
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Sedi da ti pričam | |
| |
Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Sedi da ti pričam 20/2/2011, 9:57 pm | |
| Врата Слушај како само лупају тим вратима, као да су туђа и као да су сами на ливади, а не у солитеру. Шта се свађају кад не умеју да се свађају онако, културно, тихо, а не ово, као ратно стање. То су ови са осмог спрата. И увек, некако, у ово време. Он би у кафану, она му брани, онда крене свађа и на крају он бесно излети. А сад ће и они са десетог да крену. Како знам? Па знам. Сачекај мало. Аха, Шта сам ти рекла. Како не чујеш? Ма слушај, звони цела зграда, аха, ето, сад и ти чујеш. Сад ће и он. Не, он не иде у кафану, он је још гори, он има неку, ма вуку се као црева већ трећу годину, цео солитер их већ зна. Иде на вечеру, не може маца да ручка сама. Пази сад, охо, први пуцањ вратима, па задршка, па ће сад да се врати да јој каже да купи прње и да неће да је затекне кад се врати и... ево га, други пуцањ вратима. Да, да, већ три године он два пута лупа на одласку и већ три године тера жену од куће. А онда, негде пред зору у неком другом солитеру опет пуца вратима, само тамо пре другог пуцња не тера никог, него се враћа да каже како он дефинитвно одлази и шта се он петља са којекаквима кад га онаква жена, онаква лепотица чека кући, па се онда овде уфуња као пребијен мачор. Шта како знам? Ето, знам, чули људи па причали. То је испричао муж оне са другог спрата, ма оне што је стално на степеништу, к'о да нема стан, ма она риђа што је стално са виклерима. Е, то је испричао њен муж и све је било у реду док овој није синуло, а шта је овај њен радио пред зору у том солитеру, е то је била комедија. И пуцала врата. Само, тај њен је пукао вратима тад и никад више. Кажу да сад мирно живи у оном солитеру. Е, овај пуцањ није свађа, али, ако не поправе та врата, ја ћу да се посвађам са њима. Аман, да годинама нису у стању да поправе једна врата. Ако, бре, ниси мушко, а ти зови мајстора. Па јесте. Шта ту има. Ови бар лупају вратима зато што се свађају, не лупају зато што је муж шоња па не уме ништа да среди. Колико је то сати? Ух, сад ће да пукне на седмом, па ће да се одазову врата са трећег. На седмом је онај мали, сад, није баш ни мали, други гимназије, он је почео од скора да лупа вратима, кад излеће на састанак са девојком, а на трећем је она малецка, сад, малецка, малецка, али уме и она да залупи врата. Чим пукне на седмом, пукне и на трећем. Па добро, нек пуца, кад се деца воле. Ако, нека се воле, само да се не свађају. А, и другачије пуцају врата кад пуцају због љубави. Намћор овдашњи (необјављени текст потписан као Тодора Манојловић) (Izvor,"Kafa kod Namcora") | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 20/2/2011, 9:58 pm | |
| Taxi/priča
Novogodišnje,za mnoge tek zaspalo jutro,zasuto šarenim novogodišnjim kapama,konfetama,odbačenim pivskim konzervama,masnim papirima u kojima su se nalazili specijaliteti sa roštilja,... Nigde nikoga,osim starije gospodje u prvoj novogodišnjoj šetnji u pratnji njenog kučenceta. Sporim pokretom ruke zustavlja taxi,i onako s' vrata započinje razgovor;
-Dobro jutro,srećna Vam nova godina... -Dobro jutro gospodjo,neka je srećna i Vama... -Vozite li životinje? -Svakodnevno,gospodjo! -Ne,mislila sam na kuce; dogovori mu uz jedva uzdržan smeh. -Vozim i kuce, -Koliko košta kuca? -Ne znam koliko ste je platili,ali je sigurno skupa,jer ima iskren osmeh.!?! -Ma,neee;Koliko košta da me odvezete do Kalemegdana sa kucom!?! -Mogu vas odvesti samo sa kolima,gospodjo! -Dobro,u društvu kuce,koliko košta vožnja do Kalemegdana,upita ona već pomalo nervozno usled gramatičke dvosmislenosti. -Ne znam? -Kako ne znate,kad ste taksista!?!Ko bi to bolje od Vas mogao znati!?! -Taksimetar,gospodjo! -Koliko košta ta vožnja po taksimetru? -Ne vozim po njemu,zdrobio bih ga kolima! -Koliko će taksimetar otkucati do Kalemegdana meni i mojoj kuci? -Za kucu je dodatak 300dinara,a za Vas ne znam,jer ga još nisam ni uključio,pa Vas dovezao na Kalemegdan? -Dobro,otprilike koliko će me koštati ta vožnja? -Otprilke,izmedju 600 i 700dinara. Pristade gospodja,i udobno se smesti na zadnje sedište,dok je njemu poverila da smesti kucu u prtljažni prostor vozila. -Da,skupo me koštala kuca,ali nisam znala da je to zbog njenog iskrenog osmeha. -Iskrenost je danas retka pojava,pa se zato i skupo plaća,gospodjo,jer sve šta je retko,to je i skupoceno. -Usamnjenost je masovna pojava,pa se skupo plaća! -Jeste,ali nju plaćamo svakodnevno,pa se na nju nekako i navikne čovek. -Meni je suprug preminuo pre sedam godina,i od tad živim sama,pa znam šta je samoća.Posle njegove smrti sam kupila kucu,pa i nisam više toliko usamnjena.Imate li Vi suprugu? -Nemam,imam devojku,koju volim i koja me voli.Samo,u poslednje vreme je bolesna,a ne želi da se leči,a ja nikako da je nagovorim na to! -Ne voli Vas. -Voli me! -Ne voli Vas,jer da Vas voli,onda bi Vas poslušala i lečila se i zbog Vas i zbog same sebe! -Nagovoriću je već nekako... -Nećete,jer Vas ne voli! -Vi želite da ja posumnjam u njenu ljubav? -Ne,to uopšte ne želim! Želim da Vam malo otvorim oči,da se jednog dana ne iznenadite. -JA ću se svakako iznenaditi,znao to ili ne. -Znam,a to je zato što Vi nju volite! Uz milion misli zaustavi svoj auto,pošto su stigli na odredište. -Koliko sam Vam dužna? -Ništa,gospodjo.želim da Vas po nečemu zapamtim,i setim se Vaše pogrešne prognoze, -Evo Vama "hiljadarka",pa me se setite uz kafu u nekom dobrom restoranu,a i sama se nadam svom promašaju,i želim Vam sve naj lepše u novoj godini! -I ja Vama želim nekoga,ko će Vam oduzeti Vašu usamnjenost,i sledećeg puta vas odvezem u neki dobar restoran na ručak,ili večeru! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 20/2/2011, 9:58 pm | |
| Spavao bih manje, a sanjao više.
Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.Kad bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo, već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica. Bože moj, kad bih imao jedan komadić života. Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi. Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvek. Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to nece biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 21/2/2011, 6:50 pm | |
| MOLITVAEnlarge this imageReduce this image Click to see fullsize Moja usta su izgovorila i izgovaraće očenaš hiljade puta i na dva jezika koji su mi bliski, ali ja ga samo delimično razumem. Jutros, prvog jula 1969., hoću da pokušam molitvu koja će biti lična, ne nasleđena. Znam da se radi o poduhvatu koji zahteva iskrenost veću nego što je ljudska. Očigledno je, na prvom mestu, da mi je zabranjeno da nešto tražim. Tražiti da noć više ne pada na moje oči bilo bi ludost; znam hiljade osoba koje vide, a nisu naročito srećne, pravedne ili mudre. Tok vremena je potka sačinjena od posledice i uzroka tako da tražiti neku milost, ma koliko ona bila sićušna, znači tražiti da se polomi jedno okce te gvozdene potke, znači tražiti da je već polomljeno. Niko ne zaslužuje to čudo. Ja ne mogu moliti da mi moje zablude budu oproštene.Oproštaj je čin nekog drugog i samo ja mogu sebe da spasem. Oproštaj očišćuje uvređenog, ne onoga koji nanosi uvredu koga se takoreći i ne tiče. Sloboda moga odlučivanja je možda iluzorna ali ja mogu davati ii sanjati da dajem. Ja mogu dati hrabrost koju nemam; mogu dati nadu koja nije u meni, mogu da ulijem volju da se nauči ono što ja jedva znam ili tek nazirem. Želim da me se sećaju manje kao pesnika nego kao prijatelja, a neko ponavljajući stihove Dambara ili Frosta, ili reči čoveka koji je u ponoć video drvo koje krvari, Krst, pomisli da ih je prvi put čuo sa mojih usana. Ostalo mi nije važno; nadam se da zaborav neće kasniti. Ne znamo ciljeve sveta,ali znamo da pronicljivo rasuđivati i pravedno postupati znači pomoći te ciljeve koji nam neće biti otkriveni. Želim da potpuno umrem; želim da umrem sa ovim drugom, mojim telom. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 22/2/2011, 8:04 pm | |
| Hajde, zapleši sa mnom, ljubavi. Život je jedan veliki kokosov orah koji nikada ne uspemo da slomimo. A i kako bismo? Mi smo samo paradoks u beskonačnom Svemiru. Mi samo remetimo ovo prostranstvo tišine znajući da će na kraju ona pobediti. Noćas kada budeš plesao sa mnom bićeš samo ostrvo u beskonačnom moru, poslednja oaza jedne nepregledne pustinje. Iz mojih tajnih bunara ti ćeš poslednju vodu piti. Posle ću biti deo karavana, umotana u sve one odore, sačekivaću neke tamo kamilare, sa beduinima o nepostojećoj slobodi govoriti. I mi ćemo poći. Vremenom će beduina biti sve manje a pustinje sve više. Na kraju ću biti sama u pustinji iz koje sam prvobitno pozvana. Ples je težak kada te sunce žari snagom stotina vrelih lavinih izvora i kada ti noge upadaju duboko u sav onaj smrvljeni pesak, ali ću ja ipak zaplesati za tebe ljubavi. Nekada ćeš noću, gledajući udaljena sazvežđa prepoznavati tragove jednog očajničkog plesa koji neće prestajati. Vremenom će svi zaboraviti, vremenom će tragove ovih srna prekriti moćne saobraćajnice od čelika i asfalta. Koliko su srne nekada spajale, toliko će putevi tada razdvajati ljude. U memljivim stanovima visokih solitera ljudi će sa bubama biti i govoriće: „Prokleta samoća, prokleta Božija samoća...“ Očekivaće taj veliki rat koji je potreban svetskim bogatašima i biti najtužnija stvorenja koja je Bog stvorio ikada. Zamisli samo, da li bi mogao da ubiješ srnu, da li bi mogao da zapališ krila orlu? I kada shvatiš kako je veličanstven odgovor na ovo pitanje znaćeš i što toliko želim da zaplešem sada, u predvorju jedne predstojeće užasne noći. Pusti mi ruku, pusti da odem, i kada odem ja ću za tebe biti stalno prisutna. Znaš, i ti možes da zaplešeš sa mnom, ako ni za šta drugo, ono podrške radi. Muzika je tužna, ali tvoj osmeh vredi. Ti nikada nećeš ubiti srnu, nikada odseći krila orlu. Da su ljudi takvi svet bi bio jedno čarobno mesto. Nije li to dovoljan razlog za ples ili tragovi te ljubavi koju ponekad naslutimo okolo? | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 23/2/2011, 7:57 pm | |
| Jedan čovek star 92 godine, mali, dobro držeci i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa kosom moderno nameštenom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se doselio u starački dom. Njegova 70-to godišnja žena skro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Posle mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmešio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i roletne koje su bile okačene na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene. "Gosp. Džons, još uvek niste videli sobu, sačekajte još malo." "To nema nikakve veze sa ovim" odgovorio je.
"Sreća je nešto o čemu odlučujete unapred. Da li ce mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen nameštaj, već kako ja rasporedim svoje misli...Već samo odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu da provedem dan u krevetu brojeći teškoce koje imam sa delovima tela koji više ne rade, ili mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog onih koji još uvek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, misliću na novi dan i na sve srećne uspomene koje sam odložio. Baš za ovo doba svog života.
Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste tu uložili. Moj savet vam je da uložite mnogo sreće u banku sećanja! Hvala vam za vaš deo u banci secanja. Ja još uvek ulažem!!"
Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću: 1. Oslobodite svoje srce mržnje. 2. Oslobodite svoj um od briga. 3. Živite jednostavno. 4. Pružajte više. 5. Očekujte manje. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/2/2011, 6:34 pm | |
| Пошто је стигао у место Систо и одсео у уобичајеној гостионици у коју је навраћао два-три пута годишње, Кристофоро Шродер, трговац дрвенаријом, одмах је легао у кревет јер се није осећао добро. Затим је послао по лекара, доктора Лугозија, кога је познавао годинама. Лекар је дошао и изгледало је да се зачудио. Искључио је могућност да је реч о некој тешкој болести, затражио је бочицу урина да је погледа и обећао да ће се вратити истог дана. Сутрадан ујутру Шродер се осећао много боље, толико да је хтео да устане не чекајући лекара. Бријао се кад је неко закуцао на врата. Био је то лекар. Шродер му је рекао да уђе. - Добро ми је од јутрос - рекао је трговац не окрећући се и наставио да се брије пред огледалом. - Хвала што сте дошли, али сада можете и да одете. - Полако, полако! - рекао је лекар, а затим се закашљао да би изразио извесну збуњеност. - Овде сам с једним пријатељем. Шродер се окренуо и на прагу, поред доктора, угледао неког господина четрдесетих година, чврстог, прилично простачког, руменог лица, како се некако подмукло смеје. Трговац, човек увек задовољан собом и навикнут да буде газда, изнервирано је погледао лекара упитним погледом. - Мој пријатељ! - поновио је Лугози - Дон Валерио Мелито. Касније морамо заједно да посетимо једног болесника па сам му рекао да пође са мном. - Клањам се - рекао је Шродер хладно. - Седите, седите. - Ионако - наставио је лекар да би се даље оправдао - данас, како изгледа, нема више потребе да вас прегледам, све је добро са урином. Само бих желео да вам мало пустим крв. - Пуштање крви? А зашто пуштање крви? - То ће вам добро чинити - објаснио је лекар. - Осећаћете се после тога као други човек. То је увек добро за опуштање. А затим, то траје свега два минута. Рекавши то, извукао је испод огртача малу стаклену теглу у којој су биле три пијавице. Ставио је теглу на сто и додао: - Ставите по једну на зглоб сваке руке. Довољно је да их на тренутак чврсто држите и оне се одмах прилепе. И, молим вас, учините то сами. Шта да вам кажем? Већ двадесет година сам лекар, а никада нисам могао да узмем у руку пијавицу. - Дајте овамо - рекао је Шродер са оним својим непријатним надмоћним изгледом. Узео је теглу, сео на кревет и ставио на зглобове руку две пијавице као да је целог живота само то радио. У међувремену је непознати посетилац, не скидајући широки огртач, оставио на сто шешир и неки дугуљасти пакет који је одјекнуо металним звуком. Шродер је приметио, уз осећање неке непријатности, да је човек сео на праг као да му је стало да буде што даље од њега. - Дон Валерио, ви о томе појма немате, али он вас већ познаје - рекао је лекар Шродеру, седајући и сам, ко зна зашто, близу врата. - Не сећам се да сам имао част - одговорио је Шродер који је, седећи на кревету, држао руке опуштене на душек, дланове окренуте нагоре, док су му пијавице сисале крв. Додао је: - Али, кажите ми, Лугози, да ли од јутрос пада киша? Још нисам погледао напоље. Баш би било непријатно да пада јер цео дан морам да идем наоколо. - Не, не пада киша - рекао је лекар не придајући томе никакве важности. - Али Дон Валерио вас заиста познаје, био је нестрпљив да вас поново види. - Рећи ћу вам - рекао је Мелито непријатно дубоким гласом. - Рећи ћу вам. Никада нисам имао част да се лично упознам с вама, али знам о вама нешто што сигурно не можете замислити. - Заиста не бих знао - одговорио је трговац, сасвим равнодушно. - Пре три месеца? - упитао је Мелито. - Покушајте да се сетите: зар пре три месеца својим кочијама нисте прошли путем Старе границе? - Па, може бити - рекао је Шродер. - Сасвим је могуће, али не сећам се тачно. - Добро. И не сећате се да сте се оклизнули на једној окуци и да сте излетели с пута? - Да, истина је - климнуо је трговац ледено гледајући новог и нежељеног познаника. - I један точак је одлетео ван пута и коњ више није могао да врати кола на пут? - Баш тако. А где сте ви били? - Ах, то ћу вам рећи касније - одговорио је Мелито праснувши у смех и намигујући лекару. - Онда сте сишли, али ни ви нисте могли да извучете кочију. Зар није било тако, реците? - Баш тако. И падала је страшна киша? - I те како је падала киша - наставио је Дон Валерио, веома задовољан. - I док сте се ви мучили, није ли вам пришао неки чудан тип. Дугачак човек, сав црн у лицу? - Па, сад се већ више и не сећам! - прекинуо га је Шродер. - Извините, докторе, да ли још дуго треба да држим ове пијавице? Већ су се надуле као жабе. Мени је доста. Затим, рекао сам да имам много посла. - Још неколико минута! - рекао је лекар. - Мало стрпљења, драги Шродеру! После ћете се осећати као други човек, видећете. Није ни десет сати, забога, имате времена колико хоћете. - Није ли то био један висок човек, сав црн у лицу, с чудним шеширом на глави? - наваљивао је Дон Валерио. - I није ли имао нешто као звонце? Зар се не сећате да је непрестано звонило? - Добро, да, сећам се - одговорио је врло неучтиво Шродер. - И, извините, шта тиме хоћете да кажете? - Ама ништа! - рекао је Мелито. - Само сам хтео да вам кажем како вас већ познајем и како имам добро памћење. Нажалост, тог дана сам био далеко, с друге стране једне јаме, био сам удаљен бар пет стотина метара. Био сам испод једног дрвета, где сам се склонио од кише, па сам могао да видим. - А ко је, дакле, био тај човек? - упитао је Шродер оштро, као да хоће да покаже како Мелито, ако има шта да каже боље да то каже одмах. - Ох, не знам тачно ко је био. Видео сам га издалека! Али, шта ви мислите, ко је он? - Мора да је био неки јадник, несрећник - рекао је трговац. - Изгледао је глувонем. Кад сам га замолио да дође да ми помогне, почео је да мумла, нисам разумео ниједну реч. - Онда сте му ви пришли, и он се повукао уназад, затим сте га ухватили за руку и присилили сте га да гурне кочије заједно с вама. Зар није тако? Реците истину? - Какве то везе има? - одвратио је Шродер почевши да сумња. - Нисам учинио никакво зло. Напротив, после сам му дао две лире. - Јесте ли чули? - шапнуо је Мелито лекару. Затим гласније, обраћајући се трговцу: - Ништа лоше, ко то каже? Али признаћете да сам ја видео све. - Немате због чега да се узнемиравате, драги Шродеру - рекао је лекар видевши да се трговцу смрачило лице. - Дични Дон Валерио, који је овде присутан, велики је шаљивџија. Само је хтео да вас запрепасти. Мелито се окренуо према лекару климајући главом. У том покрету, огртач му се мало отворио и Шродер, који га је гледао нетремице, пребледео је. - Извините, Дон Валерио - рекао је гласом који је био много мање неусиљен него обично. - Ви носите пиштољ. Требало је да га оставите доле, чини ми се. И у овим крајевима постоји тај обичај, ако се не варам. - Забога, извините, молим вас! - узвикнуо је Мелито ударивши се руком по челу како би изразио љутњу. - Не знам заиста како да вам се извиним! Заиста сам заборавио. Никад га не носим, иначе, и зато сам заборавио. А данас треба да јашем напоље, ван села. Изгледао је искрено, али, у ствари, задржао је пиштољ за појасом, и даље одмахујући главом. - I реците - додао је и даље се обраћајући Шродеру. - Какав је утисак на вас оставио онај јадник? - Какав је утисак требало да остави? Јадник, несрећник. - А оно звоно оно што је непрестано звонило, зар се нисте питали шта је то? - Па - одговорио је Шродер контролишући своје речи. Осећао је неку замку. - Могао је бити Циганин; често сам их видео како звоне звонима како би привукли људе. - Циганин! - узвикнуо је Мелито почевши да се смеје као да га та идеја неизмерно забавља. - Ах, ви сте мислили да је Циганин? Шродер се раздражено окренуо према лекару. - Шта је? - упитао је грубо. - Шта значи ово саслушавање? Драги мој Лугози, та ми се прича нимало не свиђа, изјасните се ако желите нешто од мене! - Не узнемирујте се, молим вас... - одговорио је лекар збуњено. | |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/2/2011, 7:27 pm | |
|  Ko je za kafu? Za mene je svako vreme, vreme za kafu. Jer, ja sam stara pričalica, volim da tandrljam, čudo jedno. Kafa je prosto sastavni deo priče, jer ako neko misli da mi ponudi kafu tek onako, bez titla, to me ne zanima. Najbolje obožavam neopaženo ispijanje kafe, jer pravo da vam kažem, od kafe najviše volim njen miris. Miris pržene kafe vija se svakog jutra u mojoj ulici. Neki od kafića u prizemlju, kanda još uvek prže kafu i topli, golicavi miris kafe mota se oko nogu i u letnje doba uvlači se kroz otvorene prozore, kao najava vrelog dana. Zimi miriše manje, ali toplije. Zaplovi ledenim jutrom, primami par prolaznika i ohladi se, brzo nestajući od mraza. Kada se uvuče mirisni prst kafe kroz moje prozore, mene sve mami, ko kobru ona frulica, da se smandrljam niz stepenice i uvučem u prvi kafić. Ali, ako nema sagovornika, sve ostaje na čarobnom mirisu. »Od kafe deci rastu repovi« bio je moj prvi kontakt sa kafom. Od tada mi se uz miris kafe prikaže i rep, crn kao talog, verovatno i obaška čupav, kako niče iz nečije maloletne pozadine. To biološko čudo ostalo mi je do danas uramljeno u pojmu kafe. Sreća da repovi rastu od kafe samo deci, inače bi šalterske službenice izgledale kao dlakavi polipi, a ni ja ne bih mnogo bolje prošla. Mada i to sa decom...sestra i ja smo toliko soca krišom s' prsta polizale da smo do puberteta već mogle da ličimo pitone sa kožnom deformacijom. Biće da to ipak nije tačno, to sa repovima i kafom. Prve kafe, kao redovna pojava, sačekale su me u redakciji. Kafe su sastavni deo svih redakcija, koje mogu da budu i bez stolica i stolova, ali bez kafe nikako. Kafeni vudu bila je Jasna – kafe kuvarica, kod nas u Domu omladine. Jasna je vladala kafe-kuhinjom, veličine kutije za cipele, vrtela se kao Hudini po njoj i naučno neobjašnjivim pokretima uspevala da sve ostane na svom mestu. Da sam ja bar pet minuta menjala Jasnu, troja kola hitne pomoći, uz ispomoć vatrogasaca, bila bi premalo za saniranje sigurne štete. Jasna je virtuoznošću indijske plesačice nosila poslužavnik pun vrelih kafa, peške po stepenicama, jer lift je uvek bio zauzet. Nikada ni kap nije prolila, a tacne sa kojih se iz šoljica vio vrući dim, spuštala je sajdžijskom preciznošću među gomile papira i starih novina među kojima se krila redakcija. Onda je silazila nazad u svoju kutija-kujnu i uranjala u gusti dim iznad velikog lonca u kome se neprestano dokuvavala kafa, crna kao mazut. I dan danas, kao i u svakoj redakciji, život novinara počinje kafom. Samo ekstra skloni zdravlju i modernim shvatanjima istog, kratkotrajno pokušavaju da piju čaj. Probala sam i ja jednom, pa su svi mislili da mi nije dobro i sedali dalje od mene, da i oni ne potkače tu boljku, koja normalnom novinarskom biću uskraćuje osnovno gorivo – kafu. Prave kafe-kuvarice su one koje svojim odličnim sećanjem maze klijentelu. Ne samo onu stalnu, već i mene. Kada zalutam iz dijasporskih krajeva u maticu i matičnu kuću i naslonim se na firmski šank, sačeka me uz osmeh i »Kad' si stigla?« moja neskafasamalomlekaimalošećera, evoodmah. Ali, najlepša kafa je dočekuša. Onu na koju mislim dok putujem ka matici mi. Ona, koju mi Moja najbolja drugarica nudi u trenutku kada kofer tek dotiče pod, dok ona jednom rukom zatvara ulazna vrata. Ona, koja je prirodni nastavak nasmejanog pitanja iz zagrljaja:«Jesi stigla konačno, jesi se umoriladakuvamkafu?« Ta prva kafa, sa koferom koji zijaju u hodniku (jer dok Moja najbolja drugarica kuva kafu, ja ronim po koferu i vadim poklone, koje prati dreka »Šta si to opet nosila, sto puta sam ti reklajaoštojeslatkojaohvaladraga!«), je ona sa podvijenim nogama na fotelji i kauču, ona što se dugo hladi, ona što karpenterovskom maglicom obavija početak priče bez kraja. »Dakuvamjoš jednu?« sledi džingl u razgovoru, koji pršti kao vodopad. Na stolu se menjaju vrste kafa, cvetnih šoljica i tema, čiji se naslovi dovikuju iz sobe u kujnu, u nadi da će to ubrzati vrenje vode. Na drugom mestu su kafe u kuhinjskom ćošku. Kada leđima podupiremo zidove i razguravamo vaznu sa cvećem, sveske, papire, đinđuve i poluotvorene, zaboravljene knjige, da napravimo mesta samo za dve šoljice iz kojih miriše nova priča. Usput po potrebi radimo domaće zadatke, pričamo telefonom, otvaraju se i zatvaraju vrata, stižu zvani i nezvani gosti, a kafa putuje ka dnu i ostavlja crnkast stenogram razgovora. Na trećem mestu su kafe napolju. Jesenje kafe dok curi kiša, ledena i pripljeskava žuto lišće za trotoare. Kafa na koju se stiže u pratnji potočića i kišobrana, sa kog se kao sa kažiprsta slivaju cakleće zmije-kapi. Zimska kafa, koja je tako topla, dok napolju miriše na prvi sneg ili ona na koju se, uz neophodnu dozu razgovora, došljapkava u vodi nasilno otopljenog snega. Prolećne kafe su između. Ni napolje ni unutra da se sedne. To su kafe, koje čekaju leto, kada se napune bašte i kada proradi hladna kafa, ona bez toplog mirisa. Kafa čiji miris se oseti u suprotnom nosnom pravcu, iz usta, prvim gutljajem. U te kafe može da se ubaci i sladoled, da budu ajskafe, pod uslovom da imaju bar dve slamčice i jednu vitku kašičicu za isterivanje očiju. Ili bar za otpadanje ušiju, ako se stvarno proba pijenje kafe i sladoleda kroz priloženu cevčicu. Ne razumem se baš u vrste kafa, znam ima one mlevene, što se kuvaju na odlivanje u šoljicu i sa kratkim curkom hladne vode, a ima i instant. Tih instant ima sada već sa ukusom svega i svačega. Očekuju se i sa ukusom spanaća i trešanja, al' kod njih je najbolje što su brzinske i glatko se piju. One prave, otomanske kafe su kao stara aristokratija u poređenju sa pomenutim kafenim podmladkom, kome se stalno žuri. Prava kafa pretpostavlja i laku ruku za meru, a ove u kesicama imaju sve, ništa ne moraš da meriš, samo što iz ambalaže, one duguljaste, ne ispadne i šoljica na naduvavanje. »Kad naučiš da kuvaš kafu, možeš da se udaš« bila je rečenica, koja me dugo ostavljala u strahu da ću završiti kao seda usedelica, okružena gomilom mačaka u fazi prolećnog linjanja. Pravo da vam kažem, ne znam da li znam da kuvam kafu. Niko se još nije žalio, možda nije smeo, a možda ja ipak znam da je skuvam. Udala sam se i bez položenog praktičnog ispita iz kuvanja kafe, a i dalje najbolje volim kada drugi meni kuvaju kafu. Još ako uz kafu nude razgovor i malo cimeta odozgo na mlečnu penicu, ja sam kupljena. Izgovor za razgovor, sa crnim kafenim repom. Kafa, priča bez kraja... (Jelica Greganović ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/2/2011, 7:35 pm | |
| Matematika ljubavi Često čujem komentare o ljubavi koje mi se učine kao priča o računici: sabiranja i oduzimanja razna, kalkulacije silne, a često i svođenje računa. Onda pomislim, e da je ljubav kao matematika, jednostavna i egzaktna. S njom to ide lako, tri i pet će uvek biti osam. Nema ugla gledanja na stvari, ličnog ukusa i afiniteta, internog vaganja i odmeravanja. S računicom su pravila jasna. Zakoni i teorije mnoge, aksiomi i teoreme, no ma koliko komplikovani bili uvek s očitom naučnom logikom i tako i za najteže jednačine postoji samo jedno tačno rešenje. E, da je život matematika. Da se ono što osećamo i mislimo u te zakone može udenuti. Da koliko damo nam bude vraćeno, da nam srce istom emocijom ogreju kao što i mi jesmo tuda. Al' kod ljubavi i osećanja, o da, mnogo računice ali nikada čistog računa. I nikad jasne definicije. Samo mnogo premišljanja ili sumnjičanja ko je i koliko voleo i čija je ljubav i emocija bila jača, i koliko. Čije je vreme bilo vrednije a čija je reč veću težinu imala. Ko dušu da u kalup pravila stavi. Tako, mi ljudi, već po sklopu gena i vaspitanja, svako na svoj način volimo i mrzimo, radujemo se i patimo. Idemo kroz život s osećajem uskraćenosti ili zahvalnosti, s osmehom ili s tugom. Na žalost, većina ipak, pre ili kasnije, iskusi razočaranje zbog promašene ljubavi, zbog izneverenih i zloupotrebljenih emocija i onda ostanemo zapitani - gde je, i u kome, bila greška. Da li smo taj promašaj mogli izbeći i poštedeti sebe povređenosti i bola. Da li smo mogli svojim ponašanjem stvari promeniti ili ipak ne. Da li smo pogrešno birali posmatrajući tog, ispostavilo se pogrešnog, njega ili nju, kao kroz nekakvu ružičastu maglu. Ili nas je ipak moguće vešto lagati i obmanjivati. I da li je glavni teret promašaja na nama ili ipak ne. Pitamo se, da li je suština u tome da naučimo da procenjujemo ljude pre nego što sebi dozvolimo da se za njih vežemo ili je ljubav ipak van tolike kontrole uma i racionalnog. Da li je to kada će vam srce zaigrati najpre stvar hemije i nekih nama teško kontrolisanih impulsa i nagona ili pak i ponešto (ili mnogo) do razuma. Mnogo pitanja i mogućih odgovora. A ponekad pomislim da je suština u tome da otkrijemo šta mi intimno želimo i očekujemo od drugih ali i od sebe. I šta smo spremni da damo. I onda krenemo u susret ljudima. Ali pri tom pomireni s činjenicom da nema u ljubavi jasne matematike i uvek čistih računa. Nema, jer nema obrasca za ljubav i pravila njenog iskazivanja. Niti merila i skale za njenu jačinu. Koliko ljudi toliko i slika ljubavi, posebnih i specifičnih, a ponekad i vrlo čudno obojenih. Možda je sva nauka (ili sreća) u tome da nađemo ili da na naš put naiđe neko ko je slično nama iskazuje i prima, nekog ko će naše male i velike gestove naklonosti razumeti na način na koji mi poruku šaljemo. Možda je ljubav u tom prepoznavanju i uzvratnosti. I kada se zapitate - da li me voli, možda najpre treba da se zapitate - da li vas razume i ono što mu dajete i šta za njega činite. I ume li i želi li da vam uzvrati. Ali se nemojte, drage moje dame, predugo pitati - zašto vas nije voleo kao vi njega, zašto vas je povredio ili ponizio, zašto je vašu ljubav uzeo olako i obezvredio je. Da li bi kraj vas ostao da ste ga voleli više ili drugačije. Da li je na vama krst krivca. Nemojte se zalud mučiti s tim pitanjima jer smislenog odgovora nema. Ni razloga da opstajete u prošlosti kalkulišući o onome što je iza vas. Porazi bole, nekada više nekada manje. Nauk jesu i lekcije otrežnjenja. Priča o drugima ali i nama samima. Ali u porazima živeti nikada nije dobro. Uvek je pogled napred bolji od osvrtanja. Uvek. (Nada S. ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/2/2011, 7:38 pm | |
|  Leto je doba kad noc, topla kao ljudska usta, sporo i sigurno osvaja grad. U ponoc na svih devet nebesa razapinje sjajne i sigurne zastave pobede - zvezde, cija trpka glatkoca obasjava gradska kubeta i krovove. Grad se pod ljubavnim teretom tame okrece na bok, ne prestajuci da sanja sever, sjajne sokove leta i sirovu lepotu mora. Pred zoru, sa samih rubova grada, podize se grimizno lice zore, sa neznim, usnulim kapcima. (Svi smo mi bar jednom i u snu, jer zato nas je Bog ovamo i poslao, ljubili takve kapke - magnezijum papir, zasladjeni fosfor, zgrusanu radost. Secanje na tih nekoliko trenutaka ostre lepote razgrce tamu svakodnevnog nistavila.) Tada, u pozlacenoj prasini letnjeg jutra, sa potpuno pustih gradskih ulica, podize se jedna svetla, milozvucna senka, koja plovi niz mlaki dah cistog, azurnog jutra. To je - Ceznja. Umesto haljine ona nosi sapate, umesto niski i pozlata - tepanja, umesto prstiju - cistu cipku neznosti. U blago mleko ranih jutarnjih casova, Ceznja nejednako i oprezno, da ne bi okrnjila njihovu savrsenu lepotu, govori. (Sanja Domazet ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/2/2011, 10:57 pm | |
| Ако хоћете да кажете да се тој скитници десила нека несрећа, и да сам ја крив, будите јасни - наставио је трговац, говорећи све гласније. - Будите јасни, драга моја господо. Хоћете ли да кажете да га је неко убио? - Ма какви убио! - рекао је Мелито осмехујући се, потпуно владајући ситуацијом. - Шта вам пада на памет? Заиста ми је жао ако вам сметам. Лекар ми је рекао: Дон Валерио, дођите и ви горе, горе је витез Шродер. Ах, ја га познајем, одговорио сам ја. Добро, рекао ми је он, дођите и ви горе, биће му драго да вас види. Заиста ми је жао што вам сметам. Трговац је схватио да је претерао. - Извините ви, изгубио сам стрпљење. Али заиста ми је ово личило на право правцато саслушање. Ако има нечега, кажите без околишења. - Па, добро - умешао се лекар веома опрезно - па добро, заиста има нечега. - Нека пријава? - упитао је Шродер све сигурнији у себе док је настојао да поново причврсти за зглобове пијавице које су пале за време његовог малопређашњег испада. - Има ли нешто сумњиво против мене? - Дон Валерио - рекао је лекар - можда ће бити боље да ви говорите. - Добро - почео је Мелито. - Знате ли ко је био онај јадник који вам је помогао да извучете кочије? - Ама не знам, кунем се, колико пута треба да вам поновим? - Верујем вам - рекао је Мелито. - Питам вас само да ли претпостављате ко је био. - Не знам. Циганин, помислио сам... - Није био Циганин. Или, ако је некад и био сад више није. Тај човек, да будем јасан, тај човек је нешто што почиње на Л. - Нешто што почиње на Л - потврдио је Мелито уз злобан осмех. - Лопов? То сте хтели да кажете? - рекао је трговац озаривши се, сигуран да је погодио. Дон Валерио је праснуо у смех. - Ах! Лопов! Ово је заиста добро! Били сте у праву, докторе; господин Шродер је веома духовит човек! И у том тренутку се кроз прозор чуо звук кише. - Поздрављам вас - рекао је трговац одлучно, склањајући две пијавице и враћајући их у теглу. - Сада пада киша, ја морам да идем, иначе ћу закаснити. - Нешто што почиње на Л - наваљивао је Мелито, устајући и сам и пребирајући испод широког огртача. - Не знам, кажем вам. Не волим загонетке. Одлучите, ако имате нешто да ми кажете... нешто што почиње на Л? Можда ловац... - додао је подругљиво. Мелито и лекар пришли су један другом и леђима се ослонили на врата. Ниједан од њих више се није осмехивао. - Ни лопов, ни ловац - рекао је лагано Мелито. - Био је лепрозни болесник. Блед као смрт, трговац је погледао ону двојицу. - Па шта? Шта ако је био лепрозан? - Нажалост, он је то сигурно био - рекао је лекар трудећи се да се сакрије иза леђа Дон Валерија. - А сада сте то и ви. - Доста! - заурлао је трговац дрхтећи од беса. - Напоље одавде! Не волим овакве шале! Напоље одавде обојица! Тада је Мелито извукао испод огртача цев пиштоља. - Ја сам алкад, драги господине. Биће боље за вас ако се смирите. - Показаћу ја вама ко сам! - урлао је Шродер. - Шта бисте сад хтели са мном? Мелито је посматрао Шродера спреман да спречи могући напад. - У том пакету је ваше звонце - одговорио је. - Одмах ћете изаћи одавде и звонићете све док не изађете из села, а затим све док не изађете из краљевства. - Показаћу ја вама звонце! - одговорио је Шродер. и даље је покушавао да виче, али глас му се угасио у грлу, ужас због открића следио му је срце. Најзад је схватио. Прегледајући га претходног дана, лекар је посумњао па је отишао да обавести алкада. Три месеца раније, алкад га је случајно видео како хвата за руку неког губавца у пролазу, и сада је он, Шродер, био осуђен. Прича с пијавицама послужила им је само да добију у времену. Рекао је: - Идем и нису ми потребна ваша наређења, ниткови, показаћу ја вама, показаћу ја вама... - Обуците капут - наредио је Мелито, а лице му се осветлило неким ђаволским задовољством. - Капут, а затим одмах напоље. - Сачекаћете да узмем своје ствари - рекао је Шродер, ох, колико мање поносан него раније. - Чим се спакујем, одлазим, будите у то сигурни. - Ваше ствари морају бити спаљене - упозорио га је смејући се алкад. - Узећете звоно и то је све. - Бар моје ствари! - узвикнуо је Шродер који је до тог тренутка био тако задовољан и неустрашив. И преклињао је судију као дете. - Моје одело, моје паре, то ћете ми бар оставити. - Капут, огртач и доста. Све остало мора бити спаљено. За кочије и коња већ смо се побринули. - Како? Шта хоћете да кажете? - промуцао је трговац. - Кочије и коњ су спаљени, као што прописује закон - одговорио је алкад уживајући у његовом очају. - Не замишљате ваљда да губавци шетају около у кочијама, зар не? И почео је да се смеје. Затим је грубо рекао: - Напоље! Напоље одавде! Ниси ваљда мислио да ћу овде сатима да разговарам с тобом? Одмах напоље, псето! Онако велик и крупан, Шродер је сав дрхтао кад је изашао из собе пред упереном цеви пиштоља, док су му се вилице опуштале, поглед отупео. - Звонце! - довикнуо је Мелито и он је поскочио. Бацио је пред њега на земљу тајанствени пакет који је метално одјекнуо. - Извуци га и вежи око врата. Шродер се сагнуо с напором, као оронули старац, подигао пакет, лагано га одвио, извукао бакрено звонце с дршком од дрвета, ново новцато. - Око врата! - урлао је Мелито. - Ако не пожуриш, забога, убићу те! Шродерове руке су дрхтале и није било лако да изврши наређење. Ипак, успео је да око врата стави каиш за који је било привезано звонце које му је тада пало на трбух, звонећи при сваком покрету. - Узми га у руке и звони, забога! Бићеш добар, зар не? Ти си кршан момак. Хајде, баш си леп губавац! - рекао је Дон Валерио док се лекар, запрепашћен, повлачио у један угао. Шродер је несигурним корацима почео да се спушта низа степенице. Глава му се љуљала на једну и на другу страну као код неких кретена који могу да се сретну на путевима. После два степеника се окренуо тражећи лекара и дуго га је гледао у очи. - Нисам ја крив! - промуцао је Лугози. - То је несрећа, велика несрећа! - Хајде! Хајде! - подстицао га је Дон Валерио као звер. - Треси звоно, људи морају знати да ти долазиш! Шродер је наставио да силази низа степенице. После кратког времена био је на вратима гостионице и лагано кренуо преко трга. Десетине људи склањале су се док је пролазио поред њих. Трг је био велики и дуго је требало да га пређе. Наглим покретима он је тресао звонце које је испуштало јасан и весео звук: ден, ден, звецкало је. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 26/2/2011, 5:33 pm | |
| Nenaslovljena
Voda iz slavine slivala se u tankom mlazu, i curila niz prste gospodje J.T. cije su se ruke pokretale nervozno pod mlazom, struzuci one bolje soljice za kafu, one zaostale iz starog servisa. Tako, lica okrenutog zidu, ka bledim keramickim plocicama iznad sudopere, gospodja T. mogla je da se slobodno prepusti svojim sumornim mislima. A, da ju je tada iko mogao pogledati u lice, u ocima bi procitao izraz najdubljeg ocaja - gospodja T. strasno je brinula za sudbinu svoga sina. Skola mu je, eto, isla od ruke, ali od kada je diplomirao na prestiznom fakultetu, nije nasao posao, kao njiegove kolege. Prijatelja skoro da nije imao, pogubivsi ih sve tokom skolovanja, devojku takodje nije imao, i svi ovi elementi zajedno cinili su da se gospodja stalno oseca zabrinutom u vezi svog sina, da sumnja na najgore, da je on mozda poremetio umom zbog ucenja, zbog fakulteta, ili da je cak mozda i homoseksualac….
B.T. nije narvno bio homoseksualac, a i heteroseksualac bio je opet samo teorijski. On je bio uglavnom depresivan: “Nemam cak ni hobi”, govorio bi u ocaju, samom sebi, drzeci glavu rukama, naslanjajuci se laktovima na stari pisaci sto, dok se inhalirao vrucim cajem koji bi mu donosila mama. Zureci u prazno, u zidove sobe, tako je provodio sate, izaci napolje zaista nije imalo smisla. Zaradjivati novac jos manje. B. nikako nije zeleo da se ukljuci u dinamiku one uzasne masine u kojoj su bili svi koje je poznavao, da se osmehuje sefovima, da ih pita kako je bilo kada se vrate sa godisnjeg odmora, da se vrti oko svoje ose na ergonomicnim kancelarijskim stolicama, da se udvara sekretaricama, da kupi auto na kredit, i jos mnogo toga sto bi toliko ushitilo mlade duhove njegovih bivsih kolega, prijatelja i poznanika. Najradije bi lezao u krevetu, pustajuci da ga preplavi slatki ukus depresije, sklapao bi oci, cekajuci da se telo smiri, dok ga jedino jos cinjenica da dise ne bi ucinila razlicitim od namestaja u sobi. Slusao je skoncentrisano otkucaje sopstvenog srca pomesane se cikom dece iz nedalekog skolskog dvorista, secao se vremena dok je jos bio dete i mastao o velikom svetu, prepun planova i optimizma. Sve je to sada bila daleka proslost i B. T. mogao je jos jedino da posmatra kako tone, pretvarajuci da to nije on da to nije nejgov zivot vec da se radi, kao u fizici, o takozvanom, objektivnom posmatracu, koji bez emocija, hladno i precizno, belezi tok jednog fizickog procesa. Vremenom, dok su sa ostatak njegovog mladog zivota otpadali komadi smisla, dosao je do zaklucka da njegovo vidjenje sveta nije subjektivno i licno, vec da se radi o Istinni, dostupnoj i razumljivoj samo malobrojnima…
Rana jesen je bila ostrija i vlaznija nego inace i B.T bi sacekao noc, hladnu i kisnu, prazne ulice bez prolaznika. Tada bi samo lutao i obilazio dobro poznata mesta. Mnogo se sve promenilo od kada je bio dete, i svaki put kada bi naisao na nesto sto je ostalo isto, zamislio bi se, i zatim dodirnuo dobro znan kamen, ogradu mosta, staru fasadu ili nesto drugo, ocutao koji trenutak lamentirajuci nad proteklim vremenom, nad komercijalizacojom njegovog grada, nad laznim svetom ciju je koprenu jasno razaznavao i cije je je trikove prozreo, ne pozelevsi da zakoraci unutra. Setnja bi se obicno zavrsila u jednoj od onih novih, mnogobrojnih gradskih pekara. B. bi se dugo koncentrisao pre nego otvori vrata. Uvek se trudio da udje skoro necujno, ali vrata su uvek bila nepodmazana, kriva i lose odrzavana i skripnula bi bucno kada bi zakoracio u radnju. Tako da je od samog pocetka sve bivalo neprijatno i on bi na brzinu kupio takozvani kroasan sa cokoladom, jeftino, preslatko i nezdravo pecivo, ionako sopstvenog novca nije imao, a nije zeleo da finansijski mnogo optrecuje svoje, roditelje. U pekarama su tih godina radile mrsave, visoke devojke, izbegle sa “ratom opustosenih podrucja”. Sve su one iz vidjenja poznavale B., ali onako iscepan i neugledan, nije im bio zanimljiv niti je ulivao bilo kakvu perspektivu i sigurnost. A On je nekada dolazilo da zapocne razgovor sa njima. “Ali o cemu?”, pomislio bi i rec bi zastala u grudima, da bi taj neprijatani osecaj nastavio da traje jos neko vreme, nadogradivsi se na gomilu besmislenih situacija koje su cinilie njegov zivot.
I tako bi B. kupio svoj kroason i polako se vratio kuci. Tu bi ga docekali smrknuti pogeldi roditelja:
“Trazis li ti posao?”, pitao bi otac besno.
“Trazim, ali ne nalazim nista sto mi odgovara”, promucao bi B. i izgubio se u svoju sobu. Tamo bi legao na krevet i prepustio se potonucu u svet nirvane, u provaliju u kojoj nije bilo vazno da li covek ima hobi ili nema, da li je bogat i popularan ili klosari pred zgradom “Crvenog krsta”. Ne, tamo je sve bilo nevazno, zapravo tamo nije bilo nicega i upravo zato bilo je zanimljivo tonuti ispraznjnog uma i opustenog, bolje reci, mlitavog tela. I nije bilo jednostavno stici Tamo, odupreti se sumu sveta, pustiti da svi spoljasni zvuci zamru, oteti se instinktivnim trzajima ostataka zelje za zivotom, sakrivene u nekom nedostupnom kutku uma. A ta zelja za zuvotom, bila je tako dosadna a ipak je B. nije mrzeo jer mrznja zahteva energiju koju on nije imao. I bila je uporna i neoriginalna ta njegova zelja za zivotom, slala bi mu slike, neumesne predloge i ideje. Kao:
“Mogao bi danas opet u setnju” ili “Napolju je divan dan” ili “Zasto ne bi pozvao nekoga telefonom”
Na ovakve, neumesne sugestije svoje podsvesti B. se uglavnom nije obazirao. Uspravio bi se eventualno u krevetu, mozda bi i pogledao kroz prozor, ali snazna zudnja za nistavilom, za traganjem i Istinom kako ju je video povukla bi ga nazad na da legne. Ne, nije on po ceo dan samo lezao u krevetu, nekada bi recimo dugo stajao na terasi posmatrajuci nebo ili bi se poput bebe dugo i posveceno cudio sopstevnim prstima…
Citalac ovih redova ce se logicno zapitati zasto je B. uopste ziveo i da li je mozda pomislio i na samoubistvo, kao na kauzalnu posledicu svog zivotnog stava. I u pravu bi bio citalac , B. jeste pomislio i to vise puta, ali bi svaki put isto tako i odustao. Jer, sta je samoubistvo, do jos jedan besmislen akt koji zahteva pored ostalog i energiju i volju. Reklo bi se, samoubistvo je cin slabica, delo onoga koji ne moze da izdrzi svakodnevni besmisao, zivot u praznini, plivanje kroz blato… A time bi i roditelje mnogo razalostio. A zalostio ih je i ovako i onako - oboje su bili penzioneri i B. skoro nista nije doprinosio njihovom skromnom kucnom budzetu…
Dani su prolazili, nastojao je stoga da jede sto manje, novu odecu i obucu nije kupovao, cipele je naucio da popravlja sam, kao i da izvodi sitne popravke u stanu, samo sve to skupa nije bilo dovoljno i njemu je bivalo sve teze da podnosi taj pritisak, da ipak nesto zaradi, a da nikako ne odstupi od svojih shvatanja, i to je zivotarenje za njega bivalo sve bolnije i nepodnosljiviije, a situacija u kojoj se nalazio samo jos jedan izgovor da i dalje pravac delovanja trazi u praznini i dremezu koji je toliko voleo…
Jednoga dana, nevoljno, skoro gadeci se kao covek koji mora da dotakne izmet B. je odlucio da zaradi. Internet je tih godina dozivljavao pravi bum, pa je i on odlucio da se ukljuci u globalnu mrezu informacija, naravno na svoj nacin. Cuo je kako su ljudi preko noci postali bogati, ali on nije mastao o tome kako da se obogati. Neki od njih bili su vec slavni, ali ni slava ga nije zanimala. Tih dana beznadezno je sedeo pred kompjuterom, njegova web prezentacija bila je ocajno siva stranica, standardna boja HTML teksta. Nije znao sta da napise. sta da unovci, koja je to roba kojom bi mogao da opcini kupca, koje je to znanje kojim bi mogao da se podici. Sve iz njegove struke, a on je zavrsio elektrotehnicki fakultet, sve sto je tamo naucio bese kao isparilo, isvetrilo iz mozga, i kao da nikad i nije silio sebe da sedi u amfiteatrima da slusa profesore, postovane od strane ambiciozne i mlade publike prepune divljenja.Tako da je sedeo i dalje pred sivim ekranom, svestan samo zelje da se vrati u krevet, da se prepusti nistavilu i nestane, sve dok ga mama ne pozove na veceru, za koju se zaklinjao da ce je iz solidarnosti jednom preskociti, ali mu nikada nije polazilo za rukom.
Dani su prolazili, osmog dana dogodi se nesto nebicno. Zagledanog u prazno, B. odjednom privuce paznju nekakvo neobicno kretanje. Nije to bila paznja svesnog, zivog coveka, vec zivotinjsko opazanje bez imalo svesti. Neka muva, crna, debela zunzara, kretala se kraj bele zavese, pokusavajuci da izadje iz sobe. Njeno naizgled bezglavo letenje isprva je zacudilo B., a onda je ostavio kompjuter, ustao i pomerio zavesu. Muva zurno odlete napolje i zapahnu ga miris svezeg vazduha.
"Sloboda je pokret, sloboda je kretanje, sloboda je kretanje bez razuma i smisla, sloboda je radost jer zivis..."
B. se u zivotu nije bas mnogo kretao, a nije bio ni pesnik, jer ni poezija naravno nije imala smisla, pa su ga stihovi koji su mu se tako nenadano javili jako iznenadili i uplasili. Sta se to desavalo sa njim? Otrcao je brzo u kupatilo da se pogleda u ogledalo, tamo nije video nista neobicno, i dalje je licio na sebe, ona ista rascupana kosa, zapusteno lice. Ali u sebi, u sebi, osecao je nesto novo, snazno i neizmerno, nesto obicno a ipak veliko. Vratio se u sobu, seo za kompjuter, ruke su ovoga puta pisale same:"
"Radite u firmi, prepustili ste se. Teraju vas ambicije, sopstvene ili tudje! Ipak, cini vam se intimno da sve to nema nikakvog smisla. Hteli bi ste nesto da promenitie, ali se ne usudjujete. Javite mi se, i uz skromnu nadoknadu koju cete odrediti sami, pomoci cu vam da nastavite dalje ka licnom krahu"
"CRNA MANTRA - METOD LICNOG SAMOUNISTENJA"
Reci su ga uplasile. B. je netremice gledao u ekran, kao da je sve to napisao neko drugi, kao da se cudi odakle je to izaslo, kao da nije znao sta zivi u njemu, kakav misoni parazit, kakave ideje. Odmah je pokusao da se obeshrabri, da diskredituje sebe jer stvarnost je bila bolna, to nije bilo to, u svakom slucaju bilo je glupo, bombasticno, besmisleno. Uhvatio za glavu, ovako vise zaista nije imalo smisla, ovako ga sve to nije nikuda vodilo, do u bledo kopiranje onih koji su vredno radili, pokusavali, grcili se, trudili, se tezeci nekakvom poslovnom uspehu, imitiranje onih koje je najvise prezirao. Obrisao je datoteku i legao u krevet. I te veceri, dok su se senke spolja smirivale, a narandzastu svetlost sunca lagano smenjivala vestacka svetlost upaljenih lampi u stanovima spolja, on se po ko zna koji put, ponovo osetio nesposobnim.
Jutro naravno nije bilo nista bolje. Posle dorucka uputio se na reku. Svidjalo mu se da posmatra camce. Dan je bio suncan i sedeti tu, na klupi, to je barem bilo besplatno. Odozgo sa nasipa, kretanje bezbrojnih brodova i camaca izgedalo je nekako veselo, razdragano, bez smisla, onako kako je B. voleo. I opet mu se ucini da bi sve moglo biti dobro, samo kada bi se svet prepustio spontanost, kada bi odnosi medju ljudima postali vedri i razigrani, onako kako je bivalo u detinjstvu, neponovljivom detinjstvu… Nekoliko sati je tog dana proveo na reci posvetivsi se posmatranju i detaljnoj analizi sasvim banalnih stvari - istrosenih djonova, mrlja od pseceg izmeta na travi, trulom drvetu koga je nanela voda, nekim zardjalim limovima, strukturi betona… A kada se vratio kuci pokusao je da smugne u svoju sobu pored oca koji je citao novine u kuhinji, ali otac ga bese primetio i novine su se na trenutak spustile da bi ga otac registrovao i uputio mu jos jedan od onih optuzujucih pogleda.
"Mozda bi trebalo da odem da zivim negde na selo, gde me ne znaju, da se posvetim fizickom radu, da nadjem neku jedru i priprostu zenicu, da izrodimo decu i…" Uzasna slika rasplakanih beba pojavila se u njegovoj glavi, prica u kojoj je on primoran da odustane on odustaje od svega sto mu je bilo najdraze - od slatkog obozavanja besmisla, od mraka i zivota bez hobija. Njegov hipotetcki sin bi recimo mogao da zavoli fudbal i B. bi se onda prinudno vucarao po stadionima i bio primoran da slusa horske pojeve navijaca lisen koncentracije da se zagleda u sopstvenu dusu, u svoj licni mrak.
"Treba uciniti nesto, ali sta?"
Priblizio se ponovo kompjuteru. Zazmurio je i napisao:
"Ja sam mlad i zdrav, ne radim, zivim sa roditeljima, depresivan sam ali ne bih da obilazim psihijatre. Ako i vi zelite da umrtvite sopstvenu zelju za zivotom, pomoci su vam savetom uz minimalnu nadoknadu." | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 27/2/2011, 3:04 pm | |
| Nenaslovljena
Voda iz slavine slivala se u tankom mlazu, i curila niz prste gospodje J.T. cije su se ruke pokretale nervozno pod mlazom, struzuci one bolje soljice za kafu, one zaostale iz starog servisa. Tako, lica okrenutog zidu, ka bledim keramickim plocicama iznad sudopere, gospodja T. mogla je da se slobodno prepusti svojim sumornim mislima. A, da ju je tada iko mogao pogledati u lice, u ocima bi procitao izraz najdubljeg ocaja - gospodja T. strasno je brinula za sudbinu svoga sina. Skola mu je, eto, isla od ruke, ali od kada je diplomirao na prestiznom fakultetu, nije nasao posao, kao njiegove kolege. Prijatelja skoro da nije imao, pogubivsi ih sve tokom skolovanja, devojku takodje nije imao, i svi ovi elementi zajedno cinili su da se gospodja stalno oseca zabrinutom u vezi svog sina, da sumnja na najgore, da je on mozda poremetio umom zbog ucenja, zbog fakulteta, ili da je cak mozda i homoseksualac….
B.T. nije narvno bio homoseksualac, a i heteroseksualac bio je opet samo teorijski. On je bio uglavnom depresivan: “Nemam cak ni hobi”, govorio bi u ocaju, samom sebi, drzeci glavu rukama, naslanjajuci se laktovima na stari pisaci sto, dok se inhalirao vrucim cajem koji bi mu donosila mama. Zureci u prazno, u zidove sobe, tako je provodio sate, izaci napolje zaista nije imalo smisla. Zaradjivati novac jos manje. B. nikako nije zeleo da se ukljuci u dinamiku one uzasne masine u kojoj su bili svi koje je poznavao, da se osmehuje sefovima, da ih pita kako je bilo kada se vrate sa godisnjeg odmora, da se vrti oko svoje ose na ergonomicnim kancelarijskim stolicama, da se udvara sekretaricama, da kupi auto na kredit, i jos mnogo toga sto bi toliko ushitilo mlade duhove njegovih bivsih kolega, prijatelja i poznanika. Najradije bi lezao u krevetu, pustajuci da ga preplavi slatki ukus depresije, sklapao bi oci, cekajuci da se telo smiri, dok ga jedino jos cinjenica da dise ne bi ucinila razlicitim od namestaja u sobi. Slusao je skoncentrisano otkucaje sopstvenog srca pomesane se cikom dece iz nedalekog skolskog dvorista, secao se vremena dok je jos bio dete i mastao o velikom svetu, prepun planova i optimizma. Sve je to sada bila daleka proslost i B. T. mogao je jos jedino da posmatra kako tone, pretvarajuci da to nije on da to nije nejgov zivot vec da se radi, kao u fizici, o takozvanom, objektivnom posmatracu, koji bez emocija, hladno i precizno, belezi tok jednog fizickog procesa. Vremenom, dok su sa ostatak njegovog mladog zivota otpadali komadi smisla, dosao je do zaklucka da njegovo vidjenje sveta nije subjektivno i licno, vec da se radi o Istinni, dostupnoj i razumljivoj samo malobrojnima…
Rana jesen je bila ostrija i vlaznija nego inace i B.T bi sacekao noc, hladnu i kisnu, prazne ulice bez prolaznika. Tada bi samo lutao i obilazio dobro poznata mesta. Mnogo se sve promenilo od kada je bio dete, i svaki put kada bi naisao na nesto sto je ostalo isto, zamislio bi se, i zatim dodirnuo dobro znan kamen, ogradu mosta, staru fasadu ili nesto drugo, ocutao koji trenutak lamentirajuci nad proteklim vremenom, nad komercijalizacojom njegovog grada, nad laznim svetom ciju je koprenu jasno razaznavao i cije je je trikove prozreo, ne pozelevsi da zakoraci unutra. Setnja bi se obicno zavrsila u jednoj od onih novih, mnogobrojnih gradskih pekara. B. bi se dugo koncentrisao pre nego otvori vrata. Uvek se trudio da udje skoro necujno, ali vrata su uvek bila nepodmazana, kriva i lose odrzavana i skripnula bi bucno kada bi zakoracio u radnju. Tako da je od samog pocetka sve bivalo neprijatno i on bi na brzinu kupio takozvani kroasan sa cokoladom, jeftino, preslatko i nezdravo pecivo, ionako sopstvenog novca nije imao, a nije zeleo da finansijski mnogo optrecuje svoje, roditelje. U pekarama su tih godina radile mrsave, visoke devojke, izbegle sa “ratom opustosenih podrucja”. Sve su one iz vidjenja poznavale B., ali onako iscepan i neugledan, nije im bio zanimljiv niti je ulivao bilo kakvu perspektivu i sigurnost. A On je nekada dolazilo da zapocne razgovor sa njima. “Ali o cemu?”, pomislio bi i rec bi zastala u grudima, da bi taj neprijatani osecaj nastavio da traje jos neko vreme, nadogradivsi se na gomilu besmislenih situacija koje su cinilie njegov zivot.
I tako bi B. kupio svoj kroason i polako se vratio kuci. Tu bi ga docekali smrknuti pogeldi roditelja:
“Trazis li ti posao?”, pitao bi otac besno.
“Trazim, ali ne nalazim nista sto mi odgovara”, promucao bi B. i izgubio se u svoju sobu. Tamo bi legao na krevet i prepustio se potonucu u svet nirvane, u provaliju u kojoj nije bilo vazno da li covek ima hobi ili nema, da li je bogat i popularan ili klosari pred zgradom “Crvenog krsta”. Ne, tamo je sve bilo nevazno, zapravo tamo nije bilo nicega i upravo zato bilo je zanimljivo tonuti ispraznjnog uma i opustenog, bolje reci, mlitavog tela. I nije bilo jednostavno stici Tamo, odupreti se sumu sveta, pustiti da svi spoljasni zvuci zamru, oteti se instinktivnim trzajima ostataka zelje za zivotom, sakrivene u nekom nedostupnom kutku uma. A ta zelja za zuvotom, bila je tako dosadna a ipak je B. nije mrzeo jer mrznja zahteva energiju koju on nije imao. I bila je uporna i neoriginalna ta njegova zelja za zivotom, slala bi mu slike, neumesne predloge i ideje. Kao:
“Mogao bi danas opet u setnju” ili “Napolju je divan dan” ili “Zasto ne bi pozvao nekoga telefonom”
Na ovakve, neumesne sugestije svoje podsvesti B. se uglavnom nije obazirao. Uspravio bi se eventualno u krevetu, mozda bi i pogledao kroz prozor, ali snazna zudnja za nistavilom, za traganjem i Istinom kako ju je video povukla bi ga nazad na da legne. Ne, nije on po ceo dan samo lezao u krevetu, nekada bi recimo dugo stajao na terasi posmatrajuci nebo ili bi se poput bebe dugo i posveceno cudio sopstevnim prstima…
Citalac ovih redova ce se logicno zapitati zasto je B. uopste ziveo i da li je mozda pomislio i na samoubistvo, kao na kauzalnu posledicu svog zivotnog stava. I u pravu bi bio citalac , B. jeste pomislio i to vise puta, ali bi svaki put isto tako i odustao. Jer, sta je samoubistvo, do jos jedan besmislen akt koji zahteva pored ostalog i energiju i volju. Reklo bi se, samoubistvo je cin slabica, delo onoga koji ne moze da izdrzi svakodnevni besmisao, zivot u praznini, plivanje kroz blato… A time bi i roditelje mnogo razalostio. A zalostio ih je i ovako i onako - oboje su bili penzioneri i B. skoro nista nije doprinosio njihovom skromnom kucnom budzetu…
Dani su prolazili, nastojao je stoga da jede sto manje, novu odecu i obucu nije kupovao, cipele je naucio da popravlja sam, kao i da izvodi sitne popravke u stanu, samo sve to skupa nije bilo dovoljno i njemu je bivalo sve teze da podnosi taj pritisak, da ipak nesto zaradi, a da nikako ne odstupi od svojih shvatanja, i to je zivotarenje za njega bivalo sve bolnije i nepodnosljiviije, a situacija u kojoj se nalazio samo jos jedan izgovor da i dalje pravac delovanja trazi u praznini i dremezu koji je toliko voleo…
Jednoga dana, nevoljno, skoro gadeci se kao covek koji mora da dotakne izmet B. je odlucio da zaradi. Internet je tih godina dozivljavao pravi bum, pa je i on odlucio da se ukljuci u globalnu mrezu informacija, naravno na svoj nacin. Cuo je kako su ljudi preko noci postali bogati, ali on nije mastao o tome kako da se obogati. Neki od njih bili su vec slavni, ali ni slava ga nije zanimala. Tih dana beznadezno je sedeo pred kompjuterom, njegova web prezentacija bila je ocajno siva stranica, standardna boja HTML teksta. Nije znao sta da napise. sta da unovci, koja je to roba kojom bi mogao da opcini kupca, koje je to znanje kojim bi mogao da se podici. Sve iz njegove struke, a on je zavrsio elektrotehnicki fakultet, sve sto je tamo naucio bese kao isparilo, isvetrilo iz mozga, i kao da nikad i nije silio sebe da sedi u amfiteatrima da slusa profesore, postovane od strane ambiciozne i mlade publike prepune divljenja.Tako da je sedeo i dalje pred sivim ekranom, svestan samo zelje da se vrati u krevet, da se prepusti nistavilu i nestane, sve dok ga mama ne pozove na veceru, za koju se zaklinjao da ce je iz solidarnosti jednom preskociti, ali mu nikada nije polazilo za rukom.
Dani su prolazili, osmog dana dogodi se nesto nebicno. Zagledanog u prazno, B. odjednom privuce paznju nekakvo neobicno kretanje. Nije to bila paznja svesnog, zivog coveka, vec zivotinjsko opazanje bez imalo svesti. Neka muva, crna, debela zunzara, kretala se kraj bele zavese, pokusavajuci da izadje iz sobe. Njeno naizgled bezglavo letenje isprva je zacudilo B., a onda je ostavio kompjuter, ustao i pomerio zavesu. Muva zurno odlete napolje i zapahnu ga miris svezeg vazduha.
"Sloboda je pokret, sloboda je kretanje, sloboda je kretanje bez razuma i smisla, sloboda je radost jer zivis..."
B. se u zivotu nije bas mnogo kretao, a nije bio ni pesnik, jer ni poezija naravno nije imala smisla, pa su ga stihovi koji su mu se tako nenadano javili jako iznenadili i uplasili. Sta se to desavalo sa njim? Otrcao je brzo u kupatilo da se pogleda u ogledalo, tamo nije video nista neobicno, i dalje je licio na sebe, ona ista rascupana kosa, zapusteno lice. Ali u sebi, u sebi, osecao je nesto novo, snazno i neizmerno, nesto obicno a ipak veliko. Vratio se u sobu, seo za kompjuter, ruke su ovoga puta pisale same:"
"Radite u firmi, prepustili ste se. Teraju vas ambicije, sopstvene ili tudje! Ipak, cini vam se intimno da sve to nema nikakvog smisla. Hteli bi ste nesto da promenitie, ali se ne usudjujete. Javite mi se, i uz skromnu nadoknadu koju cete odrediti sami, pomoci cu vam da nastavite dalje ka licnom krahu"
"CRNA MANTRA - METOD LICNOG SAMOUNISTENJA"
Reci su ga uplasile. B. je netremice gledao u ekran, kao da je sve to napisao neko drugi, kao da se cudi odakle je to izaslo, kao da nije znao sta zivi u njemu, kakav misoni parazit, kakave ideje. Odmah je pokusao da se obeshrabri, da diskredituje sebe jer stvarnost je bila bolna, to nije bilo to, u svakom slucaju bilo je glupo, bombasticno, besmisleno. Uhvatio za glavu, ovako vise zaista nije imalo smisla, ovako ga sve to nije nikuda vodilo, do u bledo kopiranje onih koji su vredno radili, pokusavali, grcili se, trudili, se tezeci nekakvom poslovnom uspehu, imitiranje onih koje je najvise prezirao. Obrisao je datoteku i legao u krevet. I te veceri, dok su se senke spolja smirivale, a narandzastu svetlost sunca lagano smenjivala vestacka svetlost upaljenih lampi u stanovima spolja, on se po ko zna koji put, ponovo osetio nesposobnim.
Jutro naravno nije bilo nista bolje. Posle dorucka uputio se na reku. Svidjalo mu se da posmatra camce. Dan je bio suncan i sedeti tu, na klupi, to je barem bilo besplatno. Odozgo sa nasipa, kretanje bezbrojnih brodova i camaca izgedalo je nekako veselo, razdragano, bez smisla, onako kako je B. voleo. I opet mu se ucini da bi sve moglo biti dobro, samo kada bi se svet prepustio spontanost, kada bi odnosi medju ljudima postali vedri i razigrani, onako kako je bivalo u detinjstvu, neponovljivom detinjstvu… Nekoliko sati je tog dana proveo na reci posvetivsi se posmatranju i detaljnoj analizi sasvim banalnih stvari - istrosenih djonova, mrlja od pseceg izmeta na travi, trulom drvetu koga je nanela voda, nekim zardjalim limovima, strukturi betona… A kada se vratio kuci pokusao je da smugne u svoju sobu pored oca koji je citao novine u kuhinji, ali otac ga bese primetio i novine su se na trenutak spustile da bi ga otac registrovao i uputio mu jos jedan od onih optuzujucih pogleda.
"Mozda bi trebalo da odem da zivim negde na selo, gde me ne znaju, da se posvetim fizickom radu, da nadjem neku jedru i priprostu zenicu, da izrodimo decu i…" Uzasna slika rasplakanih beba pojavila se u njegovoj glavi, prica u kojoj je on primoran da odustane on odustaje od svega sto mu je bilo najdraze - od slatkog obozavanja besmisla, od mraka i zivota bez hobija. Njegov hipotetcki sin bi recimo mogao da zavoli fudbal i B. bi se onda prinudno vucarao po stadionima i bio primoran da slusa horske pojeve navijaca lisen koncentracije da se zagleda u sopstvenu dusu, u svoj licni mrak.
"Treba uciniti nesto, ali sta?"
Priblizio se ponovo kompjuteru. Zazmurio je i napisao:
"Ja sam mlad i zdrav, ne radim, zivim sa roditeljima, depresivan sam ali ne bih da obilazim psihijatre. Ako i vi zelite da umrtvite sopstvenu zelju za zivotom, pomoci su vam savetom uz minimalnu nadoknadu." | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/3/2011, 6:57 pm | |
| Blago cara Radovana - O sreci
Jovan Ducic
Svaka filozofija je tuzna. Ako govorite duze o sreci, vi cete se naposletku osecati pomalo nesrecnim... Uzasi zivota postanu jednim delom nase sudbine samo ako se u njih narocito udubljujemo.
Nije tacno receno da je svaki covek kovac svoje srece; tacno je, naprotiv, da je covek uvek sam kovac svoje nesrece... Ako su srece slucajne, nesrece nisu slucajne. Za svaku nasu nesrecu kriva je ili nasa lakoumnost, ili nasa gordeljivost, ili nasa glupost, ili nas porok... Zato covek kroz ceo zivot cini sebi samom vise zla nego dobra. Sto uspemo svojom pamecu, pokvarimo nasom cudi; ali sto uspemo nasom dobrotom, upropastimo nasim porocima; i, najzad, sto postignemo svojom mudroscu, izgubimo nasim temperamentom.
Covek zna samo za dubinu i gorcinu nesrece koju je sam doziveo, kao i za tezinu bolesti koju je sam preboleo, ali niko ne zna nesrece ni bolesti koje drugi podnose.
Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni. Nesreca kvari srca i rusi karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole druge ljude... Sirotinja je najveca nesreca zato sto otruje coveka takvim mrznjama, a jedna velika napast covekova, to je sto u nesreci dobije rdjavo misljenje o ljudima i pogubi prijatelje.
Izvor nesrece covekove lezi u njegovom egoizmu: u tome sto hoce da uvek drugi radi za njega. Beganje od rada i napore, to je najveci motiv borbe u ljudskom drustvu. Ne muciti se sam, a zaraditi bogatstvo, i postici veliko bogatstvo, da bi time postigao najvecu sigurnost; i to pre svega sigurnost da ni docnije nece morati praviti napor, posto je napor najveca gorcina ljudske sudbine!
Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze. Svaka mrznja je strah ili zavist. Mrznja je najcesce strah, jer covek ne mrzi nego samo onoga koga se boji. Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire. U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, a u prezrenju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onoga koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Najbedniji je covek koji zivi u mrznjama na druge ljude; taj se prvi isece nozevima koje je sam izostrio... Nase mrznje skode nama vise nego nasem protivniku. Govorite rdjavo o nekom coveku pola sata, i vi ste posle toga nesrecni i otrovani; a govorite pola sata o njemu dobro, i kad to ne zasluzuje, i vi postanete mirni i blazeni, cak i ponosni na lepotu svojih osecanja, ili bar na lepotu svojih reci... Ako vam je neko ucinio zlo, sacuvajte se da ga ne omrznete, jer ce vas ta mrznja stati jos jednog novog gubitka i novog nespokojstva i od neprijatelja trenutnog i slucajnog mozete napraviti zlotvora stalnog i ubedjenog. Ukrstite maceve i pobijte se, ali ne iz mrznje prema neprijatelju, nego iz postovanja prema sebi.
Nesreca je sto niko ne meri srecu prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrecnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tudja merila i za svoj sopstveni zivot. Prava sreca covekova bice ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tudjih primera, dajuci svom zivotu pecat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.
Najveci broj ljudi ne znaju sta hoce, a veliki broj ljudi ne znaju ni koliko mogu. Najredji je slucaj coveka koji zna sta hoce i koliko moze.
U velikoj nesreci treba sve nesrece ponoviti u pameti, kako bi se ocelicili za dane kad jednom crni konji izmaknu isred belih. Treba ovde reci: ako sam mudar, nisam mlad i lep; ako sam bogat, nisam zdrav; a ako sam i mudar i zdrav, nisam bogat.
Nesumljivo, ljudstvu najvise nesrece prave glupaci. Najveca je beda sto glupak ne zna da je glup, kao sto ni rdjav ne zna koliko je rdjav; a svet bi mozda bio spasen kada bi glupaci znali kakva su nesreca za covecanstvo.
Vise coveku zagorcavaju zivot nesrece kojih se boji da ne dodju, nego one koje su vec dosle i od kojih vec pati. Od svih nesreca covek se najvise plasi sirotinje, koje je, medjutim, najmanje covekovo zlo. Mi celog zivota nesto cekamo, a nadati se, to je pomalo ocajavati.
Nikad covek ne moze da kaze onoliko mudrosti koliko moze da precuti ludosti, cak i gluposti. Jedino cutanje moze da prikrije kod coveka strasti koje su najnasrtljivije i najstetnije: sujetu, lakomislenost, mrzovolju, osvetljivost, mizantropiju. Jedino cutanje moze da sacuva coveka od posledica koje mogu da mu nanesu trenutna i nesmotrena raspolozenja, i nagle i nepromisljene impulsije.
Bogatstvo je, neosporno, polovina ljudske srece na zemlji. Najveci stepen srece to je nezavisnost, a bogatstvo je ipak coveku put da dodje do svoje slobode. Covek bogat, to je covek nezavisan bar od ljudi... Cak i zdravlje i pamet kupuju se ili odrzavaju novcem.
Sve bede medju ljudima to su nesrece koje ucini covek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreca i nesreca, nego ima samo smrt ili zivot. Covek je najveca stetocina na zemlji.
Od svega sto je covek posejao, nista nije radjalo brze nego mrznja.
Velika nesreca covekova jeste sto zivot pocinje mladoscu, a svrsava staroscu: jer bi zivot bio neizmerno savrseniji da, naprotiv, pocinje staroscu, a svrsava mladoscu... Ne znamo da smo mladi kad smo mladi. Mi saznamo sta je mladost tek onda kad nas je napustila | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 3/3/2011, 7:58 pm | |
| MIODRAG BULATOVIĆ INSEKTI
IGRA SUDBlNE PUTEM
Pre svega morali su se za trenutak zaustaviti kako bi propustili onu bakicu, onu Ljubicu. To shvati prvo Aćim, zatim Petar, pa tek tada Nikifor. Sima je tada bio negde nasred povorke. Milan, onaj bledoliki slikar s bradicom, što je nosio pod pazuhom blok sa slikama, nije morao da se sklanja, jer je išao pored gomile: bio je malo udaljen, i to naročito kako bi pod okom imao sve, kao da je na nekoj visini.
Aćim prvi stade. U tom momentu Ananije nešto smrsi Nikiforu i izgubi se. Milan malo podiže glavu i strogo odmeri pometnju i stisku. Nikifor se ukipi tek kad Aćim pođe. Milan stade da žmirka okom, da tako obuhvati skupinu.
Ananije je gledao golubove koji su se nadletali ispod oblaka i trudio se da odmah sastavi pesmu o njima.
Da se nisu zaustavili, naročito Aćim i Nikifor, pregazili bi Ljubicu. Ona je išla. A bila je mala i seda, gotovo kao utvara. Aćimov potiljak nalazio se tik uz mrtvačeve tabane. Još u stvari ne behu ljudski ni pošli, kadli se starica krenu i šmugne ispod leša. Jedino je od nje bila dronjavija neka sredovečna žena koju niko, pa čak ni Ananije, nije poznavao. Nepoznata žena bila je posle Sime najduža, da su se ljudi čudili.
Ljubica ispod leša izađe veselija. Uzalud je za trenutak stajala pod sandukom: nije ga mogla dohvatiti, mada je pružala ruke. Pod mrtvacem bila je čudno zgrčena i iskrivljena, tako da je sličila na insekta. Aćim je iskosa pogleda i nastavi hod.
Golubovi su ih pratili ćutke. Aćima je boleo potiljak. Ljubica se sakri iza nečijih leđa, izgleda da su bila ženska, jer su se širila od vrata prema petama. Ljudi su je gledali i čudili joj se. Začudi se čak i stari Raša koji se nikad ničemu nije čudio. Stari Raša se zgleda sa Simom. Stari Raša reče:
— Zavukao joj se neki đavo pod kožu.
— Žali ga — reče Sima.
— Da ga žali, plakala bi — reče stari Raša.
Stari Raša i Sima išli su barabar. Sima je bio viši od svih za glavu, pa čak i za dve. Njeno lice bilo je sitno, zbrčkano i izgrebano. Stari Raša je gledao iznad mrtvaca. Kroz šeširić probijali su joj se beli pramenovi. Sima se saginjao starom Raši, šapućući mu. Ona je nosila u rukama Fotijevu knjižicu i sliku. Stari Raša zapita Simu što se stalno krije i protrčava ispod leša. Sima reče da je ožalošćena. Stari Raša na glas odgovori da je šašavija čak i od Ananija. Sima reče:
— Bio bi to divan par.
— Ne bi, dosadio bi joj pesmama.
Povorka opet pođe. Kovčeg je bio obojen. Sunca nigde nije bilo, tako da se moglo pomisliti da nije ni postojalo. Kovčeg je bio kratak, kao da nije pravljen za mrtvaca, već za Aćima ili Ljubicu.
Ona se obrete ispred Sime. Oblaci su bili gusti i puni i ništa ih, pa ni sam vetar, nije moglo krenuti. Njene oči bile su okrugle i male. Preko njih se prevlačila plavičasta skrama starosti. Ispred nje išla su deca, dečak i tri devojčice, i nosili vence. Venci su bili zeleni, mada je još vladala jesen. Videlo se da su daske od čamovine. Sa drveća je padalo lišće: list se prvo otkidao, zatim je leteo kosimice i porebarke kao hartija, i najzad se lagano spuštao na zemlju. Deca su bila mršava i bleda.
Kad su prošle nedelje sahranjivali starog generala u penziji, sveta je bilo više: lepo obučenih i uniformisanih ljudi, žena i baba, staraca i dečaka. Jednom rečju: pola grada; povorka nije išla brzo kao danas, no se zaustavljala na uglovima, na raskrsnicama pogotovu. Pop Cvetko je išao ispred generalovog sanduka i pevao i mahao kandilom oko sebe kao da tera leptirove.
Ljubica je išla lagano i gledala u kovčeg. Gledali su je kako nosi Fotijevu knjižicu i sliku. U očima joj je bleštalo nešto nalik na suze. Kovčeg generala Šijakovića bio je politiran i okićen svilom, resama i cvećem. Sanduk koji su nosili Aćim i Nikifor sa još dvojicom bio je sklepan od starih dasaka: to se jasno videlo, jer čamovina nije svuda podjednako primila boju.
— Misliš da bi joj dosadio pesmama?
— Mislim. Več je dosadio celom svetu.
— Da, da, čudan čovek taj naš nesrećni Ananije.
— Kažu kako svuda priča da je najveći srpski pesnik.
— Da, da, vrlo je čudan, nesrećnik.
Ljubica je bila bleda. Išla je za Nikiforom i govorila mu kako je smrt strašna. Ananije joj se pridruži. Ona pusti iz sebe neki čudan zvuk, sličan cviljenju, i šmugnu ispod leša. Milan to spazi i pogladi bradicu. Požele da naslika staricu pod lešom. On joj reče da smrt nije strašna. Ljubica zadrhta. Ananije reče da se smrti ne treba bojati jer ona ne boli. Ljubica ga pogleda odozdo. Ananije reče značajno:
— Ničega se ne boj. Samo se ti mene drži.
Stari Raša vide kako Ljubica viri ispod Ananijevog skuta.
— Kažem ti, bio bi to divan par — reče Sima.
— Bi, da nije ćopav i šašav, nesrećnik.
Povorka zaobiđe spomenik. Ljubica otrča s Ananijem na začelje i tamo izjavi da zna ko je krivac za Fotijevu smrt. Ona reče da je najviše kriv Aćim, a zatim Nikifor i Sima. Ananije reče: — Da čuo sam da nisu hteli da mu daju penziju.
Aćim šapnu Nikiforu da se umorio. Nikifor pogleda Simu.
Sima pogleda preda se. Ljubica izjavi da je Fotije bio najveći srpski pesnik. Ljubica i Sima okrenuše se i videše: ulicom je bežao Ananije; vukao je za sobom osušenu nogu, pomažući se štakom. Osvrtao se često ne bi li video motre li na njega; pre no što zamače za ugao, pade. Ljubica ga zovnu. Ananije se dizao. Ljubica ga opet zovnu. Sima reče:
— Pusti ga neka beži. Doći će i na njega red.
— Da ga nije ko uvredio?
Oblak se dizao i spuštao iznad sanduka kao kišobran.
Do groblja su mogli i Albanskom, ali Aćim udari Grobljanskom ulicom. Ljudi su ih gledali. Neki su virili iz svojih radnjica, a neki su stajali na ulicama. Iza ugla povorku dočeka vetar i skide Aćimu šešir s lobanje.
Ljubica je razgovarala sa Simom o Ananijevom bekstvu. Sima je tvrdio da je Ananije pobegao zato što ga je neko uvredio, a Ljubica da je zaboravio nešto da ukrade. Aćimovo lice se iskrivi. A bilo je okruglo i crveno. Ljubica zapita Simu da li se slaže da je Fotije najveći srpski pesnik. Sima reče da je Ananije poznati kleptoman, ali da ne veruje da mu je baš danas na um palo baš to.
Aćimov šašir jurio je ulicom. Za njime se dizala prašina s opalim lišćem. Šešir se okretao kao kotur. Sima je gledao kako postaje manji.
Oblak je nadolazio kao voda. Aćimova glava bila je gola. Ljubica reče Simi da danas nema više prijatelja kao nekad. Šešir se primicao uglu. Ljudi su se iščuđavali što za njim niko ne trči niti daje bilo kakav znak.
Aćimova glava bila je dugoljasta i glatka kao školjka. Vetar dokopa šešir i zavitla ga preko ograde u groblje. S jasenova je opadalo lišće. Ljubica ugleda humku iskopane zemlje i reče:
— Nema smisla što ga sahranjujemo kao nehrišćanina.
Povorka umile u groblje. Aćim i Nikifor naglo spustiše teret na iskopanu zemlju, te se Fotije prevrnu u sanduku.
nije dotakla ništa što bi moglo da boli njene ruke su bele kao led njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 5/3/2011, 9:16 pm | |
| DEŽAVI
Sve ovo se zaista dogodilo. Mislim, nije važno, zapravo priča sama po sebi nije važna, ali je potrebno da je ispričam kako biste mogli da zamislite kakav je bio osmeh koji sam video na kraju događaja. A bio je to osmeh od koga se ledi krv u žilama. Sticajem okolnosti u koje neću ulaziti, našao sam se na otvorenoj izložbi pored jedne veoma neobične skulpture. Sa mnom su bili još jedan muškarac i jedna žena, ali to nije važno za priču. Važno je da mi je prišao jedan crni Arapin i, čim sam ga čuo, okrenuo sam se i pozdravio ga onako kako se Arapi iz njegovog plemena pozdravljaju - sastavljenih dlanova, jako rastavljenih laktova i uz jedva primetno savijanje nogu u kolenima. Pozdravili su ga i taj muškarac i žena koji su bili sa mnom, ali žena nešto drugačije, jer u njegovom plemenu žene pozdravljaju muškarce sklopljenih očiju i uz naklon glave, umesto da saviju kolena. On se obratio meni, pošto je video da sam najstariji u grupi. Rekao je da je veoma ljubazno od nas što smo naučili njegov pozdrav, ali ja ga nisam slušao. Umesto toga, gledao sam preko njegovog ramena. A evo šta sam video. Na parkingu s one strane ulice bio je veliki beli Mercedes. Staromodan - ma kakvi staromodan, pravi pravcati old tajmer - ali veoma lep. Trotoarom između ulice i parkinga išao je kelner sa belom salvetom u ruci. Kad ste to najmenje mogli da očekujete, on je veštim pokretom gurnuo automobil prema zemljanoj površini između parkinga i zgrade. Auto je odmah počeo da tone, jer to zapravo nije bila zemlja nego živi pesak. Kelner se brzim korakom udaljio, a Mercedesu koji je već dopola potonuo pritrčao je stariji čovek. Čučnuo je na zemlju kraj trotoara i, oprezno se držeći za šiblje levom rukom, pokušao da spase automobil držeći ga za bravu. To, naravno, nije vredelo, jer je auto nastavio da tone. Prišla mu je žena (procenjujem da je bila vršnjakinja i tom čoveku i Mercedesu) koja je pokušala da mu pomogne, ali nekako nespretno, pa je pala u živi pesak između automobila i čoveka. On sad više nikako nije mogao da spase stari Mercedes, ali je još uvek mogao da spase ženu. Međutim, umesto da to uradi, čovek je zavukao ruku u živi pesak i uradio nešto zbog čega je ona počela još brže da tone. Moj je utisak da je on sve isplanirao, i da je zapravo lisicama zakačio njenu ruku za bravu na vratima automobila. Lepo sam čuo kako su lisice tupo škljocnule u živom pesku. Uradio je to veoma brzo, i ženu je, zajedno sa automobilom, već sledećeg trenutka progutala žitka masa. Sad je on pokušao da ustane, ali je i sam bio ulovljen u grotlo koje ga je vuklo. Za nekoliko sekundi i on je potonuo. Površina peska se umirila, ali samo na trenutak. Ubrzo sam, gledajući preko Arapinovog ramena, video da se iz živog peska pojavljuje jedna ruka i hvata za šiblje. Spasonosnim i veoma veštim pokretom izlašla je žena i sa obe noge čvrsto stala na trotoar. Dok sam je gledao tako umazanu vlažnim peskom kako stoji ukočena, sa rastavljenim nogama i povijenim leđima, pojavio mi se snažan utisak da sam je negde već video. Podigla je samo kažiprst kao da pokazuje nešto u daljini, ali je zapravo pokazivala privezak za ključeve sa Mercedesovim znakom, zakačen alkicom za njen kažiprst. Ja sam se okrenuo prema skulpturi i sve mi je postalo jasno. To je bila ona, njena dvojnica, u istom položaju i sa istim priveskom koji je visio o prstu! Lice skulpture je počelo da se izobličava i da se razvlači u jeziv osmeh, od koga mi se bukvalno sledila krv u žilama. svaki put kad ovo procitam, naherim se skroz.. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 9/3/2011, 3:47 pm | |
| Poludeli pitagorejci
Nula plus Mrak. Apsolutni mrak u sobi koja je okrecena u ljubicasto. Ljubicasta soba cija cetiri zida odisu razlicitim slatkisima umetnosti i istorije. Soba koja govori razlicite stvari razlicitim ljudima a ipak soba koja ne zna da cuti. Izmuceno telo od prethodnog vristanja koje je iscrpelo poslednji atom necega sto se zove postojanje, lezi u senci noci. Telo koje nije svesno svog bivtstva. Dusa koja se sve vreme setka po kavezu jer nije nimalo tesko reci da bi ta soba cak u jednom trenutku otvorila ruke i pustila kandze od ludosti koja tu mirise. Mrak. Vristanje koje bi trebalo da ocisti.
Jedan plus Apokalipsa. Juce? Danas? Sutra? Zivot koji se tu odigrava pocinje da otvara oci. Otvorenih ociju bezazlena potraznja za bilo cim sto bi se moglo otrgnuti u realnost. Psihicko stanje je opste kriticno. Kada bi nemi posmatrac sa strane uspeo uopste da dodje u dodir sa ovim bicem ne bi mogao da pronadje nesto sto tu moze biti definisano. Pokretac globalne svetske scene je u karantinu vec nekoliko sekundi koje izgledaju kao godine. Njegov pogled govori da podsvest vristi gromoglasnom drekom na svest koja je utonula u imaginarni cirkus. Svest je nesvesna svog postojanja a podsvest nedovoljno jaka da ukroti zver nesvesnog kruga. Haos.
Dva plus Vreme. Vreme koje je odigralo svoju ulogu. Pozornica je postavljena. Publika koja ceka da predstava pocne. Par sekundi pre dizanja zavese telo je bilo svesno. Sedelo je za masinom za kucanje i smisljalo scenario Tragikomedije. Tragikomedija je imala svoj jedan jedini cin. Cin se sastojao od odluke. Trebalo je odluciti koja od ta ceetiri zida izabrati. Opcije su bile sledece:
Zid 1 - Realnost. Zid na cijoj strani se nalaze dva prozora i koji je obojen u dim cigareta. Preko prozora je plava zavesa kroz koju se nazire drvo oraha. Nema slika. Nema natpisa. Nema nicega.
Zid 2 - Kisa. Zid koji pociva na britanskoj fanaticnoj ustogljenosti 17.veka. Govor Slika kaze da je jako lako biti jednostavan i cist. Unutar slika se ogleda fascinantna mogucnost imaginarno - idealnog sveta koji poseduje aktivni sarm i pasivne akcije.
Zid 3 - Vekovi. Zid koji kaska u svakoj epohi ljudskog postojanja. Opcije za obitavanje su mnogobrojne. On dodiruje stari i novi svet - iluzije, snove, smrt, obicne ljude, neobicna mesta, strah i moc, smeh i plac, ljubav i mrznju, ubistva. Filozofije, gramatike, muziku, prasinu koju su gazili Indijanci, gradove koje su ubijali Maje. Berlinski zid, Indijska prokletstva, prasume dinosaurusa, brodove, mostove, puteve i ulice. Klavir, ruze, polja kukuruza i trave, bolesne fantazije, mazohisticke poduhvate, poludele umove, ciste duse. Prljave snove, ledene bregove, ogromne talase, nesrecne porodice, budalaste izmisljotine... Mogucnost biranja je neiscrpna.
Zid 4 - Zid. Zid koji kaze da postoje vrata kroz koja se izlazi. Eto.
Tri plus Normalan dan. Standardne stvari koje osoba obavlja svakodnevno. Standardne stvari? Trojka kaze da su bile dovoljne tri sekunde za trenutak kad vreme stane.
Dvojka kaze da je druga sekunda mukotrpno pokusavala da odabere jednu od opcija za dnevno bitisanje od ponudjena cetiri zida.
Jedinica kaze da je usla kroz ta vrata svetlosnim spidom i da nije stigla ni da pomisli na svest.
Nula kaze da se kroz ista vrata ulazi i izlazi. Jos kaze da ako je pocetni trenutak ulaska bio nezadovoljavajuci, sledeci ponovljeni ce biti apsolutno kontradiktoran prvom. Nula kaze da je pruzena nova sansa za svesnost koja ce biti pravilno iskoriscena.
Sve ostalo je bilo flashback. Lakse se disalo. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 11/3/2011, 10:01 pm | |
| booomm
Buumm… OK… bumm! Bum! Bum, bum! OK, sta sad? Kako sad? Pa kako ovo sad i zasto sad ovo? Eksplozija? Ne. Kategoricno ne. Apsolutno nemoguce. NE! Zasto? Zato sto nikako nije normalno da se takve stvari desavaju! Ne... Bum! BUMM... Opet? Nemoguce! Zaista! Ruke su tu! Vidim svoje ruke ili to nisu moje ruke? Pa cije su onda ako nisu moje? Moraju biti moje jer ne bih mogao iz ovog polozaja da gledam svoje ruke! A mozda ovo nisam ja? A kako ja to da znam? Mislim… Verujem da je nemoguce da ja budem neko drugi do ja! Dobro. Oko sebe, pogledaj oko sebe. Moraces da vidis nesto sto cete asocirati, provocirati, uraditi bilo sta. U krajnjem slucaju dati bilo kakav odgovor. OK?
Prodavnica, malo je mracno ovde. Cekaj, kod prodavnice smo. Pa gde je sad ta prodavnica? Bila mi je sa desne strane. Kako? Pa na koju stranu sam se okrenuo? Aha, pa da, eno je... Dobro. OK, to je prodavnica. Da krenem prema njoj ili da razmatram odavde? Sta da razmatram? Da je trebalo ista da razmatram ja bih to vec apsolvirao i rekao bih nesto slicno ovome: "Ea da, tu sam juce kupio mleko i novine i cigarete sam kupio". Cigarete! Cigarete! Mozda u toj prodavnici ima cigareta? Moram da kupim, nemam ih vise. Cekaj mozda ja u stvari i ne pusim. Nemoguce! Mora biti da pusim, zasto bih inace trazio cigaretu da ne pusim? Da krenem odavde do prodavnice ili da jos razmislim? Nesto mi sve ovo cudno izgleda. Kako to da je ovako mracno? A i bandere nesto ne vidim.
Dobro je bar su tu zgrade. Ruzne su , prljave i sablasne, ali su zgrade. Nekog ipak ima ovde. Nisam sam. A da stavim ruku u dzep i vidim ima li tamo para? Moram da kupim te glupe cigarete. Ubice me to. Aaaa, sta je to? Kakvo je to lupanje? Glupe sugave smrdljive macke! Nosite se u pizdu materinu! Jasno? Jos mi samo vi trebate u ovakvom trenutku. Pa jel’ vi uopte radite ista drugo sem sto kmecite k'o mala deca ? Uzas. A cak nije ni februar! Aauuu, kakav sok. Sta sam ono trazio? Glava mi je na ramenima a vidim i svoje noge. Naravno ako su moje. Sta pricas covece? Moraju biti tvoje. Sa kim ti onda ovo razgovaras ako ovo nisi ti a pored tebe nama nikog drugog? Mora da sam ja! Ruke! Da i ruke su mi tu?
Da, stvarno, sta sam ono trazio? Razgovarao sam sa mackama a sta sam radio pre toga? Jesam li isao negde? Besmisleno. Cekaj, macke, a sta je bilo pre macaka? Noge, bile su noge i ruke… Da pare. Bile su pare, posao sam da kupim cigarete. A zasto da kupim cigarette kad ja uopste ne pusim? A da sednem malo da razmislim. Logicna stvar... Krenuo sam da kupim cigarette, kako je onda moguce da pomislim da treba da kupim cigarete a da pritom ne pusim? A mozda nisu cigarete za mene. Pa da, maestralna ideja. Mozda nisu za mene a za koga su ako nisu za mene? Kome ja to treba da kupim cigarete? Ma ne, besmisleno je skroz. Sigurno kupujem sebi. E da, pa eno je i prodavnica. Super. Sad ces lepo da ustanes i kupis cigarette. Ides u onu tamo prodavnicu, nista lakse. Nemoj komplikovati stvari bez razloga. A kuda cu kad kupim cigarette? Odakle sam ja uopste dosao? Jel’ ovo jedna od mojih zgrada? A koja? Ako je bilo koja, koja je? O covece, a da opet sednem i razmislim? Ali treba mi cigareta da bih razmislio. A sta ce mi kad ja ne pusim? Ma mora da pusim...
Sedi, samo ti sedi odmori se i prestani da pricas gluposti! Razmisljaj o necemu drugom na trenutak , onda ustani i idi da kupis cigarete. Eto. Situacija jasna.Dobro, seo sam. A o cemu drugom da razmisljam? Pa kako sad? Pa sta je sad ovo? O cemu sam razmisljao pre ovoga? Mora biti da je bilo necega? Pa dobro. Mozda i nije? Mada sigurno jeste! Ali samo ti sedi i odmori se. Nista lepse od toga. Da sescu. Evo sedim. A da kupim cigarete? Ne, ipak cu da sedim.
Ahaa, sta je sad ovo, kakvi su to aplauzi? Ko je to tamo? Hej ti tamo? Ajde izlazi odatlle. U jebote, koliko ljudi. Aplaudiraju mi. Ha, ha … pa super. Cekaj, ako mi aplaudiraju anda sam ja glumac?! Pa ja sam glumac a ovo je pozorisna scena i one prodavnice uopste nema tamo. Pa da, bravo, odlicno. A kakvo je ovo staklo i zasto su svi u belom? Ne razumem. Pa dobro, mozda treba tako da se oblace, mozda je ovo vece belih mantila. Pa da, sigurno jeste. Dobro. OK. Ja sam glumac. Imam ruke, noge i glavu. To je to, to je OK. Dobro ima ovde i ovog stakla i svi ti silni ljudi obuceni u belo ali nema veze. Ja znam ko sam ja! Sad cu da sednem i da se odmorim. Da, sescu. Evo sedim. Seo sam. OK?
Psihijatrijska bolnica. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 16/3/2011, 9:29 pm | |
| A HLEBA...!
Slika iz života
Nema toga u selu ko nije poštovao Miloja Lazarevića, a valjan je i bio. "Ne rađa se više u našem selu takvih ljudi!" — slušao sam da govore mnogi odmah po smrti njegovoj. Umro je lanjske jeseni. I ja sam ga neobično voleo još od detinjstva. Bejaše dobar prijatelj moga oca, pa èesto navraæaše našoj kući. Uvek će mi, kad dođe, doneti čega: ili krušaka, ili šljiva, ili šećera. Neki put me metne na konja preda se, te odjašimo njegovoj kuæi. Ja ga uz put raspitujem o svemu što vidim, a on mi kazuje. Kod njegove kuæe se igram sa Božom. To mu je najstariji sin, a moj drug u osnovnoj školi. Božu sam voleo više od sviju drugova. Sedeli smo zajedno jedan do drugog, pa i u igri smo bili uvek zajedno. Igra i trčanje, šala i smej. Slatki su bili ti dani! Vrljamo po šumi, sečemo prutiće, tražimo 'tičija gnezda, pužamo se po drveću, jurimo jedan drugog, te gledamo ko je brži; nađemo kakvu nisku položenu granu, pa je jašimo; umorimo se, idemo kući, mojoj ili njegovoj, pa jedemo. Kad god jedemo mleka, a mi se zasmehujemo, i ko se manje smeje, taj više jede. Često se toliko smejemo, da po čitav čas ne možemo da pojedemo čanak mleka. — Blago vama, kad još ne znate šta je muka! — sećam se da je jednom rekao 'ča-Miloje (tako sam ga zvao), a mi se pogledasmo pa još u veći smeh. Ja sam po osnovnoj školi otišao u gimnaziju, a Boža ostao u selu. Kad sam po svršetku prvog razreda došao kuæi, jedva èekah da ga vidim. Odmah sutra dan odem njegovoj kući da se igramo. — Boža čuva stoku, nema njemu više igre! — veli mi 'ča-Miloje. Odem i ja k njemu. Igrali smo se opet do mile volje u livadi, čuvajući stoku. Neki put se zaigramo, te stoka ode u useve. Božu izgrde, a i meni teško, čini mi se, više no njemu. Sutradan se opet igramo, kao da ništa nije ni bilo. Neki put mu pričam sve što sam ja naučio, a on sluša pažljivo, i raspituje me o svima pojavama što su njemu zagonetne i nejasne, a ja objašnjavam "naučničkim autoritetom". Pokadšto se sastavi po desetinu čobana. Tu se tek igra i šali. Kad pada kiša, izujemo se, te trčimo bosi po travi i baricama, ili naložimo vatru u kakvom panju, pa se iskupimo okolo te pričamo ili zagonetamo. Kad stignu pečenjaci, onda je sve to još prijatnije. Teško su mi uvek padali rastanci s drugovima kad dođe vreme da idem u školu. Godina za godinom prolazila, a mi sve ozbiljniji. Kad sam svršio maturu, onda sam s Božom išao po lovu, po livadama gde devojke beru zelje, na igre gde se momci i devojke sastaju, ili na prela. Ali druženje naše ne beše tako èesto. Boža je već radio uveliko, a ja sam čitao i oduševljavao se raznim književnim proizvodima. Baš te se godine Božo i oženi; 'ča-Miloje nešto, star, a nešto ga izdade zdravlje, pa ne može da radi, i ko veli: da uzmem radnika u kuću. *** Po svršenom svome školovanju odem u selo da se, posle tolikog rada u školskoj prašini za klupom, predam bezbrižnom životu celoga leta; da se odmorim i oporavim zdravlje na čistom vazduhu. Kako u mestu rođenja ožive sve uspomene iz detinjstva! I šuma i livada i putovi i stazice i cveće i 'tice i potoci i kuće i ograde i svako mesto i svaka stvar opominje me na detinjstvo i bezbrižno igranje. Burjan, isto onako gust, narastao više moje kuće. Pogledam, pa mi se čisto učini kao da je juče bilo kad sam se po njemu krio igrajući "žmure" sa Božom, i kao da očekujem njegov glas iza ambara kad u igri vikne: "Je l' zora?" Upitam majku za Božu. — Vredan je kao krtica, ali posrnuše nekako sa imanjem, a i otac mu bolestan! Zar nisi čuo da je Miloje mnogo slab? — kaže mi majka, pa kao da se nešto duboko zamisli. — Siromah Boža! — pomislim, ali ne mogoh reći. Neke, tamne, nerazgovetne predstave, pune slutnje, kao da navališe na mene sa sviju strana, i počeše goniti one slatke uspomene detinjstva iz mog i Božinog drugovanja. Osetih neki teret na duši, a i sam ne bih umeo reći otkuda to osećanje bola i jada, otkud se poče upijati u dušu neki strah i zebnja? — I dete mu zimus umrlo! — Kome? — upitam ja posle dužeg ćutanja, čisto mehanički, zanet svojim čudnim mislima. — Pa Boži! Meni se učini sve to neka neverica, ili kao kakav neprijatan san. Učini mi se kao da neko tiho, lagano, s puno slutnje šapće na uvo: "Takav je život! ... Boža više nije dete!" — I ja se otimam da u to ne verujem. Uzmem pušku i iziđem u lov da se malo razgalim od tih utisaka. Nisam ni mislio gde ću naći lova. Puška mi o ramenu, a ja koračam kroz zabran, zanet u čudno razmišljanje o životu. Bez sumnje je moglo hiljadama 'tica leteti oko moje glave, i ja ih ne bih primetio, ili se ne bih setio da lovim. Upravo, nije mi ni na kraj pameti bilo da sam u lov pošao. Božina slika iz detinjstva neprestano pred očima, pa ne mogu nikako da za ono veselo lice vežem sve te nove bede života u koje je, kako mi mati reče, zapao. Nisam ni sam imao nameru kuda da idem, pa ipak sam slučajno izišao na put što vodi 'ča-Milojevoj njivi, gde sam toliko puta provodio s Božom u veselom igranju. Zateknem Božu da ore. Čim me ugleda, zaustavi volove, pusti rucelje iz ruku, i uspravi se. Pozdravih se s nekim čudnim trepetom u glasu. Ćutali smo dugo. 'Tice cvrkuću u šumi kraj njive, a vetrić tiho šumori kroz lišće, koje je pogdegde počelo već žuteti, te kao da šara zelenilo raznim prelazima boja od žute ka žutocrvenoj. Sunce sija veselo, nebo se plavi. Volovi mašu repovima, te se brane od muva. S vremena na vreme mahne jedan ili drugi glavom, te jaram krcka, a medenice o vratu zazvone. Mlađi brat Božin, dečko od desetak godina, stoji pred volovima i gleda ljubopitljivo u mene, mereći me od glave do pete. U jednoj mu ruci komadić crna hleba, a u drugoj dugačak, drenov prut. Ja se jedva usudih da pitam: — Kako je 'ča-Miloju? Boža saže glavu, a posle podužeg ćutanja uzdahnu, izgovori glasom koji kao da iz zemlje dolazi: — Teško, bogami! Mlađem njegovu bratu udariše suze na oči, pa se kotrljaju niz sveže obraščiće! — Pa daće bog, Božo, te će ozdraviti! — tešim ga ja, i zagledah se u jato vrana što se spusti na granje, pa mi se čini kao da one donesoše slutnju što me poče obuzimati. — Mučno! ... Do zaranka neće sastaviti! — jedva izgovori Božo, pogleda u brata, a glas mu grca, kao da kroz zube govori. Oči mu pune suza, pa samo što ne kanu, a on se upinje da ih uzdrži. Dete zajeca. Prut i hleb ispusti iz ruku, okrete se od nas i pođe nekud, plačući glasno. — I on danas ore! — pomislim u sebi, i kao da ne verujem da to očima gledam. — Otac mu na samrti, a on ore! — ponovi se misao u pameti. — Pa što oreš? ... Što ne odeš kući da ga pripaziš?! — rekoh mu nekako prekornim glasom. Nastade tajac. Boža uzdahnu, potmulo i duboko, a iz usta se ču glas koji nije sličan ljudskom glasu, glas potmuo, rapav, isprekidan, ustreptao, kao da smrt izgovori jedva čušo: — A hleba?! — pogleda me ukočeno, tužno, i ja pročitah u suznim očima sve, razumedoh onako strašan i očajan glas kojim izgovori ove reči. Dve-tri suze skotrljaše mu se niz obraze. Opet uzdahnu, obori glavu, zagleda se u zemlju, i kao da oneme i okameni se. I ja onemeh. Kad sam pošao kući, osećah se kao da je sav teret života ljudskog pao na mene svom težinom svojom. — A hleba?! — brujao mi u ušima onaj očajni, samrtni glas, glas jada i bede, i ja se stresoh od slutnje. — I on radi i u takvom položaju?! ... Treba mu hleba! — mislim u sebi, i ta mi misao ne izbija iz pameti, a osećam kako ja to ne bih mogao izdržati. Težak je život, strašna je borba života! ... Treba mnogo snage i zdravih živaca!
RADOJE DOMANOVIĆ | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 21/3/2011, 8:30 pm | |
| Jednom mi se prohtelo da skrenem u sumu. Moj put bese prosaran potocima. Kisa je padala vec dva dana stvorivsi i ovde blatnjave tragove svoga prisustva. Stari asvaltni put neprirodno je vijugao satrven goropadnim klisurama, netaknutim i cistim. Otisao sam daleko, vise se zvuci ljudskog roda nisu mogli cuti. Put se penjao i spustao, vijugao neprimecen. Hodao sam, opominjuci sebe da bi trebalo da se vratim, da sam sam, ali suma me je gusila, davila i u isto vreme privlacila. Sa strane puta behu zuckaste blatnjave strane, na kojima nista nije raslo, i samo ponekad odozgo bi padala nekakva grana, kao zmija ili kao ruka. Ja sam tad ziveo u gradu, pa bi tu pruzenu ruku oberucke prihvatao i pocinjao da mazim, a kapi kise sa te sumske ruke slivale bi se po meni. Vlaga se spustala, kako bi put skrenuo nizbrdo, a meni bi postajalo hladno. U daljini su se cule ptice. Jedino put kojim idem i taj put pozadi, kojim se mogu vratiti tamo odkuda sam posao. Iako idem napred svestan sam vlaznog zida koji je uvek ispred mene, iako znam da mi opreznost ne moze pomoci, stalno sam oprezan i stalno se nadam da cu u krajnjem i konacnom trenutku skrenuti. A znam vec sada da cu udariti glavom, da cu okrvavljenog lice pasti pored vlaznog zida na kome raste mahovina. A sta ako ja u stvari ne smem da se okrenem? Tada ce, gotovo je sigurno iz sume iskociti covek, koji ce u jednoj ruci drzati kesu sa povrcem, a u drugoj noz. On ce tim nozem poceti da me juri, ja cu klizati i padati, a u mojim mislima stvorice se oci sarenih vukova koji sa strane puta vrebaju, cekajuci da padnem i da me covek zakolje, pa da me svi slozno pojedu. Ali put se oduzio, i ja vise nisam mogao da se orjentisem prema kucama koje su se mogle videti povremeno, kad bi se put nadvio iza kakvog uzvisenje, kako stoje dole u dolini, i kao da trule usidrene u blatu. Sasvim slucajno. Strah me je obuzimao. strah od smedjeg, hrapavog drveca, lisca slozenog od jeseni, od buba i glista od ptica i listova, od ljudi, koji su mozda podivljali, i cekaju ovde na svoje zrtve. A i ja nisam cist, ko zna ko sam i sta mogu uciniti? Prosao je i jedan automobil, u njemu covek i zena, oni ce sada naci neko skrovito mesto, tamo ce se zaustaviti, tamo ce se spojiti isto kao sto se spajaju ptice i pcele. Ako budu hteli, nece spreciti zacece i mozda ce od njih nastati novo bice. Kako li ja njima izgledam, kao prijatelj ili kao neprijatelj? Da li bi mi kupili deset s lukom. Ko zna kakvi su to ljudi, mozda ce je on silovati i ubiti, mozda ce ona potajno izvuci noz i zariti mu ga u oko. U medjuvremenu put se rasirio, a mracne se krosnje pretvorise u neku vrstu nadstresnice, u stvari omanju dvoranu. Gore, vodio je puteljak posut belim sljunkom prema pravougaonom prostoru, ogradjenom gvozdenom ogradom. Crnom i zardjalom. I kao da sam stigao na sama vrata dvorane, zastao sam. Put i gvozdena ograda, gore ispred mene, delovali su kao oltar nekog hrama. Zvuci sume su se i dalje culi, i ja sam privucen velicanstvenoscu ovog mesta krenuo gore, po osljuncenoj stazi. Vreme je polako usporavalo, kako sam prilazio, kao da je ovde vazduh sastavljen od neke neuhvatljive sive mase koja zraci svoje pamcenje nezavisno od nas, zraci ga kao da nicega i nema, a ja sam se pitao, da li zaista nicega nema i suma mi je licila na reku... Iznad mracnih bezdana srebrne i crne vode, kao ptica koju ne mozemo videti, kao oblak, ali nize,samo ne kao covek, zamisljao sam da letim i uranjam u vodu, a da mi hladnoca nimalo ne smeta. Video sam kako se valovi smenjuju, video sam kako obale vijugaju. Osecao sam krljust hladnih i sjajnih riba, brzih i neuhvatljivih.Zgrozio sam se, a moja noga izdajnicki zastade i pokusa da me okrene, da pobegnem. Neki inat me terao da ostanem i da ne bezim. Stigao sam do ograde, oko nje stajalo je sest kamenova povezanih lancem. Kamenje je izgledalo kao pradavni melnhiri ili umanjeni podgojeni obelisci, a na jednom je pisalo krupnim debelim i lisajevima nagrizenim slovima: "OVDE JE UBIJEN NAS GOSPODAR". ... Medjutim ne mozemo se nikada vratiti istim putem. Vracao sam se natraske, pazeci da ne nagazim na svoje stope zato sto sam cuo da to donosi nesrecu. Cucno sam, vreme je opet usporilo i ja sam video kako se stare krosnje, ograda i mesto ubistva polako dizu i okrecu, nepodnosljivo sporo, a da za to nema razloga, osim mozda u tome sto se stare krosnje, ograda i mesto ubistva polako dizu i okrecu nepodnosljivo sporo. Polako, pomerajuci ruku prema dole pokusavao sam da ostvarim prvi kontakt sa tom mahovinom ispod, i trulim liscem. Jedan kamen bio je prozet vlagom, i kao takav gotovo ziv ili gotovo mrtav kao nekada zivo lisce. Sunca kao da nije bilo. Mracilo se. Smracilo se onda kada sam primio prvi udarac. Ciglom su mi razbili nos i vilicu. Novca nisam imao, i nista im nisam mogao dati, ali momci u maskirnim uniformama su bili nervozni, njihova je bila zelja da tuku, da se osvete nekome za to sto je sve onakvo kakvo jeste. Njihovi naglaseni automatski pistolji davali su im prirodno pravo. Kada sam pao na zemlju i prvi put osetio asvalt, sutirali su me polako, sistematski. Gosti iz ekskluzivnog restorana i prolaznici, nisu se obazirali, kao sto ni ja ne bih. Gledao sam kako promicu, pomesani sa likovima proslosti, kontejnerima sa smecem, avionima i uspavankama. U usima sam slusao horove nemocnih urlika, nemocnih od besa. Tutnjalo je. Iza prozirno cistog stakla lokala, gledao sam galeriju lica koja vide kroz staklo i kroz mene i mirno piju. Bili su mrtvi. Uostalom i ja sam odavno mrtav. Kada se gospodar zaljubio, postao je osecajan i dobar, i zato smo odlucili da ga likvidiramo... Trcao sam nazad pokusavajuci da se ne okliznem. Zamnom je trcalo kamenje i sve ono sto inace trci iza nas. U magnovenju susret mracno lice pijanog radnika. On drzi flasu, flasa ga ispija on se pretace u gajbe piva. Ispostavilo se da nase isprave, potvrde i uverenja ne znace nista. U stvari nikada i nisu. Bila je to samo nasa kukavna zelja da papirima zastitimo i uverimo sebe da je svet siguran, takav da ce trajati, i mi sa njime, uljuljani u svoje i tudje potvrde i secanja. Sada postoji samo hrana, snaga. To je poslednji stepen nase bolesti. Ali, strah je sada nestao i vracao sam se putem kojim sam i dosao. Vracao sam se jer me je cekalo jos mnostvo poslova koje sam sam sebi odredio. Tada sam video blesak. Mastan i gust kroz tamno zeleni zid. Znaci gore je brdo, gore je vrh koji mami da se popnem, da zamislim da nista ne moram, da zamislim da me niko nikada nece moci da zaustavi. Samo, do gore nije bilo puta, a sa strane samo bletnjavi klanci osvezeni jucerasnjim bujicama spustali da me podsete da je kisa vec bila gore gde ja nisam bio. I ja pokorno odlazim, ispunjen slatkastim mislima i preziruci sebe sve vise. Brdo pored mene postaje moj jedini cilj i meni se cini, u stvari ne cini mi se nego je tako, ovo brdo i njegov vrh, to i jeste moj jedini cilj. Cilj od koga ni po koju cenu ne mogu odustati. I ako budem odustao, mrzecu sebe do kraja zivota, necu vise postojati, necu vise nikada postojati. Vrh.! Gore sija sunce koje mi zaklanja suma, treba da doprem tamo. Sve je to samo krik nemocnog besa, ne znam ni zasto sam dosao ovamo, sta se to dogodilo u mojoj glavi? A kada se budem vratio kuci, mozda je necu zateci, mozda su reke nadosle, mozda su se ustave otvorile, mozda su svi podavljeni i naduti lesevi plutaju glavom na gore. Polako kao zavesa u nesvesnom njihanju kolena mi klecaju. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 27/3/2011, 8:50 pm | |
| Nisam znao, niti sam vise mogao znati kada sam odlucio da skrenem sa dobro utabane staze. Gore, samo gore dok vidim zrake. Trcao sam klizajuci se i padajuci u blato. Vlazno masno i gusto. Sluzokoza lesa. I neumorno dahtanje. Jaruge se racvaju a drvece ima bodlje. U ovom delu sume nema otpadaka, znaci jedini sam ovde posle mnogo vremena. Zelene puzavice su potpuno prekrile zemlju, svuda osim po blatnjavim jarugama, kojima sam ja isao, i u kojima se nista i nije moglo zadrzati osim crnih, raspadajucih grana koje bi mi se u rukama lomile i propadale ostavljajuci nekakav mrki prah. Od toga je sve sazdano. Mrvio sam prah rukama dok nisam uvideo, da gnjecim bube, i da mi se po nogama penju insekti. Klizao se, padao, bezao, a znao sam da ce jednom zastati. Tada cu mu prici i probosti ga srpom koji mi vec klizi i ispada iz ruke. Sam, sam bio. Puta vise nikakvog nije bilo, ni jaruge, samo gusti neprolazni snop zive biljne mase. I svetlo jos mami. Crna stabla pruzala su se u nedogled i meni se ucinilo da sam u stvari u nekoj staroj, mnogo staroj sumi u kojoj mi je bilo naredjeno da stignem ovamo i ostanem sam kao u areni. Iz prauzroka svih strahova koji cuce tamo u proslosti duboko u mozgu. Kao da se zbog toga sve ovo sranje i odvija, sva ova trka, sve ove besmislene radnje i kasapljenja. Bolje bi bilo da se nisam odvajao. Kajao sam se... ... Stajali smo na trgu, neko je zakazao nekakav protestni skup. Stajali smo ne znajuci sta je ono sto bi trebalo promeniti, znali smo samo da nista nije u redu. I bili smo pozvali poznate ljude, mahom umetnike i novinare da nas ubede, da smo snazni, da mozemo da je narod uz nas, da narod vise ne moze da trpi sve ovo, a kako smo samo gresili. Narod, zahvalno topovsko meso, narod koji smerno marsira, koji stoji ili sedi u kamionu pod punom ratnom opremom na 40 stepeni celzijusa, koji se razmnozava, praveci se da je to u stvari neka romantika i izbor. Praveci se da: "Mi smo tako hteli, i ovo i ono i mi...” Carobni niz lazi koji se uspesno i utesno ponavlja, kroz glupi smeh. Najbolji nacin da se od sebe samih sakrije da je sva ta ludnica proizvod tupog straha, koji onda izbije kroz urlanje pijanog idiota dole u dvoristu, koji govori ono sto se trezni ne usudjuju ni da misle: “A ja, ja! Ko misli o meni, jebem vam majku svima...” I onda se prozori zatvaraju od radosti - neko je konacno popustio pred islednikom. Neko je konacno priznao, mi smo srecni i preserecni zbog toga, sa nama je sve u redu, mi blejimo, a veceras idemo u grad... Dole, zemlja bese pokrivena mahovinom i puzavicama. Mokra kao olizana i ziva kao i zmije koje su pod njom gmizale. Napeto sam osluskivao. Taman kada bi mi se ucinilo da je neki pravac slobodan, cuo bih suskanje, ili mi se barem tako cinilo. Vise se nisam bojao, bejah se pretvorio u usi, u cula, instinkt. Suma je bila ista, ali ja sad vise nisam bio stranac, strah me je oslobodio, bio sam slobodan da se bojim. Zato sto vise ni o cemu nisam mislio. I dok se put kao sigurna strana nazirao kroz grmlje, ne znajuci vise nista, prestao sam da shvatam i postojim. Kao ameba, kao glista. Vlaga me privlacila. Skocio sam i ustao pokriven blatom. Put! Vodi! Negde! I uzrocno posledicna veza vec brise sve privide, dok mozak nastavlja tamo gde je stao i ja se vec brisem otkinutim liscem. Suma je sasvim ista, ona je uvek cista. Mi smo prljavi iznutra. Hodam. Ulica je vrela, vrele su kocke od kamena. Gore se pali nesto. Nevazno. Sve je to privid, i ulica i kuce i vozila i zice. Tamo negde odakle dopiru zvuci, tamo je izvor i more u koji bih hteo da se ulijem. Iza grmlja dopire ta muzika, to sumanuto lupanje u bubanj, ritam stran i siguran, bas za ovaj dan. Nesigurno je samo povlacenje. Tamo su zene koje rastrzu zivu jagnjad. Tamo je iskra i vec gori. Isto kao nekad, ima tome hiljade godina. Svega se toga secam i svi to znamo. Ogromna grupa ljudi prolazi. I devojcice su skinule cipele i po prljavom drumu one idu u carapama, jer za njih to i nije prljavo.Svi urlaju, razdvajaju se po parovima, idu u mrak, u prirodno stanje gde ce dahtati i osecati, gde ce se stvrdnuti i smeksati u spajanju muzjaka i zenki. Kao molitva. Jednostavno tako. Jos samo malo, umiranje je vec zapocelo. To je izraz pijanih debelih domacina na ulici, zastitnika javnog morala i njhovih zena. Sva je ta moc da se pomeraju brda i osvajaju mora, prazna. To mi ne znaci nista, kaze pijanac. U njihovim se praznim ocima formira tupa i ocajna mrznja. Sve treba unistiti, treba ubijati i klati dok se ne uplasimo i dovedemo nekog da malo nas ubija i kolje. Gresni smo jer ne znamo kuda, jer se dani zakrivljuju. Automobili prolaze u odblesku, zamagljeni i nejasni, Drvece gore se krivi, kopni, ljulja se. Propadaju poslednji delici svetlosti, tiho, ravnodusno. Ogromni stub dima plovi iznad reke, nebo se mraci kao da je u pitanju oblak, a ljudi se sakupljaju srecni sto se najzad nesto dogodilo. Nadaju se da je mnogo gore nego sto jeste, jer ako je gore to ce biti opravdanje za odstupanje od svakodnevnog, za dugo ocekivani povratak. Na izlazu iz sume nalazio se park. U njemu se od gospodarove smrti nista nije izmenilo. Tamo je jos uvek visila crna zastava ozaloscenih, a upuceni su znali da je u parku i sunce crnkasto. Pogledao sam stari kameni obelisk u sredini parka. Na njemu je bilo urezano gospodarevo ime. Mesec je bio tako plav. Ispred nas tekla je crna reka. I kao da je u pitanju vec vidjeno u mraku se nazirala tamna skela. Culo se samo kasljucanje bolesnih. Deca nisu plakala jer im je strah paralisao usta praveci od njih male, ruzne i zgrcene starce. Stajali smo na obali i cekali. Ovaj splav, peti je za danas. Ljudi su bezali. Ko zna po koji put. Iznad mracnih bezdana srebrne i crne vode, kao ptica koju ne mozemo videti, kao oblak ali nize, samo ne kao covek Zzamisljao sam da letim i uranjam u vodu, a da mi hladnoca nimalo ne smeta. Video sam kako se valovi smenjuju, video sam kako obale vijugaju. Osecao sam krljust hladnih i sjajnih riba, brzih i neuhvatljivih... Prenuo sam se iskasljavsi se. Pokusao sam da na slaboj svetlosti ispitam da boja sline mozda nije crvena. Strah me izbusio, penicilina odavno nema. Splav sa izbeglicama bio je sve blizi i blizi, videli smo njihanje bezbojnih silueta. Videli smo kako su pogrbljeni i umorni drzali se za trulu ogradu skele koja vec danima saobraca i prevozi izbegle. Pitao sam se kako to da ne mogu da procitam ime skele a znao sam ga napamet. Ustvari bila je noc a prosla su ta vremena kad su imena nesto znacila. Tamo na drugoj strani sigurno postoji covek koji nas mrzi, a da to ni sam ne moze da objasni. On u ruci steze kundak puskomitraljeza i mrzi, sada ce da opali, jos malo. Kada bi se klali zubima na livadi jos bih mu i oci video a ovako uskracena mi je ta radost. Strah, opet strah, mislio sam dok sam vukao baceni konopac. Ceo zivot strah, uglavljen od samog pocetka u mene isto kao i u ove ljude. Sta bi bilo kada bi pustio konopac a oni otisli rekom urlajuci o straha? Ionako se sav onaj nekadasnji tzv mirni zivot vukao na ravnotezi straha. Maltretiranje onih iznad koji su srecni zbog toga sto su iznad. A to sve uglavnom zbog toga sto su kao “oni iznad “ pozvani da gaze ponizavaju i gnjece one ispod. Isto tako “oni ispod”, nesrecni samo zato sto ne mogn nikoga bezbedno da dave i sutiraju, zeljni da i oni stignu tamo visoko gde im je i mesto i da se onda srecno osvete onima koji im i nisu krivi, ali su stvoreni da spektakularno pate. Beba koju su mi dali da je prenesem promenila je sasvim moje stanje. Osetio sam malo jezgro toplote izdvojeno i jednostavno u svojoj samoci. U kakvom ce svetu ziveti ova beba? U kom ce je dobu pridobiti? Kada ce izdati sebe? Mracne su mi se misli vratile. Pruzio sam dete nekoj zeni, starijoj zeni koja sigurno i nije majka ove bebe, kojoj se na mesecini vide samo staracke oci zgrcene od nagomilanog straha i praznih uzaludnih godina. Nemocnog besa koji je sad sa svim ovim dogadjajima konacno porazen i okoncan. Samo starci i deca, ko ce hraniti ovu decu? Da li da ostanem sa ovim ljudima i pomognem im ili da nadjem neki ostatak divljine i da podivljam tamo i zivim mirno prazan i cist od svega ljudskog. Sta ce se dogoditi kada se ubice umore? Tamo su ostali samo mrtvi i ubice. Vreme ce ubrzo izjednaciti njihova unakazena tela. Ispostavilo se da nase isprave, potvrde i uverenja ne znace nista. U stvari nikada i nisu. Bila je to samo nasa kukavna zelja da se papirima zastitimo i uverimo sebe da je svet siguran, takav da ce trajati, i mi sa njime, uljuljani u svoje i tudje potvrde i secanja. Sada postoji samo hrana i gluva sila. To je poslednji stepen nase bolesti. Jedro civilizacije popusta na svim savovima a kod nas pocelo je da se cepa. Koracali smo zemljanim putem pogrbljeni i sami, svako je za sebe bio sam. Tamne, zurne, bolje reci zustre prilike. Skoro da smo trcali, a da nismo smeli da potrcimo da nasi nagli pokreti ne bi bili primeceni. Kratko su trajale godine kada noc nije bila samo za bezanje. Koliko je vremena proslo? Da li je ikada bilo i da li moze biti drugacije? | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 3/4/2011, 7:46 pm | |
| ON, NEKO DRUGI
Već duže vreme neki čovek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane. Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unapred zna što ću ga pitati, a ja se uvek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Poslednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živeo u meni od najranijeg detinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam poverio? Često zaželim da izađe iz mene, da sednemo za sto i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji deo mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopšte, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što pre da zaboravim. Kaže (gotovo podsmehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene. Ponekad mi uspeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno Engleski. On za to vreme kruži ulicama Londona i prati naše izbeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s leve strane, namrgođen i uvređen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vreme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane...
Rade Šerbedzija | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/4/2011, 8:35 pm | |
| Gde god da se zaputim, prvo odem u knjižaru. Ne izbegavam ni pijacu, vođen naukom pesnika Brane Petrovića da se na pazaru i po ponudi jestiva najbolje vidi kako negde živi običan svet. Sopće li ili u radosti proćerdava svoj vek. Ali, najpre, ipak odem u knjižaru. Odavno sam se naučio da se ljudi u nekom podneblju, u nekoj zemlji, u nekom gradu, sasvim dobro mogu razumeti i po tome kakve knjige čitaju, i kakvim štivom utoljuju onu višu, duhovnu glad, koju je malo teže nadosititi, ako je uopšte moguće do kraja zatrpati. Jer je čitanje navika nalik pijenju belosvetske kabeze, koja oholo i skudoumno tvrdi da osvežava najbolje: što je više pijete, organizam je sve više traži. Pa čak i kad svet ništa ne čita, a to je danas em češće, em uobičajenije, i to je nekakav znak. I te kakav. Ne čitati, je li to sinonim za ne živeti? Kladio bih se da je tako. To što, recimo, u Srbiji postoje celi nemali gradovi u kojima odavno nema knjižare, ako je ikada i bilo, i gde svu potrebu za knjigom zadovoljava tezga nekog priučenog trgovačkog putnika, smeštana ukraj samoposluge, na štrafti, odmah do sektora rumunskih gaća, turske elektro-robe i kineskih kišobrana, zar to ne govori više o ovdašnjem tek minulom sunovratu u novu neprosvećenost od bilo koje visokoučene sociološke studije. Dragi Dositije Obradoviču, nisam u najboljem sostojaniju kada ti javljam da su, sva je prilika, ipak pobedila zvona i praporci. Istini za volju, dobar broj mojih sunarodnika setio se, posle petnaest godina, da knjiga ipak nekako postoji (u životu, ama u rđavu) tek kada se odskora počela redovnije pojavljivati na novinskim kioscima, barabar sa štampom koja uredno svakodnevno obaveštava pučanstvo ko je koga i za koju svotu. Sve u svemu, rekao bih da su danas i ovde, bogme kao juče i drugde, najčitaniji tekstovi zapravo prevodni titlovi u venecuelansko-meksičko-špansko-portugalskim serijama...
... i tako, nedavno uđem u jednu sofijsku knjižaru. Projurim, takoreći. Ali i to mi bude dovoljno da se ponovo uverim u ono u šta se uveravam svih minulih godina. Da se odmah razumemo, nije ovo nikakva antiglobalistička tirada, i antiglobalizam je u međuvremenu postao novčano izmerljiva ideologija. Kupujte domaće, na primer, u ideologemskom smislu isto je što i sledi svoje instinkte! Ne pada mi na pamet, hoću da kupim ono što ja hoću, i ne želim da sledim svoje instinkte, već da ih kultivišem, patriotizacija plus animalizacija plus jednoobrazna književna imaginacija jednako je lobotomija, laganje u zdrav mozak. Dakle, i u bugarskim knjižarama slika je u dlaku ista kao i drugde, u Beogradu, Parizu, Moskvi... Sve više knjižare podsećaju na samoposluge, sterilne, veštački osvetljene, gde je roba koja se najviše ište, a to se zove roman ili non-fiction, po pravilu naslagana u visini očiju, šarena i vidna. Poezija i slična eskcentrična štiva su negde u dnu, ili u drugom redu, a eseji, teorija i ostala ezoterija uglavnom su iza, u magacinu, ili u nekom zabitom kutku, dobićete samo ako tačno znate šta je to što vas interesuje ili ako budete dovoljno uporni. Posle sam u Plovdivu, trakijsko-mediteranskom gradu, zaista čarobnoj mešavini najrazličitijih mogućih kultura, istorijskih slojeva i tipova tradicija, što je moguće samo na Balkanu, a neuređenom taman toliko da mu ta neuređenost daje patinu, šarm, toplinu i ljudsku meru, samo utvrdio gradivo, i odmah tu, smucajući se svuda gde ima knjiga, počeo da smišljam ovaj putopisni izveštaj, koji bi malo da varira staru izreku: reci mi šta čitaš, ili ne čitaš, pa ću razumeti ko si. U Bugarskoj je, dakako, priča pomalo i specifična, književnost je u toj zemlji možda najvažniji konstitutivni deo nacionalnog mita: glavne bulevare koje mi tradicionalno nazivamo po značajnim datumima ili vladarima, svejedno kojeg istorijskog doba i koje fele, Bugari krste imenima nacionalnih bardova. Ivana Vazova zovu patrijarh! Ovde, u Beogradu, tek svaki treći ispitanik zna ko je uzjahao konja pred nacionalnim pozorištem, a tek svaki peti ili sedmi šta je napisao Njegoš, svaki deseti ili dvanaesti šta je napisao Andrić. U Bugarskoj je naprosto nezamislivo ne znati ko je Hristo Botev ili Vasil Levski. U Kaloferu, rodnom mestu Boteva, podno Balkana, planine koja obuzima veličinom i nedoglednošću, drukčije rečeno, hramovnom snagom svih velikih prirodnih entiteta, a pred kojom sam dokučio ponešto i o mentalitetskim crtama označenim njenim imenom, čuo sam kako stotinak đaka, u horu, glasno i prilično skladno deklamuje Botevljeve stihove. Stari smisao književnosti se ipak u ponečemu i ponegde očuvao, ali se novi teško uobličava, često se predstavljajući kao čista simulacija. Tako je i kod naših južnih suseda o kojima smo, isto kao i oni o nama, izgradili više negativno osenčenih stereotipa (istorija, politička instrumentalizacija, ratovi, nesporazumi, srodnost istosmernih, traumatičnih emancipacija, sukob interesa, uzajamna indiferentnost, tragizam malih razlika) nego stvarnog znanja: fudbalist Hristo Stoičkov je kod nas daleko znamenitija figura nego njegov imenjak Botev. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 14/4/2011, 9:05 pm | |
| U Plovdivskoj knjižari "Helikon" (ovo nije reklama) isto je kao i u nekoj prodavnici iz nekog knjižarskog lanca u Torontu ili Čikagu (ovo je antireklama). Metal i staklo. Supe iz kesice. Paradajz bled i malokrvan (uzgred, Bugari uvoze paradajz!), naliven stimulatorima rasta i ozračen veštačkim svetlom. Kabeza, već gore pomenuta. Pa redom: Danijela Stil, Trejsi Ševalije, Džon Grišam i ostali Ladlami, neizbežni Koeljo, potom King, Hornbi, Braun, Oster, Gordner, Pamuk..., slobodno nastavite niz, svi uredno dizajnirani, preporučeni citatima iz prestižnih magazina, recenzirani, ubijeni u pojam. I onda, zatečen tim prizorom, usred pitomog, vrvežnog grada, sa savršeno očuvanim rimskim teatrom, gde je tih dana Geršvina svirao legendarni bugarski džez-aranžer i dirigent Vili Kazasjan (slušao sam ga i nestajao, sumrak je davao dodatni značaj dobrom bugarskom svingu, svaka čast majstori!), tu sam se setio da prednost, sledeći misao gurua Brančila Petrovića, ipak možda treba dati pivu (u starom značenju: ono što se pije) i jestivu. Bugarske salate i bugarska vina, o tome bi trebalo pisati nadahnut gastronomski esej, a ne lamentirati nad činjenicom da se svet beznadežno ujednačio čak i u onom što se odupire svakoj unifikaciji, a to je čitanje, jedna od najindividualnijih ljudskih radnji, uz vođenje ljubavi. Ali eto, baš se tako, ko zna zbog čega, ulučilo da u Bugarskoj rezimiram utiske prikupljane svih minulih godina, u stalnom tumaranju po mestima gde se izlažu i nude knjige, pisane iz najrazličitijih pobuda i sa najrazličitijim namerama. Došlo je eto neko vrijeme, što bi rekao Igor Mandić, i to u celom svetu, da većina onih koji čitaju, a ti su uvek manjina, ogromna manjina, čitaju uglavnom iste knjige, pa su se ljudska uobrazilja i pravo na maštu opasno približili granici potpunog obezličenja. A ništa nije tako posebno kao čitanje, kao usamljivanje, kao pravo na izbor šta želimo i šta hoćemo da čitamo, i dok to činimo da se sa sobom sašaptavamo, da nemo mičemo usnama, i plutamo mislima, da jedrimo tamo gde niko nikada nije bio pre nas, niti će biti. Užasavam se od pomisli da se neka knjiga (izuzev one jedne, svete) danas programirano piše da bi bila čitana u pet, deset i pedeset miliona primeraka. Ono što svi čitaju, rezolutan sam, ne treba čitati, jer se u suprotnom ubija tako ljudska težnja ka posebnosti. Smisao književnosti je smisao otkrića nepoznate zemlje, reklamna prisila čitanja neke knjige (budite firmirani, budite u trendu!) negira suštinu, koja se ne može krčmiti ili multiplikovati u milionima kopija. To ipak nije osvežavajući napitak. Sasvim je drugo usvajati opštepripadne vrednosti književne tradicije, čitati klasike, voleti Šekspira, od mehaničkog surfovanja po besteler listama i uzaludnog pokušaja sustizanja i praćenja masovnih proizvoda hiperproduktivne skribomanije koja sve bržim i bržim ritmom izbacuje sve deblje i deblje, sve spektakularnije, sve dramatičnije i sve neverovatnije storije, za sreću, ushit, san, zabavu, samozaborav, totalnu amneziju i lobotomiju pokorne potrošačke pastve, diljem šara. Hoću da imam svoga pesnika, koga čitam samo ja, i desetak meni sličnih (i imam ga!), hoću da kroz književnost razmenjujem ono što se ni na koji drugi način ne može razmeniti, i hoću da iz nje dobijem ono što je, bez oholosti, namenjeno meni, a ne svima, te stoga radije odlazim kod uličnih prodavaca knjiga, na sreću, ima ih svuda, i u Plovdivu, i u Parizu, i u Beogradu (vratiće se, siguran sam, iako su nečijom nakaznom odlukom proterani), i u Bugarskoj, i u Meksiku, i u Češkoj... svuda tamo gde se čitanje uzima kao najsuštastveniji trenutak postojanja, kao čas u kojem duh zaista postaje duh. Studentima na plovdivskom univerzitetu, završavajući predavanje, rekao sam da ljudi koji nemaju iskustvo čitanja knjiga, niti predstavu o književnosti, propuštaju nešto što je nenadoknadivo važno za ljudski život. Onaj ko ne čita, jedva da živi.
Jeste, to su sinonimi, glagoli živeti i čitati.
I sve vreme u Bugarskoj sam se dosećao da smo negativne stereotipe jedni o drugima izgradili upravo zato što se međusobno nismo čitali: u prošlosti još i nekako, ali posle Drugog svetskog rata retko i sporadično, tako da je svojevremeno Svetlozar Igov s pravom napisao da su srpska i bugarska književnost međusobno bliske, a nepoznate. Tokom nekoliko minulih godina situacija se menja nabolje, premda i dalje sporo, možda zbog toga što književno tržište ni u Srbiji ni u Bugarskoj, uprkos vrlo obilnoj produkciji, ne favorizuje domaću knjigu: domaći pisci, čast izuzecima, u tranziciji nisu naročito omiljeni, niti su posebno rado čitani, o broju da i ne govorim, najveće savremene srpske i bugarske pesnike ne čita više od dvesta čitalaca... Izdavači razmišljaju na potpuno isti način u Engleskoj, Bugarskoj, Francuskoj i Srbiji: ko će da čita to što imamo nameru da izdamo, i gde da nađemo novac da to učinimo. Georgi Grozdev, pisac i urednik u izdavačkoj kući "Balkani", specijalizovanoj za knjige iz narečenog regiona, rekao mi je: mi bismo objavili vaš roman. Odlično, rekoh, još samo da ga napišem...
Bugarska, to su još i zakorovljena polja Trakije, gde se na svakom kilometru potvrđuje drevnost civilizovanog života, od antičkih naseobina u banji Hisar, do Bičkovskog manastira, pravoslavne svetinje koja se do esktrema komercijalizovala za sve koji joj hodočaste. Mnogo snažniji doživljaj imao sam dok smo se približavali Balkanu, velikom planinskom masivu iz kojeg na svakoj stopi izbijaju vode. Noć pred povratak u Srbiju dobio sam vrlo visoku temperaturu, gotovo da sam pao u fras. Došla je hitna pomoć, mladi doktor rekao mi je da je u pitanju neki jak virus, kakav je tih dana harao krajem...
... to je naravno, bilo naučno objašnjenje. Ja sam za sebe imao sasvim drugo. Sve vreme boravio sam u kući pisaca, u najlepšem delu starog Plovdiva, u kojoj se 1833. godine, na proputovanju, mesec dana od groznice lečio pesnik Lamartin (i tada je kolao neki mutagen). Svakog jutra iz sna bi me budili glasovi turističkih vodiča koju su na nemačkom, engleskom ili japanskom (ako je to bio japanski) objašnjavali grupama entuzijastičnih turista, rešenih da za jedno prepodne upiju sve znanje tog dela sveta, šta je i kada tu radio čuveni Francuz. (Popodne će, kladim se, čitati Harolda Robinsa, bljak, ukoliko bilo šta budu čitali.) Proklinjao sam ih što mi nisu dali da uživam u miru otmene, stare građanske kuće, izgrađene od drveta, u kojoj podovi, nameštaj, zidovi i stepenice noću dišu, i krckaju sami od sebe, ili od duhova, ko zna. Pa je tako u Plovdivu Lamartinov duh, koga sam nelepo zazvao, našao baš mene i došao po svoje. Nemojte da mislite da nije, jer mi je temperatura volšebno spala čim smo sutradan prešli granicu! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 21/4/2011, 8:03 pm | |
| Prica za ne-laku noc ili Kjerkegor, vitez vere
"Samo onaj ko u teskobi strepi, mir svoj nalazi, samo onak ko u donji svet silazi, voljenju spasava, samo onaj ko noz vadi, Isaka dobija" - Seren Kjerkegor
Za raliku od bajki koje sam izmisljala za Saru, za njeno laku-noc-i-lepo-spavaj, postoji jedna prica u kojoj je svaka rec istinita. Nije namenjena onima koji zive uvereni u svoju ispravnost, a na pocinak odlaze sa istim "komotnim optimizmom" sa kojim plutaju po zivotu, kao lokvanji. Nije namenjena onima koji se ususkaju u postelji i zaspe blazeni u svojoj neopterecenosti. Neka ugase lampu i utonu u san; oni, svejedno, ne bi razumeli ovu pricu. Za one koji pak, nocu ostaju budni, za sve koji znaju sta je teskoba, koji su osetili ledeni dodir zestoke usamljenosti, evo price ne za laku, vec nemirom i nesanicom ispunjenu noc. Radnja se desava u zemlji Hiperborejaca, u Kopenhagenu, na samom kraju proslog veka. Glavni junaci su Seren Kjerkegor, danski filozof, i njegova verenica, Regina Olsen. Kako bi Kjerkegor rekao, pre istupanja na scenu, postoji jedno "prethodno nakasljavanje"; uvod, neophodan za razumevanje potonjih dogadjaja. Kjerkegor je bio dete starih roditelja. Otac – ugledni gradjanin, a majka sluzavka u njegovoj kuci. Ko zna sta se tu zaista desilo, sem njihovih dusa i Svevisnjeg, ostavljamo, dakle, okolnosi njegovo zaceca kao misteriozne. Majka je, mozda, bila prinudjena na sramni odnos, a mozda to bese istinska ljubav izmedju gazde i sluzavke, a tek – vencali su se kad je rodjen on, olicenje krivice za praroditeljski, u njegovo slucaju pravi roditeljski greh, zbog koga je, kasnije, napisao u svom Dnevniku: "Imadoh trn u puti svojoj i zbog njega se nisam ozenio". Mogu samo da domislim odrastanje preosetljivog deteta, po prirodi sklonog dubokoj melanholiji, u atmosferi malogradjanske uskogrudosti Kopenhagena, koji na vezu njegovih roditelja sigurno nije gledao blagonaklono, i mracnog, sumornog doma u kome dominira krut, strogi otac. Iako neshvacen i usamljen kao mislilac, Kjerkegor postaje covek eruptivne snage stvaranja; kao da zeli da preduhitri svoju ranu smrt, pocinje da pise i objavljuje vec u 21. godini. Kada je zavoleo Reginu Olsen, desio se preokret u njegovom zivotu. Video ju je, prvi put, kad je imala svega cetrnaest godina; cekao je da odraste, negujuci ljubav prema devojcici-detetu. Usledila je veridba. Tokom perioda verenistva pokusava, svim silama, da potisne svoju sustinsku izolovanost. Ali kako, kad bolno dozivljava nesposobnost da postane jedan od uvazenih muzeva koji nedeljom, ruku pod ruku, odlaze sa zenom u crvku, gde mirno, bez straha i drhtanja, odslusaju propoved, a onda, srecni zbog ispunjenja duznosti, hrle kuci na blazeni popodnevni dremez uz prijatni zamor domace svakodnevice. Shvativsi nemogucnost da usreci zenu koju voli najvise na svetu, ne zeleci da Regininu ustreptalu nadu za sredjenim domom, zavesicama i saksijama cveca, decicom i veselim okupljanjem oko trpeze, pretvori u metafizicko samovanje i vecnu strepnju koja njega obuzima, koja je on sam, bez dovoljno vere u mogucnost svoje promene, Kjerkegor iznenada, surovo i takoreci bez objasnjenja, raskida veridbu; okolnosti podesava tako da se Regina oseti izdanom i ponizenom. Namerno u njoj izaziva gorcinu, koja joj moze dati snagu da sve zaboravi kao ruzan san, paravo da sve shvati kao poigravanje, laz i obmanu sa njegove strane. Nije joj poverio svoju tajnu, niti objasnio razloge svog rastanka. Regina je mislila da ju je Kjerkegor zrtvovao, a on je, u stvari, zrtvovao sebe, zarad nje. Dve godine nakon raskida, ona se udaje i zasniva svoju buducu brojnu porodicu; do nje nije dopro neizreceni vapaj "spasi me od mene samoga, pomozi mi, uprkos mom ponasanju, uprkos mom odlasku, uprkos svim uprkosima". Zato groznicavo pise "Strah i drhtanje". Progovorio je Johanes de Silencio, zavetnik cutanja, zagrcnut od mracne tajne svog zaceca, covek koji je sve izgubio i koji vise nije mogao da sa tim zivi. Kroz stranice ispisane cistim bolom varira biblijsku pricu o Avramovoj zrtvi. Ko ima usi da cuje razumece. Da li je Regina bar tada cula? Da li je shvatila Avramovu velicinu, da li je razumela Viteza vere koji je spremno krenuo da zrtvuje sina jedinca kad je Bog to od njega trazio, ujedno najdublje uveren da se to nece desiti, da ce se Bog u poslednji cas pobrinuti da tako ne bude. Da li je razumela da je samo Vitez vere koji mirno (ne pacenicki-mirno, vec radosno, pouzdano-mirno) zivi u apsurdu, ocekujuci nista osim najcudesnijeg cuda, mogao da potegne noz na sina, da bi ga time spasao? Posto ova prica za ne-laku noc, na kojom ljudi treba da ostanu budni i zamisljeni, duzna sam da kazem njen kraj. Kjerkegor nije uspeo. Hiljade strana je napisao da bi sebe ubedio kako bice koje izgubimo u vremenu moze vratiti kroz cudo vere. Regina se nije vratila Trn zaboden u putenost, polako je otpustao svoj otrov. Imao je samo 42 godine kad se okoncala bolest-na-smrt. Ocajanje je svojom snagom nadvladalo "na" i poslao smrt. Sta god istrazivaci rekli, kakav god novi podatak iskrsnuo iz prasnjavih arhiva ili zagubljenih papira, molim vas da poverujete meni; ne pitajte me otkud znam, ali prosto prihvatite da je ovo istina: umro je od nepreboljenog bola. U teskobi je strepeo, ali mir nije nasao, u donji svet najstrasnijih dusevnih patnji sisao, ali svoju draganu time nije dobio na dar, zamahnuo je nozem i izgubio je Reginu. Njegove suze sto su za zivota kapale iznutra, opekle su svojom vrelinom moje srce.
Odlomak iz romana "Spletkarenje sa sopstvenom dusom" – Marija Jovanovic | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 24/4/2011, 7:43 pm | |
| Egzistencijalizam ili kako sam jeb‘o kurvu?
hmmm... gubitak smisla, gubitak egzistenicije, nisu ni masine u pitanju. Ne, nije ni vreme, nije moderna, ni postmoderna! Vratimo se na drvece! Zamislite! jednom smo davno napravili razliku, jednom smo se davno uzdigli na dve noge i postali sveznalice. Sveznajuca stvorenja koja mucaju, gutaju slova i izmisljaju stvarnost. Bili smo divno uokvireni u svoje ideologije, judaizam, protestantizam, luteranstvo, marksizam, fasizam, nacinalizam, hriscanstvo. Trazimo smisao, a mi produkti smo niceg drugog nego sopstvenog besmisla kako kazu ideologije u koje smo bezali trazeci slobodu. Izgubili smo licnost pre nego sto smo uspeli da je stvorimo. Zarobljene demokrate. Je l’? Individualnost? Kada smo uspeli da smislimo ovu rec kojoj se gubi znacenje? Ciji je ona produkt? Kako smemo da je koristimo kada ne znamo sta znaci? Besmisao kao pogonska snaga svuda oko nas. Svi cemo se zvati Zoran. Ne znam zasto... Ali neka se svi zovemo Zoran, malo da lazno propagiramo jednakost… Nemogucnost da se izrazimo, nemogucnost da uspostavimo vrednost, postojanje svetskog djubrista, zivot djubreta, ideologija djubreta. Ali ne, mi, sveznalice, mi koji prolazimo kroz njega se ne ukaljamo. Pa kako je to moguce? Kako je moguce da nismo zagazili u sva govna svih proteklih ideologija i svih proteklih misli, produkata, samo smo se polako provlacili. Materija nam pred ocima. Materija nam u dusi. Zasto se gubimo? Strano nam je ono sto smo sami napravili? Nemocni smo. Nemocni - sricao je dok mu je pena isla na usta kao besnom psu. Mi smo stado. Ne postoji odgovornost , ne postoji sloboda, ne postoji slobodna volja. Postojimo mi, sveznajuci mravi, deca revolucija, deca kapitalizma, deca nasih roditelja. Mi smo samo jos jedna karika koja rodjenjem preti da ce ugroziti stabilnost koja je postojala, pod pretpostavkom da je ikada postojala. Sve mi znamo. Hodajuce predrasude, izmorene marionete. Crvi, kazu neki da smo u osnovi losi. Ne, mi smo u osnovi dobri, imamo predispozicije... Ha! predispozicije? Sta je to? Vratite nas u dzunglu tamo nam je mesto. Da se koljemo i karamo sa majmunima ionako smo ih izdali. Ajmo u destrukciju, tako je najlakse. Unistimo tradiciju, unistimo sve nase produkte ionako ne znamo zasto smo ih napravili, ionako su tudji. Svakako su sami za sebe postojani ali nema niko da ih primi. Ne moze se osetiti sve nas programirati, ubijte nas sve, svi smo mi zalutali ovde negde. Menjajte svet pizda vam materina, menjajte svet ako ste tako pametni, svemoguci. Nosite se svi u pizdu materinu da vam ja kazem. U pizdu materinu da se nosite… Svi, svi do jednog... Monolog prekide skripa teskih drvenih vrata i pomesa se sa zvukom casa gurnutih sa stola. Niko od redovnih gostiju nije obracao paznju na pijanog sredovecnog profesora koji je ponavljao vec poznate reci, koliko se cetiri para ociju ucvrstilo na ulazna vrata. U kafanu useta zenska silueta. Na stiklama koje su ostavljale jasan zvuk na poplocanom patosu. Priblizi se sanku i sede na stolicu. Sa sebe skide zimski kaput i esarpu zelene boje. Kratka suknjica joj je otkrivala veci deo butine blesteci od vestacke koze zajedno sa cizmama. Uska bluza joj je otkrilavala grudi, a njena duzina naslage koze tek vidljivog stomaka. Na nekoliko stepeni ispod nule njena je odeca izgledala oskudno i minijaturno. Narucila je pice i zapalila cigaretu. Kako je nisu vidjali ranije u ovoj kafani probudi znatizelju svih prisutnih... ... - Zasto dama sedi sama? Znajuci da je recenica klise ipak je izgovori i prekide njena razmisljanja. - Ima nas vise i lepo nam je zajedno, odgovorila je gledajuci u dno case. - Mladicu, doviknu konobaru. Meni jos jedno pivo, a dami sta pije i okrete se prema njoj, priblizavajuci svoje debelo telo kolenu njene desne noge. Dakle, kazes, ima vas vise? A koliko vas je to vise ako bi mi odgovorila - upitao ju je kroz podsmeh. - Ima nas dvoje. Ja i oni - izusti neodvajajuci pogled sa sanka. - Ahaa... zanimljivo i sta vi radite? - Spajamo se... - Spajate se? A kako se to spajate – upita ironicno. - Mozemo da pricamo o necemu drugom, ionako ne biste razumeli, prekide ga dama - A o cemu drugom bi da pricamo? - Recimo, o velicini Vaseg penisa. To je zanimljiva tema. - O velicini mog penisa - pogleda je samouvereno ? - Da ako uopste vredi pricati o tome, ako je dostojan price - nasmeja se ironicno gledajuci i dalje ispred sebe u poredane flase viskija, konjaka, likera i ostalih obojenih pica. - Pa ne radi se o tome da li je on dostojan price, vec mislim da bi najbolje bilo da ga vidis. Kada ga vidis kasce ti se samo, rece smejuci se. - A sta ce mi se kasti? – izgovori naglasavajuci poslednju rec. - Pa koliko je velik ili dobar u onom sto radi... Konverzaciju prekide glava konobara koji se necujno priblizio i stavljao pice na sank. Ona je zapalila cigaretu, povukla dim i naslonila se unazad na naslon stolice, otkrivajuci nabrekle grudi, kao u tek zatrudnele zene. On je sipao pice i ispio polovinu case. Cutali su, ali je ipak izgledalo kao da njoj tisina vise odgovara, kao da se utapa u nju. Kao da postaje njen sagovornik a ne covek do nje, dok se on gubio u njoj, sve dok se zadah piva nije osetio kada je neocekivano podrignuo. Postideo se i slabasno osmehnuo ali bese mu najvise neprijatno zbog cinjenice da kod nje nije izazvao ni najmanju reakciju. Sedela je mirno, uvlaceci dim za dimom i gledala ispred sebe duboko izgubljena u daljini. Shvatio je da ga jos uvek nije ni pogledala, nije mu videla oziljak na obrazu niti tek izraslu bradu. Potpuno je bio bestelesan ili se u pitanje dovodila samo telesnost njegovog polnog organa. - Pa da nazdravimo nasem suretu - rekao je osecajuci se pomalo prozirnim. Podigla je casu sa sanka, na kratko je klimnula i ispila ostatak tecnosti. - A cime se Vi bavite ako smem da pitam - prekinuo je tisinu. - Prostituisem se u slobodno vreme…I was thinking to myself this could be heaven or this could be hell, culo se tiho sa radia. Covek se zagrcnuo od priznanja takve vrste ako se ono moze smatrati istinitim, pomisli on. Ipak ona ne izgleda kao zena sumnjivog morala, ne izgleda kao kurva, niti kao one za koje mi je majka u mladosti pricala razne gadosti, niti kao one iz njegovih najperverznijih fantazija. - Kako to mislis prostituises u slobodno vreme - izusti postidjeno. - Da li je moguce da je Vas kurac toliko nezanimljiv u odnosu na pricu o mom prostituisanju koju Vi - ti ionako ne bi shvatio - izusti napadno. Cekajte malo gospodjice... ne stize ni da dovrsi recenicu kada ona istrgne svoju desnu ruku, pruzajuci prste kao da mahnito otresa vodu sa njih, pokazivajuci burmu na ruci. - Kao sto mozes da vidi ja gospodjica nisam i trgnu ruku besno nazad spustajuci je na butinu. - A reci mi onda sta tvoj muz kaze na sve to - upita naprasito. - Gospodine, umilno ce ona, mi nismo ovde da se pitamo sta moj muz misli o tome. Potom ustade naglo sa sankerske stolice produzavajuci korak ka toaletu. Covek ostade sam sa sobom i neverovatnom ponudom.Takva se ponuda ne odbija - izusti on poluglasno, osvrcuci se oko sebe i kreveljeci se pobedonosno. Iako u nedoumici, krene za njom propracen raznoraznim pogledima. Otskrinu polako vrata toaleta i zatekne je kako stoji rukama naslonjenim na lavabo gledajuci svoj odraz u polupanom ogledalu. Naginje se iza nje priblizavajuci joj se potpuno tezinom svog tela i pocne da se umiljava. Ona se ni ne pomeri. Podize tesnu suknju, spusta gacice... On otkopca slic. Vadi ud i ulazi u nju. Pocinje da se klati napred nazad i da prodire sve jace namestajuci se u odgovarajuci polozaj. Ubrzo pocinje da stenje. Ona ne skide pogled sa ogledala. Ispred sebe posmatrala je svoje unakazeno lice koje se pomeralo napred nazad. Ne potraja dugo a on vec ispusti poslednji krik. Izvadi ud i zakopca slic. Izadje iz toaleta.Ona podize gacice i spusti suknju. Odvrne slavinu i pocne da pere ruke. Zaustavi se na svom liku u ogledalu jos jednom kao da je lik u ogledalu trebalo da progovori, gledajuci kroz njega nekoliko minuta. Okrece se i izlazi napolje.Prilazi sanku, uzima svoj kaput i izlazi kroz ista vrata na koja je usla. Iza sebe cuje razna dobacivanja i vredjanja. Odlazi do kola,otvara vozaceva vrata i seda u njih. Na suvozacevom mestu pronalazi svog supruga u istom polozaju u kojem ga je ostavila, muza koji se iznenadi brzinom povratka. Pali cigaretu i uvlaci dim. Dim ispunjava koliko misli toliko i prostor. - Znas da ne volim kad pusis u kolima rece on iritantno. - Zaboravila sam da ispeglam Aninu kosulju - nastavi ona poluglasno. Naslanja se na sediste i pocinje tiho da place. Suprug je ljubi u obraz, ostavljajuci vidljivu pljuvacku na njemu, izlazi iz kola i odlazi na posao. Ona pali auto i krece kuci. Na putu do kuce oseti kako joj suze jace klize niz obraze. Izbrisace ih pre nego sto se Ana probudi i uspe da ih uoci. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/5/2011, 8:08 pm | |
| Čekanje
Na peronu pravim jedan korak napred tri nazad ostajem u sredini na neprepoznatljivoj teritoriji. Mrsti se daleko i uziva da me okomi sivilom koji vuce iz drugog grada. Iz istog grada. Golub vesnik stagnacije potreba odjeka prostih. Siri krila prati zmaja sarenog zmaja koji igra na suncu.
Pomeram se desno, potom levo, gmizu u meni ostaci jucerasnjeg dana. Sahranjuju se odgovori, nadolaze potopi svakidasnjice, raste dan. Isti kao juce poput sutrasnjeg smeje mi se u lice.
Sve oci su zelene zute svetle i tamne sijaju kroz prljave poglede, isto se smeju. Zedne su krvi oci deteta i oci starice unutrasnjost iste materije. Sva usta pricaju podjednako iskrivljeno smezurano i tudje. Ispunjena blatom maglom vetrom i pljuvackom grizu slova i krvare pod talogom ideja. Lica su iste maskote koje se priblizavaju utvarama lepe im se obrazi i lome vilicne kosti. Pod tezinom istine koja tamnici na padini izraza prevrcu se u prasinu koju odnosi vetar. Obezglavljeni ljudi nose akt tasne, novine, hleb, mleko. Odlaze na posao kresu se na coskovima, piju do iznemoglosti.
Vidim samo patike, cipele, cizme, stopala. Kad otvorim oci. Samo sareni zmaj bezi po vrtovima neba. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 12/5/2011, 9:58 pm | |
| Formular
Jos iz daleka sam primetio te likove. Mislio sam da su radnici preduzeca za puteve, ili u najmanju ruku da se bave odgusivanjem kanalizacije, bili su, onako svi u narandzstim odelima. I kada su me ugledali, jedan od njih mi je odmah prisao i osmehnuo se siroko:
"Vi zivite ovde?" Da - odgovorih mu. Pomislio sam da ce me pitati kako da nadje neku ulicu...
"I vama svakako smetaju visoke cene struje i gasa?" Naravno - odgovorh. "Mi znate nudimo da preko nas placate struju i gas, efikasniji smo od Origin-a, mogli bi da ustedite..."
Nista nisam rekao. Mrzim trgovce, mrzim ih iz dna duse, stalno hoce da vam prodaju nesto, grce se. Oni su nesreca danasnjice i zato ih mrzim. Obicno su to mladi ljudi koji deklamuju gluposti kojima su ih naucili gurui biznisa i marketinga.
"Mislim..., znate, sada postoji kokurencija na trzistu, mi vam nudimo najbolje cene i... konkurencija je dobra." Cutao sam potpuo pasivno. Zeleo sam da se mladic valjano potrudi.
Trgovac je izvadio formular. "Samo treba da popunite formular. Mi cemo vam se javiti.. Nudimo savrsenu uslugu, odrzavanje... Zar nebi bilo lepo da ustedite?" Bilo bi – odvratih kurtoazno.
"Vi eto imate dete u kuci, to je pretpostavljam devojcica... Divna mala, lepotica." Na te njegove reci samo sam se setno osmehnuo.
Samo treba da popunite formular i da ga posaljete nama... biflao je trgovac. Da, svakako cu to uciniti - rekoh mu.
Mladic je bio odusevljen. Znao sam kako misli da sam glup, kako sam naseo. Zato sam cutao i dalje. Nisam se pomerao, nisam pokazao ni najmanju zelju da uzmem formular.
Evo ja cu vam popuniti - ponudio se mladic. Uzeo je formular i naslonio na torbu. Bilo mu je tesko da pise, onako stojeci. Diktirao sam mu podatke, bilo je bas kreativno izmsiliti nepostojecu osobu, nepostojece ime, broj telefona, adresu. U jednom trenutku ispala mu je olovka. Sa mukom se sagnuo, pronasao je, i nastavio da ispisuje podatke. Eto, sve sam pripremio za vas - likovao je trgovac, pruzajuci mi formular.
Pustio sam da njegova ruka jedno vreme mase papirom ispred mog lica. Onda uzeh papir od njega. Hvala - rekoh. "Nema na cemu, zelim vam prijatno vece, a kada primimo formular, mi cemo vam se javiti..."
Aha - prevalih preko usana.
Nastavio sam da guram kolica, a devojcica ( cerka moje komsinice Elizabeth) se smesila, kao da je sve razumela... Ubrzo sam zastao iza ugla. Odmah sam izguzvao onaj formular i bacio ga u prvu kantu za djubre. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 28/5/2011, 9:56 pm | |
| KOD "RUSKOG CARA" Najlepsi beogradsi momci, najslavniji po osvajanju zenskih srca, sedeli su na "vespama"; gledala ih je preko cvikera poslednja stara gospoda...
Zovem se Momo. Bog mi je podario sve godine koje imam, a mozda ce, ko zna, ako bude hteo, dodati jos koju. Mi, Kapori, umiremo, uglavnom, ili od srca ili od metka. Najbolji medju nama, od metka u srce. I tako, gotovo sve svoje godine, mogu mirno da kazem, radio sam redovno samo dve stvari; crtao sam i pusio. Nije bilo dana kada to nisam cinio. Ako nista drugo, povlacio sam palidrvcem linije po pepelu na dnu pepeljare ili vrhom stapa sarao u prasini ili pesku, crtao prstom po zamagljenom staklu vagonskih prozora ili necijim ruzem za usne, u znak zahvalnosti za proteklu noc, po ogledalu u kupatilu. Sto se tice pusenja, Kapori, inace, poticu iz sela Mirilovici iznad Bilece i od vajkada sade svoj duvan. Kada sam kao cetrnaestogodisnji decak prvi put posetio rodno selo moga oca, zatekao sam babu Jovanu kako nize listove duvana. Izvadila je ostar, mali noz iz dubokog dzepa svoje kecelje, isekla je njim dva lista duvana, smotala ih vesto u komad iscepane novine i dala mi da pusim. Bila je strastan pusac. Ko zna koliko bi jos zivela da nije u svojoj devedeset sedmoj godini ostavila duvan, ljuta na sebe sto je zapalila pokrivac zaspavsi sa upaljenom cigarom u ustima. Pusim, dakle, jos od tog davnog dana, ne bez osecanja grize savesti, znajuci da ce mi duvan jednog dana doci glave. I pravo je, ali sam se bar napusio u zivotu! Sedeci jedne noci pokraj vatre u planini Vidusi, po kojoj su zavijali vukovi, slusao sam jednog starca kako tvrdi da su Hercegovci, i kada su nepismeni, najnacitaniji medju Srbima. Buduci da su kupovni papirici (zvani cati) retki i skupi, oni duvan zamataju obicno u razne novine i istrgnute listove iz slucajno zalutalih knjiga. Sagorena, odstampana slova, kaze starac, u obliku dima ulaze im u pluca i u krvotok i taloze im se u glavi. To su citave biblioteke kojih Hercegovci nisu ni svesni. Toliko o pusenju. Sto se tice crtanja, ne racunajuci ono detinje zvrljanje po hartijama, docrtavanje brkova na fotografijama tetaka u albumu, crtam od cetvrte godine kada mi je 1941. nasa susetka sa drugog sprata, kada sam joj za Bozic bio polaznik, poklonila prve akvarel-boje marke "faber" kupljene u knjizari kod "Simona & Katana", jedinoj prodavnici slikarskog materijala u Sarajevu, zajedno sa divnom cetkom crne lakirane drske. Ova hroma uciteljica, usedelica odvela me je i prvi put na more, u Podgoru kod Makarske, gde sam tim istim bojama pokusavao da naslikam zalazak sunca koji sam joj i poklonio. Ti moji prvi akvareli netragom su nestali u vihoru Drugog svetskog rata, ali jos cudom ne mogu da se nacudim kako se iz malih, okruglih raznobojnih zetona stvrdnute boje, cetkom i vodom, mogu ponovo stvoriti svi prizori pred kojima se nadje covek. Buduci da sam vican knjizevnom zanatu, odlucio sam da napisem ovaj skromni ogled o umetnosti crtanja da bih nekako povratio hiljade izgubljenih, unistenih i rasutih crteza po vremenu i ovoj planeti. Pri tom, ne mogu da se oduprem secanju na jednog putujuceg trgovca knjigama koga smo zvali Zuca zbog njegove kose koja je svetlela poput lampe. Nisam ga video vec godinama, ali cesto mislim na njega - tog malenog, anonimnog apostola knjige, koji je poput Sizifa vukao svoje preteske prepune torbe po provincijskim knjizarama koje su vecinom prodavale kancelarijski materijal, tapete i skolski pribor, po firmama i javnim holovima, nudeci ih uporno i prodajuci na rate ili sa popustom za gotovinu. Jedne davne godine objavio je i sam prvu knjigu pod naslovom "Kako postati pisac" i prodavao je na hiljade primeraka, mada nikada nije napisao nista sto bi ga ucinilo piscem. Ne, ova knjiga, ako uspem da je dovedem do kraja, trebalo bi da bude nesto slicno spomenaru ili porodicnom albumu, koji bi pokusao da otme od zaborava neke vec dotrajale i izbledele crteze i razmisljanja o crtanju kao disciplini duha. U njoj bi, takodje, trebalo da se pomenu i zabeleze dela mnogih vec zaboravljenih umetnika koji su uticali na moj nacin crtanja, i na umetnicko oblikovanje pokolenja kome pripadam. Kazem, pokolenja, jer sta znaci deset ili petnaest godina vise ili manje za delo onih koji su se napajali na istom izvoru? Za one umetnike, cije su slike i crtezi rasuti po celom svetu, monografija je jedini pravi dom. Ma gde se nalazila, njihova dela su najzad sakupljena u tom papirnatom muzeju pod krovom od korica. Moj profesor Nedeljko Gvozdenovic dobio je svoju prvu i poslednju monografiju u 76. godini, petnaest dana pre no sto je umro. Ulazeci u njegovu bolesnicku sobu, njegov postovalac i kolekcionar Nikola Mirkov zatekao ga je na samrtnickoj postelji kako na mrsavim, starackim grudima pridrzava rukama rastvorenu monografiju koja je mirisala na tek otisnutu stamparsku boju. "Profesore" - kazao je - "monografija vam je divna! Sedamdeset i osam reprodukcija u boji..." "Osamdeset..." - prosaptao je ovaj ispravljajuci ga i sklopio oci tonuci u komu. Bile su mu to, verovatno, poslednje reci u zivotu. Na uglu Knez Mihailove, kod "Ruskog cara", postojalo je 1956. jedno drvo krivog stabla o koje smo satima cesali ledja drezdeci i cekajuci da naidje neko ko bi nam platio caj i kiflu. Sa druge strane ulice stajali su preziruci nas najlepsi beogradski momci, a neki od njih, oni najslavniji po osvajanju zenskih srca, sedeli su na "vespama" - malim italijanskim motociklima, i cekali svoje devojke sa konjskim repovima, u sirokim suknjama sa ziponima i ljupkim pepeljugastim cipelicama bez potpetica zvanim "baletanke", da bi obuhvativsi oko struka svoje decake, kroz sumu zavidljivih pogleda odjezdile pravo u ljubav i bajku. Sve to, kao iz kakvog akvarijuma, gledala je preko cvikera kroz velika stakla "Ruskog cara" poslednja preostala stara gospoda za mermernim okruglim stocicima iznad stranih novina na okvirima od trske. "Ruski car" - sveze ispeceno becko pecivo hrskave kore sa kimom pod staklenim zvonom, slatki ukus kapucinera, gerok kaputi i lakovane cipele sa kamasnama, nogu preko noge, zamiruci sjaj predratnog Beograda i njegovih blagoslovenih rituala. Tamnoputi cistaci cipela koji su uspevali da isteraju nemoguci sjaj iz dotrajale gospodske obuce istanjenih djonova, prinosili su svoje usne sasvim blizu stare koze da bi sopstvenim dahom izazvali izgubljenu blistavost i doterali je do savrsenstva trakama maslinastog plisa isecenog krisom perorezom sa fotelja za vreme predstave u bioskopu "Beograd". Plis je bio redak i skup. U prodavnicama prosvercovane, zaplenjene i budzasto otkupljene strane robe, nazvanim ko zna zbog cega "Komisioni", lezala su nedosanjana bogatstva; mantili od tamnomodrog susketavog materijala "suskavci", americke antilop cipele sa debelim gumenim djonom, flanelske karirane kosulje kanadskih drvoseca, hemijske olovke na kojima se nalazila devojka u crnom kupacem kostimu, koja kada se olovka okrene, ostaje potpuno naga, gramofonske ploce Glena Milera i Stejna Kentona i najlon-carape. U sporednim ulicama, koje se ulivaju u Knez Mihailovu, postojale su male zanatske radionice i radnje u kojima su postarije gospodje jos sile muske kosulje po meri sa izvezenim monogramom na dzepu i dvostrukim manzetnama, "hvatale" zice na ostecenim zenskim carapama i presvlacile dugmad za kostime. Zanimanja koja se vise ne mogu sresti nigde na svetu: HVATAMO ZICE. PRESVLACIMO DUGMAD. PUNIMO HEMIJSKE OLOVKE. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/6/2011, 3:33 pm | |
| U izlogu "Antikvarijata" u Glavnoj ulici kod "Londona", prodaje se slika tigra razjapljenih celjusti u prirodnoj velicini, nenadmasnog slikarskog virtuoza, ruskog emigranta Stjepana Kolesnikova (1879-1951). "Koja mi je bila pamet, budali! - udaraju se sakama o glavu kolekcionari posle cetrdeset godina. - Prolazio sam svakog dana pokraj onog tigra, i imao pare da ga kupim, ali ko je tada znao koliko ce to jedanput vredeti?" S leve i desne strane tigra, koji je iz visoke trave vrebao prolaznike spreman na skok, visile su dve manje slike Kolesnikova na kojima je plavicasti ruski sneg prekrivao krhke i nezne ogoljene grane belih breza. Skripalo je pod nogama. U osamljenickim, izgnanickim nocima i danima, skriven od sveta, Kolesnikov sanja snezne stepe svoje zavejane domovine slikajuci sa nenadmasnim majstorstvom tundru i zapleteno granje pretvoreno u crnu cipku na modroj osnovi neba. Proglasen zastitnim znakom kica, ovaj tihi majstor, inace ucenik velikog Rjepina, nosi pomireno teret te velike nepravde na strpljivim sirokim plecima muzika. Cetrdeset godina kasnije cene njegovih platna racunaju se desetinama hiljada dolara a mnoga velika beogradska slikarska imena iz tog vremena odavno su zaboravljena; platna im vrede mnogo manje od okvira. Ikone ne postizu nikakvu cenu. Poslednji ruski emigranti, izbegli iz boljsevizma, krecu se u povorci oko male ruske crkve na Tasmajdanu i odgovaraju svome svesteniku na "Hristos vaskrijese iz mjertvih" sa "Vaistinu vaskrijese!" Ostarele senke ruskih gubernatorki i palkovnica, supruga davno upokojenih kozackih atamana, pridrzavaju pod ruke njihovi plecati plavokosi unuci koji ne znaju svoj maternji jezik. Na grobu generala Vrangela u Beogradu, na godisnjicu njegove smrti, gore vostanice koje neko uvek tajno pali za pokoj njegove bele duse. Na napustenom parobrodu, u Zimovniku na Savi, mladi Igor Vasiljev sakriva nedeljama davljenike da bi naslikao ljubicastomodru boju njihovih naduvenih lica. Izgubice zivot ne dozivevsi tridesetu, padom iz zahuktalog voza, pijan, gurnut ili samoubica, ostace zauvek tajna. Neko ga je video kako na platformi izmedju dva vagona svlaci najpre kosulju i baca je na tucanik ispod sina: "Ode kosulja Igora Vasiljeva!" uzviknuo je, a zatim svukao pantalone i takodje ih bacio: "Odose pantalone Igora Vasiljeva! Odose cipele Igora Vasiljeva! Odose carape Igora Vasiljeva! Ode Igor Vasiljev!" Poslednje je sto je uzviknuo pre nego sto je potpuno nag pao pod tockove, kaze legenda. Ada Ciganlija je u to vreme jos ostrvo nepovezano nasipom sa Cukaricom. Leti, vojska postavlja pontonski most preko reke. Kod "Sest topola", kada leto sazri, makedonski pecalbari "cokalije", kuvaju u loncima mlade kukuruze. So po zelji. Tek procvale beogradske devojcice vracaju se sa kupanja jos vlazne kose vrteci oko prsta svoje minijaturne mokre kostime koji mogu stati u kutiju od sibica. Beogradski mladi arhitekt Pedja Ristic, zvani Isus, zbog svoje ridje brade, gradi prvu srpsku kucu na drvetu pored vode i vesla u indijanskom kanuu. Vesla i danas, cetrdeset godina kasnije, u istom cunu sekuci savsku maticu, samo sto je kuca na drvetu vec odavno istrulila dok su lepe devojke iz tog vremena postale bake. U "Presernovoj kleti" Miladin Kovacevic, siroce iz Nevesinja, stanovnik mnogih domova za nezbrinutu decu, koga je neko doveo u Beograd i zaboravio, pesnik koji je zbog toga sto se prehranjivao kupanjem mrtvaca izabrao za sebe novo ime Jakov Grobarov, uzvikuje svoju, ili neciju tudju recenicu: "Zaustavite planetu, hocu da sidjem!" koja ce ga proslaviti. U toj zadimljenoj rupi, punoj pesnika, laznih proroka, mitomana i somnambula, svake noci jedan ulicni muzicar, neki Janos, svira na citri temu Harija Lajma iz "Treceg coveka". Jesenjin, Majakovski, Blok... U dvorani Kolarcevog narodnog univerziteta gostuju Iv Montan i Simon Sinjore. Pojavljuju se na sceni u radnickim kombinezonima, a publiku pozdravljaju stisnutim pesnicama prinesenim celu. Doznajemo, tako, da i na Zapadu ima komunista. Kuda, onda, da se bezi? U novoizgradjenom Domu sindikata pevaju Luj Armstrong i Ela Ficdzerald "Zvezde padaju na Alabamu". U Francuskoj 7, u Udruzenju knjizevnika Srbije, sa srpskim piscima razgovara Zan-Pol Sartr koga prati njegova supruga Simon de Bovoar. "Parlez vous, francais?" - pita ga jedan ugledni crnogorski pisac pre no sto mu postavi pitanje. Sol Belou, koji je doputovao sa knjizevnicom Meri Makarti, zaljubljen je u tada lepu Jaru Ribnikar. Kada sam ga intervjuisao za list "Politika" dvadeset godina kasnije u Njujorku posto je dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost, pristao je da se fotografise samo pod jednim uslovom: "Odnecete ovu fotografiju Jari" - kazao je - "da vidi sta je preostalo od mene!" "Oh, Sol!" - kazala je zagonetno Jara kada sam joj predao fotografiju Beloua. Na pitanje sta misli o Tenesi Vilijemsu, koji je u to vreme u Jugoslaviji u najvecoj modi, Meri Makarti odmahuje rukom i kaze: "Ah, taj slatki kolac s Juga, koji vec godinama masturbira pred vratima jedne ideje." U hotelu "Metropol" odseda slavna holivudska zvezda Elizabet Tejlor sa muzem producentom Majklom Todom. Avion nije sleteo na beogradski aerodrom kruzeci punih pedeset minuta jer je cekao da Majkl Tod zavrsi zapocetu partiju pokera sa stjuartom. Poginuo je godinu dana kasnije u avionskoj nesreci. Tiskali smo se pred vratima hotela da bismo izbliza videli ljubicaste oci Elizabet Tejlor ciji sjaj nikada necemo zaboraviti. Uzgred, imala je krive i tanke noge sto nas je prilicno razocaralo. Slobodan Markovic, zvani Libero Markoni, i slikar Slava Bogojevic objavljuju knjigu "Pijanci idu dijagonalno", u kojoj su opisana njihova bancenja i mamurluci. Tri i po decenije kasnije, ovog najdarovitijeg beogradskog slikara pronaci ce pokraj plota, na ulici, kako lezi u blatu. Umrece u bolnici gde je odnesen pod oznakom "Nepoznat". Da bi se zastitili od terora drzavnog optimizma, najosetljiviji umetnicki duhovi beze u alkohol. Pijance i Bog cuva! Njima je, za razliku od drugih, sve dozvoljeno. Tih leta Sava jos nije izgubila svoj miris trulih algi, katrana i purenjaka, a zimi, beogradske ulice se pretvaraju u snezne tunele visokih bedema kroz koje se prolazi kao kroz bele lavirinte. U Studentskom domu na Novom Beogradu kao da je potucen svetski rekord u broju mladica i devojaka koji mogu stati na jedan krevet. Jedna devojka, studentkinja engleskog, prevodi naglas svedocenje Zaka Lipsica iz dzepne knjige o Amadeu Modiljaniju koju je neko ukrao sa sajma knjiga. Iz casa za pranje zuba, pokupljenih sa citavog sprata, pije se caj od sipuraka i zavija zlatasti hercegovacki duvan u isecene stranice biblijskog papira na kojima su stampane sabrane Sekspirove tragedije. Pusim Scenu prvu iz drugog cina "Ricarda Treceg": London, Kraljevski dvorac. (Trube. Ulaze KRALj EDVARD, bolestan, nosen na stolici, KRALjICA ELIZABETA, DORSET, RIVERS, HASTINGS, BAKINGAM, GREJ i DRUGI)... Cigara je debela. Sekspir se pretvara u dim i maglu. Devojka prevodi: "Zgodan, ozbiljan, romantican. On je predstavljao, mozda, poslednji period elegancije na Monparnasu... - seca se Zan Kokto - u to vreme nismo znali da to crtanje po terasama kafea, ta remek-dela od pet franaka, nece trajati zauvek." "Beatrisa Hestings: Kompleksan karakter. Svinja i biser. Srela ga 1914. u kafeu. Sedela sam preko puta njega. Hasis i konjak. Nimalo impresionirana. Nisam znala ko je. Izgledao je ruzno, divlje, pohlepno. Ponovo ga srela u Cafe Rotonde. Bio je obrijan i sarmantan. Podigao je kapu lepim gestom pocrvenevsi i pozvao me da dodjem i vidim njegov rad. Prezirao sve sem Pikasa i Maksa Zakoba. Gadio se Koktoa..." Studentski grad ogrce se oblakom novembarske susnezice. Soba se lagano hladi. Uvlacimo se pod sivu vojnicku cebad. Greje nas ljubav. Boris Koljcicki, emigrant, amater-meteorolog, pravi prognozu vremena za narednih sto godina koju prodaju beogradski berberi i bakali. Predvideo je cak i letnji pljusak u avgustu 1997. od koga sam pokisao do gole koze na Adi Ciganliji. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/6/2011, 3:33 pm | |
| U izlogu "Antikvarijata" u Glavnoj ulici kod "Londona", prodaje se slika tigra razjapljenih celjusti u prirodnoj velicini, nenadmasnog slikarskog virtuoza, ruskog emigranta Stjepana Kolesnikova (1879-1951). "Koja mi je bila pamet, budali! - udaraju se sakama o glavu kolekcionari posle cetrdeset godina. - Prolazio sam svakog dana pokraj onog tigra, i imao pare da ga kupim, ali ko je tada znao koliko ce to jedanput vredeti?" S leve i desne strane tigra, koji je iz visoke trave vrebao prolaznike spreman na skok, visile su dve manje slike Kolesnikova na kojima je plavicasti ruski sneg prekrivao krhke i nezne ogoljene grane belih breza. Skripalo je pod nogama. U osamljenickim, izgnanickim nocima i danima, skriven od sveta, Kolesnikov sanja snezne stepe svoje zavejane domovine slikajuci sa nenadmasnim majstorstvom tundru i zapleteno granje pretvoreno u crnu cipku na modroj osnovi neba. Proglasen zastitnim znakom kica, ovaj tihi majstor, inace ucenik velikog Rjepina, nosi pomireno teret te velike nepravde na strpljivim sirokim plecima muzika. Cetrdeset godina kasnije cene njegovih platna racunaju se desetinama hiljada dolara a mnoga velika beogradska slikarska imena iz tog vremena odavno su zaboravljena; platna im vrede mnogo manje od okvira. Ikone ne postizu nikakvu cenu. Poslednji ruski emigranti, izbegli iz boljsevizma, krecu se u povorci oko male ruske crkve na Tasmajdanu i odgovaraju svome svesteniku na "Hristos vaskrijese iz mjertvih" sa "Vaistinu vaskrijese!" Ostarele senke ruskih gubernatorki i palkovnica, supruga davno upokojenih kozackih atamana, pridrzavaju pod ruke njihovi plecati plavokosi unuci koji ne znaju svoj maternji jezik. Na grobu generala Vrangela u Beogradu, na godisnjicu njegove smrti, gore vostanice koje neko uvek tajno pali za pokoj njegove bele duse. Na napustenom parobrodu, u Zimovniku na Savi, mladi Igor Vasiljev sakriva nedeljama davljenike da bi naslikao ljubicastomodru boju njihovih naduvenih lica. Izgubice zivot ne dozivevsi tridesetu, padom iz zahuktalog voza, pijan, gurnut ili samoubica, ostace zauvek tajna. Neko ga je video kako na platformi izmedju dva vagona svlaci najpre kosulju i baca je na tucanik ispod sina: "Ode kosulja Igora Vasiljeva!" uzviknuo je, a zatim svukao pantalone i takodje ih bacio: "Odose pantalone Igora Vasiljeva! Odose cipele Igora Vasiljeva! Odose carape Igora Vasiljeva! Ode Igor Vasiljev!" Poslednje je sto je uzviknuo pre nego sto je potpuno nag pao pod tockove, kaze legenda. Ada Ciganlija je u to vreme jos ostrvo nepovezano nasipom sa Cukaricom. Leti, vojska postavlja pontonski most preko reke. Kod "Sest topola", kada leto sazri, makedonski pecalbari "cokalije", kuvaju u loncima mlade kukuruze. So po zelji. Tek procvale beogradske devojcice vracaju se sa kupanja jos vlazne kose vrteci oko prsta svoje minijaturne mokre kostime koji mogu stati u kutiju od sibica. Beogradski mladi arhitekt Pedja Ristic, zvani Isus, zbog svoje ridje brade, gradi prvu srpsku kucu na drvetu pored vode i vesla u indijanskom kanuu. Vesla i danas, cetrdeset godina kasnije, u istom cunu sekuci savsku maticu, samo sto je kuca na drvetu vec odavno istrulila dok su lepe devojke iz tog vremena postale bake. U "Presernovoj kleti" Miladin Kovacevic, siroce iz Nevesinja, stanovnik mnogih domova za nezbrinutu decu, koga je neko doveo u Beograd i zaboravio, pesnik koji je zbog toga sto se prehranjivao kupanjem mrtvaca izabrao za sebe novo ime Jakov Grobarov, uzvikuje svoju, ili neciju tudju recenicu: "Zaustavite planetu, hocu da sidjem!" koja ce ga proslaviti. U toj zadimljenoj rupi, punoj pesnika, laznih proroka, mitomana i somnambula, svake noci jedan ulicni muzicar, neki Janos, svira na citri temu Harija Lajma iz "Treceg coveka". Jesenjin, Majakovski, Blok... U dvorani Kolarcevog narodnog univerziteta gostuju Iv Montan i Simon Sinjore. Pojavljuju se na sceni u radnickim kombinezonima, a publiku pozdravljaju stisnutim pesnicama prinesenim celu. Doznajemo, tako, da i na Zapadu ima komunista. Kuda, onda, da se bezi? U novoizgradjenom Domu sindikata pevaju Luj Armstrong i Ela Ficdzerald "Zvezde padaju na Alabamu". U Francuskoj 7, u Udruzenju knjizevnika Srbije, sa srpskim piscima razgovara Zan-Pol Sartr koga prati njegova supruga Simon de Bovoar. "Parlez vous, francais?" - pita ga jedan ugledni crnogorski pisac pre no sto mu postavi pitanje. Sol Belou, koji je doputovao sa knjizevnicom Meri Makarti, zaljubljen je u tada lepu Jaru Ribnikar. Kada sam ga intervjuisao za list "Politika" dvadeset godina kasnije u Njujorku posto je dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost, pristao je da se fotografise samo pod jednim uslovom: "Odnecete ovu fotografiju Jari" - kazao je - "da vidi sta je preostalo od mene!" "Oh, Sol!" - kazala je zagonetno Jara kada sam joj predao fotografiju Beloua. Na pitanje sta misli o Tenesi Vilijemsu, koji je u to vreme u Jugoslaviji u najvecoj modi, Meri Makarti odmahuje rukom i kaze: "Ah, taj slatki kolac s Juga, koji vec godinama masturbira pred vratima jedne ideje." U hotelu "Metropol" odseda slavna holivudska zvezda Elizabet Tejlor sa muzem producentom Majklom Todom. Avion nije sleteo na beogradski aerodrom kruzeci punih pedeset minuta jer je cekao da Majkl Tod zavrsi zapocetu partiju pokera sa stjuartom. Poginuo je godinu dana kasnije u avionskoj nesreci. Tiskali smo se pred vratima hotela da bismo izbliza videli ljubicaste oci Elizabet Tejlor ciji sjaj nikada necemo zaboraviti. Uzgred, imala je krive i tanke noge sto nas je prilicno razocaralo. Slobodan Markovic, zvani Libero Markoni, i slikar Slava Bogojevic objavljuju knjigu "Pijanci idu dijagonalno", u kojoj su opisana njihova bancenja i mamurluci. Tri i po decenije kasnije, ovog najdarovitijeg beogradskog slikara pronaci ce pokraj plota, na ulici, kako lezi u blatu. Umrece u bolnici gde je odnesen pod oznakom "Nepoznat". Da bi se zastitili od terora drzavnog optimizma, najosetljiviji umetnicki duhovi beze u alkohol. Pijance i Bog cuva! Njima je, za razliku od drugih, sve dozvoljeno. Tih leta Sava jos nije izgubila svoj miris trulih algi, katrana i purenjaka, a zimi, beogradske ulice se pretvaraju u snezne tunele visokih bedema kroz koje se prolazi kao kroz bele lavirinte. U Studentskom domu na Novom Beogradu kao da je potucen svetski rekord u broju mladica i devojaka koji mogu stati na jedan krevet. Jedna devojka, studentkinja engleskog, prevodi naglas svedocenje Zaka Lipsica iz dzepne knjige o Amadeu Modiljaniju koju je neko ukrao sa sajma knjiga. Iz casa za pranje zuba, pokupljenih sa citavog sprata, pije se caj od sipuraka i zavija zlatasti hercegovacki duvan u isecene stranice biblijskog papira na kojima su stampane sabrane Sekspirove tragedije. Pusim Scenu prvu iz drugog cina "Ricarda Treceg": London, Kraljevski dvorac. (Trube. Ulaze KRALj EDVARD, bolestan, nosen na stolici, KRALjICA ELIZABETA, DORSET, RIVERS, HASTINGS, BAKINGAM, GREJ i DRUGI)... Cigara je debela. Sekspir se pretvara u dim i maglu. Devojka prevodi: "Zgodan, ozbiljan, romantican. On je predstavljao, mozda, poslednji period elegancije na Monparnasu... - seca se Zan Kokto - u to vreme nismo znali da to crtanje po terasama kafea, ta remek-dela od pet franaka, nece trajati zauvek." "Beatrisa Hestings: Kompleksan karakter. Svinja i biser. Srela ga 1914. u kafeu. Sedela sam preko puta njega. Hasis i konjak. Nimalo impresionirana. Nisam znala ko je. Izgledao je ruzno, divlje, pohlepno. Ponovo ga srela u Cafe Rotonde. Bio je obrijan i sarmantan. Podigao je kapu lepim gestom pocrvenevsi i pozvao me da dodjem i vidim njegov rad. Prezirao sve sem Pikasa i Maksa Zakoba. Gadio se Koktoa..." Studentski grad ogrce se oblakom novembarske susnezice. Soba se lagano hladi. Uvlacimo se pod sivu vojnicku cebad. Greje nas ljubav. Boris Koljcicki, emigrant, amater-meteorolog, pravi prognozu vremena za narednih sto godina koju prodaju beogradski berberi i bakali. Predvideo je cak i letnji pljusak u avgustu 1997. od koga sam pokisao do gole koze na Adi Ciganliji. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 25/6/2011, 9:10 pm | |
| NADA MARINKOVIĆ - NASLEDNICI
- Najgore je kada ljudi nisu ni dobri ni zli, već podnošljivi, nemaš nikakve mogućnosti da se spaseš od njih. Kraj dobrih ostaješ svesno, više ili manje zadovoljan, a oni zli, kao što je bio tvoj slučaj, mogu da odigraju odlučujuću ulogu u našem životu. Zato što se teško daju odstraniti, kao krlje su, paraziti.
- Snažna želja mobiliše naša čula, u toj želji je čar odnosa muškarca i žene; ispunjena želja može biti uzrok naglog pražnjenja, neprijatno bu?enje, potom dosada.
- Posle svih traganja, davanja, dobitaka i gubitaka, posle svih lomova i slomova, kao čist dobitak, kao podsticaj, kao istina-ostala je LJUBAV. Ljubav u svim mogućim vidovima, ljubav koja sadrži dobrotu, pogonsku energiju, koja je najlepši, najpotpuniji smisao života!
- Čovek može da izabere, da od svoje nesreće načini niz novih nesreća ili da je pretvori u nadahnuće čiji rezultati mogu bar donekle da nadomeste ono što se izgubilo.
- Nemoj se bojati patnje, ona će te sačuvati čim me izgubiš iz vida, kao što će i moja biti uz mene, lepa i ćutljiva, ogromnih tužnih očiju...
- Osećaš u sebi i oko sebe prisustvo dragog bića. Materijalnost, njegov stvarni oblik je iščezao, izgubio se u vatrometu boja koje grade dinamične arabeske. Slike kao u bunilu, jarki detalji, prizori kakve mora da narkomani vi?aju u svojim halucinacijama... Ja nikad nisam uzimao droge, jedva nešto malo alkohola. Ali ti si bila moj opijum, moj hašiš, moje izbacivanje iz stvarnosti i uznošenje u nadzemaljski svet lepota. To su neverovatni doživljaji, ne možeš da zamisliš! To nisu prividi kao u impresionizmu gde se razaznaju oblici ličnosti, predmeta, gde oni postoje, samo se brišu njihove oštrine, stapaju se sa vazduhom, nebom, dobijaju boju ličnog raspoloženja.
- U ogromnom prostoru naseljenom česticama uzvitlanih slutnji natopljenih nadom i strepnjom, čežnjom-gradio se tvoj lik, tvoje biće koje mi nikad niko ne može oduzeti! Samo moja Katarina, jedina i večna! U hladnoj jezi jutra našao sam se u samoj žiži tajne:sve je tu i ništa nije tu! Bila je to potvrda:ako je nešto tako silno naše-uvek je naše, uprkos njemu samom, uprkos svemu i svima! To je istinsko posedovanje. U času tog saznanja, izronilo je sunce, rasulo se po vrhuncima i drveću kao grimiznozlatna vulkanska lava i potvrdilo moje slutnje:zauvek je naše ono što smo duboko doživeli kao naše, ispunjava nas do kraja, neotu?ivo je!
- Zamršeno klupko-život! Ništa nije izvesno. Kažu da su planovi-snovi razboritih ljudi, ali nema sigurnih planova uprkos razboritosti; ne znaš šta je iza okuke, kakvo jutro će osvanuti... Kako da shvatimo svemir, kako da shvatimo svet, kada nismo u stanju da shvatimo ni sami sebe?! Ipak, vidiš, to VREME STRASTI jedino je što u našim životima zaista vredi. Bar zakratko uspinješ se na vrhove, koračaš po oblacima, dotičeš zvezde i u samom si vrlu života. Ali, to penušanje, ta tačka ključanja, taj krajnji uzlet-ne mogu da traju!
- Sta je to što se zove život? Niz velikih i malih zagonetki, neizvesnosti, iznenadjenja; neke od tih zagonetki ostaju nerešive:putovanje brzim vozom kroz stanice a ti ne znaš na kojoj treba da se zaustaviš. Otkad tako putuje i gleda pejzaže koji se smenjuju, možda je to u svakom slučaju bolje, nego kroz maleni prozor zuriti u uvek isti komad neba!
- Zašto očajavati zbog onih koji nas ne cene. To je poniženje, izdaja sebe!
- Ti nisi sreo mene, a ja tebe, mi smo sreli sami sebe, to je najveća vrednost. Nećemo više lutati, uzalud čekati. Nismo ni u šta ušli, ni iz čega ne izlazimo. Mi JESMO, mi POSTOJIMO!
- Ljubav ne treba shvatiti kao stihiju, kao strast, već kao trajno stanje... Dva bića moraju da spajaju veze koje se lako ne kidaju, pa i ako ponekad olabave, drže dvoje čvrsto zajedno. Volim srcem, ali još više razumom. U mom svetu, koji želim gusto da naselim mnogim obavezama i zanimanjima, ljubav je INSPIRACIJA, i ja je se neću odreći zanemarujući srećnu okolnost što sam tako rano naleteo na nju, ali je sigurno neću pretvoriti u fetiš, u JEDINO, SVE, jer bi to, kao što sam kažeš, moglo biti opasno. Uvek neki azil, uvek neki most za čvrsto tle...
- Nikad nisam verovala u an?ele i sve one svece sa oreolima oko glave, ali sam uvek verovala da sasvim sigurno postoji nesto što sve stvari stavlja na njihovo pravo mesto. Znam da se sve naplaćuje, i dobrota, i zloća, i ravnodušnost gde joj mesto nije. Ima jedna velika metla koja sve počisti, jedno ogromno oko koje SVE vidi, jedno uvo koje stigne da oslušne svačije srce, i bič postoji, i bič!
- Poštenje je stvar srećnih okolnosti. Onaj ko nema potrebe da uzima tudje jer ima dovoljno svoga - lako biva pošten. Hoću da kažem: neko je pošten samo zato jer nije prinu?en da bude nepošten.
- Život svakog od nas jeste ogledalo nas kakvi u stvari jesmo: sitni ljudi imaju i sitan život, oni što se igraju vatrom često izgore, onima koji misle i grade pripadaju osmišljeni životi.
- Mislim da je veoma teško voleti izuzetno lepu ženu. To je kao da poseduješ blago koje bi svi hteli, a i ona je stalno na udaru iskušenja.
- Prolaznost je jedina izvesnost, ukoliko to ranije shvatimo - sklopili smo primirje s njom i mir sa sobom! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 21/7/2011, 8:56 pm | |
| JESENJI DŽEMPER
Uvek kasnije nego što smo mislili. Septembar je prošao tako brzo, prepun obaveza koje donosi početak školske godine. Sa novim kišama, govorili smo: "Evo jeseni"; prihvatili smo da sve postane obična zagrada pre zime. A ipak, i ne želeći da to priznamo sebi, iščekivali smo nešto. Oktobar. Noći prvog mraza, dane sa plavim nebom iznad prvih požutelih listova. Oktobar, to toplo vino, ta nežna blagost svetlosti, kada je sunce pravo samo u četiri sata, posle podne, kada sve postaje blagost duguljastih krušaka popadalih sa krovova oko voćnjaka. I tada nam je potreban novi džemper. Nositi na sebi kestenje, šumarak, bodljikave ljuspe kestenja, ružičasto crvenilo livadskih šampinjona. Odsjaje godišnjeg doba u mekoći šume. Ali novi džemper: odabrati novi žar koji će početi da jenjava. U zelenim tonovima? Zeleno Irske, zeleno mahuna, magle, neravnomerno zelenilo viskija, divlje i usamljeno poput tresetnih livada, zeleno pokošene trave? Ali riđa? Ima toliko riđih boja, Ofelijina kosa, želja da okusimo, kao nekada, hleb-maslac-medenjake, boje šume naročito, riđost zemlje, riđost neba, neuhvatljivi mirisi vašara i drveća, vrganja i vode. Ili boja prirodne vune, što da ne? Džemper sa krupnim petljama, sa pletenicama, kao da neko još uvek ima vremena da plete za vas. Ogroman džemper: telo će nestati, postaćemo godišnje doba. Džemper sa spuštenim ramenim, dok iščekujemo... Dobro je, i za nas same, to iznijansirano prihvatanje kraja. Odabrati udobnost sete. Kupiti boju dana, novi jesenji džemper.
Filip Delerm | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/8/2011, 10:05 pm | |
| KRATKA PRIČA Dopustite da se predstavim. Zovem se Priča, Kratka priča. Piše me jedna žena, ime joj je…ups - ne znam. Ja sam veoma kratka i imam, hihi, kratko pamćenje. Moglo bi se reći da sam malo ograničena. Pa što? Nitko nije savršen. Ali ja sam tek na početku svog puta i još mogu puno postići - da me objave na raznim mjestima i spominju u encik…cik…onim jako debelim knjigama, valjda ste svi čuli za njih. Možda, tko zna, jednog dana u dalekoj budućnosti? Hihi, samo sanjarim… Ne, nisam ja isprazna sanjalica, koja priča bez veze, kao mnoge moje pomodne kolegice. Za razliku od njih, ja sam usredotočena. Imam jasan cilj pred očima. Životna mi je želja sudjelovati u jednom natječaju za kratke priče. Osim toga, želim mir u svijetu i ljudska prava. I srdačan pozdrav ugroženim vrstama, koje su u izumiranju. Kao što vidite, imam štošta važno za reći. A kada bih pobijedila na natječaju, iznijela bih svoju poruku u javnost. Dala bih doprinos zajednici, iako sam kratka. Uostalom, znam za kolegice koje su kraće od mene, a veoma su uspješne i utjecajne. Na primjer - neke koje je napisao onaj Bor…Borg…hihi, ne mogu se sjetiti. Nema veze, ionako svi znaju za njega. I što sam ono htjela reći? Da, valjda se primjećuje da imam dara? Uz malo sreće, mogla bih izraziti neku veoma posebnu i duboku misao. Štoviše, mislim da hoću, baš sad…eto…tek što nisam…Što? Moja spisateljica kaže da sam gotova?!? Kako? Da joj je dosta? Ne mogu doći k sebi, zgražam se! No, ako je tako odlučila, u redu! Mislim, požalit će ona, ali neka joj bude! Otići ću. Evo, odlazim. Kog bogovi vole, umire mlad. Dragi čitatelji, znam da nisam bila najbolja priča u vašem životu, ali sjetite me se ponekad, u dugim zimskim noćima i kad miris proljetnog cvijeća probudi novu ljubav u vašim srcima i… No dobro, idem, idem…Može još dvije riječi? Ne? Pih!
L. Fair | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/8/2011, 10:05 pm | |
| Robert Falgam - neobicne misli o obicnim stvarima Sve sto treba da znam naucio sam jos u vrticu Svakog proleca, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napisem svoju licnu izjavu o tome u sta verujem: moj moto. Kada sam bio mladji, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi nista ne promakne. Dokument temeljan i opsiran kao presude Vrhovnog suda, kao da se recima mogu resiti svi egzistencijalni sukobi. Poslednjih godina moj moto je postao kraci – ponekad je cinican, ponekad komican, ponekad obicno intoniran – ali pisem ga i dalje. Nedavno sam pokusao da sustinu svojih uverenja sazmem na samo jednu stranicu i napisem jednostavnim recima, mada svestan da to podrazumeva vrlo naivni idealizam. To nadahnuce, da budem sto sazetiji, doslo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, medjutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kasljucao i gasio se na raskrsnicama, podrigivao na nizbrdicama. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previse visokosadrzajnih informacija, i ja cu dobiti napad, egzistencijalne vrste: kasljucati i gasiti se na raskrsnicama gde treba doneti zivotne odluke, jer uvek – ili znam previse ili premalo. Zivot nije izlet. Tada sam shvatio da vec znam vecinu onoga sto smatram vaznim za smisleni zivot – i da uopste nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Medjutim, i ziveti tako – to je vec druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto: sve sto treba da znam o tome kako treba ziveti, sta raditi i kakav biti, naucio sam jos u vrticu. Mudrost me nije cekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona skolovanja, nego se krila u pesku decjeg igralista. A evo sta sam tamo naucio: Sve podeli sa drugima. Igraj posteno. Ne muci ljude. Svaku stvar vrati gde si je nasao. Pocisti za sobom. Ne uzimaj ono sto nije tvoje. Kada nekoga povredis, izvini mu se. Peri ruke pre jela. Pusti vodu u toaletu. Topli keks i hladno mleko su zdravi. Zivi uravnotezeno: malo uci, malo razmisljaj, crtaj, slikaj, pevaj i plesi, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo. Svakog poslepodneva odspavaj. Kad izadjes u svet, budi oprezan u saobracaju, drzi se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga. Ne zaboravi da cudo postoji. Seti se semenke u plasticnoj casici: koren je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zasto i kako, ali tako je sa svima nama. Zlatne ribice, hrcci, beli misevi, cak i semenke iz plasticne casice – jednom moraju da umru. I mi cemo. A zatim se setite svojih prvih slikovnica i prve reci koju smo naucili – najvece i najvaznije od svih reci – vidi. Sve sto treba da znate sadrzano je negde u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav zivot. Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teske, odrasle i zvucne reci i primenite na zivot svoje porodice, posao, drzavnu politiku, svet u kome zivomo – i videcete da ce pravilo ostati jasno, tacno i cvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio nas svet kada bismo svi – citav svet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mleka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve drzave pridrzavale pravila da svaku stvar vrate tamo gde su je i nasle i da pociste nered za sobom. Kao sto je istina, ma koliko smo vec odrasli, da je, kad izadjemo u svet, najbolje drzati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/8/2011, 10:06 pm | |
| On i Ona - Mirjana Stakić Gledao sam je. Imala je prilicno veliki nos i tanke usne. Mušica bi izvršila samoubistvo kad bi sa njenog nosa pala na gornju usnu. Šta me privlaci takvoj ženi. Ne znam. Valjda ima nešto što zovu šarmom? Pijana je. Diže cašu i lenjo mi nazdravlja. Prica nesto o Hegelu. Ne razumem. Ko je taj Hegel? Možda neki bivši iznevereni ljubavnik? Mnogo mi je poznat. Ah, da, secam se. Filozof vatre. Pa i ja sam filozof. Kako li se zove? Senka. Ima glupo ime. Senka. Senke su me oduvek plašile. Gle, kako prebacuje nogu preko noge. Misli da sam neki napaljeni ždrebac. Mušica joj je upala u votku. Zamocila je prst da je izvuce. Nokti sa ostacima laka, polomljeni, prljavi. Dama se znaci neguje. Prica nešto o ravnopravnosti. Kakve veze imaju Hegel i ravnopravnost izmedu mene i ove uspaljenice. Da li da je dodirnem ispod stola? Gledao sam to u jednom filmu. Šta li je uradila sa mušicom? Da joj kažem da je zgodna? Znace da lažem. Ništa necu da pricam, nek joj konobar donese još jednu votku. Necka se. Uzima mi cigaretu. Kaže da je gladna. “I deset cevapa molim”. Necka se. Nisam kao trebao, a jede kao divljak. Mljacka. “I još pet za damu!” Stvarno mi se svida. Šta prica? Ne cujem je. Spominje nekog bivšeg momka. Nije joj bio dobar. Ma, sve su one iste. Gle, kako trepce. Da li da je stisnem? Možda ima triper ili neku drugu boleštinu? Danas covek mora svega da se cuva. Ko zna šta može da mi natovari na vrat? Sigurno ih je imala na stotine. Gle kako me gleda! Pomislice da sam neki magarac. Ma, hocu, pa šta mi bog da. Opet nešto prica o Hegelu. Šta? Ja, životinja? A sve vreme je htela da je stisnem! E, šta su ti žene. Odvratna glupaca. Od prvog trenutka mi je bila odvratna. Hteo sam samo da joj ucinim uslugu. Gle, onu plavušu, deluje mi pristojno. Odoh malo do nje da procaskam. Životinja. Odmah sam znala da je takav. Nogom, pa pod sto. Kupio mi petnaest cevapa. Na silu sam jela da se ne uvredi. Misli, ja sam pijana, dacu mu se za cevape. Šta su ti muškarci? Proždirao me celo vece pogledom. A ja, tako mi i treba. Bilo mi ga je žao. Mora da ga je žena ostavila. Glupak. Poceo i da celavi. Tad su muškarci najgori, to i psiholozi kažu. A ja mu pricam o Hegelu. Zna on ko je Hegel. Bolje da sam mu pricala o Marku Kraljevicu. Ma, svi su oni isti. Svi bi jedno. Miriše na neku jeftinu kolonsku vodu. Šta rece da je? Ah, da, doktor. On je doktor, ko što sam ja glumica. Mora da je negde zidar ili kasapin. A ucinilo mi se da ima negovane ruke. Bože, al sam ja dobra duša. Svi mi fini. I necu, kažem sebi, Senka, ovako da se zalecem. I opet. Dobra sam ja duša. A nalio se. Misli da sam ja od onih… Budaletina… Šta kažete, jesam li za pice? E pa, može jedna votka. Ovaj mi se cini pristojan.   | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/8/2011, 10:07 pm | |
| Marcello Bernardi - Pismo Katarini Ovo je pismo koje je jedan deda napisao svojoj unuci. Deda je Marcello Bernardi italijanski pedijatar i psiholog, devojcica je njegova unuka Katarina. Draga Katarina, predlozili su mi da ti napisem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo sto imam reci tebi odnosi se i na sve tvoje vrsnjake, ustvari sve vas koji cete 2000. godine imati oko 20 godina. Kad budes citala ovo sto ti sada pisem, mene vise verovatno nece biti. Zato, ovo pismo ima i vrednost testamenta, jer mislim da drugi necu pisati, buduci da ti ne mogu ostaviti nista osim – secanja. Ne zelim te savetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti uciniti bilo sta sto je slicno tome. Mnoge savete, dobre ili lose, vec si imala prilike cuti i mnoge ces tek cuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nesto pomogao. Zato cu se i zadovoljiti da ti ovde izrazim svoje misli, osjecaje i uverenja. Ponavljam, naime, da je secanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Secanje na jednu osobu koju si, verujem, volela i to nezavisno od njene vrednosti, sto smatram jos vaznijim. Ko zna sta ces ti raditi kroz 20 godina. Ko zna kakva ces biti. Ko zna da li ces i tada, kao danas, biti inteligentna, nezna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za salu. Nadam se da hoces, ali je sigurno da ce svet uciniti sve da ti pomogne da izgubis te lepe osobine. Protiv tebe udruzit ce se mnoge sile, a narocito jedna – strah. Strah od izolacije i zameranja drustvu, strah od siromastva, strah od neuspeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoce, strah od ljudi, strah od smrti. Cini mi se da je strah najteza bolest koja ugrozava covecanstvo i, ocito, sredstvo koje osigurava uspeh svakoj uceni; osnovni instrument pomocu kojega se svako moze prisiliti da se prilagodi odredjenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako moze prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se nicega ne plasis i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi jos ne zapazam znake onih strahova koje samo odrasli umeju usaditi u glave dece. Volim te promatrati kako sama stices iskustva, kako se kreces po mracnoj sobi, kako proucavas insekte i zivotinjice u prirodi, kako pokusavas pomilovati psa lutalicu ili mirno prilazis nepoznatim ljudima. U ovom svetu, ti i tvoji vrsnjaci predstavljate pravu utehu i, naravno, nadam se da ce to vecno trajati, da ces uvek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspes, imat ces, po mome misljenju, sve uslove da izaberes pravi put. Mogu ti reci, bar sto se mene tice, da sam sve ne bas srecne odluke u zivotu uvek donosio pritisnut strahom i nesigurnoscu. Jednom prilikom, posto si mi rucicom pokazala cetvrtinu meseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uveravala da si ti to ucinila i pokazala si mi kako si ucinila: uhvatila si ga obema rukama i snazno tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj masti i masti tvojih vrsnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoc. Verujete da mozete izmeniti svet. Preterujete. Ali, odrasli preteruju u drugom smislu. Oni su "prakticni", "realni", "konkretni". Vide ces: govorit ce ti da je svet oduvek bio takav i da ce takav uvek biti. Govorit ce ti da je oduvek bilo bogatih i siromasnih, da je oduvek bilo bede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit ce ti da je svako ko je nesto pokusao izmeniti isao ravno u propast. Sasvim su liseni maste. Cak i nade. Ako nesto vec nije ostvareno, reci ce ti da je to nemoguce ostvariti. Da je covek sazdan tako, da je drustvo takvo, da je svet takav. I reci ce ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagodjavanje, isto tako. Ako i kroz 20 godina budes posedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolazes danas, i ako im odgovoris da se, uz volju, sve moze menjati, narocito polozaj ljudi; ako im odgovoris da se svet moze zasnivati na osjecajnim odnosima umesto na novcu; ako im odgovoris da treba razmisljati o svetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoris, reci ce ti da je sve to samo jedna utopija. U tvojoj kuci 2000. godine bit ce jos uvek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim dedovima, njihovim roditeljima, njihovim dedovima i roditeljima njihovih dedova. Bit ce tu knjiga, slika, namestaja, predmeta svake vrste, crteza, rukopisa, fotografija, svega sto je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarcica bez vrednosti, ako hoces, ali svedocanstava duge povijesti ciji si i ti deo bila i pre nego sto si se rodila. Tradicija. Po meni, ne treba to sve baciti. I tradicija ima svoje znacenje, mada ne ono koje joj se najcesce daje. Pre svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvek i svuda slediti, kao skup obicaja i navika koje treba netaknute sacuvati i u sadasnjosti i u buducnosti. Ja, opet, smatram da vrednost tradicije nije u tome, vec u necemu sasvim drugom; tradicija, kao i sve sto se odnosi na proslost, treba iskljucivo sluziti kao polazna tacka da se ucini i vise i bolje, znaci drugacje. Iranski filozof Dzubran rekao je: "Zivot se nastavlja, ne zaustavlja se na jucer." Mi se, medjutim, ocajnicki hvatamo za jucer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopusta da napredujemo, zatvor iz kojega ne mozemo izaci. Cak to i ne zelimo, jer buducnost, nepoznato, novo, drugacije, izazivaju – strah. Eto, ta se rec opet vraca. Reci ce ti da je strah osecaj koji obuzima svakoga. Da, tacno je. Ali, strah svakoga ne unistava. Tebe nece, naprimer, i ne samo zbog tvog decijeg neznanja, vec zato sto si sva okrenuta stvarima i ljudima koje volis, osvajanju i progresu, svetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje licnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jaci od bilo kakvog straha. Ovo su, kao sto sam ti u pocetku rekao, moje misli i osecaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je delic moga zivota. Ucini od njega, naravno, samo ono sto ti sama budes zelela. Tvoj deda Enlarge this image | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 10/8/2011, 10:08 pm | |
| Nenad Zivkovica - "Hologram"
Nepoznatoj, ma gde ona bila
Vi i ja smo, svako za sebe, draga moja nepoznata, samo prosek. Izadjimo iz te prosecnosti, budimo natprosecni- spojimo se! Izradjajmo tu prokletu decu da nas savest ne grize! Ovo blago sto ga nagomilasmo, mozda nece satrunuti, ali nas nece ni pomenuti, to je izvesno. Svaki dukat, svaki novcic, svaki dragi kamencic - sve ce to obezvrediti samo sebe cim se docepa grabljivih ruku. Nista od toga nece za nama u zemlju, verujte mi.
Jedino deca, unuci, praunuci - oni ce nam se kad-tad pridruziti. Dajmo im priliku, dozovimo ih. U nasem spajanju je trenutno zadovoljstvo, i vecni spokoj. Nisu zalud nasi slavni preci jurili slavne pretkinje, ne bi li ostavili svoje seme. Moglo se potomstvo ostaviti u svakoj skitacici, ali nije to tô. Hajde, gospo, da vidimo jesmo li vredni vremena u kome smo se rodili, ili bar imena koje smo, ne svojom zaslugom, nasledili!
Dosta je bilo skrnavljenja tih imena, dosta je bilo glupih medjupoteza, dosta je bilo bludnih pogleda, saranja i varanja, dajmo se matici, posadimo drvo koje ce mozda radjati gorke plodove - ali ce radjati. Ulogu bogova smo kupili zlatnicima i sad nas obozavaju. Nema tog zlatnika koji nije oblozen krvlju. Ne znam cemu se klanjamo! Spustimo se na nivo zivotinje, sparimo se, neka nas bar neko proklinje! Ako vec moraju da nas ocerupaju besne guzice, neka to bude meso naseg mesa, krv nase krvi. Ako to sto pricaju o vama iole vredi, ako glas koji mene bije moze da se upotrebi, taj iscedak iz trenutka kosmicke slasti, ne mora da bude ni tako los. Te iste potomke stvorice neko drugi - svako se pre ili kasnije rodi, bez obzira na to ko su mu roditelji - a onda ce nam biti zao. Izbegnimo sramotu neradjanja, izrodimo nesto. Kad vec nismo rodjeni za velike misli i velika dela, ucinimo bar veliki greh - spojimo se!
Pitao sam grobara kako mu se dopada posao. Odgovorio mi je: "Pa, eto, zakopavam tudje gluposti". Napravimo i mi jednu takvu glupost. Ne trazim od vas, gospo draga, da spavamo zajedno; ne trazim da vodimo ljubav, danas se iza te reci skrivaju najveca zlodela; ne trazim da kucimo ili stvaramo materijalna dobra, ne trazim nista za sebe. Ne morate mi reci ni jednu lepu rec, ne morate me voleti, ne morate ziveti sa mnom. Treba samo da se nadjemo, da nas ima, da nas neko pomene u kletvi ili molitvi. Covek zivi onoliko koliko mu je kletva dugacka; za molitvu uvek ima vremena, ona ne zavisi od duzine zivota.
Ostanimo neznanci, dozivotni stranci, persirajmo jedno drugom, mrzimo se, pljujmo se, ali - srodimo se. Bar za tren. I u ocima zlikovaca i mrzitelja nasih imacemo vecu vrednost ako se bar neko nekad pohvali da smo ga bas mi sacinili. Vi i ja, gospo draga. Mozete vi bez mene, mogu ja bez vas, to sitno zavaravanje ne sme dugo da potraje. Gledam vas, ovako iz prikrajka, slutim razloge koje cete izmisliti, samo da me odbijete. Pusticu vas da pricate, da potrosite prazne reci, da se ugusite u njima, i kad vise ne bude bilo ni jedne jedine floskule, ni jednog jedinog formalnog ili "normalnog" opravdanja, zaigracemo ples - ples buducnosti. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:14 pm | |
| Slika
Sada mi je valjalo sjesti i upiti što više od aure mistične atmosfere. Prislonio sam se uz bogato ukrašena, starinska vrata, pripalio cigaretu i osluškivao. Zvukovi su se izravno dizali uvis, čeličnom prodornošću su parali zrak, odbijali se od rubova otvorenih i trošnih prozora dok su ljudi čvrstih koraka i pravocrtnih pogleda užurbano prolazili. Zadovoljstvo promatrača potrajalo je još koju minutu. Trebalo je ući u jednu od kripta i promotriti uokvirena čudesa linija i boja, riznicu majstora vatrenog i pritajenog pogleda. Ušao sam s nekolicinom ljudi u dostojanstveni dvor. Kontrast naslikanoga i ravnih ploča na kojima je ono bilo ovješano bio je golem i neopisiv. Goli bijeli zidovi i statika prozirnih kvadara bila je suprotstavljena slikovnim nervozama, kaosu i uzbibanosti linija, lančanoj energiji koja je zračila slikara s plitkih površina. Sporo i obazrivo sam prolazio galerijama prateći varijaciju na Velasquezovu temu. Minotauri i izobličene žene također su pripovjedali jedan stari zaboravljeni govor. Nisam dugo morao hodati kada se pred mojim očima ukazao portret, žena aristokratske poze i opijajućeg, zavodničkog pogleda. Stajao sam okamenjen doživljavajući nizove kratkih i jakih potresa čije se djelovanje ogledalo na tupim i bezizražajnim očima. Njezino lice je proglasilo uzvišenost i superiornost, nehajnost pronicavih očiju ponad kojih su se izvijali gracilni smeđi polukruzi. Bogato izvezena crna marama krila je slapove svilene, bujne kose, a blagost pješčanih boja ovila je njezin predivan lik. Dopustio sam da prizor, ta magična slika, uđe u moju svijest i nađe počasno mjesto u labirintu nevidljivoga. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:15 pm | |
| - Sta ti je to na kolenu? – upita je jednog dana Vanja. - Oh, nista! Mladez – odgovori Sanja. - Mene podseca na neku tamnu zvezdu! – rece on. - Zaista? – obradovala se ona – podseca i mene, ali ne smem to nikome da kazem! - Lepa je... – divio se Vanja. - I meni se dopada... – kazala je Sanja. - Smem li da je poljubim? - Smes... – rece Sanja i on poljubi malu tamnu zvezdu, na sta se Sanja zarumeni. - Hoces li da budes moja zena? – upita je. - Hocu! – odgovori ona tiho – Ali samo ako se zakunes da ces me uvek voleti. - Kunem se! – zakleo se Vanja. - To je vazno zbog toga – nastavi Sanja – sto ne bih podnela da zavolis neku drugu! Znas, cini mi se da cu ziveti samo dotle, dok me zaista budes voleo... - Ludice! – pomilova je Vanja po kosi – kako te ne bih voleo? - Verujem ti i molim te da nikada ne zaboravis svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj zivot! Onda su se vencali i na ovom mestu bi se zavrsila svaka bajka, recima da su ziveli dugo i srecno i imali zlatnu decicu, da Vanja nije bacio oko na lepu Sanjinu kumu. Kuma je zaista bila zanimljiva i privlacna. Imala je dugu svetlu kosu i plave oci slicne Vanjinim. - “ Kako je samo lepa! - pomisli on – Bas bih voleo da je poljubim!” U tom trenutku, Sanja se saplete o vencanicu. - Oh, do malo pre mi je bila taman! – rece uplaseno – A, sada mi se cini predugackom.... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:16 pm | |
| Vencanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset santimetara. Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u nasim ocima. Kada pozelimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i zive, uglavnom, bez ljubavi, a da im nista narocito ne smeta. Mozda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slucaj je bio izuzetak, ona je htela sve ili nista! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu. Sanja se nije smanjila u sebi – ona se stvarno smanjila, ali u tom trenutku niko nije primetio.
- Sanja, sta ti je? Sta se desilo? – upita je zabrinuto Vanja, videvsi da je malo pobledela. - Oh, nista! – odgovori ona zbunjeno – ucinilo mi se samo da je pala jedna zvezda... - Ali sada je dan! – zacudi se Vanja. - Pa, sta? – rece ona – Zvezde padaju i danju, samo to mnogi nisu u stanju da vide.
Sem te male neprijatnosti, na njihovoj svadbi, koja je protekla veselo, nista se posebno nije dogodilo. Sanja uskoro zaboravi na predugacku vencanicu, misleci da joj rasejana krojacica nije uzela tacnu meru.
Onda su lepo ziveli zajedno u potkorvlju jedne stare kuce na Zvezdari, odakle se u Beogradu, kad je vedro, najlepse vide zvezde. Nocu bi sedeli na terasi i gledali ogormni nebeski svod, trazeci Sanjino zvezdano jato.
- Je l’ me jos volis? – upita ga ona. - Volim te! – odgovori on, zevnuvsi. - Isto kao pre? - Ne! - Ne volis me kao pre? - Volim te mnogo vise! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:16 pm | |
| Ali u trenutku, kada je Vanja pozeleo u sebi slavnu zvezdu iz varijetea, koju je gledao prethodne veceri kako vesto barata loptama, ugasi se iznenada nekoliko zvezda, a Sanja se smanji za citavih trinaest santimetara. Sve je cesce morala da zavrce nogavice svojih najdrazih izbledelih farmerica, cija je boja podsecala na Vanjine plave oci, ali i to je imalo dobru stranu – veoma lepo su joj stajale tako zavrnute i jedno vreme citav Beograd ih je nosio na Sanjin nacin!
Onda se Vanji mnogo dopala jedna balerina iz “Labudovog jezera”, pa se Sanja smanjila za jos devet santimetara. I kad god bi Vanja pozeleo neku od lepotica, koju bi video u prolazu, Sanja se smanjivala za po koji santimetar. Naredna tri santimetara odnese joj jedna macka premazana svim bojama... Onda su Sanjine mini-haljine postale maksi! No, i to je imalo svojih dobrih strana: osvezila je na taj nacin garderobu i godinu dana nije morala da kupuje nista novo...
Onda je Sanja pocela da se oblaci u prodavnicama decje konfekcije, jer su joj stvari za odrasle postale prevelike. Ponovo je nosila svoje omiljene crne lakovane cipele sa srebrnom kopcom, kao kad je bila mala i pevala sa Vanjom u skolskom horu. Mada je tada imala vec dvadesetjednu godinu, nije bila veca od kakve devetogodisnje devojcice. Vanja je cesto vodio Sanju u setnju. Volela je da jede princes-krofne u poslasticarnici. Zimi joj je kupovao toplo, tek ispeceno kestenje, a ponekad su odlazili u Zooloski vrt da hrane majmune kikirikijem, a srne senom. Onda ih jedanput sretne neka stara Vanjina prijateljica:
- Gle, koliko ti je samo porasla kcerka! – rece – Kako se zoves, duso? - Sanja! – rece Sanja. - Imas, znaci, isto ime kao i tvoja mama, zar ne? – rece dama – I licis mnogo na nju.. Pozdravi je kad se vratis kuci! - Hvala, gospodjo! Hocu... – rece Sanja, kao svako lepo vaspitano dete i smanji se za santimetar, jer je primetila da Vanja sa ceznjom gleda tu elegantnu damu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:16 pm | |
| Onda je Vanja poceo da kuca u cetiri ruke na masini sa jednom lepom, ridjom daktilografkinjom i Sanja se smanjila za pet santimetara! Onda su jednog dana gledali zajedno televizijski program i Vanji se mnogo dopala neka cuvena pevacica, koja je imala divan glas i jos lepse telo, pa pomisli kako bi bilo divno pevati sa njom u dva glasa. Sanja se istog casa smanji za dva santimetra i jedanaest milimetara. Ali i to je imalo svojih prednosti: bila je mala, a nije morala da ide u skolu...
Onda se Vanja, koji je bio dobar covek, trudio da ne misli vise ni na jednu drugu osobu, i prestao je jedno vreme da se okrece na ulici za lepoticama, znajuci da ce svaka njegova zelja smanjiti njegovu prvu ljubav – Sanju, koju je mnogo voleo. Krajnjim naporom uspeo je u tome, i pola godine Sanja nije izgubila ni jedan milimetar i bilo joj je lepo. Ali na nekoj modnoj reviji, gde su se prikazivale nove haljine za prolece i leto, Vanji se mnogo dopade jedna kratko osisana manekenka, koja ga je stalno gledala.
To je izgleda bilo jace od njega, i Sanja se opet malo smanji. Da se ne bi slucajno izgubila u krevetu, Vanja joj je kupio divan krevetac u kome spavaju lutke i namestio joj ga na nocnom ormaricu. Sanja je i dalje volela da se lepo oblaci, ali bilo je tesko pronaci odecu za tako malo stvorenjce, koje je, uz to, bilo i zena sa mnogo ukusa. Sta su radili? Kupovali su lutke Sanjine veliicne i presvlacili je u njihove haljine. Niko od gostiju nije vise mogao da razlikuje Sanju od njenih malih prijateljica – lutaka, i to je cesto izazivalo smesne zabune. Kada bi neko usao u sobu bez kucanja i zatekao Sanju i njenog muza u razgovoru, pomislio bi da je Vanja poludeo i da se igra sa lutkama. Ali to, naravno, nije bilo tacno – on je tesio Sanju sto je tako mala, tvrdeci da je voli jos vise nego pre. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:16 pm | |
| Koliko se Sanja smanjila za sve ovo vreme, najbolje se vidi po vencanom prstenu. U pocetku, ona je taj prsten nosila na srednjem prstu leve ruke. Ali, kad poce da joj spada, premestila ga je na kaziprst, a onda na palac. Posle izvesnog vremena, nosila je svoj prsten oko zglavka na ruci, kao narukvicu. Ali i to je imalo svojih prednosti: nije morala da kupuje nov nakit, kao ostale zene. Onda su jedanput dosli gosti, Sanja, koja je bila radoznala i volela da slusa sta se prica za stolom, vozila se na malim rosulama oko casa sa vinom i zelenih salata, da bolje cuje razgovore. Te rosule izradio je narocito za nju, jedan sajdzija od najfinijih zlatnih tockica iz pokvarenog sata. I bas kad je okretala oko zdele sa pudingom, podize je sa dva prsta oko struka, neka gosca i stavi je na svoj dlan:
- Jao, sto je slatka igrackica! – rece Vanji – A, gde joj se menjaju baterije? - Budalo! – viknu Sanja – Ja sam ziva! Ziva sam! Ziva! - Pa ona ume i da govori! – zacudi se dama – Sigurno ste je kupili u Italiji?
Vanja, koji je primetio koliko se Sanja uzbudila, uze je pazljivo sa daminog dlana i nezno spusti na salvetu od batista gde Sanja, posto se sita isplaka, slatko zaspa.
Onda je Vanja jedanput leteo avionom i dopala mu se mnogo jedna stjuardesa, pa se Sanja opet malo smanjila. Ali i to je imalo svojih dobrih strana! Posto vise nisu mogli da sviraju klavir u cetiri ruke, kao nekada, Sanja se izvezbala da sama svira svoju omiljenu kompoziciju “Za Elizu”, trceci tamo, amo, po klavijaturi i to je zvucalo veoma lepo... Onda se pojavilo pitanje kako ce Sanja citati knjige?
U jednoj prodavnici, pri vrhu Bulevara revolucije, Vanja je kupio male merdevine iz nekog rasparenog kompleta olovnih volnika. Postavio je knjigu uspravno i Sanja bi, poput molera, uzjahala merdevine i krecuci se njima citala red po red. Mada je po godinama bila vec odrasla, sve su je vise privlacile bajke, a narocito ona narodna, o maloj vili. Cinilo joj se da su ona i mala vila po svemu slicne. Kao da je dobila sestru bliznakinju. Vise nije bila usamljena. Ipak, ubrzo se zamarala od napora i nije uspela dnevno da procita vise od dva, tri reda. Spustala se onda sa merdevina i sedela u hladu starog dvorca iz bajke. I onda, kako god bi Vanja pogledao ili pozeleo neku lepu devojku, svet je bio sve veci i veci, a Sanja sve manja i manja.. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 1/9/2011, 9:17 pm | |
| Necu da zivim vise sa svima vama! – govorila je tuzno – Suvise ste svi veliki, trapavi, grubi i mnogo vicete kad govorite! Uz to ste i prevrtljivi i neprestano lazete. Ne drzite se obecanja! Ne umete da budete verni. Idem natrag u svoju bajku!
Pred njom se nalazilo divno, bistro jezero smaragno plave boje. U jezeru se ogledao zamak, lepi Princ, dvorska svita, konji, konjusari i sve ostalo sto zivi po bajkama. Sanja htede da zakoraci na stazu sto je vodila ka dvorcu, ali se sudari sa glatkim zidom hartije – sve je to bila samo odstampana ilustracija. - Oh, hocu li se ikada probuditi iz ovog ruznog sna! – uzdahnu ona i zaspa na jastucicu za igle.
Ali i to je imalo svojih dobrih strana: posto se uverio koliko Sanja voli jezero, Vanja je napunio jednu staklenu zdelu bistrom vodom, pa je Sanja mogla da pliva do mile volje, a ponekad je jedrila i na dasci, u cije je jedro duvao njen muz, izigravajuci vetar...
Onda, da nekako ubije vreme dok je cekala da se Vanja vrati sa posla, Sanja bi krenula na putovanje. Od dve mrvice hleba napravila bi mali sendvic za slucaj da ogladni, pa je za jedan sat obilazila citav globus peske. Gledala je lavove i slonove u zarkoj Africi, slusala dzez u Njujorku, druzila se sa pingvinima na Juznom polu, vozila se na sneznoj trojci kroz zavejanu Moskvu... Upoznala je tako mnogo zanimljivih ljudi i naucila vise stranih jezika. I to samo za jedno pre podne!
Sto je najlepse, ljudi i zivotinje, koje je sretela u setnji globusom, bili su, takodje, mali kao i ona i sa njima joj je bilo veoma prijatno, jer nisu nalazili nista cudno u njenom sicusnom rastu. Onda bi se Vanja vracao kuci i ona mu je pricala sta je sve videla i dozivela dok je on bio odsutan. Vanja bi je podigao na svoje rame i slusao price, koje bi mu dovikivala u uvo. Naravno, kao i svi ostali ljudi bez maste, on joj nije verovao ni reci! Mislio je da je sve izmislila iz ciste dosade.
Globus je za njega bio samo jedna mrtva stvar, cija je unutrasnjost potpuno prazna. Kako se samo varao! Otvorite svoj globus, pa cete videti sta je u njemu! Naravno, ako ste fina osoba, pronaci cete u globusu i pingvine i dzez u Njujorku i slonove i lavove i sneznu trojku... Ako niste, sta se tu moze – za vas ce unutrasnjost lopte biti jezivo prazna. Poneka je Vanja nosio Sanju na svoja putovanja, jer ga je bilo strah da je ostavlja samu kod kuce. Mogla bi je pojesti neka zlocest macka ili odneti slucajna vrana... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 17/9/2011, 11:13 pm | |
| Zasto? – cudio se direktor cirkusa – Pa, zaradicete velike pare i bicete strasno bogati! - Zato sto je volim! – odgovorio je Vanja i Sanja prestade da se smanjuje citavih nedelju dana, sve dok on ne ode na veceru sa jednom poznatom lekarkom, koja je, navodno, mogla lekovima da poveca Sanju za celih pola metara.
Ne znamo sta je bilo na toj veceri izmedju njih dvoje, ali vec sutradan, umesto da raste, Sanja opet poce da se smanjuje. I smanjivala se, smanjivala, sve dok ne postade nevidljiva golom oku, i to vise nije imalo svojih dobrih strana.
Onda je Sanja zauvek nekuda iscezla. Niko ne zna kuda? I tek onda, kada je vise nije bilo, ona poce strasno da nedostaje Vanji. Svaka stvar ga je podsecala na nju... njene lutke, krevetac, male merdevine, globus po kome je putovala, lavovi u zarkoj Africi, dzez iz Njujorka, ruske pesme, prsten, male rosule, sve...
Jednostavno, Vanja nije znao kako da nastavi zivot bez nje. Sve one lepotice za kojima se nekada okretao na ulici, za kojima je ceznuo i koje je sanjao, izgledale su mu nekako trapavo, suvise velike i ruzne. Uz to, smetalo mu je sto vicu kad govore. Sada je ceznuo za Sanjom. Osecao je da se nalazi negde blizu njega, samo nije mogao da je vidi. Uzalud je kupio veliko povecalo, pa cak i mikroskop – Sanja kao da je propala u zemlju!
Dok ga je jos sluzio vid penjao se na krov kuce i trazio je na nebu. I zamislite sve zvezde iz Sanjinog jata ponovo su bile na broju! Mozda je ona njena tamna zvezda na kolenu, koja se godinama pretvarala da je samo obican mladez, odvela Sanju natrag, na nebo?
Ko zna? Vanja onda pocne da je trazi u bajkama i svi su se cudili sta jedan star covek trazi u knjizarama po odeljenjima za decu? Trazio je po ilustracijama, prevrtao i okretao listove, ali nikako nije mogao da je pronadje. I znate sta? On je jos uvek trazi... lako cete ga poznati po tome sto uvek ide pognute glave, polako, korak po korak gleda pred noge da slucajno ne zgazi Sanju.
Svi oni, koji traze nesto vazno, nesto dragoceno, nesto sto su davno izgubili, koracaju na isti nacin. Poznacete iz po tome sto ih na ulici nista drugo ne zanima: samo gledaju ispred seve, samo gledaju i traze, traze... A mozda je Sanja jos uvek sa Vanjom? Mozda je toliko sitna, kao najsicusnije zrnce zvezdane prasine zalutalo na planetu Zemlju? Mozda mu je u kosi, u uhu, mozda mu je u zenici oka, pa mu zato svetle oci; mozda je zaista tamo, samo sto on to ne moze da zna? | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 17/9/2011, 11:14 pm | |
| Dajen Lumens - Dok te gledam kako spavas
LJubljeno moje dete, usunjala sam se u tvoju sobu da bih te za trenutak posmatrala kako spavas i ravnomerno dises.Oci su ti sklopljene, lice spokojno, a meke plave kovrdze uokviruju tvoje heuvimsko lisce. Pre nekoliko trenutaka, dok sam sedela nad svojim papirima u radnoj sobi, rastuzila sam se razmisljajuci o proteklom danu. Posao mi vise nije drzao paznju, zato sam dosla da s tobom razgovaram u tisini, dok se ti odmaras. Jutros sam bila nervozna dok si se razvlacio i polako oblacio, govorila sam da je vreme da prestanes da budes takav sporac. Izgrdila sam te jer si zaturio svij bon za rucak i prekorno te pogledala kad si prosuo malo hrane po kosulji. "Zar opet?" - uzdahnula sam, vrteci glavom. Ti si se bezazleno smesio i rekao: "Cao mamice!"
Popodne sam obavljala telefonske razgovore dok si se ti igrao u svojoj sobi, glasno pevajuci i gestikulirajuci, sa svim svojim igrackama poredjanim u smesne redove po krevetu. Nervozno sam ti dala znak da prestanes da galamis i nastavila da razgovaram jos citav sat. "Odmah da si uradio domaci" - prosiktala sam kasnije kao narednik - "i prestani da gubis vreme." "Dobro mama" - rekao si s grizom savesti i seo za svoj pisaci sto, s olovkom u ruci. Posle toga je u tvojoj sobi zavladao mir.
Uvece, ja sam radila za pisacim stolom, a ti si prisao oklevajuci. "Hocemo li veceras citati pricu mama?" - upitao si, s nadom u glasu. "Ne veceras" - odgovorila sam ostro - "soba je jos uvek u neredu! Koliko puta cu jos morati da te podsetim?" Otisao si u svoju sobu vukuci noge i pognute glave.Ubrzo si se vratio i provirio u moju sobu. "Sta sad hoces?" - upitala sam ljutito. Nista nisi rekao, samo si doskakutao do mene, obavio mi rucice oko vrata i poljubio me u obraz. "Laku noc mamice, volim te" - bilo je sve sto si rekao i cvrsto me zagrlio. Nestao si istom brzinom kao sto si i dosao.
Posle toga sam dugo sedela pogleda prikovanog za pisaci sto osecajuci kako me obuzima griza savesti. Kada sam to izgubila dnevni ritam, pitala sam se, i po koju cenu? Nisi ucinio nista cime bi izazvao takvo moje raspolozenje. Bio si samo dete koje je ispunjavalo svoj zadatak da raste i da uci. Ja sam se danas izgubila u svetu odraslih, u svetu odgovornosti i zahteva i ostalo mi je veoma malo energije za tebe. Ti si danas postao moj ucitelj,s tom neizdrzivom potrebom da utrcis i poljubis me za laku noc, cak i posle ovog mucnog dana u kome si sve vreme morao da ides na prstima zbog mog raspolozenja.
Sada, dok te gledam kako cvrsto spavas, strasno zelim ovaj dan pocne ispocetka. Sutra cu sebe castiti sa isto toliko razumevanja koliko si mi ti pokazao danas, da bih mogla da budem prava mama - da ti se toliko toplo osmehnem kad se probudis, da te ohrabrim posle skole, da ti procitam neku vedru pricu pre spavanja. Smejacu se kad se ti budes smejao i plakacu kad ti budes plakao. Podseticu sebe da si ti dete, a ne odrastao covek, i uzivacu u tome sto sam tvoja mama. Dirnuo si me svojom tolerantnoscu, zato sam dosla u ovaj kasni cas da ti se zahvalim - tebi, dete moje, ucitelju i prijatelju moj, za dar tvoje ljubavi. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 17/9/2011, 11:14 pm | |
| Robert Gros - Decak i devojcia
Bio jednom jedan decak po imenu decak. Decak je bio zgodan, pravi dasa... I decak je bio zaljubljen u devojcicu po imenu devojcica. Ali devojcica za to nije zelela da zna.
Vidite, devojcica je bila ljupko, slatko stvorenje... i decaka je, da izvinite, veselo vukla za nos. Decak prosto nije znao sta da radi. Vidite, dok devojcica nije naisla decak prosto nije mogao da se odbrani od drugih devojcica... I od decaka. Ali to je druga prica. Trenutni problem bio je da je decak do usiju zaljubljen u devojcicu. A ne zna kako da je obrlati. I tako je jednog dana decak pitao svog prijatelja prijatelja, za savet.
Posle dugog razmisljanja prijatelj je posavetovao decaka da zaigra "ne dam ti se" igru na koju bi devojcica brzo morala da padne. Decak je prihvatio prijateljev savet... I ne lezi vraze... Devojcica je uskoro izgubila glavu. Pocela je da sanja decaka. Neprestano je smisljala slucajne susrete s decakom. Nije prestajala da mu pise ljubavna pisamca. Njeno srce je stalno vapilo za decakom.
Ali decak za to nije mogao da zna zato sto je igrao "ne dam ti se" igru. Sad devojcica nije znala sta da radi... jer je bila zaljubljena u decaka... a decak je prosto ignorisao. I tako je devojcica otisla do svoje prijateljice prijateljice po savet. Prijateljica je rekla devojcici da treba da igra "ne dam ti se" igru na koju decak brzo mora da padne. Devojcica je prihvatila prijateljicin savet i zaigrala "ne dam ti se" igru. Ali posto je igrao "ne dam ti se" igru decak nije primetio da devojcica igra "ne dam ti se" igru. Tako se nista nije desilo.
Eh, sad je to kraj ove tuzne price. I decak i devojcica "ne dam ti se" igru su igrali... I nikad se vise nisu sastali ni sreli.
Ali su oboje posle toga ziveli... veoma daleko jedno od drugog. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 17/9/2011, 11:15 pm | |
| Smelost - Pety Hansen Dva semena leze jedno pored drugog u plodnom tlu u prolece. Prvo seme kaze: Zelim da rastem! Zelim da pustim svoje korenje duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Zelim da razvijem svoje pupoljke da bi objavili dolazak proleca.Zelim da na svom licu osetim toplotu suncevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose. I tako je raslo. Drugo seme kaze: Plasim se. Ako pustim svoje korenje u zemlju ispod mene, ne znam na sta mogu da naidjem u tami. Ako se probijam kroz cvrsto tlo iznad sebe, mogu da ostetim tanane izdanke, sta ako otvorim svoje pupoljke, a puz pokusa da ih pojede? A sta ako pocnem da cvetam, a dete me iscupa iz zemlje. Ne, mnogo je bolje da cekam dok sve ne bude bezbedno. I tako je cekalo. Jedna koka koja je ceprkala po basti, trazeci hranu, pronasla je seme koje ceka i odmah ga pojela. Zivot guta one koji se boje. Enlarge this image  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam 17/9/2011, 11:16 pm | |
| U grudima postoji jedno mesto.To je ono mesto na koje cesto stavljamo dlan.Mozda zato sto tu "zivi" dusa.Niko ne zna kako dusa izgleda, niko sa sigurnoscu ne moze da tvrdi da postoji a ipak, tu na tom mestu u grudima neceg ima.Nicim se ne mogu zabeleziti procesi koji se tu odvijaju.Ne postoji uredjaj koji ce ocitati informacije koje sa tog mesta dolaze.Ponekad se na tom mestu stvori praznina.Stvaranje obicno rezultira necim konkretnim, samo stvaranje praznine u dusi rezultira nicim.Dusa ima sopstvenu logiku.Ako imamo srece, logika duse uglavnom bude u skladu sa logikom uma.Ili bar dovoljno dobro saradjuju, pa ne zivis konfliktan i frustrirajuc zivot.Medjutim, ponekad dusa preuzme kontrolu.Ponekad to ucini um.To je ok.Posmatras procese koji se odvijaju u tebi.Zanima te ko je mocniji.Cija je rec poslednja.Um kalkulise.Obican digitron.Dusa svoje procese obavlja u tisini.I nepoznanica je, ma kako dobro covek bio sa sobom.Cini se da je dusa ta koja donosi konacan sud.Mudrija je od uma.I ume da stvori prazninu.Kako, kada i zasto dusa tako odreaguje na odredjene pojave, misterija je.Um moze da pokusa da da odgovor na pitanje.Ali nikada dovoljno dobar.Jer je slabasan, neuk i sicusan pred silinom kojom dusa "lupi pesnicom od sto".I kaze da je kraj.Kakva i kolika je ta praznina ne znas.Ako se dovoljno dugo bavis tim pitanjem moze da ti se desi nesvakidasnje iskustvo.Umiris um, izvadis mu baterije da ne ometa proces stupanja u kontakt sa sopstvenom dusom.To nisu nikakve razradjene tehnike, to se prosto desi, ako si dovoljno otvoren za iskustva tog tipa.I onda se desi nesto predivno.Dobijes sliku tamno-sivog, gotovo crnog, malog ali beskrajnog prostora, maglicastog, potpuno praznog a opet tako ispunjenog "necim".To "nesto" osetis na kozi.Kako...ne znas. Onda se u tom prostoru nadjes ti.Vidis sebe kako lezis na nicemu sa rukama ispod glave i dobro ti je.Ni previse, ni premalo, dobro ti je taman koliko treba.Odakle se stvorila ta slika, pojma nemas.Mozda to i nije bila slika.Mozda si to bio u svojoj dusi da vidis prazninu koja te je zanimala.I naposletku, mozda si niko i nista u odnosu na silu koja zivi u tvojim grudima.Vratis umu baterije.Jadno izgleda svaki pokusaj da se objasni emocija koju si imao tada.Zato neces vise ni pokusavati.Da ne pokvaris ono sto si osetio.Zakljucices tada samo, da nista sto je covek u stanju da smisli, nije ni do kolena, svemu sto je u stanju da oseti. Ako to sebi dozvoli. Enlarge this image  | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Sedi da ti pričam  | |
| |
|  | | | Sedi da ti pričam | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 4 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 4 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|