Branko Copic - Magarece godine

Branko Copic - Magarece godine

Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama”
“Magarece godine” predtavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna. Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica.
Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele priblizva roman danasnjem citaocu.
Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse. On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju.
Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima.
Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti sasvim jasan.

PROZIMANJE ZIVOTA

Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena.
Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”.
Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot.
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.