom prvom poglavlju (1913) jednostavno «Ložačem». Na tom je djelu radio s beskrajnim užitkom, većinom navečer i do kasno u noć. Na stranicama rukopisa ima, začudo, vrlo malo ispravaka i križanja. Kafka je dobro poznavao sebe i u razgovoru je često isticao da je taj njegov roman puniji nade i »svjetliji« od svega ostalog što je napisao.

Potpuno neočekivano Kafka je iznenada prestao raditi na ovom romanu. Ostao je nedovršen. Iz razgovora s njim znam da je nedovršeno posljednje poglavlje o »prirodnom kazalištu u Oklahomi«, čiji mu je početak bio posebno drag pa ga je ganutljivo lijepo i čitao, trebalo biti završno poglavlje u Knjizi i da je trebalo zvučati pomirljivo.. Smiješeći se, Kafka je zagonetnim riječima nagovješćivao da će njegov mladi junak u tom »gotovo beskrajnom« kazalištu, kao nekom rajskom čarolijom, ponovo pronaći zvanje, slobodu, oslonac, pa čak i svoj zavičaj i roditelje.

Jasno je da je ovaj roman u unutarnjoj vezi s «Procesom» i «Dvorcem» kojima (kronološki) prethodi. To je «trilogija o osamljenosti» koju nam je Kafka namro. Osnovna je tema otuđenost, izoliranost među ljudima. Situacija optuženika u «Procesu» - status nezvanog gosta i tuđinca u «Dvorcu» - bespomoćnost neiskusna mlaca u raspomamljenoj «Americi» - to su tri osnovne činjenice, čije tajanstveno zajedništvo izbija Kafkinom umjetnošću jasno i simbolično na vidjelo, ali uvijek bez ikakvog uobičajenog jezika simbola i u najjednostavnijem izrazu zbilje.

I tako ta tri romana postaju uzajamno razumljivi, upućuju na jedno te isto srce. U sva tri romana riječ je o uklapanju pojedinca u ljudsku zajednicu, a budući da se radi i o najvišoj pravdi, istodobno je riječ i o uklapanju pojedinca u kraljevstvo Božje.
Max Brod, 1927.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:36 pm

Čita se stari novi Kafka

Otvaraju se Kafkini sefovi u Švicarskoj i Izraelu. Spise proučavaju njemački stručnjaci - vjerojatno prvi čitatelji od njihova nastanka. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«

Izraelski je sud odlučio da se trebaju objaviti više od 40 godina stari i do sad nepoznati spisi Franza Kafke oko kojih se vodila oštra borba za vlasništvo. Navodno je među papirima, uz korespondencij , i nikad objavljen rukopis. Presuda je stigla tek nekoliko dana nakon što je izraelski vrhovni sud odlučio da šest sefova treba - pet ih je u Izraelu, jedan u Zürichu - otvoriti i omogućiti privremeni pristup barem odvjetnicima i stručnjacima za rukopise. Sadržaj sefova je inače već dvije godine jabuka spora između izraelske nacionalne knjižnice i obitelji Hoffe, izvještava The Independent.

Kao što je znano, Max Brod se u povijest upisao kao prijatelj, mentor i biograf Franza Kafke, te ujedno njemu pripadaju i zasluge za Kafkinu slavu - tek nakon što je Brod u dvadesetim godinama 20. stoljeća posmrtno objavio romane »Proces« i »Dvorac« svijet je shvatio kakvog je genija s Kafkom izgubio. Kafka je pobolijevao od niza psihičkih i tjelesnih boljetica, a prije negoli je 1924. godine umro uslijed komplikacija nastalih zbog tuberkoloze Brodu je isporučio svoje rukopise s napomenom da do tad neobjavljene radove nakon njegove smrti spali. Srećom Brod prijateljevu posljednju želju nije poštovao. Kada su 1939. u Čehoslovačku umarširali nacisti papire je pospremio u aktovku i pobjegao u Tel Aviv u kojem je ostao sve do svoje smrti 1968 godine. Rukopise je ostavio svojoj tajnici, neki tvrde i ljubavnici, Ester Hoffe. U stanu koji je Ester dijelila s više od deset posve razmaženih mačaka dragocjeni su spisi pod težinom vlage i prašine pretvorili u neuglednu hrpu papira. Priča u ovom dijelu poprima kafkijanske razmjere. Nakon što je i Ester umrla prije tri godine u sto i prvoj godini života, zbirku su naslijedile njezine kćeri Eva Hoffe i Ruth Wiesler, odnosno barem su one tako mislike. Sve preostale rukopise su namjeravale prodati njemačkome književnom arhivu u Marbachu misleći kako će tamo sve biti bolje očuvano. Izrael, koji na Kafkove dokumente gleda kao na kulturno naslijeđe i ključ do tek sporadično ispričanog života europskih Židova prije holokausta, tom viješću je bio neugodno iznenađen. Ujedno su postavili i legitimno pitanje - da li može literarna ostavština Broda, židovskog intelektualca koji je bježao pred nacistima, zaista završiti u Njemačkoj.

Izraelska narodna knjižnica je još dok je Ester Hoffe bila živa pokušala kupiti Kafkinu/Brodovu ostavštinu, lani pak je sudskim nalčogom spriječila izvršenje njezine oporuke. U svojem je zahtjevu knjižnica čak tvrdila kako je Hoffe Brodu ukrala papire i dio njh nezakonito prodala u inozemstvo. Meir Heller, odvjetnica koja je zastupala interese knjižnice pozivala se i na piščev dnevnik iz kojeg je razvidno da je Kafka učio hebrejski jezik, ali i razmišljao o emigraciji u Palestinu. »Sanjao je o tome da preseli u Tel Aviv i otvori restoran. Htio je biti konobar. Kafka je bio poseban čovjek«, izjavila je Heller.

Kako god već bilo, naivno je misliti kako se radi tek o književnosti -u igri je velik novac, a tu su i dan danas krhki njemačko-izraelski odnosi. Nije jasno ni zašto je točno Ester Hoffe Brodov arhiv nakon njegove smrti tako nevjerojatno ljubomorno čuvala samo za sebe - pokazala ga nije skoro nikome čak ni pravim stručnjacima. Možda se bojala da će ju netko pokrasti ili pak je htjela misterioznošću rukopisima povisiti cijenu. Dosta je rukopisa zaista i prodala - Kafkini su se dokumenti posljednjih desetljeća redovito pojavljivali na dražbama - primjerice 22 Kafkinih pisama Brodu 1974. za 46 tisuća eura ili pak piščevo pismo zaručnici Felice Bauer. Prije nego je 1988. godine za 1,8 milijuna dolara na dražbi prodala rukopis »Procesa«, propali su planovi za izložbu Kafkinih rukopisa u Parizu jer je Hoffova za posudbu htjela sumanutu svotu i osobnu zamolbu francuskog predsjednika. Godine 1988. je čak ubrala peteroznamenksasti iznos za objavu Kafkinih dnevnika i potom ih nikad nije ispustila iz ruku.

Pitanje je da li se u Brodovim privatnim zapisima i dnevnicima nalaze još kakve nove informacije o velikome Kafki. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«.

Čak i ako među papirima nema ničeg posebnog stručnjacima bi zasigurno bio koristan piščev rukopis, a već je i prvi otvoren sef otkrio do sad nepoznatu kratku priču. Spise trenutno proučavaju njemački povjesničari i - po svoj vjerojatnosti i prvi čitatelji od njihova nastanka prije više od 80 godina.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:37 pm

Franz Kafka, Moritz Schnitzer, vegetarijanstvo i IVU

Napis koji slijedi - iz pera dr. Jana Stastnya - sažeti je prikaz života Franza Kafke, njegovog vegetarijanstva i suradnje s Međunarodnim vegetarijanskim društvom (International Vegetarian Union, dalje u napisu IVU), te veze s Moritzom Schnitzerom. Moritz Schnitzer je bio vegetarijanac židovskog porijekla iz Češke, član IVU i organizator kongresa IVU 1929. te 15 godina urednik časopisa Reformblatt. Kafka je sreo Schnitzera 1911., a on ga je upoznao sa zdravim načinom života. Izvori podataka su Kafkini rukopisi i dnevnici, koje preporučamo za čitanje svima koji misle da je Kafka dosadan i teško čitljiv pisac. Njegovo putovanje kroz život, njegovi osjećaji i ispovijedi mnogo govore o njegovoj odluci da postane vegetarijanac.

'Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih i etičkih razloga. Imao je malo vjere u službenu medicinu, ali se je zanimao za pozitivne učinke svježe prehrane. Bio je među aktivistima koji su se zauzimali za zabranu vivisekcije (seciranja) nad živim bićima.' (Richard Schwartz)

Franz Kafka rođen je 3. srpnja 1883. u Pragu u Češkoj, koji je tada bio dio Austro-Ugarske monarhije. Rođen je u obitelji koja je govorila njemački kao prvorođeni od šestoro djece. Nakon srednje škole studirao je pravo na sveučilištu u Pragu, završio je školovanje kao doktor pravnih znanosti i zaposlio se u osiguravajućem društvu. Budući da ga je zanimala književnost, počeo je pisati knjige i objavljivati članke i tako je postao jedan od vodećih suvremenih pisaca s pričama kao što su Preobrazba, Proces i Zamak.

Njegov otac potjecao je iz židovske obitelji, a po zanimanju je bio, kao i njegovi preci, mesar (to je bio uzrok brojnih Franzovih teškoća). Kafka je bolovao od tuberkuloze i umro 1924. u 41. godini.

Postoje mnoge priče i glasine o Kafki, o čemu svjedoči više od 100 knjiga, koje opisuju njegov život i na osnovu kojih čitatelj dobiva dojam da se bez korištenja izvornih Kafkinih zapisa ponavljaju i prepisuju. Jedna od takvih tvrdnji iz tih knjiga je da je Kafka bio nepoznati pisac, koji je stvarao još 60-ih godina.

Velika je istina vezana uz Kafkin život da je bio poznat samo kao pisac, a ne i kao vegetarijanac. U praškom časopisu Prager Tagblatt u lipnju 1918. Kafka je bio spomenut triput u dva različita članka, a u jednom od njih je zapisano:

'Franz Kafka, koji je zaslužio književnu nagradu nazvanu 'Nagrada fontane' za njegove priče Preobrazba i Vuk, kupio je imanje u blizini Deutschböhmena, u namjeri povezivanja s prirodom na vegetarijanski način.'

Postoje i druge tvrdnje, kao primjerice da je volio Prag, da je bio sramežljiv, posebno pred ženama i da nije mario za svoj posao. Pažljivi čitatelji njegovih rukopisa i opisa iz njegova vremena znaju da je nadasve želio posjećivati Prag, da je volio putovanja po Europi, da je imao više žena nego što je u to vrijeme za Europu bilo uobičajeno, te da je bio jako dobar pravnik. Njegov poslodavac ga je kao dobrog radnika zaštitio od vojne službe tijekom 1. svjetskog rata.

Kafkin slavni navod

Tijekom promatranja riba u akvariju primijetio je:

'Sada vas mogu mirno gledati u oči jer vas više ne jedem.'

Ovu rečenicu navode mnogi ljudi, premda ih malo zna za njezin izvor. Prvi put je ta rečenica navedena u Kafkinom životopisu, kojega je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod. Brod tvrdi da ju je Kafka rekao svojoj djevojci tijekom posjeta akvariju u Berlinu, a nakon tog događaja i sam Brod je postao istinski vegetarijanac. Kafka je vegetarijance uspoređivao s ranim kršćanima ... vegetarijance su progonili i ismijavali u prljavim, javnim blagovaonicama.

Kafka - vegetarijanac

Nije točno poznato kada je Kafka postao vegetarijanac, no gotovo sigurno je to bilo između 1909. i 1910. godine. U prosincu 1910. je napisao u dnevnik: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Veliki utjecaj na Kafku je vjerojatno imao njegov stric Siegfried Löwy, koji je bio liječnik. Kafka je bio oduševljen knjigom 'Moj sustav', koju je napisao Jorgen Peder Müller (1866-1938.), danski sportaš i vegetarijanac, koji je održao predavanje u vegetarijanskom restoranu u Pragu 1906. Nadahnuo ga je također Horace Fletcher (1849-1919), koji je promicao da je važno da hranu dobro i dugo žvačemo. Kafkinom ocu trebalo je nekoliko mjeseci da prihvati njegov novi način žvakanja hrane tijekom obiteljskih obroka.

Godine 1911. Kafka je susreo Moritza Schnitzera, koji mu je predložio vegetarijansku prehranu, svjež zrak, spavanje uz otvoreni prozor i rad u vrtu. Kafka je prihvatio njegove savjete, uključujući i onaj o radu u vrtu. Nakon posla pridružio bi se praškim vrtlarima i pomagao im uređivati parkove.

Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih razloga. No, kasnije se pokazalo da je ostao vegetarijancem zbog etičkih načela. Sa svojom sestrom Ottlo dogovorio se je da će ona postati vegetarijanka umjesto njega, u slučaju da ga liječnici zbog zdravstvenih razloga prisile jesti meso. Na taj način tražio je da se sačuvaju životi životinja. Sestra Ottle držala se obećanja do Kafkine smrti i sve do kraja njezina života u koncentracijskom logoru u Drugom svjetskom ratu.

Postoji jedna zanimljiva činjenica. Kafka je puno pisao o životinjama. Godine 1917. napisao je kratki članak pod naslovom 'Ein Bericht für eine Akademie' ('Izvještaj za Akademiju'), u kojem je opisao odnos između čovjeka i životinje. U svojim pričama opisuje majmune, kao ljudima najsličnije životinje, konje, pse, mačke, krte, goveda... U tim pričama opisuje surove i krvave prizore vezane uz meso. Prijepis iz rukopisa:

'Mesar je jednog jutra dovezao žive krave. Sat vremena sam u grču ležao na tvrdom podu sa stražnje strane mojeg ureda, s jastukom i svom odjećom što sam je pronašao na ušima. Htio sam utišati glasanje krava, koje me je okruživalo sa svih strana. Osjećao sam se kao jadnici koji okruže govedo i još mu toplo tijelo trgaju zubima. Nakon nekoliko trenutaka tišine odlučio sam izaći. U dvorištu su ležala trupla goveda kao pijanci oko šanka...'

U knjigama različnih pisaca o Kafki zapisano je da je Moritz Schnitzer bio fanatik i pristaša sekte. Moritz Schnitzer je bio uspješan židovski poslovni čovjek i vlasnik tekstilne tvornice u Warnsdorfu na sjeveru Češke. Nakon dugotrajne bolesti počeo se je zanimati za vegetarijansku prehranu i zdrav način življenja i počeo pomagati drugima. Godine 1894. osnovao je društvo pod imenom Naturheilverein (Društvo za prirodno liječenje) i počeo izdavati časopis 'Reformblatt für Gesundheitspflege' ('Podloga za zdravstvene reforme'). Ubrzo je okupio brojna društva koja su promicala slogan 'Povratak prirodi' u savez društava.

Schnitzer je ljudima davao savjete o zdravoj prehrani i naglašavao važnost tjelesnih aktivnosti, pomagao je također u ozdravljenju onih koji si nisu mogli priuštiti (bolničko) liječenje. Godine 1906. kupio je imanje i pozvao ljude da si na njemu uređuju zelene vrtove, što se je pokazalo dobrim rješenjem u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je vladala glad. Kasnije je kupio i dodatno imanje s jednakom namjenom, na kojem je izgradio javni bazen. Vrtovi su još i danas dio toga imanja. Tijekom Prvog svjetskog rata mijenjao je svoje tvorničke proizvode za vegetarijansku hranu, koju je s pomoću praških vegetarijanaca razdjeljivao gladnima. Često je bio optuživan da pomaže ozdravljivati bez potrebnog obrazovanja, premda je na suđenjima uvijek bivao oslobađan uslijed neutemeljenih optužbi. U časopisu 'Vegetarian Messenger' ('Vegetarijanski glasnik') u rujnu 1935. zapisano je:

'Gospodin M. Schnitzer (Čehoslovačka Republika) govorio je na temu 'Etička primjena vegetarijanstva', pri čemu je naglasio da je vegetarijanac iz moralnih razloga, da bi čovjek trebao djelovati u skladu s mogućnošću izbora po vlastitoj savjesti i u skladu sa svojim osjetilima vida, mirisa, sluha i okusa. Naša osjetila su se stoljećima krivo koristila, te su mogućnosti našeg mozga smanjene. G. Schnitzer je postao vegetarijanac zbog otpora kojeg je osjećao pri prizorima klanja životinja na selu. Jedno jutro uočio je tele privezano za stablo lipe u vrijeme cvjetanja. Uslijedio je dolazak mesara koji je udario bespomoćnu životinju sjekirom i potom joj prerezao grlo. Prizor ubiranja zrelih plodova u voćnjaku se razlikuje od mesarskog čina po svojim posljedicama.'

Godine 1923. su Moritz Schnitzer i njegov sin Adalbert prisustvovali međunarodnom kongresu IVU-a u Stockholmu, na kojemu je IVU postao dio Društva za prirodno liječenje. Također su prisustvovali drugim skupovima IVU-a. Njegovi prijatelji, Bernhard O. Dürr i Hans Erwin Feix bili su aktivni članovi IVU-a i zajednički su organizirali kongres 1929. u Steinschönau. Sve je teklo glatko do 1938., kada ih je pritisnulo političko pitanje u vezi Minhenskog sporazuma i priključenja rubnih područja Čehoslovačke, gdje je Schnitzer živio. Schnitzer je bio porijeklom Židov, stoga na Skupštini Društva za prirodno liječenje nakon 44 godine predsjedanja nije čak bio predložen za predsjednika, niti je ponovno biran. Njegovo mjesto preuzeo je njegov stari prijatelj Bernhard O. Dürr, predsjednik IVU-a.

Ovaj događaj je bio goruća tema rasprave u češkom vegetarijanskom časopisu "Prirodni liječnik", gdje su opisan kao znak rastuće nacističke moći i rasnog čišćenja. Kao glavni krivac za to da nije došlo do ponovnog izbora Schnitzera za predsjednika IVU-a spominjan je Hans Erwin Feix, koji je tada bio tajnik IVU-a. Događaj je malogdje zabilježen, ali je po pričanju mnogih bio posljednji i, nažalost, neuspješan pokušaj spašavanja Društva za prirodno liječenje. Društvo je tada nakratko postalo dijelom jednog drugog udruženja, koje je radilo pod nacistima, da bi uskoro prestalo djelovati. Schnitzer je umro u svom domu u veljači 1939., u dobi od 78 godina, malo prije nego li su njegove rođake odveli u koncentracijske logore. Bernhard O. Dürr umro je u ratu, a sudbina Hansa Erwina Feixa ostala je nepoznata.

Schnitzerovo Društvo za prirodno liječenje postalo je dijelom IVU kongresa, kada je 1923. bio u Stockholmu. Kafka je bio urednik lista Reformblatt od 1911. do smrti. Urednici tih časopisa su obično bili i članovi Društva za prirodno liječenje, koje je imalo više od 10.000 članova i bilo je jedno od vodećih, ako ne i najveće društvo na području Europe.

Unatoč činjenici da nema dokaza da je Kafka bio član toga društva, sigurno je da je bio urednik časopisa punih 15 godina i i da je podržavao Schnitzerovo zauzimanje protiv cijepljenja. U lipnju 1911. je bio u Schnitzerovom časopisu Reformblatt objavljen popis potpisnika koji su bili protiv cijepljenja. Na toj listi je Franz Kafka iz Praga naveden kao dvostruki krovni donator kampanje protiv cijepljenja.

U to vrijeme cijepljenje je bilo na stupnju 'testiranja na ljudima' pomoću nečistih tvari napravljenih na račun postupaka u kojima su mučene i ubijane životinje, što je imalo užasne posljedice na ljudsko zdravlje, pa čak i život djece. Austrijska vlada je pokušala cijepljenje ozakoniti kao obavezno, Schnitzer je međutim tražio da tome ne bude tako. Schnitzerov časopis pisao je o dokazanim nuspojavama i oboljenjima uslijed cijepljenja, što je dovelo do zapljene njegovog časopisa. Schnitzer je bio vrlo prodoran sa svojim idejama i brzo je promijenio ime časopisa, te je ponovo počeo objavljivati članke o zdravim životnim navikama. Njegovu borbu su podržali pojedini zastupnici u parlamentu, koji su mu pružili potporu i na području slobode objavljivanja tiskanih glasila.

Vratimo se Franzu Kafki. Kao što je već navedeno, 1910. je u svoj dnevnik napisao: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Uzrok izlječenja probavnog sustava nije bila samo zdrava prehrana, već i tjelesne vježbe, koje su mu pomogle da osnaži svoje tijelo u tolikoj mjeri da je ponosan išao plivati u javno kupalište samo pola godine nakon što ga je bilo stid pokazati svoje koščato tijelo.

Zahvaljujući Kafkinim dnevnicima možemo saznati da je na silvestersku noć 1911. za večeru jeo crni korijen (latinski naziv Scorzonera) uz špinat i četvrt litre soka Ceres. O hrani koju je uživao također je često pisao svojoj obitelji, kao 1911. u pismu sestri Elli:

'Evo, pijem mlijeko iz brusnice, jedem herkulo (vrsta krumpira), punjeni kupus, vrtne juhe i ostale dobre namirnice, na kojima mi ni ne možete zavidjeti.'

Schnitzerov sustav ga je toliko oduševio da je u ožujku 1912. u dnevnik napisao: 'Želim si da imam toliko snage da osnujem Društvo za prirodno liječenje.'

Kafka je za svoj odmor odabrao samo naselja i restorane gdje je mogao dobiti vegetarijansku prehranu, koja je bila lijek za njegove zdravstvene poteškoće. Zbog svojeg načina prehrane je nemalo puta imao teškoća sa svojom obitelji, osobito s ocem, koji njegov način života zapravo nikada nije prihvatio. Podupirali su ga njegovi prijatelji, koji su vidjeli dobre strane njegovog zdravog načina života.

U pismu svojoj djevojci Felice 1912. Kafka je napisao:

'Moj način življenja, kojeg je pozdravio moj želudac, može ti se činiti glup i neprihvatljiv. Moj otac se je mjesecima tijekom dužih obroka skrivao iza novina, dok nije prihvatio moj način prehrane. Naravno, moram naglasiti da ne pijem alkohol, kavu i čaj, i da u pravilu ne jedem čokoladu.'

Nekoliko dana kasnije Kafkina majka potajno je pisala njegovoj djevojci Felice:

'Molimo te da upotrijebiš svoju moć kako bi promijenila njegov način življenja. Za to ćemo ti biti uistinu zahvalni.'

Kafka je nakon toga bio prisiljen objasniti Felice kakvu hranu jede, zašto su tako hrani, a onda je dodao: '.... za mene ne postoji nijedna druga hrana koja bi me mogla zanimati kao ova u kojoj uživam.'

Podršku mu je ponudio prijatelj Max Brod, koji je Felice napisao:

'Franz je nakon mnogo godina pronašao pravu hranu za sebe i to je vegetarijanska prehrana. S tom hranom si je izliječio želudac i sada izgleda vrlo zdravo i krepko ... Na žalost, sada roditelji stavljaju pritisak na njega da iznova počne jesti meso.'

Felice je priznala da sama uživa meso i kako je molila Kafku da ga počne jesti i on. Kafka je odgovorio: 'Dopustiti kobasice, mljeveno meso i druga nepcu ugodna mesna jela, značilo bi isto što i prihvatiti činjenicu da veće količine čaja, posebice ako ga se često pije, dovode do trovanja, a ti, poput ostalih braniš svoje stajalište na otrov, na koji ste navikli.'

Felice ga je pohvalila da dobro kuha, ali joj je Kafka odgovorio:

'To je beskorisno za naše domaćinstvo, osim ako se ti ne naučiš kuhati stvari poput... Nadam se, da će naše domaćinstvo biti vegetarijansko?'

Uz to pismo je poslao Felice knjigu J. P. Mullera, pod nazivom 'Moj sustav za žene'.

Kasnije je Kafka pisao drugim prijateljima, uključujući i Grete Bloch, koja je živjela u Beču. Pritom je promicao vegetarijanstvo i ljude je upoznavao s dobrim učincima takve prehrane na njihovo zdravstveno stanje.

'Draga gospođo Bloch! Kao sljedbenik prirodnog liječenja nisam iznenađen da imate česte glavobolje. Kao vaš prijatelj, osjećam se zabrinut! Ne biste li učinili jednu jednostavnu promjenu u vašem životu – ne biste li počeli jesti vegetarijansku hranu? Meso uništava vaše jako iscrpljeno tijelo. U vašoj blizini, u Opolzerskoj ulici blizu kazališta Hofburg, je vegetarijanski restoran, najbolji koji sam ikada posjetio. Restoran je čist, ugodan, vodi ga prijazna obitelj. Čini mi se da je bliže vašem poslu nego li stanu. Siguran sam da je hrana u Thalysiji (ime restorana) jeftinija od ove koju sada uživate, što je važno za vas, zar ne? Znam da ćete tamo jesti jako dobru hranu i da ćete u njoj uistinu uživati i da (možda nećete osjećati tako odmah prvog dana) ćete primijetiti da ćete se osjećati slobodno i snažno, dobro ćete spavati i buditi se svježi. Priželjkujem da barem probate.'

Nekoliko dana kasnije Kafka je napisao:

'Ništa mi ne pišite kako vaše glavobolje. Znači li to da su konačno glavobolje prestale zbog vegetarijanske prehrane? S takvom prehranom dat ćete primjer svakome da može izliječiti glavobolje s prirodnim pristupom liječenju.'

U drugom pismu mu je gospođa Bloch pisala o nepodnošljivim zuboboljama uzrokovanim hladnim vjetrom. Kafka je odgovorio:

'Moram vam reći da puhanje vjetra ne može biti uzrok vašoj zubobolji. Dapače! Zubima je ugodno ako puše vjetar. Uzrok slabim zubima je vjerojatno loša zubna higijena – kao što sam i sam iskusio – prouzročena mesnom prehranom. Ljudi jedu, smiju se i razgovaraju istovremeno, dok se mala vlakna mesa uvlače u prostor između zuba, gdje se raspadaju i trunu poput ranjenika zarobljenih između dva kamena. Jedino meso ima takvo svojstvo, da onemogućuje jednostavno čišćenje zubi. Kada bi čovjek bio stvoren za potrošnju mesa, imao bi zube takvih oblika kao grabežljivci - oštre i razmaknute - za kidanje mesa. Ne znam što da vam još napišem kao pripomoć. Zacijelo još niste bili u restoranu u Opolzerskoj ulici. Kako to da ne idete tamo čak i sada, kada je sezona svježeg povrća?'

Kafka se oštrim riječima obraćao ljudima da postanu vegetarijanci. Na svojim putovanjima često je morao braniti vegetarijanstvo (pred drugačijim stavovima mesojeda i pivopija), kao nešto što je dobro za ljudski um.

Evo nekih mjesta u kojima je Kafka ručao tijekom svojih putovanja:

Thalysia Reichenberg/Liberec

Thalysia je jedan od prvih vegetarijanskih restorana u Češkoj, koji je otvoren krajem 19. stoljeća. Otvorila ga je gospođa Amalia Gebhardt, rajhenberška aktivistica za ženska prava. U restoranu su bili dobrodošli vegetarijanci, žene i svi oni koji su bili u potrazi za zdravijim življenjem, uz iznimku pušača, mesojedaca i alkoholičara. Bilo je šaljivih pjesama i priča o tom restoranu, zbog njega je došlo i do nekoliko uličnih tuča. U Thalysiji su imali na raspolaganju 20 jelovnika, bezalkoholna pića, salate, čajeve, svježe voće i sokove... Restoran je bio otvoren od 7 sati ujutro do 10 sati navečer. Pod pritiskom ostalih restorana Amalia Gebhardt morala je zatvoriti restoran 1912. Kafka je restoran posjetio tijekom poslovnog putovanja u Reichenberg, odakle je poslao svojoj sestri razglednicu sa slikom restorana i hrane koju je jeo u njemu.

Warnsdorf - Reformspeisehaus David Zimmer

David Zimmer’s Reformspeisehaus (Drugačije svratište) u Warnsdorfu bio je prvi vegetarijanski restoran u Češkoj. Vlasnik Zimmer je bio dobar prijatelj Moritza Schnitzera i također vrlo aktivan u Schnitzerovom Društvu. U ovom restoranu je bila knjižnica Saveza za zdravo življenje. Kafka je u ovom restoranu 1911. sreo Schnitzera. Od tuda je također poslao razglednicu svojoj obitelji.

Berlin - restoran u Friedrichstrasse

U berlinskoj ulici Friedrichstrasse bila su barem dva vegetarijanska restorana. Otkako je Kafka redovito posjećivao Berlin, vjerojatno je također bio redoviti gost svih vegetarijanskih restorana u Berlinu. U listopadu 1923. napisao je prijatelju Maxu Brodu: 'Jeli smo kajganu od jaja s krumpirom (odlično uz dodatak dobrog maslaca), vegetarijanski odrezak, tjesteninu s pireom od jabuke, kompot od šljiva i salatu od paradajza.'

Trinaest godina prije Kafka je pisao Brodu:

'Ništa nije tako dobro kao hrana u tom restoranu. Umjesto običnog kruha imaju grahamov kruh. Upravo čekam pšenični puding, malinov sirup, zelenu salatu s preljevom od vina od ogrozda. Čaj od lišća jagoda odlično odgovara opisu savršene hrane.'

Pored ovih restorana, Kafka je vrlo dobro poznavao slična mjesta, primjerice u Beču, Pragu, Švicarskoj i drugdje. Poznato je gdje je u Pragu kupovao vegetarijansku hranu, te da je imao dosta vegetarijanskih kuharica. Često je govorio da se kuhati može lako naučiti.

Postoji još jedno nagađanje o Kafki i o tome da je njegov način života oslabio njegovo zdravstveno stanje. Statistički podaci bolesnika s TBC-om (tuberkulozom) bili su sljedeći: 40% pacijenata umrlo je unutar prvih godinu dana nakon otkrića simptoma zbog povraćanja krvi (tako su umrli Kafkin prijatelj John Keats iz Engleske i češki pjesnik Jiří Wölker), a preostalih 50-60% pacijenata umrlo je do pete godine nakon otkrića simptoma TBC-a. Kafka je živio sedam godina nakon otkrića bolesti.

Postoji još jedna neobična okolnost. U listopadu 1918. Kafka se zarazio tzv. španjolskom gripom, epidemičnim oblikom gripe, uslijed koje je umrlo gotovo 100 milijuna ljudi diljem svijeta tijekom Prvog svjetskog rata. Tisuće potpuno zdravih ljudi u Kafkinoj okolini umro je zbog ove opasne gripe, Kafka se, međutim, i pored smrtonosne tuberkuloze vrlo brzo oporavio.

Liječnici mu nisu mogli pomoći pobijediti tuberkulozu, ali su Schnitzerovi savjeti u vezi vegetarijanske i zdrave prehrane, kao i tjelesne vježbe, Kafki za nekoliko godina produžili život. Na fotografiji iz 1921., u dobi od 38 godina, unatoč borbi protiv TBC-a, izgleda kao zdrav i mlad čovjek. Kafka nije imao veliko povjerenje u liječnike službene medicine, iako je redovito išao na savjetovanja u vezi sa svojom bolešću. Godine 1916., kada je njegovo tijelo već bio načeo TBC, liječnik mu je savjetovao: 'Što manje pušenja, bez alkohola – možda samo povremeno, više povrća nego mesa, bez mesa za večeru, plivanje...'. Kafka nije bio pušač, nije uživao alkohol, nije jeo meso, nego samo voće i povrće, a uz to je svakodnevno išao plivati. Nije čudno da je izgubio povjerenje u službenu medicinu.

Godine 1920. pisao je svojoj sestri: 'Ne želim ići u toplice! Zašto? Zato što će me liječnik zgrabiti i gurnuti mi mesne odreske u grlo sa svojim od dezinfekcijskih sredstava smrdljivim prstima.' Za svoje liječenje odabrao je samo naselja gdje su mu pri liječenju mogli ponuditi vegetarijansku prehranu. Iste godine, kada je bio u lječilištu u gorju Tatre, nisu imali sluha za njegovu želju već su mu kao dio terapije propisali prehranu ribom. Kafka je napisao svojoj sestri:

'Večeras sam bio vrlo žalostan jer sam jeo sardine. Inače, dobro su ih pripremili, s majonezom i pireom od krumpira, ali bili su to sardine. Još nekoliko dana potom sam imao želju za mesom i kažem ti, bila je to za mene ozbiljna pouka. Žalostan kao hijena hodao sam kroz šumu. Žalostan kao hijena sam proveo noć. Zamišljao sam hijenu koja je usred šume pronašla zatvorenu konzervu sardina, koju je tamo izgubio turist, i koju sada pokušava otvoriti zubima da bi došla do hrane. Koja je razlika između čovjeka i hijene? Ona ima potrebu, koju mora zadovoljiti, nama je ne treba, ali je ipak želimo. Liječnik me je tješio, tvrdeći da ne trebam biti tužan. Rekao sam mu da sam ja pojeo sardine, a ne one mene.'

Iako je Kafkin način života doprinio njegovom biću, zdravstveno stanje mu se pogoršalo 1924. i 3. lipnja te godine umro je u lječilištu u blizini Beča odbijajući bilo kakvu hranu.

Kafka je bio živahan vegetarijanski aktivist, a Moritz Schnitzer važna osoba u povijesti IVU. Moritz Schnitzer nije bio član sekte, već humanist i filantrop, koji je zajedno sa svojim istomišljenicima razvijao IVU tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća.

Kafkina životna želja je bila da ode u Izrael i otvori vegetarijanski restoran u Tel Avivu sa svojom posljednjom djevojkom Dorom, gdje bi radio kao konobar.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:38 pm

DVA ŽIVOTA JEDNE KNJIGE

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafke

Milica Nikolić

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafke i najbolji poznavalac njegove literature, posthumno objavio sabrana dela jednog od najvećih pisaca XX veka. Gotovo istovremeno, ili nešto pre toga, štampana su Kafkina Pisma Mileni, u redakciji Vilija Hasa, dugogodišnjeg prijatelja novinarke i prevodioca, Milene Jesenske, koja je nakon ulaska Nemaca u Prag predala Hasu pisma koja joj je Kafka upućivao dvadesetih. Bežeći iz okupiranog grada, Has je pisma ostavio rođacima, da bi ih preuzeo 1945. Jesenske više nije bilo, a on u pogovoru kaže kako je sasvim siguran da Milena ne bi bila protiv objavljivanja, a i da je dobio ,,testamentarno odobrenje" od njenog muža. No pre svega priređivač štedro zahvaljuje Maksu Brodu što mu je širokogrudo prepustio da pisma prvi štampa. U predgovoru i pogovoru Has široko i detaljno opisuje istorijat prepiske i svoj višegodišnji rad na pripremi zbirke (,,vremenska kvalifikacija" inače nedatiranih pisama, redigovanje koje je podrazumevalo različite intervencije, pogotovu strogo vođenje računa o živim ličnostima koje se u pismima spominju i, naravno, izostavljanje svega što je Jesenska svojom rukom precrtala; Has naglašava da će, u nekom budućem kritičkom izdanju, postupak sigurno biti drugačiji).

Koliko mi je poznato, u svetu su se tada pisma prevodila prema Hasovom izdanju, pa su se tako pojavila i na srpskom, u uvek otkrivalačkim ,,Metamorfozama" Vaska Pope, u prevodu Zdenke Brkić.

Može se pretpostaviti da je tada mlada beogradska novinarka Ana Šomlo, koja se upravo u to vreme suočavala sa vlastitom spisateljskom vokacijom, doživela trenutak prosvetljenja - ne samo prepoznavanja nego i identifikacije.

Najveća prepreka je bilo odsustvo pouzdanih podataka iz života osobe u čije bi ime govorila - naravno, pored onih koje su Kafkina pisma nudila. Ali hrabrosti i odlučnosti Šomlovoj nije nedostajalo. Osnovna ideja je bila da sačini romanesknu rekonstrukciju o ,,pronađenim" pismima Jesenske, sa uvodnom fiktivnom prolegomenom. Kafkinih pisama tu nije bilo. Pod naslovom Milenina pisma Kafki knjigu je objavila Književna zajednica Novog Sada, 1988.

Danas, nakon dve decenije, pojavila se ista i jednovremeno potpuno drugačija knjiga pod naslovom-citatom Bila sam tvoje more (Pešić i sinovi, 2005), koja neslućeno nadmašuje prvi pokušaj. Dobili smo pravi, dvostrani, epistolarni roman, bez uvodne storije, u kome su sučeljena Kafkina i Milenina pisma (105 Kafkinih i 86 Mileninih), uz kratak Predgovor autora, kojim nas spisateljica upoznaje sa istorijatom svojih traganja. Upoznaje i istovremeno ostavlja da žalimo što ovo uzbudljivo svedočenje nije artikulisano kao proza koja bi pre koju deceniju bila nazvana ,,fantastikom realnosti" a danas odličnim postmodernističkim rezultatom. Tragajući za čvrstim tlom na kome se, ispisujući Milenine epistole, mogla osetiti sigurnijom, Ana Šomlo nas je obavestila o mnogim skoro neverovatnim okolnostima sa kojima se suočavala: preprekama, ometanjima, maltene imaginarnim protivničkim barikadama, kao i iznenadnim iskrsnućima sa-učesnika, pomagača, prijatelja-pomoćnika i dobrih vila. Žalimo što smo lišeni detaljnijih opisa svih ovih zbivanja, sve do urednih bibliografskih podataka i preciznih obaveštenja o doprinosu živih saradnika ili neočekivanih pojava knjiga koje su olakšavale kretanje u zadatom krugu. Dobili bismo dopunu klasičnih epistolarnih formi u znaku savremenih hibridnih postupaka visoke žanrovske i prozne stilizacije, decentan uzorak sa dvostrukim dejstvom. No i bez toga transformacija je neočekivano postignuta. I upravo to je razlog s kojeg ispisujem ovu belešku o knjizi za koju verujem da će u našoj savremenoj književnosti zauzeti mesto koje zaslužuje.

Ono što današnjem izdanju prepiske daje pojačanu fabulativnu delotvornost nije bilo šta dopisano, jer toga nema, već - kako bi se dramaturškim jezikom reklo: nova postavka, poput rediteljskih otkrivalačkih čitanja starih dramskih tekstova. Milenina obraćanja i odgovori sučeljeni su sa Kafkinim kako ih je naša spisateljica pročitala sa nepogrešivim osećanjem za njihovu dramsku tenziju, iako su obe zbirke, one u kojoj su se nalazila samo pisma Jesenske, odnosno samo Kafkina, bile dovoljne da privuku svojim romanesknim potencijalom. Međutim, novim potezom, ukrštanjem epistola, odnosno nastojanjem da se one povežu prema autorkinom osećanju za dramsku formu, uspostavila se nova ravan od prvorazrednog značaja. U prepisku započetu obraćanjem prevodioca piscu radi razjašnjenja profesionalnih nedoumica, uneo je prvo Kafka nešto više od uobičajene komunikacije te vrste, iznenađen tananim prodorima Jesenske u tekst, da bi relativno brzo sve preraslo u strasnu vezu sudeonika složene ljubavne jednačine u ritmu istorijskog vremena, otkrivajući ono što se vidljivo i nevidljivo zbivalo sa protagonistima.

Za tumača je uvek izazovna imaginarna vaga koja funkcioniše nezavisno od svesnih nastojanja autora. Za to mi se sa pojavom druge knjige Ane Šomlo otvorio izazovan pretekst: vrednosni plan koji se jedva može precizno definisati. Jer u novoj organizaciji nisu primarni, uslovno rečeno, ni složeniji siže, ni razuđenija fabula, ni zaoštravanje kontroverzi (što je uvek dobrodošlo), već ono jedva vidljivo ili pre nevidljivo tkanje koje se samo od sebe konstituiše i daje celini gustinu i višeslojnost.

Gustinu? Milenine lepe ljubavne ispovesti bile su i u prvi mah višeslojne, ne osporavajući ni u čemu čistotu epistolarnog žanra. Ali, u potezu Ane Šomlo došla je do izražaja druga vrsta nastojanja, naizgled protivrečnog. Ona je, uza sva podstrekivanja imaginacije u razuđivanju ljubavne priče, morala da se povinuje jednom uslovljavanju - nepobitnostima Kafkinih pisama - te je dopustila da sam sled epistola obezbedi neku vrstu unutrašnjeg prostora od znatnog uticaja na percepciju. Posle pristojnog građanskog obraćanja a i neke vrste Kafkine potresenosti Mileninom kontemplacijom, stvorena je nevidljiva zona u koju je Ana Šomlo znala tanano da pronikne, povinujući se zakonitostima ljubavnog funkcionisanja i lucidno kreirajući njihovo samorodno dejstvo. I tu se dogodilo ono najvrednije: Kafka i Milena su potpuno drugačijim putevima postali ravnopravni u svojim različitostima, i to upravo u spoju koji se ukazuje iz perspektive Ane Šomlo. I ne samo to. Samim sučeljavajućim efektom, bez ikakve tekstualne intervencije, dopunjen je Kafkin portret u ključu Milene Jesenske, izuzetno delotvoran i visoko pozicioniran u celini dvostrukog epistolarnog zbira. Sama postavka je u mnogo čemu preciznije, čak i potpunije odredila karaktere adresata i adresanta. ,,Da su duvali neki drugi vetrovi", kaže Ana Šomlo u svojoj uvodnoj reči, i time sugeriše mogućnost drugačijih zbivanja, pa samim tim i drugačijih poteza junaka, dajući nam slobodu da ih projektujemo prema vlastitom izboru. Možda su se ,,drugačiji vetrovi" upravo osnažili ukrštajima naše spisateljice, otkrivajući likove ponekad drugačije usmerene no što smo ih mogli videti u pismima samo jedne strane, iako su, naravno, i Kafka i Milena Jesenska ostali netaknuti.

Drugačiji a isti Kafka? Reč je o složenom, često kontroverznom duhovnom spektru osobe sa teško čitljivom unutrašnjom ukrštenicom. Kafkin odnos prema Jesenskoj, njegova pisma pogotovu, puni su protivrečnih pretpostavki, posebno kada je trebalo doneti odluku ili ostvariti namere i želje, uvek ugrožene strahom i nesigurnošću. To bi se moglo navesti kao dokaz Kafkine trajne psihičke nestabilnosti koja je nesumnjivo uslovljavala literaturu kakvu je upravo tih godina ispisivao. Jesensku je, pak, Ana Šomlo s punom uverljivošću portretisala kao osobu daleko jednostavniju, ,,realniju", u ljubavi jednosmerniju, za aktivnosti ljubavi kadriju. Mada ovde nemamo nikakvih podataka o dve decenije života Jesenske ,,posle Kafke", kao ni o svega tri godine Kafkinog života ,,posle Milene" - pre svega o Dori Dijamant, koja će se naći uz njegovu samrtnu postelju - pristajemo na uverenost Ane Šomlo da je ljubavna veza Kafke i Jesenske bila presudna za njihove živote.

Velika Kafkina sputanost, u svemu pa i u njihovom ljubavnom trouglu, i Milenina apsolutna nesputanost u svemu a pogotovu u ljubavi, osnova su najznačajnije komponente romana koja se pred Anom Šomlo neupitno otvorila sugerišući joj da od ove različitosti načini epicentar priče i upravo time presudno doprinese narativnoj i romanotvornoj snazi knjige. Verujem da će dobri poznavaoci Kafkinog dela razuđenije ući u ovu korelaciju. Kafkina veza sa Jesenskom i ,,dokazi" koji će proisteći ne samo iz njegovih pisama nego i iz imaginarnih odgovora druge strane konceptualizovanih rukom Ane Šomlo postaće, možda, nova građa za tumače. Makar i alternativno. I to pre svega na ravni ,,svemogućeg boga detalja", osvetljavajući unutrašnji odnos adresanta i adresata. Ako je zamisao bila da lik Jesenske bude polifono različit od drugog učesnika ljubavne formule - to je realizovano izuzetno suptilno. Tome moramo dodati još jednu bitnu okolnost: Kafkini epistolarni iskazi pisani su bez primisli da bi jednog dana mogli postati ,,literatura", dok su Milenina pisma nastala iz literarnih pobuda, i to proznom veštinom izuzetnom i za visoko rangiranog pisca. Očigledno je da se Ana Šomlo kretala dvema trasama, onom na kojoj ju je druga strana podsticala, i, paralelno, onom gde ju je itekako ograničavala. Moglo bi se čak reći da se u ovoj na prvi pogled isključujućoj dvojnosti nalazila prednost spisateljice, upravo zato što je gradila lik apsolutno slobodne, ničim ograničene ličnosti, u svoj njenoj autarhičnosti, ali ipak i u osvetljenju druge epistolarne strane. I ne samo to: u knjizi Bila sam tvoje more pred nama je delotvorniji Kafin lik, jer se u njemu objavilo nešto što nismo mogli videti u Pismima Mileni.

Jedna druga vrsta analize, koja bi bila zasnovana na detaljnom poređenju tekstova i njihovih tokova, dobro bi došla i potpisnici ove beleške u nekom prethodnom periodu. Danas - preostaje mi samo nada da će knjiga Bila sam tvoje more provocirati poznavaoce Kafkinog dela kod nas ili u svetu da joj se akribično posvete, kada se pre ili kasnije pojavi u prevodu na neki od ,,svetskih" jezika i zauzme zasluženo mesto na globalnom literarnom polju. Letopis MS

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:40 pm

Eva Kuriluk Franc Kafka i Bruno Šulc Bubašvabe i krokodili

- Šta bi predložila ljubiteljima savremene književnosti, ako bi trebalo da izabereš jednu poljsku knjigu? - upitao me je nedavno poznanik Amerikanac. - Krokodilsku ulicu Bruna Šulca - odgovorila sam -zbirku priča prozaiste ravnog Kafki.- Kafki? -promrmljao je ne verujući. - Da malo ne preteruješ? -Ni najmanje. Franc Kafka i Bruno Šulc su dvojica istaknutih stanovnika Republike snova, da upotrebim lepu Šulcovu metaforu. Obojica su umeli da pronicljivu opservaciju pretvore u proročanstvo, opisujući snove i košmare tako precizno, kao da su životne činjenice. Obojica su rasvetljavali čovekovu prirodu i bili vizionari istorije, dopunjujući se na zanimljiv i smislen način.

Franc Kafka (1883-1924) i Bruno Šulc (1892-1942) poticali su iz asimilovanih jevrejskih porodica koje su živele u multikulturnom i multijezičkom austrougarskom carstvu. Kafka je bio sin imućne nemačko-jezičke porodice iz Praga, Šulc - iz skromne poljskojezičke porodice iz Drohobiča. Kafkin nemački je uživao poštovanje zbog svoje hladne discipli-novanosti, jer je vodio poreklo od Pragerdeutscha, izvrsnog postklasičnog nemačkog, kojim se u Pragu služila obrazovana jevrejska elita. Za Kafku i njegove književne namere predstavljao je savršen medijum. Zaposlen u međunarodnom osiguravajućem društvu video je izbliza da se birokratija rukovođena kapialističkim načelom uspešnosti koje se, delujući u moralnoj pustoši, lako može pretvoriti u totalitarnu mašinu smrti. Bruno Šulc je s istom pronicljivošću, mada s drugog mesta video kako Evropa podleže kvarenju i kriminalu. Kao talentovan slikar i crtač zarađivao je za život predajući u nižoj gimnaziji ručni rad, a posle nastave je ilustrovao svoje pripovetke, slikao autoportrete ili portrete prijatelja, otiskujući ih sa staklenih fotografskih ploča u cliche verre, retkoj grafičkoj tehnici. Bruno Šulc koji je bio fasciniran ljudskim bestijalstvom bio je majstor groteske, u čemu se nadovezivao na Goju, Obrija Berdslija i druge evropske majstore iz doba fin de siecla, inspiriš uć i se Leopoldom fon Zaher-Masohom - Austrijancem iz Lavova - a pre svega njegovim poznatim romanom Venera u bundi (1870), svojevrsnom biblijom mazohista.

Za razliku od Kafke, kosmopolite i putnika, Šulc je retko napuštao provincijski Drohobič koji je bio povezan s međ unarodnim naftnim biznisom koji je u tom regionu eksploatisao naftu. Šulcova poetska proza je ukorenjena u galicijskom poljskom, na koji je uticao činovnički austrijski nemački, izazivajući oduševljenje razuđenim rečenicama i arhaično zvučnim latinizmima, mada se u toj prozi odražavaju i druge tradicije: jevrejska dosetka, bajkovite pripovesti hasida, osetljivost na melodičnost ukrajinskog jezika, kojim su govorila okolna sela. Šulc je dobro upoznat ne samo sa poljskim modernistima iz Varšave, Krakova ili Lavova već i s nemačkom avangardom Beča, Berlina i Praga. Čitao je Kafku i na poljski preveo Proces.

U središtu Kafkinog i Šulcovog pisanja su Otac i Sin, simbolični duo koji evocira staru i novu vlast i odnose obojice pisaca s vlastitim očevima. Kafkin otac, krepak i veoma uspešan čovek bio je kućni tiranin koji je prezirao kulturu i duhovne vrednosti, zaključno sa judaizmom i sinovljevim književnim stvaralaštvom. Jakub Šulc, simpatični ekscentrik, slabog zdravlja i loše sreće, obožavao je životinje. Obožavao ih je i Bruno, kao pre njega i Kafka, autor priče o majmunu koji je pametniji od čoveka i pevačici Jozefini, mišici koja je junakinja njegove poslednje priče - koja je postala inspiracija za strip o Miki Mausu. Obojica pisaca identifikovala su se sa pretučenim psom i oduševljavala nevinom «mrvicom života», kako je Šulc nazivao psetance Nemroda, upotrebivši ironično ime tog ratnika i lovca iz Starog zaveta.

Jakub Šulc je više voleo da sanja na javi nego da se bavi trgovinom ili da sprovodi roditeljsku vlast. Manufakturna radnja na Trgu, koja se nalazila u vlastitoj kući i vodila se na ženu, izgorela je ubrzo posle izbijanja Prvog svetskog rata. Jakov koji je tada bio prikovan za postelju i o kome su brinuli žena i najmlađi sin Bruno, živeo je posle požara samo nekoliko meseci. Postao je junak više priča, od kojih je posebno značajna priča o transformaciji Oca u pticu: ekvivalent Kafkinom Preobražaju.

Žrtva Preobražaja je Sin - dobri sin i hranilac porodice Gregor Samsa, pretvoren u bubašvabu, koga je porodica ubila. Kod Šulca žrtva je Otac. Ismevan i u bolesti napušten od svih, pokušava da u agoniji pobegne od ljudi i svoje degradacije, pretvarajući se u pticu. Naravno, stvar je osuđena na neuspeh, međutim pisac će upamtiti oca kao pticu: «Čak ruke, s nabreklim žilama, očeve duge, mršave šake, s ispupčenim noktima, imale su analogon u kondorovim kandžama. Nisam se mogao oteti utisku, videći ga onako pospanog, da pred sobom imam mumiju osušenu i umanjenu mumiju moga oca. Smatram da ta neobična sličnost nije izmakla ni majčinoj pažnji, premda nikada nismo doticali tu temu. Karakteristično je i to da je kondor koristio istu noćnu posudu kao i moj otac». Neuspeo pokušaj metamorfoze nije kafkijanski užasan, međutim Šulcov osramoćeni Otac je isto tako žrtva kao i Gregor Samsa, Sin zgažen poput bubašvabe. Dva preobražaja govore o sudbini dveju generacija i odražavaju dva momenta istorije. Iskustvo s vlastitim ocem izoštrilo je Kafkinu viziju patrijarhalne tiranije i masovnih posledica, masovan pokolj Sinova poslatih u rat od strane generacije Očeva, starih imperatora, kraljeva i careva. Bruno Šulc, devet godina mlađi od Kafke, bio je svedok propasti imperije Očeva i preuzimanja vlasti od strane Sinova: Staljina, Hitlera… Očevi, koje kod Šulca predstavlja stari «lisac» Franc Jozef pretvoren u voštanu figuru iz nekog kabineta, prikazani su u blažem svetlu. Kao da ne spadaju u generaciju oca Jakuba, spavajućeg kondora i čoveka «Knjige», kako se kod Šulca zove Stari zavet. Nakon odlaska Očeva scena je otvorena za Sina Krokodila i njegove žrtve, Sina prebijenog psa i mazohistu.

«Krokodilska ulica» je stvarno postojala. Tako je Šulc nazvao glavnu ulicu u Drohobiču, kada je postala trgovački centar, mada je za današnja shvatanja bio skroman i diskretan, pretrpan boflom i pornografijom koje prodaju ljudi bez skrupula, željni zarade po svaku cenu. Oni uvećavaju iskušenja, nove strategije, mame kupce marifetlucima i fantastičnim promenama. Ono što u Krokodilskoj ulici počinje kupovinom, završava se konfuzijom i korupcijom: «Međutim, ispostavljalo se da je prodavnica konfekcije bila samo fasada, iza koje se krila antikvarnica, zbirka veoma dvoznačnih izdanja i privatnog štampanog materijala. Uslužni prodavac otvarao je dalja skladišta, ispunjena do plafona knjigama, gravirama i fotografijama. Te vinjete, te gravire sto puta su prevazilaze naše naj-smelije snove. Nismo nikada mogli pretpostaviti da postoje takve kulminacije pokvarenosti i neobične raspusnosti».

Time se, međutim metamorfoze ne završavaju. Antikvarnica se pretvara u neku vrstu peep-show-a, u kome prodavci i mlade prodavačice zabavljaju kupce, demonstrirajući «figure i poze na gravirama sa omota». Okrenute leđima prema njima, «priljubljivale su se u elegantnom kontrapostu, oslanjajući se čas na jednu čas na drugu nogu, igrajući se koketno obućom, izvodeći od glave do pete, celim vitkim telom zmijoliku igru udova, napadajući njom i svojom ovlašnom neodgovornošću napaljenog posmatrača, koga su u biti ignorisale. Povlačeći se, uvlačeći ga proračunato sve dublje, otvarajući time slobodan prostor za aktivnosti mušterija». U Krokodilskoj ulici već deluje savremena reklamna mašinerija, mami kupce fantazmima, uzbuđuje seksualno, igra se infantilnim apetitima i neza-sitošću odraslih, uvlači ih u veštačku novu stvarnost, «tanku poput papira» i očaravajuću poput ekrana koji prekriva stvarnost. U «krokodilskoj ulici» ne obavezuju nikakva načela, odvija se neprestana «nivelacija granica i hijerarhija», zahvaljujući čemu se možemo do mile volje zagnjurivati «u plitko blato zajedništva, lake intimnosti, prljave pometnje». Kakav raj za «krokodile» koji nas vrebaju.

U Kažnjeničkoj koloniji Kafka opisuje savremeno čudovište. Izvestan čovek zaposlen u koncentracionom logoru toliko se zaljubio u mašinu za ubijanje koju opslužuje, da će pre sam sebe likvidirati nego što će napustiti taj posao. Kod Šulca Sanatorijumom pod Klepsidrom, u koji je dospeo Otac, upravlja dr Gotard, od nemačkog Gott, «Bog», prethodnik Beketovog Godoa.

- U Drohobiču svaki gestapovac je imao svog Jevrejina - rekao mi je Alfred Šrejer, muzičar i učenik Bruna Šulca, poslednji Jevrejin u gradu, u kome je juna 1941. godine živelo 40% Jevreja. - Jevrejin je živeo dok je bio od koristi - nastavio je on.- Jedan rob je bio zubar, a drugi rob krojač. Kada su zubi bili sređeni, a odelo sašiveno, vlasnik koji je za doručkom ćaskao s robom, pred ručak bi uzeo revolver i pucao u roba. Tako je poginuo Bruno Šulc. Bio je vlasništvo Feliksa Landaua, bečkog oficira Gestapoa, ponosnog što mu pravi umetnik slika bajkovite freske za decu na zidovima njihove sobe. Ubio je zubara, roba oficira Karla Gintera, koji je iz osvete 19. novembra 1942. godine hicem u glavu ubio Bruna Šulca. Gospodin Šrejer je tada imao dvanaest godina i upamtio je taj dan, tokom koga je iznenada počeo besan lov na Jevreje, njihov Crni četvrtak. Mali Alfred je živeo u blizini mesta gde je poginuo Bruno Šulc - preživevši tako što ga majka nije pustila iz kuće.

Poljska književna avangarda divila se Brunu Šulcu. Veoma ga je cenila i levičarska inteligencija, između ostalih i moj otac Karol Kuriluk, urednik lavovskih «Signala» (1934-39), sa kojima je Bruno Šulc sara-đivao. Za vreme hitlerovske okupacije otac je radio u ilegali, pomažući progonjene Jevreje. Pokušalo se i sa pomoći Brunu Šulcu, koju je inicirala Zofja Nalkovska. Pripremljeno je njegovo bekstvo iz Dro-hobiča i pronađeno mu je sklonište u Lavovu, odakle je trebalo da se prebaci u Varšavu. Pomenutog Crnog četvrtka Bruno Šulc je imao kod sebe «arijske papire» i veknu hleba.

Hitlerovci su zauzeli Drohobič bez borbe. Uselili su se u jevrejske kuće, imali robove za rad. Planirali su da u njemu ostanu duže, stoga nisu uništili grad. Najveća sinagoga Galicije, koja je u sovjetsko vreme pretvorena u magacin, kompletno ruinirana i dalje stoji blizu Trga, a u Florijanjskoj ulici broj 10 još postoji prizemna kuća, koja kao da je preneta s bečke periferije, u kojoj je do dolaska Nemaca stanovao Šulc s porodicom obudovele sestre.

Drohobič, sada u Ukrajini, ponovo lako osvojiv kao i uoči Drugog svetskog rata, predstavlja novi cilj putovanja na književnoj mapi Evrope. U njemu se svakog maja održava međunarodni festival Bruna Šulca, na koji se okupljaju njegovi proučavaoci i ljubitelji iz celog sveta. Šulcova proza koja je dostupna na svim jezicima, izuzetno dobro se čita na engleskom u prevodu Celine Vjenjevske. Prevo-diteljka je bila svesna da se Šulcovi galicizmi ne mogu preneti na savremeni engleski te se odrekla jednog dela latinizama i mestimično pojednostavila rečenice. U epohi, u kojoj na engleskom čita pola sveta, niko više nije doprineo međunarodnoj slavi Šulca od Vjenjevske, čiji se prevod Šulcovih sabranih priča prvi put pojavio 1963. godine, pod naslovom The Street of Crocodiles, u malom izdavačkom preduzeću Walker&Co. Prevod Vjenjevske 1977. godine je preuzelo izdavačko preduzeće Penguin i otad ga redovno obnavlja, poslednji put ove godine, u svojoj jeftinoj i popularnoj seriji književne klasike, što smatram veoma ispravnim, jer se na raznim jezicima pojavljuju «izdajnici» Šulca, rđavi i pretenciozni prevodioci, koji otežavaju ili čak onemogućavaju kontakt sa tom prozom. Međutim u Vjenjevskoj on ima pokroviteljicu koja je postigla majstorstvo originala i univerzalnost poruke, omogućujući na taj način otkrivanje pisca koji je ravan Kafki.

Eva Kuriluk (Ewa Kuryluk), poljska književnica i likovna umetnica rođena je 1946. godine u Krakovu. Studirala je likovnu akademiju u Varšavi. Bavi se crtežom, grafikom, instalacijama i na tom planu, s obzirom na brojne izložbe, veoma je poznata u svetu. Istovremeno predaje istoriju i teoriju umetnosti i piše, između ostalog i eseje. Živi između Njujorka i Pariza. Glavna dela: Bečka apokalipsa, Salome ili o uživanju, Obris, Hiperrealizam - Novi realizam, Putovanje do granica umetnosti, Grand Hotel Oriental, Enciklo-pedierotik, 21 vek i dr. S poljskog prevela Biserka Rajčić Zeszyty Literackie, 2008

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:41 pm

....Ubacicu ovde i nesto Milenino....


Milena Jesenska 01

NIJE DOBRO OČEKIVATI NEŠTO

Da li vam je ikada palo na pamet da u stvari ne radimo ništa drugo već čitav život provodimo u radosnom iščekivanju nečega i da ne možemo da živimo ako ništa ne iščekujemo? Zimi iščekujemo proleće, opevamo lepotu toplih večeri i letnjeg sunca na obali. Leti planiramo zimski odlazak na skijanje, sa prijatnom radošću i skrivenim zadovoljstvom zamišljamo toplotu naložene peći, stonu lampu i drage knjige, razna zimska uživanja na snegu i magiju sivog neba, punog magle. Iščekujemo haljinu koju ćemo dobiti, koncert koji ćemo slušati, grad koji ćemo videti i susret koji je pred nama. Kada sam bila devojčurak, s radošću sam iščekivala život. Očekivala sam da će odjednom, naglo da se nešto otvori i život počne. Da se otvori, na primer, zavesa i život dođe. Nije došlo ništa, odnosno došla je gomila stvari, ali to nije bilo to. Nekako to nije bio život. Nisam ni primetila da više nisam devojčica, ali da još uvek s radošću iščekujem život, da i dalje čekam da on dođe. Odavno je sve to bio život. Bio je to život, stvari i događaji koje sam sa radošću iščekivala, a koji su prolazili jedan za drugim a da nikada nisu bili ni blizu lepoti radosnog iščekivanja postajali su divni tek u sećanju na njih i iščekivanju da se ponove.

Nekada mi izgleda da čovek živi na ivici provalije u koju se survava sadašnjost. Tačno znamo prošlost i uzalud se bavimo njom, u nemogućnosti da je promenimo. Znamo i budućnost i njom se bavimo uzalud u nemogućnosti da je pretpostavimo i njom ovladamo. Jedino o čemu ništa ne znamo jeste sadašnjost, danas popodne, ono u čemu smo sada. Štedimo prošlost i pravimo planove za budućnost, ali trošimo sadašnjost na tako nesrećan način da skoro ne shvatamo da je ona život i to jedini život. Kuvamo, na primer, čaj i izgleda nam da je to tek tako, kao intermeco između nečega što je bilo i što će biti. U stvari, to nije tek tako, upravo to je život. Ništa drugo nije život. Neslavan je, običan i pun razočarenja, mada, u stvari, postoji samo jedno veliko razočarenje to je večno sedenje u čekaonici, čekanje brzog voza koji nikada neće doći. Ali ovaj proplanak, pun vresova, peska i jadnih borova sa svetlošću u riđim krošnjama, čudnovato je lep, a ti, blesavo, glupo srce ne misli na muškarca koji te suviše ili premalo voli, ne misli na novi kaput sa postavom od prošle godine, na obaveznu prijavu poreza, već samo na proplanak. Misli na njega apsolutno, obuhvati ga celovito, sve ostalo izbriši osim pogleda na njega, ne budi tužno, ni srećno, ni puno želja, to su sve besmislice, budi prisutno, današnje i uči, bože moj, uči da vidiš samo ovaj trenutak i iscedi iz njega sve što u njemu postoji. Nauči da prekineš lanac tog ljudskog ređanja događaja u kojima su strah, nesigurnost, bol, nezadovoljstvo, želja, već jednostavno: budi! Nikada ti niko neće nadoknaditi to što ti je pobeglo iz ruku, a današnjem bolu ćeš se sutra smejati. Nikada još nisi živelo nešto što sutra ne bi videlo u drugačijem sve tlu, a prekosutra u još drugačijem; osloni se na to da sve što izgleda strašno ozbiljno, u stvari, nije tako. A zbog te strašne ozbiljnosti sa kojom shvataš svoje lične brige, lakomisleno zaboravljaš na trenutak koji je upravo sada i jedino je on strašno ozbiljna, nepovratno izgubljena i nezamenljivo uništena stvar u tvom životu.

Milena Jesenska

Narodne novine, 22. avgust 1926.


***


Milena Jesenska 02

HISTERIJA NEZAVISNOSTI

Svi smo opsednuti time. Tvrdimo da je najgore što može da nam se desi da budemo zavisni. Zato izbegavamo bilo kakva obećanja, pogodbe i poštovanje najjednostavnijih obaveza. Dva dana unapred ne možemo da obećamo da ćemo nešto uraditi, s ponosom tvrdimo da unapred ne znamo šta ćemo prekosutra raditi. To nazivamo slobodom. Kada se setim da su ranije živeli ljudi koji su čitav svoj život posvećivali jednom obećanju i ispunjavali ga, počinjem da verujem da je naše vreme pre u znaku kukavičluka nego u znaku slobode. Svako pokušava da se reši svoje obaveze tvrdeći da je jednostavno čovek koji ne može ništa da uradi pod pritiskom. Uverava da je spreman na svaku žrtvu, pod uslovom da je dobrovoljna. Kada se smiluje da se „dobrovoljno" žrtvuje nekoj dužnosti, ushićen je samim sobom i od drugih očekuje da budu ushićeni. Dešava se da danas sa ushićenjem tvrdimo da čovek koji ne vara svoju ženu jeste čestit čovek; krajnje je neuobičajeno raditi svoj posao pošteno i niko nije siguran treba li tom čoveku da se divi ili da ga smatra nenormalnim. Ne uzimati mito, u bilo kakvom vidljivom ili nevidljivom vidu, znači izložiti se opasnosti da nas smatraju svecem ili idiotom. Zgroziti se nad nečim nečasnim znači da smo isuviše osetljivi. Smatra se da sve normalno zaslužuje pohvalu. Danas je mnogo lakše uraditi nešto značajno nego ranije. Sećam se Čestertonove Odbrane obećanja koja nisu data. Danas je takoreći junaštvo obećati nešto. Krajnje je herojstvo ispuniti ono što smo obećali. Uvek i svuda, ljudi sve opravdavaju nekim humanizmom. U ime humanizma dopuštamo sebi sve moguće slobode; uskoro nećemo imati onu značajnu slobodu da budemo staročeški i starinski pošteni. Žena krši ruke nad svojim mužem koji je sve pare propio a nju ostavio u bedi s detetom uopšteno o njoj tvrdimo da je isuviše stroga prema njemu, jer je on slobodan čovek i ima prava kada mu padne na pamet da se napije do besvesti. Hvalimo slobodu, a ne hvalimo slobodnu plemenitost i uspešnost bez nadgledanja i prinude. Zasad slobodu shvatamo kao životinja puštena s lanca: biti slobodan znači raditi sve što nam padne na pamet. Nismo još došli do toga da shvatimo da je prava sloboda raditi dobrovoljno dobre stvari. Kada neko neće da se oženi iz straha da ne izgubi slobodu, ili neće da prihvati neki posao zato što bi ga stalan posao suviše vezivao i brani se značajem takve ljudske slobode, uvek zamislim zemaljsku kuglu otprilike onako kako vidimo mesec teleskopom sa Narodnog pozorišta za jednu krunu tokom jesenjih večeri: čudnu kuglicu nepoznate veličine, izbrazdanu malecnim kanalima, sa sitnim drvećem i brdašcima; u tom čudnom svetu zamišljam čoveka mravića kako se od rođena do smrti migolji. Koliko se samo narinta da bi se triput dnevno najeo, da bi spavao ispod krova nad glavom, a da i ne govorim o raznim brigama oko oblačenja, o raznim ambicijama, uspesima i olakšicama koje mu promiču kroz glavicu. Jednom zarobljen nepoznavanjem i ogromnošću prostora, drugi put zarobljen praznoverjem svoje nesvesnosti i sto hiljada puta zarobljen snovima o neispunjenim željama, taj zarobljenik, koji nikada nigde ne može da pobegne, govori o slobodi jednog popodneva, o zrncu peska u beskonačnosti. Imati slobodu da se odmah otputuje do Afrike, sa visine od nekoliko stotina metara, to je samo čudnovato puzanje sa jednog mestašca na drugo. Imati slobodu novca, znači biti zarobljen hiljadama konvencija, a imati slobodu siromaštva, znači biti zarobljen hiljadama neispunjenih želja. Čovek ima samo jednu slobodu a to je da umre; i drugu slobodu: da ne želi da bude slobodan. Stvarna sloboda znači preuzeti na sebe ono što se mora preuzeti i učiniti to sa mirom. To nije rezignacija, to je samo svest o tome: što se više koprcamo u uzaludnim borbama, više se zaplićemo u mrežu. To nije pokornost i predavanje. To je samo poštenje da stvari vidimo onakvim kakve jesu i da ih se grčevito ne držimo.

Milena Jesenska

Narodne novine, 20. februar 1927.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:44 pm

DVORAC - PRVA GLAVA

Bilo je kasno navečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kojem se nalazi dvorac nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji tračak svjetlosti nije odavao veliki dvorac. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao uvis u prividnu prazninu.

Onda je pošao tražiti prenoćište. U gostionici su još bili bud¬ni. Istina, gostioničar nije imao sobu za izdavanje, ali, u najvećoj mjeri iznenađen i zbunjen posjetom kasnoga gosta, htio je pustiti K. da spava u samoj gostionici, na slamarici. K. se složio. Neko¬liko je seljaka još pilo pivo, ali on nije htio ni s kim razgovarati, sam je s tavana donio slamaricu i legao u blizini peći. Bilo je toplo, seljaci su bili mirni, on ih je još neko vrijeme umornim očima ispitivački promatrao, a onda je zaspao.

Ali ga probudiše već poslije kratkog vremena. Pokraj njega su stajali gostioničar i neki mladić, odjeven gradski, s licem kao u glumca, sitnih očiju i gustih obrva. I seljaci su još bili tu; neki su okrenuli stolice da bi bolje vidjeli i čuli. Mladić se vrlo pristojno ispriča K. što ga je probudio, predstavi mu se kao sin upravitelja dvorca i onda reče: »Ovo selo je vlasništvo dvorca; tko ovdje stanuje ili noći, u izvjesnom smislu stanuje, odnosno noći, u dvorcu. A to nitko ne smije bez grofove dozvole. Međutim, vi tu dozvolu nemate, ili je barem niste pokazali.«

K. se bijaše napola pridignuo, zabacio kosu i, gledajući ljude odozdo, reče: »U kakvo sam to selo zalutao? Zar ovdje postoji dvorac?«

»Postoji, svakako«, odgovori mladić polako, dok su neki vrtje¬li glavom zbog postavljenog pitanja, »dvorac grofa Westwesta.«

»I za prenoćište treba imati dozvolu?« pitao je K., kao da se htio uvjeriti da nije sanjao što je prethodno čuo.

»Dozvolu treba imati«, glasio je odgovor, a bilo je prilično podrugivanja na račun K. kad mladić raširenih ruku upita gostioničara i goste: »Ili se, valjda, ne mora imati dozvola?«

»Onda moram nabaviti dozvolu«, reče K. zijevajući i podiže

pokrivač kao da želi ustati.

»Da, ali od koga?« upita mladić.

»Od gospodina grofa«, reče K. »ne preostaje mi ništa drugo.«

»Sada, u pola noći, tražiti dozvolu od gospodina grofa!« uzviknu mladić i ustuknu jedan korak.

»Zar to nije moguće?« upita K. ravnodušno. »Zašto ste me onda budili?«

Mladića obuze bijes. »To je mangupsko ponašanje!« uzviknu on. »Zahtijevam da se poštuje grofovska vlast. Probudio sam vas zato da vas obavijestim da morate odmah napustiti grofoviju.«

»Dosta gluposti«, reče K. upadljivo tiho, ispruži se i navuče , pokrivač preko sebe. »Vi ste, mladi čovječe, malo pretjerali i mi ćemo sutra još razgovarati o vašem ponašanju. Gostioničar i ova gospoda su mi svjedoci, ako mi svjedoci uopće trebaju. Inače, primite na znanje da sam ja zemljomjer kojeg je grof pozvao. Moji pomoćnici s aparatima stići će sutra kolima. Nisam htio propustiti priliku za pješačenje po snijegu, ali sam, na žalost, , nekoliko puta zalutao i skretao s puta, pa sam zato stigao tako kasno. Da je sada kasno da se prijavim u dvorac znao sam i sam, bez vaše pouke. Zato sam i pristao ovdje prenoćiti, u čemu ste me vi — blago rečeno — neljubazno omeli. S tim sam završio svoje izlaganje. Laku noć, gospodo.« I K. se okrene prema peći.

Još je čuo kako se iza njegovih leda s ustručavanjem pitaju: »Zemljomjer?«, a onda nastupi opća tišina. Ali mladić se brzo pribra i glasom koji je bio dovoljno prigušen da bi izgledalo kao da je to iz obzira prema zaspalom K., i dovoljno glasan da ga ovaj ne prečuje, reče gostioničaru: »Pitat ću telefonski«. Što, ova seoska gostionica ima i telefon? Baš je sve savršeno uređeno! U pojedinostima to je iznenadilo K., ali, uzevši u cjelini, to je i očekivao. Pokaže se da je telefon bio gotovo iznad njegove glave, što on onako pospan nije ni primijetio. Ako je već mladić morao telefonirati, onda ni uz najbolju volju to nije mogao učiniti a da mu ne omete san. U pitanju je bilo samo hoće li mu K. dopustiti telefoniranje ili ne, a on je odlučio dopustiti. Ali tada, naravno, nije više imalo smisla glumiti da spava, i on se okrene i opruzi na leda. Vidio je seljake kako se, začuđeni, pribijaju jedan uz drugog i došaptavaju — dolazak zemljomjera nije bio nevažan događaj. Vrata na kuhinji bila su otvorena i sav otvor ispunjavala je krupna prilika gostioničarke koja je ondje stajala. Gostioničar joj se na prstima približi da je obavijesti. A onda poče telefonski razgovor. Upravitelj je spavao, ali podupravitelj, odnosno jedan od podupravitelja, neki gospodin Fritz, bio je tu. Mladić, koji se predstavi kao Schwarzer, ispriča da je našao K., čovjeka tridesetih godina, prilično odrpanog, kako mirno spava na slamarici, s malenom torbom kao uzglavljem i jednim čvornatim štapom nedaleko od sebe. To je njemu, naravno, bilo sumnjivo, i kako je gostioničar očigledno zanemario svoju dužnost, to je njegova, Schwarzerova dužnost, bila da stvar temeljito ispita. Buđenje, saslušavanje, prijetnju po dužnosti protjerivanjem iz grofovije, sve je to K. vrlo neljubazno primio, kako se na kraju pokazalo, a možda i s pravom, jer on tvrdi da je zemljomjer kojeg je grof pozvao. Naravno, dužnost je u najmanju ruku formalno provjeriti tvrdnju, i Schwarzer zato moli gospodina Fritza da se u glavnom uredu raspita očekuje li se doista takav zemljomjer i da mu se odgovor odmah telefonski priopći.

Onda je nastala tišina: ondje je Fritz primao obavijesti, a ovdje se čekao odgovor. K. ostade ležeći, nijednom se ne okrene, izgledalo je da nije nimalo radoznao, i gledao je preda se. Schwarzerov govor, mješavina zajedljivosti i obazrivosti, dade mu predstavu o izvjesnom diplomatskom obrazovanju koje u dvorcu u priličnoj mjeri imaju i mali ljudi kao Schwarzer. A bili su ondje i marljivi: glavni ured ima noćnu službu. I, očito, dao je brzo odgovor, jer Fritz je već zvonio. Istina, izgledalo je da je njegov izvještaj vrlo kratak, jer Schwarzer odmah bijesno baci slušalicu: »Jesam li ja kazao!« uzviknu on. »Kakav zemljomjer! Obična lažljiva skitnica, a vjerojatno i nešto gore!« K. pomisli da će sad svi navaliti na nj, Schwarzer, seljaci, gostioničar i gostioničarka, svi. Da bi izbjegao barem prvi nalet, on se sav zavuče ispod pokrivača. Međutim, telefon još jednom zazvoni i, kako se K. učini, ovaj put posebno glasno. On polako izvuče glavu ispod pokrivača. Iako nimalo nije bilo vjerojatno da je opet u pitanju K., svi zašute i Schwarzer se vrati aparatu. On sasluša podužu obavijest i onda reče polako: »Dakle, pogreška? To mi je zaista neugodno. Šef ureda osobno telefonira. Čudno, čudno. Kako da to objasnim gospodinu zemljomjeru?«

K. posluša. Dakle, dvorac ga je imenovao zemljomjerom. To je za njega s jedne strane bilo nepovoljno, jer se pokazalo da u dvorcu znaju o njemu sve što je potrebno, da je odnos snaga odmjeren i da je borba prihvaćena s osmijehom. Ali s druge strane, to je bilo povoljno jer je, po njegovu mišljenju, pružala dokaz daje bio podcijenjen, a da će imati više slobode nego što je smio očekivati. Međutim, prevarili su se ako vjeruju da će ga tim doista promućurnim priznanjem njegova profesionalnog statusa stalno držati u strahu. To ga je samo malo žacnulo, i to je sve.

K. odmahnu rukom Schvvarzeru koji mu se bojažljivo približavao, odbi i ponudu da prijeđe u gostioničarevu sobu, uze samo od gostioničara nekakav napitak za spavanje, a od njegove žene umivaonik sa sapunom i ručnikom; što se tiče gostionice, nije morao čak ni tražiti da se ona isprazni, jer svi navališe na , vrata, okrećući glave od njega da ih ujutro ne bi prepoznao. ; Lampa bi ugašena i oko njega napokon zavlada mir. Spavao je j; čvrsto sve do jutra, samo jednom ili dvaput lako uznemiren u snu šuškanjem štakora.

Htio je otići u selo odmah poslije doručka, koji se kao i sva njegova prehrana i prenoćište, po navodima gostioničara, plaćao na račun dvorca. Ali kako j e gostioničar—s koj im j e on progovorio samo nekoliko neophodnih riječi, sjećajući se njegova sinoćnjeg ponašanja—s nijemom molbom na usnama neprestano oblijetao oko njega, on se sažali i dopusti mu da sjedne pokraj njega.

»Još se nisam upoznao s grofom«, reče K., »kažu da dobro plaća dobar rad, je li to istina? Kad netko, kao ja, ode tako daleko : j od žene i djeteta, onda hoće nešto i donijeti kući.«

»Sto se toga tiče, gospodin ne treba ništa brinuti, nitko se ne 1 žali da je slabo plaćen.«

»Istina«, dodade K., »ja nisam baš stidljiv i znao bih reći ' grofu svoje mišljenje, ali, naravno, puno je bolje izići na kraj s gospodom mirnim putem.«

Gostioničar je sjedio prema K. na samom rubu prozorske daske, kao da se nije usuđivao sjesti udobnije, i neprestano je gledao K. svojim velikim, mrkim, plašljivim očima. Najprije se trudio da dođe do K., a sad je izgledalo da bi najradije od njega pobjegao. Je li se bojao da ga ovaj ne ispituje o grofu? Je li bio siguran u ovog »gospodina«, kakvim je on smatrao K.? K. ga je morao razonoditi. On pogleda na sat i reče: »Uskoro će stići moji pomoćnici, možeš li ih ovdje smjestiti?«

»Svakako da mogu, gospodine«, odgovori gostioničar, »ali zar neće i oni stanovati s tobom u dvorcu?«

Zar se to on tako laka srca odriče svojih gostiju, a posebno K., kad ga bezuvjetno prepušta dvorcu?

»To još nije sigurno«, uzvrati K, »prvo moram znati kakav posao imaju za mene. Ako trebam, na primjer, raditi ovdje dolje, onda je pametnije da ovdje dolje i stanujem. Osim toga, bojim se da mi život gore u dvorcu neće odgovarati. Želim uvijek biti slobodan.«

»Ne znaš ti dvorac«, reče gostioničar tiho.

»Svakako«, reče K., »ne treba prerano suditi. Zasad o dvorcu ne znam ništa više nego da oni ondje umiju izabrati pravog zemljomjera. Imaju možda oni i druge prednosti.« I on ustade da bi oslobodio gostioničara, koji je nemirno grizao usne. Nije bilo lako zadobiti povjerenje tog čovjeka.

Izlazeći, K. primijeti na zidu tamni portret u tamnom okviru. Primijetio ga je još dok je ležao, ali sa svog ležaja nije mogao razlikovati pojedinosti i činilo mu se da je prava slika bila izvađena iz okvira i da se vidi samo crna podloga. Ali kao što se sada pokazalo, to je ipak bila slika, poprsje nekog čovjeka pedesetih godina. Glavu je držao tako duboko pognutu na grudi da su se oči jedva vidjele. U tom pognutom stavu najviše su se, izgleda, isticali visoko izrazito čelo i jak povijen nos. Brada, zbog položaja glave pritisnuta o grudi, bila je znatno niže. Lijeva ruka, zavučena u gustu bradu, služila je kao podupirač, ali glavu nije mogla više podići. »Tko je to?« upita K. »Grof?« On je stajao ispred slike i nije ni obraćao pozornost na gostioničara. »Ne«, reče ovaj, »to je upravitelj dvorca.« »Istina, imate lijepog upravitelja u dvorcu, ali je šteta što ima onakvog sina«, dodade K. »He«, uzvrati gostioničar, privuče K. malo k sebi i šapne mu na uho: »Schwarzer je sinoć malo pretjerivao, njegov otac je samo podupravitelj i to posljednji po rangu.« U tom trenutku gostioničar mu je izgledao kao kakvo dijete. »Mangup«, reče K. kroz smijeh, ali gostioničar se nije smijao, nego reče: »Ali i njegov otac je moćan.« »Hajde, ti misliš da je svatko moćan«, reče K. »Možda smatraš da sam i ja?« »Ne«, odgovori ovaj začuđeno, ali odlučno, »ne smatram da si i ti moćan.« »Znači, umiješ dobro opažati!«, reče K. »U povjerenju rečeno, doista nisam moćan. Valjda zbog toga i ja uvažavam moćne isto koliko i ti, samo nisam tako iskren kao ti i ne želim to uvijek priznati.« K. potapša gostioničara lako po obrazima da bi ga utješio i pokazao se blagonakloniji prema njemu. Tada se ; ovaj ipak malo nasmija. Sa svojim mekanim golobradim licem, on je uistinu bio mladić. Kako li je samo došao do svoje družice, postarije žene, koja se kroz kuhinjski prozorčić mogla vidjeti kako razmahuje rukama i posluje u kuhinji. Međutim, K. nije htio više ispitivati gostioničara, da ne bi s njegova lica otjerao s mukom izazvan osmijeh. On mu još samo dade znak da mu otvori vrata, pa iziđe u lijepo zimsko jutro.

Sada je gore vidio dvorac, jasno ocrtan u čistom zraku, još jasniji na snijegu koji je, prilagođavajući se svim oblicima, svuda ležao u tankom sloju. Uostalom, izgledalo je da je na brijegu i mnogo manje snijega nego ovdje u selu, gdje se K. isto onako s ' mukom kretao kao jučer po drumu. Ovdje je snijeg dopirao do prozora krovinjara i odmah se opet prostirao po niskom krovu, ali ondje na brijegu sve je slobodno i lako stršalo uvis, barem je ; tako ovdje izgledalo.

Dvorac, kako se odavde iz daljine činilo, odgovarao je posve njegovim očekivanjima. To nije bio stari utvrđeni plemićki dvorac, a ni nova raskošna građevina, nego izduženi niz zgrada ; koji je činilo malo dvokatnih, ali mnogo niskih zgrada, pribijenih jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to dvorac, moglo bi se smatrati da je gradić. K. je vidio samo jedan toranj, ali se nije moglo razaznati pripada li taj kakvoj stambenoj zgradi ili crkvi. Oko njega su oblijetala jata čavki.

K. je išao dalje, pogleda uprta u dvorac, jer ga ništa drugo nije zanimalo. Ali kad je prišao bliže, dvorac ga je razočarao. Bio je to ipak zaista bijedni gradić, sklepan od seoskih kuća, koji se odlikovao samo po tome što je valjda sve bilo zidano od kamena, ali žbuka bijaše već odavno otpala i kamen se počeo osipati. K. se

letimično sjeti gradića iz svog zavičaja: jedva je zaostajao za ovim tobožnjim dvorcem. Da je njemu stalo samo do razgledavanja, bilo bi šteta ovako dugo pješačiti, i on bi bolje učinio da je opet posjetio svoj stari kraj u kojem odavno nije bio. U mislima usporedi crkveni toranj iz svog zavičaja s tornjem ondje gore. Onaj toranj bio je određen, smjelo istanjen prema vrhu, široka krova, završen crvenim crijepom, prava ovozemaljska zgrada — što drugo možemo zidati? — ali s višim ciljem nego niske gomile kuća, i izražajniji od tmurnog radnog dana. Međutim, ovaj toranj gore —jedini koji se vidi — toranj na jednoj stambenoj zgradi, kao što se sad pokazalo, možda glavnoj zgradi dvorca, samo je jednolika okrugla građevina, dijelom milostivo pokrivena bršijanom, s malim prozorima koji su sada blistali na suncu — bilo je u tome nešto luđačko — i jednim tavanastim završetkom, čiji su zidni zupci stršali prema plavom nebu, nesigurni, nejednaki, trošni, kao da su nacrtani bojažljivom i nesigurnom dječjom rukom. Izgledalo je kao da je neki ukućanin pomućena uma, koji je s pravom morao biti zatvoren u najzabačenijoj prostoriji kuće, probio krov i digao se da se pokaže svijetu.

K. je opet zastao, kao da je imao veću moć rasuđivanja kad stoji. Ali je u tome bio ometen. Iza seoske crkve pokraj koje je zastao — to je zapravo bila samo kapela, proširena po uzoru na koš da bi mogla primiti vjernike — nalazila se škola. Oniža duga zgrada, koja je čudnovato ujedinjavala karakter privremenog i vrlo starog, stajala je iza nekog vrta sa željeznom ogradom, koji je sada bio snježna poljana. Baš tada izlazila su djeca s učiteljem. U zbijenoj grupi djeca su okružila učitelja, sve oči su ga gledale, neprekidno su sa svih strana čavrljala, a K. uopće nije razumio njihov brz govor. Učitelj, mlad omanji čovjek, uskih ramena, ali ne toliko da bi izgledao smiješan, vrlo uspravan, promatrao je K. još izdaleka; istina, osim njegove grupe djece, K. je bio jedini čovjek koji se mogao vidjeti u cijeloj okolici. Kao namjernik, K. pozdravi prvi, iako je bio u pitanju mali čovjek sklon zapovijedanju. »Dobar dan, gospodine učitelju«, reče on. Djeca učas zamukoše i ova iznenadna tišina, kao priprema za njegove riječi, svakako je godila učitelju. »Promatrate dvorac?« upita on blažim glasom nego što je K. očekivao, ali takvim tonom kao da ne odobrava to što K. čini.

»Da«, reče ovaj, »nisam odavde, tek sam od sinoć u ovom mjestu.«

»Ne sviđa vam se dvorac?« upita učitelj brzo. »Kako?« uzvrati K., malo zbunjeno, i ponovi pitanje u blažem obliku: »Sviđa li , mi se dvorac? Zašto pretpostavljate da mi se ne sviđa?« — »Ni jednom koji nije odavde se ne sviđa«, reče učitelj. Da ne bi na to rekao nešto neumjesno, K. okrene razgovor i upita: »Vi svakako poznajete grofa?«— »Ne«, odgovori učitelj i htjede se udaljiti. Ali K. nije popuštao, nego još jednom upita: »Kako? Ne poznajete grofa?« — »Kako bih ga poznavao?« odgovori učitelj tiho i dodade glasno, na francuskom: »Vodite računa o prisutnosti nevine djece.« K. to iskoristi kao povod da upita: »Bih li vas mogao jednom posjetiti, gospodine učitelju? Ostajem ovdje dulje i osjećam se već sada malo usamljen: ne pripadam seljacima, a isto tako ni dvorcu.«— »Između seljaka i dvorca nije velika razlika«, reče učitelj. »Možda, ali to nimalo ne mijenja moj položaj. Mogu li vas jednom posjetiti?« — »Stanujem u Schwanengasse, kod mesara.« To je bio, istina, više podatak o adresi nego poziv u posjet, ali K. ipak reče: »Dobro, doći ću.« Učitelj klimnu glavom i produži s gomilom djece koja odmah počeše ponovno vikati na sav glas. Ubrzo se izgubiše u strmoj uličici. Međutim, K. je bio rastresen i ozlovoljen razgovorom. Prvi put od svog dolaska osjetio je pravi zamor. Izgledalo je najprije da ga dug put dovde , nije nimalo izmorio—kako je on pješačio danima, mirno, korak po korak! Ali sad su se pojavljivale posljedice prevelikog napora, i to u nezgodno vrijeme. Nešto ga je neodoljivo gonilo da traži nova poznanstva, ali svako novo poznanstvo povećavalo je zamor. 'Bilo je već previše i to što sebe u takvom stanju ipak prisiljava da produži šetnju barem do ulaza u dvorac.

I tako je opet pošao dalje, ali to je bio dug put. Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na brijeg, nego samo u blizinu brijega, a onda je kao namjerno vijugala i premda se nije udaljavala od dvorca, nije mu se ni približavala. K. je stalno očekivao da ulica skrene prema dvorcu i kako je to očekivao, išao je dalje. Očigledno, onako umoran on se nije usuđivao napustiti ulicu, a i čudio se dužini sela, koje kao da je bilo bez kraja, stalno iznova kućerci sa zaleđenim prozorskim oknima i snijeg, a nigdje ljudi. Napokon se otrže od ove ulice koja kao da ga je vezala za sebe i nade se u nekoj uskoj uličici: snijeg još dublji, bilo je teško izvlačiti noge koje su upadale, obli ga znoj, on napokon stade, i više nije mogao dalje.

Ali K. nije bio sam — desno i lijevo bile su seoske kućice. Napravi od snijega grudu i baci je u jedan prozor. Vrata se odmah otvoriše—prva vrata koja se otvoriše za vrijeme puta kroz selo — i pred njima je stajao neki stari seljak u mrkom gunju, s glavom malo nagnutom u stranu, ljubazan i slabašan. »Smijem li malo k vama?« reče K. »Vrlo sam umoran.« On uopće ne ču što je stari rekao, nego zahvalno prihvati pruženu dasku, koja ga odmah spasi od snijega, i on se u nekoliko koraka nađe u sobi.

Velika soba u polutami. Onaj tko ulazi izvana ne može isprva ništa vidjeti. K. se spotaknu o neko korito i jedna ženska ruka ga zadrža. Iz jednog ugla čula se dječja vika; u drugom se valjala gusta para i od polusvjetlosti činila mrak. K. je stajao kao u oblacima. »On je pijan«, reče netko. »Tko ste vi?« upita jedan osoran glas, a onda, obraćajući se starcu: »Zašto si ga pustio unutra? Zar treba puštati unutra svakoga tko luta ulicama?« — »Ja sam grofov zemljomjer«, reče K., pokušavajući se opravdati pred nekim koji je bio još nevidljiv. »Ah, to je zemljomjer«, reče jedan ženski glas, a onda nastade potpuna tišina. »Vi me poznajete?« upita K. »Svakako«, reče kratko isti glas. To što su ga poznavali nije, izgleda, značilo preporuku.

Napokon, para se malo prorijedi i K. se mogao pomalo snaći. Ovo je, izgleda, bio dan općeg pranja. U blizini vrata pralo se rublje. Ali para je dolazila iz drugog ugla, gdje su se u drvenom koritu toliko velikom da takvo K. još nikad nije vidio — imalo je obujam dva kreveta — kupala dva čovjeka u vodi koja se pušila. Ali još veće iznenađenje — nije se znalo točno što je u tome iznenađujuće — predstavljao je desni kutak. Iz velikog otvora, jedinog na zadnjem zidu sobe, dopirala je, vjerojatno iz dvorišta, blijeda snježna svjetlost i davala sjaj svile odjeći neke žene, umorno zavaljene u visokom naslonjaču sasvim u uglu. Na grudima je držala dojenče. Nekoliko djece igralo se oko nje, seljačka djeca kao što se moglo vidjeti, ali ona kao da njima nije pripadala. Svakako, bolest i umor profinjuju i seljake.

»Sjedite«, reče jedan od muškaraca, bradonja, uz to još nakostriješenih brkova ispod kojih je, zadihano pušući, držao stalno otvorena usta. Držeći ruku iznad vjedra s vodom — što je bilo smiješno vidjeti — on pokaza na jedan kovčeg, i pri tom poprska K. po cijelom licu toplom vodom. Na kovčegu je već sjedio starac koji je K. pustio u sobu. K. je bio zahvalan što može napokon sjesti. Sada više nitko nije o njemu vodio računa. Žena koja je prala rublje, plavojka, mladenački jedra, tiho je pjevala radeći; muškarci u drvenom koritu pljuskali su se i vrtjeli; djeca su im ht¬jela prići, ali ih je u tom stalno ometalo uporno prskanje vodom, što nije mimoišlo ni K.; žena u naslonjaču ležala je kao bez života,' ne spuštajući pogled čak ni na dijete na grudima, nego gledajući neodređeno u visinu.

K. je dugo gledao tu neporecivo lijepu, žalosnu sliku, a onda mora da je zaspao, jer kad ga je trgao jedan jak glas, glava mu je ležala na ramenu starca pokraj njega. Muškarci su završili kupanje u koritu — u kojem su se sada brčkala djeca pod nadzorom plavokose žene — i stajali odjeveni ispred njega. Pokaza se da je od njih dvojice onaj bradonja što se derao bio manje važan. Drugi, naime, iste veličine kao bradonja, ali s mnogo kraćom bradom, bio je tih čovjek, sporih misli, zdepast, punašan i u licu, pognute glave. »Gospodine zemljomjere«, reče on, »vi ovdje ne možete ostati. Oprostite za neljubaznost.« — »Nisam ni htio ostati«, reče K., »nego se samo malo odmoriti, to sam učinio i sad idem.« »Vas svakako čudi nedostatak gostoljubivosti«, reče čovjek, »ali gostoljubivost nije naš običaj, nama gosti nisu potrebni.«

Malo osvježen spavanjem, a i malo prijemčiviji za dojmove nego dotad, K. se razveseli tim otvorenim riječima. On se sad kretao slobodnije, zabadao štap ovamo-onamo, približio se ženi u naslonjaču, a uostalom, bio je rastom najviši u sobi.

»Naravno«, reče K., »gosti vam nisu potrebni. Ali tu i tamo netko vam je ipak potreban, kao na primjer ja, zemljomjer.« »Ne znam ja to«, reče čovjek polako, »budući da su vas zvali, vjerojatno ste potrebni, ali to je izuzetak, a mi, mi mali ljudi držimo se pravila, to nam ne možete zamjeriti.« — »Ne, ne«, uzvrati K., »mogu vam samo biti zahvalan, vama i svima ovdje.« A onda, neočekivano za sve, K. se doslovno jednim pokretom okrene i nade pred ženom u naslonjaču. Ona gaje promatrala umornim plavim očima, prozirna svilena marama padala joj je do polovice čela, dojenče je spavalo na njezinim grudima. »Tko si ti«, upita je K. Odmahujući rukom— nije bilo jasno znači li to prijezir prema K. ili se odnosilo na njezin odgovor — ona reče: »Djevojka iz dvorca.«

Sve je to trajalo samo jedan trenutak, a K. je već imao s desna i lijeva ona dva muškarca, koji su ga, kao da ne postoji drugo sredstvo za sporazumijevanje, šutke svom snagom vukli prema vratima. Starac je vidio u tome nešto što ga je razveselilo i on je pljeskao rukama. Smijala se i pralja, uz paklenu dreku koju su iznenada digla djeca.

Međutim, K. se brzo nade na ulici, dok su ga seljaci s praga kuće pratili pogledom. Opet je padao snijeg, pa ipak je izgledalo malo svjetlije. Bradonja je doviknuo nestrpljivo: »Kamo ćete? Ovuda se ide u dvorac, ovuda u selo.« K. ne odgovori njemu, ali reče onom drugom koji je uza svu svoju zakopčanost izgle¬dao pristupačniji: »Tko ste vi? Kome da zahvalim što sam bio prihvaćen?« »Ja sam štavilac koža, Lasemann«, glasio je odgovor, »ali nemate kome zahvaljivati.« »Dobro«, reče K., »možda ćemo se još koji put naći zajedno.« — »Ne vjerujem«, uzvrati ovaj. U tom trenutku bradonja uzviknu, uzdignuvši ruku: »Dobar dan, Arture! Dobar dan, Jeremias!« K. se osvrne — ipak u ovom selu ima još ljudi koji se pokazuju na ulici! Putem koji vodi iz dvorca dolazila su dva mladića, srednjeg rasta, obojica vrlo vitka, u tijesnim odijelima, vrlo slična jedan drugom, čak i u licu. Boja njihova lica bila je tamnomrka, ali šiljata bradica odudarala je ipak osobitom crnom bojom. S obzirom na stanje putova, oni su išli iznenađujuće brzo, izbacujući u taktu tanke noge. »Kamo ste naumili?« viknu bradonja. Sporazumijevati se s njima bilo je moguće samo dovikivanjem, tako su brzo išli, a nisu se zaustavljali. »Poslovi!« doviknuše oni kroz smijeh. »Gdje?« »U gostionicu!« »I ja idem onamo!« uzviknu K. glasnije od drugih, osjetivši veliku želju da ga ona dvojica povedu. Istina, poznanstvo s njima nije mu se činilo posebno preporučljivo, ali očigledno su dobri i ugodni suputnici. Oni čuše njegove riječi, ali ipak samo kimnuše glavama i produžiše.

K. je još stajao u snijegu, bez mnogo volje da podigne nogu da bi ona korak dalje ponovno utonula u duboki snijeg. Štavilac koža i njegov drug, zadovoljni što su se napokon otresli K., povlačili su se, stalno se osvrćući, polako u kuću, kroz samo malo otvorena vrata, i K. se nade sam sa snijegom koji ga je opkolio.

»To bi bila prilika za malo očajavanje«, pomisli on, »kad bih ovdje stajao samo slučajno, a ne namjerno.«

Tada se na kućerku s lijeve strane otvori majušan prozor. Zatvoren, on je, valjda zbog odbljeska snijega, izgledao plav, i bio je tako malen da se sada, kad je bio otvoren, u njemu nije moglo vidjeti cijelo lice onog koji je gledao, nego samo oči, staračke mrke oči. »On stoji ondje«, ču K. kako govori jedan drhtavi ženski glas. »To je zemljomjer«, reče jedan muški glas. Onda čovjek priđe prozoru i upita, ne baš neljubazno, ali ipak tako kao da mu je stalo da na ulici, ispred njegove kuće, bude sve u redu: »Koga čekate?« »Čekam saonice koje bi me povezle«, reče K. »Ovdje nema saonica«, odgovori čovjek na prozoru, »ovdje nema prometa.« — »Ali to je ipak put koji vodi u dvorac«, pri¬mijeti K. »Pa ipak, ovdje nema prometa«, uzvrati čovjek s izvjesnom upornošću. Onda obojica zašutješe. Ali čovjek na prozoru se očito nešto premišljao, jer je još ostavio otvoren prozor iz kojeg je kuljao dim. »Loš put«, reče K., da bi mu pomogao. Ali ovaj samo odgovori: »Da, zaista«. Međutim, poslije kratke stanke, ipak reče: »Ako hoćete, povest ću vas svojim saonicama.« »Učinite to, molim vas«, reče K. veselo, »a koliko tražite za to?« »Ništa«, odgovori čovjek. K. se veoma začudi. »Pa vi ste zemljomjer i pri¬padate dvorcu«, objasni čovjek. »Kamo hoćete da vas odvezem?« »U dvorac«, odgovori K. brzo »Onda ne vozim«, reče čovjek bez razmišljanja. »Ja pripadam dvorcu«, reče K., ponavljajući riječi koje mu je on sam rekao. »Možda«, uzvrati ovaj, ostajući pri svo¬me. »Odvezite me onda do gostionice«, reče K. »Dobro«, pristade čovjek, »odmah dolazim sa saonicama.« Sve to nije ostavljalo dojam neke posebne ljubaznosti, nego prije sebične, plašljive i gotovo pedantne želje da se K. ukloni ispred kuće.

Dvorišna vrata se otvore i kroz njih izadoše male saonice za lak teret, sasvim ravne, bez ikakvog sjedišta, koje je vukao konjić, a pokraj njih jedan čovjek, pogrbljen, slabašan, pjegav, mršava crvena nazebla lica, koje je izgledalo izuzetno sitno zbog vunenog šala čvrsto omotanog oko glave. Čovjek je bio očito bolestan i izišao je samo da bi odvezao K. Ovaj spomenu nešto o tome, ali čovjek samo odmahnu rukom. K. dozna samo da je to kočijaš Gerstacker i da je uzeo ove neudobne saonice zato što su baš one stajale spremne, a izvlačenje drugih trajalo bi dugo. »Sjedajte«, reče on i pokaza na zadnji dio saonica. »Sjest ću pokraj vas«, reče K. »Ja ću hodati«, uzvrati Gerstacker. »Ali, zašto?« upita K. »Hodat ću«, ponovi Gerstacker i dobi takav napad kašlja da se sav tresao i rukama se morao držati za saonice. K. ne reče ništa više, sjede otraga u saonice, kašljanje se polako stiša, i oni krenuše.

Dvorac ondje gore, već zagonetno zamračen, u koji se K. nadao da će dospjeti još danas, opet se udaljavao. Ali kao da su mu htjeli prilikom tog privremenog rastanka pružiti još jedan znak, ondje gore odjeknu zvuk zvona, razdragan zvuk zvona koji učini da barem za trenutak srce zadrhta, kao da mu prijeti — jer u zvuku je bilo i nečeg bolnog — ispunjenje onog za čim je nesigurno težilo. Ali ubrzo utihnu veliko zvono i zamijeni ga slabo monotono malo zvono, možda još ondje gore, a možda već u selu. Istina, to zvonjenje bolje je odgovaralo sporoj vožnji i bijednom, ali nezadrživom vozaču.

»Slušaj«, uzviknu K. iznenada — već su bili u blizini crkve, do gostionice nije bilo više daleko, K. se već mogao ponešto osmjeliti — »veoma me čudi kako si me odlučio voziti na vlastitu odgovornost. Zar to smiješ?« Gerstacker ne pokloni pažnju tome što K. govori i produži mirno koračati pokraj konjića. »Hej!« doviknu mu K., napravi grudu od snijega koji je ležao na saonicama i pogodi njom Gerstackera posred uha. Sada ovaj stade i okrene se. Međutim, kad ga K. vidje tako izbliza — saonice su otišle još malo naprijed — tu pogrbljenu i u izvjesnoj mjeri osakaćenu priliku, to crveno umorno sitno lice s nekako različitim obrazima, jednim plosnatim a drugim upalim, usta, otvorena kao da osluškuje, nekoliko rijetkih zuba, on ponovi suosjećajno ono što je malo prije rekao zajedljivo, da Gerstacker neće možda biti kažnjen što je njega vozio? »Što ti hoćeš?« upita Gerstacker, ne shvativši pitanje, ali i ne pričeka daljnje objašnjenje, nego podviknu konjiću i oni opet krenuše.

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:46 pm


____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:47 pm

„Pisanje je još dublje spavanje od smrti.
Kao što niko ne bi vadio leševe iz grobova, ni ja ne
mogu biti odvučen od pisaćeg stola noću."

(Franc Kafka

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:49 pm

...jos malo biografije....

Tvorac izuzetnih dela najavio je dramu strave kao rezultat misterije života: izraz „kafkizam" postao je simbol apsurda u granicama stvarnosti. Tvorac košmara nije mogao da zna da će dve voljene iz njegovog života nestati kao žrtve nacizma, čiji zločin je prevazilazio njegove halucinacije.

Govorilo se da, je od malih nogu bio lep, taj smeđ mršuIjavi čovek, što je u četrdeset prvoj godini umro od tuberkuloze, u sanatorijumu u Kirlingu, blizu Beča. Kratko pre smrti ovaj čovek se dopao mnogim ženama, sa svojim dugim, neobičnim očima, orlovskim nosom i tankim usnama na kojima je bio usađen smiren osmeh. Nemali broj žena zauzimao je značajno mesto u njegovom srcu, pre svega njegove „zaručnice" Felisa, Margareta, Dora. Kada je njegova bolest već uznapredovala, pisao je Mileni, obraćajući joj se kao kakvoj nadrealnoj poznanici:

— Draga gospođo Milena, molim vas, ne pišite mi više.

Izgleda da je namerno želeo da zaboravi svoje ranije reči, „ljubav je sve ono što uzdiže, proširuje, obogaćuje naš život", da bi se na kraju obratio jednom svom prijatelju piscu Maksu Brodu, i kategorički mu naredio:

— Dragi Makse, moja poslednja molba: da se kompletno i bez čitanja spali sve ono što se nalazi među stvarima koje ostavljam ... dnevnici, manus skripta, pisma, kako moja, tako i od drugih, eseji, itd, kao i sve napisano ili skicirano što posedujete ti i drugi, kojima se zbog toga obrati u moje ime...

Ovaj čovek što je umirao jednog junskog dana, pišući kako su božuri delikatno cveće, dovršavajući dramu egzistencije koja ga je pratila celog života, bio je Franc Kafka, pisac koji je u svoja dela uveo apsurd, monstruoznost, neizbežnu kaznu čoveka, i sve to uklopio u normalni život, s namerom da pokaže kako ljudsko biće ulazi u život ne znajući zašto, i napušta taj život sa istim nerešenim problemom. Njegovi romani se sastoje od sudskih aula i dvorana u kojima se delioc pravde ne vidi, ili se čovek probudi pretvoren u gigantskog insekta, ili nailazi na crne zamke koje vladaju celim gradom, ili na bezizlazni lavirint. Sve to za ovog boemskog pisca pada u izraze stvarnosti, u opise koji prevazilaze halucinaciju. Sadržaj postaje predviđanje momenta, koji je van vremena u kojem Kafka živi, naslućujući krizu egzistencije, koja je danas postala „mračna bolest" mnogih od nas.

„Kafkizam"

Kad je umro, Franc Kafka nije bio poznat i verovatno nije predvideo (ili nije želeo da se to desi) da će izraz ,,kafkizam", postati simbol apsurda, mučnog osećaja koji steže grlo onome ko nije u stanju da se uklopi u realnost života. Upravo je on bio taj koji je predvideo strah koji nastaje u velikim gradovima, u rutini, u programiranom radu, u izoliranoj anonimnosti mase.

Da nije bilo njegovog prijatelja Maksa Broda, koji se suprotstavio njegovoj poslednjoj molbi, nama nikada ne bi bila poznata neka od najznačajnijih dela ovog pisca. Brod je 1939. godine pobegao iz Praga, kojeg su okupirali nacisti i u svom koferu, kao jedinu dragocenu vrednost, poneo je spise svog prijatelja Franca.

Franc Kafka rođen je 1883. godine u Pragu: njegov otac Herman, Jevrejin, bio je bogati trgovac sitnom robom, njegova majka, Juli Levi, bila je ljupka i dobroćudna žena, koja je pokušavala da blagim postupcima umiri strogi i nepomirljivi karakter muža, koji se u pogledu dece nije upuštao niukakav dijalog, već je jedino zahtevao poslušnost. Nasuprot tome, Franc je bio ljupko i delikatno dete, koje je volelo svoje sestre, i patilo zbog očeve strogosti. Patnje koje je 1919. s gorčinom izneo u poznatom „Pismu ocu", što s druge strane nije sprečavalo da se nesvesno divi Hermanu, čoveku odlučnom, bez kolebanja koji je umeo da život svede na pravu meru i da u njemu uživa. Franc, pak, nije umeo da postavlja merila: kada je odrastao već je bio na putu na kojem meditacija i misao postaju neumitna potreba, za koga žudnja za putovanjem postaje beskorisno traženje nečeg sto ne postoji, za koga ljubav ne može da bude ravnoteža već ludilo.

Godine 1906. Kafka stiče diplomu pravnih nauka, na nemačkom univerzitetu u Pragu, pošto je prethodno studirao herniju, i germanistiku. Verovatno su Francova kolebanja proizlazila iz njegove odluke da se bavi poslom koji niukom slučaju ne bi predstavljao neki vid parakulture, nego koji bi mu omogućio da piše na način potpuno čist, bez ikakvog uticaja. Završivši pravnu praksu, Kafka se zaposlio u Opštem osiguravajućem društvu, i to u Zavodu za osiguranje radnika povređenih na radu, u kraljevskoj pokrajini Češkoj. Sprijateljivši se već sa Maksom Brodom, piše „Opis jedne bitke". Sa Maksom je često putovao; 1909. letovao je u Rivi del Garda, gde je upoznao Anuncija i Pučinija. Kada je počeo da piše „dnevnike" ušao je u krug intelektualaca iz Praga, među kojima je bio i mladi Albert Ajnštajn, gde se raspravljalo, prema modi onog vremena o teoriji relativiteta i o psihoanalizi.

Pre nego što je, 1912. upoznao Felisu Baner, već je napisao prvu glavu „Amerike", zatim „Kaznu" i „Metarmofozu", čudnovatu priču o Gregoriju Samsi, koji se jednog jutra probudio pretvoren u gigantskog insekta, i stoje najapsurdnije, izgleda da prihvata košmar kao normalni deo života. Susret sa Felisom Baner, devojkom koja nije bila lepa, (moglo bi se pre reći da je bila ružna sa osmehom punim zlatnih zuba), koja je radila kao šef jednog odeljenja u robnoj kući, nagoveštavao je susret sa „pravom" ženom. Bila je to veza koja je trebalo da dovede do braka. Međutim, ženidba se odugovlačila u nedogled, možda zbog toga što Franc nije bio u stanju da se suoči sa stvarnim životom. Želeo je brak, ali nije uspevao da se odluči na njega, zbog čega je pisao mnoga pisma ženama i najčešće ih molio da se udalje od njega, opsednut idejom da nije komunikativan, nagoveštavajući današnju teoriju nekomunikativnostix

Prema nekim biografima, u vreme kada je bio veren sa Basnarevom, Franc^je navodno imao vezu sa njenom najdražom prijateljicom, Margaretom Blou, koja mu je rodila dete, ali mu o tome nikad ništa nije rekla. Margareta (ako je ova činjenica istinita) stvarno nije nikad govorila Francu o detetu: možda nije razmišljala da bi ovo dete moglo da izmeni njegov život, da ga oslobodi svakodnevnih košmara, da ga odvoji"od onih perioda sa kojima ni sa kim nije govorio. Pogotovo Sto je Katka smatrao da" nemati decu znači prokletstvo sudbine. Margaret je poslednji put viđena u jednom vozu, kojim su deportovani Jevreji.

„Proces"

Godine 1914. osmislio je početak „Procesa" (delo koje je Orson Vels 1962. snimio sa Žanom Moro i Entoni Perkinsom, užasnu priču o Jozefu K„ funkcioneru jedne banke, koga (ne zna se tačno ko), optužuju i pozivaju u sudnicu, gde čuvari kradu intimni veš optuženih, a pravne knjige sadrže pornografske slike. Malo, malo, a Jozef K. biva naizgled oslobođen optužbe, međutim, optužba se nastavlja sve do pojave dvojice potajnih ubica koji ga teraju na samoubistvo. No, Jozef K. „uspeva" da ga oni ubiju: umirući na specifičnoj svetlosti mesečine, otvara se prozor, i pojavljuje kontura neke osobe što pruža ruke. Je li to prijatelj, neka duša s razumevanjem? Ili nada za sve nas?

Kada je Franc Kafka imao prve simptome tuberkuloze i definitivno ostavio Felisu Baner, u njegovom životu se pojavila Milena Jasenska, boemski pisac, koja je prepričavala svoje doživljaje. Bila je to temperamentna, lepa devojka, dvadeset četiri godine stara (Franc je imao 30), koja je takođe imala strogog oca, a osim toga i muža, Ernesta Polaka, zbog kojeg se mnogo mučila i bila prinuđena da radi teške poslove (jednom je morala da mu nosi kofere do bečke željezničke stanice). Njoj se Franc u ljubavi potpuno predao, iako je sebe smatrao ružnim, loše obučenim i duševno nesposobnim za brak, jednom ju je upitao: „Kako to Milena, da me se još uvek ne bojiš i da ti nisam odvratan?" A Milena mu je odgovorila: „Ništa ne znamo o nekoj osobi dok je ne volimo". Milena nije imala hrabrosti da zbog Franca zauvek napusti svog muža. Jadna, plavokosa, lepa Milena nije ni slutila svoju sudbinu, koja je ličila na Kafkine košmare, da će i ona, kao i prethodno Margareta biti žrtva Gestapoa, koji ju je uhapsio, i svaki joj se trag zameo.

Na samrtnoj postelji, blizu Franca, nalazila se jedna druga žena, takođe lepa, mlada, plave kose: Dora Dimant. Bila je to velika luda ljubav, ali ni ona, kao ni njene prethodnice ne pokloni Kafki dete koje je toliko želeo, tome čoveku, proročniku krize koji je u svojim „Dnevnicima" pisao:

— Beskrajna, topla, i duboka je sreća biti uz kolevku rođenog deteta kojeg njiše majka.


____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

meseceva rosa

Ženski
Broj poruka : 7818
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime24/10/2013, 9:51 pm

Kafka i Felicia Bauer

VATRENI EPISTOLARNI LJUBAVNIK

Ako nisu radile u nekom pristojnom bordelu, Franc Kalka je mogao da podnosi veze sa ženama isključivo kad su se nalazile na bezbednoj distanci od „šest sati putovanja vozom". Tek tada se budila njegova neobuzdana strastvenost, naročito kada bi, naporedo sa užarenim pismima dragoj, pisao neko od svojih kasnije slavnih dela.

U osnovi slike o Francu Kafki — koji danas više ili manje prihvataju svi kafkolozi — nalazi se jedan roman. Napisao ga je Maks Brod, Kafkin najbolji prijatelj i izvršilac njegovog testamenta. Naslovio ga je veoma provokativno: „Očarano carstvo ljubavi." Ovaj roman bi sigurno bio zaboravljen odmah posle svog objavljivanja da njegova glavna ličnost Garta nije, u stvari, Kafkin portret. Ali kakav? Garta/Kafka je više nego svetac, bez ikakvog ljubavnog iskustva. Od svih svetaca i proroka koji su hodali ovim svetom on je, za Broda, najčedniji.

Daleko od toga da smo pristalice danas — posebno prisutnog kod američkih stručnjaka za biografije — uvreženog mišljenja da je ,Jedini smisao dela da bude ključ za tumačenje biografije pisca", ne možemo se oteti utisku da je Maks Brod proglasio Kafku svecem bez ikakvog osnova. Jer, dovoljno je pročitati u „Zamku", „Procesu", pa i „Americi", najpoznatijim Kafkinim delima, opise erotskih scena, pa odmah shvatiti da je autor, bar jedan deo od njih, i sam doživeo posećujuči za to određene institucije i vodeći ljubav sa onim ženama koje su se u njegovo i naše vreme zvale žene slobodnog ponašanja.

Da bi ostavio posthumnu sliku Kafke kao sveca i mučenika, Maks Brod je iz njegovog „Dnevnika" izbacio sva ona mesta u kojima je njegov prijatelj govorio o bordelima, pa čak i svaku aluziju na dame koje rade u njima. Tako nam je Kafka predstavljen kao potpuno aseksualan tip, pa čak i devijantan: jer, ako neko ne voli žene, nema bliski dodir s njima, onda on, najverovatnije, voli muškarce. Tako su jedno vreme pojedini homoseksualci tretirali Kafku kao svog idola i zaštitnika!

U svojoj knjizi eseja „Iznevereni testamenti" (o kojoj smo pre nekoliko brojeva pisali u „Dugi"), Milan Kundera prosto ismejava jadnog i odanog Maksa Broda, kao i sve one koji smatraju da bolje poznaju erotski život umetnika o kojima pišu od svog rođenog.

Jednu od takvih biografija koja iscrpno govori o Kafkinim ljubavima, naravno, pre svega, sa već čuvenom Milenom Jasenskom i drugom po redu verenicom Felicijom Bauer, napisao je američki univerzitetski profesor Ernest Pauel i to pod naslovom „Kafka ili košmar razuma". Ova knjiga je puna veoma zanimljivih, i novih podataka o Kafkinom životu, zasnovanih na svedočanstvima, kao i na samom Kafkinom delu. Ernest Pauel nije ništa zaboravio: ni usijanu atmosferu Praga u kojem živi Kafka u vreme raspada moćne AustroUgarske carevine, ni ogromnu tenziju koja u to vreme vlada između Čeha i Nemaca, ni antisemitizam koji ne poznaje granice ... Ali, centralno mesto u ovoj biografiji ipak pripada Kafkinom privatnom životu. To je veliko poglavlje o njegovom ocu, koga je Kafka iskreno mrzeo.

Bekstvo od života

U Kafkinom delu naći ćemo i na ovakav opis njegovog oca: „ , .. Njegov brutalni egoizam, njegov mentalitet skorojevića, njegova apsurdna vulgarnost." Situaciju u svojoj porodici autor „Procesa" "nazvao je „organizovanom zavorom odraslih". I njegov posao, monoton i dosadan, u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, gde je ipak, radio kao izuzetno prilježan službenik, hvaljen neprestano od svojih pretpostavljenih, opisan je minuciozno, tako daje pred čitaocima sjajna slika Kafke kao „žrtve koja je nesposobna da se bori sa neumoljivom mašinerijom birokratije".

Mada često govori o stvarima koje su već poznate — malo je pisaca u istoriji svetske književnosti čiji je život tako detaljno opisivan, raščlanjavan kao Kafkin — Ernest Pauel ne upada u poznata kafkijanska klišea. Stranicu po stranicu, sa poznatim ali i novim detaljima, on nam otkriva Kafku, mladog nemačkog Jevrejina .koji živi u Pragu, kao čoveka i pisca na margini života, ali koji je ipak imao sreću da bude okružen prijateljima poput Verfela, Bergmana, Broda.

Očigledno je, pre svega, za sve one koji vole i poznaju delo Franca Kafke, da on nije prihvatao nikakav kompromis sa sobom i životom: on je bio duboko uveren da je njegov životni poziv da bude pisac, kao i da je to najbolji način da se pobegne od života. Odatle, kaže Ernest Pauel, najverovatnije proističe i Kafkino odbijanje da se oženi, njegove veoma burne, ali i izuzetno mučne ljubavne veze sa Milenom Jasenskom i Felicijom Bauer, kao i njegovo bežanje u bolest.

Franc Kafka je umro tačno pre sedamdeset godina, 3. juna 1924, od tuberkuloze, u četrdeset prvoj godini, neoženjen i sa testamentom u kojem moli svog prijatelja Maksa Broda da posle njegove smrti spali sve njegove knjige i rukopise. Srećom, verni prijatelj Brod izneverio je povereno mu zaveštanje. Jer, da je to učinio, mi danas ne bismo znali za jednog od najvećih pisaca 20. veka.

Iz veoma obimne Kafkine biografije iz pera Ernesta Pauela izabrali smo da vam prenesemo deo koji se odnosi na njegovu ljubav i vereništvo za Felicijom Bauer, jer, zahvaljujući „Pismima Mileni", Kafkina ljubav i veza sa ovom neobičnom ženom je veoma poznata.

Bekstvo od ljubavi i braka

Godine 1929, Kafka je dvadesetdevetogodišnjak, i jednog septembarskog dana srešće veoma čudnu devojku, po imenu Felicija Bauer. Postoje dva izvora na osnovu kojih, oni koji sebave Kafkinim privatnim životom, mogu darekonstruišu ovu vezu: najpre, pisma koje je Kafka pisao Feliciji, često i svakodnevno, a zatim njegovo nezavršeno remekdelo, roman „Proces". I dok se autor pisama ponaša kao optuženik koji stalno mora da se brani, dotle autor „Procesa" prihvata na sebe krivicu s obrazloženjem da je on samo ljudsko biće.

Razume se, sasvim je pogrešno čitanje „Procesa", pa čak i pisama, kao običnih autobiografskih dela, jer nikad se ne srne zaboraviti na romansijerovu imaginaciju, fikciju.

Felicija Bauer je imala dvadeset četiri godine kada se upoznala sa Kafkom. Rođena je 1887. u Šleziji, u činovničkoj porodici. Otac joj je radio u osiguravajućem društvu, kao i Kafka. Kad je završila, u Berlinu, gimnaziju, odmah počinje da radi, da bi mogla da pomogne svojoj" mnogobrojnoj porodici. Vredna i veoma praktična, Felicija ubrzo pravi uspešnu karijeru u jednom preduzeću u kojem je počela da radi kao stenodaktilograf. Nepotrebno je pominjati koliko je ova vredna i praktična devojka bila sušta Kafkina suprotnost. On je bio lišen svakog smisla za praktičnost, ali je to veoma cenio kod drugih, pa i kod Felicije.

Punih šest nedelja posle prvog susreta sa Felicijom, Kafka je bio u jednom, blago rečeno, neobično uzbuđenom stanju. Slika te devojke mu nije izbijala iz glave, kao i pitanje da li treba ponovo da je vidi. U svoj dnevnik odmah upisuje prvu reakciju povodom susreta sa svojom budućom verenicom. Rečenice kojima on gradi skicu za njen portret su tako opore, bez imalo oduševljenja, da ne možemo a da se ne zapitamo: kako je mogao da zavoli devojku koju opisuje na ovakav način:

„Gospođica F.B. Kad sam stigao kod Maksa Broda, 13. avgusta, ona je sedela za stolom, ali sam ja ipak smatrao da je reč o služavki. Uopšte nisam bio zainteresovan da saznam ko je ona. Lice koščato i beznačajno: iskreno rečeno, sve je ukazivalo na njenu beznačajnost. Vrat razgolićen. Bluza prebačena preko ramena. Izgledalo je kao da se oblači kao domaćica, mada ona to uopšte nije bila . . . Kosa plava, pomalo oštra, bez šarma, jaka brada. Sedajući, prvi put sam je pogledao pažljivo, i, kad sam seo, već sam imao čvrsto mišljenje o njoj. (Dnevnik, avgust 1912)

Opis je naglo prekinut, čini se na sredini. Ali, ipak, se može zaključiti da se nije radilo, bar u Kafkinom slučaju, o ljubavi na prvi pogled. Jer, kako se zaljubiti u devojku koju doživljavate kao osobu osrednje privlačnosti, lišenu svakog šarma? On neće uskoro videti Feliciju i, odjednom, ta njena udaljenost počinje da ga privlači i da se u njemu javljaju veoma duboka osećanja prema ovoj devojci.

Kafka u ekstazi

Mesec dana posle njihovog prvog susreta, 20. septembra 1912, Kafka će joj napisati prvo pismo. A dve noći kasnije, akumulirana tenzija eksplodiraće u pravu buru beznađa. I u jednom dahu, do šest sati ujutro, napisaće svoje delo „Presuda". Mada ih je razdvajalo „samo šest sati vozom", Kafka je tu razdaljinu smatrao sjajnom zaštitnim zonom. Mogao je da ima devojku, a ubrzo i verenicu s kojom nije morao da deli svoj krevet.

Kafka će se ponovo naći, kao što je to bio slučaj i sa prethodnim vezama, u groznoj nedoumici oko bračnog života. Dobro je znao šta znači život udvoje, ali isto tako i šta je usamljenički život. Posebno, život starih momaka. Imao je tri ujaka, i ni jedan se nikad nije ženio!

Kafkin omiljeni ujak bio je lekar u jednom selu. U Dnevniku će zabeležiti da je taj njegov ujak bio „melanholični usamljenik". Drugi ujak, na koga se Kafka plašio da liči, bio je pravi pustinjak. Treći, „legendarni ujak iz Madrida" uprkos svom velikom društvenom ugledu i bogatstvu, delovao je najnedruštvenije, najusamljenije. Kad ga je Kafka jednom prilikom upitao da li je bolje živeti sam, ili se oženiti, on mu je odgovorio:

„Često večeram u jednom malom, otmenom francuskom restoranu. I veoma skupom . . . Evo me, dakle, kako sedim između, na primer, sekretara delegacije Ambasade Francuske i jednog španskog artiljerijskog generala. Preko puta mene, visoki funkcioner Ministarstva za mornaricu i ne znam ni sam koji grof. Poznajem ih sve tako dobro; sedam na svoje mesto, pozdravljam ih i, pošto sam nezavisnog duha, ne izgovaram nijednu reč, sem dobro veče, kad dođem, i do viđenja, pri polasku. Zatim se nađem ponova sam na ulici, obuzet mislima šta je uopšte ovo veče značilo za mene. Vraćam se kući i žalim što nisam oženjen. (Dnevnik, 5. septembar 1912).

Svi ovi slučajevi u porodici navodili su Kafku da razmišlja kako je čovek smrtno biće, a neoženjen čovek čak pomalo umire još i dok živi. A o usamljeničkom životu pisao je:

„Čini mi se da je užasno živeti sam . . . čak se i ne penjati zajedno stepenicama pored svoje žene, biti bolestan a nemati nekog ko će te utešiti i da ti bude jedina uteha da gledaš kroz prozor ... da se osećaš kao stranac prema svojoj porodici sa kojom se ne mogu sačuvati veze . . ."

Hamletovsko pitanje: pisac ili muž

Ali, ni o braku nije imao bolje mišljenje. Užasavao se fizičkih veza stalno sa istom ženom, ženinog osvajanja njegove privatne teritorije, tihog, ali sigurnog gušenja njegove umetnosti tim životom. Pisac koji je već postao okovan rutinom plaćenog roba, s jedne strane, sad i ritualom parenja, s druge! Međutim, kad je sreo Feliciju, učinilo mu se, da bi ona možda bila osoba s kojom bi mogao da živi. Privlačila ga je njena efikasnost, praktičnost, uravnoteženost i nije mu smetao njen nedostatak fizičke privlačnosti. Uostalom, on ju je retko viđao, pa je često i zaboravljao da je Felicija sve sem lepa devojka.

I ponovo se našao u lavirintu bez izlaza, ili možda sa samo jednim izlazom: pisanjem. Stalno joj piše pisma:

„Ponovo Vam se predstavljam, jer postoji veoma velika verovatnoća da niste sačuvali ni najmanje sećanje na mene: Zovem se Franc Kafka, ja sam onaj koji vas je prvi put pozdravio na večeri kod G. direktora Maksa Broda u Pragu ..." A zatim sledi podsećanje na njeno obećanje da će zajedno otputovati u Palestinu, kao i detaljni planovi o putovanju.

Kasnije će priznati Feliciji da je nedeljama razmišljao da li da joj piše ili ne. A kad je odlučio, bilo mu je potrebno deset dana da, odmeravajući svaku reč, napiše to pismo. Najzad, bio je veoma uznemiren da li je adresa koju je"napisao dobra. Sve u svemu, po sopstvenom priznanju, bio je to herojski čin.

Kafka je u ekstazi, ali više stvaralačkoj jiego ljubavnoj. Posle „Presude", napisane u toku samo jedne noći, počinje rad na romanu „Amerika", sa istom onom frenetičnom koncentracijom. Maks Brod će u svoj Dnevnik uneti sledeće zapažanje o svom najboljem prijatelju, u toku prvih dana kad je Felicija ušla u njegov život:

„29. septembar: „Kafka u ekstazi provodi svoje noći pišući roman čija se radnja odvija u Americi." 1. oktobar : „Kafka je u neverovatnoj ekstazi." 2. oktobar: „Kafka je i dalje veoma inspirisan." Jedno poglavlje završava: „Ja sam zbog toga srećan." 3. oktobar: „Kafka, sve je u najboljem redu . . ."

I ta je „ekstaza" trajala sve do početka decembra. A onda počinje sve sporije da piše. Razlog su bile dramatične promene u njegovom životu. U toku dva meseca Kafkinog dosta vatrenog udvaranja Feliciji, razume se prvenstveno preko pisama, ona je i dalje ostala neodređena, rezervisana. Ta njena rezervisanost prouzrokovala je kod njega paniku, ali i donela inspiraciju. On ne samo da je pisao zbog ogromne unutrašnje napetosti i želje da se smiri, već i da bi dokazao da je dostojan nje, u sopstvenim, ali i u njenim očima.

Krajem godine, Felicija je već bila zatrpana njegovim vatrenim ljubavnim pismima i njihova je ljubav bila pretvorena u „ljubavnu priču na papiru za pisma". Kafki je ova vrsta epistolarne ljubavi odgovarala: postojala je žena koju voli, na izvesnoj udaljenosti, i on je istovremeno mogao da piše, mnogo da piše. On neprestano razmišlja kako da ostvari svoju zamisao: da bude muž i pisac i da istovremeno sačuva svoju nezavisnost i svoju „privatnu teritoriju".

Ali, i ova ljubav nije se završila brakom. Kafka je konačno shvatio da on ne može istovremeno biti muž i pisac. I odlučio je da bude samo pisac.


____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Franc Kafka - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka   Franc Kafka - Page 2 Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Franc Kafka
Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Složeno na policama- piše se u temama ispod naslovne :: Veliki pisci-
Skoči na: