LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Đovani Bokačo - Dekameron

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: " DECAMERON " GIOVANNI BOCCACCIO   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime1/7/2009, 10:02 pm

GIOVANNI BOCCACCIO:


DECAMERON


Bilješke o piscu:


Giovanni
Boccaccio 1313. - 1375. Talijanski predrenesansni književnik,



smatra
se utemeljiteljem novele. Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske
plemkinje i firentinskog trgovca. Nakon povratka iz Pariza, otac ga je poslao u
Napulj da postane trgovac. On to nije želio. Nije prihvatio očevu želju da
studira pravo. Od rane mladosti usmjerio se na književnost. U Napulju je
napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti.
Vraća se u Firenzu, nakon petnaest godina provedenih u Napulju. U službi
Republike više puta je bio njezin poklisar.


Njegovo
je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).


Djela
koja je napisao: “Rime”, ”Epistole”, ”Filostrato”, ”Teseida”, ”Elegija


gospe po njoj ženama zaljubljenim ispričana”,

”Danteov
život” i “Dekameron”.



Decameron

Naslov
djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100
zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem
o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja
sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je
u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj
događaj je pohvala vitalnoj mladosti.


Boccaccio
zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro
djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju
različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena,


Elissa,
Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno
udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi
im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča
jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu
tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj
poetici, dostignut je savršeni broj sto.



Boccacciova shvaćanja:

U
svjetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja,


ali
prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u
najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno
navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,


a
veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini
već po sposobnostima:


“A
mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”


Erotika u Boccacciovim pričama:

Ideal
slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama
je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u
svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu
obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.


Ta
strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i
klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia
potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”



Osma priča petog dana:

Nastagio
degli Onesti, neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od
Ravene, je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje
pasa. Vitez mu objašnjava da je to kazna koju su mu odredili u paklu.On je
nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav
i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Sada ju
on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu. Građu
za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende, prema
kojoj su žena i njezin ljubavnik zbog putenog grijeha kažnjeni strašnim
mučenjem u prizoru paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku, kaznivši
ženu zato što je bila odbojna prema čovjeku koji ju je volio. Time joj je dao
oblik priča koje će strašiti ljude u 19. i početkom 20. st.



Italija na kraju srednjeg vijeka:

Italija
je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država.

Vladari
tih grad ova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli
zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako
sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve
više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji
čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U
takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli
veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:22 pm

Decameron

DEKAMERON





ZAPOČINJE SE KNJIGA NAZVANA DEKAMERON, PREZIVANA KNEZ GALEOTTO, KOJA
SADRŽI STO NOVELA, ŠTO IH JE U DESET DANA ISPRIPOVJEDILO SEDAM GOSPA I
TRI MLADIĆA.











Čovječanski je sažaliti se nad ucviljenima; i premda se to priliči
svakome od nas, u prvom je redu dužnost onih, koji su utjehu tražili i
našli je. No ako je ikada bio tko, kome je utjeha bila potrebita ili mu
je bila draga ili mu godila, ja sam jedan od tih. Budući da je od moje
najranije mladosti pa do dana današnjeg u meni preko mjere gorjela
uzvišena i plemenita ljubav, možda mnogo više negoli dolikuje čovjeku
niska roda da o tome kazuje, i ma da su me razumni ljudi, koji su to
znali, za to hvalili i mnogo više cijenili, ipak mi zbog te ljubavi
bijaše jako teško, ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, već sa prevelika
žara, koji je u meni raspalila slabo obuzdana žudnja, te sam zbog nje
često patio više negoli je to bilo potrebito. U toj mi patnji toliko
okrepe pružiše ljubezni savjeti gdjekojeg prijatelja i njegove
hvalevrijedne utjehe, te sam čvrsto uvjeren, da me je to spasilo od
smrti. No kako se svidjelo Onome, koji je, premda sam beskonačan,
postavio neumitan zakon, da sve na ovom svijetu ima konac, tako je i
moja ljubav, žarka kao ni jedna druga, i koju nikakva snaga, ni sramota,
ni savjet, ni očita pogibelj, što se iz nje mogla izleći, nije mogla ni
slomiti ni pokolebati, sama od sebe u toku vremena tako jenjala, da mi
je sada ostavila onu slast, koju obično može oćutjeti samo onaj, koji
nije predaleko otplovio njenim najdubljim pučinama. Stoga, koliko je god
znala biti mučna ta ljubav, ćutim, da je sada, kada je u meni nestalo
čemera, ostalo samo milje.



No ma da je prestala patnja, nisu izblijedjele u sjećanju uspomene na
dobročinstva iskazana dobrotom onih, koji su mi bili tako skloni, te su i
sami patili zbog mojih jada, pa vjerujem, da će te uspomene samo smrt
izbrisati. A jer je zahvalnost, mnim, među ostalim krepostima
najpohvalnija, a nezahvalnost, naprotiv, valja kuditi, rad toga da se ne
pokažem nezahvalan, odlučih da po svojim skromnim silama sada, kada
mogu kazati da sam slobodan, uzvratim ono isto dobro, koje primih, pa
ako i ne onima, koji mi pomogoše, jer im možda i ne treba zbog njihova
uma ili dobre sreće, a to onima, koji su utjehe željni. Pa ukoliko bi
moja pomoć ili, ako hoćete, utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima,
koji je trebaju, čini mi se ipak, da je najprije valja pružiti tamo
gdje je pomoć najpotrebitija, jer će tamo najviše koristiti, a tamo će
je i najviše cijeniti.





Tko može zanijekati, da je utjeha, bila ona kakva mu drago, gotovo još
potrebnija ljupkim gospama, negoli muškarcima? One u svojim nježnim
grudima kriju u strahu i stidu ljubavni plam, a oni, koji su to
iskusili, znaju, koliko je moćniji ovaj skriveni plam, negoli onaj
očiti. Izim toga, primorane željom, voljom i zapoviješću otaca, matera,
braće i muževa, provode veći dio svog vremena zatvorene u uskom prostoru
svojih odaja i povazdan gotovo besposlene sjede, htjele ili ne htjele, i
u glavi prebiru misli, koje posve sigurno ne mogu sveđ vesele biti. A
ako ih zbog takvih misli mori tuga, pobuđena vatrenom željom, ne mogu se
lako nje otresti, ne potisnu li je nove misli; a usto znamo, da žene
teže negoli muškarci brige podnose. Zaljubljenim muškarcima to se ne
događa, kako očito možemo vidjeti. Ako njima tuga ili briga pritišče
misili, mnogo načina imaju da ih otjeraju ili sebi olakšaju, jer, ako ih
je volja, nitko im ne brani da šeću, slušaju ili promatraju, što žele, u
lov s pticama ili na divljač othode, ribu love, jašu konje, kockaju se
ili trguju. Tako svaki od njih nalazi u sebi snage da se posvema ili
djelomice sabere i trgne iz mučnih misli barem za kratko vrijeme, a
poslije toga, ovako ili onaiko, dolazi utjeha ili jad jenja.



Dakle, da bih barem djelomice popravio grijeh sudbine, koja tamo, gdje
je snaga slabija, kao što vidimo kod nježnih žena, škrtija bijaše svojom
potporom, naumio sam kao pomoć i pribježište onima, koje ljube (drugima
je dovoljna igla, vreteno i motovilo), ispripovjediti sto novela,
priča, parabola ili pripovijesti, nazovite ih kako vam drago, što ih je u
deset dana ispripovjedila čestita družba od sedam mladih gospa i tri
mladića (družba nastala, velim, u tužnim danima pomora od kuge), te k
tome još nekoliko pjesmica, koje su te gospe sebi za zabavu pjevale. U
tim ćete novelama upoznati zabavne i tužne ljubavne zgode, a i druge
pustolovine, što su se zbile, kako u naše vrijeme, tako u davno doba. U
njima će već spomenute gospe, koje ih uščitaju, moći uživati u zabavnim
zgodama, o kojima novele kazuju, a naći koristan savjet, ukoliko shvate,
čega se valja kloniti ili kakav primjer valja slijediti, dočim se sve
to dosadnim propovijedanjem ne može postići. A ako se to zbude (dao Bog
da bude tako), nek zahvale Amoru koji, oslobodiv me svojih okova,
mogućnost mi dade da se pobrinem za njihovu razonodu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:23 pm

OSMA NOVELA

Anguerski grof, lažno optužen, ode u progonstvo i ostavi svoje dvoje
djece u različitim mjestima u Engleskoj. Nepoznat vraća se iz Škotske i
nađe ih u blagostanju. Potom stupi kao momak u vojsku francuskog kralja.
Naposljetku se njegova nevinost dokaže, i budu mu vraćene sve časti.

Gospe su mnogo uzdisale nad raznolikim zgodama ljepotice. No tko zna,
koji su uzroci izazivali uzdahe? Možda su neke od njih više uzdisale od
čežnje za njenim ljuvenim zgodama, negoli iz samilosti prema njoj. Bilo
kako bilo, posljednje su Pamfilove riječi izazvale smijeh, a kraljica,
videći da je novela okončana, obrati se Elisi i zapovjedi joj da nastavi
prema započetu redu, što ona radosno učini i ovako poče:

— Doista je prostrano polje, po kojemu danas kružimo. Nema nikoga među
nama, tko ga ne bi mogao ne jedamput već barem deset puta lako
pretrčati, toliko je obilje neobičnih i ozbiljnih zgoda, kojima je
sudbina to polje zasula. Pa kako valja, da od bezbroj takvih zgoda
izaberem jednu, velim: Pošto je rimsko carstvo od Francuza prešlo na
Nijemce, nastane među oba naroda veliko neprijateljstvo i ogorčen i
neprekidan rat. Stoga, da obrani svoju zemlju, a i da napadne tuđu,
francuski kralj i njegov sin ulože sve svoje napore, da u svom
kraljevstvu, i uz pomoć prijatelja i rođaka, sakupe i opreme golemu
vojsku, te je pošalju na neprijatelja.

Prije no što krenuše, da kraljevstvo ne bi ostalo bez glave, postaviše
Gualtierija grofa od Anguersa, plemenita i umna muža, za svojega
namjesnika u cijelom Francuskom kraljevstvu, jer su znali, da im je grof
vjeran prijatelj i odan sluga. Premda je bio veoma iskusan u ratnim
vještinama, držahu da je ipak sposobniji za vladanje negoli za ratne
napore. Potom krenu na vojnu.

Gualtieri, dakle, poče razborito i marno vršiti povjerenu mu službu,
savjetujući se vazda u svemu s kraljicom i njenom snahom. I, ma da su
bile pod njegovom zaštitom i vlasti, ipak ih je poštovao kao gospodarice
i vladarice.

Taj Gualtieri bijaše krasan čovjek, jedva ako je imao četrdeset godina,
usto tako ljubezan i lijepa vladanja, kao malo koji plemić, i svrh toga
najljepši i najotmjeniji vitez onoga vremena, te najgizdaviji. Tada se
dogodi, dok su francuski kralj i njegov sin bili na spomenutoj vojni, da
je Gualtieriju umrla žena i ostalo mu dvoje nejake djece, sin i kći;
pa, kako je Gualtieri često boravio na dvoru spomenutih gospa i s njima
se dogovarao o potrebama kraljevstva, zagleda se u njega kraljeva snaha.
Njegova ljepota i ljubezno ponašanje u srce je dirnu, i u njoj se
potajno rasplamsa ljubavni žar. Znajući, da je i ona lijepa i mlada, a
on bez žene, pomisli, da će lako udovoljiti svojoj želji, i, sudeći, da
joj samo stid brani otkriti mu svoju ljubav, tvrdo odluči da prijeđe
preko toga i da mu se očituje. I kad je jednoga dana ostala sama, te joj
se činilo, da je vrijeme pogodno, poruči mu da dođe k njoj, kao da hoće
s njim o sasvim drugim pitanjima raspravljati.

Grof, kojemu ni na kraj pameti nije bilo, šta ona misli, namah se
odazove pozivu. Nađe je samu i na njenu želju sjede kraj nje na sofu.
Dvaput je upita, zašto ga je pozvala, a ona je mramorkom šutjela.
Naposljetku, svladana ljubavlju, sva zarumenjena od srama, dršćući i
gotovo plačući isprekidano jedva proslovi:

— Predragi i mili moj prijatelju i gospodine, vama je kao umnu mužu
dobro znano, kako su slabi i muškarci i žene, a iz različitih uzroka
žene su još slabije, pa prema tome razuman i pravedan sudac ne će za
isti grijeh svakoga istom kaznom kazniti. I tko može tvrditi, da ne
zaslužuje veći prijekor neki siromašak ili siromašna žena, koji s mukom
zaslužuju svoj svagdašnji kruh, ako ih ljubav zaslijepi te učine ono
isto, što i bogata i dokona gospa, kojoj ništa, što poželi, nije
uskraćeno. Vjerujem, zasigurno nitko. Stoga sudim, da su bogatstvo i
dokonost opravdanje za onu, koja ima sve, što joj srce žudi, ako se
slučajno zaboravi i prepusti ljubavi, ostalo pak, valja da opravda
okolnost, da je za ljubovnika izabrala mudra i vrla muža, ako je takvog
izabrala. A kanda je baš tako sa mnom, a povrh toga ima i drugih uzroka,
koji me na ljubav nagone: moja mladost i odsutnost mojega muža. Sve to
valja da me opravda pred vama za moju žarku, ljubav. Pa ako ti razlozi
imaju moć, koju valja da imaju pred mudrima, molim vas, da mi pružite
savjet i pomoć u onome, što od vas iziskujem! Živa je istina, da me
zanijela ljubavna slast, i nijesam znala svladati ljubavi svoje, jedno
stoga, što živim u udobnosti i dokolici, kao što znate, a drugo zato,
što mi je muž daleko, i što nijesam mogla odoljeti napastima svoje puti i
silini ljubavi, koji su toliko moćni, te su pobjeđivali i pobjeđuju
sveudilj i snažne muškarce, a kamoli ne bi slabe žene. Premda priznajem,
da to ne bi bilo časno, kada bi se saznalo, ipak sudim, da ne bi bilo
nečasno, ako jest i ostane skrito. Usto je Amor bio dobrostiv prema
meni, te ne samo što mi nije oduzeo svijest u izboru ljuibovnika, već mi
je i pomogao, pokazav mi vas kao muža dostojna, da vas ljubi žena meni
ravna; jer, ako me moje rasuđivanje ne vara, sudim, da ste vi najljepši,
najljubezniji, najljupkiji i najumniji vitez, što ga ima u Francuskom
kraljevstvu. I kao što sam ja, može se reći, bez muža, tako ste i vi bez
žene. Preklinjem vas onom velikom ljubavi, koju ćutim za vas, da mi ne
uskratite svoje ljubavi i da se sažalite nad mojom mladosti, koja se kao
snijeg na suncu topi i vene rad vas.

Na te je besjede tako obliju suze, te ne uzmogne nastaviti, premda mu je
još mnogo toga željela reći. Sagnuv glavu, malaksala od ljubavi,
plačući klone na njegove grudi.

Grof, vrlo pošten i vjeran vitez, uze je oštrim riječima koriti s te
njene lude ljubavi i gurati od sebe, jer je već htjela da mu se obisne
oko vrata, te joj se kleti i preklinjati, da bi radije dopustio, da ga
raščetvore, negoli trpio, da on sam ili tko drugi gazi čast njegova
gospodara. Na te riječi gospu, umah mine ljubav, te ponesena strašnim
gnjevom, poviče:

— Tako ste, dakle, prezreli moju ljubav, podli viteže? Kad vi meni
želite zadati smrt, Bog mi je svjedok, pogubit ću vas ili ćete nestati s
ovog svijeta.

Tek što je ovo izrekla, stade sebi mrsiti i čupati kose, zatim razdere haljine na grudima i što joj je grlo dalo zaviče:

— U pomoć! U pomoć! Anguerski grof hoće da me siluje!

Nato grof, bojeći se više dvorjaničke zavisti negoli svoje savjesti, te u
strahu, da će zavidnici prije povjerovati ženskoj zlobi, negoli
njegovoj nevinosti, hitro ustade, iziđe iz sobe i iz palače, pa pobježe
svojoj kući, i, ne premišljajući dugo, stavi djecu na konja, zajaše i
sam, te odjezdi prema Calaisu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:23 pm

Gospa mu odgovori:

— Milije bi mi bilo, da se tako dogodilo, već da sam tako živjela, kao
što sam, te vjerujem, da bi i moj otac isto želio, ako ikad sazna.

Nato gorko zarida, a Antigon je uze tješiti, govoreći:

— Gospo, nemojte prije vremena gubiti ufanje. Ako vam je po volji,
ispripovjedite mi svoje zgode i nezgode. Možda usprkos svemu, a s pomoću
božjom nađemo sretan ishod.

— Antigone, — prozbori ljepotica — učinilo mi se, kad te ugledah, kao da
oca svoga vidjeli, i, nošena onom istom ljubavlju i nježnošću, koju
dugujem njemu, javila sam ti se, premda sam se mogla pritajiti. Malo ima
osoba na ovom svijetu, kojima bih se tako obradovala, kao tebi. Stoga
ću ti kao ocu svom otkriti sve ono, što mi je zlehuda sudbina donijela i
što sam, dosada krila. Pa, ako mniš, pošto me saslušaš, da mi možeš
pomoći, da se svome ocu vratim isto kao što sam i otišla, molim ti se,
učini to; a ako ne možeš, zaklinjem te, da nikad nikome ne odaš, da si
me vidio ili o meni što čuo.

Tada mu plačući ispripovjedi sve, što joj se dogodilo od dana, kada se
bijahu nasukali na Maiolici, do onoga časa. Antiigona obuze samilost,
suze ga obliju, a onda, razmisliv, kaza:

— Gospo, kako je u vašim nesrećama ostala svima tajna tko ste, vratit ću
vas zasigurno vašem ocu, koji će vam se nadasve obradovati, a potom vas
poslati garpskom kralju za ženu.

Nato ga ona upita, kako će to uraditi, a on joj podrobno razloži. I da
ih ne bi zbog odlaganja što spriječilo, on se namah vrati u Famagostu
kralju, te mu ovako kaza:

— Gospodaru, ako vam je s voljom, možete uraditi nešto, što će vam biti
na čast, a meni, koji sam zbog vas siromašan, na veliku korist, a da vas
to ne će mnogo stajati.

Kralj zaište da mu objasni, a Antigon mu razloži ovako:

— U Baffu je prispjela, lijepa, mlada sultanova kćerka, o kojoj se dugo
širio glas da se utopila. Ona je, da sačuva svoj obraz i čast, za sve
ovo vrijeme mnoge nevolje prepatila, a sada je siromašna i rada bi se
vratila ocu svome. Pa ako vam je s voljom, da mu je u mojoj pratnji
vratite, za vas bi to bila velika čast, a za mene korist; vjerujem, da
sultan nikad ne bi zaboravio ovakvu uslugu.

Kralj, potaknut kraljevskom, plemenitošću, odgovori, da je voljan.
Namata pošalje pratnju, da je dovedu u Famagostu, gdje je on i kraljica
prime s velikim slavljem i najvećim počastima. Pošto su kralj i kraljica
zaiskali, da im ispripovjedi svoje zgode, ona, po Antigonovu naputku,
sve iskaza. Nakon nekoliko dana, na njenu molbu, kralj je vrati sultanu s
velikom, i dičnom svitom odlične gospode i gospa s Antigonom na čelu.
Neka nitko i ne pita s kakvim je slavljem sultan primio nju, Antigona i
cijelu pratnju. Pošto je Alatiel nekoliko dana otpočinula, sultan htjede
znati, kako se spasila i gdje je tako dugo boravila, a da mu nikad od
sebe glasa dala nije. Ljepojka, koja je izvrsno upamtila Antigonove
pouke, ovako prozbori ocu:

— Oče moj, nekako dvadesetog dana nakon mog odlaska od vas, naš je brod
zahvaćen olujom bio oštećen, te se jedne noći nasukao na nekom žalu,
tamo na Zapadu, blizu mjesta Aguamorta. Što se dogodilo s ljudima, koji
su na brodu bili, niti sam znala, niti ikad saznala. Spominjem se samo
ovoga: kad je dan svanuo, i ja gotovo od smrti uskrsnula, mještani već
bijahu opazili nasukani brod i sa svih strana se sjatili, da ga
opljačkaju. Mene i moje dvije družbenice izveli su na obalu, gdje nas
namah zgrabe neki mladići, te s nama pobjegnu kud koji. Nikad nijesam
saznala, što se s one dvije dogodilo. Mene su pograbila dva mladića, pa
su me, kako sam se branila i plakala, vukli za kose. Uto, dok prelažasmo
cestu, da uđemo u neku gustu šumu, naiđu četiri čovjeka na konjima, a
ona dva mladića, što su me vukla, čim ih ugledaju, pobjegnu. Ona četiri
čovjeka činila su mi se baš odlična po vanjštini. Vidjeli su, što je sa
mnom bilo, pa dojahaše do mene i počeše me ispitivati, no, niti sam ja
razumjela njih, niti oni mene. Poduže su se savjetovali, a onda me jedan
od njih uze na konja, te odvede nekom ženskom samostanu, gdje po
njihovu zakonu žive opatice. Ne znam, što su oni o meni rekli, ali ondje
su me opatice vrlo lijepo primile i ukazivale mi veliko štovanje.
Zajedno s njima vrlo pobožno sam služila svetom, Ruposlavu, kojega sve
žene onih strana jako vole i časte. Pošto sam tako s njima dugo vrijeme
boravila pa već i pomalo njihov jezik naučila, stanu me ispitivati, tko
sam i odakle. A ja, znajući, gdje sam, i bojeći se, ako im istinu kažem,
da me ne potjeraju kao nevjernicu, odgovorih, da sam kćerka nekog
velikaša s Cipra, te da me je on slao mužu na Kretu, a na moru nas je
zahvatila oluja, razbila nam brod i bacila na ovu obalu. Od straha, da
mi se što gore ne dogodi, valjalo mi je puno puta u svemu i svačemu
slijediti njihove običaje. Njihova glavarica, koju one zovu časna majka,
upitala me je jednoć, da li se želim vratiti na Cipar. Odgovorih, da
bih od sveg srca rado. No ona, u strahu za moju čast, ne htjede me
povjeriti nikome od onih, koji su putovali na Cipar. Tek prije dva
mjeseca otprilike, kad dođoše neka gospoda iz Francuske sa svojim
gospama, među kojima je bio i glavaričin rođak, a išli su u Jeruzalem
pohoditi grob, gdje je pokopan njihov bog, koga su Židovi ubili,
preporuči me njima i umoli ih, da me na Cipru mom ocu predadu. Ne ću
kazivati, kako su me ona gospoda i njihove gospe lijepo i s poštovanjem
primili, jer bi mi se kazivanje otegnulo. Ukrcasmo se, dakle, na neku
galiju i nakon više dana stigosmo u Baffu, gdje, niti sam koga
poznavala, niti znala, što da kažem onim ljudima, koji me htjedoše
odvesti ocu, kako im je naredila čestita glavarica. Sam se Bog sažalio
na me, te poslao na obalu Antigona, baš u času kad smo se iskrcavali.
Odmah ga pozovem i na našem jeziku, da me gospoda i gospe ne bi
razumjeli, kažem mu, da me primi kao kćerku. On namah razumjede i mnogo
mi se obrađuje te, kako je u svom siromaštvu mogao, počasti onu gospođu,
i gospe, a mene odvede ciparskom, kralju, koji me s tolikim počastima
primio, da ne znam, kako bih vam sve to mogla iskazati, a potom vama
poslao. Ako sam što ispustila, neka kaže Antigon, koji je puno puta iz
mojih usta sve te zgode slušao.

Tada se Antigon obrati sultanu i reče:

— Gospodaru, pripovjedila vam je sve onako, kao što je više puta i meni i
kao što su mi ona gospoda, s kojima je došla, kazivala. Jedno je samo
ispustila, sudim stoga, što se njoj ne priliči da o tome govori, a to
je, koliko su je ona gospoda i gospe hvalile s njena čestita života,
tamo kod opatica, o njenoj kreposti i pohvalnom vladanju, te o plaču i
suzama one gospode i gospa, kad isu se od nje rastajali i meni je
predali. Kad bih sve to htio u potpunosti kazivati, ne samo ovaj dan,
već ni naredna noć ne bi dostajali. Samo ću to još reći, da se možete
dičiti, što imate ne samo najljepšu, već i najčestitiju i najvrliju
kćerku, koju ijedna okrunjena glava ima, to velim prema njihovim
besjedama, a i po onom, što sam sam vidio.

Sultan se, silno obradovan, uze bogu moliti, neka mu udijeli milost, da
bi se dostojno mogao odužiti svima onima, koji su počastili njegovu
kćer, a posebno ciparskom kralju, koji mu je s toliko poštovanja vratio.
Nakon nekoliko dana dopusti Antigonu, da se vrati, obdarivši ga bogato,
a kralju pošalje pismo i posebne izaslanike, da mu u njegovo ime
zahvale za sve, što je za njegovu kćer uradio. Potom htjede okončati
ono, što bijaše započeto, a to je, da uda Alatiel za garpskoga kralja.
Stoga mu sve lijepo u pismu razloži i poruči, ako mu je po volji, da
može poslati po nju. Kralj se jako obraduje, te pošalje pratnju, da je
dovede, a kad ona stigne, primi je s velikim slavljem. A ona, koja je s
osam muškaraca možda deset tisuća puta ležala, legne uza nj kao djevica,
te ga u to i uvjeri, pa je kao kraljica dugo s njime sretno živjela.
Tako je nastala izreka: Ljubljeno je slađe od neljubljena!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:24 pm

Nato se nitko ne usudi odgovoriti. Konstantin se sa svojim momcima ukrca
u lađu, primače se uplakanoj gospi, te zapovjedi da spuste vesla u more
i otplove. A ovi, ne veslajući, već leteći, u osvit narednog dana
stignu, u Eginu. Tu se iskrcaju i odmore, a Konstantin obljubi gospu,
koja oplakivaše svoju nesretnu ljepotu. Potom se opet ukrcaju na čamac i
za malo dana prispješe u Hios, gdje Konstantin, u sigurnosti naumi
ostati, jer se bojao očevih, prijekora kao i toga, da mu ne ugrabe
gospu. Ljepojka je nekoliko dana gorko plakala nad svojom nesrećom, a
Konstantin ju je tješio, te se ona, kao i prijašnji put malo po malo
utješila i počela uživati u onome, što joj je sudbina dosudila. Dok se
sve to tako zbivalo, turski sultan Ozbeh, koji je neprestano vojevao
protiv cara, slučajno dođe u Smirnu i tu dočuje, kako Konstantin na
Hiosu bez ikakva obzira razuzdano živi s nekom ugrabljenom ženom, pa
jedne noći otplovi s nekoliko naoružanih brodića na Hios i tiho se sa
svojom pratnjom iskrca, te mnoge iznenade na postelji prije no što su se
i dosjetili, da je došao neprijatelj. Naposljetku poubijaju i mnoge od
onih, koji su se probudili i pograbili oružje, popale zemlju, a plijen i
zarobljenike ukrcaju na brodove i vrate se u Smirnu. Pošto su se
vratili, mladi Ozbeh, pri pregledavanju plijena nađe ljepoticu, sjeti
se, da je to ona, koju su s Konstantinom zatekli na postelji, te se,
ugledav je, silno obraduje. Ni časa ne časeći uze je za ženu i priredi
pir, te je s njom mnogo mjeseci sretno živio.

Car je, međutim, još prije no što se to dogodilo, pregovarao s
kapadocijskim kraljem Bazanom, da jedan s jedne, a drugi s druge strane
sa svom svojom vojskom napadnu Ozbeha. Pregovori nisu okončani, jer car
ne mogaše prihvatiti sve Bazanove uvjete. Saznav što se dogodilo sinu
mu, izvan sebe od gnjeva, namah se složi s Bazanom, potičući ga, da što
prije navali na Ozbeha, a sam pohita, da se pripremi za vojnu. Ozbeh to
dozna, pa sakupi vojsku i, prije nego li ga s dvije strane pritisnu
vojske tako moćnih gospodara, navali na kapadocijskog kralja, a
ljepoticu ostavi pod zaštitom nekog svog odanog sluge i prijatelja.
Uskoro se sukobi s kapadocijskom vojskom i u boju pogibe, a vojska mu
budu potučena i razbijena. Tad Bazano pobjedonosno krene na Smirnu, gdje
mu se sav puk kao pobjedniku pokloni. A Ozbehov stari sluga i
prijatelj, po imenu Antioh, koji čuvaše ljepojku, videći je tako krasnu,
krene vjerom svome prijatelju i gospodaru, i u nju se zaljubi. On je,
naime, znao njen jezik, pa joj je to vrlo drago bilo, jer je više godina
živjela kao gluha i nijema, i niti je ona koga razumjela, niti tko nju.
Potaknut ljubavlju, Antioh se u malo dana s njom sprijatelji, a ubrzo
potom njihovo se prijateljstvo prometne u ljubav i oni zaborave na dužno
štovanje prema svom gospodaru, koji je pod oružjem na vojnu otišao.

Pošto saznadu, da je Ozbeh pobijeđen i ubijen, a da se Bazano plijeneći i
grabeći približuje, odluče da ga ne čekaju. Zato skupe veći dro
Ozbehova blaga te pobjegnu na otok Rod, gdje se Antioh nakon kratka
boravka smrtno razboli. Slučajno je s njima na Rod doputovao neki
trgovac sa Cipra, koga je Antioh mnogo volio, kao svog najboljeg
prijatelja. Osjećajući da mu je životu došao kraj, naumi da svoje blago i
svoju dragu ženu njemu ostavi, pa ih oboje dozove k sebi i ovako im
kaza:

— Ćutim, da se moj život neizostavno bliži kraju; teško mi je, jer mi
život nikad nije bio tako drag kao sada. Živa je istina, da mi je jedino
zadovoljstvo, kad već moram umrijeti, to, što umirem u naručju onih,
koje iznad svih ljubim: to si ti, predragi moj prijatelju, i ova gospa,
koju, otkad je poznajem, ljubim više od samoga sebe. Najteže mi je u
ovom času to, što će ona, kad ja promijenim svijetom, ostati ovdje kao
tuđinka, bez ikakve pomoći i savjeta. A još bi mi i teže bilo, kada ti
ne bi bio ovdje, jer vjerujem, da ćeš je meni za ljubav paziti, kao što
si mene pazio. Stoga te molim i preklinjem, da se, ako umrem, pobrineš
za moj imutak i za nju, i da učiniš onako, kako misliš da će biti
najbolje za utjehu moje duše. A tebe, predraga ljubo, molim, da me po
mojoj smrti ne zaboraviš, da bi se na onom svijetu mogao dičiti time, da
me ljubi najljepša žena, koju je ikad priroda stvorila. Ako se mogu
ufati, da ćete tako učiniti, bez ikakve dvojbe, ostavit ću utješen ovaj
svijet.

Njegov prijatelj, trgovac, i žena zaplaču slušajući te riječi, te mu se
vjerom zakunu, da će, ako umre, učiniti sve onako, kako on iziskuje i
utješe ga. Ne prođe dugo, i on premine, a oni ga dostojno sahrane. Malo
dana zatim, pošto je ciparski trgovac sve svoje poslove na Rodu opremio,
htjede se na nekoj katalonskoj galiji vratiti na Cipar, te upita
ljepoticu, što je naumila, jer se on mora vratiti na Cipar. Gospa
odgovori, da bi rado otišla s njim, ako mu je po volji, ufajući se, da
će je on Antiohu za ljubav voljeti i štovati kao sestru. Trgovac joj
odgovori, da će je od srca rado povesti. I da bi je obranio od svake
neprilike, prije negoli na Cipar stignu, svima kaza da mu je žena. Pošto
se ukrcaše na galiju, dadu im nekakvu komoricu na krmi, pa da im djela
budu u skladu s riječima, spavali su zajedno na posve uskoj postelji. I
tako se dogodilo ono, što ni on ni ona nisu namjeravali, kad su odlazili
s Roda: tama,, ugodnost i toplina postelje, a njena moć nije mala,
učine, da su zaboravili prijateljstvo i ljubav prema mrtvom Antiohu;
potaknuti istom žudnjom, srodiše se prije nego li stigoše u Baffu,
odakle onaj trgovac bijaše rodom. Pošto stigoše u Baffu, ostadoše dugo
vremena zajedno. Uto se sluči, da u Baffu stiže po nekom svom poslu neki
plemić po imenu Antigon, čovjek star, no velike pameti. Blaga nije
imao, jer mu u mnogim poslovima u službi ciparskog kralja sreća ne
bijaše sklona. Jednoga dana, prolazeći ispred kuće, gdje je boravila
ljepotica, baš u vrijeme kad je trgovac sa svojom robom bio otputovao u
Armeniju, slučajno je ugledao gospu na prozoru i, kako bijaše prekrasna,
zagleda se u nju i učini mu se, da ju je već prije negdje vidio, no
nije se mogao nikako dosjetiti gdje. Tek što ga ljepojka, koja tako dugo
bijaše igračka sudbine, ugleda, a kako se već bližio kraj njenim
patnjama, spomene se, da ga je vidjela u Aleksandriji u dosta visokoj
službi kod svoga oca. Namah se u njoj probudi ufanje, da bi se, uz
njegovu pomoć i savjet, još mogla domoći kraljevske časti, pa kako njen
trgovac ne bijaše kod kuće, brže bolje dade ga dozvati. A kada je došao,
ona ga sramežljivo upita, nije li on Antigon iz Famagoste, kao što se
njoj čini. Antigon potvrdi, govoreći:

— Gospo, i meni se čini, da poznajem vas, samo se nikako ne mogu
spomenuti odakle, pa vas molim, ako vam nije zazorno, da mi oživite
sjećanje i kažete tko ste.

Kada se gospa uvjerila, da je to doista on, plačući mu se obisnu oko
vrata i tako neko vrijeme na njegovo veliko čuđenje ostane, a onda ga
upita, da li ju je ikada u Aleksandriji vidio. Nato se Antigon namah
sjeti, da je ona Alatiel, sultanova kćerka, za koju se mislilo, da je
našla smrt u morskim valovima, pa joj se htjede s dužnim poštovanjem
pokloniti; no ona ne dopusti, već ga zamoli da uz nju sjedne. Antigon je
posluša i s poštovanjem upita kako, kada i odakle je ovamo došla, jer
su po cijeloj egipatskoj zemlji zasigurno sudili, da se pred mnogo ljeta
utopila.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:24 pm

Kako je vojvoda navaljivao, da vidi gospu, knez ga odvede u njene odaje.
Ona je već saznala, da će k njoj doći, pa ih je vrlo lijepo i vesela
lica primila. Pozvali su je, da sjedne između njih dvojice, no
razgovorom se nijesu mogli zabaviti, jer je malo ili gotovo nimalo
razumijevala njihov jezik, pa su je samo gledali i divili joj se,
osobito vojvoda, koji gotovo i nije vjerovao, da je ona smrtno biće. I
ni opazio nije, da ljubavni otrov srče svojim očima, dok ju je tako
promatrao, te, misleći da je tako motri samo iz zadovoljstva, sam se u
mrežu zaplete i žarko se u nju zaljubi. A kad je potom zajedno s knezom
od nje otišao i ostao sam, poče razmišljati i zaključi, da je knez
najsretniji čovjek na svijetu, kad može da ljubi takvu krasoticu. Pošto
su ga dugo morile mučne misli i u sebi se s njima nosio, prevlada žarka
mu ljubav nad poštenjem, i on odluči lišiti kneza te sreće, pa ma što se
desilo, i sebe usrećiti. Zaboravi on, dakle, na svaki pametan razlog i
pravednost i, da bi što prije došao do cilja, stane smišljati izdaju. I
jednoga dana, u sporazumu s nekim kneževim slugom, koji se zvao
Ciuriaci, potajno osedla konje i pripremi prtljagu za odlazak. Te noći
krišom Ciuriaci uvede u kneževu odaju vojvodu i nekog njegova
prijatelja, dobro oboružane. Vojvoda ugleda ljepoticu, gdje spava, dok
knez gol golcat stajaše kod prozora, okrenuta moru, jer bijaše jako
vruće, da se rashladi na povjetarcu, koji je s te strane: pirio. Sa
svojim se drugom već prije dogovorio, što mu valja učiniti, pa nečujno
prijeđe sobu, približi se prozoru, nožem udari kneza u leđa i proburazi
ga. Potom ga odmah zgrabi i baci kroz prozor. Palača se nalazila visoko
iznad mora, a prozor, ispred kojega stajaše knez, gledao je na neke
kuće, koje su valovi porušili, te je rijetko kad tko tamo dolazio. Pa se
tako zbude, kao što je vojvoda i predvidio, da nitko nije čuo ni mogao
čuti pad trupla. Pošto je sve bilo okončano, drug se vojvodin primakne
Ciuriaciju i kao da će ga pomilovati, hitro mu prebaci već pripremljeno
uže oko vrata i stegne tako, te Ciuriaci ni ne dahnu. Vojvoda na to
priđe, te ga udave i bace kroz isti prozor kao i kneza. Pošto su se
očito uvjerili, da ih nitko čuo nije, pa ni gospa, koja čvrsto spavaše,
vojvoda uze svijeću, nadnese je nad postelju, te polako posve otkri
ljepojku. Dobro je promotri i silno se zadivi, pa ako mu se odjevena
milila, sad mu omilje svrh svega. Raspaljen požudom i bez truna straha
od istom izvršena zlodjela, još krvavih ruku, obljubi je onako sanjivu,
dok ona mišljaše da je knez. Pošto je poduže i u najvišem užitku s njom,
ostao, ustade i dozva svoje' drugove, te nečujno ugrabe ženu i kroz
tajna vrata, kuda su i ušli bili, s njom iziđu. Sto se tiše moglo,
vojvoda je vrgne na već osedlana konja i sa svom svojom pratnjom udari
put Atene. Nego, budući da je bio oženjen, ne odvede je u Atenu, već
nedaleko od grada u krasan zaselak iznad mora. Tu skrije rascviljenu
gospu i naredi, da je s poštovanjem dvore i priskrbe sve, što joj je
potrebito. Međutim, narednoga su jutra kneževi dvorani do devete ure
čekali, da se knez probudi. Kako se nije javljao, otvore vrata, koja i
ne bijahu zaključana, i nikoga ne nađu, pa pomisle, da je knez potajno
otputovao, da negdje na miru uživa sa svojom lijepom gospom, i nijesu se
više o tome brinuli. Uto se sluči, te neki luđak zađe među ruševine,
gdje ležahu knez i Ciuriaci, konopom veže i izvuče Ciuriacija, pa ga
stane vući za sobom po ulicama. Mnogi su s velikim čuđenjem, prepoznali
mrtvaca, te su laskavim riječima nagovorili luđaka, da ih odvede tamo,
gdje je našao truplo. Ondje su na veliku žalost cijeloga grada našli i
kneževo mrtvo tijelo, te ga s velikim počastima pokopali. A kada počeše
tragati za krivcima tog strašnog zlodjela, opaze da nema atenskog
vojvode, te da je netragom nestao, pa se dosjete jadu, da je vjerojatno
on to učinio i odveo sa sobom gospu. Stoga namah na mjesto preminuloga
kneza postave njegova brata, te ga svim silama poticahu na osvetu. Novi
knez po mnogim pojedinostima spozna, da se doista dogodilo onako, kako
su nagađali, pa pozove svoje prijatelje, rođake i sluge s različitih
strana, te ubrzo sakupi lijepu i moćnu vojsku i odvede je u boj protiv
atenskog vojvode. Sazna to vojvoda, pa isto tako opremi vojsku za
obranu, a u pomoć mu dođu mnoga gospođa, među njima mu i carigradski car
pošalje svog sina Konstantina i sinovca Manojla s četom hrabrih i
odličnih ljudi. Vojvoda ih dočeka radosno, a još radosnije vojvotkinja,
njihova sestra. Budući da se od dana do dana rat sve više približavao,
vojvotkinja ugrabi priliku pa pozove oba brata k sebi, sva u suzama
podrobno im ispripovjedi sve, što se dogodilo, i otkrije im uzrok rata,
kao i krivicu, koju joj je vojvoda nanio s onom ženom, te kako vojvoda
misli, da ona ne zna, da ju je skrio. Duboko ucviljena, zamoli ih da rad
vojvodine časti i njoj za utjehu urade ono, što im se čini najbolje.
Mladići su i onako znali sve, št6 se dogodilo, pa i ne ispitujući
odviše, utješe vojvotkinju, što su bolje znali i umjeli, a ona im puna
nade kaza, gdje je gospa skrivena. Nato oni odu. Pa kako su višeput
slušali o čudesnoj gospinoj ljepoti, zažele da je vide, te vojvodu
umole, da im je pokaže, a on, slabo se spominjući, što se dogodilo
knezu, kad ju je njemu pokazao, obeća. Sutradan zapovjedi, da se u
mjestu, gdje je ljepotica boravila, priredi u prekrasnu perivoju sjajan
objed, te ih s još nekoliko prijatelja odvede k njoj. Konstantin, koji
sjedaše kraj nje, stane je sav zadivljen promatrati, misleći da takvu
krasoticu u životu vidio nije, i da doista valja oprostiti vojvodi i
svakome, tko počini izdaju ili bilo kakav nepošteni čin, da je zadobije.
Pa tako, gledajući je i diveći joj se sve više i više, dogodi mu se
isto, što i vojvodi. Od nje ode zaljubljen preko ušiju i odbaci svaku
misao o ratu, te uze snovati, kako da je od vojvode ugrabi, izvrsno
prikrivajući pred svakim svoju ljubav. Dok je on izgarao od žudnje, dođe
doba da se udari na kneza, koji se već približavaše vojvodinoj zemlji,
pa i vojvoda i Konstantin i svi drugi na zapovijest izađu iz Atene, da
brane granice i spriječe knezu napredovanje. Prođe nekoliko dana, a
Konstantin je sveudilj bio s dušom i srcem uz onu gospu, te smišljao,
kako bi sada, kada je vojvoda daleko od nje, lako mogao svojim željama
udovoljiti. Da bi se vratio u Atenu, uze hiniti da je teško bolestan, pa
s vojvodinim dopuštenjem, preda zapovjedništvo Manojlu i vrati se u
Atenu svojoj sestri. Nakon nekoliko dana poče joj govoriti o sramoti,
koju joj je vojvoda nanio s onom ženom, i ponudi se, ako joj je po
volji, da će joj pomoći ugrabiti ženu i odvesti je. Vojvotkinja, misleći
da on to radi njoj za ljubav, a ne radi one žene, obrađuje se, samo mu
kaza, da to učini tako, te vojvoda ne bi nikada doznao, da je ona tome
privoljela, što joj Konstantin tvrdo obeća, a vojvotkinja pristane, da
on sve uradi, kako najbolje zna. Konstantin potajno opremi laganu lađu i
otpremi je u blizinu vrta, gdje je boravila gospa. Svoje ljude na čamcu
pouči, što im, valja činiti, a s drugima ode u palaču, gdje bijaše
gospa i gdje ga ona i sva družina lijepo primiše. Gospa s njim, u
pratnji svojih slugu i Konstantinovih drugova, ode u vrt. I kao da bi
joj htio u vojvodino ime nešto reći, odvede je prema nekim vratima, koja
su, vodila k moru. Jedan od njegovih drugova već bijaše otvorio vrata, i
dao znak čamcu, i u istom je času netko zgrabi i unese u brodicu, dok
se Konstantin okrenuo njenim slugama, i zapovjedio:

— Neka se
nitko ne miče, niti dade znaka od sebe, kome je mila glava, jer mi nije
namjera da otmem vojvodi njegovu draganu, već samo da operem sramotu,
koju je nanio mojoj sestri.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:24 pm

SEDMA NOVELA

Babilonski sultan pošalje svoju kćer garpskom kralju za ženu. Za četiri
godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici muškaraca na različitim
mjestima. Naposljetku vrati se ocu kao djevica i otputuje, kao što je
isprva htjela, u Garbiju kralju za ženu.

Da se Emilijina novela još malo otegla, zacijelo bi samilost nad
sudbinom gospe Beritole izvabila mladim gospama suze na oči. No kad je
novela okončana, kraljica zapovjedi Pamfilu da nastavi i kazuje svoju.
Pamfolo, koji bijaše veoma poslušan, otpoče:

— Teško možemo spoznati, ljubezne gospe, što je za nas korisno, jer smo
već često vidjeli, kako mnogi misle, da bi bez brige i muke mogli
živjeti, kad bi bili bogati. Pa da postignu taj cilj, ne mole se samo
Bogu, već nastoje to postići bez obzira na napor i pogibelji. I kad
postignu, znade se dogoditi, da ih netko iz pohlepe za tako bogatim
nasljedstvom ubije, ma da je prije, negoli su se obogatili, cijenio
njihov život. Drugi, pak, koji su se, iako niska roda, mnogim
pogibeljnim borbama, gazeći krv svoje braće i prijatelja, vinuli do
prijestolja, misleći da je u tome najveća sreća, uz nebrojene brige i
bojazni, svojim su životom platili spoznaju, da se za kraljevskim
trpezama iz zlatnih pehara pije otrov. Mnogi sa živom žudnjom teže za
tjelesnom snagom i ljepotom ili uresima i tek onda uviđaju, kako su
opasne te želje, kada im one postanu uzrok čemerna života, dapače i
smrti. Pa da ne govorim podrobno o svim ljudskim željama, tvrdim, da
nitko živ ne može biti siguran, da će biti sretan, ispune li se njegove
težnje. Dakle, hoćemo li da naši postupci budu ispravni, moramo biti
zadovoljni s onim, što nam daje onaj, koji najbolje zna naše potrebe. Pa
kao što ljudi griješe različitim željama, vi, ljupke gospe, najviše
griješite u jednom, to jest želite biti lijepe i, jer se ne
zadovoljavate ljepotom, koju vam je podarila priroda, nastojite je
čudesnim umijećem povećati. To me nuka da vam kazujem, kakve je nevolje
ljepota donijela nekoj Saracenki, koja je zbog svoje ljepote u četiri
ljeta devet puta vjenčana bila.

Prije mnogo godina bijaše u Babiloniji sultan, po imenu Beminedab, koji
je za života u svemu bio sretne ruke. Sultan imađaše mnoge sinove i
kćeri, no jedna od kćeri, Alatiel, bijaše u ono vrijeme, po mnijenju
svih onih, koji je vidješe, najljepša djevojka na svijetu. Budući da mu
je kralj garpski pomogao poraziti golemu arapsku vojsku, koja je na
njega navalila, obećao mu je Alatiel za ženu, kad je kralj kao posebnu
milost zaprosio njenu ruku. Sultan opremi i naoruža brod i na nj ukrca
djevojku s divnom svitom gospode i gospođa, da je s bogatom i gospodskom
opremom pošalje kralju, preporučiv je bogu. Uto dune povoljan vjetar,, i
mornari razapnu jedra i otplove iz Aleksandrijske luke. Više su dana
sretno plovili i već prešli Sardiniju, a kada im se činilo, da su već
pri kraju puta, odjednom neočekivano digla se oluja, vjetrovi se
pognali, morem i sa svih strana zahvatili brod, a mornari i Alatiel
pomislili, da im je došao kraj. Tad valjani brodari upotrebe sve svoje
znanje i umijeće, ulože sve svoje snage i dva se dana odupirahu
uzburkanom moru. Već je treću noć bješnjela oluja i nije prestajala, no
uždila sve jače, a galija izgubila smjer. Noć bijaše mračna, i nebo
pokriveno gustim tmastim oblacima, pa mornari nijesu prema zvijezdama
mogli odrediti položaj, a ni vidjeti, gdje se nalaze. Kad bijahu
nedaleko Maiolike, osjete da brod tone. Tada, ne videći ni puta ni
načina, kako da se spase, svatko se poče starati samo o sebi. Pošto
spuste čamac, gospodari broda se ukrcaju na nj, osjećajući se sigurniji
na njemu nego na oštećenom brodu. Za njima poskakaše jedan za drugim,
svi muškarci, koji bijahu na lađi, a oni, koji su se prvi ukrcali,
branili su se nožem u ruci, pa su tako, umjesto da izbjegnu smrt, sami
uletjeli u njene ralje, jer čamac zbog nevremena nije mogao podnijeti
toliko ljudi, pa potone, i svi do jednoga izginu. Na galiji pak, koju je
gonio silan vjetar, i more gotovo prelilo, ostadoše samo žene: nevjesta
i njene pratilje, a sve su, koje zbog oluje, koje od straha, ležale kao
mrtve na brodu, Jureći divlje, gonjen vjetrom, brod naleti na žalo
otoka Maiolike takvom silom, da se nasukao na pijesak, toliko blizu
obale, koliko bi mogao kamenom dobaciti. I ondje, mlaćen valovima,
ostade cijelu noć, a da ga vjetar već nije mogao maknuti. Kad se
razdanilo, i oluja smirila, Alatiel, napola mrtva, podiže glavu i onako
malaksala uze dozivati sad jednoga sad drugoga svojeg slugu, no utaman;
svi oni već bijahu preveć daleko. A kada vidje, da joj nitko ne
odgovara, i kad nikoga ne opazi, začudi se i prestraši. Teškom se mukom
digne, kadli ugleda gospe iz svoje pratnje i sluškinje, kako kao mrtve
leže. Uze i njih jednu za drugom dozivati, no malo koja pokaza znaka
života, jer su umalo sve, što od mučnine, što od straha poumirale. Tada
se Alatiel još više prestraši. Videći da je posvema sama i da ni žive
duše nema, da se posavjetuje, a nije uopće znala, gdje je, toliko se
trudila da dozove svijesti one, koje su žive ostale, te joj je
naposljetku i pošlo za rukom. Pošto sazna, da ni one ne znaju, gdje su
muškarci, i da je brod nasukan i pun vode, zajedno s njima gorko zarida.
Bijaše već deveta ura, a na obali ili u okolini nije se pojavljivao
nitko, koga bi mogle zamoliti, da im se smiluje i pomogne im. Uto, na
sreću, vraćajući se s nekog svog posjeda, prođe onuda neki plemić po
imenu Pericon iz Visalga, sa svojim slugama na konju. Ugleda on brod i
namah se dosjeti, što se zbilo, te naredi jednome svom sluzi, da pokuša
uzići na brod i potom mu javiti, ima li koga na brodu. Ma da teškom
mukom, ipak se sluga ispne na brod i tamo ugleda Alatiel i one djevojke,
kako su se uplašene skrile pod pramac. Netom ga ugledaju, plačući ga
zamole, da im se smiluje, pa kad opaze, da ni on njih ne razumije kao ni
one njega, pokušaju mu kretnjama prikazati nesreću, što ih je snašla.
Sluga pregleda sve naokolo, koliko je u brzini mogao, te se vrati svome
gospodaru i ispripovjedi mu, što je vidio. Pericone namah zapovjedi da
iskrcaju žene i najvrednije predmete, do kojih su mogli doći, pa žene
odvede u svoj dvor, gdje ih okrijepi jelom i počinkom. Po bogatoj
odjeći, a i po tome, kako su je druge častile, ubrzo spozna, da je
gospa, koju je našao, vrlo visoka roda. Premda bijaše blijeda i izmučena
i neuređena poslije onakva putovanja, ipak mu se učini krasna, te namah
odluči, da je uzme za ženu, ako nije udata, a ako se ne uzmogne oženiti
njome, da mu bude ljubovca. Pericone bijaše krupan čovjek i ponosna
lika. Pošto su nekoliko dana po njegovoj zapovijesti djevojku izvrsno
dvorili, ona se posvema oporavi, i on opazi, da je krasnija no što je i
zamisliti mogao, te se silno ožalosti, što ona ne razumije njegova
govora, a ni on njena, pa tako ne mogaše saznati tko je. Zanesen preko
mjere njenom ljepotom, pokuša nježnošću i laskanjem navesti je, da bez
otpora ugodi njegovim željama. No utaman, ona je odbijala sve njegove
ljubeznosti, a Pericone se sve više raspaljivao.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:24 pm

A kad je nekoliko dana ondje proboravila i opazila, što on smjera, a po
običajima spoznala, da je u kršćanskoj zemlji, te da bi joj slabo
pomoglo, sve kad bi i mogla objasniti tko je, spozna, da će prije ili
kasnije silom ili milom morati da popusti Periconovim željama. Stoga
hrabro odluči da se uhvati u koštac sa svojom bijednom sudbinom, te
svojim đružbenicama, a samo su joj tri ostale, zapovjedi da nikome ne
otkriju tko su, izirn ako nađu sigurnu mogućnost, da se oslobode. Usto
ih je još živo poticala, da čuvaju svoju nevinost, izjavljujući, da je
čvrsto odlučila da se nikome ne poda doli mužu svome. Žene je pohvalile i
obrekoše, da će, koliko do njih stoji, poslušati njenu zapovijest. No
što se ona više branila, Pericone se s dana u dan sve više raspaljivao,
to većma, što mu se bliži činio: čas, kad će moći udovoljiti svojim
željama. Videći da mu laskanje ne koristi, odluči upotrebiti svu svoju
lukavost i umijeće, a u krajnjem slučaju i silu. Opazio je on, da gospa
voli vino, a ne bijaše vična piti, jer joj je to vjera branila, pa se
domisli, da bi je s pomoću toga Venerina sluge mogao pridobiti.
Pretvarajući se, da ga nije briga, što ona za nj ne mari, priredi neke
večeri sjajnu gozbu, na koju dođe i gospa. Kad su se svi razveselili
jelom i drugim zabavama, on zapovjedi onome, koji nju posluživaše, da za
nju pomiješa različite vrste vina. Sluga to izvrsno izvede, a ona nije
ništa opazila, već je, kako joj se piće mililo, ispila više no što bi se
priličilo čestitoj ženi. Tako ona zaboravi sve pretrpljene nedaće,
razveseli se i, kad vidje neke žene, kako plešu, kao što se pleše na
Maiolici, zapleše i ona na aleksandrijski način. Tad se Periconu učini,
da se približuje čas, kad će se ispuniti njegove želje. Na stol donesoše
jestvina i pića u još većem obilju, i gozba se produžila do kasno u
noć. Naposljetku, kad su svi gosti otišli, on s gospom uđe u svoju
ložnicu, a ona, koju je više zagrijavalo vino, nego li krotilo poštenje,
razodjenu se u njegovu prisuću bez ikakve uzdržljivosti ili srama, kao
da je Pericone jedna od njenih dvorkinja, te legne u postelju. Pericone
bez oklijevanja ugasi svijetlo i legne s druge strane uz nju, te je bez
ikakva otpora zagrli i započe s njom ljubavnu igru. Kako dotad nije
znala kakvim rogom muškarci navaljuju, sada, pošto je to saznala, bi joj
gotovo žao, da nije prije pristala na Periconovo vabljenje, te nije
više čekala, da je on pozove na tako slatke noćne domjenke, već se sama
pozivala, ne riječima, jer ih Pericone i ne bi razumio, nego djelima. No
sudbina nije bila zadovoljna time, što je mjesto kraljice postala
ljubovca kaštelana, premda su ona i Pericone uživali u ljubavi, pa joj
je spremila još okrutniju ljubavnu pustolovinu. Imađaše Pericone brata,
dvadeset i pet godišnjeg mladića, lijepa i svježa kao ruža, a zvao se
Marato. I njemu omilje Alatiel, a činilo mu se po njenu ponašanju, da je
i on njoj u milosti, i da samo Periconov strog nadzor priječi da od nje
dobije ono, što želi. Zato smisli okrutan naum i od zamisli namah
prijeđe na zločinačko djelo. Slučilo se baš u to vrijeme, da je u luci
bio spreman trgovački brod natovaren robom, za Chiarenzu u Romaniji.
Vlasnici mu bili dva mlada Genovežana. Jedra već bijahu razapeta, pa su
samo čekali povoljan vjetar da isplove. S ovima se Marato sporazumi, da
će ga naredne noći s gospom na brod primiti. Nakon toga, kad se
zanoćilo, i on sve pripremio, što mu se činilo potrebito, prerušen uđe s
nekim svojim vjernim drugovima, kojima je otkrio svoj naum, u dom
Pericona, koji nikakvo zlo očekivao nije, i skrije se u kući. Pošto je
dobar dio noći minuo, on svojim drugovima otvori odaju, gdje je Pericone
s gospom spavao, te ubiše Pericona na spavanju, a tužnu i uplakanu
gospu odvedoše, prijeteći joj smrću, ako bude vikala. Potom pokupe velik
dio Periconovih dragocjenosti, a da ih nitko čuo nije, te žurno krenu k
obali. Netom priđu, gospa i Marato ukrcaju se na lađu, a njegovi se
drugovi vrate. Dunuo baš svjež i povoljan vjetar, te mornari smjesta
pritegnu jedra za put. Dotle je gospa gorko plakala zbog svoje prve
nesreće i ove sada. No Marato je uze, svojim svetim Rastislavom, kako mu
ga je Bog dao, tako tješiti, da se ona brzo s njim sprijatelji i
zaboravi na Pericona. Mišljaše jadna, da je već sve u redu, kadli joj
sudbina pošalje novu nevolju, kao da joj nijesu bile dovoljne sve one
prošle. Budući da Alatiel bijaše .prava krasotica, kako smo već više
puta spomenuli, a i veoma lijepa vladanja, oba se mlada gospodara broda
tako ludo zaljube, da su zaboravili na sve, i samo njoj služili i
ugađali, nastojeći da joj omile, te brižno krili od Marata pravi razlog
svoje udvornosti. Ubrzo su oni jedan drugoga progledali, pa se tajno
porazgovore i zaključe da je zajednički pridobiju, kao da je ljubav
trgovački posao i da se može dijeliti kao dobitak. Videći da Marato
brižno čuva svoju gospu i tako ih priječi u njihovu naumu, jednoga dana,
kad je brod punim jedrima plovio, a Marato s krme promatrao more, ne
sluteći nikakva zla, oni mu se nečujno približe i gurnu ga u more. I,
tek kad su prešli dobru, milju, netko to opazi. Pošto to sazna gospa, a
znajući da ga više ne može spasiti, opet se ražalosti i rasplače. Oba
mladića namah priskoče, da je slatkim riječima i svakojakim obećanjima
tješe, premda je ona od svih tih riječi malo koju razumjela i manje
žalila za izgubljenim mužem, negoli oplakivala svoju nesretnu sudbinu.
Nakon dugih i ponavljanih besjeda, kad se njima učini, da se gotovo
primirila, uzeše njih dvojica raspravljati, koji će od njih prvi s njom
spavati. Pa kako je svaki od njih htio biti prvi, a nijesu se mogli
pogoditi, prvo započnu borbu grubim riječima i uvredama, a potom
zaslijepljeni bijesom zgrabe noževe i kao mahniti polete jedan na
drugoga. Kako ih nitko ne mogaše rastaviti, zada jedan drugome više
udaraca od čega jedan pade mrtav, a drugi ostade na životu teško ranjen.
To se gospi jako na žao dalo, jer se ona ćutjela osamljena, bez pomoći i
prijatelja, a i bojala se, da se gnjev roditelja i prijatelja onih
dvaju gospodara ne sruši na njenu glavu. No molbe ranjenika i skori
dolazak u Chiarenzu spasiše je od strahovanja. Gospa se zajedno s
ranjenikom iskrca i nastani s njim u nekom svratištu. Ubrzo se glas o
njenoj krasoti rasprostre po gradu i dopre do ušiju morejskoga kneza,
koji baš tada bijaše u tom gradu, te on poželje vidjeti je. A kada je
ugleda, učini mu se još ljepša, no što se o njoj pričalo, i namah se u
nju tako zaljubi, te ni na što drugo više nije mogao misliti. I pošto je
čuo, kako je ovamo prispjela, ponada se, da će je pouzdano pridobiti.
Dok je premišljao, kako da to izvede, saznadu to ranjenikovi rođaci i,
ne čekajući, poslaše mu je, što bi vrlo drago knezu, a i gospi, jer je
pomislila, da je sada izvan opasnosti. Videći knez, da je uz ljepotu
resi i kraljevsko ponašanje, no ne mogav saznati tko je, prosudi da je
plemenita roda, i to još pojača njegovu veliku ljubav. I toliko ju je
štovao, da se prema njoj ponašao, ne kao prema milosnici, već kao da mu
je žena. A njoj se, sjećajući se prošlih jada, učini da joj je sad
dobro, pa joj se utješenoj vrati radost, a njena ljepota tako procvjeta,
da se samo o njoj govorilo po svoj zemlji Romaniji. Stoga atenski
vojvoda, knežev prijatelj i rođak, krasan i stasit mladić, zaželje da je
svojim očima vidi, te mu dođe u pohode, kako je bio često navadan, s
lijepom i dičnom pratnjom, u Chiarenzu, gdje ga svečano i sa svim
počastima prime. Poslije nekoliko dana vojvoda s knezom rasprede
razgovor o ljepoti gospe, i vojvoda upita kneza, je li ona doista takva
krasotica, kako se govori, a knez mu uzvrati:

— Još je ljepša, pa nek te o tom oči tvoje uvjere, a ne moje riječi.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:25 pm

Potom plačući zamukne, a Currado se obrati svojoj ženi:

— A što bi ti kazala na to, ženo, da ti dovedem takva zeta?

Žena mu odvrati:

— Čak i da nije mladić plemenita roda, već bijednik kakav, kad bi se vama sviđao, svidio bi se i meni.

Tada će Currado:

— Ufam se, gospe, da ću vas ubrzo obradovati.

A kad je vidio, da su se mladi ljudi oporavili i postali kao što su prije bili, bogato ih odjene te upita Giusfredija:

— Ne bi li tvoja sadašnja radost bila veća, kad bi ovdje ugledao svoju majku?

Giusfredi mu odvrati:


Ne mogu vjerovati, da je ostala u životu, nakon žalosti i nesreće, koje
su je zadesile, no kad bi tako bilo, neizmjerno bih se obradovao, jer
mnim, da bi s njenim savjetom spasio veliki dio mog negdašnjeg imutka na
Siciliji.

Tad Currado naredi da pozovu obje gospe. One dođu i
beskrajno se obraduju nevjesti, te se nijesu mogle dosta načuditi tome,
što je navelo Gurrada na toliku dobrotu, da je dade Giannottu za ženu.
Uto se gospa Beritola spomenu nekih riječi, što ih je od Currada čula,
pa poče promatrati Giannotta, i neka tajna sila probudi u njoj sjećanje
na dječje crte Giusfredijeva lica, te, ne ištući druga dokaza,
raskriljenih ruku poleti k njemu i obisnu mu se o vrat. Preobilje
materinske ljubavi i radosti ne dadne joj da izusti riječ, već se kao
mrtva sruši u sinovljev naručaj. Premda se on silno čudio, spomenuv se,
da ju je puno puta vidio u dvoru, a nikad je nije prepoznao, sada se
glas krvi javi u njemu, i kudeći sebe s pređašnja nemara, plačući je
stegne u zagrljaj i nježno poljubi. Curradova žena i Spina samilosno
priskočiše gospi Beritoli u pomoć, te je hladnom vodom i drugim umjećem
dozovu k svijesti. Tad ona ponovo zagrli sina ridajući i tepajući mu
mile riječi i, puna materinske nježnosti, tisuću ga puta poljubi, što je
on s mnogo poštovanja primao.

Pošto se na veliku radost
prisutnih taj radosni i pun poštovanja doček ponovio tri ili četiri
puta, i jedno drugome ispripovjedili svaku zgodu, Currado obavijesti
svoje prijatelje, na njihovo veliko zadovoljstvo, o novom rodbinstvu, i
naredi da se priredi sjajna svečanost. Tada mu Giusfredi kaza:


Currado, vi ste me mnogo obradovali i mojoj majci za dugo vremena
iskazali svaku čast. Pa da ništa ne propustite od onoga, što možete
učiniti, da razveselite moju majku i mene, te uljepšate svečanost,
pozovite moga brata, koji kao rob živi u kući gospara Guasparrina d'
Oria. On je, kako vam već kazivah, moga brata i mene gusareći zarobio.
Potom vas molim, da pošaljete nekoga na Siciliju, da se točno obavijesti
o prilikama u zemlji i pokuša saznati, što se dogodilo s mojim ocem
Arrighettom, je li živ ili mrtav i kako mu je, pa kad sve to sazna, nek
se k nama vrati.

Curradu se svidje Giusfredijeva molba i bez odlaganja pošalje pouzdane ljude u Genovu i na Siciliju.

Onaj,
koji ode u Genovu, nađe gospara Guasparrina, te ga u ime Curradovo
uljudno zamoli, da mu pošalje Scacciata i njegovu dojkinju, i pripovjedi
mu sve po redu, što je Currado učinio za Giusfredija i njegovu majku.
Kada to sazna, gospar Guasparrin se silno iznenadi i reče:


Zaista bih za Currada činio sve, što mogu, i što on želi; točno je, da
je u mojoj kući, ima već četrnaest godina, dječak, kojega tražiš, i neka
žena, tobože njegova majka; njih ću mu rado poslati. No s moje strane
mu reci, neka se čuva i nek ne vjeruje pričama toga Giannotta, koji sad
kaže, da se zove Giusfredi, jer je taj čovjek mnogo gori negoli on
sluti.

Tada pogosti valjana čovjeka i primi ga sa svim počastima.
Potajno pak dade dozvati dojkinju, pa je oprezno poče ispitivati o
tome. A ona, pošto već bješe čula za pobunu na Siciliji i saznala da je
Arrighetto živ, otrese se straha i po redu mu sve ispripovjedi i otkri
razloge, zašto je tako postupala. Gospar Guasparrin, videći da se
dojkinjine riječi potpuno slažu s riječima Curradova izaslanika,
povjeruje. Ipak on, kao vrlo prepreden čovjek, točno istraži cijelu
zgodu, pa se, kad su ga mnogi podaci sve više učvrstili u vjerovanju,
zasrami, što je tako ružno postupao s dječakom, i da popravi pogrešku,
znajući tko je bio i što je danas Arrighetto, dade mu svoju lijepu
jedanaestgodišnju kćer za ženu s velikim mirazom. Pošto je priredio pir,
ukrca se s mladićem, kćerkom, poslanikom Curradovim i dojkinjom na
dobro opskrbljenu i oružanu galiju te otputuje u Lerici. Currado ga
lijepo dočeka, i cijela družba ode u nedaleki Curradov grad, gdje je
bila priređena sjajna gozba.

Nemoguće je riječima iskazati,
kolika je bila majčina radost, kad je ugledala svoga sina, kako su se
braća obradovala jedan drugome, i sve troje vjernoj dojkinji, kako su
svi čestitali gosparu Guasparrinu i njegovoj kćerki, kako je on čestitao
svima i kako su se svi zajedno veselili s Curradom i njegovom ženom,
sinovima i prijateljima; stoga vam, gospe, prepuštam da to zamislite.

Da
veselje bude potpuno, htjede gospod Bog, koji obilato poklanja, kad
počne, dodati radosnu vijest, da je Arrighetto Capece zdrav i živ. U
punom jeku svečanosti, baš kad su gosti, gospe i gospoda, sjedili za
stolom i bilo im posluženo prvo jelo, stiže onaj, koji bijaše poslan na
Siciliju. Uz ostalo ispripovjedi, da je puk, kad je u zemlji planula
pobuna protiv kralja, u bijesu odjurio do tamnice, gdje je Karlo držao
Arrighetta zasužnjena, ubio straže, oslobodio Arrighetta, te ga kao
zakletog neprijatelja kralja Karla postavio za vođu u borbi i progonu
Francuza. Stoga je ušao u veliku milost kralja Pietra, koji mu je vratio
sve posjede i časti, pa je sad opet moćan i bogat. Nadodao je, da ga je
Arrighetto primio s najvećim počastima i neizmjerno se obradovao, kada
je čuo vijesti o ženi i sinu, o kojima, otkad bijaše zarobljen, ništa
čuo nije. Izim toga šalje im brzi brod s mnogim plemićima, koji za njim
dolaze.

Poslanika saslušaju i prime s velikim veseljem. Currado
se namah s nekim svojim prijateljima otputi u susret plemićima, koji
dolažahu po gospu Beritolu i Giusfredija. Primi ih radosno, te ih dovede
na gozbu, koja je tek na polovici bila. Gospa, Giusfredi i svi ostali
dočekaju ih s takvim veseljem, da se tako nešto nikad prije čulo nije, a
oni, još prije no što za stol posjedaše, pozdrave i zahvale u
Arrighettovo ime, što su bolje znali i umjeli, Curradu i njegovoj ženi
za čast iskazanu gospi Beritoli i sinu mu, te ponude sve svoje usluge u
svoje i Arrighettovo ime. Potom se obrate gosparu Guasparrinu, te ga
uvjeravahu, da bi isto takvu hvalu, i još veću, iskazali i njemu, da je
Arrighetto znao, što je učinio za Scacciata. Nakon toga svi u najvećem
veselju blagovaše na piru dviju nevjesta i njihovih ženika.

Gozba,
koju je Currado priredio svom zetu i svojoj rodbini i prijateljima, ne
trajaše samo taj dan, već još mnogo dana. A kada se sve okonča, i gospa
Beritola i Giusfredi i drugi odluče, da je vrijeme krenuti, ukrcaju se
na brod, povedu Spinu sa sobom, te otputuju praćeni suzama Currada i
njegove žene i gospara Guasparrina. Vjetar bijaše povoljan, te uskoro
stigoše na Siciliju. Arrighetto tako svečano dočeka svoju ženu, sinove i
njihove žene u Palermu, da se to jedva iskazati može. Tamo su, kako se
kazuje, svi dugo i sretno živjeli, sveudilj zahvaljujući Bogu na
iskazanoj milosti.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:25 pm

Ma da se majka mlade žene jako smutila i smatrala, da joj je kći za taj
grijeh zaslužila najtežu kaznu, ipak, kada je razabrala iz Curradovih
riječi, što on snuje s krivcima, ne uzmogne to podnijeti, već se požuri
do svog razgnjevljenog muža i uze ga zaklinjati, da se u jarosti ne
prenagli i pod starost ne postane ubica svoje kćeri i ne okalja ruku
krvlju svoga sluge, teneka radije nađe drugi način, da utaži svoj gnjev,
primjerice da ih baci u tamnicu, gdje će u muci i suzama okajavati
počinjeni grijeh. Toliko ga je kumila i zaklinjala njegova pobožna žena,
da ga je odvratila od nauma, da ih pogubi. On naredi, da zatvore svako u
posebnu tamnicu, da ih dobro čuvaju, dadu im samo malo hrane, nek se
zlopate, dok on što drugo ne odluči. Tako i bi. Lako je zamisliti, kakav
su život u zatvoru provodili, u neprestanim suzama i dugu postu.

Tako tužno provedu Giannotto i Spina godinu dana, a da se Currado njih
ni sjetio nije. Tad se zbude, da se gospar Gian di Procida urotio i s
pomoću kralja Piera di Raona digao na Siciliji bunu i oteo je kralju
Karlu, čemu se Currado kao gibelin silno, obraduje. A kada je Giannotto
to čuo od nekog svog tamničara, duboko uzdahne i reče:

— Jao, jadna li mene! Već je prošlo četrnaest godina otkad sam krenuo u
svijet i zlopatio se, očekujući samo čas, koji je eto došao, a sad sam
dopao tamnice, iz koje živ više ne ću izići, te se nikakvu dobru više
nadati ne mogu!

— Što te briga zato, što moćni kraljevi rade? — upita ga tamničar. — Kakvog si ti posla imao na Siciliji?

Giannotto mu odvrati:

— Srce mi se cijepa, kad se spomenem, što je nekada moj otac tamo bio.
Bijah još nejak, kad smo iz Sicilije pobjegli, no spominjem se još,
koliki je gospodin bio za života kralja Manfredija.

Tamničar proslijedi:

— A tko bijaše tvoj otac?

— Sad smijem bez straha odati, tko mi je bio otac, — odgovori Giannotto —
kad sam i onako u pogibelji, koje sam se vazda bojao, otkrijem li svoje
porijeklo. Ime mu je bilo, a i još je, ako je živ, Arrighetto Capece; a
meni nije ime Giannotto, već Giusfredi. Nimalo ne sumnjam, da bi stekao
visoku čast, kad bih se oslobodio tamnice i vratio na Siciliju.

Valjani ga čovjek više ništa ne zapita, već, čim uzmogne, ispripovjedi
sve Curradu. Currado se ničim tamničaru ne oda, već ode gospi Beritoli i
uljudno je zapita, da li je imala s Arrighettom sina, koji se zvao
Giusfredi. Gospa plačući odgovori, da bi se njen stariji sin, od
dvojice, koje je imala, kad bi bio živ tako zvao i sad bi imao dvadeset i
dvije godine. Kad to Currado sazna, prosudi, da bi to mogao biti on, te
mu umah na um pade, da sada, ako je to istina, može učiniti veliko
djelo milosrđa, a i svoju i kćerinu sramotu oprati, tako da je dade
Giusfrediju za ženu.

Kriomice dade dozvati Giannotta, te ga podrobno ispita o njegovu prošlu
životu i zgodama, pa uvidjev očito, da je to zaista Giusfredi, sin
Arrighetta Capece, kaza mu:

— Ti znaš, Giannotto, kakvu si mi i koliku uvredu nanio po mojoj rođenoj
kćeri; prema tebi sam postupao lijepo i prijateljski, a tebi bijaše
svojim djelima čuvati moj obraz i čast moje kuće, kao što dolikuje
vjernom sluzi. Mnogi drugi bi te bili dali sramotno usmrtiti, da si
uradio ono, što si učinio meni, a ja sam se prema tebi milosrdan
pokazao. Sada pak, kad mi veliš, da si sin oca i majke plemenita roda,
hoću da okončam tvoje patnje, da te lišim bijede i sužanjstva, samo ako
ti hoćeš, te odjednom svoju i tvoju čast operem od ljage. Kao što znaš,
Spina, koju si naveo na grešnu ljubav, nedostojnu tebe i nje, jest
udovica, i miraz joj je velik i bogat. Kakav je njen odgoj i tko su joj
otac i majka, znaš; o tvom sadašnjem položaju ne ćemo govoriti. Zato sam
pripravan, ako hoćeš, da ona, koja ti je u nepoštenju bila dragana,
sada u poštenju postane tvojom ženom i da s njom, kao moj sin, dokle ti
se svidi ovdje ostaneš.

Premda je sužanjstvo iznurilo Giannottovu put, ono ipak nije umanjilo ni
plemenitost duha, što ga imađaše po svom porijeklu, ni duboke ljubavi,
koju je osjećao prema svojoj dragani. No, koliko je god žarko želio ono,
što mu je Currado nudio, a i znao je da je u njegovoj vlasti, ipak ga
to nije odvratilo: da kaže ono, na što ga je upućivao njegov plemeniti
duh, pa mu ovako odgovori:

— Currado, nijesu me želja za gospodstvom, ni pohlepa za novcem, ni bilo
što drugo naveli da počinim izdajstvo prema tebi ili tvojima. Ljubio
sam tvoju kćerku, ljubim je i ljubit ću je zavazda, jer je smatram za
dostojnu svoje ljubavi. Pa, ako se prema mnijenju prosta svijeta nijesam
prema njoj pošteno ponio i počinio grijeh, u koji često upada mladost,
da bi se taj grijeh spriječio, valjalo bi nam oduzeti mladost. A kad bi
se starci htjeli spomenuti, da su mladi bili, i tuđe grijehe mjerili po
svojima, a svoje po tuđima, ne bi naš grijeh tako težak bio, kao što ti i
mnogi drugi sude. Izim toga počinih ga kao prijatelj, a ne ako
neprijatelj. Ono, što mi sad nudiš, sveđ sam želio, pa da sam mogao
vjerovati, e bi mi želja bila uslišana, davno bih je bio zaprosio. Sada
će mi to biti utoliko milije, ukoliko je manje bilo moje ufanje. No ako u
svom srcu ne ćutiš tako, kao što veliš, ne budi u meni varave nade:
naredi, da se vratim u tamnicu, i tamo me muči koliko hoćeš, jer dokle
god budem ljubio Spinu, dotle ću njoj za ljubav voljeti i štovati tebe,
pa ma što mi učinio.

Currado se zadivi njegovim riječima i plemenitosti te ga još više zavoli
zbog žarke mu ljubavi. Stoga ustane, zagrli ga i poljubi i časa ne
časeći zapovjedi, da tajno dovedu Spinu.

Ona u tamnici bijaše smršavljela. poblijedjela i oslabila, te se gotovo
činila druga žena. a ne ona, koja je prije bila, a i Giannotto isto
tako. U Curradovoj prisutnosti zaruče se prema našim običajima.

Prošlo je više dana, a da nitko ne znadijaše, što se dogodilo. Currado
im bijaše obilno priskrbio sve, što im je bilo potrebno i što su
željeli, pa kad mu se učini, da je došlo vrijeme da obraduje njihove
majke, pozove svoju ženu i Srnu, te im se obrati riječima:

— Što biste rekli, gospo, da vam vratim vašeg starijeg sina, kao muža jedne od mojih kćeri?

Srna mu odgovori:

— Što bih vam drugo mogla reći doli to, da bih vam toliko zahvalnija
bila, koliko mi je draže od života ono, što ste mi vratili, kad bih vam
uopće mogla većma zahvalnosti dugovati negoli što dugujem. A kada biste
mi ga vratili, tako kao što kažete, oživjeli biste moju izgubljenu nadu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:25 pm

Pošto je na njene molbe Currado otjerao pse, nakon mnogih molbi nagovore
je, da im ispriča, tko je i što ondje radi. Nato im ona potanko
ispripovjedi, tko je i što joj se dogodilo, usto im još saopći svoju
tužnu odluku. Kada je to čuo Currado, koji je veoma dobro poznavao
Arrighetta Capecea, zaplače od ganuća i pokuša je na sve moguće načine
odgovoriti od njene tako strašne odluke, te joj ponudi, da će je odvesti
njenoj kući ili zadržati kod sebe i poštovati kao svoju sestru; kod
njega može ostati, dok joj Bog ne pošalje sretniju sudbinu. Gospa ne
prihvati njegove ponude, a Currado ostavi svoju ženu kod nje i kaza joj,
da ondje dade donijeti jela i da gospu Beritolu, koja bijaše sva u
dronjcima, odjene nekom svojom haljinom, te da je svakako pokuša
nagovoriti da ode s njima. Plemenita gospa ostane s gospom Beritolom, te
se zajedno isplaču nad njenim nesrećama; potom naredi da donesu odjeću i
hrane i na jedvite je jade nagovori da jede i da se odjene, ali na sve
njene molbe, ona kaza da ne će nikad otići onamo, gdje je poznaju. Ipak
je naposljetku nagovori, da ode s njima u Lunigianu i sobom povede lanad
i srnu, koji su se međutim vratili i umiljavali oko gospe Beritole, na
veliko divljenje Curradove žene.

Kada se vrijeme razgalilo, gospa Beritola se s Curradom i njegovom ženom
ukrca na brod i sobom povede srnu i lanad, pa su je po tome prozvali
Cavriola, to jest Srna (jer joj svi nijesu znali imena). Uz povoljan
vjetar brzo dojedre do ušća Magre, gdje su se iskrcali i popeli do
njihova grada. Ondje gospa Beritola obuče udovičke haljine i ostane kao
komorkinja kod Curradove žene. Bila je vazda poštena, ponizna i
poslušna, a svoje je srne sveđ sama hranila i njegovala.

Oni gusari, koji bijahu kod Ponza zarobili brod, na kojemu je putovala
gospa Beritola, i nju ostavili na otoku, jer je nijesu opazili, sa svima
ostalima otputovali su u Genovu. Ondje vlasnici galije podijele plijen i
slučajno, među ostalom robom, nekom gosparu Guasparrinu d' Oria dopane
dojilja gospe Beritole i njena dva sina. On nju i dječake pošalje svojoj
kući, da mu služe kao robovi. Dojilja duboko rastužena zbog gubitka
svoje gospodarice i nesretne sudbe, što je snašla nju i dječake, dugo
plakaše. Onda uvidje, da joj suze ne koriste i da joj je zajedno s
dječacima robovati. Ma da bijaše siromašna žena, bila ona ipak mudra i
razborita, pa se prvo lijepo utješi, koliko je mogla, a potom, razmisliv
o novom položaju, dosjeti se, da bi bilo pogibeljno za dječake, kad bi
ih tko prepoznao. Izim toga, nadajući se, da bi se prije ili kasnije
sreća ipak mogla nasmijati i njima, i oni mogli, ako požive, opet stići
prijašnji položaj, naumi da nikome ne otkrije tko su, dok ne dođe pravi
čas, i svima kazivaše, da su njeni sinovi. Starijega nije zvala
Giusfredi već Giannotto di Procida, a mlađemu i nije marila da izmijeni
ime. Giusfredu oprezno razloži, zašto mu je izmijenila ime i kojim bi
pogibeljima bio izložen, da ga prepoznaju. To mu nije jedamput rekla već
ga je mnogo puta i često na to podsjećala. Bistri je dječak to shvatio
držao se pouka mudre dojkinje.

Tako su dječaci i njihova dojkinja proveli više godina u kući gospara
Guasparrina, vršeći najprostije poslove, loše odjeveni i još gore
obuveni. Giannotto se pokazao plemenitije naravi negoli su obično sluge,
pa pošto napuni šesnaest ljeta, prezre niskost ropskog položaja, te
napusti službu kod gospara Guasparrina i ukrca se na galije, koje su
plovile u Aleksandriju. Potom proputuje još mnoge zemlje, ali nigdje se
ne mogaše skrasiti i steći bolji položaj. Naposljetku, koje tri ili
četiri godine, pošto je napustio dom gospara Guasparrina, a bijaše
postao krasan i stasit mladić, sazna da mu otac, koga smatraše za mrtva,
još živi, ali da ga kralj Karlo kao sužnja drži u tamnici. Sav očajan
nad svojom hudom srećom, lutao je po svijetu, dok nije dospio u
Lunigianu. Ondje se ponudi u službu Curradu Malespini, gdje služaše na
zadovoljstvo svoga gospodara. Svoju je majku, koja bijaše s Curradovom
ženom, rijetko viđao, no nije je prepoznao, a ni ona njega, toliko se
bijahu izmijenili od vremena, kad se posljednji put vidješe.

Dok je, dakle, Giannotto bio u Curradovoj službi, zbude se, da je jedna
Curradova kći, po imenu Spina, žena Niccoloa de Grignana, obudovljela i
vratila se kući svoga oca. Bijaše ona veoma lijepa, ljupka i mlada, a
jedva napunila šesnaest ljeta. Zagleda se ona u Giannotta i on u nju, te
jedno drugo žarko uzljube. Ta ljubav ne ostade dugo bez zadovoljenja,
te potraja više mjeseci, a da to nitko ne opazi. Stoga, previše sigurni,
postanu manje oprezni, no što bi u ovakvom slučaju bilo potrebno, te se
jednoga dana, šećući nekom krasnom šumom izdvoje od društva i zađu u
guštik. Kad im se učinilo, da su dosta odmakli od drugih, nađoše ubavo
mjestašce obraslo mekom travom i cvijećem, zaklonjeno svuda naokolo
drvećem, te tu ostaše i prepustiše se ljubavnoj slasti. Pa premda su
dugo ostali zajedno, njima se u užitku učini jako kratko, te ih tako tu
zatekoše, prvo njena majka, a potom Currado. Izvan sebe od gnjeva, dozva
trojicu svojih slugu, naredi da ih uhvate i vezane odvedu u neki njegov
kašteo; zaslijepljen od čemera i gnjeva, htjede oboje sramno pogubiti.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:26 pm

ŠESTA NOVELA

Gospu Beritolu, pošto je izgubila dva sina, nađu s dva srnčeta na nekom
pustom otoku. Odanle ona ode u Lunigianu, gdje jedan od njenih sinova
stupi u službu njenu gospodaru i obljubi njegovu kćer, te dopane
tamnice. Kada se Sicilija pobunila protiv kralja Karla, majka prepozna
svoga sina, koji se oženi kćerkom gospodarevom. Potom ovaj nađe svoga
brata i uspe se na visoki položaj.

Gospe i mladići mnogo se smijahu Andreucciovim nezgodama, što ih je
Fiammetta ispripovjedila. Kada novela bijaše dokončana, Emilia, po
kraljičinoj zapovijesti, poče ovako:

— Teški su i bolni različiti putovi sudbine. Koliko god puta o tom
slušamo, probudi se naš duh, koji se rado uspavljuje slatkim nadama, pa
sudim, da i sretni i nesretni valja da bez žaljenja slušaju o tome, jer
prve pouči, druge utješi. Premda su mnoge zgode o tome već prije
kazivane, naumila sam pripovjediti vam novelu, koja je, koliko istinita,
toliko i dirljiva; konac joj je veseo, no tako je puna dugotrajne
gorčine, te jedva mogu vjerovati, da je radosni konac može zasladiti.

Premile gospe, valja da znate, da je nakon smrti cara Federiga II. za
kralja Sicilije okrunjen Manfredi. Na njegovu dvoru zauzimao je vrlo
visok položaj neki napuljski plemić, po imenu Arrighetto Capece, koji je
imao veoma lijepu i plemenita roda ženu, gospu Beritolu Caracciolu,
također iz Napulja. Taj je Arrighetto imao u svojim rukama svu vlast na
otoku, pa kada je čuo, da je kralj Karlo I. kod Beneventa pobijedio i
ubio Manfredija, te se cijelo kraljevstvo priklonilo Karlu, a nemajući
mnogo vjere u prevrtljive Sicilijance i ne hoteći postati podanikom
neprijatelju svoga gospodara, spremao se na bijeg. Sicilijanci to
saznaju, te namah njega i mnoge njegove prijatelje i sluge kralja
Manfredija izruče kao zarobljenike kralju Karlu, a potom mu predadu i
otok. Gospa Beritola nije znala, što se s Arrighettom zbilo za vrijeme
tih promjena; bojeći se onoga, što se doista dogodilo, od straha da je
ne obeščaste, napusti sav svoj imutak, te se, tako siromašna, sa sinom
Giusfredom, koji je bio možda u osmoj godini, i s drugim pod srcem,
ukrca na neki brodić i pobježe na Lipare. Ondje rodi drugog sina i dade
mu ime Scacciato. Uzev sobom dojkinju, ukrca se na neki brodić, da bi se
vratila u Napulj svojemu rodu. No zbude se drugačije negoli ona
snovaše, jer jak vjetar zanese brodić, koji je krenuo za Napulj, na otok
Ponzo, gdje uprave u neku dragu, da čekaju povoljan vjetar za svoje
putovanje. Gospa Beritola se zajedno s ostalima iskrca na otok, gdje
potraži skrovito i samotno mjesto i ondje poče sama samcata da jadikuje
za svojim Arrighettom. Dok su joj tako prolazili dani, zbude se, baš kad
se ona prepustila svojoj boli, da je stigla galija s gusarima, a da ih
nitko od mornara i putnika ni opazio nije. Oni ih sve bez borbe zarobe i
odvedu.

Pošto gospa Beritola okonča svoje svakodnevno jadikovanje, vrati se na
žalo, da nađe svoje sinove, kako je bila navikla, no ne nađe nikoga
živog. Sprva se začudi, potom se dosjeti jadu. Baci pogled na more i
ugleda nedaleko od kraja galiju, kako vuče za sobom brodić. Namah
spozna, da je uz muža sad još izgubila i djecu. Siromašna, sama i
napuštena, ne znajući gdje da ih na ovom svijetu nađe, sva izmučena uze
dozivati muža i djecu, te se obeznanjena sruši na žalo. Ondje nikoga ne
bijaše, da je hladnom vodom ili čim drugim dozove svijesti, i njen je
duh lako mogao odbludjeti, kud je htio. No kad su se izgubljene snage
zajedno s jecajima i plačem vratile u slabo tijelo, dugo dozivaše svoje
sinove, tražeći ih po pećinama. Pošto vidje, da joj je sav trud
uzaludan, a noć se već spuštala, nadajući se, a da i nije znala čemu,
poče se brigati za sebe, te otiđe do žala i vrati se u onu pećinu, gdje
je običavala plakati i tužiti.

Noć je provela u neiskazanom strahu i boli, a kada je svanuo dan i treća
ura prošla, glad je prisili, te uze pasti travu, jer sinoć ne bijaše
večerala. Nahranila se, kako je mogla, te se plačući predala mislima o
svom novom životu. Dok je tako u mislima bila, opazi srnu, kako je ušla u
susjednu pećinu i za kratko vrijeme izišla pa pošla u šumu. Ona ustade i
stupi u pećinu, odakle je srna izišla. Tamo nađe dva laneta, možda baš
taj dan osrnjena, koja joj se učine najslađa i najljupkija bića na
svijetu. Pa kako joj od posljednjeg porođaja još ne bješe presahlo u
grudima mlijeko, nježno ih primi i primakne svojim dojkama. Oni ne
odbiše njenu ponudu, već je posisaše, kao da im je majka, pa od toga
časa ne razlikovahu majku od nje. Plemenitoj se gospi sada činilo, da je
u toj pustoši našla društvo, pa dok se travom hranila i vodu pila,
plakala bi, kad bi se god sjetila svog muža, djece i prošlog života;
stoga odluči da ondje živi i umre, a srni se tako priljubila kao i
njenoj lanadi.

Živeći tako, plemenita gospa podivlja. Prođe tako mnogo mjeseci kadli
oluja zanese, baš kao i brodić, kojim je ona putovala, na otok, u onu
istu dragu, neki brodić iz Pise, koji moradne ondje ostati nekoliko
dana. Na brodu je bio plemić, po imenu Currado, iz kuće markiza
Malespini sa svojom vrlom i pobožnom gospom. Vraćali su se svome domu s
hodočašća po svim svetim mjestima u Pugliji. Markiz, da ubije dosadu,
zajedno sa svojom ženom, nekolicinom slugu i psima jednoga dana ode u
unutrašnjost otoka. Nedaleko mjesta, gdje življaše gospa Beritola, počnu
Curradovi psi goniti ona dva srnčeta, koja su ponarasla i sama onuda
pasla. Kad ih psi pognaše, oni pobjegoše baš u pećinu gospe Beritole. A
ova, kad opazi ose, zgrabi neki štap i otjera ih. Uto stignu, slijedeći
pse, Currado i njegova žena i nađu Beritolu, koja je bila preplanula od
sunca, mršava i porunjavila, te se silno začude, a ona još i više.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:26 pm

Pa obrativ mu se, jedan od njih kaza:

— Ej, moj kume, izgubio si pare, no Bogu zahvali, da ti se desilo, te si
onako pao i nijesi se više mogao vratiti u kuću; jer da nijesi pao,
budi uvjeren, da bi te bili zaklali, tek što bi zaspao, pa ne bi izgubio
samo novac, već i glavu. Ne vrijedi ti sad plakati. Prije bi suzama
zvijezdu s neba skinuo, nego i paru natrag dobio; a lako bi te mogao
onaj čovjek i ubiti, ako sazna, da si samo i zucnuo o tome.

Tada se stanu nešto dogovarati, a onda mu kazaše:

— Eto, nekako si nam se smilio, pa zato, ako nam se hoćeš pridružiti u
poslu, na koji se spremamo, sudimo, da će ti pripasti u dio još više, no
što si izgubio.

Onako očajan Andreuccio pristane.

Istoga su dana u Napulju pokopali nadbiskupa, gospodina Filippa
Minutola, a u grob su ga položili s bogatim ornatom i s prstenom, na
kojemu je bio rubin vrijedan preko pet stotina zlatnih fiorina. Tog su
mrtvaca ona dvojica naumila opljačkati, te Andreucciu otkriju svoj naum,
a on pohlepan za blagom, ne razmišljajući puno, krene s njima. Na putu
prema stolnoj crkvi, kako je Andreuccio strašno smrdio, reče jedan:

— Ne bismo li mogli gdje svratiti, da se ovaj opere i ne smrdi ovako strašno.

Drugi otpovrne:

— Možemo. Ovdje je u blizini kladenac, na kojemu je obično vitao s velikim sićem. Hajdemo tamo, pa ćemo ga za hip oprati.

Stignu do zdenca i nađu samo uže, kabla ne bijaše. Stoga odluče da ga
privežu za konop i spuste u bunar, da se dolje opere, pa kad se opere
neka povuče konop, a oni će ga izvući. Tako i učine.

Pošto su ga spustili, služi se, da su. u potjeri za nekim, prišli žbiri,
ožednjeli od vrućine, da se napiju. Kad ih ona dvojica opaze, umah
pobjegnu. Žbiri, ne opaze one da bježe, a Andreuccio, koji se u zdencu
već oprao, zadrma užetom. Žedni žbiri odlože svoje štitove, oružje i
vrhnjake, te počnu, konop vući, misleći da o njem visi vjedro puno vode.
Dovuku oni Andreuccia do ruba, kadli ovaj ispusti konop, te se rukama
dohvati ograde. A kada žbiri ugledaše ruke, spopane ih takav strah te
glavom bez obzira pobjegoše. Andreuccio se silno začudi i, da se nije
čvrsto držao ograde, bio bi se srušio natrag, a možda i unesrećio ili
ubio. Još se više začudi, kad iziđe napolje i nađe oružje, za koje je
znao, da ga njegovi drugovi nijesu imali. Strašeći se i ne znajući što
da uradi, ništa i ne dotakne, već, žaleći na svoju zlu kob, odluči da
ode, te krene i sam ne znajući kamo.

Idući tako, susretnu ga ona dva njegova druga, koji se vraćahu, da ga
izvuku iz zdenca. Kad ga ugledaju, iznenade se i upitaju, tko ga je iz
kladenca izvukao. Andreuccio im kaza, da ne zna, te im potanko ispriča
sve, kako se zbilo, i što je našao kraj bunara. Oni se dosjete što je,
te mu u smijehu ispripovjede, zašto su pobjegli i tko ga je izvukao.
Budući da već bijaše ponoć, ne prosloviv ni bijele, udare prema stolnoj
crkvi, u koju bez po muke uđu. Stanu kraj velike mramorne grobnice i
svojim oruđem, dignu pretešku ploču, toliko da se čovjek mogao unutra
uvući, i podupru je. Kad to obaviše, upita jedan od njih:

—Tko će ući?

Drugi mu odvrati:

— Ja ne ću.

— Ne ću ni ja, — odsiječe prvi, — Neka uđe Andreuccio.

— Ne ću bogme ni ja, — odvrati Andreuccio.

Ali ona dvojica navališe:

— Kako ne ćeš ući! Tako mi Boga, ovom željeznom polugom raspalit ćemo te toliko puta po glavi, dok se mrtav ne srušiš.

Prestrašen Andreuccio uđe i ulazeći pomisli:

»Ovi me tjeraju unutra, da me prevare. Kad im sve izručim, dok se budem
mučio, da se iz grobnice izvučem, oni će otići svojim poslom, a ja ću
ostati praznih, ruku.« — Zato odluči, da, prvo, sebi osigura dio, te
prisjetiv se dragocjena prstena, što su ga spominjali, tek što siđe,
skine ga biskupu s prsta i sebi natakne. Potom im preda pastirski štap,
mitru, i rukavice, te ga svuče do košulje i sve im dade i reče, da
ničega više nema. Oni ga stanu uvjeravati, da mora biti prsten, i neka
ga traži, no on je odgovarao, da ga nema, te ih tako zadržavao, kao da
tobože traži. Nego, ako je on bio lukav, ni oni ne bijahu glupi, pa, dok
su mu govorili da traži, polako izvuku željeznu polugu, što je
podupirala grobnu ploču, te pobjegnu i ostave ga zatvorena u grobnici.

Lako je zamisliti, kako je Andreucciu bilo pri duši. Pokuša više puta i
glavom i ramenima podići ploču, upre svom snagom, no utaman se trudio.
Od teška jada malakše i pade obeznanjen na mrtvo nadbiskupovo tijelo. I
da ih je tko tako vidio, teško bi mogao kazati, tko je pravi mrtvac,
nadbiskup ili on. Kada se osvijestio, gorko zaplače, znajući da ga
neminovno čeka žalostan konac, ili će, ako nitko ne dođe da otvori,
umrijeti u grobnici od gladi i smrada među crvima lešine ili, ako tko
dođe i nađe ga unutra, objesit će ga kao lupeža. Dok je tako tužan
čamio, i crne ga misli pritisle, začu u crkvi korake i razgovor više
osoba, koje po njegovu sudu dolažahu, da učine ono isto, što je on sa
svojim drugovima bio učinio, pa sav protrne od straha. Pošto ovi otvore
grobnicu i podupru ploču, stanu se prepirati tko da uđe, i nitko od njih
ne htjede. Nakon duga prepiranja neki pop kaza:

— Čega se bojite? Je li mislite, da će vas požderati? Mrtvi ne jedu ljude. Ući ću ja.

To kazav, legne potrbuške na rub grobnice, glavu pruži van, a noge
okrene unutra, da bi se spustio. Nato se Andreuccio uspravi, zgrabi popa
za nogu, kao da će ga unutra povući. Kada to pop oćutje, kriknu i odmah
se izvuče iz grobnice. Svi se prestrave, ostave grobnicu otvorenu i
nagnu u bijeg, kao da ih tisuću vragova goni. Andreuccio, sav sretan,
brzo se izvuče i iziđe iz crkve istim putem kojim bijaše i došao.

Dan se bližio, a on je s onim prstenom na prstu nasumce hodao, te tako
lutajući nabasao na obalu i na svoje svratište, gdje su ga drugovi i
krčmar cijelu noć u brizi čekali. Pošto im ispripovjedi, što mu se
dogodilo, svima se, po krčmarevu savjetu učini, da je za njega najbolje,
nestati iz Napulja, što Andreuccio bez oklijevanja i uradi. Tako se
Andreuccio vratio u Perugiu s prstenom, a bješe otišao u svijet da kupi
konje.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:26 pm

Nakon večere raspredala je ona nadugo i naširoko o svemu i svačemu, ne
bez razloga, a kada je dobar dio noći minuo, ode ona sa svojom
sluškinjom u drugu sobu, a Andreuccia ostave da spava u njenoj odaji i s
njim nekog dječarca, da mu se nađe pri ruci, ako mu što ustreba.

Vrućina bijaše velika, te se stoga Andreuccio brzo svuče sve do košulje,
izuje se i odjeću položi pod uzglavlje. Kako je naravna potreba iskala
da olakša trbuh, zapita dječaka, gdje da to obavi, a ovaj mu pokaza u
kutu sobe neka vratašca i reče:

— Hajdete onamo.

Andreuccio bez straha prestupi prag i nehotice stane na neku dasku, koja
je na suprotnoj strani bila otrgnuta od grede, te se zajedno s daskom
štropošta. Bog mu je bio na pomoći, pa se u padu nije ozlijedio, premda
je s visoka pao, samo se od glave do pete ukaljao izmetom, kojega ono
mjesto bijaše puno.

Da biste bolje razumjeli, što kazujem i što slijedi, opisat ću vam ono
mjesto. Bila je to uska i slijepa uličica, a između jedne kuće i druge
dvije grede i na njima pričvršćene daske sa sjedištem, kao što to često
možemo vidjeti; jedna od tih dasaka se pod Andreucciom provalila. Kada
se, dakle, jadan i žalostan Andreuccio našao u uličici uze zvati
dječaka, no ovaj tek što je začuo, da je Andreuccio pao, odjuri svojoj
gospodarici da joj to javi. Ona poleti u Andreucciovu sobu i brže bolje
potraži njegovu odjeću. Nađe i odjeću i novac, što ga je on ludo uza se
nosio, ne vjerujući nikome. Pošto se domogla onoga, rad čega je
postavila zamku, pretvarajući se, da je ona, Palermitanka, sestra
Peruđinca, ne brinući se više za nj, brzo ode da zatvori ona vratašca,
kroz koja je Andreuccio izišao i pao.

Kako mu se dječak ne odzivaše, Andreuccio poče glasnije zvati, no
utaman. Tada počne sumnjati i prekasno se domišljati jadu, pa se ispe na
neki zidić, koji odvajaše uličicu od glavne ulice i prebaci se preko
toga zidića na ulicu. Pristupi kućnim vratima, koja bijaše dobro
upamtio, te je ondje dugo utaman dozivao, lupao i drmao vratima. Sada
jasno spozna svoju nevolju, pa se rasplače i zavapi:

— Kuku meni, kako li sam začas izgubio pet stotina fiorina i sestru!

I još je ondje dugo jaukao i vikao i po vratima lupao, sve dok nije tom
galamom probudio mnoge susjede, i jedna od sluškinja one žene, sanjiva
naoko, provirila kroz prozor i podrugljivo ga upitala:

— Tko to tamo lupa?

— Jao, — odvrati Andreuccio — je li me ne poznaješ? Ja sam Andreuccio, brat gospe Fiordaliso.

A ona očepi:

— Čovječe božji, ako si preveć popio, hajde spavati, pa se sutra ujutro
vrati. Niti znam, tko je Andreuccio, niti kakve gluposti tu melješ,
hajde s milim bogom, a nas, molim te, pusti da mirno spavamo.

— Je li, — planu Andreuccio — ne znaš, tko sam? Znaš ti, dobro znaš. Već
ako na Siciliji tako brzo zaboravljaju svoju rodbinu, vrati mi bar moju
odjeću, što sam je kod vas ostavio, a ja ću u ime božje drage volje
otići.

Nato će ona upol smijeha:

— Kanda ti se nešto snije, momče.

I u tren oka se okrene i zatvori prozor. Sada se Andreuccio, već posve
siguran da je prevaren, od žalosti i gnjeva pomami, te se zakune, da će
silom dobiti natrag ono, što ne može milom. Zgrabi velik kamen i stane
još žešće lupati o vrata.

Mnogim susjedima, koji su se već prije probudili i ustali, dozlogrdi
njegova lupa; misleći da je to neki smutljivac, koji je sve to izmislio,
da dosađuje onoj jadnoj ženi, zagalame na njega, baš kao što domaći psi
laju na zalutalo tuđe pseto:

— Kakav je to red, dolaziti u ovo doba noći pred kuću čestitih žena i
svašta mljeti. Bog te vidio, čovječe, odlazi, a nas pusti da spavamo.
Ako imaš s njom kakva posla, vrati se sutra, a noćas nas ne gnjavi.

Osokoljen možda tim riječima, promoli se na prozoru ženine kuće neki
njen svodnik, koga Andreuccio ne bijaše prije ni vidio ni čuo, te
strašnim i divljim glasom, poviče:

— Tko je dolje?

Andreuccio na taj glas podiže glavu i ugleda neku spodobu, koja mu se
učini, koliko je mogao razabrati, kao pravi baraba, lica obrasla crnom
gustom bradom, i, kao da se tek probudio iz duboka sna, zijevaše i
trljaše oči. Andreuccio malo prestrašen odgovori:

— Brat sam te žene, koja tu stanuje.

Čovjek pravo i ne počeka da ovaj završi, već još strože nego prije priklopi:

— Ne znam, što me drži, da ne siđem i svojski te nalemam, ti glupo magare i pijanduro, što nam noćas ne daš spavati.

Nato se okrene i zalupi prozor.

Neki susjedi, koji su bolje znali, tko je onaj čovjek, ljubezno su savjetovali Andreuccia:

— Pobogu, čovječe, makni se odavle, bolje za te da odeš, dok ti je na ramenu glava.

Tada Andreuccio, prestrašen od onoga glasa i lika, posluša savjete onih
ljudi, koji su mu, kanda, dobro željeli, te udari prema svratištu onim
putem, kojim ga je ona djevojčica vodila, a da i nije pravo znao, kuda
ide, onako tužan, kao nitko njegov, i očajan zbog svog novca.

Gadeći se sam sebi zbog smrada, koji se oko njega širio, željan stići k
moru, da se opere, zakrene nalijevo uz ulicu Ruga Catalana i, uspinjući
se tako prema gornjem dijelu grada, ugleda ispred sebe dvojicu, koja su
išla njemu ususret s fenjerom u ruci. Bojeći se da su žbiri ili kakvi na
zlo spremni ljudi, skrije se od njih u neku razrušenu potleušicu, na
koju se u blizini namjerio.

No ovi uđu u istu straćaru, kao da su baš tamo i namjerili. Ondje jedan
od njih rasprti s ramena nekakvo oruđe, te ga poče sa svojim razgledati i
o nečemu se dogovarati. Dok još u razgovoru bijahu, jedan će od njih:

— Ma šta je ovo? U životu tako strašna smrada oćutio nijesam!

Rekav to, podigne fenjer, i oni ugledaju siromaška Andreuccia. Iznenađeni zapitaše:

— Tko je božji?

Andreuccio ne odgovori, no oni mu se približe, osvijetle ga i upitaju,
što radi ondje tako umazan. On im sve po redu ispriča, što mu se zbilo.
Oni se dosjete, gdje ga je to zlo moglo snaći i među sobom rekoše:

— Sigurno je to bilo u kući onog razbojnika Buttafuoca.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:26 pm

Nato ga ona uze za ruku i odvede gore u svoju gostinjsku sobu, a otale,
ne izustiv ni riječi, u ložnicu, prožetu vonjem ruža, narančina cvijeta i
drugim blagovonjem. Ondje on ugleda krasnu postelju sa zavjesama, te na
srgovima povješane mnoge haljine, kako to u ono vrijeme bijaše navada, i
još mnogo drugih lijepih i raskošnih predmeta i ukrasa. Kako bezazlen
bijaše, po svemu tome zaključi, da je to gospa visoka roda. Ona sjedne s
njim na škrinju, podno postelje, i prozbori ovako:

— Vidim, Andreuccio, da se čudiš i mojim milovanjima i mojim suzama, jer
me ne poznaješ i vjerojatno nikada moga imena čuo nijesi. No sada ćeš
čuti nešto, čemu ćeš se još više začuditi, a to je, da sam ti sestra.
Pošto mi je Bog iskazao tu milost, da prije smrti bar jednoga od svoje
braće vidim (kao što bih vas sve željela vidjeti), kad mi smrtna ura
dođe, ne ću preminuti neutješena. A ako ništa o tome ne znaš, sad ću ti
ja kazati. Pietro, tvoj i moj otac, prebivaše dugo u Palermu, sigurno si
o tome slušao, a zbog njegove dobrote i ljubeznosti jako su ga voljeli,
a vole još i danas svi, koji su ga poznavali. No među svima onima, koji
su ga jako voljeli, najviše ga je ljubila moja majka, žena plemenita
roda, u ono vrijeme udovica; toliko ga je voljela, da mu se, bez obzira
na strah od oca i braće i svoju vlastitu čast, tako priljubila, te sam
ja, plod te ljubavi, došla na svijet, i evo me, kao što me vidiš.
Kasnije Pietro moradne otići iz Palerma i vratiti se u Perugiu. Ostavio
je moju majku i mene, tada još malu djevojčicu, nikad se više ni nje ni
mene sjetio nije. To bih mu jako zamjerila, da nije bio moj otac, već s
obzirom na nezahvalnost, koju je pokazao prema mojoj majci (a da i ne
govorim o tome, kako je bio dužan da me voli kao svoju kćer, koju mu
nije rodila ni sluškinja, ni žena zla glasa); a ona ga je tako predano
ljubila, da je samu sebe i sve, što je imala, predala u njegove ruke, a
da i nije znala tko je on. No što je bilo, bilo je. Loše postupke, koji
su davno prošli, lakše je kuditi nego popraviti. Dakle, bilo je tako.
Ostavio me kao dijete u Palermu, gdje sam i odrasla, te me moja mati,
bogata žena, udala za nekog čovjeka iz Gergentija, čestitog i dobra
roda, koji se mojoj majci i meni za ljubav nastanio u, Palermu. Međutim,
on je, kao uvjereni guelf, snovao neku urotu, s našim kraljem Karlom.
Kralj Federigo je na vrijeme saznao za urotu, i moradosmo, prije negoli
se ostvarila, pobjeći sa Sicilije, baš tada, kad bih bila postala
najodličnija gospa, koja je ikad na otoku bila. Sobom uzesmo ono malo,
što smo mogli ponijeti (velim malo, s obzirom na sve ono, što smo
imali), ostavismo svoje posjede i palače i ovdje se sklonismo. Kralj
Karlo se pokazao prema nama tako zahvalan, te nam je djelomice
nadoknadio štetu, koju smo rad njega pretrpjeli, poklonio nam posjede i
kuće i sveudilj daje mom mužu, a tvom svaku, jer on to jest, veliku
novčanu potporu, kao što ćeš imati prilike da vidiš. I tako sam ovdje,
gdje sam te, mili moj brate, po milosti božjoj, a ne tvojom zaslugom,
našla.

Nato ga ponovo zagrli i, suze roneći, poljubi u čelo.

Kada je Andreuccio čuo tu pripovijest, tako lijepo i točno
ispripovijedanu, da mladici riječ ni časa nije zapela, niti je ona
zamucnula, sjetio se, da mu je otac zaista boravio u Palermu, a sam je
po sebi poznavao navade muškaraca, koji u mladosti rado ljube, pa,
videći tople suze, zagrljaje i poljupce, na dlaku povjeruje sve, što mu
je ona kazivala.

— Nemojte se čuditi, gospo, što sam iznenađen, jer, doista, ili moj
otac, ne znam zašto, nikada nije o vama ni o vašoj majci govorio ili,
ako vas je i spominjao, ja nijesam nikada ništa čuo, pa tako nijesam za
vas uopće znao, kao da i ne postojite. Utoliko mi je draže, da sam vas
našao, što sam ovdje sam i što se nijesam tome nadao. I, istinu vam
velim, ne, poznam čovjeka, tako visoka položaja, kojemu ne biste bili
dragi, a nekmoli meni skromnu trgovcu. Samo vas molim, da mi objasnite,
kako ste saznali, da sam ovdje?

Nato ona odgovori:

— Jutros mi je to kazala neka sirota žena, koja često k meni zalazi, što
je, kako kaže, s našim ocem, dugo boravila u Palermu i u Perugi; pa, da
mi se nije činilo doličnije, da ti k meni, kao u svoju kuću, dođeš,
nego ja k tebi u tuđu kuću, bila bih odmah k tebi pohrlila.

Nakon prvih riječi uze ga poimence raspitivati o svim njegovim rođacima
posebno, a Andreuccio joj je o svima kazivao, pa je stoga još čvršće
vjerovao u ono, što bi bio bolje uradio da ne vjeruje.

Kako dugo razgovarahu, a vrućina bijaše velika, naredi ona, da donesu
bijela vina i kolača, i ponudi Andreuccia. Potom ovaj htjede otići, jer
već bijaše vrijeme večeri, no ona mu nikako ne dadne i, hineći da se
jako snuždila, zagrli ga i reče:

— Jao, dobro vidim, kako ti je malo stalo do mene! Što bi ljudi rekli,
da znaju, e si došao svojoj sestri, koju nikad prije vidio nijesi, i u
njenu kuću, gdje bi bio red da si i odsjeo, a sada hoćeš da odeš i
večeraš u svratištu! Doista, večerat ćeš sa mnom, pa, premda moga muža
nema kod kuće, što mi je jako žao, ipak ću te, koliko mogu kao žena,
lijepo počastiti.

Ne znajući, što da joj odgovori, Andreuccio kaza:

— Vi ste mi dragi, kao što sestra mora biti, no, ako ne odem, čekat će me na večeru i zamjerit će mi.

A ona će:

— Hvala Bogu, ima valjda koga u kući, po kome možemo poručiti nek te ne
čekaju! A bilo bi još uljudnije, a i dužnost bi ti bila, da svoje
prijatelje pozoveš, neka dođu ovamo na večeru, potom bi se lako svi
zajedno vratili, ako baš želiš.

Andreuccio odvrati, da za večeras ne mari za društvo, a ako se njoj tako
mili, neka učini, kako joj je po volji. Tada ona učini, kao da je
poručila u svratište, neka ga ne čekaju na večeru, i poslije duga
razgovora sjednu da večeraju. Sjajno ih poslužiše mnogim jestvinama, a
ona lukavo otegne večeru sve do mrkle noći. Pošto su ustali od stola, i
Andreuccio htjede otići, ona mu kaza, da to nikako ne može dopustiti,
jer Napulj nije takav grad, da bi čovjek, osobito stranac, sam po noći
hodao, pa, kao što je poručila za večeru, da ga ne čekaju, tako je isto
poručila i za konak. On povjeruje, a kako mu je tako lakovjernu bilo
ugodno s njom, ostade.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:27 pm

PETA NOVELA

Andreuccio iz Perugie dođe u Napulj da kupuje konje, i u jednoj noći
triput upadne u veliku opasnost; no svaki put se izvuče i s rubinom
vrati svojoj kući.

— Drago kamenje, što ga je Landolfo našao, — poče Fiammetta, na koju
bijaše red da kazuje — podsjetilo me na novelu, koja ne sadržava manje
opasnosti od Laurefrtine, no utoliko se razlikuje od njene, što su se
one zbile možda u nekoliko ljeta, a ove pak, kako ćete čuti, u jednoj
jedinoj noći.

U Perugi življaše nekoć, kako mi kazivahu, mladić, trgovac konjima, po
imenu Andreuccio, Pietrov sin. Pošto sazna, da su konji u Napulju vrlo
jeftini, metne u kesu pet stotina zlatnih fiorina, pa, kako još nikad
nije odlazio daleko od kuće, krene s drugim trgovcima na put. U Napulj
stiže neke nedjelje podvečer, te, po naputku krčmara, naredno jutro ode
na sajam. Tamo vidje mnogo konja, i mnogi mu se jako svidješe i za mnoge
se pogađao, no ni za jednoga se nije mogao pogoditi. Pa, kako bijaše
neuk i neoprezan, da pokaže, kako doista želi kupiti konja,, više je
puta pred očima prolaznika, koji su se onuda vrzli, izvukao kesu s
fiorinima. Dok se on tako cjenjkao i pokazivao svoju kesu, prođe onuda
neka mlada Sicilijanka, ljepotica, pripravna da za malu nagradu ugodi
svakom muškarcu. On nju i ne primijeti, ali ona spazi njegovu kesu i
pomisli: »Tko sretniji od mene, da je ovaj novac moj?« I ode svojim
putem. S djevojkom bijaše neka starica, također Sicilijanka, koja, kad
ugleda Andreuccia, pusti djevojku naprijed, a sama mu pritrči i srdačno
ga zagrli. Videći to djevojka, ni slovca ne izusti, već sa strane uze
promatrati. Andreuccio se okrenu starici, prepozna je i silno se
obveseli. Nijesu se dugo zadržali u razgovoru, već mu ona obeća, da će
ga pohoditi u svratištu i ode, a Andreuccio se nastavi pogađati, no toga
jutra ne kupi ništa.

Djevojka, koja je prvo vidjela Andreucciovu kesu, a potom srdačnost
staričinu prema njemu, uze je oprezno ispitivati, tko je taj čovjek i
odakle je, te što tu radi i otkud ga ona pozna, ne bi li tako našla
načina, kako da se domogne tog novca, bilo svega, bilo djelomice.
Starica joj sve podrobno o Andreucciu ispriča, da ne bi gotovo ni on
bolje mogao, jer je dugo pribivala kod njegova oca na Siciliji, a onda i
u Perugi. Još joj ispripovjedi, gdje je odsjeo i kojim je poslom došao.
Pošto je mladica sve točno saznala o njegovu rodu i imenu, na tome
izgradi svoj lukavi naum, kako bi došla do svoga cilja. Vrativ se kući,
zabavi staricu cijeli dan poslom, da se ne uzmogne svratiti Andreucciu, a
navečer dozva neku curu, koja je kod nje u službi bila i koju je vrlo
dobro obučila u takvim poslovima, te je pošalje krčmi, gdje Andreuccio
bijaše odsjeo. Ova pukim slučajem zateče baš njega samoga na pragu, te
ga zapita za Andreuccia. On joj se otkrije, a ona ga povuče ustranu i
reče:

— Gosparu, neka gospa iz ovoga grada rada bi s vama porazgovoriti se, ako vam je po volji.

Mladić se zamisli i učini mu se, da je doista naočit i da se gospa
zasigurno u njega zaljubila, kao da mimo njega i nema tako lijepa momka u
Napulju, pa joj namah odvrati, da je pripravan, i gdje i kada gospa
želi s njim razgovarati.

Našto sluškinja otpovrne:

— Gosparu, čeka vas kod kuće, kad god želite možete doći.

Andreuccio namah, i ne javiv se nikome u svratištu, bubne:

— Hajdemo, idi naprijed, a ja ću za tobom.

Tad ga djevojče odvede kući one djevojke, koja pribivaše u ulici
Malpertugio, a ime samo vam kaže, kako je to pošteno mjesto. No
Andreuccio niti je o tome što znao niti sumnjao, te, uvjeren da ide u
poštenu kuću, nekoj ljubeznoj gospi, bezazleno za onom curicom uđe u
njezin dom. A curče već bijaše pozvalo svoju gospodaricu viknuv: Evo
Andreuccia! Kad on uziđe, opazi je, gdje ga čeka navrh stepenica. Ona
bijaše još jako mlada, visoka stasa i krasna lica, a usto gospodski
odjevena i urešena. Kad joj se Andreuccio približi, poleti mu niza tri
stepenice raskriljenih ruku u susret, obisne mu se jecajući o vrat, kao
da od prevelika ganuća ni slovca istisnuti ne može. Potom ga poljubi u
čelo i od plača isprekidanim glasom kaza:

— Dobro mi došao, moj Andreuccio!

Iznenađen tako nježnim dočekom i milovanjem, on sav u čudu odvrati:

— Još bolje vas našao, gospo.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:27 pm

ČETVRTA NOVELA

Landolfo Ruffolo osiromaši i postane gusar;
Genovežani ga zarobe; doživi brodolom i spasi se na škrinjici punoj
dragog kamenja. Na Krfu ga primi neka žena, i on se bogat vrati svojoj
kući.

Pošto je Lauretta, koja sjedaše pokraj Pampinee, vidjela,
da je njena novela slavno okončana, i, ne čekajući, poče ovako kazivati:


— Ljupke gospe, po mom sudu, sreća se ni u čemu ne pokazuje
tako velika, kao kad nekoga iz najgore bijede uzdigne do kraljevskog
prijestolja, kao što se u Pampineinoj noveli slučilo njenom Alessandru.
Budući da svatko, tko bude odsada pripovijedao, valja da se drži
postavljenih granica prema zadanom predmetu, ne ću se sramiti kazivati
vam novelu, koja doista nema tako sjajan ishod, ali zato sadržava veće
nevolje. Pomislim li na pređašnju novelu, dobro znam, da moju ne ćete s
toliko pažnje saslušati, ali druge ne umijem, pa ćete mi oprostiti.

Primorski
kraj između Reggia i Gaete smatraju za gotovo najljepši dio Italije.
Tamo, posve blizu Salerna, proteže se iznad mora obrežje, koje tamošnji
stanovnici nazivaju Costa d'Amalfi; rese ga mnogi gradići, vrtovi i
studenci, a ljudi su ondje bogati i tako marni trgovci, da im para nema.
Jedan od tih gradića je Ravello, u kojemu i danas ima bogatih ljudi, a
nekoć življaše čovjek silno bogat, po imenu Landolfo Ruffolo. Ne bijaše
mu dosta njegova bogatstva, već, u želji da ga udvostruči, umalo ne
izgubi sve i sam ne pogibe.

Taj čovjek, dakle, kako je u
trgovaca običaj, sredi svoje račune, za sav svoj novac kupi veliki brod i
raznovrsnu robu, koju natovari na taj brod, te odjedri s njim na Cipar.
Tamo nađe mnoge druge brodove, natovarene istom robom, koju je i on
donio. Stoga moradne ne samo budzašto prodati robu, koju bješe sobom
dovezao, već je gotovo baciti, da se uzmogne vratiti i tako se zamalo
posve upropastio. Ucviljen i ne znajući što da uradi, jer je od bogata
čovjeka u kratko vrijeme spao gotovo na prosjački štap, pomisli da mu
valja ili umrijeti, ili krađom nadoknaditi štetu, da se ne bi kao puki
siromah vratio onamo, odakle je bogat otputovao. Nađe, dakle, kupca za
svoju galiju, te tim novcem i onim, što je dobio od prodane robe, kupi
gusarski brodić i izvrsno ga opremi svim potrebitim u tu svrhu, te poče
robiti svakoga, a ponajvećma Turke.

U tom mu poslu sreća bje
mnogo sklonija, negoli dok se bavio trgovinom. Za nepunu godinu dana
opljačka i porobi toliko turskih brodova, te ne samo što je natrag dobio
ono, što je izgubio, već više negoli dvostruko. Stoga, poučen
prijašnjim gubitkom, a znajući, da sada ima dovoljno blaga, prosudi,
kako mu je bolje zadovoljiti se s onim, što ima, i ne tražiti više. U
strahu, da ga opet nevolja ne snađe, odluči vratiti se svojoj kući. No,
bojeći se trgovanja, ne upusti se u to da novac u što uloži, već s onim
istim brodićem, s kojim ga je i stekao, odjedri svom zavičaju.

Bijaše
već stigao do Arhipelaga, kadli neke večeri okrenu jugovina, brodu baš u
pramac, a more uzavri i uzbuči. Znajući, da se njegov mali brodić ne bi
mogao oduprijeti vjetru i valovima, skloni se u zaton, zaštićen od
vjetra, na obali nekog otočića, i odluči pričekati povoljniji vjetar.
Uskoro u taj zaliv teškom mukom uplove dvije genoveške galije na putu iz
Carigrada, da se isto, kao i Landolfo, sklone od nevremena. Kada posada
tih lađa ugleda brodić, zapriječi mu izlaz iz drage, pa, saznav da je
brodić Landolfov, a o njemu su već prije slušali, da je silno bogat,
probudi se njihova grabežljiva i pohlepna narav, te smisle da ga zarobe i
opljačkaju. Rad toga iskrcaju nekoliko oboružanih momaka i tako ih
postave, da se iz brodića nitko ne mogaše iskrcati, ako nije želio da
bude ustrijeljen. Potom spuste čamce i uz povoljan vjetar lako se
približe Landolfovu brodiću, te ga bez po muke začas s cijelom posadom
zarobe, a da im ni jedan čovjek nije umaknuo. Landolfa dopreme na jednu
od galija, odnesu mu svu odjeću i ostave samo otrcan zobunac, a brodić
posve opljačkaju i potope.

Naredni dan okrene povoljan vjetar,
galije odjedre prema zapadu i cijeli su dan sretno plovile, no podvečer
digne se oluja, i golemi valovi rastave galije jednu od druge. Tako se
dogodi, da lađa, na kojoj je bio jadni i nevoljni Landolfo, bude svom
snagom bačena na neku hrid iznad otoka Kefalonije, te se, kao staklo,
koje tresneš o zid, s treskom raspane, a sav tovar s broda, sanduci i
daske, raspu se u tren oka svuda naokolo po moru. Kao što se u takvim
zgodama dešava, nesretni brodolomci, koji su znali plivati, hvatahu se
predmeta, na koje bi se sretnim slučajem namjerili, premda noć bijaše
mračna, a more silno uzburkano. Među njima bijaše i jadni Landolfo, koji
je još dan prije dozivao smrt i radije bi bio umro, negoli se tako
osiromašen vratio kući. Kada se našao okom u oko sa smrti, grdno se
prestraši, pa kao i ostali, kad mu se pod rukom našla neka daska, uhvati
se za nju u nadi, da će mu Bog pomoći da se ne utopi i da se spasi.
Nekako uspije zajahati dasku i održati se do svanuća, dok su ga more i
vjetar sad ovamo sad onamo bacali. A kad se dobrano razdanilo, ogleda se
on, a to svud naokolo samo oblaci i more; strah mu uljeze u kosti; na
pučini pluta nekakva škrinja, primiče mu se, sve se boji, ne će li
naletjeti na nj i zbaciti ga s daske; pa kad bi mu se god škrinja
približila, odgurnuo bi je rukom, premda mu snaga već bješe malaksala, U
to se zbude, da nagli zamah vjetra zibne more, svom snagom zahvati
škrinju i tresne njom o dasku, na kojoj je bio Landolfo, prevrne je, a
Landolfa poklope valovi. Kad je, više gonjen strahom nego snagom,
isplivao na površinu, daska je bila već daleko od njega otplivala. U
strahu, da je već ne će moći dohvatiti, dopliva do škrinje, koja je bila
nedaleko, i nalegne se grudima na poklopac, a rukama uze upravljati. I
tako, dok ga je more bacalo čas ovamo čas onamo, proboravi cijeli dan i
narednu noć bez jela, jer nije imao što da jede, ali pijući više no što
je želio, te ne znajući, gdje je, i videći oko sebe samo more.

Odjedared,
drugoga dana, da li po milosti božjoj ili po snazi vjetra, Landolfo,
natopljen kao spužva, držeći se čvrsto objema rukama škrinje, kao što to
rade utopljenici, doplovi više mrtav negoli živ do obale otoka Krfa,
baš na mjesto, gdje je neka sirota žena, pijeskom i slanom vodom, prala i
svjetlala svoje posuđe. Kad žena ugleda, kako se nešto približava
obali, a nije nikako mogla razabrati što je, prestraši se i kriknuv
uzmakne. Landolfo ne mogaše ni riječi izustiti, a jedva da je još i
vidio, pa ništa ne kaza; no, kad ga je more bacilo na kraj, žena
raspozna škrinjicu, a kada je točnije promotrila, prvo ugleda ruke
pružene preko škrinjice, potom lice, a onda se dosjeti, što je ustvari.
Obuzeta samilošću, zagazi u more, koje se već bilo stišalo, zgrabi
čovjeka za kosu i zajedno sa škrinjicom povuče na kraj. Teškom mukom
otrgne mu ruke od škrinjice, koju natovari svojoj kćerki na glavu, da je
ponese, a njega, kao da je dijete, digne u naručaj i odnese svojoj
kući. Ondje ga okupa u toploj vodi i čvrsto protrlja, dok mu krv ponovo
ne oboji kožu i ne vrati se malo izgubljene snage. Kad je to obavila,
okrijepi ga dobrim vinom i kolačem, te ga je još nekoliko dana
njegovala, što je bolje mogla i umjela, dok se nije oporavio i shvatio
gdje je. Tad ona dobra žena pomisli, kako je došlo vrijeme, da mu preda
spašenu škrinjicu i otpravi ga; tako i učini. Landolfo se i nije
spominjao škrinjice, no kad mu je ona donese, uze je, misleći da će
možda ipak toliko vrijediti, da se nekoliko dana prehrani. No, pošto
osjeti, kako je lagana, nada mu oslabi. Ipak, kad žene ne bijaše u kući,
obije bravu, da vidi, što ima unutra; kadli u njoj sami dragulji, neki
optočeni, neki neoptočeni. Kako se on dosta dobro razumio u to, namah
vidje, da je to drago kamenje skupocjeno, pa zahvali Bogu, što ga nije
napustio, i utješi se.

Budući da ga je sudba u kratko vrijeme
dva puta nemilo pogodila, poboja se, da i treći put ne strada, i
pomisli, da mu valja biti jako oprezan, ako to blago želi donijeti
svojoj kući. Rad toga sve lijepo u krpe zamota, a ženi kaza, da mu
škrinja nije potrebna; no ako hoće, nek mu da kakvu vreću, a sebi da
zadrži škrinju. Dobra žena mu rado udovolji želji, a on joj zahvali, što
je ljepše mogao za dobročinstvo, prebaci vreću preko ramena i ode.
Ukrca se na neki brod i odjedri u Brindisi, a otud sve morskom obalom do
Tranija, gdje nađe svoje sugrađane, koji su trgovali suknom. Ispriča im
sve svoje zgode i nezgode, ali o škrinji ni bijele ni crne, a ovi ga
gotovo za ljubav božju odjenu; izim toga posude mu konja i s pratnjom ga
otpreme u Ravello, kamo reče da se želi vratiti. Tek ondje mu se učini,
da je na sigurnom, pa, zahvaljujući Bogu, što ga je dotle doveo, otvori
svoju vrećicu. Točnije ispita dragulje i uvjeri se, da ih je toliko i
tako vrijednih, da će, ako ih proda, pa čak i po umjerenijoj cijeni,
biti dvaput bogatiji negoli, kad je na put krenuo. Pošto mu pođe za
rukom unovčiti dragulje, pošalje onoj ženi na Krfu, koja ga je izvukla
iz mora, lijepu svotu novaca, kao nagradu za učinjene mu usluge. Tako
isto pošalje i u Trani onima, koji su ga odjenuli. A ostatak zadrži, no
trgovati više ne htjede, već čestito pozivi do svoje smrti.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:27 pm

Jedan mu vitez odvrati:

— Onaj, koji jaše ispred sviju, naš je rođak, mladić nedavno izabran za
opata jednog od najvećih samostana u Engleskoj; budući da je mlađi
negoli zakon dopušta za ovu visoku službu, putujemo s njim u Rim, kako
bi od svetog oca isprosili, da, bez obzira na njegovu mladost, potvrdi
izbor: no o tom ne valja ni s kim razgovarati.

Dok je tako mladi opat jezdio sad ispred sad iza svoje svite, kao što
svaki dan vidimo da gospoda na putu rade, slučajno opazi Alessandra,
koji bijaše vrlo mlad, krasna lica i stasa, vrlo uljudan i ljubezan. Na
prvi pogled toliko mu se svidje, koliko mu se nikad nitko prije svidio
nije, te ga pozove k sebi i počne ljubezno s njim razgovarati; upita ga
tko je, odakle dolazi i kamo putuje. Alessandro mu sve iskreno kaza,
odgovori na svako njegovo pitanje i ponudi se, da će mu biti na usluzi,
koliko mu njegove skromne mogućnosti dopuštaju. A kada je opat čuo, kako
lijepo i pametno govori i kako je uljudan, prosudi, da je sigurno
plemenita roda, premda mu je zanimanje nisko, i još se većma za nj
zagrije,te ga počne prijateljski tješiti zbog njegovih nesreća, koje su
ga jako ganule. Kaza mu, nek ne gubi nade, jer valjanu će čovjeku Bog
pomoći, vratiti mu ono, što je izgubio, i još više. Potom ga zamoli, da
ostane u njegovu društvu, jer i on putuje u Toscanu, kao i Alessandro.
Alessandro mu se zahvali na sućuti i još mu reče, da je pripravan
poslušati svaki njegov nalog. Putujući tako opat, kome su se neki novi
osjećaji začeli u grudima, otkad je vidio Alessandra, sluči se, te
poslije nekoliko dana stigne do nekog sela, gdje nije bilo lako naći
prenoćišta. Budući da je opat htio ondje prenoćiti, Alessandro ga odvede
nekom krčmaru, kojega je otprije dobro poznavao, i naredi da mu prirede
ležaj u najudobnijem kutu kuće. Pa kao da je već postao upravitelj
opatova dvora, jer je bio veoma spretan, smjesti u selu, što je bolje
mogao, cijelu družinu, nekoga ovdje, nekoga ondje. Tako prođe dobar dio
noći, opat bijaše već povečerao, i svi legli na počinak. Tad Alessandro
upita krčmara, gdje će njega smjestiti da spava. Krčmar odgovori:

— Doista ne znam, vidiš i sam, da je svaki kutak zauzet, a ja i svi moji
spavamo na klupama; nego, eto, u opatovoj su sobi neke vreće sa žitom,
na njima ti mogu prirediti ležaj i ondje, ako ti je s voljom, možeš
noćas prespavati.

Alessandro pripomenu:

— Kako da odem u opatovu sobu, ta i sam znaš, da je tako malena, te u
njoj nije bilo mjesta ni za jednoga od njegovih fratara? Da sam to znao,
kad smo vješali zavjese, bio bih smjestio njegove fratre da spavaju na
vrećama, a ja bih bio legao tamo, gdje fratri spavaju.

Nato krčmar priklopi:

— Šta ti je, tu ti je; a ti se možeš, ako hoćeš tamo izvrsno smjestiti;
opat spava, zaklonjen je zavjesama, a ja ću ti tiho donijeti perinicu,
pa lezi.

Videći Alessandro, da se to može učiniti, a da opata ne buni, pristane
i, što je tiše mogao, legne. Opat ne spavaše, dapače, mučile su ga
njegove tek probuđene želje, pa je čuo sve, što su krčmar i Alessandro
među sobom razgovarali, isto tako je čuo, gdje je Alessandro legao, pa,
izvan sebe od zadovoljstva, pomisli: »Bog se smilovao mojim željama; ne
iskoristim li priliku, druga mi se ne će tako lako ukazati.« U čvrstoj
odluci da priliku iskoristi, pošto mu se učini, da jeu kući sve utihlo,
prigušenim glasom pozove Alessandra, da pokraj njega legne. Ovaj se prvo
dugo nećkao, no naposljetku svuče se i legne. Opat mu položi ruku na
grudi, potom ga uze milovati baš tako, kao što miluju zaljubljene
djevojke svoje dragane. Alessandro se nađe u čudu i posumnja, ne vodi li
opatovu ruku neprirodna ljubav, da ga dira tako. Opat osjeti
Alessandrovu sumnju možda po nekoj mu kretnji ili je samo nasluti, pa se
nasmije, skine sa sebe košulju, uze Alessandrovu ruku, položi je sebi
na grudi i izusti:

— Mani se ludih misli, Alessandro, dirni me i znat ćeš, što skrivam.

Alessandro stavi ruku na opatova prsa i nađe dvije nježne, okrugle
sisice, čvrste kao da su od bjelokosti, te namah spozna, da je žena i,
ne čekajući da ga ona ponuka, zagrli je i htjede poljubiti, no ona mu
kaza:

— Prije negoli mi se više približiš, počuj ovo, što ću ti kazati: Kao
što vidiš, žena sam, nijesam muško. Kao djevica otišla sam iz svoje kuće
papi, da me vjenča; na svoju sreću ili nesreću, kad te onoga dana
ugledah, tako mi ljubav plane u grudima, da nikad žena nije zavoljela
muškarca kao što ja tebe, pa rad toga odlučih, da ćeš ti biti moj muž, i
nitko drugi. Ako me za ženu ne ćeš, namah me ostavi i vrati se na svoj
ležaj.

Premda je Alessandro nije poznavao, s obzirom na njenu pratnju, prosudi
da je plemenita roda i bogata, a da je ljepotica, to je vidio; stoga, ne
premišljavajući dugo, odvrati, da od srca rado pristaje, ako ona to
želi. Tada ona sjedne na postelju i pred raspećem natakne mu prsten na
prst i vjeri se s njim. Potom se zagrle i s najvećom nasladom ostatak
noći provedu u milovanju. Pošto se dogovore, kako će se nadalje vladati,
kad se razdani, Alessandro ustane, iziđe iz sobe, tako da nitko i ne
znadijaše gdje je spavao, te, veseo kao nigda, s opatovom pratnjom
nastavi put, i nakon mnogo dana stigoše u Rim. Ondje, poslije nekoliko
dana boravka, papa primi bez ikakve zapreke opata s njegova dva viteza i
s Alessandrom. Pošto mu se poklone, kako se dolikuje, opat prozbori
ovako:

— Sveti oče, vi sami znate bolje nego itko drugi, da svatko, tko želi
lijepo i čestito živjeti, valja da, koliko je u njegovoj vlasti,
izbjegava svaku priliku, koja ga može navesti na krivi put; pa da ja,
koja želim čestito živjeti, uzmognem to i postići, potajice pobjegoh
ovako prerušena, s velikim dijelom, blaga engleskoga kralja, svoga oca
koji mene, ovako mladu, kao što me vidite, htjede dati za ženu škotskom
kralju, vrlo staru gospodinu, te pođoh na put, da me vaša svetost
vjenča. Nije me na bijeg nagnala toliko starost škotskog kralja, koliko
strah, da me moja mladost, ako bih se za njega vjenčala, ne navede, da
uradim ono, što se protivi božjem zakonu i časti kraljevske krvi oca
moga. Putujući s tom nakanom, sam Bog, koji jedini izvrsno zna, što je
za čije dobro, poslao mi je u svom milosrđu ususret onoga, kojega mi je
odredio za muža: to je evo ovaj mladić, — i pokaže Alessandra — kojega
vidite kraj mene, a vladanje mu i valjanost dostojni su svake
velikašice, ma da možda i nije tako plemenita roda, kao što sam ja, koja
sam, kraljevske krvi. Njega sam, dakle, odabrala i njega hoću; drugoga
ne ću uzeti, pa mislio što hoće moj otac i svi drugi; tako je otpao
glavni razlog, zbog kojega na put krenuh, no htjedoh ipak da put
završim, jedno, da posjetim sveta i čašćena mjesta, kojih je ovaj grad
pun, i vašu svetost, drugo, da pred vama i pred svima objavim svoj brak s
Alessandrom, sklopljen samo pred Bogom. Radi toga vas ponizno molim, da
odobrite ono, što se svidjelo Bogu i meni, i da mi udijelite svoj
blagoslov, kako bismo s njime, kao s većim jamstvom, da je to milo
onome, čiji ste vi na zemlji namjesnik, uzmogli na slavu božju i vašu
zajedno pozivjeti i naposljetku umrijeti.

Čudom se začudi Alessandro, kad sazna, da mu je žena kći engleskog
kralja, i divna potajna radost ispuni mu srce, no još se više začude oba
viteza i tako se razgnjeve, te bi možda bili, da papa ne bijaše
prisutan, napali Alessandra i ženu mu. Pa i papa se začudi odjeći
djevojčinoj i njenu izboru, no spoznav, da se natrag ne može, htjede joj
udovoljiti molbi, te prvo umiri vitezove, jer je opazio njihov gnjev, a
potom ih pomiri s djevojkom i Alessandrom i dade nalog da se priredi
sve što je potrebito. U dan, koji je papa odredio, pred svim kardinalima
i mnogim odličnicima, koje je on pozvao na veliku svečanost, pojavi se
kraljevski odjevena mlada, tako lijepa i ljupka, da su joj se svi s
pravom divili. I Alessandro bijaše sjajno odjeven, te po vladanju nimalo
nalik na mladića, koji je novac na kamate posuđivao, već kao da je
kraljevske krvi, i oba su mu viteza iskazivala veliku čast. Tad ih papa
ponovo sa svim sjajem vjenča i potom priredi veličanstven pir i s
blagoslovom ih otpusti. Pošto otputuju iz Rima, Alessanđro i njegova
gospa odlučiše pohoditi Firencu, gdje je već prije glas o ovoj zgodi
stigao, pa ih građani dočekaše s najvećim počastima. Tada gospa isplati
sve dugove trojice braće, te ih oslobodi tamnice i njima i njihovim
ženama vrati sve posjede. Blagoslivljani od sviju, Alessandro i njegova
žena otputuju iz Firence i sobom povedu Agolanta. Kada stigoše u Pariz,
kralj ih s poštovanjem primi. Oba ona viteza otputuju prije njih u
Englesku i toliko su kralja molili i kumili, da je oprostio kćeri i
svečano dočekao nju i svog zeta, kojega, malo zatim s najvećim počastima
učini vitezom i pokloni mu Kornvalsku grofoviju. Alessandro bijaše tako
valjan i uman, da je pomirio sina s ocem, što je mnogo dobra donijelo
zemlji, a on sam tako steče ljubav i poštovanje svega naroda. Agolante,
pak, spasi sav svoj imutak i silno bogat vrati se u Firencu, pošto ga je
grof Alessandro učinio vitezom. Grof je potom sa svojom ženom slavno
živio, a kako neki vele, što svojim umom i hrabrošću, što s pomoću
tasta, kasnije osvojio Škotsku i bio okrunjen za kralja Škotske.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:29 pm

TREĆA NOVELA

Tri mladića rasipničkim životom potrate svoja
imanja i osiromaše; jedan njihov nećak, vraćajući se očajan svojoj kući,
namjeri se na nekog opata, u kojemu prepozna kćer engleskog kralja; ova
ga uzme za muža i nadoknadi sve gubitke njegovih stričeva i vrati im
blagostanje.

Gospe i mladići s divljenjem saslušaju zgode Rinalda
d' Asti, pohvale njegovu pobožnost i zahvale Bogu i sv. Julijanu, što
su mu u najvećoj nevolji pritekli u pomoć; a ni udovici nijesu
zamjerali, premda to nijesu glasno izjavljivali, što je unijela
iskoristiti priliku, koju joj je Bog u kuću poslao. Pa dok su zbijali
šale na račun ugodno provedene noći, Pampinea, koja je sjedila tik do
Filostrata, znajući da je ona na redu, kao što je i bilo, pribere se i
uze premišljati o onom, što će kazivati. I, kada kraljica zapovjedi,
smjelo i veselo prozbori ovako:

— Vrle gospe, što više govorimo o
sudbini, to većma ima toga, o čemu bi mogao kazivati onaj, tko hoće da
se time pozabavi. Neka se nitko tome ne čudi, pomisli li samo, da je sve
ono, što mi lakoumno svojim nazivamo, u njenim rukama i, prema tome, da
ona po svom nahođenju, nama tajnom, bez prestanka sve mijenja sad ovako
sad onako, i to po nekom nama nepoznatom redu. I ma da se to očito
pokazuje svakoga dana i u svemu, pa smo već i u nekim novelama čuli,
ipak, jer naša kraljica želi, da o tome pripovijedamo, nadodat ću, možda
ne bez koristi za slušaoce, već spomenutim novelama svoju, za koju
vjerujem, da će vam ugoditi.

Živio tako nekoć u našem gradu
vitez po imenu gospar Tebaldo, a bio je, kako misle jedni, iz obitelji
Lamberti, dok drugi tvrde, da je pripadao obitelji Agolanti, što se
vjerojatno najviše temelji na kasnijem zanatu njegovih sinova, i u
skladu je s onim, čime su se Agolanti odvajkada bavili, a bave se i
danas. No, ostavljajući po strani, kojoj od dviju kuća pripadaše, velim,
da je u ono doba on bio vrlo bogati imao tri sina: prvi se zvao
Lamberto, drugi Tebaldo, a treći Agolante; svi već krasni i ljubezni
mladići, premda najstariji još ne bijaše napunio osamnaestu godinu, kada
bogati gospar Tebaldo preminu i njima, kao svojim zakonitim
nasljednicima, ostavi sav svoj pokretni i nepokretni imutak. Pošto su
bili tako bogati i novcem i posjedima, počeše po miloj volji, bez
ikakvog obuzdavanja ili uzdržljivosti uvelike trošiti i rasipati svoje
blago. U kući držahu bezbroj slugu, uzdržavahu mnogo dobrih konja,
mnogo, pasa i sokolova. Kuća im bila uvijek puna gostiju, bili su
podašni, priređivali viteške igre i radili ne samo ono, što dolikuje
gosparima, već sve ono, što se njihovim mladenačkim srcima prohtjelo.
Nijesu dugo provodili takav život, i njihova se očevina stanji, pa
prihodi nijesu mogli dosta jati za sve te izdatke. Tada započnu
prodavati i zalagati svoja dobra; pa danas prodaj jedno, sutra drugo,
jedva i primijete, da su ostali gotovo bez igdje ičega,, te im
siromaštvo otvori oči, koje je prije bogatstvo držalo zatvorene. Stoga
Lamberto jednoga dana pozove svoja dva brata i prikaže im, kako je
ugledan bio njihov otac, a kakvi su oni, koliko je bilo njihovo
bogatstvo, a u kakvo ih je siromaštvo bacija njihova rasipnost, i što
je.bolje znao i umio opomene ih i predloži da zajedno prodaju, sto im je
još preostalo i otputuju prije negoli im siromaštvo dođe na vidjelo.
Tako i urade. I bez oproštaja i svečanosti odu iz Firence i, ne
zadržavajući se putem, dođu u Englesku, gdje u Londonu unajme kućicu i
počnu vrlo skromno živjeti, posuđujući novac na kamate. Sreća im u tome
bje sklona i za malo ljeta prištede mnogo novaca. S prišteđenim novcem
vrate se jedan za drugim u Firencu, otkupe velik dio svojih posjeda i
usto još i neke druge posjede, te se požene. Pošto su u Engleskoj imali
još pozajmljenoga novca, pošalju onamo nekog svog sinovca, Alessandra po
imenu, da se brine o njihovim poslovima. Oni ostanu u Firenci i,
zaboraviv u kakvu ih je bijedu rasipništvo bacilo, počnu rasipati gore
nego prije, premda je sad svaki od njih imao obitelj, te su se kod svih
trgovaca zadužili za velike svote novaca. Nekoliko godina podmirivali su
izdatke novcem, što im ga je slao Alessandro, koji je davao zajmove
barunima na njihove dvorce ili dohotke, što mu je donosilo velike
dobiti. Dok su sva tri brata tako rasipnički živjela, a kad bi im
uzmanjkalo novaca zaduživala se, čvrsto se pouzdavajući u prihode iz
Engleske, dogodi se, da je u Engleskoj posve neočekivano buknuo rat
između kralja i njegova sina, i sav se otok razdijelio u dva tabora;
jedni pristanu uz kralja, drugi uz njegova sina, patako Alessandru
oduzmu sve dvorce, a i svi mu ostali prihodi zataje. U nadi, da će se
otac i sin brzo izmiriti, te da će mu vratiti sve, i kamate i glavnicu,
Alessandro ostajaše na otoku, a tri brata, koji u Firenci ni u čemu
nijesu ograničili svoje goleme izdatke, zaduživali su se svakoga dana
sve više. Prođe nekoliko godina, a da se njihove nade nijesu ispunile,
te braća, ne samo što izgubile povjerenje trgovaca, već dopanu tamnice,
jer su vjerovnici tražili svoj novac, a njihov imutak nije dostajao da
se isplate dugovi. Njihove žene i dječica, pak, osiromašeni raziđu se
kojekuda, ne nadajući se ničemu doli bijedi do konca života. Alessandro,
koji je mnogo ljeta u Engleskoj čekao mir, videći da mira nema i da mu
vrijeme utaman prolazi, odluči vratiti se u Italiju i sam samca i krene
na put. Pukim slučajem, odlazeći iz Bruggesa, opazi da zajedno s njim
odlazi i neki bijeli opat, praćen mnogim fratrima; sluge s velikom,
prtljagom iđahu ispred njih, a iza njega dva stara viteza, kraljevi
rođaci, kojima se, kao znancima Alessandro pridruži, i oni ga rado prime
u društvo. Putujući tako s njima, tiho ih upita, tko su ti fratri, što
jezde pred njima s toliko slugu, i kamo idu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:29 pm

Sluškinja iziđe, pa, kako je noć zbog snijega bila vidna, ugleda čovjeka
u košulji i bosa gdje sjedi, kao što rekosmo, i sav dršće, te ga upita,
tko je. Rinaldo se tako tresao, te jedva uzmogne izustiti riječ i, što
je kraće mogao, ispripovjedi, tko je i kako i zašto je tu doršao
zaklinjući je, da mu se smiluje i ne dopusti, da se ondje prekonoć
smrzne i skapa. Djevojci se čovjek smili, i ona se vrati gospodarici, te
joj sve kaza, pa se i ona sažali na njega. Spomenuv se, da ima ključ od
onih vrata, kroz koja je katkad markiz tajom k njoj dolazio, reče joj:

— Idi, i potiho mu otvori, eto je i večera priređena, te ne bi imao tko da je pojede, a za spavanje ima dosta mjesta.

Sluškinja mnogo pohvali milosrđe svoje gospodarice i ode da mu otvori, i dovede ga. Videći da jedva još diše, žena mu reče:

— Uđi brzo, jadniče, u kupelj, voda je još topla.

A on, ne čekajući da ga dalje nuka, rado učini; okrijepljen toplinom,
učini mu se, da se iz smrti vratio u život. Žena, međutim, naredi
sluškinji da pripravi za nj odjeću muža joj, koji nedavno bijaše
preminuo. Rinaldo se obuče, i odijelo mu pristajaše kao saliveno.
Čekajući, što će mu udovica naložiti, uze zahvaljivati Bogu i sv,
Julijanu, koji su ga spasili mučne noći, što ga čekaše, i priskrbili mu,
kako mu se činilo, dobar konak. Pošto je udovica malo otpočinula, dođe u
odaju, gdje bješe naredila, da se naloži dobra vatra, i zapita za onog
čovjeka. Sluškinja joj odgovori:

— Gospojo, on se presvukao; baš je lijep čovjek, a rekla bih, da je čestit i lijepa vladanja.

— Idi, — naredi joj gospodarica — i pozovi ga, da ovdje sa mnom večera; ta znam, da nije večerao.

Rinaldo uđe u odaju, pa ugleda gospu, i učini mu se vrlo otmjena, pa je
pozdravi s puno poštovanja i tisuću joj puta zahvali na dobroti.

A kad ga gospa vidje i ču kako govori, učini joj se, da sluškinja ima
pravo, pa ga prijateljski pozove da sjedne pokraj nje uz vatru i
ispripovjedi o nezgodi, koja ga je onamo dovela. Rinaldo joj sve po redu
ispripovjedi. Žena bješe već nešto načula o toj zgodi, kad je u grad
stigao Rinaldov sluga, pa zato povjeruje sve, što joj on kazivaše, a
njemu ona otkrije, što je znala o njegovu sluzi i reče mu, da ga
sutradan može lako naći. Kad stol bje prostrt, po njenoj želji ona i
Rinaldo umiju ruke i zajedno sjednu za stol. Rinaldo bijaše čovjek
naočit, u najboljim godinama, visoka rasta i ljubezna lica, te vrlo
lijepa i uljudna vladanja. Udovica ga je češće pogledavala i divila mu
se, pa kako se u njoj već razbudila strast, očekujući markiza, zagrije
se sad za Rinalda. Poslije večere, kad stol bje raspremljen, posavjetova
se sa svojom sluškinjom i upita je, ne čini li joj se, da je u redu,
kad ju je već markiz ostavio na cjedilu, da se posluži onim, na što ju
je sreća namjerila. Lukava djevojka razumjede želju svoje gospodarice,
pa je, što je bolje znala i umjela, uvjeri o tom. Udovica se vrati k
ognju, gdje je Rinalda ostavila sama, uze ga zaljubljeno gledati, a onda
ga upita:

— Što ste tako zamišljeni, Rinaldo? Je li mislite, da ne ćete
nadoknaditi gubitak konja i odjeće? Utješite se i budite veseli, ovdje
ste kao u svojoj kući, dapače, reći ću vam, da me je večeras, kad vas
vidjeh u odijelu svog pokojnog muža, stoput spopala želja da vas zagrlim
i poljubim, pa da se nijesam strašila, da vam možda ne bi pravo bilo,
zasigurno bih to uradila.

Rinaldo nije bio glup, a opazio je, kako joj oči blistaju, priđe joj na te riječ raširenih ruku i reče:

— Gospo, kad pomislim, da vama moram zahvaliti, što sam živ, i kad se
sjetim, kako ste mi pomogli, bio bih najnezahvalniji čovjek, kad se ne
bih potrudio da učinim sve, čime vam mogu ugoditi: zato zadovoljite
svoju želju, zagrlite me i poljubite, a ja ću vas zagrliti i poljubiti
od srca rado.

Dalji je razgovor bio suvišan: udovica, koja je gorjela od ljubavne
želje, baci mu se spremno u naručaj, pa kad ga je tisuć puta žudno
stisla i poljubila, a i on nju isto tako, odu u njenu ložnicu i namah
legnu te, prije negoli je svanulo, posvema i višekrat zadovolje svoju
požudu. A kad zora zarudje, po njenoj želji ustanu, da ne bi tko što
posumnjao. Tada mu dade neko otrcano odijelo, a kesu mu napuni novcem,
umoliv ga, da to drži tajnom, još prije pouči ga, kako će naći svoga
slugu, a onda ga pusti van kroz ona vratašca, kud je bio ušao. Pošto se
razdanilo, i vrata se gradska otvorila, on se učini kao da dolazi
izdaleka, uđe u grad i nađe svog slugu. Presvuče se u svoju odjeću, koju
je imao u torbi, i baš kad htjede uzjahati konja svoga sluge; divnim
čudom ugleda, kako vode u grad ona tri razbojnika, što su ga sinoć
opljačkali, a uhitili su ih zbog nekog drugog razbojstva, što su ga malo
poslije izvršili. Pošto su sve priznali, vrate mu konja, odjeću i
novac; propade mu samo par podvezica, s kojima razbojnici nisu znali što
da urade. Tad Rinaldo, zahvaljujući Bogu i sv. Julijanu, uzjaše konja i
živ i zdrav vrati se svojoj kući, a ona tri razbojnika narednog dana
objesiše.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime7/9/2010, 10:29 pm

DRUGA NOVELA

Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje ga
neka udovica primi i ugosti, i, kad dobi natrag izgubljeno, zdrav i
čitav vrati se svojoj kući.

Martellinovim nezgodama, o kojima je
Neifile kazivala, slatko se nasmijale gospe, a od mladića najviše
Filostrato. Njemu, jer je baš kraj Neifile sjedio, zapovjedi kraljica,
da nastavi pripovijedati. Ni časa ne oklijevajući, on poče:


Lijepe gospe, ne mogu na ino, već da vam ispripovjedim novelu, u kojoj
se molitve isprepleću s nekim nedaćama i ljubavnim zgodama. Vjerujem, da
će biti na pouku, osobito onim, koji šeću po nesigurnim ljuvenim
stazama, gdječesto slabo spavaju i oni, koji imaju dobru postelju, ako
nijesu izmolili očenaš u slavu sv. Julijana.

Dakle, za doba
markiza Azza od Ferrare neki trgovac, zvan Rinaldo d'Asti, bijaše po
svojim poslovima došao u Bolognu. Pošto je opremio svoje poslove i
vraćao se svojoj kući, dogodi se, te se na putu iz Ferrare prema Veroni
namjeri na neke opake ljude, po vanjštini trgovce, a bijahu drumski
razbojnici. Rinaldo rasprede s njima razgovor i neoprezno im se
pridruži. A ovi, videći da je trgovac i sudeći da ima pri sebi novaca,
odluče da ga okrađu, čim im se pruži prilika; pa da ne bi posumnjao u
njih, počnu, kao skromni i čestiti putnici, raspravljati o poštenju i
drugarstvu, prikazujući se, koliko su mogli i umjeli, prema njemu
susretljivi i ponizni. Stoga je smatrao za veliku sreću, što se na njih
namjerio, jer je putovao sam sa svojim slugom na konju. Putujući tako,
prelažahu, kako to već u razgovoru biva, s jednog predmeta na drugi, i
naposljetku uzeše raspravljati o molitvama, te se jedan od razbojnika, a
bilo ih je tri, obrati Rinaldu:

— A vi, gosparu, koju molitvu molite na putu?

Rinaldo mu odgovori:


Pravo da kažem, neuk sam u tome i malo molitava znam, živim po
starinski, i za mene dva solda vrijede dvadeset i četiri denara. No
ipak, navada mi je na putu, da ujutro, kad izlazim iz svratišta, izmolim
očenaš i zdravumariju za pokoj duše oca i matere svetoga Julijana i
potom molim Boga i njega, da mi udijeli dobar konak za narednu noć. Puno
sam puta u svom životu na putu zapao u velike pogibelji, no sveđ sam,
se iz njih izbavio, te narednu noć našao dobro konačište; zato čvrsto
vjerujem, da mi je sveti Julijan, moj zaštitnik, tu milost od Boga
isprosio: pa da izjutra ne izmolim svoju molitvu, čini mi se, niti bih
dobro dan proveo, niti noću našao dobar konak.

Tada onaj, koji ga već prije pitaše, opet upita:

— A izmoliste li jutros svoju molitvu?

Našto Rinaldo odvrati:

— Svakako.

Razbojnik,
koji je znao svoj posao, pomisli: »Može ti i ustrebati, jer ako nam za
rukom pođe, po mome sudu, slabo ćeš konakovati.« A glasno priklopi:


I ja sam mnogo putovao, no nikad se nijesam tome svecu molio, premda
sam mnogo puta i od mnogih slušao da ga hvale, pa ipak nikad mi se nije
desilo, da bih loše noćivao; možda ćete se još noćas moći uvjeriti, tko
će od nas bolje prenoćiti, da li vi, koji ste molili, ili ja, koji
nijesam. Istina je, da ja mjesto vaših molitava molim Dirupisti ili
Intemerata ili De profundis; ove molitve imaju veliku moć, kako me moja
baka učila.

Razgovarajući tako o svemu i svačemu, produžiše put,
sve čekajući zgodno mjesto i vrijeme, da izvrše svoj opaki naum. Bijaše
već kasno, kad su s onu stranu Castel Guiglielma prelazili preko
rijeke, na mjestu skrovitu i usamljenu. Iznebuha ona trojica napadnu na
Rinalda, opljačkaju ga, otmu mu konja i ostave ga ondje u samoj košulji.
Odhodeći rekoše mu:

— Hajde, pa vidi, hoće li ti noćas tvoj sveti Julijan pribaviti dobar konak, jer će nam ga naš zasigurno dati.

I,
prešavši rijeku, nestanu. A kada je Rinajdov sluga vidio, da su mu
napali gospodara, i ne pokuša pomoći mu, već okrene svog konja i glavom
bez obzira kukavički otpraši do Castel-Guiglielma. Tamo stiže podnoć i,
ne brinući se ni za što, potraži konačište. Rinaldo ostane na cesti u
samoj košulji i bos. Zima dobro stegla, zameo gust snijeg, i već se mrak
dobrano hvatao, a on dršće i zubima cvokoće te se, ne znajući što da
počne, sve obazire naokolo, ne bi li ugledao kakvo zaklonište, da
provede noć i ne smrzne se. No ne nađe ništa, jer je nedavno onuda
bijesnio rat, i sve bilo popaljeno. Smrzavica gonila jadnog Rinalda, i
on udari prema Castel Guiglielmu, a nije naravno znao, da li mu je sluga
tamo pobjegao ili kamo drugamo, ufajući se, da će mu Bog već nekako
pomoći da uđe u grad. Mrkla ga noć zateče na milju od grada, i on stiže
tako kasno, da su već sva vrata bila zatvorena i mostovi dignuti, te ne
uzmogne ući. Tužan i očajan, plačući se ogledavao, gdje da se skloni i
bar od snijega zaštiti. Na sreću ugleda neku kuću na gradskim bedemima,
dosta izbočenu izvan bedema, i odluči da se pod tom izbočinom skloni do,
dana. Približi se i naiđe ondje na vrata, no bijahu zatvorena. U
blizini natrapa na malo slame, sakupi je i ucviljen sklupča se na pragu
na onu slamu, tužeći se često sv. Julijanu, što mu je tako uzvratio za
njegovu vjeru. No sv. Julijan se obazre na nj i uskoro mu pripremi dobar
konak. U tom gradu življaše neka udovica, ljepotica mimo sve druge. Nju
je ljubio markiz Azzo kao oči svoje, ona se na njegovu molbu i
nastanila u tom gradu, i to baš u onoj kući, ispod koje se sklonio
Rinaldo. Slučajno je baš taj dan stigao i markiz i, u namjeri da s njom
prenoći, potajice naredio, da mu se u njenoj kući priredi kupka i dobra
večera. Pošto je sve bilo pripremljeno, i udovica čekala samo na
markizov dolazak, dogodi se te pred gradska vrata stiže momak i donese
takve glase, da je markiz morao smjesta odjahati. Stoga poruči udovici,
da ga ne čeka, i odmah ode. Rastuži se žena i, ne znajući što da radi,
odluči da se sama okupa u kupelji priređenoj za markiza i potom večera i
legne. Kupaonica je bila baš blizu onih vrata, kraj kojih se jadni
Rinaldo skutrio, pa tako, ušav u vodu, žena začu Rinaldove jauke i
cvokotanje, te se činilo kao da roda klepeće kljunom. Odmah pozove
sluškinju i naredi joj:

— Iziđi i pogledaj, tko je to pred vratima s onu stranu zidina i što tamo radi.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:33 pm

UVOD

Sunce je svojim zrakama već posvuda donijelo novi dan, a ptičice, pjevajući po zelenim granama umiljate pjesmice, i ušima su to potvrđivale, kadli ustanu gospe i mladići i siđu u vrt, te gazeći lakim krokom rosni travu svuda naokolo i pletući krasne vijence, dugo se zabavljahu i šetahu. Pa kao što su uradili jučerašnjega dana, učine i danas: za hlada objedovaše i poslije plesa legoše, da se odmore. Malo prije devete ure ustanu i po kraljičinoj volji odu na hladovitu tratinu i posjedaju oko kraljice. Ona, lijepa i ljupka, ovjenčana lovor-vijencem, popostane malo, zatim preleti pogledom svoju družinu, te Neifili zapovjedi, da svojom novelom započne kazivanje. A Neifile bez pogovora veselo počne ovako:

PRVA NOVELA

Martellino, hineći da je uzet, pretvara se, da ga je iscijelio sveti Arrigo. Kada otkriju njegovu prijevaru, dobro ga namlate. Potom ga zatvore, te umalo što ga ne objesiše, no on u posljednji čas izmakne pogibelji.

— Često se zbilo, predrage gospe, da je rug pao na onoga, tko je naumio narugati se drugima, a osobito, ako se drznuo rugati se onome, što valja poštovati, a kadgod je i gore prošao. Pa da se pokorim zapovijesti naše kraljice i prema zadanom, predmetu započnem sa svojom novelom, nakanila sam kazivati o nekom našem građaninu, koji je prvo upao u mnoge nevolje, a potom neočekivano sve sretno prebrodio.

Nedavno življaše u gradiću Trevigi neki Nijemac, po imenu Arrigo, koji bijaše takav puki siromah, da je služio kao nosač, ako bi ga tko unajmio. Usprkos tome svi ga smatrahu za veoma pobožna i poštena čovjeka. Pa sad bila istina ili ne bila, neki Trevižani tako tvrde, da su u času njegove smrti sva zvona stolne crkve u Trevigiju zazvonila, a da ih nitko i nije dotaknuo. Svi u tome vidješe čudo, i tog Arriga proglasiše svecem. Sav se narod toga grada sjati u kuću, gdje je ležao mrtvac, te ga kao sveca odnesu u stolnu crkvu i tamo dovedu hrome, kljaste, slijepce i svakojake nemoćnike, kao da će se iscijeliti, samo ako se dotaknu njegova tijela.

Posred toga meteža i strke sluči se, da u Trevigi stignu tri naša sugrađanina; jedan od njih zvaše se Stecchi, drugi Martellino, a treći Marchese. Oni su, obilazeći gospodske dvorove, zabavljali gledaoce kreveljeći se na razne načine i oponašajući druge ljude. Kako još nigda ne bijahu u tom gradu, a upav u toliku strku, jako se začude, te kad saznaše razlog, zažele i sami da vide sveca. Pošto su svu svoju prtljagu ostavili u nekom svratištu, Marchese reče:

— Hajde da pogledamo toga sveca; samo ne znam, kako ćemo tamo stići, jer sam čuo, da je teg prepun Nijemaca i drugih naoružanih ljudi, koje je gospođar ove zemlje tamo poslao, da ne bi bilo gore zbrke; a usto sam čuo, đa je crkva tako puna svijeta, te zamalo nitko više unići ne može.

Tad Martellino, željan da vidi prizor, priklopi:

— Ništa zato, izmislit ću ja već, kako da dođemo do toga sveca.

Marchese upita:

— A kako?

Odgovori mu Martellino:

— Reći ću ti. Načinit ću se uzet, i ti ćeš me s jedne strane, a Stecchi s druge podupirati, kao da sam ne mogu hodati, već me vi vodite svecu, da me iscijeli. Ne će se nitko naći, tko se ne bi ugnuo i propustio nas, kad nas takve vidi.

Marchese i Stecchi se slože, te ni časa ne časeći, iziđu iz svratišta i pođu na neko samotno mjesto. Ondje Martellmo tako iskrenu prste, ruke i noge, a usto i usta, oči i cijelo lice, da su se užasavali svi, koji ga vidješe. Nije bilo toga, tko bi ga ugledao, te ne bi pomislio, da je jadan čovjek zaista posve uzet i kljast. Tako zgrčena poduhvate ga Marchese i Stecchi i upute se pobožna lica prema crkvi, moleći usput ponizno i u ime božje svakoga, tko bi im prepriječio put, da se makne, što im je lako polazilo za rukom. Ulijevajući svima poštovanje i vičući: Mjesta! Mjesta! domalo stigoše tamo, gdje je bilo položeno tijelo svetoga Arriga. Martellina odmah prihvate neki ugledni ljudi, koji ondje stajahu, i polože ga na svečevo tijelo, da bi ga ono iscijelilo.

Dok je sav svijet naokolo pozorno pratio prizor, da vidi, što će se zbiti, Martellino načas popostane, potom poče polako, a izvrsno je to znao, istezati prste, pa šaku, a onda ruku, i dok se naposljetku posve ne ispravi. A kada puk to vidje, digne glas u slavu svetog Arriga tako, te se ni gromovi ne bi mogli čuti.

Slučajno se u blizini našao neki Fiorentinac, koji jako dobro poznavaše Martellina, no, kako je ovaj bio sav zgrčen, ne prepozna ga u času, kad ga donesoše. Videći ga ispravljena, prepozna ga odmah i poče se smijati i govoriti:

— Ubio ga Bog, tko ne bi bio povjerovao, kad ga dovedoše, da je zaistinu posve uzet!

Njegove besjede začuše neki Trevižani i odmah upitaše:

— Zar ovaj čovjek ne bijaše uzet?

Fiorentinac im odvrati:

— Sačuvaj Bože! Vazda bijaše tako ravan kao bilo koji od nas, no umije bolje negoli itko drugi, kako mogaste i sami vidjeti, spravljati ovakve lopovluke i pretvarati se u bilo što.

Tek što su to čuli, bude im dosta, te nagrnu naprijed vičući:

— Zgrabite toga varalicu i hulitelja Boga i svetaca; napravio se uzet i došao ovamo da se naruga našemu svecu i nama!

Nato ga pograbe, bace na tle, počupaju mu vlasi, zderu s njega odjeću, pa udri po njemu šakama i nogama, kako je tko stigao; te nije bilo čovjeka, koji ga nije dohvatio.

— Smilujte se Boga radi, — vapio je Martellino i branio se, kako je znao i umio; no sve bijaše utaman; gomila sve više navaljivaše. Videći to Stecchi i Marchese pomisle, da je vrag uzeo šalu, no, bojeći se za svoju kožu, nijesu se ufali priskočiti u pomoć, već su se zajedno s ostalima derali, da ga valja ubiti, misleći ipak, kako bi ga istrgli iz ruku razjarene gomile. I bili bi ga zasigurno ubili, da se Marchese nije dosjetio, kako da ga spasi. Pred crkvom se načetili žbiri, a Marehese što hitrije uzmože pojuri onome, što zastupaše poglavara i zavapi:

— Smilujte se Boga radi! Tu je neki lopov, koji mi je zdipio kesu s barem sto zlatnih fiorina, zgrabite ga molim vas i pomozite mi da dođem opet do svojih para.

Odmah dvanaestak stražara potrče mjestu, gdje su jadnog Martellina grebenali bez grebena. Oni se s najvećim naporom probiju kroz gomilu i izvuku Martellina, svega izubijanog, te ga odvedu pred sud. Mnogi, što smatrahu, da se on sprdao s njima, odoše za njim i, kada su čuli da su ga uhitili kao kradljivca, a ne znajući, kako da mu se bolje osvete, svi odreda uzeše tvrditi, da im je ukrao kesu s novcem. A kad je to čuo sudac, koji bijaše čovjek surov, odvede ga nastranu i počne ispitivati. No Martellino se uze žaliti, kao da su ga na pravdi Boga uhitili. Sudac se razgnjevi i dade ga privezati za mučila, rastezati i šibati, da bi ga prisilio da prizna ono, zbog čega su ga optužili, a potom da ga dade objesiti. Kad su ga opet spustili na tlo, sudac ga upita, je li istina ono, što protiv njega govore. Znajući, da mu ne koristi tajiti, reče:

— Gospodaru, voljan sam priznati cijelu cjelcastu istinu; no naredite svima onima, koji me optužuju, da iskažu kada i gdje sam im ukrao kesu, a ja ću vam kazati, što sam učinio, a što nijesam.

Svidje se to sucu, pa dade dozvati neke od njih, te jedan reče, da mu je ukrao kesu prije osam dana; drugi prije četiri, a neki onoga istog dana. Kada je to Martellino čuo, upane:

— Gospodaru, svi oni grdno lažu. A da ja govorim istinu, evo vam dokaza: ne digao se s ovog mjesta, ako nijesam tek pred kratko vrijeme u ovaj grad prvi put u životu došao. Tek što stigoh, na moju veliku nesreću, odoh da pogledam sveca, gdje su me premlatili, kao što možete vidjeti. A da je istina, što vam velim, može vam potvrditi službenik, koji strance, čim stignu, upisuje u knjigu, a i moj gostioničar. Pa ako je istina ovo, što govorim, nemojte me na klevetu ovih zlih ljudi mučiti i ubiti.

Dok se to tako zbivalo, Marchese i Stecchi, koji bijahu dočuli, kako okrutno sudac s njim postupa i kako ga je dao mučiti, uplaše se jako i pomisle: Slabo smo ovo izmudrili, oslobodili smo ga jednog zla, a uvalili u gore! Brže bolje potraže gostioničara i ispričaju mu, što se dogodilo. Nasmije se ovaj i ode s njima nekome Sandru Agolantiju, koji je u Trevigiju pribivao i bio u velikoj milosti kod kneza. Ispripovjedi mu sve po redu i zajedno s njima ga umoli, da se zauzme za Martellina. Sandro se od srca nasmijao, a onda otišao knezu i izmolio od njega, da dade pozvati Martellina k sebi; tako i bje.

Oni, koji pođoše da ga dovedu, nađu ga ispred suca još u samoj košulji i posve smućena i prestrašena, jer sudac nije htio ni slušati njegova opravdanja; dapače, jer je po nesreći mrzio Fiorentince, bijaše naumio da ga objesi i nikako ga ne htjede predati knezu, dok ne bijaše prisiljen.

Kad se Martellino našao pred knezom i sve mu po redu ispričao, zamoli ga za milost da napusti grad, jer, dok god ne stigne u Firencu, činit će mu se, da mu je uže oko vrata. Knez se slatko nasmija toj zgodi i pokloni svakome od njih po odijelo, te se tako sva trojica protiv očekivanja izbave iz velike pogibelji i zdravi i veseli vrate svojim kućama.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:33 pm

Sunce je već klonulo zapadu, i žega popustila, kad su mlade gospe i tri mladića dokončali svoje novele. Tad kraljica prijazno kaza:


— Sad mi, drage druge, preostaje još samo da izaberem novu kraljicu, a ona, koja to bude, nek po svom sudu odredi za sebe i za nas, kako ćemo u poštenju i zabavi provesti naredni dan. Premda je još daleko do noći, ipak mi se čini, da onaj, koji unaprijed ne razmiali, ne skrbi, kako valja, za budućnost; pa da bi se moglo pripremiti ono, što nova kraljica odredi za sutradan, sudim, da svaki naredni dan valja da počnemo u ovaj sat. Rad toga, u slavu Onoga, po kojemu sve živi, i nama na utjehu, sutrašnjega dana vladat će našim kraljevstvom kao kraljica umna Filomena.


Rekav to, ustane, skine s glave lovor-vijenac i s poštovanjem metne ga njoj na glavu. Tad je najprvo ona, a potom sve ostale gospe i mladići pozdrave kao kraljicu i ljubezno obećaju, da će joj se pokoravati.


Filomena porumenje od srama, kad je okruniše za kraljicu, no spomenuv se riječi, koje je malo prije kazala Pampinea, da se ne bi činila glupa, osokoli se. Prvo svega potvrdi sve Pampineine naloge, a potom odredi, što valja učiniti za naredno jutro i za istu večer, zadržavajući se, gdje i bijahu. Naposljetku prozbori ovako:


— Predrage druge, premda me Pampinea učinila kraljicom svih vas, više po svojoj uljudnosti negoli zbog mojih vrlina, ipak sudim, da ne smijem sama po svome određivati o načinu življenja, već zajedno s vama. Pa da bi vas upoznala s onim, što se meni čini, da bi valjalo uraditi, te da po svojoj volji uzmognete što dodati ili oduzeti, nakanila sam da vam ukratko razložim. Ako li sam danas točno promatrala Pampineino postupanje, sudim, da bijaše isto toliko pohvalno koliko i ugodno; stoga držim, da njene odluke ne treba mijenjati, dokle nam god ne dosade, zbog predugog trajanja ili drugog kojeg razloga. Pa da u redu nastavimo onako, kako smo započele, ustat ćemo i prošetati se uz šalu i smijeh; pri smiraju sunca večerat ćemo za hlada; potom ćemo otpjevati koju pjesmicu, a još mala šale ne će biti na odmet prije spavanja. Ujutro ćemo poraniti i, kao i danas, nekuda veselo otići, kako bude kome drago. Pa, kao što smo i danas uradili, u određenu uru vratit ćemo se ovamo, da nastavimo s pripovijedanjem. Baš u tome, kanda, nalazimo najviše užitka i koristi. No, što Pampinea zaista ne mogaše učiniti, jer je kasno izabrana, počet ću ja, naime, odrediti neke granice tome, o čemu ćemo pripovijedati, i unaprijed označiti predmet, kako bi svatko imao dovoljno vremena da izmisili neku lijepu novelu o zadanom Za sutra, ako vam je drago, predlažem ovo: budući da usud od početka svijeta na razne načine goni ljude, a tako će biti i do konca, neka svatko pripovijeda o tome, kako se netko iz kojekakvih neprilika izvukao, te se na kraju iznad očekivanja sve lijepo završilo.


I gospe i mladići pohvale njenu odredbu i obreknu, da će se nje držati. Samo Dioneo, kad su svi već zašutjeli, priklopi:


— Gospo, kao što svi rekoše, tako i ja velim, da je vaša zamisao vrlo pohvalna i lijepa; nego, molim vas za osobitu milost, koja neka vrijedi sve dotle, dok i naša družba traje, a ta je, da mene ta odredba ne veže, i da ne moram kazivati novelu o predloženom predmetu, ako ne želim, već da pripovijedam onu, koja se meni najviše mili. A da tko ne pomisli, da tu milost molim, jer ne znam izmisliti novelu, bit ću bdsada zadovoljan, ako svagda budem posljednji na redu.


Kraljica, koja ga je znala kao šaljivčinu i veseljaka, odmah se dosjeti, da on to moli rad toga, da zgodnom novelom razvedri i nasmije družbu, ako se zamori od pripovijedanja, pa mu uz pristanak svih rado udijeli tu milost. Tada svi ustanu i lakim korakom upute se bistru potoku, koji je tekao niz brežuljak i vijugao kroz živo stijenje i zelenu travicu, kroz dolinu zasjenjenu mnogim drvećem.


Ondje gospe bose i goloruke počeše gacati po vodi i među sobom se na razne načine zabavljati. No, kako se bližilo doba večeri, vratiše se u dvorac i s tekom večeraše. Nakon večere, naredi kraljica, da donesu glazbala i zaplešu, a ples neka vodi Lauretta, Emilia nek pjeva, dok će je Dioneo leutom pratiti. Lauretta pripravno povede ples, a Emilia veoma toplim glasom zapjeva ovu pjesmu:

Ljepota mi moja tako omilila,
da me druge nikad
ljubavi ne će svladat takva sila.

Ja u taj ljepoti vidim, puna žara,
dobro, što je radost misaona bitka,
a nezgoda nova ko i miso stara,
ne će me lišit ovoga užitka.
Kakvo će me slično biće da očara,
dakle, više ikad,
pa da ko ovom ravna mu je sila?

A ovo dobro od mene ne bježi,
kada mu se želim divit zanesena,
već za mojom žudnjom tad i ono teži,
iduć mi u susret, pa sam opijena
i sve mi u duši ova miso leži,
da ne znam da li ikad
pržaše ikog takvog plama sila.

A ja, što iz sata u sat više gorim,
kako ga dulje motre oči moje,
sva mu se dajem, radujuć se skorim
užicima, što ih uglavi nas dvoje,
sretna i zbog onih, što nam još predstoje,
te držim da nikad
se ovdje ovakvim još ne oču sila.

Pošto je Lauretta dopjevala pjesmicu, uz koju su svi veselo pristali, mnogi su se zamislili na one riječi. Nakon toga su još igrali i kolo, pa kako noć već bješe poodmakla, kraljica odredi, da se za danas zabava završi. Pozove sluge da užegu svijeće, te svima zapovjedi da odu na počinak. Svi je poslušaše i povukoše se u svoje odaje.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:33 pm

DESETA NOVELA

Meštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami neku gospu, koja je htjela njega osramotiti, jer je u nju bio zaljubljen.

Umuče već Elisa, a posljednja na redu bijaše kraljica. Ona s dražesti, svojstvenom ženama, prozbori:

— Valjane mladice, kao što zvijezde krase za vedrih noći nebeski svod, a cvijeće u pramaljeće zelene tratine, tako su ljupki, izrazi ures lijepu vladanju i ljubeznu razgovoru. A ovi, jer su kratki, bolje pristaju ženama negoli muškarcima, to više, što ženama manje dolikuje đa mnogo i dugo govore, kad ne moraju, negoli muškarcima. Nego, danas ima malo žena ili gotovo nijedna, koja bi razumjela duhovit izraz ili znala odgovoriti, ukoliko ga i razumije. Zaista je to sramota za nas i sve one, koje danas žive. A to stoga, što su tu vrlinu, koja je u prošlosti resila dušu žena, današnje žene prevratile u brigu za ures tijela, pa ona žena, kojoj je odjeća šarenija, prugastija i kićenija, sudi, da je svi moraju većma cijeniti i poštovati; a ne misli na to, da bi magarac mogao mnogo više nego bilo koja od njih na sebi ponijeti, ako bi se tko našao, da ga time ogrne ili natovari; uza sve to ne bi uživao veće časti, no što ga kao magarcu pripada. Sramim se tako zboriti, jer protiv drugih ne mogu kazati ono, što ne bi vrijedilo i za mene: te, tako urešene, nalickane i okićene žene ili su nijeme i neosjetljive kao mramorni kipovi ili, ako i odgovore na neko pitanje, bolje bi učinile, da su mučale. A sebe uvjeravaju, da je to znak čiste duše, ako ne znaju među sobom ili s vrlim ljudima razgovarati; svojoj su gluposti nadjele ime poštenje, reklo bi se, da je poštena ona, koja samo sa sluškinjom, praljom ili pekaricom zbori: da je narav tako htjela, kako nas one uvjeravaju, drugačije bi ograničila njihovo brbljanje. Istina je, da valja uzeti u obzir, kao i u svemu, tako i u ovome, i vrijeme, i mjesto, i osobu, s kojom govorimo, jer se katkad zbiva, da žena ili muškarac, misleći zgodnom riječju posramiti koga, a ne odmjeriv točno svoje snage u odnosu na svog subesjednika, njega samoga ili nju oblije rumenilo, namijenjeno drugome. Pa da biste se umjele čuvati toga, a usto još, da se na vas ne bi mogla primijeniti uzrečica, koja se često navodi, da žena vazda izvuče kraći kraj, hoću da vas posljeđnja današnja novela, što je ja moram kazivati, pouči; pa kao što ste po plemenitosti duše različne od drugih, da se tako isto pokažete drugačije po izvrsnosti svojega ponašanja.


Nije tome davno, življaše, a možda još i danas živi u Bologni neki znameniti ljekar, slavan i na glasu gotovo u cijelom svijetu, po imenu meštar Alberto, čovjek već star, na pragu sedamdesete, te u njegovu tijelu gotovo ne bijaše više naravne toplote, no duh mu još tako živ, da se ipak u njemu užegao ljubavni plam, kad je na nekoj svečanosti ugledao prekrasnu udovicu, a zvala se gospa Malgherida de' Ghisolieri, kako neki vele. Ona mu neobično omilje, i ljubavni žar se raspali u njegovim zrelim grudima, kao da je mladić, te mu se činilo, da ne počiva dobro one noći, kad ne bi toga dana vidio milo i nježno lice svoje krasotice. Rad toga uze sveudilj, sad pješke, sad na konju, kako mu se kad mililo, šetati pred kućom one gospe. Pa se tako ona i mnoge druge gospe dosjete uzroku njegove šetnje i mnogokrat među sobom ismjehivahu tog ljubovnika, tako zrele dobi i zrela uma: mišljahu. možda, da se tako divna ljubavna strast može začeti i živjeti samo u nezrelim grudima mladića, a ne i zrela muža. Meštar Alberto se i nadalje šetao, kadli jednog svetačnog dana, dok je spomenuta gospa s mnogim drugima sjedila pred svojim vratima, izdaleka ugledaše meštra Alberta, kako im se približuje, pa sve zajedno nakane da ga svečano prime i pogoste, a potom da mu se narugaju, zbog njegove zaljubljenosti. I učine tako. Sve ustanu, pozovu ga i odvedu u neko sjenovito dvorište, gdje dadu donijeti izabrana vina i razne poslastice. Naposljetku ga duhovito i ljupko upitaše, kako to, da se zaljubio u ovu krasoticu, koju ljube mnogi lijepi, ljubezni i plemeniti mladići. Osjeti meštar Alberto, da ga vrio uljudno bockaju, pa tobože vesela lica odvrati:


— Gospo, nitko se pametan ne će čuditi, što ljubim, a osobito što vas ljubim, jer ste dostojni toga. Premda je narav starce lišila snage potrebne za tjelesnu ljubav, nije im oduzela dobru volju, a kako imaju važe iskustva negoli mladići, bolje znaju, što je vrijedno ljubiti. Ufanje, koje me potiče da ja, starac, ljubim vas, koju ljube mnogi mladići, ovo je: vidjeh mnogo puta gospe, gdje jedu bob i luk, pa, ma da u luku ništa dobra nema, ipak je bolji okus glavice, nego onoga, što općenito privlači vaš iskvareni tek, jer vi glavicu držite u ruci, a žvačete pera, koja su ne samo nevaljala, već im je i okus slab. Ne radite li i vi, gospo, tako kad izabirete svoje ljubovnike? A kad biste ispravno postupali, izabrali biste mene, a ostale potjerali.

Posrami se i gospa i njene drugarice, a ona prozbori:


— Meštre, zaista ste nas lijepo i uljudno kaznili za našu obijest. Cijenim vašu ljubav, kao ljubav umna i valjana muža, pa rad toga raspolažite sa mnom u svemu, što je dostojno moje časti.


Ustav Alberto sa svojim drugovima, zahvali gospi i u smijehu i veselo se od nje oprositi i ode.


Tako gospa, ne pazeći kome se ruga i misleći da će pobijediti, bude pobijeđena. A vi, pak, ako budete razborite, brižljivo ćete se toga čuvati.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:34 pm

DEVETA NOVELA


Neka gospa iz Guascogne prekori ciparskog kralja; on od slabića postade valjan vladar.


Posljednja kraljičina zapovijest ostade Elisi, no ona, i ne čekajući je, sva radosna prozbori:


— Mlade moje gospe, često se zbilo, da je jedna jedina, mnogo puta slučajno i nenamjerno izrečena riječ, postigla ono, što nijesu mogli postići ni ukori ni kazne. To se jako dobro vidi. u noveli, koju nam kazivaše Lauretta, a ja sam nakanila dokazati vam to još jednom vrlo kratkom novelom, jer dobre novele ne mogu nikada biti na odmet, a da nam koriste, valja ih pažljivo slušati, pa ma tko ih kazivao.


Znajte dakle, da za prvog ciparskog kralja, pošto je Gotfrid Bujonski osvojio Svetu Zemlju, neka vlastelinka iz Guascogne pođe da hodočasti na božji grob. Na povratku stiže na Cipar, gdje su je neki prostaci grubo uvrijedili. To joj je zadalo takvu bol, te se nije mogla utješiti, pa je naumila da se potuži kralju; no netko joj reče, da će joj sav trud biti utaman, jer je kralj takva kukavica i tako nesposoban da učini kome dobro, te ne samo što po zakonu ne kažnjava uvrede, već bezbrojne uvrede kukavički na najveću sramotu i zazor podnosi, pa je svatko svoj jad i čemer iskaljivao tako, da je kralja vrijeđao i sramotio. Tada ona gospa, sva očajna, što ne može vratiti žao za sramotu, da bi sebi našla neko zadovoljenje, odluči prekoriti spomenutog kralja za njegov kukavičluk. Plačući ode k njemu i reče mu:


— Gospodaru, ne dolazim pred tvoje lice, da od tebe iziskujem osvetu za nanesemu mi uvredu, ali kao zadovoljštinu za nju, molim te, da me naučiš, kako podnosiš uvrede, za koje sam čula, da su ti nanesene, i da tako, naučiv od tebe, mogu strpljivo podnositi svoju. Sam Bog mi je svjedok, kako bih drage volje svoju uvredu dala tebi, da mogu, kad ih ti tako dobro znaš trpjeti.


Kralj, koji dotle bijaše spor i lijen, kao da se iza sna probudio; prvo, strogo kazni uvredu nanesenu onoj gospi, a onda uze progoniti svakoga, koji se otada ogriješio o čast njegove krune.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:34 pm

OSMA NOVELA

Guiglielmo Borsiere domišljatim riječima pokudi škrtost gospara Ermina de Grimaldi.

Pokraj Filostrata sjeđaše Lauretta, koja, pošto je čula, kako svi hvale domišljatost Bergaminovu, te, znajući da je sad na njoj red da pripovijeda, i ne čekajući zapovijesti, ljubezno poče:


— Prethodna novela, drage prijateljice, nuka me da vam kazujem, kako je neki čestit dvoranin kaznio isto tako uspješno pohlepu nekoga vrlo bogata trgovca. Ma da i moja novela ima sličan posljedak, kao i prijašnja, ne će vam se manje sviđati, kad saznate, da je na kraju urodila dobrim plodom.


Življaše, dakle, u Genovi prije nmogo godina plemić po imenu gospar Ermino de' Grimaldi. Svojim velikim posjedima i novcem (kako su svi mislili) nadmašivao je bogatstvo najbogatijih građana, za koje se tada u Italiji znalo. Pa kao što je u bogatstvu nadmašivao svoje zemljake, tako je i po škrtosti i sitničavosti daleko pretekao sve škrce i tvrdice ovoga svijeta, te nije samo stiskao kesu, kad je valjalo koga počastiti, već i onda, kad je njemu samome što trebalo. Protivno običajima, što su vladali među Genovežanima, koji se vole lijepo odijevati, lišavao se svega i trpio i podnosio svaku oskudicu u jelu i piću. Stoga ga s pravom nitko i nije zvao prezimenom de' Grimaldi, već samo gospar Ermino Škrtac.


Baš u vrijeme, kad se, ništa ne troseći, Ermino obogatio, stiže u Genovu neki vrli dvoranin, duhovit i uljudan, a zvali su ga Guiglielmo Borsiere. Nije Guiglielmo bio kao današnji dvorani, koji se, ne srameći se mnogo svojih pokvarenih i pokudnih običaja, nazivaju plemići i gospari i hoće da ih kao takve poštuju, a prije bi zaslužili, da ih nazivaju magarcima, jer su odgojeni i odrasli u prljavštini i glibu, a ne na dvorovima. Pa dok su nekada nastojali i trudili se da mire plemiće, kad bi nastale svađe i nesuglasice, da posreduju u ženidbama, sklapaju rodbinske veze i prijateljstva, te duhovitim i lijepim riječima razonode i razvedre potištene duhove, da šalama zabavljaju ljude na dvorovima i da oštrim riječima, kao dobri očevi, kore opačine, a sve to uz vrlo skromnu nagradu; danas, naprotiv, krate sebi vrijeme klevećući svoje bližnje, sijući neslogu i razdor, govoreći podlosti i pakosti, a što je još gore, sami ih pred očima drugih čine, jedan drugom podmeću sva zla, sramote i gluposti, bile istinite, bile lažne, i laskanjem uvlače plemenite ljude u podlost i zločin. A ta bijedna i izopačena gospoda više cijene i časte i potiču velikim nagradama onoga, čija su djela i riječi gnusniji. Sve je to na zazor i sramotu današnjega svijeta i veoma očit dokaz, da su vrline nestale i ostavile bijedne smrtnike u kalu grijeha i poroka.


Nego, da se vratimo na ono, što započeh i od čega me pravedna srdžba odvratila više no što željah, velim, da su svi genoveški plemići Guiglielma štovali i voljeli njegovo društvo. Pošto je nekoliko dana boravio u gradu, čuo je mnogo kazivati o lakomosti i škrtosti gospara Ermina, pa zaželje vidjeti ga. A i gospar Ermino bješe već čuo o valjanosti Guiglielma Borsiera pa ga (koliko je god bio škrt, ipak je tinjala u njemu iskra plemenitosti) vrlo prijateljski i radosno primi i s njim se o mnogo čemu porazgovori. Tako u razgovoru povede ga sa sobom, s još nekim Genovežanima, koji s njim bijahu, svojoj novoj kući, koja bijaše vrlo lijepa. Pošto su je razgledali, upita ga:


— Ded, gosparu Guiglielmo, da li biste mi umjeli reći, vi, koji vidjeste i čuste mnogo toga, nešto, što se još nigdje vidjelo nije, a što bih dao naslikati u dvorani ove moje kuće?


Na ovo neumjesno pitanje Guiglielmo odgovori:


— Gosparu, ne bih vam umio kazati nešto, što se nije nikad vidjelo, ukoliko to nije kihanje ili što slično tome. No, ako baš želite, ipak ću vam spomenuti nešto, što ne vjerujem da ikad vidjeste.


Gospar Ermino, ne očekujući odgovora, koji je dobio, ponuka ga:


— Ded, recite, molim vas, što je to?

Guiglielmo mu hitro odvrati:


— Naredite, da vam naslikaju Udvornost.

Netom gospar Ermino to začu, postidje se tako, da se gotovo u času posve izmijenio i postao drugačiji, nego li je dotad bio, te zaključi:


— Gosparu Guiglielmo, dat ću je naslikati tako, da mi nitko pa ni vi, ne ćete moći kazati, e je nisam ni vidio ni upoznao.


I otada (takva je moć bila u Guiglielmovim besjedama) postade najdarežljiviji i najljubezniji plemić. I nitko nije tako primao i častio i građane i strance u Genovi u ono doba, kao on.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:34 pm

SEDMA NOVELA

Bergamino na lijep način novelom o Primasu i opatu iz Clignija ukori neobičnu škrtost gospara Cana della Scala.

Ljupka Emilia sa svojom zabavnom novelom natjerala je na smijeh kraljicu i sve ostale. Svi pohvališe križarevu domišljatost. A kada se smijeh stišao i svi zašutjeli, Filostrato, kojemu je bio red da kazuje, počne ovako:

— Lijepo je, vrle gospe, kad tko pogodi nepomičnu metu, no pravo je čudo kad strijelac pogodi neobičnu metu, koja se onog hipa pojavila. Grešan i opak život popova često je znak njihove zloće i daje povoda svakome, tko to želi, da o tome govori i da ih kudi. Pa kao što je dobro učinio onaj valjani čovjek, kad je ono ukorio inkvizitora s licemjerna milosrđa fratara, koji daju sirotinji ono, što bi morali dati svinjama ili baciti, sudim, da još većma valja pohvaliti onoga, o kome ću kazivati, a podsjetila me na to prethodna novela. Moj je junak ljupkom novelom ukorio gospara Cana della Scala, uzvišena gospodina, s iznenadne i neobične škrtosti, i to tako, da mu je kazivao o drugome ono, što je o njemu i o sebi bio naumio reći. Evo vam te novele:

Kao što se pronio po cijelom svijetu glas, gospar Can della Scala bijaše miljenik sreće i jedan među najsjajnijom i najslavnijom gospodom, koje je poznavala Italija još od vremena cara Federiga II. Jednoć Can della Scala odluči prirediti veliku i sjajnu svečanost u Veroni. Na ovu je svečanost došlo mnogo svijeta sa svih strana, a ponajviše dvorana svake ruke.

Odjednom (ne zna se zašto) odusta on od svečanosti i djelomice obdari one, koji bijahu došli, te ih otpusti. Samo jedan, po imenu Bergamino, tako vrstan i kićen govornik, te bi jedva i mogao vjerovati onaj, tko ga čuo nije, ostade, a ne bijaše ni obdaren ni otpušten, nadajući se, da će i pored toga što ušićariti. Nego, gospar Cane je uvrtio sebi u glavu, da bi sve ono, što bi mu dao, bilo baš tako izgubljeno, kao da si u vatru bacio; no o tome mu niti što reže niti poruči. Bergamino se sneveseli, videći poslije nekoliko dana, da ga niti tko zove i niti traži od njega ono, što bi njegovu zanatu priličilo, a izim toga troši mnogo u svratištu za sebe, konje i sluge. Ipak je čekao, jer mu se činilo, da ne bi bilo dobro još otputovati. Sa sobom bijaše donio tri krasna i bogata odijela, koja mu bijahu poklonila druga gospoda, da bi se dostojno pokazao na svečanosti. Kad gostioničar zatraži da mu plati, prvo mu dadne jedno odijelo, a pošto se još zadržao u istoj gostionici, moradne dati i drugo, pa na koncu načne i posljednje, odlučiv ostati dotle, dok mu dotraje novca od toga odijela, i potom otputovati.

Dok je tako živio od tog trećeg odijela, zbude se, da je nekoga dana objedovao u toj gostionici gospar Cane, koji, kad opazi Bergamina tako sjetna, više da mu se naruga, negoli da se zabavi njegovom domišljatošću, prozbori:

— Što ti je, Bergamino? Što si tako sjetan i neveseo? Ded kazuj štogod!

Tada mu Bergamino, ni časa ne razmišljajući, kao da je prije već dugo o tome mozgao, ispripovjedi novelu, baš kao naručenu za ovu prigodu.

— Valja da znate, gospodaru, da je Primas bio veoma vješt latinskom jeziku i iznad svih drugih spretan i hitar stihotvorac. Usto je bio tako slavan i poštovan, te se i tamo, gdje ga nijesu poznavali, širio glas o njemu, i gotovo nikoga ne bijaše, da ne bi znao, tko je Primas. Tako se dogodilo, kad se Primas jednoč našao u Parizu u oskudici (kao što je zamalo vazda i bio, zbog toga što moćni slabo cijene vrline), da je čuo govoriti o opata iz Clignija, za koga se misli, da je po svojim dohocima, poslije pape, bio najbogatiji prelat. Slušao je o njegovim čudesnim i veličanstvenim djelima, primjerice, da je njegov dvor svagda otvoren svima, i da nikome, tko dođe k njemu, ni jela ni pića ne uskrati, samo ako to zaište za vrijeme, kad opat jede. Kada Primas to začu, kao čovjek, koji je rado gledao vrle ljude i gospodu, odluči da se sam uvjeri o darežljivosti opatovoj i raspita se, koliko je daleko od Pariza mjesto, gdje živi. Odgovoriše mu, da do toga mjesta ima oko šest milja. Primas pomisli, da može stići do objeda, ako se uputi ranim jutrom. Zamoli, da mu opišu put, no kako nitko tame nije išao, poboja se, da po nesreći ne zabludi i ne prispije tamo, gdje ne bi tako lako dobio jelo. Pa, ako mu se to desi, da ne ostane gladan, ponese sobom tri hljeba, misleći da će vode (koja mu se nije osobito milila) svuda lako naći. Kruh turi u njedra i dade se na put; hodao je tako orno, te je stigao do opata baš pred sam objed. Uđe, ogleda se naokolo i opazi mnoge prostrte stolove, velike pripreme u kuhinji, i sve spremno za objed, te pomisli: »Zaista je to čovjek podašan, kako o njemu kazuju.«

Dok je on tako promatrao, opatov stolnik (bijaše upravo vrijeme objedu) naredi, da se donese voda za ruke. Potom smjesti svakoga za stol. Slučajno je Primas dobio mjesto baš naspram vrata odaje, kroz koju je opat imao proći, da dođe u blagovaonicu.

Na tom je dvoru vladao takav običaj, da nikad nijesu postavljali na stol ni kruh ni vino ni bilo koju od jestvina ili piće, dok god opat ne bi sjeo za stol. A kada svi posjedaše, stolnik poruči opatu, da je jelo pripravljeno i da čekaju na njega. Opat zapovjedi, da mu otvore vrata, da bi ušao u blagovaonicu. Ulazeći, pogled mu pane baš na Primasa, koji bijaše vrlo slabo odjeven, a opat ga i nije poznavao. Tek što ga opazi, zla mu misao, kao nikad dotad, saleti dušu, te pomisli: »Gle, kakve ja hranim!« Vrati se smjesta i zapovjedi, da zatvore odaju, te upita one, koji bijahu kraj njega, tko je onaj odrpanac, što sjedi za stolom naspram vrata. No nitko ga nije poznavao. Primas, koji je dugo pješačio, a ne bijaše naviknut postiti, htjede jesti. Počeka neko vrijeme, a onda, ne videći opata da dolazi, izvuče iz njedara jedan od hljebova, koje bijaše sobom donio, i uze ga jesti.

Poslije nekog vremena opat zapovjedi jednome od svojih slugu, da pogleda, je li onaj čovjek otišao. Sluga se vrati i odgovori: »Nije, gosparu, već jede kruh, koji je, kanda, sobom donio«. Na to će opat: »Nek samo jede svoj, ako ga ima, našega lje danas ne će okusiti«.

Opat je želio, da Primas sam ode, jer mu se nije činilo zgodno da ga otpravi. Kada Primas pojede prvi hljeb, a opata jednako nije bilo, počne jesti drugi. I to dojave opatu, koji bijaše naredio, da pogledaju, nije li otišao. Naposljetku, kako opat još uvijek nije dolazio, uze Primas jesti i treći hljeb; te i to dojave opatu. Ovaj poče u sebi premišljati ovako: »Gle, što se to danas u mojoj duši zbiva? Kakva je to škrtost? I gnjev kakav? Rad koga? Nahranio sam i hranim eto, već tolike godine, svakoga, tko je god od mene zaiskao i ne gledajući, da li je gost gospar ili težak, siromah ili bogataš, trgovac ili mešetar; svojim sam rođenim očima vidio, kako bezbrojni namjernici i potukači troše moj imutak, i nikad mi ovakva misao nije trovala dušu, kao zbog ovoga čovjeka ovdje! Nema dvojbe, nije mene škrtost obuzela rad makar kakva čovjeka; taj, koji mi se čini skitnica, sigurno je velik muž, kad mi se duša tako opire da ga pogostim!« Zaključiv tako, htjede znati, tko je onaj čovjek. Sazna, da je ono Primas i da je došao na svoje se oči uvjeriti o njegovoj darežljivosti, o kojoj je slušao. Opat, koji je o njemu već prije čuo kao o valjanu mužu, zasrami se i, da bi popravio svoju griješku, trudio se da ga što bolje počasti. Poslije objeda naredi, da mu dadu bogatu odjeću, kako se dolikovalo njegovim zaslugama, i još mu pokloni novaca i konja, te mu na volju ostavi da ode ili da ostane. Primas bijaše s tim zadovoljan, te mu se, što je ljepše i bolje mogao, zahvali i vrati se jašući u Pariz, odakle je pješke došao.

Gospar Cane, bistrouman čovjek, bez ikakva objašnjenja izvrsno razumjede, što mu je Bergamino želio kazati, pa smiješeći se priklopi:

— Bergamino, prikazao si mi vrlo domišljato svoje nedaće, svoju vrsnoću i moju škrtost, te što od mene želiš. Zaista ti kažem, da nikad prije, izim sada prema tebi, škrtost nije ovladala mnome, no ja ću je otjerati onim štapom, koji si mi ti naznačio.

Pošto plati Bergaminov račun krčmaru, pokloni mu jedno svoje bogato odijelo, novaca i konja, te mu ovaj put na volju ostavi da ode ili da ostane.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:35 pm

Židov uzjaha konja i, što hitrije mogaše, odjezdi u Rim; ondje ga židovi primiše s velikim počastima. Ne kazujući nikome zašto je došao, oprezno poče promatrati, kako žive papa, kardinali, ostali prelati i dvorani. Po onome, što je sam kao pronicav čovjek primijetio, i po onom što je dočuo, zaključi, da od najvišega pa do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, ne samo na naravni način, već i da sodomiju vrše, posvema neobuzdano, bez ikakve grižnje savjesti ili srama, pa je moć bludnica i dječaka velika, a njihovo posredovanje u ne znam kako znatnim poslovima uspješno. Osim toga, dobi očit dokaz, da su uopće svi popašni i pijandure i da uz blud, kao divlje životinje, služe više trbuhu negoli Bogu. Promatrajući dalje, opazi, koliko su svi škrti i pohlepni za novcem, da za pare trguju čovječjom krvlju, čak i kršćanskom, kao i crkvenim blagom, zavjetima i nadarbinama; da im je trgovina tako razgranata, i da više mešetara imaju negoli trgovci svilom ili bilo čime drugim u Parizu; simoniju otvoreno nazivaju skrbništvom, a proždrljivost okrepom, kao da Bog mari za značenje riječi i ne zna namjere okorjelih duša, već da ga možeš kao i ljude krivim nazivima prevariti.

Sve to i još mnogo štosta, o čemu je bolje šutjeti, bijaše trijeznu i skromnu židovu vrlo zazorno, pa, pošto mu se činilo, da je vidio dovoljno, odluči vratiti se u Pariz. I tako učini. Tek što je Giannotto doznao, da mu se prijatelj vratio, dođe k njemu, nadajući se svemu prije negoli tome, da će se ovaj pokrstiti, te se srdačno i radosno pozdraviše. Pošto se židov odmorio od puta, Giannotto ga upita, što sudi o svetom ocu, kardinalima i ostalim dvoranima. Židov mu pripravno odgovori:

— Sudim, da se nijedan od njih ne može dobru od Boga nadati. I pravo da ti kažem, ako umijem dobro prosuditi, kanda nema među svim tim popovima ni trunke svetosti, ni pobožnosti, ni dobrih djela ili primjema života, ili što slično. Naprotiv, bluda, škrtosti, proždrljivosti i sličnih i još gorih poroka (ako gorih može biti) vidjeh u tolikom obilju, te mi se rimski dvor čini prije kovačnica vražjih negoli božjih djela. A po onome, kako ja sudim, kanda se vaš najviši pastir a s njim i ostali, svim silama trude da unište i zbrišu sa zemlje kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni imali biti temelj i potpora. Pa kako vidim, da se ne zbiva ono, za što oni skrbe, već da vaša vjera sve više napreduje i postaje sve slavnija, zaista mislim, da je to djelo Duha svetoga, i da joj je on, kao jedino] i pravoj iznad svih drugih, temelj i oslonac. Stoga, ako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim, da ni za što na svijetu ne bih propustio da prijeđem na kršćanstvo. Pođimo, dakle, u crkvu, i neka me ondje po obredu vaše svete vjere pokrste.

Kada ga je Giannotto, koji je očekivao posve protivan zaključak od onoga, čuo tako govoriti, obraduje se kao još nitko nikad na ovom svijetu. Tada pođe s njim u crkvu Naše Gospe pariške, te zamoli tamošnje svećenike, da krste Abrahama. Ovi odmah udovolje njegovoj želji. Giannotto mu je bio krsni kum i nadio mu ime Giovanni. Kasnije je pozvao najspremnije učitelje, da ga pouče u našoj svetoj vjeri, koju on hitro izuči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, te sveta života.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:35 pm

TREĆA NOVELA

Židov Melkizedeh pričom o tri prstena otkloni od sebe veliko zlo, koje mu je pripremao Saladin.

Pošto svi pohvališe Neifilinu novelu, i ona zamuknu, po kraljičinoj želji otpoče Filomena ovako:

— Neifilina novela podsjeća me na opasnu zgodu, koja se desila nekom židovu. Kako su već drugi vrlo dobro govorili o Bogu i o istinama naše svete vjere, ne će biti na odmet, ako se spustimo do ljudskih zgoda i djela. Kazivat ću vam novelu, koja će možda, kad je čujete, učiniti da budete oprezniji u odgovorima na pitanja, što će vam ih tko postaviti. Znano vam je, ljubezne druge, da glupost često puta baci čovjeka iz sretna života u najveću bijedu, dočim um spašava mudraca od najvećih pogibelji i pribavlja mu siguran mir. A da uistinu glupost od dobra dovodi do bijede, imamo mnogo dokaza; o tome sada i ne moramo kazivati, jer nam se svakoga dana očituje na tisuće takvih primjera. No da razbor donosi mir, dokazat ću vam, kako sam obećala, kratkom novelom.

Saladin bijaše tako valjan, te ne samo što je od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, već je mnogo pobjeda izvojevao nad saracenskim i kršćanskim vladarima. Nego, u tim mnogim vojnama, a i raskošnim životom, potratio je sav svoj imutak. Jednoč mu se desi, te mu ustreba veća svota novaca i, ne znajući odakle da ih tako brzo smogne, sjeti se nekog bogatog židova, koji se zvaše Melkizedeh i koji je u Aleksandriji živio i posuđivao novac uz skupe kamate, pa pomisli, da će ga taj, ako ushtjedne, lako uslužiti. No židov bijaše tako škrt, te mu sigurno dragovoljno ne bi nikad posudio novac, a da nasiljem od njega dobije, to sam nije htio. Kad ga je ipak nužda pritisla, sve svoje misli usredotoči na to, kako da nađe zgodan razlog, da od židova izvuče novac na lijepe. Naredi da ga dozovu, prijateljski ga primi, posadi ga sebi uz koljeno i ovako mu reče:

— Vrli mužu, od mnogih sam slušao, da si jako uman i učen u vjerskim pitanjima. Stoga bih bio rad, da mi ti kažeš, koji od tri zakona smatraš za pravi: židovski, saracenski ili kršćanski.

Židov, koji bijaše zaista uman čovjek, predobro opazi, da mu Saladin sprema zamku i traži izliku, da ga optuži, pa pomisli, da će Saladin izvršiti svoj naum, ako pohvali bilo koju od te tri vjere. Znajući, da mu valja naći takav odgovor, da ga ovaj ne uzmogne uhvatiti za riječ, napregnu um i brzo izmudri ono, što je valjalo reći, te poče:

— Gospodaru, pitanje, koje mi postaviste, lijepo je, pa hoteći vam odgovoriti, što ja o tom sudim, ispripovjedit ću vam priču, koju ćete čuti: Ako me pamet dobro služi, sjećam se, da sam mnogo puta slušao o nekom znamenitom i bogatom čovjeku, koji je među najdražim draguljima u svojoj riznici imao prekrasan i skupocjen prsten. Rad vrijednosti i ljepote mu, htjede, da ga kao znak posebne časti zasvagda sačuva svojim potomcima, te naredi, da onaj od njegovih sinova, kojemu on ostavi prsten i u kojega se prsten nađe, bude njegov nasljednik, i da ga svi moraju kao najstarijega priznavati i častiti. Onaj, kojemu je on ostavio prsten, odredi isto za svoje potomke i učini onako, kako je učinio njegov prethodnik. Ukratko, ovaj je prsten prelazio s koljena na koljeno i naposljetku dospije u ruke jednome, koji imađaše tri lijepa, valjana i ocu vrlo poslušna sina; stoga je svu trojicu jednako ljubio. Mladićima je bio poznat običaj s prstenom, pa je svaki od njih želio da bude među svojima najpoštovaniji, i svaki je od njih, kako je bolje znao i umio, molio oca, koji već bijaše star, da na samrti njemu ostavi prsten. Čestiti čovjek, koji je sve jednako volio, nije ni sam znao izabrati, kojemu da ostavi prsten, pa, obećav svakome od njih, htjede da ih svu trojicu zadovolji. Stoga potajno naredi nekome vrijednom zlataru, da iskuje još dva prstena posvema slična onom prvom, te i onaj, koji ih je napravio, jedva mogaše razlikovati, koji je pravi. Na samrtnoj postelji kriomice dade svakome sinu po prsten. Pošto otac umre, svaki od njih htjede za sebe nasljedstvo i čast, te, sporeći jedan drugome to pravo, kao dokaz svojega prvenstva, svaki pokaza prsten. Pa kako gu sva tri prstena bila posve nalik jedan na drugi, ne mogahu razabrati, koji je pravi, i pitanje, tko je istinski očev nasljednik, ostade neriješeno do dana današnjega. Tako vam velim, gospodaru, i za ova tri zakona, o kojima me pitaste i koja je otac nebeski dao trima narodima: svaki narod vjeruje, da je on pravi nasljednik, i njegova vjera istinska, te da samo on poštuje njegove zapovijesti; a pitanje, tko ima pravo, ostaje neriješeno, kao i ono o prstenima.

Saladin shvati, da je židov vješto umaknuo zamci, koju mu bješe postavio, pa odluči da mu otvoreno kaže svoju nevolju i vidi, da li će mu htjeti pomoći. I učini tako, odav mu, što bijaše naumio učiniti, da mu on nije tako domišljato odgovorio na pitanje. Židov mu rado posudi onoliko, koliko je Saladin tražio, što mu je kasnije Saladin točno vratio i usto ga je bogato obdario i smatrao za svojega prijatelja, te mu na svom dvoru dao visok i častan položaj.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:35 pm

ČETVRTA NOVELA

Neki fratar zgriješi i time zasluži najtežu kaznu; oslobodi se tako, da čestito prekori svog opata s istoga grijeha.

Tek što Filomena okonča svoju novelu i umukne, Dioneo, koji je sjedio kraj nje, i ne čekajući zapovijest kraljičinu, te, znajući da po započetu redu on ima da pripovijeda, poče ovako:

— Ljubezne gospe, ako točno razumjeh vašu zajedničku namjeru, sakupismo se, da se pripovijedanjem pozabavimo, pa stoga sudim, držimo li se toga, da svatko smije, a tako i naša kraljica reče malo prije, kazivati onu novelu, za koju misli, da će nas najbolje zabaviti. Čuli smo već, kako je, poslušav dobre savjete Giannotta di Civigni, Abraham spasio dušu i kako je Melkizedeh umom spasio svoje blago od Saladinovih zasjeda, pa očekujem od vas, da me ne ćete pokuditi, što ću vam ukratko ispripovjediti, kako se neki fratar lukavošću oslobodio teške kazne.

Bijaše u Lunigiani, nedaleko odavde, samostan, koji je po broju i svetosti svojih redovnika nekoć bio jako na glasu. U njemu življaše, među ostalima, neki mlad fratar, čiju mušku snagu i čilost nijesu mogli oslabiti ni postovi ni bdjenja. Slučajno, jednoga dana, oko podne, kad su svi ostali fratri spavali, prošeće on sam samcat oko samostanske crkve, koja se nalazila na vrlo usamljenu mjestu, i opazi krasno neko djevojče, valjda kćerku nekog težaka iz okolice. Ljepojka je po poljima skupljala ljekovite trave. Netom je mladić ugleda, obuze ga požuda. Približi joj se i zapodjene s njom razgovor, te, riječ po riječ, sporazume se, i on je neopazice povede u svoju ćeliju. Dok se on raspaljen žudnjom, zaboraviv na oprez, s njom šalio, dogodi se, da se opat probudio i ustao. Prolazeći mimo tu ćeliju, začuje neko šaputanje i šuskanje. Da bolje čuje, potiho se približi vratima ćelije, prisluhne, te jasno razabere ženski glas. Spopane ga iskušenje, da ih pozove da mu otvore; potom se predomisli i odluči uraditi drugačije: vrati se u svoju sobu i počeka da fratar iziđe. A ovoga je, koliko se god bijaše zaboravio u uživanju i zabavi s djevojkom, jednako mučila bojazan, pa, pošto mu se učinilo, da je iz spavaonice začuo slab šum koraka, proviri kroz neku pukotinu na vratima i jasno prepozna opata, kako stoji i prisluškuje, te točno razumjede, da je opat mogao opaziti, e je djevojka u njegovoj ćeliji. Znajući, da ga zbog toga može stići teška kazna, jako se zabrine. Ipak, krijući pred djevojkom svoju muku, hitro premišljaše, kako da se iz nevolje izvuče. Naposljetku smisli zloban naum, koji je točno doveo do ishoda, što ga je on priželjkivao. Pretvarajući se pred djevojkom, da su se dosta zabavljali, reče joj:

— Izići ću da razvidim, kako da se odavde izvučeš, a da te nitko ne opazi. Ti se ovdje pritaji, dok se ja ne vratim.

Tada iziđe, zaključa vrata ćelije i ravno ode opatovoj sobi; predade mu ključ, kako je svaki fratar bio dužan učiniti, kad je izlazio iz samostana, i reče mu bezazlena lica:

— Gosparu, jutros nijesam mogao dovesti iz šume sva drva, što sam dao nasjeći, pa sada, s vašim dopuštenjem, idem onamo da ih dopremim.

Opat ipak htjede, da se točno uvjeri o fratrovu prestupku, te, misleći da ga ovaj nije zamijetio pred vratima, razveseli se slučaju, uze drage volje ključ i isto mu tako rado dopusti da ode. Tek što fratar iziđe, stane razmišljati, što bi bilo najbolje učiniti: ili u prisuću svih redovnika otvoriti ćeliju, i lako dokazati njegov grijeh, da ne bi mrmljali protiv njega, kad kazni fratra, ili da nju najprije sasluša i sazna, kako se sve to zbilo. Još pomisli, da bi u ćeliji mogla biti žena ili kći kakva ćovjeka, kome ne bi htio nanijeti taj zazor, da je pred svim fratrima osramoti. Naposljetku smisli, da prvo pogleda tko je, a potom odluči, što mu je činiti. Tiho ode do ćelije, otvori je i uniđe, zatvoriv za sobom vrata. Kad mladica ugleda opata, sva se smuti i, bojeći se sramote, zaplače. Opat zirne na nju, onako lijepu i svježu, i premda je bio star, uzburka mu se krv ništa manje nego mladom fratru, pa pomisli u sebi: »Ej, što ne bih i ja malko iskoristio priliku, koja mi se nudi, ta nepriliika i nevolja uvijek ima u izobilju! Lijepa je ova cura, a nitko na svijetu i ne zna, da je ovdje. Ako je samo uzmognem nagovoriti, da mi usliši želju, ne znam, zašto bih to propustio. Tko će ikad saznati? Nitko nikada, a grijeh potajan je napola okajan. Možda mi se nikad više ne će ukazati takva prilika. Razborit čovjek grabi sreću i onda, kad je gospodin Bog šalje drugome.« Preglavljujući tako, posve promijeni svoj prijašnji naum pa, približiv se djevojci, uze je ljubezno tješiti i moliti da ne plače: pa tako, od besjede do besjede, otkri joj polako svoju želju. Ljepojka, koja ne bijaše ni od drva ni od kamena, lako popusti opatovim željama, te je ovaj zagrli i izljubi, a onda se pope na uski fratrov ležaj. Poštujući možda teški teret svoga dostojanstva i nježnu ljepojkinu dob, i bojeći se, da je tom težinom ne prignječi, ne legne na nju, već je položi na sebe i dugo se tako s njom igrao. Mladi fratar, koji je hinio da ide u šumu, skrio se u spavaonici, pa kad vidje, da je opat u njegovu ćeliju ušao, umiren prosudi, da će njegova zamisao uspjeti, a kad opazi da je opat za sobom zatvorio vrata, bio je u to posve siguran. Izišao je dakle iz svog skrovišta, prišuljao se pukotini i kroz nju čuo i vidio sve, što je opat učinio i rekao. A kada se opatu učinilo, da se dosta dugo s djevojkom zabavljao, zaključa je u ćeliji, a sam se vrati u svoju sobu. Nakon nekog vremena začuje glas mladog fratra i, misleći da se vratio iz šume, naumi da ga pošteno izgrdi i da ga zatvori, kako bi sam mogao uživati u svom plijenu. Dade ga dozvati, te ga stroga i ozbiljna lica ukori, pa potom naredi, da ga bace u tamnicu. Fratar mu vrlo pripravno odgovori:

— Gosparu, nijesam tako dugo u redu sv. Benedikta, da bih bio mogao naučiti sva pravila; a vi mi još nikad ne pokazaste, kako valja, da žene tlače fratre, kao što ih tlače molitve i postovi, no, sada, kad mi pokazaste, obećavam, ako mi ovaj put oprostite, da nikad više ne ću bvako griješiti, već ću uraditi uvijek onako, kako vidjeh da vi radite.

Opat, pametan čovjek, odmah shvati, da fratar ne samo više od njega zna, već da je vidio sve, što je on uradio, pa, jer ga je njegova vlastita krivica pekla, bilo ga je sram kazniti fratra za ono, zašto je i sam zaslužio kaznu. Oprosti mu i naredi da šuti o svemu, što je vidio, a mladiću časno otpremiše. Možete vjerovati, da su je kasnije više od jedamput k sebi pozivali.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:36 pm

ŠESTA NOVELA

Neki valjani čovjek lijepim odgovorom posrami redovnika s licemjerja.

Sve gospe pohvališe markizinu krepost i domišljatost, kojom je kaznila francuskog kralja. Potom Emilia, koja je sjedila kraj Fiammette, po želji kraljičinoj, smjelo započe:

— Ni ja ne želim prešutjeti, kako je neki valjani čovjek, svjetovnjak, bocnuo lakoma redovnika duhovitim i pohvalnim riječima.

— Nije tome davno, drage djevojke, življaše u našem gradu neki fratar, minorit, inkvizitor za krivovjerje. On se, kao i svi ostali, jako trudio da se prikaže čovjekom sveta života i odana kršćanskoj vjeri, te nije s manje mara tragao za onima, koji su imali nabijenu kesu, negoli za onima, koji su o vjerskim načelima krive nazore imali. U toj revnosti sluči mu se, te naiđe na dobričinu, bogatijega novcem negoli umom, koji nekoga dana izlane pred svojom družbom, da ima tako dobra vina, te bi ga i Isukrst pio. Nije to čovjek rekao zbog krivovjerja, već prostodušno, a možda bijaše i pretjerano veseo ili nakićen vinom. To dojave inkvizitoru, pa, pošto doču, da mu je imanje veliko, a kesa dobro nabijena, što hitrije uzmogne cum gladiis et fustibus, zavrgne protiv njega pretešku parnicu, ne u nadi, da će ga izliječiti krivovjerja, već da će sebi tako napuniti džepove srebrom. Tako i bi. Dozove ga k sebi i upita, je li istina ono, zašto ga optužuju. Dobričina odgovori, da jest i objasni, kako se to dogodilo. Nato će inkvizitor, čovjek vrlo sveta života i veliki štovatelj sv. Ivana Zlatobradog:

— Ti si, dakle, od Krista napravio pijanicu, pohlepnog na fina vina, kao da je Krist Cinciglione ili pijandura i skitnica kao što si ti. Pa sad bi svojim poniznim govorom htio pokazati, da u tome nema nikakva zla? Nije to tako bezazleno, kao što ti misliš: zaslužio si lomaču, ako postupimo prema tebi, kako nam je dužnost.

To i još mnogo štošta mu reče razjarena lica, kao da je pred njim sam Epikur, koji je poricao besmrtnost duše. Ukratko, toliko ga je prestrašio, da mu dobričina, kako bi ga umilostivio, preko nekih posrednika dade dobro namazati dlanove zlatom sv. Ivana Zlatoustog, ne bi li s njime milosrdno postupao. (Ta mast uvelike koristi protiv kužne bolesti redovnika, zvane pohlepa, od koje osobito pate fratri minoriti, koji se ne smiju dotaknuti novca.) Tu vrlo djelotvornu mast, premda o njoj Galen ne govori ni u jednom od svojih traktata o medicini, toliko je upotrebljavao, te se prijeteći plam lomače milostivo pretvorio u križ. I kao da će s križarima preko mora, da bi zastava bila ljepša, odredi mu žuti križ na crnoj podlozi. A usto, kad je već primio novac, zadrži ga kraj sebe i za pokoru mu naredi da svako jutro sluša sv. misu u crkvi sv. Križa i da mu se javi za vrijeme objeda, a ostali dio dana može provesti, kako ga je volja.

Dok je čovjek sve to točno izvršavao, dogodilo se nekoga jutra, da je na misi slušao evanđelje, u kojemu bijahu i ove riječi: Primit će sto puta onoliko i dobit će život vječni. Te mu se riječi čvrsto urežu u mozak. Kad, prema naredbi, za vrijeme objeda dođe inkvizitoru, nađe ga gdje jede. Inkvizitor ga upita, je li slušao jutros misu, a on mu odmah odvrati:

— Jesam, gosparu.

Nato će inkvizitor:

— Jesi li na misi čuo što, da ti nije jasno, pa želiš, da ti se protumači?

— Sve mi je jasno, — odvrati dobri čovjek — i u sve čvrsto vjerujem. Nego, ako sam dobro razumio, čuo sam neku besjedu, zbog koje sam se jako sažalio na vas i sve ostale fratre, kad pomislim, kako vam se slabo piše na onom svijetu.

Tada ga upita inkvizitor:

— Koja te je to riječ potakla na sućut prema nama?

Dobričina mu odvrati:

— Gosparu, u evanđelju piše: ... primit će sto puta onoliko...

Nato će inkvizitor:

— Istina je to: no zašto te ta besjeda tako dirnula?

— Kazat ću vam, gosparu, — odvrati dobričina. — Otkad sam ovdje, svakoga dana vidim, kako dajete sirotinji, kad pun velik kotao juhe, a kad i dva, od onoga što preostaje vama i ostalim fratrima: pa ako vam se na onom svijetu za svaki kotao vrati stotinu, imat ćete toliko juhe, da ćete se u njoj svi potopiti!

Premda su svi, koji su sjedili za stolom s inkvizitorom, prasnuli u smijeh, on se zbuni, jer shvati, da mu se ruga zbog njihova »jušasta« licemjerja, pa da se nije sramio, zasigurno bi ga opet optužio, što se narugao njemu i onim ostalim dangubama. Srdit, naredi mu, neka radi što mu je drago, i da mu ne dolazi više na oči.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:37 pm

Rekav to, zarida još jače, a fratar ga počne tješiti:

— Sinko moj, zar ti se to čini tako velik grijeh? Ljudi po cijeli bogovetni dan psuju Boga, a on rado oprašta onome, koji se pokaje; a ti ne vjeruješ, da će oprostiti tebi? Ne plači više, utješi se, jer, zasigurno, da si bio jedan od onih, koji su ga raspeli, oprostio bi ti, kad bi te vidio tako skrušena.

Ser Ciappelletto upane:

— Jao, oče moj, što to velite? Milu svoju majčicu, koja me pod srcem devet mjeseci danju i noću nosila, a u naručju više od stotinu puta, preveć uvrijedih psujući je. I prevelik je to grijeh pa, ako ne molite Boga za me, nikad mi ne će biti oprošteno.

Videći, da mu ser Ciappelletto nema više što kazati, dade mu odrešenje i svoj blagoslov, te smatraše da je on vrlo svet čovjek, jer povjerova, da je cjelcata istina, što ovaj kaza. A tko i ne bi povjerovao čovjeku, koji na smrtnoj postelji tako govori? Naposljetku mu još reče:

— Ser Ciappelletto, s pomoću božjom vi ćete brzo ozdraviti, ali ako se Bogu svidi da vašu pravednu pobožnu dušu pozove k sebi, želite li, da vam se tijelo sahrani u našem samostanu?

Odgovori mu ser Ciappelletto:

— Želim, gospodaru, dapače, ne bih ni htio drugdje počivati, pošto mi obećaste, da ćete moliti Boga za me, a i vazda sam posebno častio vaš red. Rad toga vas molim, čim se vratite u samostan, naredite, da mi donesu presveto tijelo Kristovo, koje svako jutro na oltaru posvećujete, da bih ga ja, nedostojan grešnik, s vašim dopuštenjem primio; a nakon toga svetu i posljednju pomast, da bar umrem kao kršćanin, kad sam živio kao grešnik.

Sveti čovjek reče, da mu je jako drago, da je pravo što ser Ciappelletto kaže, i da će mu bez odlaganja donijeti svetu popudbinu. I tako bi.

Oba brata, bojeći se, da ih ser Ciappelletto ne prevari, bijahu se smjestila iza drvene pregrade, koja je dijelila ser Ciappellettovu odaju od neke druge, da prisluškuju. Otale su lako čuli i razumjeli sve, što ser Ciappelletto govoraše fratru. Jedva su se uzdržavali od smijeha, koji ih je svaki čas spopadao, slušajući, što je ser Ciappelletto ispovijedao fratru, te je jedan drugom govorio: »Kakav je to čovjek, da ga ni starost, ni bolest, ni strah pred smrću, koja mu je za vratom, ni strah pred Bogom, pred kojega će sud začas stupiti, nijesu odvratili od njegove zloće i potakli, da bar ne umre tako, kako je živio?« No, kad su čuli, da će ga sahraniti u crkvi, za ostalo se nijesu brinuli.

Ser Ciappelletto se malo potom pričesti, i, kako mu se bolest naglo pogoršala, dadu mu i posljednju pomast. Malo poslije večernje, onoga istog dana, kad se tako lijepo ispovjedio, s dušom se rastane. Braća odrede, da ga na njegov vlastiti trošak pokopaju sa svim počastima, a redovnicima u samostan poruče, da dođu bdjeti i moliti nad mrtvacem, kako bijaše običaj. Ujutro, pak, odrede sve što je potrebno za ukop.

Kada je pobožni fratar, koji je ser Ciappelletta ispovjedio, čuo, da je ovaj preminuo, u dogovoru s priorom svog samostana, dade zvoniti, da se svi fratri skupe na zbor. Pošto se sakupiše, objavi im, da je ser Ciappelletto bio svet čovjek, kako je prema ispovijesti mogao razabrati. I u nadi, da će Gospod po njemu mnoga čuda učiniti, skloni ih, da s najvećim počastima i pobožnostima prime pokojnika. Prior i svi ostali lakovjerni fratri slože se s njim. Navečer odu svi tamo, gdje ležaše mrtvo tijelo ser Ciappelletta, da svečano bde nad njim i da mole. Ujutro, pak, svi u misnicama i pluvijalima, sa svetim knjigama u rukama, a s križevima pred sobom, pjevajući otidoše po mrtvaca i s velikim ga pobožnostima i svečano odnesoše u svoju crkvu, a za njima su u sprovodu išli gotovo svi stanovnici toga grada, i muško i žensko, te ga smjestiše u crkvu. Tada onaj fratar, koji ga je ispovjedio, uziđe na propovijedaonicu, te poče kazivati čudesa o njegovu životu, postovima, čednosti, jednostavnosti i nevinosti, te o njegovoj svetosti; posebno još spomene ono, što mu ser Ciappelletto, smatrajući za svoj najveći grijeh, plaćući, bješe ispovjedio i kako ga je jedva jedvice uvjerio, da će mu Bog oprostiti. Potom, okrenuv se prema puku, koji ga slušaše, zavapi: »A, vi prokletnici, psujete Boga i majku božju, i svece nebeske, za svaku slamku, o koju se spotaknete!« Izim toga kazivaše im još mnogo štošta o njegovu poštenju, čistoći mu, ukratko, svojim riječima, kojima je sav puk toga kraja predano vjerovao, zanese um i srce svih prisutnih, te, kad je završila služba, svi u gomili nagrnu da mu ljube noge i ruke, te s njega rastrgnu svu odjeću, jer su smatrali, da je blažen svaki onaj, tko je mogao dobiti i najmanju krpicu. I cijeli bogovetni dan ostade tako izložen, da bi ga sav puk mogao vidjeti i pohoditi. A kad pade noć, s velikim ga počastima pokopaše u mramornu grobnicu u kapeli, i već sutradan poče puk redomice hodočastiti na njegov grob, moliti mu se i paliti ondje voštanice, zavjetovati mu se i za zavjet vješati naokolo voštane likove. Ubrzo puče glas o njegovoj svetosti, i pobožnost prema njemu se rasprostre, te nije bilo čovjeka, koji se ne bi u nevolji radije zavjetovao njemu, negoli bilo kojem drugom svecu, pa ga počeše zvati i zovu još i danas sveti Ciappelletto. Tvrde, da je po njegovu zagovoru Bog učinio mnoga čudesa i čini još i danas onima, koji se pobožno njemu preporuče.

Tako, dakle, življaše i tako umrije ser Ciappelletto iz Prata, a svecem postade, kao što čuste. Ne ću zanijekati mogućnost, da je on među blaženima pred licem božjim; premda u životu bijaše pokvaren i zao, mogao se u času smrti tako skrušiti, da mu se Bog smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo. Nego, kako nam je to skrito, prema onom, što nam je znano, mnim i velim, vjerojatnije je, da je proklet i među vragovima u paklu, negoli u raju. A ako je tako, možemo po tome spoznati veliku dobrotu božju, jer Bog ne gleda na naše zablude, već na čistoću vjere, pa ako izaberemo za svojega zaštitnika njegova neprijatelja, vjerujući da mu je prijatelj, uslišit će nas, baš kao da smo se utekli nekom istinskom svecu, kao posredniku za milost, koju ištemo. Stoga, da po njegovoj milosti, u ovim teškim nevoljama, ostanemo zdravi i spasimo se, slaveći njegovo ime, u koje smo i započeli, poštujmo ga, preporučimo mu se u nevolji i budimo tvrdo uvjereni, da će nas uslišiti.

To rekav umukne.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:37 pm

DRUGA NOVELA

Židov Abraham na pobudu Giannotta di Civigni ode u Rim na papski dvor, gdje upozna pokvarenost svećenstva; vrati se u Pariz i pokrsti se.

Gospe se na mnogo mjesta nasmijaše Pamfilovoj pripovijesti i pohvališe je mnogo. Svi je pažljivo saslušaše, pa kad je bila okončana, zapovjeda kraljica Neifili, koja je sjedila pokraj Pamfila, da sad ona pripovijeda i tako nastavi započetu zabavu. Neifile, koju ljubezno vladanje nije manje resilo od ljepote, veselo odgovori, da hoće drage volje, te poče ovako:

— Pamfilo nam je svojim kazivanjem pokazao, da Bog u svojoj dobroti ne gleda na naše zablude, kad proishode iz našeg neznanja: a ja sam naumila da vam dokažem, kako ta ista dobrota, da bi vjera u našim dušama što tvrđa bila, strpljivo podnosi pogreške onih, koji su dužni da nam o njoj daju, i rječju i djelom, istinsku potvrdu pa, radeći protivno, sami po sebi daju dokaz, da je dobrota božja nepogrešiva.

Nekoć sam, ljupke gospe, čula kazivati, da u Parizu življaše neki ugledan trgovac suknom, valjan, vrlo dobar i pravičan čovjek, po imenu Giannotto di Civigni, a bijaše prisan prijatelj nekog židova Abrahama, isto tako trgovca i jako čestita i pravedna čovjeka. Videći njegovu pravičnost i poštenje, Giannottu se dade na žao, da će tako valjan, uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. Stoga ga prijateljski poče moliti, da se okani zabluda židovskog zakona i prihvali kršćansku vjeru, koja, kako može i sam vidjeti, sve više napreduje i cvjeta, jer je sveta i dobra, dok je, naprotiv, očito, da njegova vjera sve više propada i nestaje. Židov je odgovarao, da ni jedna vjera nije ni sveta ni dobra izuzev židovske, da je u toj vjeri rođen i u njoj će i živjeti i umrijeti, te ga nikad ništa ne će od toga odvratiti. Giannotto ne propuštaše, da od vremena do vremena ne povede o tomu razgovor, dokazujući mu, onako nespretno, kao što trgovci većinom govore, zašto je naša vjera bolja od židovske. Premda je židov bio vrlo vješt, svom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo, koje je osjećao prema Giannottu, bilo da je Duh sveti odriješio jezik neuku čovjeku. No ipak je tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. Nego, ukoliko je on bio uporniji, utoliko je Giannotto više nastojao, tako te židov, pobijeđen takvom postojanošću, jednog dana reče:

— Eto, Giannotto, ti bi volio, da postanem kršćanin, i ja sam rad to učiniti, no prije hoću da odem u Rim i vidim onoga, kojega ti nazivaš božjim namjesnikom na zemlji, da promotrim, kako on, kao i njegova braća kardinali žive i kako se vladaju; pa ako mi se oni ukažu takvi, te uzmognem, što iz tvojih riječi, a što po njihovu vladanju, spoznati da je vaša vjera bolja od moje, kao što se trudiš da mi dokažeš, učinit ću ono, što ti rekoh. Ne bude li tako, ostat ću židov kao što jesam.

Kad Giannotto ču ovo, zabolje ga u srcu i pomisli: »Ode sav moj trud, što mišljah da je izvrsno utrošen, vjerujući da sam ovog čovjeka obratio, jer ako on ode na papinsku kuriju i vidi opak i gnusan život popova, ne samo što od židova ne će postati kršćanin, već da se i pokrstio, nema dvojbe, vratio bi se židovskoj vjeri!« I obrativ se Abrahamu, reče mu:

— Ej, prijatelju moj, zašto da se toliko trudiš i bacaš u tolike troškove, da odeš odavde do Rima? A da i ne govorim o tome, kolike pogibelji vrebaju na moru i na suhu tako bogata čovjeka kao što si ti. Misliš li, da ne ćeš ovdje naći nikoga, tko bi te krstio? A ako što sumnjaš u pogledu vjere, koju ti tumačim, gdje li, ćeš naći boljih učitelja i umnijih ljudi od naših ovdje, da ti objasne ono, što o našoj vjeri znati želiš? Stoga je, po mom mnijenju, ovaj tvoj put zaludan. Pomisli na to, da su tamo prelati isti kao i ovi, koje ovdje vidiš, i još bolji, ukoliko su bliži najvišem pastiru. Zato prištedi sebi taj trud, savjetujem ti, i odgodi ovo putovanje za kakvo hodočašće, da dobiješ oprost od grijeha, a tada ću te možda i ja pratiti.

Na to židov odgovori:

— Vjerujem, Giannotto, da je tako, kako mi ti veliš, no da ne otežem, kazat ću ti ukratko, ako želiš, da učinim ono, za što si me toliko molio: čvrsto sam odlučio otputovati, drugačije se nikada obratiti ne ću.

Videći Giannotto, da mu je volja čvrsta, odvrati:

— A ti pođi, i sretan ti put!

I u sebi pomisli, da se židov nikad ne će pokrstiti, ako ugleda rimsku kuriju; no, pošto ga to ništa nije stajalo, odustane od nagovaranja.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:37 pm

Ser Ciappelletto bijaše baš besposlen i u slabim imućstvenim prilikama, a sad, eto, odlazi onaj, koji mu dugo bijaše oslonac i zaštita; ne skanjujući se dugo, gotovo natjeran nuždom, odluči i reče, da drage volje pristaje. Pošto su se sporazumjeli, dobije on punomoć i kraljevu pismenu preporuku te, kad je gospodar Musciatto otputovao, ode u Burgundiju, gdje ga nitko znao nije. Ondje, protivno svojim navikama, poče nekako umiljato i blago ubirati novac i vršiti poslove, za koje je bio poslan, kao da je namjerio srdžbu ostaviti za kasnije. Poslujući tako, nastani se u kući dvojice braće Fiorentinaca, lihvara, koji su ser Ciappelletta za ljubav gospara Musciatta, lijepo i s poštovanjem primili, i ondje iznenada obnemože. Braća odmah pozvaše ljekare, pribaviše mu sluge, da ga služe, i učiniše sve, što je bilo potrebito, da mu se zdravlje vrati. No svaka pomoć bijaše utaman, jer je dobričina bio već star i razuzdano živio, pa mu, kako izjaviše ljekari, bijaše svakim danom sve gore, kao čovjeku, koji je na smrt bolestan. Zbog toga su se braća jako žalostila i jednoga dana počnu posve blizu sobe, u kojoj je ser Ciappelletto bolan ležao, među sobom ovako govoriti:


— Što nam je raditi s ovim čovjekom? — upita prvi. — Doveo nas je u gadnu nepriliku. Sad, da ga ovako bolesna otpravimo iz naše kuće ne bi bilo razborito. Ljudi bi nas kudili, videći da smo ga sprva primili, a onda tako brižno dvorili i liječili. Sada ga tako nemoćna i na smrt bolesna odjednom gonimo iz kuće, a da nam ništa na žao nije učinio. S druge pak strane, on bijaše tako opak čovjek, da se ne će htjeti ispovjediti ni primiti svete sakramente. Ako umre bez ispovijesti, nijedna crkva ne će htjeti da primi njegovo tijelo, već će ga kao psa baciti u jarak. A sve da se i ispovjedi, toliki su mu grijesi i tako strašni, da će se dogoditi isto, jer mu ni jedan pop ni fratar ne će dati odrešenje, pa će ga, ako ne dobije odrešenje, baciti u jamu. Dogodi li se to, sav će se ovdašnji puk, što zbog našeg zanata, koji smatra za nepošten, pa nas stoga vazda psuje, što zato, da nas opljačka, uzbuniti i vikati: »Ne ćemo više trpjeti ove lombardske pse, koji ni u crkvu nemaju pristupa,» pa će potrčati našim kućama, navalit će na nas i ne će nas samo opljačkati, već će nam možda i život oduzeti. Pa tako, kako god bilo, umre li ovaj, slabo nam se piše.

Ser Ciappelletto, koji, kako rekosmo, ležaše blizu mjesta, gdje ovi razgovarahu, a sluha je bio tanka, kao što često u bolesnika biva, ču sve što ovi o njemu kazivahu, pa ih pozva i reče im:


— Niti hoću, da se zbog mene ičega strašite, niti da radi mene stradate. Čuo sam, što o meni govoraste, i posvema sam siguran, da bi se baš tako zbilo, kao što velite, kad bi stvari krenule tim putem, kako slutite. No, zbit će se drugačije. Za svojega sam vijeka toliko puta uvrijedio gospoda Boga, da se ne će ništa izmijeniti, ako ga u času smrti uvrijedim još jedamput. Stoga nastojte da mi dovedete nekog svetog i bogobojaznog fratra, najboljeg što ga naći možete, ako takva ima, a ostalo prepustite meni. Ne sumnjajte u to, da ću za sebe i za vas sve udesiti tako, da ćete biti zadovoljni.

Oba brata, premda nisu imala mnogo nade u sretan ishod, ipak odu do nekog samostana i zatraže sveta i umna čovjeka, da bi ispovjedio Lombarđanina, koji u njihovu domu bolestan leži. Pošalju, dakle, nekoga starog fratra, sveta i neporočna života, vrlo poštovana čovjeka, koji je izvrsno poznavao Sveto pismo, i kojega su svi mještani jako cijenili. Braća ga odvedu ser Ciappellettu.

Stigne fratar u odaju, gdje ser Ciappelletto ležaše, sjedne mu uz postelju i počne ga ljubezno tješiti, a onda ga upita, kad se posljednji put ispovjeđio. Ser Ciappelletto, koji se nikad nije ispovjedio, odgovori:

— Oče moj, naviknuo sam ispovjediti se svake sedmice barem jedamput a često puta i više. Istina je, otkad onemoćah, ima tome osam dana, ne ispovjedih se, toliko me bolest obrvala.

Nato će fratar:

— Sine moj, dobro si uradio, pa ti tako valja i nadalje činiti. Kad se tako često ispovijedaš, vidim, da ću imati malo muke slušajući te ili pitajući.

Ser Ciappelletto će na to:

— Gosparu fratre, nemojte tako! Nikad se ne ispovjedih toliko puta ni tako često, a da ne bih ispovjedio sve one grijehe, kojih se sjećam od dana, kad sam se rodio, do dana kad se ispovijedam. Stoga vas molim, dobri moj oče, da me točno o svakom, ma baš svakom grijehu pitate, kao da se nikad ispovjedio nijesam. Ne gledajte na to, što sam bolestan, više volim mučiti svoju put, negoli da, štedeći nju, učinim nešto, što bi pogubilo dušu moju, koju je nas Spasitelj otkupio svojom dragocjenom krvi.

Te se riječi jako svidješe svetu čovjeku i učiniše mu se znakom pravedne duše. Pohvaliv mnogo ser Ciappelletta s njegovih lijepih običaja, započe ga ispitivati, je li ikad bludno sagriješio s kojom ženom. Uzdišući ser Ciappelletto odgovori:

— Oče moj, bojim se, rečem li vam istinu, da ne zgriješim taštinom.

No sveti čovjek kaza:

— Samo ti mirno reci, jer, govoreći istinu, ni u ispovijesti ni bilo gdje, nitko nikad zgriješio nije.

Tad će ser Ciappelletto:

— Kad me vi u to uvjeravate, reći ću vam: nevin sam kao od majke rođen.

— Bog te blagoslovio, sinko! — reče mu fratar. — Dobro si uradio, a tvoja je zasluga to veća, što si mogao, da si htio, slobodnije učiniti protivno, negoli mi i svi oni, koje veže neki red.


Potom ga upita, je li uvrijedio Boga grijehom lakomosti. Nato, teško uzdišući, ser Ciappelletto odvrati, da jest, i to mnogo puta, jer izim korizmena posta, koje svake godine pobožna čeljad drži, on bijaše naviknut barem tri dana svake sedmice da živi o kruhu i vodi, pa je s takvim užitkom i takvom nasladom pio vodu, kao što pijanci piju vino, a to osobito onda, kad bi se izmorio molitvom ili nekim hodočašćem. Još je često puta zaželio onakvu salaticu, kakvu spravljaju žene na selu. Mnogo puta mu jelo bijaše slasnije negoli mu se činilo, da valja da bude onome, koji posti iz pobožnosti, kao što je postio on.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:37 pm

Fratar ga tada utješi:

— Sinko moj, to su naravni grijesi i posve laki. Stoga ne želim, da njima opterećuješ svoju savjest više negoli je pravo. Svakome čovjeku, koliko god svet bio, jelo prija nakon duga posta, a piće poslije umora.

— Ah, oče moj, — upane ser Ciappelletto — nemojte mi tako govoriti, da me utješite: znano vam je, a i ja znam, da sve, što se radi u slavu Boga, valja uraditi čista srca i bez ljage na duši. Tko god radi drugačije, griješi.

Sav zadovoljan fratar će nato:

— Drago mi je, što tako ćutiš u svojoj dnši, a tvoja čista i mirna savjest nadasve mi je ugodna. No sad, mi reci, jesi li griješio škrtošću ili želio više negoli se pristoji ili zadržao nešto, što nijesi smio?

Ser Ciappelletto nato odvrati:

— Oče moj, ne bih htio, da posumnjate u mene zato, što se nalazim u kući ovih lihvara. Nikakva posla ja s njima nemam. Dapače, došao sam, da ih opomenem i ukorim, te odvratim od ovoga poganog posla. Sudim, da bih uspio, da me Gospod nije tako iskušao. Valja da znate, da mi je otac namro veliko blago, od kojeg sam, pošto ]e on umro, najveći dio razdijelio na slavu božju, a potom, da bih sebe prehranio i uzmogao pomagati božju sirotinju, počeo sam pomalo trgovati i želio sam da što zaradim. Svu sam zaradu dijelio s božjom sirotinjom, trošeći polovicu za svoje potrebe, a drugu polovicu njima davajući. U tome mi je Stvoritelj moj vazda bio u pomoći, i poslovi su mi napredovali.

— Dobro si učinio, sinko, — reče mu fratar. — A možda si se često srdio?

— Oh, — odgovori ser Ciappelletto — zaistinu da vam kažem, puno sam se puta rasrdio. A tko bi se mogao uzdržati, gledajući svaki dan ljudske nepodopštine, videći kako ljudi ne slušaju zapovijesti božje i suda se božjeg ne boje? Puno mi puta na dan dođe, te bih volio, da sam mrtav nego živ, gledajući kako se mladež podaje taštinama, kune se i lažno prisiže, zalazi u krčme, a ne pohađa crkve i radija je svjetovnim nego božjim putovima.

Nato će fratar:

— Pravedan je tvoj gnjev, sinko moj, i ja ti zbog toga ne bih umio narediti pokoru. No nije li te kad srdžba navela na ubistvo ili si opsovao koga ili nanio mu kakvu drugu krivicu?

Ser Ciappelletto na to otpovrne:

— Jaoj, gosparu, kakav ste vi božji ugodnik, kad možete takve riječi izustiti? Da sam samo i pomislio na to, što spominjete, mislite li vi, da bi me Bog bio toliko podnosio? Takvo što rade pustahije i zločinci. Kad bih god kojega vidio, vazda bih rekao: Idi, i Bog neka te obrati!

Tad će fratar:

— Kaži mi sad, sinko moj, Bog te blagoslovio, jesi li kad lažno svjedočio ili klevetao koga ili uzeo što kome bez privole vlasnika?

— Jesam, gosparu, jesam, — odgovori ser Ciappelletto — ružno sam o bližnjemu govorio. Imao sam susjeda, koji, na svoju veliku sramotu, ništa drugo radio nije već, na pravdi Boga, svoju ženu tukao, pa sam jedamput o njemu ružno govorio roditeljima njegove žene, toliko mi se smilila ona jadnica, kad god bi se napio, namlatio bi je na mrtvo ime.

Onda fratar nastavi:

— Dobro, dakle, veliš mi, da si bio trgovac. Jesi li ikad koga prevario, kao sto je navada u trgovaca?

— Vjere mi, — odvrati ser Ciappelletto — jesam, gosparu, samo ne znam koga. Znam samo, da mi je neki čovjek donio novac, koji mi je dugovao za prodano sukno, i ja ga metnuh u škrinju, a da ga i nijesam prebrojio. Prođe mjesec dana, i ja opazim, da ima četiri pare više. Čuvao sam ih godinu dana, da ih vratim onome čije bijahu, no kad ga više ne vidjeh, dadoh ih za milostinju.

Fratar reče:

— To je sitnica, dobro si učinio onako, kako jesi.

Izim toga pitao ga pobožni fratar jos za mnogo što, a na sve je ser Ciappelletto onako odgovarao, Htjede već da mu dade odrešenje, ali ser Ciappelletto upane:

— Gosparu, još jedan grijeh imam na duši, što vam ga nijesam ispovjedio.

Fratar ga upita, koji je to grijeh, a on odgovori:

— Sjećam se, da sam jedne subote naredio sluzi svome, da pomete kuću poslije večernje, i nijesam poštovao dan Gospodnji, kako je red.

— Oh, sinko moj, — umiri ga fratar — to je mali grijeh!

— Nemojte, — uzbuni se ser Ciappelletto — Ne kažite, da je to mali grijeh, nedjelju valja častiti, jer je u taj dan uskrsnuo naš Spasitelj.

Potom ga fratar upita:

— Jesi li još što zgriješio?

— Jesam, gosparu, — otpovrne ser Ciappelletto — ne pazeći, jedamput sam pljunuo u hramu božjem.

Fratar se nasmije i kaza:

— Nije to ništa, sinko moj, mi redovnici pljujemo ondje cijeli dan.

Odvrati mu ser Ciappelletto:

— Jako je ružno to što radite; ništa nam ne valja tako paziti kao hram božji, u kojemu se prinosi beskrvna žrtva Bogu!

Ukratko, ovakvih je priča nakazivao mnogo. Naposljetku počne uzdisati, a potom i ridati, jer je to dobro umio, kad mu se god prohtjelo.

Sveti ga čovjek upita:

— Sinko moj, što ti je?

Odgovori mu ser Ciappelletto:

— Ajme meni, gosparu, ostao mi grijeh, koji nikad ne ispovjedih, tako me sram spomenuti ga! I kad ga se god sjetim, plačem, kao što vidite, i čini mi se zasigurno, da se Bog nikad ne će smilovati na mene zarad toga grijeha.

Tad sveti čovjek kaza:

— Što mi to veliš, sinko? Kad bi svi grijesi, koje su ljudi učinili ili će učiniti, dok traje svijeta i vijeka, bili u samom jednom čovjeku, a on bio tako skrušen i kajao se kao ti, tolika je velika dobrota i milosrđe božje, da bi mu Bog sigurno oprostio, samo ako se ispovjedi. I zato kaži slobodno.

Gorko plačući, reče ser Ciappelletto:

— Jao, oče moj, grijeh je moj prevelik, pa ako mi vaše molitve ne pomognu, jedva vjerujem, da će mi ga Bog ikad oprostiti!

Nato će fratar:

— Slobodno kaži, obećajem ti, da ću moliti Boga za tebe.

Ser Ciappelletto je samo plakao i šutio, a fratar ga ohrabrivao da govori. Pošto se sit naplakao i pustio fratra da čeka, uzdahnuv duboko, poče:

— Oče moj, pošto mi obećaste, da ćete moliti Boga za mene, kazat ću vam. Znajte, da sam, kad bijah još nejak, opsovao mater svoju!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:38 pm

No, da ne duljim, opisujući svaku pojedinost prohujalih nedaća, koje se zbivahu u gradu, velim, da ni okolica nije ostala ni najmanje pošteđena, dok su ta zla vremena ondje vladala. U njoj (ne spominjem dvorce, koji su u malome nalik na grad), po razasutim zaseocima i poljima, umirahu bijedni i siromašni težaci i njihove obitelji bez ikakve ljekarske njege ili pomoći slugu, po putovima, poljima i kućama, i danju i noću, ne kao ljudi, već gotovo kao životinje. Zbog toga su se i oni iskvarili isto tako kao i građani, i uopće se nijesu brinuli za svoje poslove. I gotovo kao da su očekivali sudnji dan, nijesu se trudili oko stoke i ljetine, već su na silu nastojali potrošiti sve, što su imali. Pa tako volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, čak i psi tako vjerni ljudima, istjerani iz kuća, lutahu slobodno poljima, gdje je žito još stajalo ne samo neskupljeno, već i nepožeto. Mnoge su se od tih životinja, kao da imaju razbor, pošto su se dobro napasle za dana, vraćale noću site svojim stajama, sve bez pastira. Što se može dodati (ostavit ćemo okolicu i vratiti se na grad), doli to, da takva i tolika bijaše okrutnost neba, možda donekle i ljudi, da je od ožujka do narednog srpnja među zidinama grada Firence izginulo, koje od kuge, koje zato što su mnogi bolesnici slabo njegovani ili uopće zapušteni od prestrašenih zdravih, misli se, zasigurno preko sto tisuća duša, a da se možda prije tog pomora uopće i nije znalo, da ih je toliko u gradu. Oh, koliko li je velikih palača, koliko krasnih kuća, koliko plemićkih domova, nekoć prepunih družine, gospode i gospa, opustjelo do posljednjeg sluge. Kolike li su znamenite obitelji, kolika prostrana imanja i čuvena blaga ostala bez zakonitog nasljednika? Koliko li je vrlih muževa, koliko krasnih žena i ljupkih mladića, koje bi čak i Galen, Hipokrat i Eskulap smatrali za posvema zdrave, u podne još objedovalo sa svojim roditeljima, drugovima i prijateljima, a iste večeri večeralo na drugom svijetu sa svojim pređima.

Meni je samome teško zadržavati se na tim jadima, zato ću ostaviti one, koje u ovoj prilici ne moram spominjati, i velim, da se onda, kad naš grad bijaše u takvu stanju i gotovo bez stanovnika, zbilo, da je u časnoj crkvi Santa Maria Novella jednog utorka, kako sam kasnije saznao od osobe dostojne vjere, kad u crkvi zamalo nikoga bilo nije, prisustvovalo svetoj službi sedam mladih gospa u žalobnu odijelu, kako je dolikovalo tim vremenima. Sve su među sobom bile u prijateljskim ili susjedskim ili rodbinskim vezama; ni jedna od njih nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti bila mlađa od osamnaest. Sve su bile umne, plemenita roda, lijepe i lijepa vladanja, ljubezne, čestite i ljupke. Rekao bih vam njihova prava imena, da me opravdan razlog ne priječi u tome. A razlog je ovaj: ne ću, da se za ono, što su kazivale ili slušale, kao što ćemo čuti, bilo koja od njih kasnije srami. Danas su, naime, običaji u pogledu zabava itekako skučeniji nego onda, kada su, zbog već prije spomenutih prilika, bili mnogo slobodniji ne samo za njihovu dob, već i za mnogo zrelije. Pa i ne ću da dam povoda zavidnima, koji su vazda spremni okrznuti se o svakoga, tko čestito živi, da nedoličnim riječima naude časti onih vrlih žena. No da bi se bez zbrke moglo razumjeti ono, što je svaka od njih rekla, dat ćemo svakoj prikladno ime, koje će potpuno ili djelomice odgovarati njihovoj naravi. Prvu i najstariju među njima nazvat ćemo Pampinea, drugu Fiammetta, Filomena treću, četvrtu Emilia; Lauretta zvat će se peta, šesta Neifile, a posljednja, ne bez razloga, Elisa. Nije ih nikakva posebna namjera skupila u jedan kut crkve, već slučaj. Sjele su gotovo u krugu i uzdišući ostavile krunice i očenaše, te počele medu sobom raspravljati o onim tužnim vremenima. Poslije kraćeg muka Pampinea prozbori ovako:

— Gospe moje drage, često ste isto kao i ja mogle čuti, da nikoga ne vrijeđa onaj, tko se pošteno služi svojim pravom. Prirodno je, da svatko, tko se rodio, svoj život koliko može štiti, čuva i brani. To se pravo priznaje svakom čovjeku, te se često puta zbilo, da je čovjek nekažnjeno ubio čovjeka, da bi svoj život obranio. Pa ako to dopuštaju zakoni, koji se brinu za dobro svakog smrtnika, koliko li više imamo prava mi, a i svaki drugi pošten čovjek, da, ne udeći nikome, zaštitimo svoj život onako, kako znamo i umijemo. Svaki put, kada razmišljam o našem današnjem vladanju, a i nekadašnjem, o mnogim našim umovanjima i razgovorima, uviđam, a i vi to isto možete uvidjeti, da svaka za svoj život strepi: ne čudim se nimalo tome, no jako se čudim (jer znam, da svaka od vas kao žena osjeća), da ne tražimo nikakva načina, da se obranimo od onoga, čega se sve s pravom strašimo. Živimo ovdje, po mom sudu, baš kao da hoćemo i moramo biti svjedoci, koliko je mrtvaca položeno u grob ili da pazimo, da li ovdašnji fratri, kojih se broj zamalo na ništicu sveo, u određene ure svetu službu vrše i da pokažemo svakome, tko se pojavi, svojom odjećom, kakve i kolike su nas nedaće snašle. A kada odavde iziđemo, ili vidimo, kako gradom pronose mrtvaca i bolesnika, ili vidimo one, koje je zakon zbog krivica njihovih prognao, kako se, ismjehujući zakone, bahato šeću gradom, jer znaju, da su zastupnici zakona mrtvi ili bolesni; a talog našega grada, ljudi, koji se nazivaju grobarima, žedni naše krvi, i nama na jad, jašu i šepire se posvuda, te se nepristojnim pjesmicama rugaju našim nevoljama. Ništa drugo ne čujemo izim: »Oni su umrli, a ovi su na umoru«; i kada bi još tko mogao plakati, odasvud bi odjekivao gorak plač. A vratimo li se svojim kućama (ne znam, da li se vama to događa kao meni), strah me obuzme svu, kada od cijele družine ne nađem nikoga, izim svoje sluškinje, kosa mi se na glavi nakostriješi, te mi se čini, kuda se god po kući krenem, da me straše sjene pokojnika. Lica im nijesu ona, na koja bijah navikla, dok su bili živi, već nekako strašna, te i ne znam otkud im takva. Zbog toga se osjećam, kao bolesna i ovdje, i na ulici, i u kući, to većma, što mi se čini, da nitko nije ostao ovdje, izuzev nas, ako je samo imao iole mogućnosti i mjesta, gdje da se skloni. A ako još i ima takvih, čula sam i slušala puno puta, da ne razlikuju ono, što je pošteno i što nije, te samo, ako im se prohtije, čine ono, što im se najviše mili. I nijesu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, već i redovnici po samostanima, misleći, da im to priliči kao i drugima, pa su pogazili zakone poslušnosti i odali se tjelesnim užicima i bludu, vjerujući, da će tako naći spas. Ako je tako (a da jest, jasno vidimo), što radimo ovdje? Što čekamo? Čemu se nadamo? Zašto smo ljenije i sporije od svih ostalih građana, kada se radi o našem spasu? Smatramo li se manje vrijedne od ostalih? Mislimo li možda, da nam je život jačim lancima vezan uz tijelo, negoli je to kod drugih, i da se ne moramo brinuti ni za što, što bi mu moglo nauditi? U zabludi smo, i same sebe varamo. Kako smo lude, ako tako mislimo! ...

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:39 pm

... Koliko se god puta spomenemo, koliki su i kakvi su bili mladići i djevojke, koje je skončala ova nesmiljena kuga, naći ćemo u tome dokaz. Pa da zbog lakoumnosti ili nemara ne upadnemo u nešto, čemu slučajno, ili ako hoćemo, ma na koji način izbjeći možemo (ne znam, da li ćete o tome vi jednako tako suditi kao i ja), mislim, da bi za nas najbolje bilo, da zajedno, kako su mnogi uradili prije nas, a i rade, napustimo ovaj grad, pa da, bježeći, kako od smrti, tako i od nečasnih tuđih primjera, odemo na naša imanja (a svaka od nas ima takvih imanja mnogo) i da ondje u poštenju proživimo. Tamo ćemo u razonodi, zabavi i veselju, kako budemo najbolje umjele i mogle, provoditi dane, ne prelazeći ni u čemu granice razboritosti. Tamo ptičice pjevaju, zelene se brežuljci i doline, a žitna polja talasaju se poput mora, tamo raste na tisuće raznovrsnog drveća, a široko nebo, ako se i natmuri, ne krati nam ipak svoje vječne ljepote, koje mnogo radije gledamo, nego puste zidine našega grada. Usto je uzduh mnogo svježiji, i ima mnogo više svega onoga, što nam je za život potrebito u ovim vremenima, a jada ima manje. Pa premda i tamo smrt kosi težake jednako kao ovdje građane, ipak je to manje strašno, jer su kuće i stanovnici rjeđi nego u gradu. A s druge strane, ovdje, ako se ne varam, ne ostavljamo nikoga, čak bismo mogle po istini reći, da smo mi ostavljene, jer su nas svi naši dragi, bilo da su umrli, bilo pobjegli od smrti, ostavili same u tolikoj nevolji, kao da i nijesmo njihove. Nitko nam, dakle, ne može ništa prigovoriti, ako se ravnamo po ovom savjetu; ne uradimo li tako, mogli bi nas snaći bol, jad, a možda i smrt. Stoga sudim, da bi dobro bilo, ako vam je pravo, da povedemo sa sobom svoje sluškinje i da uzmemo što nam je potrebito, pa danas ovdje, sutra ondje, proboravimo u veselju i zabavi, kakvu nam ovo vrijeme pružiti može. Ostat ćemo tamo i živjeti tako dugo, dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne snađe), kakav je konac nebo odredilo ovoj nevolji. Upozoravam vas još, da nam nije zazornije u poštenju otići, negoli kao mnoge druge u nepoštenju ovdje ostati.

Sve ostale, saslušav Pampineu, ne samo što pohvališe njen savjet, već, u želji da ga prihvate, počeše odmah među sobom podrobno raspravljati o pojedinostima, gotovo kao da će, tek što se odande dignu, odmah krenuti na put. No, Filomena, koja bijaše vrlo razborita, primijeti:

— Gospe moje, koliko god je Pampinea izvrsno razjasnila, ono što sudi da nam je raditi, ne valja nam ipak tako hitati, kao što se čini, da vam je želja. Sjetite se, da smo sve same žene, a nijedna nije tako mlada, da ne bi znala, kakve su pameti žene i kako se znaju ravnati bez muške glave. Mi smo prevrtljive, svojeglave, sumnjičave, malodušne i plašljive; zato jako sumnjam, ne uzmemo li nekoga, da nas vodi, ne će li se naša družba raspasti prebrzo i manje časno nego bi to bilo potrebito, pa bi stoga bilo dobro razmisliti, prije negoli se u to upustimo.

Nato će Elisa:

— Zaista su muškarci glava ženama, i bež njihova vodstva rijetko kada uspije, kako valja, ma koje naše djelo. No, kako da nađemo muškarce? Svaka od nas zna, da je većina njenih rođaka pomrla, a oni, koji su ostali živi, razbježaše se s raznim društvima, tko ovamo, tko tamo, a da mi i ne znamo gdje su, da izbjegnu onome, čemu i mi nasitojimo izbjeći. Tuđe moliti ne bi se priličilo, jer, gledamo li naše dobro, valja nam naći načina, da sve tako uredimo, da tamo, kamo idemo za odmor i zabavu, ne nastanu neprilike i bruka.

Dok su one tako raspravljale, eto ti u crkvu trojice mladića, od kojih najmlađi nije imao manje od dvadeset i pet godina, a ni huda vremena ni gubitak prijatelja i rođaka nijesu im mogli ljubavi ohladiti, a nekmoli ugasiti. Jedan se se od njih zvao Pamfilo, Filostrato drugi, a treći Dioneo. Sva su trojica bila pristala i lijepa ponašanja. Baš bijahu pošli potražiti svoje dragane, da nađu utjehe u toj nevolji, a sve su tri slučajno bile među onih sedam spomenutih, dok druge bijahu u rodbinskim vezama s mladićima. Gospe su spazile mladiće prije negoli ovi njih, te Pampinea, smiješeći se, prozbori:

— Evo, sreća nam je već u početku sklona. Poslala nam je umne i valjane mladiće, koji će nas rado voditi i služiti nam, ako se no budemo ustezale uzeti ih u službu.

Tad Neifile, sva rumena od srama, jer u nju bijaše jedan od onih mladića zaljubljen, upane:

— Zaboga, Pampinea, pazi što govoriš! Vrlo dobro znam, da se o svakome od njih samo najbolje kazati može i da bi bili sposobni za mnogo veće zadatke, negoli je ovaj. Isto tako vjerujem, da bi oni bili dobro i časno društvo, ne samo za nas, već i za mnogo ljepše i plemenitije gospe nego što smo mi. A svi znaju, da su zaljubljeni u neku od nas, pa se bojim, da bez naše i njihove krivice ne bude sramote i prijekora, povedemo li ih sa sobom.

Odvrati joj Filomena:

— Ništa zato; tko pošteno živi, i savjest mu je čista, ne treba da se obzire na puste razgovore. Bog i istina borit će se za njega. Kad bi oni samo htjeli ići s nama! Zaista bismo mogle reći, kao što kaza Pampinea, da je našem putu sreća sklona.

Kad su je druge čule, gdje tako govori, ne samo što zašutješe, već se složiše u tom, da valja pozvati mladiće i kazati im što su naumile, te umoliti ih, da im se na tom putu pridruže. Tada Pampinea, koja je s jednim od njih bila u rodu, bez ikakva objašnjenja ustade, približi se mladićima, koji su mirno stajali i promatrali ih, pozdravi ih radosna lica, saopći im njihovu odluku i u ime svih zamoli ih, da im se čista i bratska srca pridruže. Mladići isprva pomisle, da one s njima šale zbijaju, no kad vidješe, da ozbiljno misle, odgovore veselo, da su spremni, te ni časa ne časeći odrede sve što bješe potrebito uraditi prije puta. Narednog jutra, to jest u srijedu, pošto su sav prtljag unaprijed poslali tamo, kamo su nakanili otići, u osvit dana gospe s nekoliko svojih sluškinja i tri mladića sa svojim slugama iziđoše iz grada i dadu se na put. No ne udaljiše se ni dobre dvije milje, kadli stigoše na mjesto, koje su unaprijed odredili.

Spomenuto mjesto ležaše na brežuljku, udaljeno od cesta, okruženo raznolikim, bujno olistalim grmljem i drvećem, da je bila milina pogledati. Navrh brežuljka bijaše dvorac s lijepim i prostranim dvorištem, lođama, dvoranama i odajama, sve jedna ljepša od druge i sve urešene krasnim i vedrim slikama. Okolo dvorca prostirahu se tratine i divni vrtovi sa studencima hlađane vode, a bilo je i podruma punih izvrsnih vina (to bi bilo prikladnije za žedne ispičuture, nego za trijezne i čestite gospe). Na svoje ne malo veselje družba nađe sve pometeno i uređeno, u sobama postelje pripremljene, i sve okićeno cvijećem, koje se u ono godišnje doba moglo naći, a podovi zastrti rogožinom.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:39 pm

Tek što dođoše, posjedaše, i Dioneo, najpristaliji i veoma duhovit mladić, prozbori:

— Moje gospe, ovamo nas je doveo više vaš razbor nego naša domišljatost. Ne znam, što ste namislile uraditi sa svojim brigama, ja sam svoje ostavio s onu stranu gradskih vrata, u času kada sam kroz njih s vama izišao. Rad toga se odlučite zajedno sa mnom smijati se, šaliti i pjevati (toliko, velim, koliko se dolikuje našem dostojanstvu) ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom nevoljnom gradu.

Pampinea mu odgovori veselo, baš kao da je sve svoje brige odbacila:

— Izvrsno zboriš, Dioneo, valja da živimo veselo i da se zabavljamo, jer nas nije drugi razlog otjerao od tuge i žalosti. No, jer bez prave mjere ništa dugo ne može trajati, ja, koja bijah začetnik razgovora, iz kojeg je nastala ova naša družba, mislim, da je potrebito, kako bi se uzdržalo naše veselo raspoloženje, složiti se, da nam netko između nas bude glava, pa da ga poštujemo i slušamo kao starijega, a njemu da jedina briga bude, kako ćemo u veselju i radosti živjeti. A da svatko iskusi teret briga, ujedno i slast starješinstva, te prema tome, iskusiv i jedno i drugo, ne bude zavidan, velim, da se breme i čast svakome dodijeli na jedan dan. Tko će biti prvi, neka naš zajednički izbor odluči, a slijedit će ga onaj ili ona, kada zazvoni ura noći, koji će ili koja biti po volji onome ili onoj, što je taj dan vladao ili vladala: a taj ili ta neka po svom sudu odredi vrijeme vladanja, mjesto i način, kako ćemo provoditi vrijeme.

Te riječi svima bijahu po volji, i jednoglasno nju prvu za prvi dan izabraše. Tada Filomena pohita lovorovu stablu, jer mnogo puta bijaše čula, da je lovor plemenito drvo, i kolike je časti dostojan onaj, koji je njime ovjenčan, pa, otrgnuvši nekoliko grančica, splete od njih lijep vijenac i ovjenča joj njime glavu. Otad, dok je god družba na okupu bila, to bijaše za svakoga od njih znak kraljevskog gospodstva i vlasti.

Pampinea, postav kraljicom, pozove preda se sluge one trojice mladića i njihove sluškinje, kojih je bilo četiri te svima zapovijedi da umuknu. Kada svi umukoše, poče ovako:

— Da bih ja prva dala svima vama primjer, po kojemu će, napredujući od dobroga boljemu, naša družba poživjeti i trajati dotle, dok nam bude drago, imenujem prvo svega Parmena, Dioneova slugu, svojim starostom, njemu povjeravam brigu i skrb za cijelu našu družbu i za sve ono, što spada u dvorbu u blagovaonici; Sirisco, Pamfilov sluga, nek nam bude rizničar i neka sluša Parmenove naloge. Tindaro, u službi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama, kad ostale sluge, zapriječeni svojim službama, to ne budu mogle. Moja sluškinja Misia i Filomenina Licisca bit će u kuhinji i marno prigotavljati ona jela, koja im naredi Parmeno. Laurettina Chimera i Fiammettina Stratilia brinut će se za sobe gospa i za čistoću i red u kući, gdje budemo boravili. Svima pak, kojima je stalo do naše milosti, zapovijedamo da izvana ne donose drugih vijesti izuzev veselih, kamo god pošli, odakle se god vratili, čuli ili vidjeli što mu drago.

Kada je tako ukratko izdala te zapovijedi, koje su svi pohvalili, ona veselo ustade i reče:

— Evo vam vrtova, evo tratina i drugih ugodnih mjesta, gdje se svatko može po volji zabavljati, a kada izbije treća ura, svi ćemo se sakupiti ovdje, da blagujemo za hlada.

Pošto je tako nova kraljica otpustila veselu družbu, upute se mladići s lijepim gospama u ugodnu razgovoru, lakim korakom, po vrtu, pletući krasne vijence od raznovrsna zelenila i pjevajući ljuvene pjesme. Kada je proteklo vrijeme, koje im je kraljica odredila, vrate se kući, gdje se Parmeno već marljivo latio svoje službe. Ušav u neku prizemnu dvoranu, nađoše stolove prostrte prebijelim stolnjacima i na njima čaše blistave kao srebro, a posvuda razasuta žuta brnistra. Po želji kraljičinoj svi operu ruke i posjedaju prema Parmenovu rasporedu. Tada sluge na stol iznesu ukusno pripremljene jestvine i izvrsna vina. Potom stanu šutke dvoriti. Kako sve bijaše lijepo i uredno, obradovaše se mnogo i u šali i zabavi poobjedovaše. Kada su stolovi raspremljeni bili (sve su gospe i mladići umjeli plesati i kolo igrati, a mnogi od njih i vrlo dobro svirati i pjevati), kraljica naredi da donesu glazbala, te na njezinu zapovijed Dioneo uze leut, a Fiammetta violu, pa zasviraše neku ljupku plesnu melodiju.

Tada kraljica pošalje služinčad da jede, a ona s ostalim gospama i s ona dva mladića laganim korakom povede kolo, a kada ga završiše, počnu pjevati ljupke i vesele pjesmice. Tako su se zabavljali, dok se kraljici nije činilo, da je vrijeme poći na počinak, te sve otpusti. Tri mladića odu u svoje sobe, odijeljene od odaja za gospe. Tamo nađu lijepo prostrte postelje i sve puno cvijeća kao u blagovaonici. I u odajama za gospe bijaše isto tako, pa se svi raziđoše i legoše na počinak.

Tek što odbi deveta ura, usta kraljica i pozva svoje drugarice da ustanu, isto tako i mladiće, tvrdeći da nije zdravo predugo spavati po danu. Potom odoše na neku od sunca zaklonjenu tratinu, gdje je trava bila gusta i zelena, a pirio blag vjetrić. Po želji kraljičinoj svi uokrug na travu posjedaše, a ona ovako poče:


— Kako vidite, sunce je visoko odskočilo, a žega je velika. Izuzev cvrčaka gore u maslinicima, ništa drugo čuti nije, pa bi svakako ludo bilo sada odavle otići. Lijepo je ovdje i svježe, a imamo šah i slične igre, pa svatko može izabrati, što mu je najmilije. No, ako poslušate moj savjet, ne ćemo provesti ovaj vrući dio dana u igrama, pri čemu se duh jednih smućuje, a i drugih previše ne uživa, kao ni onih, koji gledaju, već ćemo prebroditi ovaj vrući dio dana pričajući, te dok jedan pripovijeda, sva družba sluša i uživa. Ne ćete još svi ni dovršiti svoje pripovijesti, a sunce će već klonuti zapadu, i vrućina popustiti, pa ćemo moći da odemo i zabavimo se, kamo vam se mili. Stoga, ako vam se sviđa to, što velim (jer sam voljna da ugodim vašoj želji), učinimo tako; a ako vam se ne sviđa, neka se svatko do večeri zabavi, kako zna.

Gospe i mladići pohvale njen savjet.

— Dakle, — kraljica će — hoću da za ovaj prvi dan svatko slobodno priča o čemu želi.

Obrativ se potom Pamfilu, koji je sjedio njoj zdesna, ljubezno ga umoli da započne. Nato Pamfilo, na njenu zapovijest, dok su ga svi slušali, ovako poče:

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:40 pm

PRVA NOVELA

Ser Ciappelletto lažnom ispovijesti prevari nekog pobožnog fratra i umre; pa dok je u životu bio veoma pokvaren, po smrti ga stanu štovati kao sveca i nazovu sveti Ciappelletto.

— Dolikuje se, predrage gospe, da čovjek sve što radi počne sa slavnim i svetim imenom onoga, koji je sve stvorio. Pa, jer ja moram prvi započeti naše kazivanje, nakan sam započeti jednom njegovom čudesnom zgodom, da se, čuvši je, naše ufanje u nj kao u nepromjenljivo biće učvrsti, i da zauvijek slavimo i hivalimo njegovo ime. Poznato je, da su sve vremenite stvari, kao promjenjjive i smrtne, u sebi i izvan sebe, pune tuge, tjeskobe i briga, te podvrgnute bezbrojnim pogibljima, što ih bez ikakve dvojbe ne bismo mogli mi, koji živimo među njima i koji smo njihov dio, ni snositi ni od njih se obraniti, kad nam posebna milost božja ne bi dala snage i razboritosti.

Milost božja, zacijelo, ne dolazi k nama ni po kakvoj našoj zasluzi, već po dobroti božjoj, ili je isprose za nas molitve onih, koji bijahu smrtni, kao što smo i mi, i koji se za života pokoravahu njegovoj volji, pa sad žive s njim u vječnom blaženstvu. Njima mi, kao svojim zagovornicima, koji iz iskustva poznaju naše slaboće, prinosimo svoje prošnje za sve, što nam se čini potrebito, jer možda nemamo odvažnosti da svoje molitve prinesemo pred lice najvišeg suca. Štoviše, još jače spoznajemo, kako je pun milosrdne dobrote prema nama, po tome, što oštrina smrtnog oka ne može nikad prodrijeti u tajnu božjega duha, pa se, možda, kojiput dogodi, da zavarani vlastitim mišljenjem, uzimamo za zaštitnika pred previšnjim prijestoljem onoga, koji je proklet i u vječnu tamu prognan. Pa ipak on, kojemu ništa skriveno nije, osvrćući se više na čistoću srca, negoli na neukost molitelja ili na prokletstvo onoga, kome se utječemo, kao da je u krugu blaženih, usliši one, koji mu se mole. To ćete jasno vidjeti u noveli, koju sam naumio ispripovjediti vam, otvoreno velim, pozivajući se ne na božji već na ljudski sud.

Pripovijeda se, dakle, da je Musciatto Franzesi, vrlo bogat i ugledan trgovac, postavši vitezom, morao doći u Toscanu s gosparom Karlom bez Zemlje, bratom francuskoga kralja, na poziv pape Bonifacija. Znajući da su mu poslovi, kako to u trgovaca često biva, vrlo zapleteni i da ih ima i ovdje i ondje, te ne mogav ih lako i brzo srediti, odluči da ih povjeri nekolicini ljudi. Za sve je našao podesna čovjeka, samo ostade u nedoumici, kome da povjeri dugove Burgunđana, da ih od njih utjera.


Dvoumio se stoga, što je čuo, da Burgunđani vole zametati kavge, da su vjerolomni i nepošteni, a nije se mogao sjetiti čovjeka tako nevaljala, u koga bi se mogao pouzdati, da će doskočiti njihovu nevaljalstvu. Razmišljajući dugo o tom, sjeti se nekog gospara Ciapperella iz Prata, koji je u Parizu često u njegov dom zalazio. Bijaše taj čovjek gizdavko, niska rasta, a Francuzi, ne znajući što znači Ciapperello, mišljahu da znači cappello, to jest vijenac u njihovu pučku govoru, pa, jer bijaše malen, nazvahu ga ne Ciappello već Ciappelletto. I kao Ciappelletta su ga svagdje poznavali, a za Ciapperella je malo tko i znao.

Evo, kakva je kova bio taj Ciappelletto: bijaše notar i silno se sramio, kad bi se pokazalo, da neka njegova isprava nije krivotvorena (a i nije ih baš malo sastavljao). Takvih bi bio napravio koliko god bi se od njega iskalo, i to takve radije i badava, nego druge za dobru plaću. Najveći mu užitak bijaše krivo se zaklinjati, tražio to tko od njega ili ne tražio, pa kako su u to vrijeme u Francuskoj najveću vjeru davali prisegama, a on se bez po muke krivo zaklinjao, to je na prevaran način toliko parnica dobio, koliko su ga god puta pozvali da se zakune, da će govoriti istinu. Nadasve je volio unositi razdor među prijatelje, rođake i druge ljude, te se jako trudio da podžiže svađe i izaziva zlu krv i sablazni među njima, pa, što je veće zlo iz toga nastajalo, to većma je uživao. Kad bi ga pozvali da sudjeluje u ubistvu ili bilo kakvu zločinu, nikad se nije sustezao i drage je volje išao, te je često vlastitim rukama ubijao ili ranjavao koga. Za sitnicu je psovao i kleo boga i svece na sva usta, jer je više nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikad zalazio nije, a svetim sakramentima rugao se pogrdnim riječima. Naprotiv, revno je i rado pohađao krčme i druga zloglasna mjesta. Žene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnu grijehu uživao je više od bilo kojega takva bijednika. Otimao bi i krao s takvom savješću, s kojom bi svet čovjek darivao. Takav žderonja i ispičutura bijaše, da mu je mnogo puta od toga pozlilo; usto bijaše na glasu kockar i varalica u igri. Što da duljim i trošim toliko riječi? Bijaše to najgori čovjek, što ga je ikad svijet vidio. Te opačine dugo su zaštićivali moć i ugled gospara Musciatta, zato su ga često štedjeli i pojedinci, kojima je nanosio krivicu, i suci, kojima se isto tako zamjerio.

Sjetiv se, dakle, gospar Musciatto ovoga ser Ciappelletta, a poznavajući izvrsno njegov život, pomisli, da je to takav čovjek, kakva iziskuje pokvarenost Burgunđana. Zato ga pozva k sebi i ovako poče:

— Ser Ciappelletto, znano ti je, da namjeravam zauvijek odavde otići, a kako među ostalima imam posla i s Burgunđanima, teškim varalicama, ne znam, da li bih mogao naći čovjeka, prikladnijega od tebe, da od njih utjera moj novac. Stoga, ako se hoćeš toga posla latiti, kada sad i onako nemaš drugoga, voljan sam preporučiti te dvoru i dati ti onaj dio, što te pripada od novca, koji utjeraš.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:40 pm

PRVI DAN


ZAPOČINJE SE PRVI DAN DEKAMERONA, U KOJEM PISAC KAZUJE, ZAŠTO SE DRUŽBA, KOJU ĆEMO UPOZNATI, SASTALA NA SKUPNI DOGOVOR, A POTOM SE POD VLADANJEM PAMPINEE RASPRAVLJA O ONOM, ŠTO SE SVAKOME NAJVIŠE MILI.


UVOD


Koliko god puta, ljupke gospe, premišljam o tom, kako ste po naravi srca milostiva, toliko puta spoznajem, da će po vašem sudu početak ovog djela biti težak i mučan, jer mu je na čelu upisano bolno sjećanje na minuli pomor i kugu, koju proklinje svatko, tko je o njoj slušao ili je pak doživio. No ne ću da vas od daljnjeg čitanja odvrati bojazan, da će vas do konca ove knjige pratiti uzdasi i suze. Neka ovaj užasni početak bude ono, što je za putnika uspon na vrletnu i strmu planinu, iza koje se prostire krasna i ugodna dolina, toliko ugodnija, koliko je naporniji bio uspon i slaz. I kao što se u dnu najveće radosti krije bol, tako isto za svakom nevoljom slijedi veselje. Poslije ove kratke muke (kažem kratke, jer se sastoji od malo riječi) slijedi ubrzo naslada i užitak, koje sam vam unaprijed obećao i koje možda ne biste očekivali od onakva početka, da vam nijesam nagovijestto. I zaista, da sam vas prikladnijim putem mogao povesti onome, što želim, a ne po tako strmenitoj stazi, kao što je ova, rado bih to bio učinio. No kako ne bih mogao bez ovog uvoda izložiti, zašto se zbilo ono, o čemu ćete kasnije čitati, to me gotovo nužda navela da ga napišem.

Velim, dakle, da smo od spasonosnoga utjelovljenja Sina božjeg brojili tisuću trista i četrdeset i osam godina, kad su kuga i pomor pohodili dični grad Firencu, najljepši od svih gradova italskih. Ta je kuga, nastala djelovanjem nebeskih tjelesa, ili ju je zbog naših zlih djela poslao pravedan gnjev božji na smrtnike, da ih popravi, počela nekoliko godina prije u istočnim stranama i pokosila bezbrojne živote, te se bez prestanka širila iz mjesta u mjesto prema zapadu i sa sobom nosila bijedu i pomor. I nije pomogao ljudski razbor, ni naredbe, po kojima su službenici, za to određeni, čistili grad od svakakve nečistoće i bio zabranjen ulaz u grad svakome, tko je bolestan, ni savjeti, kako da se sačuva zdravlje, ni mnoge procesije i obredi, ni ponizne molitve i vapaji pobožnih duša. U rano pramaljeće rečene godine kuga na čudesan način započe svoje bolno i razorno djelo. I nije kao na Istoku, gdje je krvarenje iz nosa bio očit znak neumitne smrti, već se odmah na početku, muškima kao i ženskima, pojavljivahu na preponama i pod pazusima neke otekline, koje bi katkada narasle kao jabuka ili jaje, neke veće, a neke manje, a puk ih je zvao micinama. I s ta dva spomenuta mjesta širile su se i rasle te smrtonosne micine po cijelom tijelu. Kasnije su se znaci bolesti izmijenili tako, da bi se ruke i bedra osuli modrim ili crnim pjegama, koje bi onda pokrile i cijelo tijelo; kod jednih krupne i rijetke, kod drugih sitne i guste. Pa kao što micina isprvice, a i poslije, bijaše znak sigurne i neizbježive smrti, tako su to bile i te pjege za svakoga, tko bi ih dobio. A tu bolest nikakav savjet ljekarov i nikakav lijek, kanda, ne mogaše izliječiti. Dapače, ili je narav bolesti takva bila, ili neukost vidara (a tih se, izim učenih, našlo bezbroj, i žena i ljudi, koji nikad nikakva pojma o ljekarskoj znanosti nijesu imali) nije poznavala korijena bolesti, stoga nije ni umjela da joj doskoči prikladnim lijekom; pa ne samo da je malo tko ozdravio, već umirahu gotovo svi trećega dana, pošto bi se pojavili spomenuti znaci, tko brže, tko sporije, a najviše njih bez groznice ili druge nevolje.

Pomor bijaše to jači, što se boljetica s bolesnih prenosila na zdrave, koji su se s njima družili, baš kao što vatra zahvati suho drvo ili masne predmete, koji se nalaze u blizini. A zlo se i pogoršavalo, jer se nije samo blizinom i razgovorom prenosila bolest i uzrok smrti na zdrave, već, činilo se, i onda, ako si samo dotaknuo ruho ili bilo što drugo, što je bolesnik dirnuo ili upotrebio. Začudit ćete se ovome, što ću sada kazati: a da ne vidjeh na svoje rođene oči, i da mnogi drugi ne vidješe to isto, jedva bih se usudio povjerovati to ili napisati, pa da mi je to i kazao čovjek dostojan vjere. Velim, da je snaga te bolesti, o kojoj kazujem, toliko jaka bila, da je bolest prelazila ne samo s čovjeka na čovjeka, već, što je još čudnovatije, a mnogo se puta dogodilo: ako je predmete čovjeka, koji je bio bolestan ili umro od te boljetice, dotakla neka životinja, a ne tko od ljudskoga roda, ne samo da bi se zarazila, već bi u kratko vrijeme i crkla. U to se na svoje oči uvjerih (kao što malo prije kazah) među inim ovako: jednoga dana netko bijaše bacio na ulicu dronjke nekog siromaška, koji je umro od kuge. Naiđoše dvije svinje i po svojoj navici stadoše rovati po tim prnjama, zubima ih trgati i vući. Malo potom počnu se grčiti, kao da su otrov progutale, i obje se srušiše na zemlju među one jadne dronjke.

Zbog takvih i mnogih drugih još gorih slučajeva nastadoše svakakve predrasude, i strah obuze one, koji su ostali živi, te ih gotovo sve navede na okrutnu odluku, naime, da izbjegavaju bolesnike i predmete, koji im pripadaju. Radeći tako, mišljahu, da će sačuvati sebi zdravlje. Bilo je i takvih, koji smatrahu, da će se umjerenim životom i uzdržljivošću odrvati toj nevolji: združiv se nekoliko njih, življahu posve odvojeno od ostalog svijeta. Skupljahu se i zatvarahu u one kuće, gdje nije bilo ni jednog bolesnika. Tu su vrlo umjereno uživali najbiranije jestvine i odlična vina i, kloneći se svakog razvrata, razonođivali se glazbom i onim zabavama, koje im bijahu dostupne, no nijesu trpjeli, da itko s njima govori ili da im izvana donosi vijesti o smrti ili o bolesnicima. Drugi bijahu suprotna mnijenja: tvrdili su, da je najsigurniji lijek tome zlu mnogo piti, uživati, vrludati po gradu, pjevajući i šaleći se, te udovoljiti svakoj svojoj želji, rugati se i smijati svemu onome, što se zbiva. Pa kako su govorili, tako su prema svojoj moći i radili: danju i noću, sad u jednoj krčmi sada u drugoj, pili su bez reda i mjere i radili sve to još više po tuđim kućama, samo ako bi u njima otkrili nešto, što im je ugađalo ili im se mililo. A to su lako mogli, jer su svi, kao da im se približila smrtna ura, sebe i sve svoje poslove zapuštali. Pa su tako mnoge kuće postale opće dobro, i svaki je stranac, kad bi slučajno onuda prošao, ulazio i ponašao se kao gospodar. No i ovi su, uza sve svoje životinjske težnje, svagda, koliko su god mogli, izbjegavali bolesne.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:41 pm

U tolikoj nevolji i bijedi našega grada bijaše srušen i uništen časni ugled zakona, kako božjih, tako i ljudskih, jer su njihovi sluge i zastupnici, kao i ostali svijet, pomrli ili se porazbolijevali, ili im je ostalo tako malo čeljadi, te nijesu više mogli vršiti službu, pa je stoga svakome bilo slobodno živjeti po svojoj volji. Mnogi se pak držahu srednjeg puta između ona dva spomenuta: ne uzdržavajući se od jela kao prvi, i ne podavajući se piću i razuzdanostima kao drugi, uživali su u svemu do mile volje, no nijesu se zatvarali, već su išli ulicama, noseći u rukama, tko cvijeće, tko mirisne trave ili razne mirodije, te ih prinosili često nosu, misleći, da je najbolje krijepiti mozak takvim mirisima, jer je uzduh bio zasmrađen zadahom lešina i prožet vonjem bolesti i ljekarija. Nekoji su bili okrutniji, govoreći (što je možda bilo sigurnije), da od kužne bolesti nema ni boljeg ni tako dobrog lijeka, od bijega pred njom. Taj je razlog naveo mnoge žene i muškarce, da, ne brinući se ni za što osim za sebe, napuste svoj grad, svoje kuće, rođake i sve što su imali. Bježali su na tuđa ili svoja imanja na selu, kao da gnjev Božji, hoteći kazniti ljudske opačine tim pomorom, ne seže tamo, gdje su oni, već se obara samo na one, koji su se zatekli među zidinama svoga grada. Možda su mislili, da u gradu nitko živ ostati ne će, i da je ovome kucnula zadnja ura.

I kao što nijesu pomrli svi oni, što su tako različito mislili, tako i nijesu svi ostali živi; dapače su se mnogi, i jednoga i drugoga mnijenja, svuda porazbolijevali i umirali gotovo posvema zapušteni, kao što su i oni sami, dok bijahu zdravi, dali primjer onima, koje bolest nije spopala. A da i ne spominjemo to, da se građanin građanina klonio, gotovo ni jedan susjed se za susjeda brinuo nije, da se rođaci rijetko ili zamalo nikada ne pohađahu, ili su se vidjeli katkad, a i to samo izdaleka; takav je strah ispunio srca ljudi i žena zbog te nevolje, da je brat brata zapuštao, stric sinovca, sestra brata, a često puta i žena svoga muža, čak (što je još gore i gotovo nevjerojatno) očevi i majke izbjegavahu da svoju djecu pohađaju i njeguju kao da i nijesu njihova. Pa zato i nije preostajala oboljelima, muškima i ženskima, a bijaše ih bez broja, nikakva druga pomoć, već milosrđe prijatelja (a tih je bilo malo) ili pohlepa služinčadi, koju su privukle velike neprimjerene plaće, no, uza sve to, ni slugu ne bijaše mnogo, a koliko ih i bijaše, muških i ženskih, bijahu glupi i nenavikli tima poslovima, pa ne bijahu gotovo ni za što sposobni, već da dodaju bolesniku ono, što bi zatražio, ili da se pobrinu za ukop. Vršeći takvu službu, propadali bi često sami zajedno sa zaradom. Pa kako su bolesnike napuštali susjedi, rođaci i prijatelji, a slugu bijaše malo, nastao je običaj, za koji se prije gotovo nikad čulo nije, da ni jedna žena, ma kako ljupka, lijepa ili otmjena bila, oboljev, nije prezala od toga, da je dvori muškarac, mlad kao i star, i da mu bez i trunka srama otkrije svaki dio svoga tijela, ako bi bolest to iziski vala, baš kao da je dvori žena. Možda je ta navika bila uzrokom, da su kasnije one, koje su ozdravile, bile manje čestite. Osim toga smrt je pokosila mnoge, koji bi možda ostali živi, da im je tko pomogao, pa je tako, bilo zbog nedostatka prikladne njege, koju bolesnici nijesu imali, bilo zbog žestine same bolesti, broj onih, koji su danju i noću umirali, bio u gradu tolik, te strašno bijaše i samo čuti, a nekmoli vidjeti. Stoga su gotovo po nuždi nastali među onima, koji su ostali živi, običaji posve suprotni onima, što su prije vladali među građanima.

Nekada bijaše običaj (a postoji još i danas), da se žene, rodbina i susjede, skupljaju u pokojnikovoj kući i da ondje zajedno s njegovim najbližima nariču. Pred pokojnikovom kućom, pak, skupljaju se, zajedno s rodbinom, susjedi i mnogi građani, a prema staležu pokojnikovu došlo bi i svećenstvo, pa su ga onda njemu ravni nosili na ramenima u pogrebnoj svečanosti s voštanicama i pjevanjem u onu crkvu, koju bi on prije smrti odabrao. Kad je žestina kuge počela uzimati maha, svi su ti običaji posve ili bar djelomice napušteni, a nastali su umjesto njih novi. Ne samo da su ljudi umirali bez svih onih žena oko sebe, već su mnogi uopće bez svjedoka preminuli, a posve malo je bilo onih, koje su ispratili s ovog svijeta gorke suze i milosrdni plač bližnjih. Štoviše, mjesto toga odzvanjahu često smijeh, šale i zabave, a taj su običaj, zaboraviv na žensku samilost, prihvatile najprije žene, da bi sačuvale svoje zdravlje. I malo je bilo onih, kojih bi mrtvo tijelo ispratilo do crkve više od deset ili dvadeset susjeda. Nosila nijesu nosili časni i ugledni građani, već nekakvi mrtvonoše, ljudi iz prostog puka, koji se sami nazivahu grobarima i bijahu za taj posao plaćeni. Često mrtvaca nijesu odnosili u crkvu, koju je pokojnik prije smrti odredio, već u najbližu. Išli su žurno, a pred njima četiri do šest svećenika s malo svijeća, a gdjekada i bez njih. Ovi su uz pomoć spomenutih grobara, ne umarajući se dugim ili svečanim obredima, pokapali mrtvaca u prvi prazan grob, do kojega bi stigli. Prilike u prostom puku i u većini onih iz srednjih slojeva bijahu još gore, jer je ove nada i bijeda većinom zadržavala u njihovim domovima, pa su tako, ostajući skupa, na tisuće svaki dan obolijevali. A kako nijesu imali ni njege ni pomoći, gotovo su svi odreda poumirali. I na ulicama mnogi su danju i noću izdisali, mnogi su, pak, skončali u svojim domovima, i susjedi su tek po vonju tijela u raspadanju saznavali za njihovu smrt, pa je tih i onih, što su posvuda umirali, sve bilo puno.

Ponukani više strahom, da im ne naudi trulež lešina, nego samilošću prema preminulima, susjedi su većinom postupali na isti način: sami bi ili uz pomoć nosača, kad su ih mogli naći, izvlačili trupla preminulih iz domova i polagali pred kućna vrata. Tko je, osobito jutrom, prolazio gradom, mogao je vidjeti bezbroj takvih mrtvaca, gdje leže pred kućama. Tada bi donijeli nosila, a kad tih nije bilo, stavljali bi trupla na kakvu dasku. Nije samo na jednim nosilima ležalo zajedno po dvoje ili po troje, i nije se samo jedamput desilo, već nebrojeno puta, da su na istim nosilima ležali muž i žena, dvoje ili troje braće, otac i sin ili tome slično. I bezbroj se puta desilo, da su dva svećenika s križem sprovodili nekoga, pa bi za njima pristali drugi grobari s nosilima. Svećenici bi tada morali pokopati šest ili osam mrtvaca, pa i više, mjesto jednog, kako su očekivali. Nitko nije takvim mrtvacima odavao počasti ni suzom, ni svijećom, ni pratnjom; dotle bješe došlo, da su se ljudi manje brinuli za samrtnike, no što bi se danas brinuli za koze. I tada se pokazalo veoma jasno, da ono, što naravni tok stvari svojim sitnim i rijetkim nedaćama nije mogao naučiti mudrace, naime, da strpljivo podnose zlo, to je veličina zla sada naučila i neuke ljude da se priuče i mirno podnose. Kako za toliko mnoštvo mrtvaca, koje su svakoga dana i gotovo svakoga sata donosili u sve crkve, više nije bilo dovoljno posvećenog zemljišta za tolike grobove, a osobito, ako su po starom običaju htjeli svakoga položiti u posebnu raku, a grobovi bijahu prepuni, na grobište uz crkve kopali su goleme jame i u njima pokapali na stotine mrtvih tijela. Slagali su ih gusto, kao što se slaže tovar na brodu, svaki red posipali tankim slojem zemlje, dok ne bi ispunili jamu do vrha.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime8/9/2010, 8:41 pm

Priča o ženi koja je varala muža pa ju je on tužio, odnosno duhovit način na koji je ona odgovorila na optužbu, posebno mi je draga. Pateticna ispovijest gospodje koju je ostavio ljubavnik. Nije mi se svidjelo, nema neke literalne vrijednosti.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Đovani Bokačo - Dekameron Empty
PočaljiNaslov: Re: Đovani Bokačo - Dekameron   Đovani Bokačo - Dekameron Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Đovani Bokačo - Dekameron
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: