
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Skadarlija | |
| Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Legenda Skadarlije 4/2/2011, 10:32 pm | |
| BURAN i neobičan, većinom šalama ispunjen bio je život “vladara smeha” srpske pozorišne scene, proslavljenog komičara, reditelja i pisca vedrih konzerija i veselog komada “Dorćolska posla”, Čiča Ilije Stanojevića (1859-1930). Tokom života zaljubljen u svoju Skadarsku ulicu ili Skadarliju, njenu boemiju, kao i komšijski Dorćol, omiljen kod pozorišne i čitalačke publike, a i kod one koja se redovno okupljala oko kafanskih stolova “Dardanela”, “Tri šešira”, “Dva jelena”, Vuka Karadžića, “Bums-kelera” i Male pivare. On je za života postao živa legenda starog Beograda i Skadarlije. Posle smrti slavnog Pere Dobrinovića, za nenadmašnog u komičnom repertoaru Čiča Iliju, govorilo se da je u stanju “i mrtvog da nasmeje”. Zato su ga simbolično zvali “vladarom smeha”, a pozorišni kritičari “Nušić u glumi”. Istoričari srpskog pozorišta zabeležili su da je taj “genijalni glumac vedrog i živog duha”, uvek raspoložen za šalu, smeh i razuzdane terevenke, tokom pola veka u hramu “Talije” odigrao oko 500 raznovrsnih uloga, uvek oduševljeno pozdravljen od svoje verne publike. poČev od tragičnog Kina, preko škrtog kir Janje, raspusnog sevdalije Mitketa, sve do putnika oko sveta Jovanče Micića i svog dorćolskog šereta Papa Nacka. Poseban uspeh Čiča Ilija je ostvario u Molijerovom repertoaru igrajući maestralno glavne uloge u njegovim komedijama “Uobraženi bolesnik”, “Silom lekar”, “Žorž Danden”. U beogradskom Muzeju za pozorišnu umetnost, pored sačuvanih Čiča Ilijinih fotografija i danas se okreće njegova čuvena gramofonska ploča na kojoj je oživljena vragolasta sedeljka kod “Tri šešira”, Mitketovo tugovanje za odbeglom mladošću i starim, dobrim vremenima, kao i nadmudrivanje u ulozi Jovanče Micića sa prepredenom Juliškom - Žankom Stokić iz Nušićeve komedije “Put oko sveta”. Kao umetnik raznovrsne delatnosti, pored režije prvog srpskog igranog filma “Život i delo besmrtnoga vožda” (1911), Čiča Ilija je zajedno sa Jankom Veselinovićem napisao komad iz narodnog života “Potera” (1911). On je uradio dramatizaciju Sremčeve “Ivkove slave” (1918) i dao nekoliko originalnih književnih dela: poznati šaljivi komad “Dorćolska posla” (1909), humorističke priče posvećene svojim ljubimcima “Čiča Ilijine životinjke” (1928). Koliko je Čiča Ilija bio privržen svojoj Skadarliji, isticali su u sećanjima mnogi pisci. Poznati pozorišni kritičar Milan Grol beleži o tom izuzetnom glumcu: “Nikad nije osetio ni uživanje, ni hrabrost da se iz boemskih krčmi Skadarlije ispune do trotoara Moskve ili “Grand” hotela. A stanovao je u niz skadarlijskih kućeraka, najduže, ipak, nekoliko decenija, u onoj koja je s pravom proglašena za najznamenitiji spomenik kulture tog kraja, u čuvenoj Kući Đure Jakšića, koja, nažalost, to nikad nije bila, nego je tu stanovao vlasnik te zgrade. A slavni pesnik Đura Jakšić sa porodicom živeo je u sobi i kujni dvorišnog stana za izdavanje pomenute zgrade. Međutim, pravi stanar Kuće Đure Jakšića bio je veliki glumac o čemu je svedočila prilikom rekonstrukcije osamdesetih godina mermerna spomen-ploča sa uklesanim rečima poruke: “Čiča Ilija Stanojević (1859-1930), proslavljeni komičar Narodnog pozorišta, ukus i boja starog Beograda, stanovao je ovde pre nego što se u legendu preselio.” | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 6/2/2011, 6:25 pm | |
| NIKO od Čiča Ilijinih savremenika nije video njegovu krštenicu, pa su zato u šali govorili da je veliki komičar - mitološko biće. Inače, o njegovom rođenju svašta se pričalo. Postoji čak nekoliko verzija o Čiča Ilijinom poreklu i prezimenima. “Narodna enciklopedija” profesora Stanoja Stanojevića beleži da je Čiča Ilija 7. avgusta 1859. godine došao na ovaj svet. Ali, Čiča Ilija taj podatak nije priznavao tvrdeći da je rođen godinu dana ranije. Iz “Knjige venčanih” Topčiderske crkve saznajemo da se Čiča Ilijina majka zvala Spasenija, a otac, po zanimanju “bivši rentijer” - Stanoje. Po tvrđenju savremenika, tokom života Čiča Ilija je izbegavao da priča o svojim roditeljima. U beogradskoj čaršiji pričalo se da je on bio nahoče ostavljeno na ulici, pa usvojeno od nekog Stanojevića. “Išlo se tako daleko da se tvrdilo da je imao jevrejske i cincarske krvi u sebi”, beleži M. J. Stojimirović. “U stvari, to je bila besmislica, izmišljena da mu se uzvrati na neki njegov otrovni vic. Jedino u šta se nije sumnjalo to je da je bio autentični Beograđanin”. Na osnovu zabeleženih sećanja Milorada Pavlovića-Krpe saznajemo da je Čiča Ilija rođen u staroj beogradskoj kući svog dede po majci Đorđa Petrovića zvanog Džida, koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog pozorišta. Na mestu i okolini gde se danas nalazi naše pozorište, po pričanju mog dede i oca, bila je ispred samog bedema gradska kapija (misli na Stambol kapiju), a levo od nje vodio je put, gde je po strani bila kuća - čardaklija sa jednim spratom”, pričao je Pavloviću teško bolestan Čiča Ilija, ležeći posle operacije u sanatorijumu “Vračar”. “Crvene stepenice vodile su sa ulice pravo na čardak sa dugačkim doksatom, sa otvorenim pogledom na Dunav. Tu se preko celog dana na dugim minderlucima sedelo i eglenisalo... R, tu, u toj čardakliji, na mestu gde je izdahnuo moj deda Džida posle batinanja od momaka razjarenog na njega Gospodara Vučića, rodio sam se 7. avgusta 1958. godine...” Na kraju svoje kratke ispovesti Čiča Ilija je dodao da njegovi preci vode poreklo iz Valjevskog okruga, iz Pocerine, zapravo, iz sela Lopatanja. Više ništa pobliže o svojim starima nije znao, dok je u nekim književnim zapisima često spominjao plemenitost majke. Ni o detinjstvu kasnije poznatog glumca, koji je preživeo šest ratova, nekoliko buna i dve smene dinastija, nemamo mnogo pouzdanih podataka. SeĆajuĆi se svog detinjstva Čiča Ilija je kod “Tri šešira” isticao da je, živeći tada na Dorćolu u susedstvu Skadarlije, najviše voleo da provodi vreme družeći se sa “tamošnjom manguparijom” nego da uči u školi. Tako je mladi Ilija imao prilike da rano sazna za sve surovosti i tragiku života, što će mu kasnije pomoći da odigra niz karakternih uloga. “Kao izvesno se može uzeti da je rastao na ulici i bio jako razularen kao dete, beogradsko mangupče koje ni porodica, ni škola, ni susedi, ni zanat, ni opštinske, a docnije ni civilne, ni vojne vlasti nisu mogle da savladaju”, beleži M. J. Stojmirović. “Navodilo se da je još kao dečko zapadao u vrlo rđavo društvo kafanskih pevača i pevačica i opasnih kockara, koji su se kretali, uglavnom, po nekadašnjoj Baštovanskoj ulici. Ali, svi ti navodi pokazuju da je ovaj čovek zarana prošao kroz jednu veoma surovu životnu školu i da je iz nje izašao tako pečen da mu više nikad i niko nije mogao prodati rog za sveću. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 9/2/2011, 9:30 pm | |
| Na Dorćolu u jednoj štali kod Batal-džamije, po Čiča Ilijinom sećanju iz detinjstva, započela je njegova glumačka karijera u ulozi Miloša Obilića: ”Štala je bila prostrana... Predstava ide kao podmazana. Glumci govore: 'Napred! na Stambol! Da ubijemo cara turskog.' Već se bliži svršetak komada. Ja, razjaren kao lav, ustremim se na Murata i gromko kliknem: 'Stani, Mujo, da ti Miloš sudi!' Aknem ga u trbuh mačem, uspravim se, a u tom trenutku buknu špiritus (koji je trebalo na kraju komada da sukne kao plamen radi jačeg efekta). U stvari, ustukno sam korak unazad i raspalio petom čanak koji se prevrnu i plamen poče da mili po zemlji dok se ne dohvati sena. Kočijaš, koji beše u prvom redu, kao publika, skoči sa svog sedišta, dohvati gvozdene vile i stade lupati po senu da utuli plamen, vičući: 'Ta idite bestraga s vašom komedijom! Ta zapaliste mi štalu! 'Publika, u panici, zaglavi vrata, a za njom i glumci. Ja poslednji ispadoh na ulicu u sjajnoj opremi, za zlatnim mačem u ruci. Glumci u bežanju ostavili svu garderobu u štali...” Sutradan, mali Ilija, uplašen zbog posledica od požara i kazne gazde Aksentija, nije smeo ni da dođe do dorćolske štale. Međutim, ogrnut kratkim ćurakom, sa fesom na glavi, gazda Aksentije, vlasnik izgorele štale, sačeka ga ispred kuće, pa ga upita: - Ama, da nisi i ti juče predstavljao u mojoj štali? - Ko, zar ja? - branio se mali Ilija. - Jok! Čika Aksentije, praveći se dobroćudan, blagim rečima poče ”obrađivati” nosioca glavne uloge: - Šteta! Mnogo mi je krivo što te nisam video. Ja, kao za pakost legoh posle ručka i propustih to junačko pozorje. Posle mi priča moj Đokica: "Šteta, što si, tata, propustio tu stvar, a lepše je bilo nego u Narodnom pozorištu. Naročito onaj što je igrao Obilića. Kaže, ni onaj u Narodnom pozorištu nije mu ravan. Ni prineti..." ”Da sam tada znao Lafontenovu basnu o gavranu i lisici, ne bih se izdao. Ali, polaskan, graknem i umesto sira ispustim reč: 'Pa, ja sam igrao Obilića!' Izlanuh se, ujede me guja... - Ama, zar ti? Dakle, ti si taj junak! E, milo mi je, sinko. Nego... Čini mi se da juče zaboraviste neke stvari. I kad si već tu, idi i uzmi ih. Trebaće vam drugi put. - Pa, ja sam zato i došao. - Ako, ako sine! Idi i uzmi... - Bože, pomislih u sebi, ali je ovo divan čiča... Uđem. Nabijem kalpake na ruku, a mačeve obesim o rame i, taman da kročim na ulicu, a čiča Aksentije smače lulu sa čibuka, dohvati me za šiju, previ preko kolena i poče da vošti. Trešti čibuk, pršti tur, a ja cvilim kao guja u procepu: - Neću, nikad više neću, čika Aksentije! - Majku li vam čapkunsku! Zar je malo što ne mogu da spavam, nego da mi još zapaliste i štalu!” Savremenici su u mladosti Čiča Iliju opisivali kao čoveka lepog stasa i ”veoma izrazite glave” sa karakterističnim orlovskim pogledom i čuvenim ”koklenovskim nosom”, koji su na svojim karikaturama ovekovečili Pjer Križanić, Vladimir Žedrinski i ostali karikaturisti. Veoma uspeo portret Čiča Ilijin izradio je akademski slikar Jovan Bijelić, koji je decenijama bio izložen u salonu Narodnog pozorišta sa još nekoliko znamenitih srpskih prvaka scene. Izvanredan esej o čuvenom Čiča Ilijinom nosu ostvario je njegov prijatelj sa kafanskih sedeljki Antun Gustav Matoš, u kojem, između ostalog, ističe: ”Naši nosovi (Čičin i moj) bijahu vazda u društvu dobrih pripovjedača i još boljih nosova: čiča Milovana Glišića i posinka mu Janka Veselinovića. U Beogradu NOS je popularniji od (starog) kralja Petra... Čiča, pardon NOS, nema (kao moja malenkost) nikad dosta novaca, a to se događa i drugim velesilama. Divno priča, obožava muško društvo i kafanski život. Ima lijepo srce, amizantnu bijelu glavu, i crne đavolske oči, velika usta. Brije se kao gospoda Šegović i Grund, dakle ćosav je kao amor... A što je glavno - on ima NOS. Čiča je - ukratko - ugodni, veseli i šaljivi - Čiča je NOS!” | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 20/2/2011, 9:46 pm | |
| Svoj sjajni talenat za imitaciju Čiča Ilija je najpre pokazao u vreme učenja berberskog zanata, o čemu je pričao: - Bio sam, najpre, berberski šegrt. Šišajući i brijući mušterije, kada bi se one pri tom kreveljile kao da im kožu derem, meni je to bilo smešno, pa sam ih pred ogledalom mimikom oponašao. Oni koji su čekali red za brijanje, na ovo moje izigravanje slatko su se smejali, ali je to uvredilo jednog mušteriju, koji se potužio gazdi i tako sam se ubrzo našao na ulici... Izbacujući ga iz radnje gazda mu je poručio: - Nije, dete, to posao za tebe. Bolje ćeš proći u cirkusu!... Nije tada otišao u klovnove. Trudeći se da sinu nađe neko pristojno zanimanje dobra mati Spasenija uspela je preko rođaka Radojka Popovića, člana kvarta Uprave grada Beograda, da mladog Iliju zaposli kao prepisivača akata u arhivi kod starog praktikanta Koste Čkalje. A kako je teklo to drugo Ilijino službovanje opisuje jedan njegov savremenik: “Prvih dana svoje praktikantske karijere Čiča Ilija je bio vrlo marljiv. Dolazio je u kancelariju na vreme i svršavao poslove na opšte zadovoljstvo. A kad nije bilo posla on je deklamovao i pevao. Ostali praktikanti su ga slušali sa divljenjem i zavišću. Jednog dana po podne (tada se radilo i pre i posle podne), bili su na okupu svi praktikanti. I hodnik je bio prepun publike slušajući Čiča Ilijino 'deklamovanje'. Naišao je na živo odobravanje svojih kolega-praktikanata i sve više se zanosio, pa je u jednom trenutku oduševljeno skočio na sto i iz sveg glasa počeo da 'izvodi' Ludu od Petefija, koji je tada bio u velikoj modi: 'Smirite se, skinite mi se s vrata, U poslu sam, žuriti se mora...' Na viku deklamatora, šef kancelarije, gospodin Čkalja, skoči kao paren i viknu: - Mangupe jedan što to radiš? Sad ću da pozovem žandara da te veže! Ali, Čiča Ilija nije čuo ovu pretnju, ili se pravio da je ne čuje, i nastavio je da deklamuje. I počeo da se smeje baš kao prava luda. Njegova vika zbuni svet u hodniku. Ljudi su pojurili u kancelariju, a jedna stara Jevrejka videći Čiču na stolu, kako viče i mlatara rukama i smeje se kao lud, poče vikati: - Kuku, sišao čovek s pameti! Napravila se velika gužva... Došao i član kvarta Rajko, ali pre nego što je ušao u praktikantsku kancelariju, Čiča se progurao kroz svetinu i umakao niz ulicu. Tako se završilo Čiča Ilijino kancelarijsko službovanje.” -Pričaju da je mladi Stanojević pokušao da nauči krojački zanat, ali kako nije imao neophodnog strpljenja za taj posao, on ga je ubrzo napustio. Zahvaljujući svom baritonu, Čiča Ilija je počeo da nastupa na zanatlijskim zabavama kao pevač. A onda mu je već od 1879. godine čuveni dramski prvak Miloš Cvetić kao privremenom članu hora i statisti beogradskog Narodnog pozorišta poverio ulogu u Sarduovoj “Otadžbini”, gde u ulozi Rajsora pobira prve aplauze. Sa ponosom je od tada, kažu, mladi glumac Ilija donosio majci Spaseniji besplatne ulaznice za nju i komšiluk. Dve godine kasnije pozorišni kritičar Jevta Ugričić omogućio je Iliji da pređe, najpre, u Zemun, a potom u Novi Sad i postane član uglednog srpskog narodnog pozorišta. “Ali se Ilija nije dao lako privoleti: ’Gde bih ja, veli, gastirao u stranim zemljama!’” - beleži Ugričić napominjući da je onda Zemun bio Austrija. Ali je, naposletku, ipak popustio svom unutrašnjem umetničkom nagonu: stegao junačko srce, prešao u Zemun, odigrao Marokanskog kneževića (U Šekspirovom “Mletačkom trgovcu”). Nije, istina, dobio Porciju, ni veliku platu, ali se dopao upravi i “općinstvu” i bio angažovan za nekoliko forinti mesečno... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 5/3/2011, 9:30 pm | |
| ZBOG velikog mladeža na nosu igrao je većinom uloge sluge i paževa, dok je svim srcem želeo da nastupa kao ljubavni osvajač: “Ljubavne uloge izbegavao sam zbog svoga, za taj posao nezgodnog nosa, na kome su u to vreme štrčala dva ogromna mladeža”, sećao se Čiča Ilija. “Levi mi je i dan danas još na nosu, tek koliko da me poznadu, a desni, koji je skoro ličio na rog, operisao je dr Subotić leta gospodnjeg 1885. u zemunskoj bolnici. Posle te operacije ja sam postao primamljiva persona, a od tada jamačno datira i operatorska slava gospodina Subotića...” Prešavši u novosadsko pozorište Čiča Ilija je pokazao lep uspeh u prikazivanju “manjih karakternih uloga”, a usput se isticao i u pevanju. Iz vremena Čiča Ilijinog gostovanja u inostranstvu, u Zemunu i Novom Sadu, često je prelazio preko granice u svoj voljeni Beograd i obratno. U to vreme tamošnji glavni službenik Savskog komesarijata bio je neki Ljubiša zvani Glavonja, poznat po strogosti i cepidlačenju. Tada je potekla anegdota koju prenosimo prema kazivanju jednog savremenika. Jednog dana obreo se Čiča Ilija na carini kod Savskog pristaništa, a strogi službenik Ljubiša Glavonja ga pita: - ’Oćeš objavu za preko granice? - Jeste, baš ste pogodili - odgovori Čiča Ilija. - Kako ti je ime? - pita Glavonja stavivši novu objavu ispred sebe spreman da upiše podatke. - Čiča Ilija Stanojević... Otkud to “Čiča”, kad si mlad čovek? - čudi se Glavonja bacivši letimični pogled na njega. - Ne piše ti to ime, valjda, u krštenici? - Ne piše - priznaje skrušeno Čiča Ilija - ali me tako zovu po jednom dorćolskom kafedžiji, čije sam gestove uspešno oponašao... - A, kako se on zvao? - Čiča Ivan i imao je kafanu zvanu “Kot narodni direk”... - Znam ja tu dorćolsku kafanu - kaže Glavonja već pomalo nervozno i nastavi: - Nemoj više da me zamajavaš s tim pričama, nego mi reci šta si po zanimanju? - Glumac! - odgovori kratko i konkretno Čiča Ilija, pa još po običaju dodade: komedijaš! - A, tako - reče Glavonja, zapisavši to u posebnoj rubrici, pa onda radi Čičinog ličnog opisa, podiže glavu da ga bolje osmotri zbog “karakterističnih znakova”. I tada je uočio jednu značajnu “karakteristiku”: Čiča Ilija je imao zatvoreno desno oko... Onda, birokratski pedantan Glavonja poče zapisivati: glava okrugla, kratke kose, širokog nosa, ćorav u desno oko... UpisavŠi sve to u rubrici “lični opis”, Glavonja radi provere, podiže glavu k Čiča Iliji i - zinu od čuda: umesto zatvorenog desnog oka bila je obratna situacija. Glavonja prosto nije mogao verovati svojim očima: pred njim je stajao čovek sa otvorenim desnim i zatvorenim levim okom. Mrmljajući, prekoravajući sebe što je načinio toliku grešku, Glavonja precrta svoju raniju konstataciju i čitko napisa “ćorav u levo oko”. Tada ga Čiča Ilija ispravi: - Doduše, jesam ćorav, ali vi gospodine pogrešno zapisujete. U međuvremenu Čiča Ilija je otvorio levo, a zatvorio desno oko, pa kada Glavonja ponovo uspravi svoj pogled k njemu, toliko se zaprepastio da skoro čitav minut nije mogao da prozbori ni reči. A potom ljutitim glasom dreknu: - Pa u koje si oko ćorav, ’bem ti oca glumačkog! - E, moj gospodine, sada, valjda, shvatate da se džabe ne zovem Čiča Ilija komedijaš. I tako potpisujem! Nego, da vas zbog ovu moju šalu ili zafrkanciju, najpre, častim. Da popijemo koje pićence u kafani preko puta, a onda ćete lako napisati objavu.... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 17/3/2011, 8:48 pm | |
| SEDEĆI u omiljenim kafanama na relaciji od “Dardanela” do “Tri šešira” i ispijajući svoje omiljene krigle piva uz meze, Čiča Ilija je okupljenim prijateljima i poštovaocima njegovog glumačkog umeća rado pričao svoje vedre šale i dosetke. Povodom Čiča Ilijine stalne žeđi prema pivu, humorista Stevan Sremac imao je običaj da kazivanje započne uvodom: - Znate, slavni ruski pisac Turgenjev rekao je da ljubav i glad gone čoveka na velike podvige. Ali, ja mislim da se to ne odnosi na našeg Čiča Iliju. - Kako to Stevo misliš, upita neko iz društva? - Pa, našeg dragog Čiča Iliju na te velike podvige nikada nije nagonila glad nego samo žeđ! I to žeđ prema dobrom plzenskom pivu, a može i jagodinskom. Da pomenemo jednu pošalicu glumca Save Todorovića u vezi sa Čiča Ilijinim omiljenim pivom. Sedeći u kafani, zadirkivali se poznati glumci, a onda će čika Sava: - E, moj Čiča Ilija, ja bih tebe žednog preko vode preveo. - Može, odgovori lakonski Čiča Ilija, ali samo kad bi na toj drugoj strani bile krigle sa svežim pivom! Dao Čiča Ilija reč da za kafanski sto neće sesti tri meseca. Ali, već sledećeg dana ugleda ga prijatelj nakresanog kod “Tri šešira”. - Zar se Čiča tako drži reč - prekori ga on. - Znaš, pio sam stojeći - pravdao se šeretski Čiča. Upitali Čiča Iliju ko mu je taj novi prijatelj koga stalno vuče za sobom. - Čudan neki čovek - odgovori Čiča Ilija. - Prvo je bio nesrećno zaljubljen, zatim srećno veren, posle toga nesrećno oženjen i na kraju srećno razveden! ČiČa Ilija objašnjava u jednom društvu u kafani “Dva jelena“ ljubav prema pivu. - Eto, ne smem da pijem vodu. Škodila bi mi zdravlju. - Kako može voda da škodi? - Ja, brate, imam gvozdeno zdravlje, pa bi moglo i da zarđa - odgovorio je Čiča Ilija. Pored svojih nezaboravnih uloga u komičnom repertoaru, Čiča Ilija je po svoj prilici najviše ostao u sećanju po pomenutim kafanskim pričama, anegdotama i dosetkama, koje su neki pisci koristili kao motive za svoja književna dela. Zbog tih “pozajmica” ili bolje rečeno plagijata, Čiča Ilija se ponekad ljutio: - Ja pričam, a oni pišu i uzimaju velike pare. Posle im teško i piće da mi plate, da časte... Savremenici su tvrdili da je po Čiča Ilijinoj priči “Duševni Turčin”, njegov prijatelj Stevan Sremac napisao svog “Ibiš agu”. I Nušiću, kao i mnogim drugim prijateljima, pozajmljivao je ideje za kozerije. Pune četiri godine Čiča Ilija je “čergario” u Novom Sadu, putujući sa pozorišnom družinom na sve strane, ali leta 1885. godine rešio je da se vrati u Beograd, u svoju voljenu Skadarliju. Jedan od razloga nalazimo u njegovoj veseloj kozeriji gde opisuje svoje muke prilikom gostovanja u Sremskim Karlovcima, u pokušaju da nađe sobu sa jednim kolegom. “Jedva pristala da nam da sobicu“, sećao se Čiča Ilija gazdarice Stanišićke. “Unela je dva kreveta i rekla da doveče možemo da dođemo na spavanje. Kad smo uveče došli, tek tada videsmo da je soba vrlo teskobna. Nikad obojica ne bismo mogli da stanemo uporedo. Prvo uđe kolega, pa onda ja za njim. Ako kolega hoće da izađe, ja moram da dignem noge na krevet...” Novembra 1896. godine Čiča Ilija je postao stalni član beogradskog Narodnog pozorišta. Iako je sa starijom plejadom glumaca, na čelu sa Perom Dobrinovićem, bio zapažen u tragičnom repertoaru, Čiču Iliju je publika najviše zavolela u komičnim ulogama. “Badava, to je rođeni komičar”, beleži A. G. Matoš, tadašnji violončelista u pozorišnom orkestru. “Već lice komičnije od njegova ne može se zamisliti”.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 11/4/2011, 8:46 pm | |
| PORED uspeha u domaćem repertoaru, gde se najviše proslavio u komedijama Jovana Sterije Popovića, Koste Trifkovića i Branislava Nušića, zatim u komadima Stevana Sremca i Bore Stankovića, Čiča Ilija je bio zapažen kao odličan tumač stranih autora. - Igrao je nesuđenog matorog ženika u Gogoljevoj “Ženidbi”, nagaravljenog gradonačelnika u “Revizoru”, vlastelina u Molijerovom “Pučaninu”, zatim u “Uobraženom bolesniku”, “Silom lekaru”, “Žorž Dandenu”, Šekspirovom “Falstafu” i stotini drugih koji su ostali u živoj uspomeni... (M. Grol: “Iz pozorišta predratne Srbije”). Prvi put se Čiča Ilija oženio 1887. godine svojom simpatičnom koleginicom, pozorišnom glumicom Ljubicom Lujzom Martinek (1870-1927), kćerkom češkog muzičara Jana, u čijoj su prizemnoj kući do kafane “Tri šešira”, mladenci i stanovali. Anegdotu o jednoj njihovoj bračnoj noći zabeležio je dr Miodrag Vračević: - Po venčanju je Čiča Ilija stanovao sa tastom, koji je bio jako štedljiv, a drag kao domaćin i čovek. Pan Martinek je mnogo voleo onaj smrdljivi češki sir “kvark”, koji je bio dosta skup. Zato ga je on češće kupovao u obliku petodinarke i slagao u jedan ćup, podvezivao ga odozdo pergament papirom da bi ga sačuvao za zimu. Taj ćup je Martinek držao ispod kreveta u svojoj sobi, ali kad je trebalo da se kreči, on ga premesti u drugu sobu, ispod Čiča Ilijinog kreveta. Tada Čiča Ilija oseti da nešto smrdi. Dugo je po sobi tražio dok najzad nije otkrio tastov ćup pod svojim krevetom. Kad je skinuo onaj pergament i osetio strahovit smrad, Čiča Ilija se toliko razjario da je, ne znajući šta je u njemu, izbacio ćup kroz prozor, zajedno sa smrdljivim sirom, pa pljus u komšijski plot. Komšija se silno razljutio i zavikao: “Ko to čisti nužnik usred noći, nanu mu njegovu”! Neosporno je da je taj nesrećni ćup pun sira bio jedan od uzroka sukoba sa tastom. Savremenici pričaju da je brak sa Lujzom bio kratkog veka. Razišli su se sporazumno, ali nije bilo zvanične rastave i svako je pošao svojim životnim putem. Mnogo kasnije, posle nekoliko decenija, Čiča Ilija je živeo nevenčano sa svojom domaćicom Marijom Marickom Hladek, u jednom delu kuće Đure Jakšića. Marija je za njega govorila novinarima da nije bio “ni rđav, ni grub”. Nušić je zabeležio o Čiča Iliji da je krajem 19. i početkom 20. veka, sve do tridesetih godina, bio pravi “predvodnik naših boema”. U Skadarliji je najradije sedeo za čuvenim “glumačkim stolom” kod “Tri šešira”, gde su mu društvo najčešće pravili prvaci dramske scene: Milorad Gavrilović, Bogoboj Rucović, Sava Todorović, Dimitrije Ginić, Brana Cvetković, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić i mnogi drugi znani i neznani. U Čičinom društvu često su bili i poznati književnici Dragomir Brzak, Antun Gustav Matoš, Milovan Glišić, Janko Veselinović, Milorad Mitrović, Stevan Sremac, Branislav Nušić, Radoje Domanović, Milorad Pavlović Krpa, Simo Matavulj, Bora Stanković... Skoro svaki od njih ostavio je dragocen zapis o druženju sa Čiča Ilijom. Kafana je bila druga Čiča Ilijina kuća, njegova pozornica poput one u Narodnom pozorištu, gde je po kazivanju savremenika, maestralno umeo da “zameće šale, zanoveta, odgoneta, ćaska i popeva i prosipa dosetke kao iz rukava”. Nije ni čudo što je Čiča Ilija svojim šaljivim kazivanjima uspevao da okupi oko sebe sve beogradske boeme i veže ih za stolove skadarlijskih kafana. Čiča Ilijino pripovedanje, propraćeno komičnom glumom, uz obavezne mnoge krigle piva i razne specijalitete sa roštilja, bilo je nezaboravno, prepričavalo se po celom ondašnjem malom Beogradu. Kako priča za Čiču Iliju jedan savremenik: “Rado slušan, pogubno je uticao na one čedne muževe koji bi obično seli za njegov sto na desetak minuta, a ostajali bi celu noć!” | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Skadarlija 7/5/2011, 9:52 pm | |
| "Ako je Pariz prestonica sveta, Monmartr je prestonica Pariza; ako je Beograd raskrsnica svetskih puteva Skadarlija je njegova duša"
"Skadarlija je nezaboravna, najlepša priča starog Beograda. Ona stara, romantično-boemska Skadarlija iz albuma uspomena daruje nam mnoge zanimljive priče i anegdote o našim i svetskim umetnicima, koji su isticali da su tamo "svoje najlepše dane - proživeli noću!" Njen najznamenitiji stanovnik, velikan srpskog pesništva i slikarstva Đura Jakšić, često je u kafani Tri šešira, pri veselju među okupljenom boemijom, isticao nestašnu poruku: "Još dim jedan, jednu čašu, Jedna pesma, jedna seka! P' onda zbogom, tamburašu! Zbogom, krčmo, zanaveka!" Skadarlija, u centru, srcu Beograda, više od veka pronosi slavu starobeogradske boemije, zapravo njenih privrženika, koji su odavno zastupljeni u istoriji srpske literature i ušli u školske čitanke, u enciklopedije ili leksikone. Zajedno sa književnicima oživljavanju skadarlijskih legendi doprineli su popularni glumci, poput nezaboravnog Čiča Ilije, koji je ispijajući omiljene krigle piva kod Tri šešira ili Dva jelena, u kasnim satima držeći okupljenim gostima "slovo" voleo da se priseti ranijih dana: “Skadarlijo, ljubavi moja, gde su stari prijatelji? Dorćole, u njenom komšiluku, detinjstvo moje, danas te više ne prepoznajem... Nema više uzanih ulica i ćepenaka, nema prostranih bašti i poljana – sve je progutala ala što je zovu civilizacija... Danas, ničega nema, sve je bezbojno, osim naše Skadarlije!... Od nekadašnjih bašta, demirli-pendžera, doksata, krivudavih sokaka i ćepenaka - ostadoše samo puste i prazne ulice. A jedino je uvek puna i vesela moja Skadarlija! Kao čuveni pivopija dižem ovu kriglu sa željom da poživi dok je sveta i veka!...” Skadarlija, kao sećanje na ranija vremena, pored svog najznačajnijeg spomenika - obnovljene Kuće Đure Jakšića i starih kafana Tri šešira, Dva jelena kao i svog imenjaka - restorana Skadarlija, tvrdoglavo je zadržala osvetljenu fenjerima, drevnu, džombastu "tursku kaldrmu", kojoj čuveni tvorac Orfeuma Brana Cvetković posvećuje epigram: "Noću, kada je jedan sat Skadarlijom lomiš vrat!" Skadarlija, na čijem je tlu pri kopanju temelja za Bajlonijevu pivaru otkrivena praistorijska lobanja, simbolično nazvana "prvi Beograđanin", sadašnji naziv dobila je tek 1872. godine. A dotle je bila poznata pod imenom Šićan-mala što u prevodu s turskog znači Ciganska mahala. Njihove sirotinjske kolibe prostirale su se izvan varoškog Šanca, u blizini moćne, kamene Stambol-kapije. Posle predaje ključeva knezu Mihailu Obrenoviću i odlaska Turaka, stare hronike beleže da su se raniji žitelji Cigani, ili Romi, iz tog zapuštenog kraja iselili na Čuburu, dok je Skadarsku ulicu počela da naseljava sirotinja kao i zanatlije o čemu svedoče stihovi: "Ovde su bančili naši veliki, stari čuvari zvezda, mudraci i ljubavnici zora, kovači, stolari, pekari, ribari, rezbari, i putnici prošli sve gore i sva mora." (G. Krklec, Tri šešira)..." Kosta Dimitrijević | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 7/5/2011, 9:52 pm | |
| Skadarlija - nekada dom mnogih srpskih i jugoslovenskih pesnika, pisaca, slikara i glumaca, ova kaldrmom prekrivena ulica danas je mesto na kome se nalaze neki od najboljih restorana u Beogradu, poznatih po negovanju boemskih tradicija iz ranog XIX veka. Skadarlija je idealno mesto ukoliko želite da osetite duh starog beograda Beograda, za obilazak umetničkih galerija, kupovinu antikviteta ili suvenira, ili uživanje u specijalitetima srpske kuhinje. Enlarge this imageReduce this image Click to see fullsize | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 8/5/2011, 8:33 pm | |
| Restoran ''Dva jelena'' (Skadarska 32) Otvoren je 1867. godine. Dugi niz godina ovaj restoran predstavljao je centar društvenog života Skadarlije  „Dama” s kraja 19. veka Skadarlija jenastala u 19. veku. Najčešće je porede sa pariskim Monmartrom, kako zbog izgleda, tako i zbog umetničke atmosfere. Centralna, Skadarska ulica duga je oko 500 metara. Ime je dobila 1872. godine. U tursko doba bila je slabo osvetljena, popločana kaldrmom, a danas je prostor između kamenja zaliven betonom. Boemsko obeležje stiče od 1901. godine, kada su se, posle rušenja poznate kafane „Dardaneli”, njeni gosti preselili u kafane Skadarlije. Ova „dama” nekada je bila dom mnogim književnicima, glumcima, slikarima i novinarima. U Skadarliji je živeo i umro poznati srpski pesnik i slikar Đura Jakšić. Ovu ambijentalnu celinu, čija je revitalizacija počela 1968. godine, urbanistički i arhitektonski je oblikovao poznati beogradski arhitekta Uglješa Bogunović. Priča o „Dva jelena“ počinje ovako: U proleće 1832. godine, vredni pekar Avram, otvori na ovom mestu pekaru, godina mu krene berićetno, a njegova vredna žena Petronija iskoristi veliku peć i poče pripremati domaća jela za građane koji se počeše okupljati. 1867. godine kafedžija Joakim otkupi od starog Avrama pekaru za 20 zlatnika i dva groša. Pozva crnotravca brkatog Đorđa da je malo proširi i preuredi tako da od pekare napravi kafanu. Ubrzo se proču po gradu o lepoti kafane i dobroti njenog vlasnika. Tu se počeše okupljati ljudi raznih zanimanja: zanatlije, glumci, pesnici, slikari, pripovedači, muzičari, putujuće grupe glumaca i drugi dobronamernici, zaljubljenici u lepu muziku, dobru kapljicu, šalu i veselje. Lovci Beograda posle dobrog lova doneše pred kafanu dva jelena, narod se iskupi i predloži da se od tog dana Joakimova kafana nazove kafana "Kod Dva jelena". Ne bi trebalo zaboraviti da su ovu kafanu proslavili i njeni slavni gosti, veliki umetnici i velikani naše kulture koji su tu redovno dolazili – Đura Jakšić, Laza Kostić, Milovan Glišić, Janko Veselinović, Anton Gustav Matoš, čiča Ilija Stanojević, Tin Ujević, Rade Drainac, Gustav Krklec, Mile Kepa i mnogi drugi. Gosti kafane bili su i strani državni predstavnici, umetnici i nebrojeno mnogo turista sa svih strana sveta. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 8/5/2011, 8:55 pm | |
| VREME skadarlijskih boemskih razbibriga najbolje može da se dočara kroz mnogobrojne anegdote o Čiča Iliji. Pokvareni vid. - Vi ste pokvarili vid zato što stalno pijete - kaže očni lekar Čiča Iliji. - Naprotiv, kad pijem, onda bolje vidim. I to sve duplo! Čvrst karakter. Čiča Ilija dao sebi reč da neće piti mesec dana. Svi gosti “Tri šešira“ čudili su se što danima na Čičinom stolu ne vide ni kap alkohola. Kad je izdržao mesec dana pijući samo kiselu vodu, on pohvali sebe: - Ti si sjajan karakter, Čiča! Svi ti nude da piješ, ali reč ne pogazi. Zato si, bogme, zaslužio da te častim! Rečeno-učinjeno i Čiča Ilija poče da časti sebe zato što je tako “čvrst karakter” i naravno, ne kiselom vodom. Ne u kafanu. Pita lekar Čiča Iliju da li je poslušao njegov savet da više ne ide u kafanu, a ovaj mu, na uobičajeno vedar način s osmehom odgovori: - Da, gospodine doktore, ne idem više u kafanu. Čak više ne osećam ni potrebu da pređem tamo preko puta i sednem za svoj sto kod “Tri šešira”. A da vidite, ne znam ni šta će mi to, kad je uz moju kuću pivnica. I kad viknem s prozora, momak mi donese pivo, koje mi prija kao da ga pijem u kafani. Poznaje svako vino. Hvalio se jednom Čiča Ilija u kafani da poznaje svako vino. Neki su tvrdili da je to nemoguće, pa se sa njim opklade. Vežu mu maramicom oči i počnu da donose razna vina. Začudo, Čiča je pogodio svako vino: smederevsko, negotinsko, crnjak, župska ružica... Najzad, donesu čašu s vodom, a kad je Čiča proba, pljunu, pa reče sa uzdahom: - E, izgubih opkladu! Ovo ne poznajem. Nikad ga nisam pio... Zanimljiv je podatak kako se Čiča Ilija upoznao sa Stevanom Sremcem, profesorom istorije i tadašnjim najčuvenijim srpskim humorističkim piscem. Kada je 1897. godine došlo do štrajka beogradskih glumaca u Narodnom pozorištu, zbog neslaganja sa upravnikom dr Nikolom Petrovićem, Čiča Ilija je kraće vreme gostovao u Milojevićevoj pozorišnoj družini. Kad je u Nišu sjajno odigrao ulogu Kalče u poznatom komadu “Ivkova slava”, njegov pisac Sremac mu je odao najveće priznanje rečima: “Kad umre Čiča Ilija, umreće i Kalča i ’Ivkovu slavu’ treba skinuti sa repertoara. Njemu niko ni podražavati ne može. On je tu jedinstven”! Srećom se već početkom 1898. godine Čiča Ilija vratio, kako pozorišni hroničari beleže “opet u krilo srpske Talije”. Kakav je veseljak Čiča Ilija bio u životu, takav je vragolan bio i na otvorenoj sceni, gde je svojom kolegama pomagao u svakoj nezgodi, kao što svedoči anegdota o predstavi “Dve sirotice”. Glavnu ulogu u predstavi je igrala ljubimica publike Sofija - Coca Đorđević, dok je Čiča Ilija tumačio lik travara. U završnoj sceni, trebalo je, po Čičinom kazivanju, da pozornicu zaveje sneg. Zato je reditelj iznad pozornice postavio rekvizitera da “iz rukava” veje iscepkanu hartiju na glave glumaca. Kada je pri kraju scene na binu izašao Čiča Ilija i pozvao prozeblu siroticu Lujzu u svoj stan, obećavajući da će je izlečiti, iz natmurenog pariskog neba, umesto snežnih pahulja, na njegovu glavu tresnuo je plehani đubrovnik! Desilo se to greškom rekvizitera, koji je zaboravio da izvadi đubrovnik iz džaka, do vrha napunjenog sitnom iseckanom hartijom za dočaravanje snežnih pahulja. Čiča Ilija se ipak nije zbunio kada mu je o glavu iznenada tresnuo đubrovnik. Samo je počešao glavu i završio monolog: - Hajdemo, siroto moje dete. Dok je padao sneg još đene-đene, ali kad su s neba počeli da padaju i đubrovnici, nema smisla da se ovde zadržavamo!  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 8/5/2011, 9:06 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 9/5/2011, 8:56 pm | |
| Noću kad je jedan sat, Skadarlijom lomiš vrat Ono što je za Pariz značio Latinski kvart ili za Beč Grincip, to je od Prvog svetskog rata za Beograd bila Skadarlija. Doduše, i danas je ona omiljeno stecište boema i ljubitelja dobre atmosfere, ali odavno više nema čuvenih glumaca i pesnika čije je ime neraskidivo vezano za ovu ulicu. Nema „starog gospodina“ Milorada Gavrilovića, davno se upokojio i čiča Ilija Stanojević, u legendu su se preselili i Radoje Domanović, Janko Veselinović, Đura Jakšić... Ovaj poslednji je u njoj i umro. Skadarlija je uglavnom sačuvala svoj izgled s kraja devetnaestog veka, ne računajući nekoliko novih visokih građevina koje su vremenom nikle. Naročito je dobro sačuvana čuvena kaldrma o kojoj je, svojevremeno, bila ispevana i pesmica:
– Noću kad je jedan sat Skadarlijom lomiš vrat!
Ciganska mala .Zanimljiv je razvoj Skadarlije. Još za vreme Turaka, odkad verovatno i potiče ova kaldrma, Skadarska ulica je bila ciganska mala, preko koje je prelazio akvadukt, po svemu sudeći, baš na mestu gde je kasnije podignuta kuća Đure Jakšića. Po oslobođenju od Turaka su porušeni palisadi koje su se nalazile na levoj strani ulice, idući naniže, a rovovi koji su ih okruživali su zatrpani. Cigani su iseljeni na Čuburu, koja je kasnije preko Novog sela (danas Mekenzijeva ulica) spojena sa varoši, a Skadarliju su naselili neki novi stanovnici, takođe siromašni.O Ciganima postoji jedna legenda po kojoj bi oni prokleli svako mesto sa koga su prisilno iseljeni da na njemu, kasnije, više niko nema sreće. Možda je ta „kletva“ sustigla i našu Skadarliju, jer njeni prvi stanovnici, beogradski boemi, nikada nisu bili „deca sreće“. Skadarlija je postala popularna s kraja sedme decenije devetnaestog veka, kada je u njenoj blizini završena zgrada Srpskog narodnog pozorišta (današnje Narodno pozorište). Prvi stanari su bili glumci, a za njima su uskoro počeli da pristižu i drugi umetnici – slikari, pisci i novinari. Kafane su nicale jedna za drugom. Najpoznatije su bile Tri šešira, Dva jelena, Bandist, Bums i Vuk Karadžić. U tih pet kafana se odvijao noćni život Skadarlije. Svaka od njih je imala posebnu atmosferu i gosti su se prema tome opredeljivali. Preko dana je bila obična, čak i ružna ulica gde su kuće bile nejednake i prilično neugledne, a kaldrma veoma loša, tako da ni kola nisu prolazila, jer su se ljudi plašili da ih ne slome ili da konji ne ozlede noge. Pravi život je počinjao tek noću, sa zvezdama, i trajao do rane zore. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 10/5/2011, 10:22 pm | |
| Restoran ''Tri šešira'' Najstariji je u Skadarliji. Otvoren je 1864. godine kao kafana, u zgradi u kojoj senalazila zanatska radionica koja je kao firmu imala tri plehana šešira. Mnogo putaje prepravljana ali je ipak zadržala dosta od svog prvobitnog izgleda. Ovde su seokupljali poznati boemi Beograda, naročito od 1901. godine, kada je srušena čuvena kafana ''Dardaneli''koja je do tada bila centar   | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 13/5/2011, 10:48 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 13/5/2011, 10:48 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 14/5/2011, 9:57 pm | |
| Na prostoru na kojem se danas nalazi Skadarlija, sve do prve polovine XIX veka, bila je pustoš koja se prostirala između šančeva koji su opasavali grad i sela Palilule. Posle drugog srpskog ustanka, Beograd je počeo da se širi, srpske vlasti su počele planski da naseljavaju krajeve oko Save, dok se buduća Skadarska ulica razvijala stihijski, budući da nije bila u tim prvim urbanističkim planovima. Palisade na šančevima raznela je gradska sirotinja i koristila ih za ogrev, a na obodima šančeva naseljavali su se Cigani i gradili kolibe oblepljene blatom sa trščanim krovovima, zbog čega je kraj dobio ime Šićan-mala, odnosno Ciganska mahala. Prvi put je ova ulica ucrtana u plan Beograda 1854. godine; trinaest godina kasnije pojavljuje se i na urbanističkom planu, a sredinom 1872. dobija ime koje i danas nosi, a koje je bilo promenjeno samo jednom, za vreme austrijske okupacije, kada se iz nepoznatih razloga Skadarlija zvala Ružina ulica. Postepeno se ovde doseljavaju sitni činovnici, praktikanti, zanatlije, kalfe i kafedžije sa svojim porodicama, podižu solidnije kuće i ulica dobija gradski karakter. Najstarija sačuvana kuća iz tog perioda kada je ulica renovirana jeste Štihina kuća, koja se danas nalazi na adresi Skadarska broj 31. Zna se još da je tu postojala jedna fabrika šešira, nekoliko piljara, zanatskih radnji i reprezentativna pivara na samom dnu ulice. Arhitektonski razvoj ulice zaustavlja se početkom Prvog svetskog rata, zbog čega je ovaj kraj ostao nerazvijen iako se nalazi u samom centru velegrada. Za vreme kišnih perioda, kanal koji je proticao sredinom ulice bio je premali da primi svu nadošlu vodu, a kamenje iz kaldrme izgledalo je kao rečno korito. U administrativnim kartama Beograda, taj kanal je označavao granicu između dva gradska kvarta, pa je leva strana, gledano sa vrha ulice, pripadala dorćolskom, a desna palilulskom kvartu. Pošto je svaki kvart imao različite zakone o noćnom muziciranju, ta granica je mnoge spasla policijskih batina. Naime, dovoljno je bilo prekoračiti kanal, iz dorćolskog preći u palilulski kvart, koji je imao liberalnije zakone za braću po nesanici, pa da se izbegne gnev žandarma zbog nepoštovanja javnog reda i mira. Ova, inače skromna ulica sa prizemnim kućama, uokvirena krošnjama drveća, u kojoj se živelo palanački, postala je stecište naših najnaprednijih duhova sasvim slučajno. Početkom prošlog veka Beograd je na šezdeset hiljada stanovnika imao preko trista kafana, od kojih je desetak bilo u Skadarskoj ulici i okolini, a od kojih nijedna nije imala reputaciju i značaj čuvene kafane Dardaneli koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog muzeja. Zbog blizine Narodnog pozorišta, tu su se okupljali poznati glumci i književnici, a blizina brojnih redakcija tadašnjih časopisa učinila je da se mnogi tekstovi napišu za kafanskim stolovima. Bilo je to sastajalište umetničkog i intelektualnog Beograda sve do proleća 1901, kada je kafana srušena. Po nekom prećutnom dogovoru, njeni stalni gosti se posle nekog vremena spuštaju stotinak koraka niže, niz strme sokake iza pozorišta, i zauzimaju skadarlijske kafane, kada počinje brzi razvoj ove ulice i nastaje mnoštvo anegdota i mitova u vezi sa njenim posetiocima. Po velikom hrvatskom piscu i esejisti Antunu Gustavu Matošu, inače čestom gostu Skadarlije, istorija naše boemije bila bi istorija naše književnosti, pa bi samim tim i ova ulica imala značajno mesto u njoj. Ovde su deo svog života proživele i takve veličine kakav je Borisav Stanković, a mnoge zore dočekali za kafanskim stolom velikani poput Jovana Jovanovića Zmaja, Janka Veselinovića, Milovana Glišića, Sime Matavulja, Radoja Domanovića, Vojislava Ilića, Ive Ćipika, Veljka Milićevića, Veljka Petrovića, Stanislava Vinavera i mnogih drugih. U kafanama su tako nastala i neka dela naše književnosti, kao što je drama Stanoje Glavaš Đure Jakšića, ili njegova pesma Padajte braćo. Ispijajući rakiju, Stevan Sremac je u svoju beležnicu unosio fraze, izraze i čitave rečenice i dijaloge običnog sveta, koje je kasnije koristio u svojim delima, a Branislav Nušić je dobru ideju plaćao hranom i pićem, sve dok se ne padne pod sto. Zanimljivo je da je Rade Drainac u kafani, sa saradnicima, spremao pokretanje novog časopisa Hipnos i pravca hipnizam, u inat zenitizmu Ljubomira Micića. Kako je društvo popilo ono malo para prikupljenih za izdavanje, Drainac je morao da prihvati hiljadu dinara od nekog mladog trgovca koji se zanosio književničkom karijerom, i na taj način uspeo da objavi prva dva broja Hipnosa. Pored pisaca, gradsku boemiju činili su i mnogi glumci, reditelji, upravnici pozorišta, prvaci i prvakinje opera i baleta, a Skadarlija je bilo mesto gde su se po tradiciji proslavljali svi pozorišni uspesi i analizirali neuspesi. Tu su se mogli sresti glumac i reditelj Narodnog pozorišta Aleksa Bačvanski, nastavnik muzike i osnivač Više muzičke škole Toša Andrejević Australijanac, upravnik Narodnog pozorišta Pera Dobrinović, velikani našeg glumišta, kao što su Toša Jovanović, Svetislav Dinulović, Milorad Gavrilović koga su svi zvali Stari gospodin, zatim prvakinja Narodnog pozorišta Vela Nigrinova, prvak Narodnog pozorišta Dobrica Milutinović i čuvena beogradske glumica Žanka Stokić. Gosti Skadarlije bili su i proslavljeni vajar Ivan Meštrović, karikaturista Pjer Križanić, kao i njihovi manje poznati ili skroz nepoznati savremenici koji su bili zaraženi tim načinom života ili blizinom tako velikih ličnosti. I svi oni su imali ista prava pri izboru mesta u kafani. Pošto su mnogi naši umetnici gostovali na inostranim scenama i tamo sticali poznanstva i prijateljstva sa velikanima evropske scene, ovi su, kad bi gostovali u Beogradu ili uzvraćali posete svojim srpskim kolegama, takođe bili gosti skadarlijskih kafana. Švedski književnik i slavista Alfred Jensen, sekretar Nobelovog instituta i univerzitetski profesor, tvorac studije o Gunduliću, prevodilac Njegoša i Mažuranića, provodio je večeri u kafani Tri šešira u društvu Stevana Sremca i Čiča Ilije Stanojevića oduševljavajući se pevanjem uz gusle Janka Veselinovića. U svom delu Sloveni i svetski rat napisao je: „Dva grada ostala su zauvek u mom životu, to su Dubrovnik i Beograd. U prvom su me privukli more i okolina, a u drugom su me oduševili ljudi“. Nemački političar, istoričar i filozof Herman Vendel, osnivač nemačko-jugoslovenskog društva za kulturne veze i autor knjige Bizmark i Srbija, počasni član Matice srpske, dolazio je više puta u Beograd i, po hroničarima tog vremena, proveo je noći u Skadarliji učestvujući u maratonskim takmičenjima u ispijanju piva sa Čičom Ilijom Stanojevićem, koja su se najčešće završavala nerešeno. Pored njih, oduševljeni ljubitelji Skadarske ulice bili su i književnici Ivan Bunjin i Aleksandar Ivanović Kuprin, koji je izbegavao svečane prijeme zarad razgovora sa Tinom Ujevićem u nekoj od skadarlijskih kafana, zatim veliki umetnici Salvini, Noveli, Matkovski, Submatov… I mnogi intelektualci sa prostora bivše Jugoslavije su na isti način doživljavali slobodan duh koji je vladao u ovoj, stotinak koraka dugoj, strmoj i kaldrmisanoj ulici. Njome su bili fascinirani i neretko joj posvećivali svoj talenat velikani hrvatske književnosti Ksaver Šandor Đalski, Antun Gustav Matoš, Gustav Krklec… Česti gosti bili su i pisci Ivo Vojinović, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, a kad je naša čuvena slikarka Nadežda Petrović, povodom stogodišnjice prvog srpskog ustanka 1904. godine, organizovala Prvu jugoslovensku izložbu, vodila je svake večeri svoje goste u neku od kafana Skadarlije. Skadarlija je izlazila na glas kao umetnička kolonija i duhovna oaza u gradu koji je posle prvog svetskog rata počeo naglo da se razvija i ubrzano motorizuje, i već tada se po novinama pojavljuju članci kako ovaj kraj, kao deo naše kulturne baštine, treba sačuvati od urbanizacije. Uredba o zaštiti beogradskih starina iz 1935. godine predviđala je da se u Skadarliji sačuva njena tadašnja regulacija, a da se kuće u kojima su živeli Đura Jakšić, Milorad Gavrilović, Čiča Ilija Stanojević i Dimitrije Ginić obeleže natpisima, pločama i reljefnim portretima ovih umetnika. Mada je malo od toga realizovano, u javnosti se učvrstila svest o kulturnoj vrednosti Skadarlije. Posle Drugog svetskog rata, u oduševljenoj obnovi pobedioca nad fašizmom, Skadarliji, koja je ostala netaknuta bombama kojima je Beograd bio izložen, preti modernizacija. Međutim, posle eseja beogradskog arhitekte Uglješe Bogunovića objavljenog u Politici 1957. godine, javlja se interesovanje da se ova ulica pretvori u neku vrstu muzeja pod otvorenim nebom. Isti arhitekta uradio je i urbanistički projekat za ovaj deo grada, koji je prihvaćen od gradskih vlasti, prema kojem se zadržava arhitektonski inventar nasleđen iz predratnog perioda, a ulica postaje pešačka zona. Skadarlija tako i danas nosi istorijsku vrednost, zbog specifičnog šarma orijentalne ulice od pre dva veka, kao i kulturnu, koju su joj udahnuli svi oni umetnici koji su u njoj proveli svoje najlepše noći. Kao i njeni svetski pandani, Skadarlija nije odolela poskupljenjima. Kao što je Monmartr u Parizu bio dom za siromašne pesnike, slikare i boeme svih vrsta, sa jeftinim cenama smeštaja i hrane, a danas je jedan od elitnih delova francuske prestonice, tako u svom „Latinskom kvartu“ Beograd ima turističku atrakciju. Umesto iscepanih stolnjaka ispolivanih uljem i vinom, za kojima se često mogla dobiti večera i piće na kredit, Skadarlija je danas jezgro elitnih restorana i kafića gde su cene uvek više nego van ove sanjive ulice. Posestrima Monmartra Na inicijativu grada Pariza 22. oktobra 1977. godine, došlo je i do bratimljenja beogradske Skadarlije i pariskog Monmartra. Tom prilikom, iz Francuske je stigao karavan u kojem su bili jedan pesnik, dva slikara, predstavnici uprave Slobodne komune Monmartr, petnaest muzičara iz paradnog orkestra i nekoliko članova Udruženja pivopija, viteza drugog reda hmelja. U čast tog događaja, velika povorka Beograđana, zajedno sa gostima, prodefilovala je od Spomenika zahvalnosti Francuskoj, preko Trga republike, do Skadarske ulice, gde je podignuta spomen-ploča. Šest meseci kasnije, Skadarlija je uzvratila posetu bratskoj komuni, a skadarlijski umetnici izveli su svoje programe na najznačajnijim punktovima Monmartra.  | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 15/5/2011, 11:25 pm | |
| Skadarlijo, majko boema i pisaca sestro gospode i skitnica, popali fenjere; da vidim, kad noc se zagrli s kaldrmom i zvezde padaju s visina u letnje veceri... Skadarlijo, pesnici tebe su slavili, imenom tvojim se krstili za stolom kafanskim; donesi, vina iz vremena minulih i pesme pevaca pomrlih za dugo secanje... Skadarlijo, svanuse vremena danasnja lice ti vise ne poznajem ne cveta kestenje; da li to gasnuse lampe u prozoru, ili mi laganim korakom secanje gasnulo... Na uglu, fijaker vise me ne ceka Beograd samnom da podeli u sate ponocne... jer pijem, poslednje vino i neprebol i listam dane mi otisle ulicom Skadarskom... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 16/5/2011, 9:10 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 16/5/2011, 9:11 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 16/5/2011, 9:11 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 23/5/2011, 8:46 pm | |
| Stari, boemski deo Beograda, Skadarlija, nastao je krajem 19. i početkom 20. veka kada su njene kafane bile stecište najpoznatijih imena kulturnog Beograda. Najčešće je porede sa pariskim Monmartrom, kako po izgledu, tako i po veseloj, uzavreloj umetničkoj atmosferi. Ovaj deo grada formirao se u prvoj polovini XIX veka, a 1872.je Skadarska ulica dobila ime, kada je izvršena i numeracija kuća. U Skadarliji su nekada stanovali mnogi poznati književnici, glumci, slikari i novinari. Boemsko obeležje Skadarlija poprima od 1901.godine, kada su se, posle rušenja poznate kafane "Dardaneli", njeni gosti preselili u kafane Skadarlije. Tu su mnoge viđene domaće i strane glave "svoje najlepše dane - provodili noću".  U Skadarliji je živeo i umro poznati srpski pesnik i slikar Đura Jakšić. Njegova kuća pretvorena je u sastajalište pesnika "Skadarlijskih večeri". U današnjoj Skadarliji, koja je izuzetna turistička atrakcija Beograda, nalaze se poznati restorani "Tri šešira", "Ima dana", "Dva jelena", "Skadarlija", "Zlatni bokal", "Dva bela goluba" i "Putujući glumac", zatim galerije, prodavnice antikviteta i suvenira. Ovu ambijentalnu celinu, čija je revitalizacija počela 1968. godine, urbanistički i arhitektonski je oblikovao poznati beogradski arhitekta Uglješa Bogunović. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 27/5/2011, 10:23 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 31/5/2011, 8:55 pm | |
| Skadarska ulica ucrtana je u plan Beograda 1854. godine; trinaest godina kasnije pojavljuje se i na urbanističkom planu, a sredinom 1872. dobija ime koje i danas nosi. Za vreme austro-ugarske okupacije, Skadarska postaje Ružina ulica. I to je jedini put kada joj neko menja ime, što za bezbroj beogradskih ulica nije slučaj.
Zanimljivo je da je sredina ulice, kojom je tekla voda u kišnim danima bila i administrativna granica palilulskog i dorćolskog kvarta. Ta preteča moderne kanalizacije, bila je i svojevrsna zabava za ljubitelje skadarlijskih noći, ali i ne samo zabava već i izbeglištvo od žandarskih batina. Naime, palilulski(desni deo) ulice, po kvartovskim pravilima bio je spas za mnoge noćobdije, pijance, muzikante kada bi se desnom, dorćolskom stranom pojavili žandari koji bi ih batinama uterivali u javni red i mir. Dorćolski strožiji propis o javnom redu i miru, nalagao je da se isti striktno poštuje, te bi na pojavu žandara vesela bratija preskakala kanalčić i uz ciku, viku, ćemane i po koju pijanu psovku častila dorćolske žandare. Što se tiče psovki ni ovi im nisu ostajali dužni, mahali bi batinama, pretili, ali kanalčić nisu prelazili.
Priča se da su beogradski boemi(glumci, slikari, književnici…) zaposeli kafane Skadarske ulice početkom XX veka, kada je srušena kafana “Dardaneli” koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog muzeja, u kojoj su do tada najviše obitavali.
Tada su po Skadarlijskim kafanama lumpovali: Bora Stanković, Jovan Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, Đura Jakšić, Ivan Meštrović, Janko Veselinović, Čiča Ilija Stanojević, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Radoje Domanović, Milovan Glišić, Vojislav Ilić, Simo Matavulj, Stanislav Vinaver, Dobrica Milutinović, Rade Drainac, Pjer Križanić, Toša Jovanović, Vela Nigrinova, Branislav Nušić i još sila umetničke vesele bratije.
Ovde su nastajala mnoga dela, pisane pesme, koje se i danas pevaju na salvetama, kafanskim čaršavima a za tako napisanu pesmu moglo se i dobro popiti i dobro pojesti. Priča se da je svoju pesmu “Otadžbina” Đura Jakšić napisao na masnom papiru u kome je bio zavijen netom pojeden burek.
Anegdota o Đuri ima bezbroj, jedna glasi: naši književnici su i pre mnogo godina dangubili po kafanama i lupali glavu kako će kad dođe vreme fajrontu da plate račun. Tako je primera radi Đura Jakšić predložio krčmaru da mu napiše pesmu, pa, ako mu se svidi, da gazda ne naplati večeru. Večeru je posle više pokušaja zaradio tek ovim dvostihom: „Ej, keso moja sa mnogo dinara. Izađi iz džepa, isplati krčmara“.
Međutim kniževnici se nisu samo nadmetali sa gostioničarima, već i sami među sobom, tako su sedeli u kafani za dva različita stola srpski pesnici Đura Jakšić i Radomir Brzak. U jednom trenutku konobar donese Đuri Jakšiću ceduljicu od Radomira Brzaka na kojoj je pisalo:
"Stihoklepcu koji je svakom mrzak, mućak jaje, mućku daje, Brzak."
A Đura mu na poleđini pomenute ceduljice odgovori: "Oj, pesniče glasa štura! Pa zar daje koji prosi? Pa zar ćuran jaja nosi? Đura."
Opet, Čiča Ilija Stanojević je ulazeći u jednu od skadarlijskih kafana glasno doviknuo kelneru: “Žedan sam!”, kelner mu brže bolje donese bokal s vodom i čašu. Ćića Ilija ga mrzovoljno pogleda i reče: “Nisam hteo da se kupam nego sam rekao da sam žedan. Daj vina!”
Današnja Skadarlija nikako da pomiri XIX i XXI vek. Zbratimljena sa umetničkim kvartom Pariza Monmartrom(1977. godine) danas je ona turistička atrakcija iz kojih se i dalje čuje muzika tamburaša sa pesmama skadarlijskih boema iz malo preostalih starih kafana ali i glasna muzika iz kafića, klubova… Na njenoj kaldrmi ne oseća se samo miris ćevapa i pljeskavica već i palačinki, hot-dogova, hamburgera… Samo oni retki, koji osećaju mirise i zvuke prošlosti, ulazeći u, sada više ne, zadimljene kafane, dok im kelner uzima kapute, s nevericom protrljaju oči i vrate se u stvarnost: samo njima učini se da na mestu garderove stoji čiviluk sa velikim crnim šeširom Radoja Domanovića, polucilindrom Branislava Nušića, kaputom Đure Jakšića. Protrljaju oči, a na stolu umesto čokančeta domaće rakije služe se pića, čija imena naši stari pesnici ne bi ni izgovarali da ne bi “krjali jezik”. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 3/6/2011, 9:49 pm | |
| SKADARLIJA ZA SVA VREMENA U Skadarliji je stanovanje organizovano u zgradama i porodičnim kućama, a ugostiteljstvo u nizu manjih kafana, koje imaju daleku tradiciju vezanu za njene žitelje. Kulturni centar je u kući Đure Jakšića, trgovački lokali u nekadašnjoj Bajlonijevoj pivari, a dečiji smeh u školskoj zgradi. Svi rado dolaze da provedu veče u ovoj staroj boemskoj ulici, sa željom da osete taj duh prošlih vremena. No neminovnost života je promena. Vreme je modifikovalo izgled i ponudu ugostiteljskih sadržaja te gradske četvrti, zadovoljavajući savremene estetske, kulturne i gastronomske ukuse. Tako danas raznovrsnost ponude Skadarlije privlači publiku svih uzrasta, različitih interesovanja i mogućnosti. Zato je Turistička organizacija Beograda, u sklopu obeležavanja Dana Beograda, priredila sažet, ali nadasve zanimljiv Vodič kroz Skadarliju Vesne Aleksić, u kome su od zaborava sačuvane legende o Skadarliji, prikaz Skadarlije iz ranijih vremena, sa kafanama kojih više nema, anegdote o autentičnoj boemskoj četvrti Beograda, te o njenim žiteljima... Vodič sadrži i opis svih značajnih sadržaja Skadarlije danas, koji su praktično spakovani i u preglednu mapu. Nije uzalud rečeno da u Beogradu niste ni bili ako niste posetili Skadarliju. Dakle, evo jednog uputnog, korisnog i sadržajnog vodiča koji će vam pomoći da izaberete gde ćete se u Skadarliji zaustaviti i zašto.
Poslednji izmenio Beskraj dana 4/7/2011, 11:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 3/6/2011, 9:50 pm | |
| Iako Skadarlija nema kapije, moglo bi se reći da se sa ulaskom u tu ulicu iz gradske vreve poslovnog i trgovačkog Beograda otvaraju neke posebne kapije prošlog vremena, a put vodi u čarobni istorijsko- ambijentalni kutak, natopljen boemskom atmosferom, ukusima, umetnostima, od kojih je najveća – umetnost življenja.
SKADARLIJA ZA SVA VREMENA U Skadarliji je stanovanje organizovano u zgradama i porodičnim kućama, a ugostiteljstvo u nizu manjih kafana, koje imaju daleku tradiciju vezanu za njene žitelje. Kulturni centar je u kući Đure Jakšića, trgovački lokali u nekadašnjoj Bajlonijevoj pivari, a dečiji smeh u školskoj zgradi. Svi rado dolaze da provedu veče u ovoj staroj boemskoj ulici, sa željom da osete taj duh prošlih vremena. No neminovnost života je promena. Vreme je modifikovalo izgled i ponudu ugostiteljskih sadržaja te gradske četvrti, zadovoljavajući savremene estetske, kulturne i gastronomske ukuse. Tako danas raznovrsnost ponude Skadarlije privlači publiku svih uzrasta, različitih interesovanja i mogućnosti. Zato je Turistička organizacija Beograda, u sklopu obeležavanja Dana Beograda, priredila sažet, ali nadasve zanimljiv Vodič kroz Skadarliju Vesne Aleksić, u kome su od zaborava sačuvane legende o Skadarliji, prikaz Skadarlije iz ranijih vremena, sa kafanama kojih više nema, anegdote o autentičnoj boemskoj četvrti Beograda, te o njenim žiteljima... Vodič sadrži i opis svih značajnih sadržaja Skadarlije danas, koji su praktično spakovani i u preglednu mapu. Nije uzalud rečeno da u Beogradu niste ni bili ako niste posetili Skadarliju. Dakle, evo jednog uputnog, korisnog i sadržajnog vodiča koji će vam pomoći da izaberete gde ćete se u Skadarliji zaustaviti i zašto. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 8/6/2011, 9:08 pm | |
| NIJEDAN glumac, kažu, nije bio u stanju da popije toliko krigli piva koliko Čiča Ilija, koji je u tom “sportu” decenijama držao rekord u Skadarliji i još u mladosti na to bio ponosan. Jednom, pred predstavu Šekspirovog “Hamleta”, u kojem je igrao Polonija, dođe Čiča Ilija dosta “nacvrcan”, zahtevajući da mu se u garderobu donesu još tri krigle piva. Razumljivo je da reditelj nije hteo da ispuni glumčevu želju neposredno uoči predstave, a tada Čiča Ilija držeći u ruci praznu kriglu izađe iz garderobe, pa imitirajući Hamletov monolog, započe: “Piti il’ ne piti, pitanje je sad”? Posle ove “provokacije” reditelj samo mahnu rukom, naredivši da Čiči donesu još krigli piva, koje on popi naiskap, posle čega je, kažu, maestralno odigrao svoju ulogu uz oduševljene aplauze publike. Drugom prilikom, po Stojimirovićevom zapisu, Čiča Ilija je celu noć pio sa ruskim emigrantom, knezom Pućaćaninom, a onda napraviše ujdurmu o kojoj je pričao ceo Beograd. “Pred zoru su se on i taj ludi knez popeli na Spomenik knezu Mihailu. Knez je uspeo da uzjaše bronzanog konja iza bronzanog jahača i jedva su ga skinuli, a Čiču su tek uz najveće napore sprečili da ne ponovi isti podvig”. Da bi pojačali jedno vreme prilično poljuljani Čiča Ilijin kredit u skadarlijskim kafanama, njegovi prijatelji su proturili vest da Čiča ima u Americi nekog bogatog strica, koga će da nasledi i to vrlo brzo, jer je ovaj na samrti. Međutim, kada je kreditorima postalo sumnjivo postojanje bliskog, bogatog rođaka s one strane akeana, Čiča Ilija reče: - Da ne čuje đavo, taj neće skoro umreti. Nego ima nešto bolje. Pisao je da će doći u Beograd da uredi neke moje stvari. - A kada? - Pa tako, čim skupim malo para i pošaljem mu za put - po svom običaju vragolasto odgovori Čiča Ilija. Iz svoje kuće preko puta “Tri šešira”, sa elegantnim štapom u ruci i habcilindrom na glavi nailazi svakad uglađeni “Stari gospodin” Milorad Gavrilović, koji se često kačio sa Čiča Ilijom, jer su bili veoma različite prirode kao i pogleda na život. Po jednoj anegdoti, Gavrilović sedi kod “Tri šešira”, a neće ni da pogleda za drugi sto, gde je u povećem društvu sedeo Čiča Ilija, pijuckao i ne osvrnuvši se na Gavrilovića, poče da priča svom društvu: - O, ljudi, što sam noćas sanjao čudan san! Znate, kao ja umro... - Šta? Deder, pričaj Čiča - navali radoznalo društvo. - I, šta da vam kažem. Pred nebom stoji tabla na kojoj vidim da velikim slovima piše: “Glumcima ulaz zabranjen”! Ja htedoh na silu da uđem, ali me dohvati sveti Petar za jaknu. - Uspem nekako da se otrgnem i potom zavirim kroz jednu rupu. I tamo vidim kako mirno šeta Gavrilović. Tada dreknem svetom Petru: “Je li, more, zar i na nebu ima protekcije”? A sveti Petar mi reče strašnim glasom... Tada Čiča Ilija lukavo prekide priču, a radoznalo društvo još više navali: - Hajde, nastavi Čiča, kaži šta reče sveti Petar? - Pa, kad ste toliko navalili da vam kažem, podiže Čiča Ilija glas. Sveti Petar mi je rekao: “Pa, taj Gavrilović i nije nikakav glumac”! I zatvori mi vrata pred nosom. Dok se društvo smejalo Čiča Ilijinom vešto smišljenom vicu, “stari gospodin” Gavrilović je bez reči napustio kafanu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 16/6/2011, 9:20 pm | |
| ŠTAP, KARANFIL I ŽIRADO ŠEŠIR Ovaj ambijentalni kutak Beograda, koji se održao do danas, sačuvan je u jednom delu Skadarske ulice oko boemske kafane Tri šešira. Na sredini mahale, ispred kasnije podignute kuće Đure Jakšića, a kao jedini trag prošlih vremena, stajao je samo akvadukt Bulbuderskog vodovoda sa 14 lukova. To je u 19. veku bila Skadar kapija, sa Skadarskom česmom. Tada je sredinom ulice išao potok, koji je za vreme jakih kiša bio veoma opasan. U ulici je postojao običaj gajenja lijandera posađenih u drvenim buradima. To je bila neka vrsta ograde kojom su stanovnici Skadarlije pretvarali prostore ispred kuća u prijatan hlad, a ulici davali jedinstvenu atmosferu. Među skadarlijskim kućercima se polovinom 19. veka uporedo začinje i budući industrijski kompleks, u početku Male, a kasnije Bajlonijeve pivare. Najverovatnije tokom druge polovine 19. veka otvorene su kafane Bums keler, Vuk Karadžić, Zlatni bokal, Miloš Obilić i Bandist i najglasovitije od svih kafana Tri šešira i Dva jelena. Neposredna blizina Narodnog pozorišta i nekadašnje operetsko-vodviljske dvorane u današnjem bioskopu Balkan, učinili su da ceo taj kraj postane popularan i privlačan. Rušenjem kafane Dardaneli 1901. godine, koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog muzeja, u skadarlijske kafanice preselili su se glumci, književnici, pesnici, i obični namernici. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 21/6/2011, 10:43 pm | |
| 
Зовем се Скадарлија, или Скадарска улица, како хоћете. Ја нисам ни булевар, ни авенија, ни магистрала. Ја сам обичан стрми кривудави сокак усред Београда. И то би било све што би вредело рећи о мени да нема моје боемске повести, да нема мојих трошних кровова, расклиматаних столица и распоренога јендека...” Тако је о Скадарлији писао, то јест у њен се глас претворио, незаборавни Зуко Џумхур, чувени карикатуриста и путописац, боем и живописна ходајућа хроника Београда. Доиста, у првој половини XIX века Скадарлија је била изван градских зидина, тик уз бедем који се спуштао ка Дорћолу, Циган-мала и стециште сиротиње, с потоком посред. Како је онда за Београд постала исто што и Монмартр за Париз или Гринциг за Беч? Када су 24. априла 1867. и последње турске јединице напустиле Београд, отворена је сасвим нова историја престоног града. Градско језгро је почело нагло да се шири, срушени су бедеми, започела модернизација, увођење европских манира и моде. Још 1854. ова улица је први пут уцртана у мапу, а те 1867. први пут је унета и у урбaнистички план. Циган-мала је тада расељена, формирана је и калдрмисана уличица, дуж ње никоше два реда ниских кућа. Почеше да се досељавају „ситни чиновници, практиканти, занатлије, калфе и кафеџије”. Пет година касније, 1872, улица добија име које и данас носи (само једном, под аустријском окупацијом, њено име је мењано и тада се звала, само слутимо зашто, Ружина улица). Када је 1869, мало јаче од годину дана након почетка градње, код бивше Стамбол капије под кров стављена зграда Народног позоришта и у њој одиграна прва представа, јефтине собе и станчиће у овој улици потражише глумци, понеки писац и песник. „Опет сиротиња нагрну овамо!” хуктале су, кажу, прве кафеџије у Скадарској. Зна се да су после ту отворене велика пивара, фабрика шешира, неколико пиљара и занатских радњи... Почетком XX века, Београд је имао око 60.000 становника и преко 300 кафана. Десетак њих успевамо да набројимо у Скадарској и комшилуку. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 25/6/2011, 9:02 pm | |
| ШТО НА СТОЛУ, ШТО ПОД ЊИМ  Међутим, право боемско средиште Скадарлија је постала тек пошто је 1901. на Позоришном тргу, на месту где је данас Народни музеј, затворена и убрзо срушена чувена кафана „Дарданели”. Убрзо се стални гости ове кафане, сам крем београдске боемије и уметности, спушта уским улицама испод позоришта до кафана у Скадарској. Тада уистину започиње боемска и анегдотска повест Скадарлије, а ова улица и кварт око ње неповратно се усељавају у срж „домаће митологије” Београда. „Без те улице не би било могуће написат повијест јужнославенске књижевности”, тврдио је Матош, чести гост. Хроничар: „Зоре су овде дочекивали, овде живели и стварали, шале збијали и плакали, и такви великани какав је Бора Станковић, или Јован Јовановић Змај, Јанко Веселиновић, Милован Глишић, Симо Матавуљ, Радоје Домановић, Војислав Илић, Иво Ћипико, Вељко Петровић, Станислав Винавер, Бранислав Нушић, Стеван Сремац... Ђура Јакшић је овде спевао Падајте, браћо и Станоја Главаша срочио, Раде Драинац новце за Хипносскупљао и до јутра без њих остајао, улоге овде спремали чича Илија Станојевић, Вела Нигринова, Добрица Милутиновић, Жанка Стокић, овде су рођени Београђани постајали Тин Ујевић, Густав Крклец, Сибе Миличић... На листу би ваљало додати, свакако, и Ивана Мештровића, Пјера Крижанића и толике друге, у недоглед!” Други је свак ту имао своју кафану, а они су имали све њих. У кафану „Бандист” свраћали су најмлађи и најбучнији, „Бумс” (не мање бучан) беше чувен по кувару „најбољем у Београду и шире”, у „Вуку Караџићу”, на врху улице, служена је само ракија, што на столу, што под њим. Ђура Јакшић, Милорад Гавриловић, чича Илија Станојевић и Димитрије Гинић и живели су у Скадарлији. Кад год су у Београду бивали, у Скадарлију су неизоставно долазили песници Иво Војиновић и Алекса Шантић, с њим и Светозар Ћоровић, наравно. О стогодишњици Првог устанка, 1904, Надежда Петровић организовала је у Београду Прву југословенску изложбу и сваке вечери, баш сваке, госте у Скадарлију доводила. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 4/7/2011, 11:05 pm | |
| КРАТАК ПРЕГЛЕД ЗАЉУБЉИВАЊА  Дуг је низ иностраних великана који су се трајно заљубили у Скадарлију. Остало је забележено да је проф. др Алфред Јансен, шведски писац, слависта, секретар Нобеловог института, преводилац Његоша, Мажуранића, Гундулића (о којем је целу студију написао), у кафани „Три шешира” одушевљено слушао гуслање Јанка Веселиновића, у друштву Сремца и чича-Илије. „Два су града заувек остала у мом животу”, написао је. „Дубровник и Београд. У првом су ме опчинили море и околина, у другом су ме одушевили људи.” Низу одушевљених странаца додајемо и немачког историчара и филозофа Хермана Вендела, руског писца Ивана Буњина, уметнике таквог ранга какав су имали и имају Субматов, Новели, Салвини, Матковски, Брагински, Хандке...  Умало, међутим, да у олаком заносу после Другог светског рата Београд остане безСкадарлије, да на њеном месту никну неке од оних сивих зграда-сандука које и данас тешко поправљиво нагрђују старо језгро престонице. Ствар је спасао, кажу, архитекта Угљеша Богуновић, текстом у Политици 1957. Одлучно се заложио да се Скадарлија сачува, да се претвори у пешачку зону и „живи музеј”, да остане београдски Монмартр. У том духу, Скадарлија је обновљена 1968. Девет година касније, 22. октобра 1977, на иницијативу града Париза, и званично су се збратимили Скадарлија и Монмартр. До дана данашњег Скадарлија је остала једна од кључних туристичких атракција Београда. Има свој Кодекс, симболи су јој штап, каранфил и шешир, има своју заставу која се подиже „на почетку сезоне” (као да за такву четврт постоји раздобље кад није сезона). Међутим, изгледа да је крајње време да се суштинском обновом духа Скадарлије позабаве бољи и креативнији од оних који су то досад чинили. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 11/7/2011, 10:42 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 3/8/2011, 7:59 pm | |
| Старе четврти српских вароши много боље су чуване културом и причом него што су то чинили урбанисти и градски оци. Скадарлија је одличан пример за то. Тамо где су повести старих четврти биле неодвојиви део историје културе, као у Скадарлији, и штеточинства сваковрсна лакше су сузбијана, а улога тих делова града била је дубља и виша, далекосежнија. Да, истина је, без те улице историја српске и југословенске књижевности била би неупоредиво сиромашнија и досаднија. Да није тако, вероватно ни Скадарлије данас не би било. Одавно би неко већ смислио начин да је уништи, претварајући је у шопинг мол или штогод слично. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 5/8/2011, 9:18 pm | |
| SEDEO Čiča Ilija ispred “Tri šešira” i raspoložen ispijao svoje krigle piva. Za stolom, u susedstvu, čuje žalopojku majstor Mite kako ne uspeva da izleči kijavicu, pa mu reče: - E, moj majstor Mito, ima jedan odličan lek. Doduše, to je lek i vradžbina. Napraviš tej od zove, izuješ cipele i staviš noge u lavor pun vruće vode, a onda usučeš brkove i vikneš ženi: “Daj mi čaj da odnese kijavicu”. I kad ti žena donese čaj, u tom trenutku, nikako ne smeš da pomisliš na krokodila. Ne daj bože da ti slučajno padne na pamet krokodil, onda od lečenja nema ništa. - Baš ti hvala na savetu, dragi moj Čiča Ilija - reče zadovoljno majstor Mita. - Sve moguće sam do sada probao, pa ništa. A ne boj se za krokodila. Kao što do sada nikad nisam na njega mislio, neću ni odsad. Prođe nedelja dana i opet se kod “Tri šešira” videše raspoloženi Čiča Ilija i sumorni majstor Mita. - Šta je, pomože li ti moj lek - upita Čiča Ilija. Majstor Mita sa uzdahom odmahnu rukom i tužno zanjiha glavom, a reče: - Kako da pomogne, kad čaj nisam ni okusio. Sve beše dobro i tačno kako mi ti reče. Skuvao sam čaj, turio noge u lavor, a ono meni krokodil na oči. Probah da ga se otarasim, ali čim čaj prinesem ustima odmah se pojavi prokleti krokodil. I tako, ništa od lečenja. - E, baš šteta - sa uzdahom reče Čiča Ilija. - A lek je baš siguran... PoČetkom prošlog veka Čiča Ilija je počeo da se bavi i režijom. On je 1900. na sceni Narodnog pozorišta postavio “Koštanu”, koja je doživela neuspeh. Savremenici pričaju da je premijeru napustio ogorčeni pisac Bora Stanković, nezadovoljan načinom na koji je interpretiran Mitke, kojeg je igrao baš piščev prijatelj Čiča Ilija, predstavljajući glavnog junaka kao “lakrdijaša”. Međutim, kada je sledeće godine prepravljena “Koštana”, ponovo je stavljena na program u Dinulićevoj režiji. Čiča je sjajno odigrao Mitketa, više na svoj komični, nego tragični način, a pisac je i dalje bio nezadovoljan. Kada bi u kafani malo više popio, pisac je često započinjao prepirku sa slavnim glumcem, koji nije hteo ni za milimetar da odstupi od svoje koncepcije, igrajući Mitketa “kao pijanicu i pustahiju”, čime je oduševljavao publiku. U tim trenucima je Bora upućivao prekore Čiča Iliji: - I ti si mi neki vajni glumac! Digneš praznu kriglu, pa prostenješ kao da ideš tamo gde i car ide peške: Piti il’ne piti, pitanje je sad! Baš si ti neka mustra za Hamleta! A tvoj Kalča je koješta. O tvom Mitketu neću ni da govorim. Sve si u njemu izneverio. Nije bolji ni tvoj Mitke - odgovorio bi ravnom merom Čiča Ilija, namignuvši okupljenim poznanicima. - Sve mu nešto fali, bolestan je što je živ. Samo zna da kuka nad svojom sudbinom, a takve treba isprašiti po turu, pa će saznati od čega su bolovali. I ti si mi neki vajni književnik. Samo pijan si mogao da nabasaš na mesečinu koja greje. Kad te piće uhvati, tebi je i na mesečini toplo, a kada si, na nesreću trezan, ne pomaže ti ni ova furuna. Skočanjiš se kao kakva baba, pa čovek ni kleštima ne može reč da ti izvuče. Posle međusobnih uvreda, uz opšti smeh gostiju, Čiča Ilija bi, imitirajući Borin glas i gestove, od gazda Stojana naručivao novu turu pića i pokazujući na osmehnutog pisca žalostiva glasa govorio: - A ja plaćam! Ovaj naručuje, a ja plaćam! On me vređa, a ja plaćam... Kafana se tresla od smeha, a odobrovoljeni Bora Stanković, šta će, nego da zbog “časti” poljubi svog starog prijatelja. Tada mu, kažu, ni Čiča Ilija nije ostajao dužan, hvaleći pred svima “Koštanu” kao nenadmašno pozorišno delo. Ispijajući uz zdravice, ko zna koju turu pića, i Bora je na sav glas hvalio Čiča Ilijinu maestralnu glumu. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 16/8/2011, 9:30 pm | |
| Skadarlija je čuvena boemska četvrt u Beogradu. Obuhvaća nešto širi prostor nego što je sama Skadarska ulica odakle i potječe naziv – Skadarlija. Često je uspoređuju sa Atenskom Plakom ili Pariškim Monmartrom. Duh starih boema i prohujalih vremena ovdje se osjeća naročito intenzivno a tada, u ta davna vremena, Skadarlija je bila četvrt na čijim mansardama (potkrovljima) su živjeli glumci i drugi umjetnici, naročito poete i književnici. Okupljali su se u ovdašnjim kavanama i „bančili“ do kasno u noć… Kažu da glumci obližnjeg Narodnog pozorišta zbog treme prije predstave nisu ništa jeli po čitav dan a po završenoj predstavi dolazili su ovdje da večeraju i opuštaju se uz zvuke narodne pjesme i glazbe… Neki pjesnici poput Đure Jakšića (koji danas ima i svoj spomenik u Skadarliji) bili su redovni gosti skadarlijskih kavana i svojim prisustvom i djelom ostavili su trajne biljege na skadarlijskoj kamenoj kaldrmi.  Čari i šarm Skadarlije i danas se kriju u atmosferi i duhu starih vremena koji ne napuštaju ovu starogradsku četvrt. Ovdje su brojni restorani tradicionalne domaće kuhinje, art galerije, kafei, slastičarnice… Srešćete ovdje šarmantne gradske dame koje prodaju ruže, putujuće glumce koji drže svoje monodrame, gataru koja će vam pogledati u dlan… možete hraniti golubove ili jednostavno sjediti na klupi ili na nekoj od brojnih restoranskih bašta i terasa i promatrati sav taj šareni svijet, osluškujete sve svjetske jezike i žagor bijelosvetskih putnika što ih danas nazivamo turisti… Možete da promatrate nestvarne murale – iscrtane zidove i fasade po kojima je Skadarlija prepoznatljiva i raspravljate je li prozor ili cvjetni balkon koji vidite u daljini pravi ili lažni, nacrtani…  Skadarlija se „spušta“ od strogog centra grada ka Bajlonijevoj pijaci, velikoj tržnici prepunoj tezgi, prodavača, kupaca, golubova… Na kraju Skadarlije, na pjaceti ispred Bajlonijeve pijace nalazi se Sebilj česma – simbol i nesebičan dar grada Sarajeva gradu Beogradu. Na Skadarliju se oslanjaju i zidovi stare pivovare koji joj daju neki poseban šarm i originalnost. Neobična, reklo bi se, neuklopljena zgrada osnovne škole „Skadarlija“. Ovdje jednu od svojih zgrada ima i Narodna banka Srbije. Tu su i mali simpatični hotel „Petit Piaf“, restorani „Tri šešira“, „Šešir moj“, „Dva jelena“, „Dva bijela goluba“, „Ima dana“, „Zlatni bokal“ i mnogi drugi…
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 17/9/2011, 11:09 pm | |
| UOČI Balkanskih ratova, vlasnik hotela i bioskopa “Pariz” Svetozar Botorić, kao producent i glavni finansijer prvog srpskog igranog filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” (1911), angažovao je za režisera Čiča Iliju Stanojevića. Scenario je prema svom pozorišnom komadu napisao Miloš Cvetić, a likove su tumačili tada najpoznatiji glumci, Milorad Petrović, Čiča Ilija, Sava Todorović, Teodora Arsenović, Dobrica Milutinović i drugi. Snimatelj je bio Luj de Beri, dok su kopije izrađene u poznatom pariskom preduzeću “Braća Pate”. Od Beogradske tvrđave sve do rečnih obala i Ade ciganlije, ostvario je Čiča Ilija zanimljiv dokumentarac, jednim delom posvećen proslavi praznika Roma, zvanog Bibija. “Kada smo posle mesec dana, u Pateovoj sali u Vensanu, prikazivali svoje filmove, ja sam strepeo za Bibiju”, beleži Čiča Ilija. “I gle čuda, Bibija je proizvela takav utisak i smeh da su se članovi ocenjivačkog odbora hvatali za glave od smeha i neprestano uzvikivali: 'Mon dieu! Mon dieu’!” Premijera Čiča Ilijinog filma o Karađorđu u trajanju od 90 minuta, održana je 23. oktobra 1911. godine u Grand bioskopu hotela “Pariz” u Beogradu, a potom širom Srbije. Posle postignutog uspeha, uprava Narodnog pozorišta poslala je prvog srpskog filmskog reditelja “na usavršavanje” u inostranstvo. A Čiča Ilija, umesto da redovno gleda sve pozorišne predstave u Beču i Minhenu, više je voleo da sedi u čuvenim pivnicama i, po sopstvenom priznanju, da uzdiše za boemskim životom u voljenoj Skadarliji. Po povratku, Čiča Ilija je društvu za “glumačkim stolom” pričao o neobičnom takmičenju u jednoj bečkoj pivnici: “Sedim ja u Beču i pijem pivo. Malo niže od mene dva mladića vode neku raspravu. Vidim ja, popila bi deca još malo, a nemaju para, pa pozovem kelnera i naručim piće. Oni posle pitaju kelnera ko sam, ali ih izgleda sramota da mi priđu, nego se samo osmehuju na mene, kao da zahvaljuju. Do ponoći sve zaboravim, kad ujutru hotelski momak na vrata. - Her Stanojević, dva burša hoće da vas posete. Kad se otvoriše vrata, unutra rupiše dva burša. Perje na šeširima, zvanična studentska uniforma, mač o pojasu, a čizme do iznad kolena. Stadoše mirno. Stao i ja mirno. - Her kameršauspijer, mi dolazimo u ime celog burševskog društva Saksonija. Vi ste učinili veliku stvar. Vi ste spasli čast svih nas, štaviše i čast Saksonije, koju čuvamo više od svega. - Izvinite, ali ja sam to, valjda, uradio slučajno - kažem ja, bojeći se da nije posredi neka zabuna. - Vaše ime ostaće zabeleženo zlatnim slovima u analima Saksonije. Vi ste platili ceh za naša dva fuksa. To su novi članovi Saksonije, koji su ove godine tek došli u Beč. Zapili su se i da nije bilo vas, doživeli bismo sramotu da ih kelner izbaci iz kafane. Zato vas molimo da dođete na večeru u vašu čast. Na večeri posadili mene u pročelje, pa udarismo u piće, kako samo mogu dobri burševi i ja. Oko dva po ponoći pade jedan burš, desetak minuta kasnije i drugi, pa produžiše da padaju kao muve. Proredilo nam se društvo, a pod stolom leže studenti kao snoplje i na kraju ostanemo nas dvojica, predsednik Saksonije i ja. On neki stari student, poručuje i dalje da se preda mnom ne osramoti. Ostanem sam za stolom i kucnem prstenom o čašu. Ušao kelner pa očima ne veruje. Cela Saksonija, zajedno sa predsednikom, leži pod stolom. A ja mirno kažem kelneru: - Još jednu kriglu! Donese on kriglu, lepo natočenu, s kragnom, a sve vrti glavom u neverici: - Majn got! Majn got! Gospodine Stanojeviću, trebalo bi da ste vi predsednik Saksonije!” | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 25/10/2011, 8:37 pm | |
| U vreme Prvog svetskog rata, Čiča Ilija je bio prestareo za vojsku, a već 1918. bio je član putujuće glumačke družine, da bi oslobođenje Beograda dočekao kao blagajnik hotela “Park”. Krajem 1922. Čiča Ilija je sa glumcima iz svoje generacije, Miloradom Gavrilovićem i Savom Todorovićem, svečano proslavio 40-godišnjicu umetničkog rada. “Četrdeset godina ovde, na ovim daskama, iza ove zavese, pred ovim svetiljkama, pozdravio je slavljenike prijatelj Branislav Nušić. Četrdeset godina svlačenja, oblačenja, mazanja, šminkanja, 40 godina uzbuđenja, strasti, suza, smeha, 40 godina prebolevati tuđe bolove, smejati se tuđoj radosti ili plakati na tuđom žalošću, 40 godina živeti tuđim životom i 40 godina umirati tuđom smrću, eto, to je sadržina četrdesetogodišnjeg rada na ovim daskama, iza ovih zavesa, pred ovim svetiljkama.” Sve dok je mogao da se drži na nogama, Čiča Ilija je, iako mnogo oronuo od teške boljke, često prelazio od svoje kuće, preko puta, u omiljenu kafanu “Tri šešira”. Sećao se svojih slavnih uloga, a naročito Kir Janje, Kalče, Mitketa, Vula Pupavca, Jovanče Micića, Papa Naska i, po zapisu Bože Kovačevića, rado je pričao nenapisanu pripovetku o udesu starog glumca, čija skica glasi: “Odavno zaboravljen stari glumac šunja se u sumrak, pred početak predstave, oko Narodnog pozorišta. Niko ga više ne prepoznaje, niti pamti, ni mlađe kolege, ni mladi ljudi koji čekaju pred ulazom da se uvuku bez karte. On već izlapeo, prilazi i u izlogu čita pozorišnu listu. Daje se komad u kojem je on davno nosio glavnu ulogu. Sričući onaj niz imena, stari glumac se priseća bleštave scene i sebe mladog, lepog i zanosnog na njoj, dok oduševljena publika kliče njegovo ime. Jadan čovek, kao senka, stoji pred osvetljenim pozorišnim izlogom i onako izgubljenog, publika ga nosi prema ulazu, ali ga neumoljivi portiri odgurkuju prema ulici i on umornim koracima odlazi u mrak...” Tu priču samo je Čiča Ilija umeo maestralno da oživi, ističući svu tragiku glumačkog poziva, kao i predosećaj lične drame, jer nije bilo leka za razdiruće bolove zbog raka u bešici. Čiča je početkom avgusta 1930. sve češće bio bez svesti. Juče je pao u agoniju”, piše novinski izveštač, “ali, kad ga je posetio njegov stari prijatelj dr Bukić Pijade, dolazeći nakratko sebi, zamolio ga je da razgovara sa hirurzima radi još jedne operacije...” Novinski izveštači su nastavili da beleže: “Prijatelji ga i dalje često obilaze i Čiča je, sve dok nije pao u agoniju, za svakog imao neku šalu, poneku lepu reč...” “Na glas o njegovoj smrti, sinoć su se okupili mnogi prijatelji da mu odaju poslednju poštu. Među onima koji su ispratili Čiča Iliju na poslednje putovanje do parcele 39 na beogradskom Novom groblju, na čelu sa Branislavom Nušićem, bilo je puno njegovih prijatelja i obožavalaca.” Opraštajući se od svog najvećeg glumca, tadašnji upravnik narodnog pozorišta Milan Predić nadahnuto je govorio o “najvedrijem rabotniku u jednom mučnom zanatu”, posebno ističući da on predstavlja “kraj najlepše priče starog Beograda”. VENČANJE BEZ ŠALE DOK su se prijatelji pitali koliko mu je još ostalo od života, “Politika” je 4. februara 1930. objavila vest: “Juče se u sedam časova izjutra u Topčiderskoj crkvi venčao Čiča Ilija Stanojević. Nije to najnovija Čičina šala, on se zaista venčao. Nije to nepromišljeni postupak jednog starog čoveka. Čiča je juče učinio jedan lep i velikodušan gest.” Brak se desio tako kasno, tek kad je umrla prva supruga Lujza, s kojom godinama nije živeo, a domaćici Mariji je bilo potrebno pravo na penziju.
Kraj
Poslednji izmenio Beskraj dana 13/4/2012, 3:32 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 10/12/2011, 2:10 pm | |
| Skadarlija - Boemski kraj
Kao što Pariz ima svoj Monparnas, tako i Beograd ima svoj boamski kutak — Skadarliju. Nekada, u doba prvog srpskog ustanka, u Skadarliji su bile prazne poljane. Tek od 1825. godine dolaskom kneza Miloša, javljaju se naselja. Kako je taj kraj van šanca koji se širio od Stambol kapije (danas Trg Republike) do Vidin-kapije (danas Dušanova ulica) bio naseljen Ciganima, zvao se Ciganska mala — koja je, u stvari simbolički predak Skadarlije. Bilo je tu puno straćara, krivudavih i džombastih sokaka i neuglednih hanova u kojima su se napijali i Srbi i Turci te je često dolazilo do svađa i sukoba. Kad padne kiša, mali potok koji je proticao sredinom ulice toliko bi nabujao da je sve usput nosio. O tome je "Beogradski vasnik", u broju od 27. aprila 1884. godine zabeležio: "...U Skadarskoj ulici idući Maloj pijaci, beše tako velika voda prilikom preksinoćne kiše da je nekima znatne štete učinila. I jedna žena umalo što nije platila glavom. Marija Nikole Jovanovića, staklara, izašla je na ulicu baš onda kad je bujica silno navalila. U tom trenutku voda je dohvati u svoj vrtlog i odnese čak u potok niže Male pivare, odakle je susedi s teškom mukom izbaviše...". Čiča Ilija Stanojević (1859—1930), rodom Dorćolac, u svojim sećanjima opisao je kuću u Skadarskoj br. 36, na kojoj je 1925. godine otkrivena spomen ploča, a u kojoj je živeo i umro 1878. godine pesnik Đura Jakšić: ,,... Nekada na ovoj kući nije bilo broja niti onog pivarskog dimnjaka. U pozadini bio je — preko cele ulice veliki luk sa dva otvora. Celom površinom luka bile su sprovedene vodovodne cevi koje su sprovodile vodu sa "Bulbuldera" za Čukur-česmu, Malu-česmu, Saka-česmu i Cigansku česmu predganlija". Ova česma nije imala naročiti naziv. Nju su obično zvali "Cigan-malska ili Ciganlija". "Skadarska se ulica od postanka — pa i dugo godina zvala Ciganska mala...". Tek drugim krštenjem ulica 1872. godine od strane opštinske uprave nazvana je Skadarska. Opis stana Đure Jakšića a takvi su bili i drugi stanovi u ovome kraju — dao je Dragutin J. Ilić (1858—1926), rodom Palilulac: "... Mala niska soba sa još manjom kuhinjom. Pod bez patosa, zidovi iz kojih bije vlaga. U sobi orman, prost sto i stolica, dve postelje na nogarima: jedna pesnikova, druga dvojice sinova. Na vratima sa unutrašnje strane, o čavle povešano nekoliko pohabanih odela. U minijaturnoj kuhinji, bez prozora, šporet, neobojena polica za sudove i krevet na kome je spavala ženska čeljad: majka sa dve kćeri. Sve sasvim sirotinjski, ali čisto; i soba i kuhinja zastrti ponjavama. U neredu bio je samo sto u sobi, pun knjiga i novina sa nešto pesnikovih rukopisa ...". Za tim stolom, u toj skromnoj sobici, Jakšić je opevao "Švalju". "Ratara", "Stanoja Glavaša" i druge pesme. U Skadarliji su stanovali mnogi književnici, glumci, slikari, kompozitori i novinari: Jakšić, Zmaj, Brzak, Mile Pavlović, Jovan Skerlić, Toša Andrejević — Australijanac, Vela Nigrinova, Rucović, Pera Dobrinović, Milorad Gavrilović, Čiča Ilija Stanojević, Žanka Stokić, Antonijević — Đedo, A. G. Matoš, Fotije Iličić-Stari Fočo (koji je izeenada 1911. gadine umro na ulici) i Miodrag Rajčević — Čvrga, obojica direktori putujućih pozorišta. Skoro sve proslave i jubileji knjižvvnika i umetnika završavali su se lumperajima, sa pesmom i svirkom u kafanama kod "Vuka Karadžića". "Tri šešira". "Dva jelena", "Bumsa"... Od kafana u Skadarliji najstarija je "Tri šešira", koja je, po podacima Branislava Ć. Nušića (1864—1938), postojala još 1864. godine. Lokal je držala neka Kata, udova Petra Jovanovića. Kafana je dobila naziv po radionici šešira starog Dimovića, oca kafedžije kod "Imperijala" Đoke Dimovića. Na kući je bila istaknuta firma na kojoj su na limu naslikana tri šešira. Ti su šeširi i docnije postojali, kad je radionica prestala da radi; a kad je u toj kući otvorena kafana, sama je sobom i bez ikakvog krštenja ponela ime ,,Tri šešira". Posle boemskih lokala "Pozorišne kafane" (danas ugao ulica Dositejeve i Vase Čarapića) i "Dardanela" (gde je danas zgrada Narodnog Muzeja) koji su srušeni 1901. godine, beogradska boemija (Glišić, Veselinović, Domanović, Mitrović, Nušić, Brzak, Žarko Ilijć, prešla je u Skadarliju, gde su mnogi i ranije navraćali i provodili burne noći uz šalu, pesmu i svirku cigana Mike Jagodinca, Đokice Zaječarca, Jove Jareta i Arse Jovanovića — Škembonje, učitelja sviranja Mike Petrovića — Alasa, naučnika i profeoora univerziteta. Po tim kafanama naši knjižavnici i umetnici održavali su sastanke, osnivali književne i umetničke klubove i udruženja, pokretali časopise, pisali pesme i pozorišne recenzije. Čiča Ilija Stanojević, jednom, posle ne zna se već koje krigle piva, pričao je sve smešnije i duhovitije pričice i anegdote da završi sa fantastičnom anegdotom o gazdarici koja mesto njega neuračunljivog prima njegovu penziju, a njega tera da meša paradajz u kazanu ili da cepka drva u šupi dok je kod nje u poseti narednik, i sa onom još zaiimljivijom o ljubaznici uhvaćenoj u neverstvu, koja mu u pismu kaže da ono "što je video nije istina". A Dobrica Milutinović (1880—1957), minhenski đak i veliki umetnik 1912. godine, posle predstave "Zulumćara", u kome je igrao Selim-bega, opijen uspehom komada, nastavio je svoj dert i sevdah i zulumćario po svim kafanama. Njegovi drugovi, takođe raspoloženi, javljaju Svetozaru Ćoroviću depešom u Mostar da je Dobrica posle "Zulumćara" počinio čitav zulum po Skadarliji. Ćorović odgovara: "Zulumćaru Zulum čini. Pisac plaća, Ič ne brini!". | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 9/2/2018, 11:43 am | |
| Niz naizgled oronulih ali držećih kućeraka, smeštenih u nekoliko stotina metara dugačkom sokaku, već poodavno je najatraktivnija četvrt u centru savremenog Beograda. Izgled Skadarske ulice, skraćeno nazvane Skadarlija, potiče iz 19. veka, a obnovljen je 1968. godine. Zbog autentičnosti i prijatne, boemske atmosfere dobila je epitet beogradskog Monmartra, a mnogi je upoređuju i s atinskom Plakom. Malo je onih koji su bili u Beogradu, a da su zaobišli ovo (nekadašnje) utočište pesnika, pisaca, glumaca, slikara i drugih noćobdija svih zanimanja.
U knjizi utisaka nalazi se impozantan spisak od preko 80 svetskih državnika,— blizu 20 kraljeva i careva (Huan Karlos, Haile Selasije, Reza Pahlavi...) i mnoštvo čuvenih biznismena (Rokfeler i Rotšild).
Do polovine 19. veka Skadarlija se nalazila na periferiji grada i naseljavali su je Cigani koji su pravili kuće oblepljene blatom, te je tada bila poznata kao Cigan-mala. A onda je, 1880, uz samu ulicu Ignjat Bajloni podigao savremeno opremljenu pivaru oko koje ubrzo niču brojne kafane. Kafane poput "Tri šešira", "Ima dana", "Dva bela goluba" i druge postaju stecište umetničkog Beograda gde se, uz tradicionalne specijalitete srpske kuhinje i dobru kapljicu, živi poseban život.
Danas u ovoj kaldrmom popločanoj ulici, pored ljupkih kafana iz kojih se čuje tihi jecaj violine ali i jeka truba, nalaze se i male umetničke galerije, antikvarnice, ali i moderni kafei.—
Riznica | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Skadarlija 9/2/2018, 11:44 am | |
| “Zovem se Skadarlija ili Skadarska ulica, kako hoćete. Ja nisam ni bulevar, ni avenija, ni magistrala. Ja sam običan strmi krivudavi i loše kaldrmisani sokak usred Beograda.” - Zuko Džumhur  | |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7903 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Skadarlija 30/5/2020, 3:14 pm | |
| 
Zadužbina Momo Kapor 03. јул 2014.
Skadarlija - Mlađa sestra Monmartra
Svoje najlepše dane, proveo sam noću u Skadarliji! - ispovedao se veliki beogradski glumac čiča Ilija Stanojević, koji je tamo i stanovao.
Ako su pariski Monmartr otkrili slikari, među kojima su se tamo prvi nastanili Tuluz-Lotrek, a za njim kasnije i Modiljani, Sutin i Pikaso, beogradsku Skadarliju su otkrili glumci, jer se nalazila blizu Narodnog pozorišta i jer je bila jeftina za stanovanje i hranu.
Na samo nekoliko stotina metara ispod teatralnog svetilišta male Kraljevine Srbije, na čijoj su sceni igrane predstave Šekspira, Molijera i Rasina, tavorio je, u tami kraja devetnaestog veka, siromašni kvart, zvani Skadarlija, zaboravljen i od Boga i od ljudi. Svlačeći kostime prinčeva, kraljeva i dvorskih luda, glumci su odlazili u tu kaldrmisanu ulicu, niz čiju se izlokanu sredinu, u vreme proletnjih i jesenjih kiša slivao potok, a kuće bile jednospratne potleušice sa sobama u koje se ulazilo pravo iz blatnjavih dvorišta, da bi našli kakav-takav krov nad glavom i toplotu malih, čađavih kafana. Za lepim glumicama i darovitim glumcima, sklonim noćnim bdenjima, stigli su i pisci, najpre pesnici, a za njima i prozaisti s kraja devetnaestog veka; plejada velikana koji već odavno stanuju u udžbenicima književnosti. Stevan Sremac, Janko Veselinović, Milovan Glišić, Bora Stanković, Branislav Nušić, samo su neka od tih velikih imena koja su jedno vreme živela i pisala u Skadarliji. Kada je na red došla lekcija književnosti iz doba romantizma, jedan profesor iz provincije, doveo je čitav svoj razred u kafanu „Tri šešira“ da im održi predavanje, plativši im svima po pivo. Zaista, nema mesta u Beogradu kroz koje je prošlo toliko velikih pisaca, kao kroz tu kafanu niske tavanice i trošnih zidova. Svaki sto u ovoj kafani, bio je redakcija nekog lista ili časopisa. Za tim stolovima su pisani proglasi, peticije, feljtoni, pesme i pripovetke. U skadarlijskim kafanama se pronalazila književna slava, pozajmljivao novac i malo ljubavi; tu se pilo i jelo na veresiju, a često i spavalo, kad se ostane bez iznajmljenog sobička. Zanimljivo, u Skadarliji nikada nisu živeli veliki slikari, verovatno zbog toga što ova senovita ulica nije imala visoke zgrade sa svetlim mansardama, podesnim za slikanje.
No, vremena se menjaju... Nekada, siromašni glumci, postali su u međuvremenu zvezde, a ukleti pesnici, ugledne ličnosti. Iza njih, u Skadarliji su ostala samo spomen-obeležja i nikada plaćeni računi, uostalom, već odavno pokojnim vlasnicima krčmi. Skadarlija je sredinom prošlog veka, ponovo pala u duboki zaborav, ponovo je postala mračni kvart izlizane kaldrme i polupanih fenjera. Sedamdesetih godina, jednoj grupi beogradskih umetnika koja se sastajala u zapuštenoj kafani „Tri šešira“ palo je na pamet da obnovi ovu staru boemsku četvrt. Za početak, arhitekt, Uglješa Bogunović, uspeo je da grad Beograd u ovoj ulici proglasi svoju prvu pešačku zonu. Karikaturista „Politike“ i putopisac Zuko Džumhur, restaurisao je i obnovio tu staru kafanu, a slikar, Mario Maskareli, rekonstruisao je krčmu „Ima dana“, naslikavši u njenim ložama portrete skadarlijskih velikana.
Kada bih vas ja vodio kroz Skadarliju, najpre bih ujutro popio sa vama kafu na terasi „Dva bela goluba“, a zatim bih, kao predjelo, pojeo toplu proju sa hladnim kajmakom u kafani „Šešir moj“, gde čak i u podne svira sjajan orkestar tamnoputih tamburaša iz Bačke, a na gurmansku teleću čorbu sa mileramom svratio u „Zlatni bokal“. U „Tri šešira“ bih vas odveo na pravi srpski roštilj sa kiselim kupusom posutim tucanom paprikom, a na slatku suvu pitu, preko puta, u „Dva jelena“. U ovoj ulici gotovo da ne postoji restoran koji nema svoj orkestar, a svi oni umeju da sviraju i narodna kola isto tako dobro kao i bečke valcere.
Ne bih se zakleo da ćemo prošavši kroz mnogobrojne restorane, kafane, krčme i kafiće uspeti trezni da se spustimo do poslednje kafane „Skadarlija“ i da u njoj provedemo noć i dočekamo jutro, ali sam siguran da ćete Skadarliju napustiti zaljubljeni, ako ne u nju, a ono sigurno u vašu lepu saputnicu bez koje sve to i ne vredi.
U Skadarliji večera nije obavezna – ljubav jeste! ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7903 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Skadarlija 30/5/2020, 3:24 pm | |
| SKADARLIJA, ČAROBNI KUTAK BEOGRADA
Skadarlija, u srcu Beograda, ona stara, romantična i boemska, poznata iz istorije i legende, živi više od jednog veka u vedrim pesmama, zanimljivim pričama i anegdotama kao i u mnogim književnim i novinarskim zapisima.
Strma krivudava Skadarska ulica, po kojoj je ceo kraj dobio ime S k a d a r l i j a, početkom ovog veka do drugog svetskog rata, bila je carstvo beogradske boemije, ali istovremeno i kulturno redovno sastajalište velikana pozorišne scene, pera, misli, kičice...
Ovaj čarobni kraj Beograda, voljeni kutak poezije i romantične istorije, poznat po drvenoj kaldrmi, plinskim fenjerima među rascvetalim krošnjama drveća, po znamenitim kućama i kafanama, gde su prijatne večeri provodili mnogi poznati književnici, novinari, glumci, reditelji, muzičari, pevači, slikari i ostali veseljaci, danas pored mladih i starih, najviše privlači radoznale turiste iz celog sveta, tako da Skadarlija ostaje zlatnim slovima upisana u istoriji našeg glavnog grada. "Nisam ni slutio da Beograd ima tako bogatu tradiciju poštovanja pisaca i pozorišnih ljudi", izjavio je pri poseti Skadarliji poznati italijanski pisac Alberto Moravija. "Mogu vam reći da u tom pogledu ne zaostajete od mnogih evropskih gradova. Vaša Skadarlija je zaista čaroban kutak istorije i kulture Beograda. U noći, čovek ima utisak kao da je na Monmartru, koji se tek rađa, u kojem se još oseća dah umetnosti..."
Kao što Prag ima Zlatnu uličicu, Beč — Grincing, Atina — Plaku, Pariz — Monmartr, tako se Beograd ponosi Skadarlijom, koja je odavno kao redovno sastajalište značajnih umetnika, kulturnih poslenika i starih zanatlija, ušla u legendu i istoriju, postala sastavni deo mnogih veselih priča, noćobdija, koji su ovde razdragani dočekivali zore uz "dobru kapljicu" i roštilj, tananu svirku i zanosnu pesmu sa simboličnom porukom:
Ovde su bančili naši veliki, stari čuvari zvezda, mudraci i ljubavnici zora, kovači, stolari, pekari, ribari, rezbari, i putnici prošli sve gore i sva mora.
Pri ulasku u Skadarliju, kraj njene zastave sa simboličnim oznakama (žirardo-šešir, crni štap i crveni karanfil), krupnim slovima ispisana je dobronamerna poruka: " Skadarlija — centar umetničke boemije, tradicija je stvaranja već ceo vek. Zato posetioče, kad dođeš u ovaj kutak Beograda da se zabaviš i razonodiš, pokušaj da maštom svojom dočaraš davno minulo vreme. Seti se svih oni generacija pesnika i glumaca, novinara i slikara, boema znanih i neznanih..." Da se njih setimo, obnovimo njihove doživljaje i lepe uspomene, napisana je i ova knjiga.
Kad izgovorimo poetsku i istovremeno čarobnu reč S k a d a r l i j a, odmah iz požutelog albuma uspomena, sećajući se davno minulih vremena, pred očima iskrsavaju likovi njenih znamenitih stanovnika i stalnih gostiju, koji su rado pevali onu staru, gradsku, ljubavnu pesmu sa refrenom:
Bre devojče, majka te nemala, niti imala, nit' te kome dala izgore me, tvoja lepotinja: čarne oči, rumena ustašca.
Poznata u mnogim svetskim turističkim prospektima kao atraktivan kraj koji vredi videti, današnja Skadarlija nastavlja svoj veseli život, što se kaže "dok je sveta i veka". Najznačajniji kulturno-istorijski spomenik obnovljene Skadarlije, svakako je bela, prizemna kuća slikara i pesnika Đure Jakšića, a ovoj se pridružuju i znamenite, najstarije kafane Tri šešira i Dva jelena, pored još niza drugih objekata o kojima će u ovoj hronici biti više reči.
Najlepše uspomene iz stare, poetske i romantične Skadarlije, vezane su za one njene stanovnike i redovne goste, koji su, kako se tačno govorilo, ovde, svoje "najlepše dane proživeli — noću". Njeni redovni posetioci, bili su mnogi umetnici o kojima Antun Gustav Matoš beleži: "Istorija naše boeme bila bi, dakle, uglavnom, istorija naše književnosti".
Ovu Matoševu opasku prenosimo da bismo ukazali šta nas je još privuklo pisanju ove prve hronike Skadarlije, koja počinje doseljenjem najvećeg pesnika i slikara romantičarske epohe Đure Jakšića i završava svedočenjima značajnih savremenika — ljubitelja ovog znamenitog kraja.
U počecima svoje istorije, pored džombaste turske kaldrme i nekoliko česama, glavna obeležja Skadarlijske ulice iz tog davnog vremena, bile su tarabe iza kojih su se prostirale cvetne baštice sa kućicama oblepljenim blatom ili u bondruku, od kojih je nekolicina imala doksate i krovove od ćeramide. Ondašnja Skadarlija je izgledala upravo onako, kako joj u njeno ime daje impresivan, neposredan opis naš poznati karikaturista putopisac Zuko Džumhur:
"Zovem se Skadarlija ili Skadarska ulica, kako hoćete. Ja nisam ni bulevar, ni avenija, ni magistrala. Ja sam običan, strmi, krivudavi i loše kaldrmisani sokak usred Beograda i to bi bilo sve što bi vredelo reći o meni da nema moje duge povesti, da nema mojih trošnih krovova, rasklimatanih stolica i rasporenoga jendeka.
Moji gosti su, od davnine, bili čuveni ljudi od pera. Moji gosti su bili prvi beogradski glumci, pesnici, reditelji, slikari i pripovedači. Srdačno sam dočekivala prijatelje iz Zagreba, iz Sarajeva, iz Skoplja, iz Ljubljane. U mojim bledim noćima oni su se bratimili.
Dolazili su meni i ministri, i uvaženi načelnici, i sarači, i bozadžije, čevabdžije, i propali đaci, i učeni profesori. Pod mojim krovovima i na mojoj kaldrmi svi su pevali, sevdisali, lumpovali..."
Iz tmine zaborava, zahvaljujući zapisima starobeogradskih hroničara, izvlačimo niz zanimljivih, često simboličnih imena poznatih kafana u Skadarliji: Pašonin Bulevar, Esnafska kafana, Vuk Karadžić, Bums-keler, Bandist, Mala pivara, Zlatni bokal, Tri šešira, Dva jelena... Sve ove čuvene kafane čije ćemo zanimljive istorijate kasnije izneti, odavno su nestale, osim dve najstarije i najpoznatije: Tri šešira i Dva jelena. One su poznate u svetu poput pariskog restorana Prokop, londonske Sirene, rimskog Greka ili praškog Fleka. Ove najpoznatije skadarlijske kafane, vezane za mnoge boemske priče, po priznanjima stranih turista, predstavljaju i danas "čaroban kutak istorije i kulture Beograda".
Stanujući u blizini kafane Tri šešira, u njoj bi, ponekad, prijatne večeri provodio pesnik Đura Jakšić, nazivajući je "vinskim vrelom". Vladar smeha beogradske pozornice, nezaboravni komičar Čiča Ilija Stanojević, koji je poput mnogih svojih kolega stanovao u Skadarliji, nazivao je kafanu Tri šešira — "drugom kućom".
Skoro je, zaslugom Petra Vasića, u Skadarliji obnovljena kuća sa brojem 36 u kojoj je poslednje godine života proveo veliki srpski pesnik i slikar Đura Jakšić. Druga znamenita zgrada u današnjoj Skadarliji je ona u broju 38, gde je skoro pola veka sa porodicom proživeo proslavljeni bard scene Milorad Gavrilović zvani "Stari gospodin". Sada je u ovoj kući restoran Ima dana. Treća je čuvena Kuća Hristodulo u Skadarskoj 27, čija je spomen ploča ispunjena sa desetak poznatih imena glumaca, reditelja, pesnika i muzičara. Isto toliko slavnih imena dramskih umetnika trebalo bi da bude uklesano na spomen-ploči Kuće Kozlinskog, preko puta kafane Dva jelena. I u Zetskoj ulici broj 2, kao i u okolnim ulicama stanovali su mnogi umetnici koji su odavno zaslužili posebne monografije jer posle njih ostaju još jedino sećanja kao i izbledele fotografije.
Sa novim vremenom pristigle su u Skadarliju i nove kafane: Ima dana, Dva bela goluba, Zlatni bokal...
 Kosta Dimitrijević | Život boemske Skadarlije ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
Poslednji izmenio meseceva rosa dana 30/5/2020, 3:31 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7903 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Skadarlija 30/5/2020, 3:30 pm | |
| ŠETNJA KROZ ISTORIJU STARE SKADARLIJE
Kako je naučno utvrđeno da se na tlu današnje Skadarlije živelo još pre nekoliko hiljada godina, najbolje da prošetamo kroz istoriju ovog živopisnog kraja Beograda izdvajajući samo najvažnija zbivanja.
Jedno važno i zanimljivo arheološko otkriće iz 1892. godine u Beogradu ukazuje da je tlo današnje Skadarlije još u dalekoj prošlosti bilo predodređeno da postane istorijska znamen. Tada su arheolozi, po zapisu dr Đ. P. Jovanovića, u temeljima Bajlonijeve pivare u Skadarliji iskopali "desetinu komada slonovih zuba, a malo dalje čovekovu lubanju". Naučnik Jovanović tvrdi da su zubi pripadali izumrlom slonu "Elephans anpiuus a lobanja da pripada fosilnom čoveku, koji je živeo u takozvanoj helenskoj prirodi". Ovo otkriće pokazuje, zapravo, da naučnici pretpostavljaju da se na tlu ovog kraja živelo još pre nekoliko hiljada godina jer to dokazuje lobanja "prvog Beograđanina", koga još nazivaju "beogradski diluvijalni čovek". A paleontolog Niko Županić, analizirajući lobanju "prvog Beograđanina", tvrdi da je u "morfolopnsbm" pogledu" morao pripadati neandertalskoj rasi.

Stara Skadarska ulica
Novinar, urednik Politike Mihajlo Petrović, koji se bavio proučavanjem istorije našeg glavnog grada, u knjizi Kako je postao Beograd, za njegovog prvog stanovnika piše: "Tome neandertalcu bio je, izgleda, sličan najstariji Beograđanin, čije su kosti nađene u dnu Skadarlije. Koliko nas vekova od njega razdvaja? G. Župančić kaže, kako nije isključena mogućnost, da je on bio savremenik krapinskom čoveku. A od krapinca, po najkompetentnijim mišljenjima, razdvaja nas nekoliko desetina hiljada godina..."
Na ovaj način, zahvaljujući arheološkom otkriću, Skadarlija dvostruko simbolizuje stari Beograd: predstavlja njegov temelj svedočeći otkrivenom lobanjom, s kraja ledenog doba začetak života glavnog grada, dok je u novija vremena vezana za istoriju umetničke boemije, kao i za niz značajnih događaja iz kulturno-istorijske prošlosti.
*
Pomeni naselja gde se prostire današnja Skadarlija počinju još iz vremena turske okupacije, kada je Beograd skromnih kućeraka i onih boljih sa doksatima i ćepencima, bio u ropstvu visokog šanca, dubokih jendeka i rovova kao i zloglasnih kapija. Ali, za razliku od opkoljene rovovima punim vode beogradske varoši, ovo sirotinjsko naselje na prostoru od Stambol do Vidin-kapije, bilo je van šanca.
"Pažljivo oko može još i danas da vidi međe beogradske varoši dokle se prostirala pre predavanja na kadifenom jastučetu gradskih ključeva Ali-Rize paše 1867. knezu Mihailu", iznosi svoja zapažanja piscu ovih redova književnik Božidar Kovačević. "To je ona krivudava linija, koja se penje od Save, preko venca Kosančićevog, pa od Topličinog i Obilićevog prolazi ispod Knez-Mihajlovog spomenika, pored Narodnog pozorišta, skrećući k Dunavu. Dosta duboki jendeci i rovovi puni vodesprečavali su natoj liniji pristup varoši u koju se moglo ući samo kroz turske kapije. Jedna od tih, čuvena, masivna Stambol-kapija, ispod današnjeg spomenika kneza Mihajla, bila je glavni prolaz u varoš beogradsku, a zatim Varoš-kapija, kraj Dunava. Uveče su se dizale drvene ćuprije na lancima i niko nije mogao ući ili izaći iz nje napolje. Ali, izvan varoši, bilo je prigradskih naselja. Jedno od takvih, pokriveno utrinama, bila je današnja Skadarlija. Nekada, neka vrsta Jatagan-male, naseljena Skadranima, koje su zatim nadvladali Cigani (Romi), a posle sirotinja."
I putopisac Sreten L. Popović beleži da se ovo sirotinjsko naselje najpre na turskom zvalo "Šićan mala" što u prevodu znači Ciganska mahala.
Kao suprotnost očajne bede ove, gotovo puste Šićan male, u njenoj blizini, na prostoru između današnjih spomenika knezu Mihajlu i junaku Vasi Čarapiću, stajala je već pomenuta, moćna tvrđava - turska Stambol-kapija. Po opisu Koste N. Hristića u Zalisima starog Beograđanina, ova kapija je bila masivna i od tesanog kamena. "Levo i desno od kapije pružao se šanac sa visokim bedemima, silazeći desnim krakom preko Vidin-kapije ka Dunavu, a levim preko Varoš-kapije ka Savi", piše Hristić. Ispred Stambol-kapije bio je dubok jendek pun đubreta i strvina, preko koga se drvenim mostom nastupalo u kapiju".
Prolazeći ovim delom grada putopisac Bjanki beleži da je kod masivne Stambol-kapije morao da zapuši nos jer na kraju beogradske varoši beše đubrište.
Stambol-kapiju je od poljane rastavljao dubok rov, koji se često u slučaju nevremena i pljuskova, punio vodom. "Zimi se ta voda nekad i ledila, a leti se pokrivala zelenom žabokrečinom, i svakad bila prljava jer se u nju svašta bacalo", beleži hroničar Milan D. Milićević. I po ostalim zapisima ova pustara bila je često plavljena, a od izlivenih baruština uvek je najviše ispaštala sirotinjska Šićan mala. "Tu nikad nije bilo ni kuće, ni dućana, nego je leti rasla golema travuljina, najviše kukuta, a zimi je travuljina bila suva, ali se većinom držala uspravna", opisuje Milićević ovaj, od varoši beogradske potpuno odsečen kraj. "Iz te travuljine u svako doba mogli su jurnuti ili zli ljudi na putnika sama i bez oružja. Kako pse, po turskom zakonu, niko nije smeo ni taknuti a kamoli ubiti, "sirotinja raja" morala je strpljivo da podnosi njihov obesan lavež, zavijanje, pa i ujede. Sudeći, po iskazima savremenika, ovde su se preko zime pojavljivali i vuci, a još veći strah su zadavale odsečane glave srpskih buntovnika, nabijene na palisade u blizini današnje Skadarlije.
Luka Mladenović: Stara Skadarlija sa kafanom "Vuk Karadžić"
*
Prema planu Beograda iz 1854. godine vidimo da se ovaj, romskom sirotinjom nastanjen kraj sa nizom koliba i straćara oblepljenih blatom, pokrivenih trskom, slamom i ćeramidom, nalazi između starih naselja Dorćola i Palilule. Sa dolaskom kneza Miloša u Beograd, u Šićan mali se od skinutih drvenih palisada gradi novo naselje. "Bilo je tu puno straćara, krivudavih džombastih sokaka i neuglednih hanova u kojima su se napijali Srbi i Turci, te je često dolazilo do svađa i sukoba", beleži u knjizi Iz starog Beograda Ž. P. Jovanović. "Kad padne kiša, mali potok, koji je proticao sredinom ulice, toliko bi nabujao da bi usput sve nosio..."
Pionirski, urbanistički plan Emilija Josimovića iz 1867. godine daje još vidljiviji i tačniji snimak ove zapuštene mahale u kojoj su još uvek stanovnici Romi. Te, iste znamenite 1867. godine po predaji gradskih ključeva knezu Mihajlu, započinje preporod srpskog naroda, a sa ovim menja se dalja situacija ovog ubogog naselja zvanog Šićan mala.
Sa odlaskom Turaka iz Beograda i Romi napuštaju svoju Šićan mahalu na ivici grada, i po tvrđenju Nikole Trajkovića nastanjuju Čuburu, koja se kasnije spaja sa beogradskom varoši. Tada ovu mahalu naseljavaju siromašne zanatlije, a u njoj kao spomen na Turke ostaje samo kaldrma dok narod zatrpava jaruge i rovove, ruši palisade i gradi većinom prizemne kuće-čatmare i bondručare.
S proleća 1872. godine Šićan mala od Beogradske opštine dobija zvanično ime Skadarska ulica. Zanimljiv je podatak da se te iste godine u Skadarskoj ulici, u prizemljuši ondašnjeg broja 34, nastanjuje pesnik i slikar Đura Jakšić, prvi poznatiji velikan iz ovog kraja, čiji se boemski životni moto sadržavao u kratkoj pesmi:
Jedan dim još, jednu čašu, Jedna pesma, jedna seka! P'onda zbog, tamburašu! Zbogom krčmo, zanaveka!
Za dalji istorijat ovog kraja važan je plan Beograda inžinjera Stevana Zorića iz 1878, koji daje detaljan opis Skadarske ulice sa 68 objekata od kojih danas imamo sačuvanu samo desetinu: kafane Tri šešira i Dva jelena, kuće Đure Jakšića i nekoliko poznatih glumaca, Štrihin dom, staru pekaru i stambene zgrade broj 19 i 27. Sve ove kuće sa kaldrmisanim dvorištima i cvetnim baštama daju bogat materijal za nenapisanu hroniku naše umetničke boemije.
Kosta Dimitrijević | Život boemske Skadarlije
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7903 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Skadarlija 30/5/2020, 3:33 pm | |
| PRELOMNI DOGAĐAJI SKADARLIJE
Dva su značajna, prelomna događaja iz života starog Beograda vezani za istoriju Skadarlije: podizanje Narodnog pozorišta i rušenje boemsko-umetničke kafane Dardaneli.
Kada je 1869. godine u Beogradu bilo podignuto, zahvaljujući knezu Mihajlu Obrenoviću Srpsko narodno pozorište, mnogi njegovi glumci su iznajmili sobe i čitave stanove u obližnjoj Skadarliji, što je za njen umetnički život bilo od velikog značaja.
Drugi prelomni događaj za istoriju Skadarlije, njenih znamenitih kuća i kafana, nastaje u osvitu novog veka, zapravo 1901. godine, kada su srušeni Dardaneli, čuveno dotadašnje sastajalište beogradske boemije. Ovu kafanu na današnjem Trgu Republike, koja se nalazila ispred Kneževog spomenika, glumac Čiča Ilija je, u šali, nazivao: "Kafana kod konjsku zadnjicu". To joj je ime Čiča Ilija dao jer je sedeći u bašti kafane Dardaneli, i ispijajući omiljene krigle piva, pred sobom imao pogled na bronzani rep i zadnjicu knez Mihalovog konja. Kad su, na veliku žalost beogradske umetničke boemije 1901. godine Dardaneli, bili zbrisani sa lice zemlje, glumci, književnici, novinari i ostala njima naklonjena vesela boemska bratija sele se, najpre, u susedne lokale — Pozorišnu kafanu i Kolarac — a zatim silaze u Skadarliju, koju su već naselile njihove kolege. "Skadarlija je pojam boemstva, sastajalište glumaca, najviše književnika, pesnika i ostalih umetničkih grana", pričao je piscu ove knjige dramski prvak Raša Plaović. "Danas je to turistička atrakcija. U prvim danima, to je bilo prirodno skupljanje, sastajanje glumaca jer im je Kuća kod spomenika bila u susedstvu. I u Skadarliji je stanovao veliki broj glumaca iz stare garde..."
Prvi slavni velikan našeg teatra, Aleksa Bačvanski, koji je kao reditelj na otvaranju Narodnog pozorišta postavio prigodan komad "Posmrtna slava kneza Mihaila", stanovao je jedno vreme u Skadarliji, ali nije utvrđeno u kojoj kući, tako da mu ime nije uklesano ni na jednoj spomen-ploči. Kao profesor prve srpske glumačke škole Bačvanski je izveo na put čitavu generaciju poznatih dramskih umetnika i odličnih reditelja, koji su stanovali u jednospratnici na broju 27, na uglu Gospodara Jevrema i Skadarske ulice, među kojima su najpoznatija imena Miloša Cvetića i Pere Dobrinovića. Oni nikada nisu zaboravili najvažnije pravilo Bačvanskog iz oblasti glumačkog zanata koje glasi: "Držite se prirodnog, nenategnutog i neukočenog predstavljanja pod pravilima čiste estetike i psiholoških studija".
U Kući Hristodulo stanovali su, pored Cvetića i Dobrinovića, i ostali cenjeni majstori scene: Milka Grgurova, Marija Cvetić, EmilijaPopović, ZorkaKolarović-Todosije-vić, Jovan Antonijević-Đedo, Žanka Stokić i dr.
U Skadarliji je stanovalo mnogo privrženika boginje Talije. Pored već pomenutih tu su živeli: Dimitrije Kolarović, Lazar Lugmerski, Đura Rajković, Toša Jovanović, Fotije Ilić zvani "stari Foča", Toša Andrejević-Austrijanac, Svetislav Dinulović, Velja Miljković... Sledeća generacija bila su, takođe, poznata glumačka imena: Augusta-Vela Nigrinova, Olga Ilić, Sava Todorović, Bogovoj Rucović, Milorad Gavrilović, Čeda Kundrović. A u najmlađoj grupi glumaca vezanih za skadarlijsku boemsku epohu ističemo imena: Dobrica Milutinović, Milorad Rajčević-Čvrga, Dimitrije Ginić, Dušan Radenković, Persa Pavlović, Ana Paranos, Desa Dugalić, Dara Milošević, Žanka Stokić, Fran Novaković, Dušan Radenković, Aleksandar Zlatković, Boža Nikolić, Milivoje Živanović, Radomir-Raša Plaović, Ljubinka Bobić, Pavle Bogatinčević i dr. Od posleratnih reditelja ovde su često dolazili: Hecl, Rakitin, Isailović, Kulundžić. Od operskih pevačica: Zinka Kunc, Melanija Bugarinović, Zdenka Zikova.. I kompozitor Stevan Hristić.
Pored slavnog pesnika Đure Jakšića, od poznatih književnika redovni posetioci Skadarlije bili su: Jovan Jovanović Zmaj, braća Ilić, Dragomir Brzak, Milovan Glišić, Janko Veselinović, Milorad Mitrović, Stevan Sremac, Branislav Nušić, Radoje Domanović, Milorad Pavlović Krpa, Milorad Petrović-Seljančica, Simo Matavulj, Bora Stanković, Vladislav Petković Dis, Sima Pandurović, Veljko Miličević i dr.
Ispred kafane "Tri šešira" (sleva nadesno): Dragoljub Tošić, Milorad Gavrilović, (nepoznati) i Čiča Ilija Stanojević
Posle prvog svetskog rata Stanislav Vinaver beleži da su se u Skadarliji za istim stolom okupljali i oni "stariji, iz nepomirljive boemske generacije, sa najmlađim iz generacije modernista". Tu se redovno okuplja poveća grupa novinara i pisaca: Jovan Dučić, Stanislav Vinaver, Veljko Petrović, Živojin Balugdžić, Raško Dimitrijević, arh. Aleksandar Deroko, Moni deBuli, Raka Drainac, Gustav Krklec, Tin Ujević, Božidar Kovačević, Desimir Blagojević, M. M. Pešić, Risto Ratković, Živojin-Bata Vukadinović, Žika Jovanović, Dimitrije-Diša Stevanović, Dragomir-Lola Dimitrijević, Predrag Milojević, Velimir Živojinović-Massuka, Momčilo Milošević, Siniša Kordić, Milan Đoković, Siniša Paunović, Nikola Trajković, Stanislav Krakov, Grigorije Božović, Evgenije Zaharov, Gojko Banović, Žak Konfino, Ranko Mladenović, Živko Miličević, Dobrica Kuzmić, Andra Milosavljević, Vlasta Petković, Momir Nikolić, dr Ljuba Popović, Selena Đukić, Anđa i Radmila Bunuševac, Milica Jakovljević-Mirjam, Obrad Simić, Todor Paranos, Mića Dimitrijević, Nada Doroški, Aleksandar Sekulić, Radoje Joksimović, Otokar Keršovani, braća Sokić i dr.
Priča se da je, okružen pesničkim, veseljačkim društvom, neki policijski pisar, poznat po svojoj strogosti, u Skadarliji, odjednom, počeo da govori u stihovima! Uhvati lopova, sedne s njim kod Tri šešira i napravi zapisnik -u stihovima! Šarm Skadarlije bio je tako neodoljiv da je, kao što se iz priloženog vidi, uspevao da razneži čak i surovo, službeno, policijsko srce i dušu...
U kafani kod Tri šešira svečano je proslavljeno od strane uredničkog kolegijuma 1904. godine pokretanje prvog broja Politike jer su njeni osnivači i mnogi novinari bili redovni gosti Skadarlije.
Sa prozora kuće u kojoj su stanovali Đura Jakšić, a kasnije glumac Čiča Ilija, danas se govore pesme i Alekse Šantića, koji je prilikom posete Beogradu noći provodio najradije s prijateljima u Skadarliji.
Kao što je ranije pružala gostoprimstvo beguncu iz onda tuđinske Hrvatske A. G. Matošu, tako je Skadarlija radosno prihvatila i najveći broj stvaralaca iz raznih krajeva naše zemlje, koji su 1904. godine pristigli u Beograd na stogodišnjicu prvog srpskog ustanka i krunidbene svečanosti kralja Petra I Karađorđevića Organizujući tada prvu izložbu jugoslovenskih slikara, Nadežda Petrović je u Skadarliji kod Tri šešira dovodila i svoje slovenačke kolege — Jakopića, Jamu, Grohara i Veselog. U društvu ove napredne likovne umetnice, često je ovde dolazio i njen prijatelj i obožavalac Ivan Meštrović, poznati hrvatski vajar.
Za vreme aneksione krize 1908. godine u Skadarliji su sečesto okupljali mladi rodoljubi, čiji je jedan od predvodnika postao književnik Branislav Nušić, držeći vatrene govore protiv zavojevačke austrougarske politike na Balkanu, dok su mu govorenjem patriotskih stihova pomagali dramski prvaci Milorad Gavrilović i Dobrica Milutinović.
Gostujući u Beogradu, toplinu i društvenost skadarlijsku osetili su i članovi hora Hrvatskog pevačkog društva kao i orkestra ljubljanske Mladosti.
Gostoprimstvo Skadarlije uživali su često, u društvu svojih beogradskih prijatelja, poznati pisci iz naših krajeva pod tuđinskom upravom: Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Jaša Ignjatović, zatim Vidrić, Ćipiko, Vojnović, Đalski, Frangeš i dr. A u međuratnom periodu Skadarlija je srdačno prigrlila mlade pesnike iz Zagreba: Tina Ujevića i Gustava Krkleca. Mnoge anegdote o Skadarliji odnose se na stalna nadmudrivanja pesnika Rake Drainca i Tina Ujevića, koji je u svom omiljenom Bums-keleru, bio proglašen za "kralja boema" i "princa pesnika".
Sa književnicima, glumcima, novinarima i pevačima rado su u Skadarliji sedeli i beogradski slikari: Ljubomir Ivanović, Pjer Križanić, Vladimir Žedrinski, Jovan Bijelić, Bora Stevanović, Ignjat Job, Petar Dobrović, Dušan Jovanović, Mirko Kujačić, Dušan Vlajić, Luka Mladeno-vić, Đorđe Dobrić, Dragoslav Stojković Četkin, Slavoljub Bogojević, Zuko Cumhur, Mario Maskareli i dr.
Godine 1911. u Skadarliji je Čiča Ilija Stanojević započeo snimanje prvog srpskog kratkometražnog dokumentarnog filma o prazniku Roma — Bibiji, koji je oduševio Pariz.
Od stranih pisaca u društvu naših mnoge prijatne noći i zore ovde su dočekali Jensen, Ege, Kvartil, Vendel, Šmaus, Elijar, Moravija... Kad je u Beogradu organizovano gostovanje velikana evropske scene Milorad Gavrilović ih je uvek dovodio kod Tri šešira i Dva jelena. Boemskom atmosferom, zanosnom muzikom i odličnim roštiljom, kao i druželjubljem naših umetnika u Skadarliji, bili su oduševljeni i slavni Koklen, i Salvini, i Noveli, i Sumbatov... Kad je u jesen 1928. godine u Beogradu održan kongres ruskih književnika-emigranata u Skadarliju su često dolazili Kuprin, Nemirović-Dančenko, Bunjin, Mereškovski i Zajcev. Izbegavajući svečane prijeme Kuprin je noći najviše provodio kod Tri šešira, o čijim utiscima iz Skadarlije su ga intervjuisali i za Politiku.
Preko puta kafane Bums-keler jedno vreme je stanovao popularni glumac i pisac Brana Cvetković sa suprugom-pevačicom Katicom-Katom. U Muzeju za pozorišnu umetnost u Beogradu čuva se fotografija njihovog venčanja u Skadarliji: pokraj mladenaca u stolici za ljuljanje sedi svečano obučen kum Branislav Nušić. Ovde je i prvi komšija Bogoljub Rucović, u geroku sa cilindrom na glavi... Fotografisani su "za uspomenu i sećanje" u dvorištu svog skadarlijskog stana.
U međuratnom periodu u Skadarliji je pod veoma teškim uslovima živela sa svojom decom najhrabrija žena-ratnik Milunka Savić, naša Jovanka Orleanka, za koju u spomen-album Kroz Albaniju, piše "Naša najhrabrija žena-ratnik, dobrovoljac, četiri puta ranjavana, nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima, dve Legije časti, Francuskog ratnog krsta s palmama i mnogih drugih naših i stranih odlikovanja..." I pored ovolikih zasluga naša najhrabrija žena Milunka Savić je stanujući u Skadarskoj 33 pre rata, da bi izdržavala porodicu, u jednoj ustanovi prala stepenice i prozore...
Kosta Dimitrijević | Život boemske Skadarlije
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | ZEX
 Broj poruka : 213 Godina : 53 Location : Kragujevac Humor : : ) Datum upisa : 06.07.2012
 | Naslov: Re: Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am | |
| ШТО НА СТОЛУ, ШТО ПОД ЊИМ
Младост моју проведох тамо. У Цара Душана сам живео и од сабајле до касно у ноћ. Од прве кафе до заднјег пића. Сви конобари и газде кафана ме знали. Поред Марш на Дрину омиљено место. Хвала на посећању. | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Skadarlija  | |
| |
|  | | | Skadarlija | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 1 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 1 Gost
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Danas u 2:01 am od meseceva rosa» medeno 10/4/2021, 10:06 am od Dusica Pajovic» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 10/4/2021, 3:09 am od Helem-elem» priznanje 9/4/2021, 5:33 pm od SaMar» Zaključavanje foruma 5/4/2021, 3:03 am od Helem-elem» kako lepo piše ovaj čovek 2/4/2021, 10:17 pm od Helem-elem» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 1/4/2021, 1:31 pm od majacvet» Horor Price 1/4/2021, 3:16 am od Helem-elem» Taj romanticni Balasevic 9/3/2021, 1:19 am od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa |
|
|