Lope de Vega

LOPE DE VEGA
(1562—1635)

Lope Felix de Vega Carpio rodio se u Madridu, slavni dramski pisac,
tvorac španjolskog narodnog teatra, čovjek nevjerojatne produktivnosti,
"čudovište prirode", "pjesnik neba i zemlje", kako su ga zvali u njegovo
doba. Nikada nijedan pisac nije napisao toliko koliko on: 1800
kazališnih komada (500 ih je sačuvano), romana, novela, epova, pjesama,
rasprava ni broja se ne zna. Kažu da je samih soneta napisao preko tri
tisuće. Bio je sav od paradoksa i krajnosti: "Rodio sam se za ljubav i
mržnju, sredinu nikada nisam poznavao", kaže u jednom pismu. S jednakim
je žarom griješio i molio. Dvije snažne strasti su ga neprestano
pratile: književnost i žene. Njegova biografija predstavlja nevjerojatan
avanturistički roman, živio je lagodno i dosta površno i sve mu je
polazilo za rukom, iz svih nevolja znao je isplivati. Iako je bio rođen
dramski pisac, Lope de Vega je u suštini svojoj bio prije svega pjesnik
pa su i njegovi kazališni komadi puni umetnutih pjesama i protkani su
lirikom. On je sav svoj život, sve što je proživljavao, prenosio u
stihove. I radosti i obješenjaštva i gorka saznanja, sve ćemo naći u
njegovim pjesmama. Tu su zapravo njegovi najdublji trenuci, sve
najhitnije što je bilo u njemu, i ljudsko i stvaralačko. Jer, kad je
pisao pjesme, više je nalazio sebe i svoju vlastitu istinu, nego kad je
stvarao za kazališnu publiku koja mu je pljeskala. Koliko je imao
izvanredan osjećaj za narodni stih, toliko je bio majstor soneta i
drugih oblika. Sve je ispod njegova pera s lakoćom teklo, katkada i
previše lako te je Gongora bio u pravu kad u jednom sonetu reče za
njega: "ždrijebac je sjajan, al bez uzde juri". Bio je mnogostruk,
rasut, bujan, neiscrpan, pun kolorita, ali je, srećom, imao i časova kad
su ga zaustavljale ozbiljne misli i teška saznanja. I znao je biti
lucidan, svjež, blistav i dubok, i bio je velik pjesnik, jedan od
najvećih u svojoj domovini. Poznato je npr. da on, Gćngora i Quevedo
spadaju među najveće majstore soneta u svjetskoj književnosti. Kao
posebne knjige pjesama za života je objavio: Ljudske rime (Rimas
humanas, 1602), Svete rime (Rimas sacras, 1614) i Rime ljudske i
božanske Tome Burguillosa (Rimas humanas y divinas de Tome Burguillos,
1634).

Žena


Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Crnka


Bijela sam vam bila ja,
a kad žetva započela,
na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,
prije, kada nisam žela,
ali sunce nije dalo
da i dalje bude bijela
ova vatra moga tijela.
U svanuće mog života
kao ljiljan bijah bijela,
al me sunce ogrijalo
i tako sam pocrnjela.