Aldous Leonard Huxley

Rodjen je 26.jula 1894 g. u Godalmingu, a umro 22.decembra 1963 g. u Los Angelesu.Engleski pisac,koji je putovao svijetom, zivio jedno vrijeme u Italiji, a kasnije u Kaliforniji. Zbog sljepila je imao prekida u skolovanju, ali ipak slusa englesku knjizevnost I lingvistiku na Oxforu.1916 g. objavljuje svoju prvu knjigu stihova, a 1921 g. prvi roman “ Hromovo zutilo “. Tokom 1920 – 1930 g. zivi u Italiji I Francuskoj I tada pise najpoznatija djela “ Kontrapunkt “ I “ Divni novi svijet “. 1937 g. se vraca u Ameriku I pocinje sa upotrebom halucinogene droge- meskalino. Posljedice upotrebe droge opisuje u eseju “ Vrata percepcije “ I nastavak “ Raj I pakao “. Posljednje djelo mu je “ Ostrvo “.

“ Ostrvo “
Roman govori o ostrvu I njegovim drzavljanima, koji su zatvoreni u svom svijetu. Imaju svoj nacin zivota, svoje obicaje, razmisljanja, obrazovanje I vaspitanje, koji su potpuno drugaciji od zapadnjackog svijeta. Vil Farnabi je novinar iz Engleske I dolazi na ostrvo sa zadatkom da pregovara sa kraljicom o eksploataciji nafte. Kraljica Rani I njen sin Murugan su predstavnici nove struje, koji zele da promjene ostrvo.Interesantan roman.

“ Slijep u Gazi “
Roman je pisan u formi dnevnika iz godina: 1914, 1928, 1933,1934-5. Dogadjaji se ne nizu hronoloskim redom, vec su razbacani iz razlicitih perioda, sto cini interesantnost ovog romana.Glavni junak je Antoni Beves I prati njegov zivot od djetinjstva do 43 godine.

“ Vrijeme mora jednom stati “
Govori o sukobu oca I sina, odlazak sina sa stricem u Italiju, smrt strica.

"Vrli novi svet" je vrlo uzbudljiv roman o nekoj tamo eri, neke nase buducnosti u kojoj se bebe prave u epruvetama, ljubav je ukinuta, ljudi piju tabletice za dobro raspolozenje, da ne bi slucajno pali u vatru besa...i naravno jedan lik se suprotstavlja tim normama i zeli da povrati ljudskost medj ljude...

ALDOUS HUXLEY : „ VRATA PERCEPCIJE“

Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo
jedni na druge; ali smo uvijek i u svim
okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći
se za ruke; raza-pinju ih same. U zagrljaju,
ljubavnici očajnički pokušavaju stopiti svoje
izolirane ekstaze u jedinstvenu
samotranscedentnost; uzalud. Samom svojom
prirodom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i
uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti - svi su
oni osobni i, osim simbolima i iz druge ruke,
neprenosivi. Možemo sakupljati informacije o
doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji
do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih
univerzuma.
Većina izdvojenih univerzuma dovoljno su nalik
jedni drugima da dopuste razumijevanje na
osnovu zaključivanja ili čak uzajamnu empatiju ili
«suosjećanje». Tako, sjećajući se svojih vlastitih
žalosti i poniženja, možemo suosjećati s drugima
u jednakim okolnostima, možemo sebe staviti
(naravno, uvijek u pomalo pickwickovskom
smislu) na njihova mjesta. Ali u nekim
slučajevima komunikacija među univerzumima je
nepotpuna ili čak nepostojeća. Um je svoje
vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno
poremećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita
od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je
malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi
moglo poslužiti kao osnova za razumijevanje ili
srodno osjećanje. Riječi bivaju izrečene, ali ne
uspijevaju objasniti. Stvari i događaji na koje se
simboli odnose pripadaju međusobno
isključujućim područjima iskustva.
Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan
dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti
druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti
drugi pripadaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito
stran univerzum? Na primjer, kako mogu duševno
zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? Ili,
ukoliko se ne rodimo ponovo kao vizionar, medij
ili glazbeni genij, kako da ikad posjetimo svjetove
koji su Blakeu, Sweden-borgu, Johannu
Sebastianu Bachu bili dom? A kako se može
čovjek na ekstremnim granicama ektomor-fije i
cerebrotonije ikada staviti u položaj onoga na
granici endomorfije i viscerotonije ili, osim u
određenim ograničenim područjima, podijeliti
osjećaje.
( 7 – 8 str. )

Ja jesam, i bio sam otkad pamtim, loš vizualist.
Riječi, čak ni bogate riječi pjesnika, ne prizivaju
slike u mom umu. Nikakve hipnagogičke vizije
me ne pozdravljaju na rubu sna. Kad se sjećam
nečega, moja memorija mi to ne predstavlja kao
živ prizor događaja ili predmeta. Naporom volje,
mogu prizvati ne baš jasnu sliku o tome što se
zbilo jučer poslijepodne, ili kako je Lungarno
izgledao prije nego što su mostovi uništeni, ili
Bayswater Roada kad su jedini autobusi bili zeleni
i mali, a vukli ih ostarjeli konji šest kilometara na
sat. Ali takvi prizori nemaju nimalo dubine i
apsolutno nikakvog vlastitog neovisnog života.
Prema stvarnim, percipiranim objektima stoje u istom
odnosu u kojem su Homerovi duhovi stajali
prema ljudima od krvi i mesa koji su ih došli
posjetiti u sjenama. Samo kada imam visoku
temperaturu moji mentalni prizori stječu neovisan
život. Onima kod kojih je dar vizualizacije jak,
moj unutrašnji svijet mora izgledati začudno
blijed, ograničen i nezanimljiv. To je bio svijet- jadan, ali moj vlastiti - koji sam očekivao vidjeti preobražen u nešto što uopće ne sliči na sebe.
( 10 – 11 str.)

Zbilja važne činjenice su
bile da su prostorni odnosi prestali imati nekog
većeg značaja i da je moj um shvaćao svijet u
pojmovima drugačijim od prostornih odnosa. U
običnom vremenu, oko se bavi takvim
problemima kao što je Gdje? - Koliko daleko? -
Kako postavljeno u odnosu na što? Pri
meskalinskom doživljaju, implicitna pitanja na
koje oko odgovara pripadaju drugačijem redu.
Mjesto i razdaljina prestaju biti osobito zanimljivi.
Um svoju percepciju obavlja u pojmovima
intenziteta postojanja, dubine značaja, odnosa
unutar uzora. Vidio sam knjige, ali me uopće nisu
zanimali njihovi položaji u prostoru. Ono što sam
primijetio, što mi se utisnulo u um bila je
činjenica da su sve one sjale živom svjetlošću i da
je u nekima taj sjaj bio izraženiji nego u drugima.
U tom kontekstu, položaj i tri dimenzije bili su
nebitni. Nije, naravno, kategorija prostora ukinuta.
Kad sam ustajao i šetao uokolo, mogao sam to
raditi sasvim normalno, ispravno ocjenjujući
razdaljinu između predmeta. Prostor je bio tu; ali
je izgubio svoju prevlast. Um je bio najviše
zainteresiran, ne za mjere i lokacije, već za biće i
značenje.
A zajedno s ravnodušnošću prema prostoru išla je
i još potpunija ravnodušnost prema vremenu.
«Izgleda da ga ima puno», bilo je sve što sam rekao
kada me istraživač pitao kako se osjećam u
pogledu vremena.
Puno, ali točno koliko nije bilo bitno. Mogao sam,
naravno, pogledati na svoj sat; ali je moj sat, znao
sam, bio u drugom univerzumu. Moj stvarni
doživljaj bio je, još je, neodređenog trajanja ili
alternativno beskrajne sadašnjosti načinjene od j e
d n e s t a l n o mijenjajuće apokalipse.
S knjiga je istraživač skrenuo moju pažnju na
namještaj. Mali stol za tipkanje stajao je na sredini
sobe; iza njega j e , s mog gledišta, bio pleteni s t
o l a c i iza njega radni stol. Ta tri komada su
činila složenu šaru horizontala, vertikala i
dijagonala - šaru tim zanimljiviju što nije bila
tumačena pojmovima prostornih odnosa. Stolić,
stolac i stol su se uklapali u kompoziciju koja je
sličila na rad Braquea* ili Juana Grisa», mrtvu
prirodu prepoznatljivo povezanu sa stvarnim
svijetom, ali prenijetu bez dubine, bez ikakvog
pokušaja fotografskog realizma. Gledao sam svoj
namještaj, ne kao utilitarist koji mora sjediti na
stolcima, pisati na stolićima i stolovima, i ne kao
kamer-man ili dokumentarist, već kao čisti estet
kojeg zanimaju samo oblici i njihov odnos unutar
vidnog polja ili prostora slike. Ali, dok sam
gledao, ovaj čisto estetski pogled kubističkim
okom ustupio je mjesto onom što mogu opisati
samo kao sakramentalni pogled na stvarnost. Bio
sam opet tamo gdje sam bio kad sam gledao
cvijeće - natrag u svijetu u kojem je sve sjalo
Unutrašnjom Svjetlošću, i bilo beskrajno po svom
značaju. Noge, na primjer, na onom stolcu - kako
je čudesna njihova oblost, kako natprirodan njihov
uglačani sjaj! Proveo sam nekoliko minuta - ili je
to bilo nekoliko stoljeća? - ne samo gledajući te
noge od bambusa, već sam zaista bio one - ili prije
bio ja u njima; ili, da budem još precizniji (jer «ja»
nije imalo udjela u tome, niti u određenom smislu
ni «one») bio svoje Ne-ja u Ne-ja koje je bilo
stolac.
( 15 – 17 str.)

Iz religioznih zapisa i preostalih spomenika poezije
i likovnih umjetnosti je jasno da su, u većini
razdoblja i na većini mjesta, ljudi pridavali više
važnosti unutrašnjem pejzažu nego objektivnoj
stvarnosti, osjećali da ono što vide zatvorenih
očiju posjeduje duhovno veći značaj od onog što
su vidjeli otvorenih očiju. Razlog?
Prepoznatljivost dovodi do prezira, a kako
preživjeti je problem koji se po važnosti kreće od
kronično zamornog do mučnog. Vanjski svijet je
ono u čemu se budimo svakog jutra u životu,
mjesto u kome, htjeli ili ne, moramo pokušavati
zaraditi za život. U unutarnjem svijetu nema ni
rada ni monotonije. Posjećujemo ga samo u
snovima i sanjarenjima, a njegova neobičnost je
takva da nikada dva puta uzastopce ne naiđemo na
isti svijet. Zar je čudno, stoga, što su ljudska bića
u svojoj potrazi za božanskim obično više voljela
gledati unutra! Obično, ali ne uvijek. U svojoj
umjetnosti ništa manje nego u svojoj religiji,
taoisti i zen-budisti su gledali dalje od vizija u
Prazninu, a kroz Prazninu u «deset tisuća stvari»
objektivne stvarnosti. Zbog svoje doktrine o
utjelovljenoj Riječi, kršćani su trebali, od početka,
biti sposobni zauzeti sličan stav prema
univerzumu oko sebe. Ali, zbog doktrine Pada,
bilo im je veoma teško to učiniti. Još prije tri
stotine godina izraz potpunog
negiranja svijeta i čak osude svijeta bio je i
pravovjeran i shvatljiv. «Ne trebamo se čuditi
ničemu u Prirodi, osim Inkarnaciji Krista.» U
sedamnaestom stoljeću, Lallemantova fraza
zvučala je razumno. Danas zvuči suludo.
( 41/42 str.)

Literatura o religioznim iskustvima obiluje
podsjećanjima na bol i užas koji obuzimaju one
koji su se suočili, previše naglo, licem u lice s
nekom pojavom Mysteriuma Tremenduma.
Teološkim jezikom, ovaj strah je uzrokovan
nespojivošću ljudskog samoljublja i božanske
čistoće, ljudske samoopterećujuće odvojenosti i
bes-krajnosti Boga. Slijedeći Boehmea* i
Williama Lawa, možemo reći da se dušama koje
nisu ponovo rođene božansko svjetlo u svom
punom sjaju može ukazati samo kao razbuktali
plamen čistilišta. Skoro identična doktrina može
se naći u Tibetanskoj knjizi mrtvih, gdje se opisuje
kako se mrtva duša u agoniji skuplja od Čiste
svjetlosti Praznine, pa čak i od manjih, ublaženih
Svjetlosti, da bi naglo jurnula u utješnu tamu
vlastitosti kao ponovo rođeno ljudsko biće, ili čak
zvijer, nesretan duh, stanovnik pakla. Bilo što
radije nego goruće blještavilo apsolutne Stvarnosti
- bilo što!
Shizofreničar je ne samo duša koja nije ponovo
rođena, već je još i očajno bolesna. Njegova bolest
sesastoji u nesposobnosti da nađe utočište od
unu tarnje i vanjske stvarnosti (kao što razumna
osoba obično čini) u domaćem univerzumu
zdravog razuma - strogo ljudskom svijetu korisnih
pojmova, zajedničkih simbola i društveno
prihvatljivih konvencija. Shizofre-ničar je poput
čovjeka stalno pod utjecajem meskali-na, i stoga
nesposoban isključiti doživljaj stvarnosti
nedovoljno posvećen da s njom živi, koju ne
može ukloniti objašnjavanjem jer je
najtvrdoglavija od osnovnih činjenica, i koja ga,
zato što mu nikad ne dopušta da svijet vidi samo
ljudskim očima, tako plaši da tumači njenu
ustrajnu čudnovatost, gorući intenzitet njezina
značaja, kao objave ljudske ili čak kozmičke
zlonamjernosti, koja traži najočajnije protumjere,
od ubilačke nasilnosti na jednom kraju ljestvice
do katatonije, ili psihičkog samoubojstva, na
drugom. A kad se jednom krene nizbrdo, na put
pakla, nikada se ne može zaustaviti. To je sada
bilo i suviše očito.
«Ako se krene pogrešnim putem», rekao sam kao
odgovor na pitanja ispitivača, «sve što se
dogodilo, bilo bi dokaz urote protiv tebe. Sve bi to
bila samo-potvrda. Ne bi mogao ni udahnuti, a da
ne budeš svjestan da je to dio urote.»
«Znači, ti misliš da znaš gdje leži ludilo?»
Moj odgovor je bilo uvjerljivo i iskreno:
«Da.»
«I ne bi ga mogao kontrolirati?»
«Ne, ne bih ga mogao kontrolirati. Ako se počne
sa strahom i mržnjom kao glavnim premisama,
mora se nastaviti sve do zaključka.»
»Da li bi mogao», upitala je moja supruga, «usredotočiti
pažnju na ono što Tibetanska knjiga
mrtvih naziva Čistom svjetlošću?»
Sumnjao sam u to.
«Da li bi to držalo zlo na udaljenosti, kad bi se
mogao usredotočiti? Ili se ne bi bio u stanju
usredotočiti?»
Neko sam vrijeme razmišljao o tom pitanju.
«Možda,» konačno sam odgovorio, «možda bih
mogao - ali samo ako bi tamo bio netko tko bi mi
rekao za Čistu svjetlost. To se ne može učiniti
samostalno. To je svrha, pretpostavljam,
tibetanskog rituala - netko cijelo vrijeme sjedi
tamo i govori ti što je što.»
Nakon slušanja snimke tog dijela pokusa, uzeo
sam svoj primjerak Evans-Wentzovog izdanja
Tibetanske knjige mrtvih i nasumce ga otvorio.
«O, plemeniti po rodu, ne daj da um tvoj bude
zaveden.» To je bio problem - ostati nezaveden.
Nezaveden sjećanjima na prošle grijehe,
zamišljenim užicima, gorkim okusom starih
nepravdi i poniženja, svim strahovima i mržnjama
i žudnjama koje obično pomračuju Svjetlost. Ono
što ti budistički svećenici čine za umiruće i mrtve,
zar ne bi moderni psihijatar mogao učiniti za
umno poremećene? Neka postoji glas koji će ih
uvjeravati, danju i čak i dok spavaju, da uza sav
užas, svu zbunjenost i zbrku, konačna Stvarnost
ostaje nepokolebljivo ona sama i
da je načinjena od iste supstancije kao i unutarnja
svjetlost čak i najokrutnije izmučenog uma.
Pomoću uređaja kao što su magnetofoni, satni
prekidači, razglasi i zvučnici u jastucima trebalo
bi biti veoma lako izvedi-vo pacijente, čak i u
institucijama s drastično smanjenim brojem
osoblja, stalno podsjećati na ovu praiskon-sku
činjenicu. Možda bi se nekoj izgubljenoj duši na
taj način pomoglo da u određenoj mjeri postigne
kontrolu nad univerzumom - istodobno predivnim
i odvratnim, ali uvijek drugačijim od ljudskog,
uvijek totalno nerazumljivim - u kojem je osuđena
živjeti.
( 50 – 53 str. )

ALDOUS HUXLEY : " MAJMUN I BIT "


Radnja je jednostavna i zanimljiva. Dva čovjeka koja rade u filmskoj industriji, pronalaze stari scenario, koji je ponudio William Tallis, a koji je u filmskom studiju odbijen. Kreću u pustinju da upoznaju autora djela. Saznaju da je on umro i da je bio interesantan čovjek i daju na čitanje njegovo cjelokupno, nepromjenjeno djelo " Majmun i bit ". Djelo je zanimljivo, naizgled futurističko, dešava se u izmjenjenoj ljudskoj civilizaciji , poslije III Svjetskog rata. Tim narodom je vladao Đavo , koji je promjenio ljudski, emotivni poredak. Naime, nema slobodne i strasne ljubavi, pare se jednom godišnje i tom prilikom začinju i rađaju nakaznu đecu zbog upotrebe gama-zraka. Ta đeca zbog svojih deformiteta bivaju krvnički ubijana. Žene se tretiraju kao najveći neprijatelji civilizacije, ne poznaju se pojmovi kao što su ljubav, brak. Postoje i izabrani, članovi sveštenstva, koji ne učestvuju u parenju, imaju određene povlastice. Hvataju naučnika iz civilizacije koju mi poznajemo i on se zaljubljuje u pripadnicu ovog naroda. Uči je šta je ljubav, čita joj poeziju Šilera, ali ona nenaučena na ljubav, teško prihvata to kao nešto normalno. Zbog prijetnje da će biti pogubljeni zbog svoje ljubavi, bježe u nepoznato, na sjever , đe žive odbačeni pripadnici naroda, tzv.-i Strasni, po našim shvatanjima, normalni ljudi. Tako završava scenario.
Ja sam ovo pojednostavila, inače knjiga je jako interesantna, puna podataka iz nauke. Posebno me impresioniralo Huxleyevo predviđanje nekih stvari koje se danas dešavaju. Naime, knjiga je pisana davne 1974 g. a on je već tada govorio o genetski modifikovanim biljkama koje su uništile današnju civilizaciju. Govori i o tehnološkom napretku, koji je izmakao kontroli i koji je doveo do uništenja jednog dijela civilizacije. Za sve loše što se dešavalo i što je dovelo do smaka svijeta, krivi su političari i religija, koji su ispiranjem mozga ljudima, stvorili poslušnike koji su zaboravili šta je priroda i koji su je nemilosrdno uništavali.

ALDOUS HUXLEY: " ZAJEDLJIVI PILAT "

Djelo iz 1926 g, pisano u formi putopisa. Kada je krenuo na put oko svijeta Haksly je ponio sa sobom kompletnu " Britansku enciklopediju ". Znanje pokupljeno iz mnogih knjiga iz umjetnosti, može se primjetiti u svim njegovim knjigama, u opisima mjesta koje je posjetio. ovu knjigu on sam naziva " Dnevnik jednog putovanja ". Putopisi se odnose na Indiju i Burmu, Malaju, Pacifik i Ameriku. Na vrlo jednostavan način, daje svoja zapažanja o mjestima kroz koje je prolazio, načinu života ljudi, ishrani, muzici. Tako navodi riječi Džalalu 'd-Din Muhamed Rumija iz Kašmira:
" Suprotnost od svjetlosti kazuje nam šta je svjetlost. Bog je stvorio tugu i bol u ovom cilju: naime, da bi nam otkrio sreću preko njenih suprotnosti. Skrivene stvari otkrivaju se svojim suprotnostima, ali pošto Bog nema suprotnost, on ostaje skriven."
( 22 str. )

ALDOUS HUXLEY: " ESEJI "

Knjiga eseja je sastavljena od četiri priče:

" Vrata percepcije " ( 1954 g. ),
" Pakao i raj " ( 1956 g. ),
" Ludost,pakost, žalost " ( članak iz časopisa " Esquire " )
" Najčudnija znanost " ( članak iz časopisa " Esquire " )
" Ekonomska nejednakost nije jedina vrsta nejednakosti. Ima i strašnije, teže izlječive nejednakosti, koja postoji između pojedinaca različitih psiholoških tipova...
Univerzumi dvaju pojedinaca mogu biti duboko različiti, premda oni mogu imati iste prihode. Priroda isto kao i vaspitanje, postavili su velike provalije između nas. Neke od tih provalija nisu premošćene i naoko su nepremostive; preko njih je nemoguće komuniciranje"- kaže Haksli.
Polazi od pretpostavke da je stvarnost zla, da su uzroci zla u ljudskoj prirodi, a da pokušaji popravljanja mogu nastati tek nakon potpune samospoznaje.
( 160 str. )

" LUDOST,PAKOST,ŽALOST "

Tekst preuzet iz časopisa " Esquire ". Opisuje nehumana " liječenja " duševnih bolesnika kroz istoriju. Jezivo za čitati.

" NAJČUDNIJA ZNANOST "

Interesantan esej o psihologiji, pravcima i učenjima, zabludama Frojda i ostalih psihologa. Vanredno dobro stavlja opaske na neke zastarjele teorije, koje su se još uvijek zadržale u psihologiji. Evo jednog primjera:
" Dr Progoff, govoreći o Frojdu, kaže da su njegove psihološke teorije bile previše materijalističke. Ja osobno smatram da njegove teorije, kao i teorije većine ostalih modernih psihologa, nisu ni izdaleka dovoljno materijalističke. Treba primjetiti da su baš one " najduhovnije " religije poklanjale najveću i najnaučniju pažnju tijelu. Hinduistička i budistička teologija sadrže dobro razvijenu teoriju o naslijeđenim temperamentima. Po toj teoriji čovjek se rađa da bi slijedio put pobožnosti ili put kontemplacije. A to nije sve. Ako se rodio sa sposobnošću da se s Bogom sjedini kroz kontemplaciju, preporučuje mu se da olakša kontemplativni proces poklanjajući izuzetnu pažnju tjelesnom držanju i tjelesnim funkcijama, kao što su disanje, jelo i izlučivanje. Svaka je orijentalna filosofija u biti rasprava o transcendentalnoj psihoterapiji. Cilj te terapije je da izliječi ( statistički govoreći ) normalne od njihovog samodopadnog vjerovanja da su duševno zdravi, i da ih dovede u stanje koje bi se moglo nazvati ne statičkom, već apsolutnom normalnošću - stanje u kojem mogu shvatiti ko su oni u biti. Duhovnost može postojati samo ako se temelji na dobro informisanom mterijalizmu. Zbog toga što nema takvu bazu, sadašnja je psihologija predodređena da ostane teoretski nerealistična, a u praksi većinom nedjelotvorna.
( 149 str. )
[b]