Luis de Gongora

LUIS DE GONGORA
(1561—1627)

Rodio se u Cordobi, studirao je u Salamanki, ali se vratio u rodni grad
gdje je uživao beneficije od neke crkve. U pedesetoj godini se zapopio i
bio je kapelan kralja Filipa III. u Madridu. Bio je strastven kartaš i
mnogo je novaca izgubio, da bi na kraju umro u bijedi. Gongora je
najznačajniji pjesnik u staroj španjolskoj književnosti,, jer je
bio lucidan stvaralac i reformator poetskog jezika, smion i svjesstan
svoje poetske avanture, "jedne od najviših na našem kontinentu". On je
vjerojatno prvi lansirao jedan od modernih poetskih principa: "U ljubavi
nije važno što se kaže nego što se osjeća, u poeziji nije važno što se
osjeća nego što se kaže". Hladan i sabran duh, bio je majstor stiha,
nenadmašan arhitekt pjesme, tvorac neobičnih metafora i velik poznavalac
jezika. Spočetka je pisao romance i letrille u tradicionalnom duhu,
suptilne i jednostavne, ali obogaćene novim, svježim izrazima te se već u
njima očitovao pjesnik izvanredne snage i inventivnosti. Tu vrstu
pjesama, kao i sonete, pisao je Gongora do kraja života,. ali je pravu
buru izazvao oko 1612. kad su se pojavile njegove poeme Polifem i
Galateja (Fabula de Polifemo y Galatea) i Samoće (Soledades). Tu je dao
vrhunac svoje poetske pustolovine stvorivši svoju poetsku školu
kulteranizam (culto — učen) ili gongorizam. Te pjesme izazvale su
nezapamćene polemike, u kojima je bilo i uvreda i podvala svake vrste.
Najoštriji protivnici bili su mu Lope de Vega i Ouevedo, koji su
kulteranizmu suprotstavljali konceptizam, tj. misao i oštrinu duha,
prije svega. No i oni su mnogo naučili od Gongore. Ali polemike nisu
bile bez razloga. Gćngorine poeme zaista su bile osobene i mogli su ih
čitati samo najučeniji ljudi. Sintaksa u njima bila je latinska, s mnogo
latinizama, s bezbroj pojmova iz mitologije; simboli i slike bile • su
neobične, katkada izvještačene, zbijene i mutne. Vidjelo se da ih je^
gradio strastven artist, koji je nastojao da ni u jednom stihu ne bude
onakav kakvi su drugi. Sve je tu hladno, odmjereno, deskriptivno, puno
-boja i muzike. Imaju te pjesme i svojih slabosti, ali Gongora je preko
njih dao velik doprinos španjolskoj i evropskoj poeziji. Da
predstavljaju veliku teškoću za prevodioca, to nije ni potrebno
napominjati.

KORDOBI

O dični ziđe, o kule krunjene
slavom i čašću, ponosne od sjaja!
O rijeko, kralju andaluškog kraja,
prepuna pijeska i zlaćane pjene!

O gorda brda, o vi, polja ravna,
nebo vas štiti, zlati svjetlost dana!
O domovino moja izabrana,
uvijek na maču i na peru slavna!

Ako ostaci tog ruševna grada,
što ga Dauro svojom vodom mije,
ne bjehu vazda u srcu tvom sinu,

nek oči moje ne vide nikada
zid tvoj, ni kule, rijeku, ni planinu,
o zavičaju, o cvijete španije!

LIJEPA LEONORA

Za rujnom zorom sunce pozlaćeno
pomaljalo se kroz vrata istoka:
ona u cvijeću, ljubičasta oka,
ono u zrake sjajne okrunjeno.

Kao da sreću il bol svoju slave,
ova umilnim, ona bolnim glasom,
malene ptice pri tom svjetlu jasnom,
u svježem zraku i sred rosne trave.

A kad poželje lijepa Leonora
da tijelo pruži vjetru, duh kamenju,
pa pojuć siđe iz svojega grada,

ne čuh već ptice i iščeznu zora,
jer sve postade nijemo u čuđenju,
(il možda ja sam obnevidjeh tada!

NA GROBU EL GRECOVU

Putniče, taj, u vidu elegantnu,
ključ tvrd i težak od porfira čista,
lišava svijet najfinijeg kista,
što dade život i drvu i platnu.

Ime mu, koje mnogo više vrijedi
nego što truba slave o njem glasi,
mramora ovog teškog plohu krasi:
pokloni mu se i put svoj proslijedi.

Tu Grk počiva. Narav je dobila
umjetnost od njeg, a umjetnost znanje,
i duga boje, Febo svjetla mnoga.

I takva urna, makar tvrda bila,
nek pije suze i mirise tajne
pogrebne kore stabla sabejskoga.

PUTNIK

Izgubljen, bolan, u kraju neznanu,
u tamnoj noći, nesigurna kroka,
gazi, a pred njim pustara široka,
zove i ne zna na koju će stranu.

Tad iz daljine do njega doluta
ponovljen lavež uvijek budnih pasa,
i do pastirske kolibe dobasa
gdje milost nađe, kad ne nađe puta.

Ogranu sunce, a ljepota snena,
u hermelinu i umilno ljuta
zateče tako stranca izmučena.

Za taj bi zaklon život mogo dati,
jer bolje mu je da planinom luta,
negoli mojom smrću umirati.

SAMOĆE

(iz »Prve samoće«)

Godine bješe doba rascvjetano
kada lažljivi otmičar Evrope
— mlađak oružje njegova je čela,
sunčane zrake njegove su dlake —
blistavi ponos neba,
zvijezde izvodi u safirno polje;
tad onaj što bi podvorio bolje
Jupitra pićem nego mladić s Ida,
— izgubljen, prezren, poslije brodoloma —
plačući, slatke ljubavne nevolje
povjeri moru; a ono, ganuto,
prenese vjetru, preda valovima
to cviljenje ljuto,
poput lire što Arion je ima.

Od bora što se vječno u planini
s južnjakom bori čio,
ubog odlomljen dio
— uzana daska — delfin bje dovoljan
za tog putnika, tako nesmotrena
što Libiji valova put svoj dade,
a život slabom drvu.

I ocean ga proguta najprije,
a onda ga povrati
kod jedne hridi što bje okrunjena
i toplim perjem i usahlom travom
— svud a.lge i svud pjena —
i nađe zaklon tu gdje gnijezdo vije
ptica Jupitrova.

On pijesak ljubi i ono dijelova
od uništena broda,
što tu ga baci, hridinama poda,
jer čak i hridi jake
primiti vole zahvalnosti znake.

Gol mladić oko odijela se bavi,
da iz njeg pijesku vrati
svu morsku vodu što ju je popilo,
te ga na sunce stavi
neka ga liže milo
jezikom blagim svoje vatre mlake
i da mu sporo i umilnim stilom
iz sitnih niti siše sitne vale.

Tek što primijeti da se sred obzorja
— na kojem bješe mutno, nejednako
gorje od vode i beskraj od gorja —
svjetlosti zlato gasi,
nesretni stranac obuče sve ono
što od okrutna mora jedva spasi,
i kroza trnje gazeći sutonom
— manje umoran nego što je smeten
krenu uz hridi, gdje ni smjela krila,
što brzim letom lete,
da s njim se mjere, ne bi kadra bila.

Stigavši do vrhunca
— jakog vladara i čvrstoga zida
između mora burna
i nijeme ravni snene —
koraka već sigurna
nizbrdo dolje krene
spram slaba sjaja svjetlosti nejasne:
a to je bila u kolibi svijeća
što j' u zaljevu mraka usidrena
da najavljuje luku svjetlost njena.

"O zrake — reče — niste li drhtava
Ledina djeca, budite mog jada
kraj obasjani!" I bojeć se da mu
jalna barbarska šuma iznenada
prolaz ne spriječi, ako
vjetar mu neku zavjeru ne sprema,
kao što seljak lako
strminom gazi kao ravnini poljem,
i on hodati stane,
pazeć na onaj kamen,
koji je eto i u tmini krasan,
koji je i pored zvijezda jasan

— a taj kamen je nemila tijara
(ako li lažna predaja ne vara)
sumračne zvijeri, a čelo je njeno
kočija sjajna ponoćnoga dana —:
tako i mladić gazi
šumovitom gustinom
jednako ko čistinom
i pozorno prolazi
motreći stalno kroz maglu ledenu
blistavi rubin, pravac igle svoje,
dok šuma škripi i dok vjetar poje.

I pas, što vječno bdije,
već glasno laje, putnika odgoni,
a svjetlost što je prije
sićušna bila, sada, iz blizine
izgleda poput hrasta pregolema,
leptir oboren sred pepela nijema.

Mladić stiže i tu ga pozdravili,
bez bučnih riječi i bez mnogo slave,
čuvari koza koji tu borave
i koji su Vulkanu kruna bili.

ROMANCA

Španjolac je u Oranu
dvorio s dva koplja kralja,
a srcem i cijelom dušom
Afrikanku jednu krasnu.

Plemenita bje i lijepa,
ljubljena i zaljubljena;
s njom je bio noću,
kada bi uzbuna objavljena.

Zeneta je tri stotine
bilo uzrok tom metežu,
jer štitovi u daljini
zasjali im pri mjesecu.

Od štitova tako dođe
znak do straža pritajenih,
straže vatri znak prenijele,
vatra zvona obavijesti.

A zvona će zaljubljenog
koji ču u zagrljaju
gdje uz trube i bubnjeve
vojnici se komešaju.

Ljubavna ga uzda drži,
a ostruga časti bode:
ne poći je kukavičluk,
ostavit je � nečasno je.

Držeći ga oko vrata
vidje kako mač priteže
pa kroz suze i uzdahe
njemu ove riječi reče:

"Id' u polje, gospodine,
nek moj krevet suze moče;
kad te nema, on će za me
biti moje bojno polje.


Obuci se, brzo pođi,
general već na te čeka,
mene si se nauživo,
a sad eto on te treba.

Možeš poć i neodjeven,
buduć plač te moj ne dira,
čelične su tvoje grudi,
služit će ti mjesto štita".

Videći Španjolac hrabri
koliko ga zadržava,
prozbori joj: "Gospo moja,
tako tužna, tako draga,

svoju čast i svoju ljubav
sačuvati da bih mogo,
na Maure idem tijelom,
a duša će biti s tobom.

Dozvoli mi, gospo moja,
da pođem u tvoje ime
i u tvoje ime tamo
sred polja da bitku bijem."

PEŠČANI SAT

Šta nam vredi da činimo,
vreme, tiraninu obesni,
za te staklen zatvor tesni,
da te ovde zadržimo,
kad uzalud o tom snimo,
jer sve dalji tebi biva
baš kad misli da uživa,
taj naš život što te zove,
a ti bežiš, vreme, ploveć,
gluvo poput peska siva.

SAT NA ZVONIKU

Vreme, nama korist nije
što te troše oštri zubi
tolikih točkova grubih,
kad si uvek sve hitrije.
Što da noge obadvije
sputamo ti utezima,
kad u vetru stan svoj imaš
te snjim letiš i ne haješ
i zvuku metala daješ
što nam ćutke oduzimaš.

ZVJEZDANI SAT

O vrijeme, kad po zvijezdama
mjerim kako se krećeš,
vidim da s njima odlaziš,
a s njima vratit se nećeš.
Gdje ostavljaš tragove nogu,
koje ja stići ne mogu?
Al jao! Tvoj bijeg i put
za me su varka samo:
ti, vrijeme, ostaješ tu,
a ja odlazim tamo.

KORDOBI

O dični ziđe, o kule krunjene
slavom i čašću, ponosne od sjaja!
O rijeko, kralju andaluškog kraja,
prepuna pijeska i zlaćane pjene!

O gorda brda, o vi, polja ravna,
nebo vas štiti, zlati svjetlost dana!
O domovino moja izabrana,
uvijek na maču i na peru slavna!

Ako ostaci tog ruševna grada,
što ga Dauro svojom vodom mije,
ne bjehu vazda u srcu tvom sinu,

nek oči moje ne vide nikada
zid tvoj, ni kule, rijeku, ni planinu,
o zavičaju, o cvijete Španije!










A CÓRDOBA

¡Oh excelso muro, oh torres coronadas
De honor, de majestad, de gallardía!
¡Oh gran río, gran rey de Andalucía,
De arenas nobles, ya que no doradas!

¡Oh fértil llano, oh sierras levantadas,
Que privilegia el cielo y dora el día!
¡Oh siempre glorïosa patria mía,
Tanto por plumas cuanto por espadas!

Si entre aquellas rüinas y despojos
Que enriquece Genil y Dauro baña
Tu memoria no fue alimento mío,

Nunca merezcan mis ausentes ojos
Ver tu muro, tus torres y tu río,
Tu llano y sierra, ¡oh patria, oh flor de España!