Najlepsi dvorci na svetu

Cawdor



Cawdor
se nalazi oko 20 kilometara istočno od Invernessa, u istočnom središtu
Škotskih visoravni. Ovaj dvorac iz 14. veka je započet kao kula. Zid,
gornji spratovi i masivna železna kapija dograđeni su u periodu od
1454.-1455.

Čelična kapija je donesena iz obližnjeg dvorca
Lochindorb oko 1455. godine, kada je škotski državni savet naredio
Thaneu od Cawdora da razmontira Lochindorb nakon što je bio oduzet od
Earla od Moraya. Strelišta su dograđena u 16. i 17. veku.

Prvi
Thanes od Cawdora je imenovan 1236. od strane Aleksandra II. Trećeg
Thanesa je ubio Sir Alexander Rait, iz obližnjeg dvorca Rait. Clan
Campbell je preuzeo kontrolu nad utvrđenjem zatočivši 12-godisnju
naslednicu 1511. i udavši je za sina Grofa od Argylla. Campbelli su
zadržali dvorac odupirući se Lordu Loretu za vreme ustanka Jakubita
1746. godine.


Cawdor ima tri vrta. Prvi je Walled Garden,
koji je najstariji i datira iz 1600. a kasnije postaje bašta za bankete.
Flower Garden je zasađen nekih 100 godina posle i bio je namenjen za
kasno leto i jesen. Zbog raznovrsnih biljnih vrsta bašta je bila
interesantna i u rano proleće. Wild Garden je najmlađi, a zasađen je
1960.

Prema legendi jednog dana Thane od Cawdora je natovario
magarca zlatom i putovao sa njim po selima, govoreći da gde god magarac
legne da se odmori, na tom mestu će on podići dvorac. Magarac je legao
pored nekog drveta i Thane je podigao dvorac oko tog drveta, za koje se
misli da je bio glog koji je uvenuo 1372. godine.

Veruje se da su
dva duha nastanjena u ovom zdanju. Jedan je duh plave dame u plavoj
somotskoj haljini, a za drugog se veruje da je John Campbell, prvi Lord
od Cawdora.

Edinburgh



Dvorac
Edinburgh godišnje poseti približno milion ljudi. Ako se izuzme
Londonska kula, dvorac Edinburgh je najposećeniji spomenik u Velikoj
Britaniji. Oko 600. godine tri stotine ljudi se okupilo oko njihovog
Kralja Mynyddoga u njegovom utvrđenju Din Eidyn. Ovo je prvo pominjanje
imena mesta koje danas zovemo Edinburgh. 638. godine Din Eidyn je
okupiran od strane Yorkshireskih Anđela. Nakon toga je mesto dobilo
naziv Edinburgh, koji se održao do danas.

1093. godine Kraljica
Margaret, žena Malcolma III je ležala u dvorcu ozbiljno bolesna.
Javljeno joj je da je njen muž ubijen kod Alnwicka u Northumberlandu,
nakon čega je i ona, slomljena srca, preminula. Nakon što ju je Papa
Inosentije IV 1250. godine proglasio za sveticu unutar tvrđave je
sagrađena kapela posvećena njoj. Ta kapela je najstarija građevina
unutar Edinburgh dvorca.

1296. godne Edvard I, engleski Kralj,
napada Škotsku i okupira dvorac Edinburgh. U noći 14. marta 1314. godine
Sir Thomas Randolph, nećak Kralja Roberta Brucea, se sa svojim ljudima
popeo preko severne stene na dvorac Edinburgh, iznenadio engleski
garnizon i povratio dvorac.

16. maja 1568. godine Mary, Kraljica
Škota, je otplovila u Englesku, i njen maloletni sin je postao Kralj
Škotske. Za sobom je ostavila podeljenu naciju. Sir William Kirkcaldy je
bio čuvar dvorca Edinburgh. Kada je 1571. godine hteo da podrži
proteranu kraljicu, kraljeve pristalice su opkolile dvorac, ali pošto je
najbolja artiljerija bila u dvorcu, nisu mogli da prodru unutra. Opsada
je trajala dve godine, sve dok Engleska nije poslala namesnika Mortona.
U maju 1573. godine, nakon razornog jedanaestodnevnog bombardovanja,
istočni zidovi su se srušili, Kirkcaldy se predao nakon čega je i
pogubljen. Namesnik Morton je skoro odmah počeo obnovu porušenog dvorca.
Dvorac je do danas ostao u vlasništvu škotske države.

Dvorac Neuschwanstein - Klasični dvorac iz bajki



Najpoznatiji
od tri kraljevske palače izgrađen za vrijeme Luja II u Bavarskoj je
dvorac Neuschwanstein. Ovaj dvorac je utjelovljenje romantizma 19
stoljeća. Često se koristi za filmovime o likovima iz bajki.

Trakošćan
je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske
kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj
dolini.

Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj
utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga
sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji
su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.

Toponim
Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine.
Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od
kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare
čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan
dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i
mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno
imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu,
koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava
dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima
država.

Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje
vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na
nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj
Drašković.

U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom
zagorju, u drugoj polovici 18. st., dolazi do napuštanja Trakošćana.
Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. st., obitelj
ponovno zanima za svoj titularni grad, u duhu novog vremena, romantičnog
povratka prirodi i obiteljskim tradicijama. U tom duhu podmaršal Juraj
V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš
pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u
Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, ubrzo zatim dvorac
je nacionaliziran.

1953. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske.


GRAĐEVINSKI RAZVOJ DVORCA

U
slojevima samog dvorca nazočne su razne građevinske faze. Njegova
višestoljetna uloga bila je fortifikacijskog karaktera i u tom duhu
provođene su dosljedne, funkcionalne obnove koje nisu težile estetskim
vrijednostima.

Jezgru objekta čini romanička utvrda koja se
sastojala od stambene zgrade, malog utvrđenog dvorišta i jače visoke
kule. Zgodno odabran položaj, te osmatračka kula, činili su utvrdu
sigurnom i dobro branjenom.

Ubrzan razvoj vatrenog oružja i sve
opasniji turski prodori, razlozi su što se trakošćanska utvrda dograđuje
i obrambeno jača. Druga generacija Draškovića, Ivan II i Petar,
značajnije dograđuju objekat i to izvodeći zapadnu kulu, o čemu svjedoči
grb i natpis

Na Velikoj geneologiji, najstarijem likovnom
prikazu iz 1668., objekat je troetažan i već ima osnovni gabarit. U
idućem razdoblju tvrđava se dograđuje pojasom obrambenih objekata, a
ujedno je i najnaseljenija, o tome nam svjedoči Mala geneologija nastala
1755. U istom stoljeću grade se gospodarske zgrade u podnožju
Trakošćana kao i kameni most preko Bednje.

U 19. st. Trakošćan
dobiva oblik u kojem ga danas poznajemo. Od 1840-1862 u jednom od prvih
restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, dvorac je obnovljen u neogotičkom
stilu. Time nije samo izmijenio vanjski lik, nego i definitivno prekinuo
s petstoljetnom obrambenom funkcijom. Obnovom nastaje i romantičarski
perivoj po uzoru na engleske parkove. Izgradnjom brane dolina se
pretvara u veliko jezero. Stilsko jedinstvo temeljito provedeno na
čitavom objektu, jednako se proteže na interijere i pejzažnu cjelinu.

Nakon
obnove u dvorcu boravi još nekoliko generacija koje ga dograđuju i
preuređuju. U tom razdoblju nastaje sjeverna kula nad ulazom, dograđuje
se visoka kapa od šindre na vrhu tornja (uklonjena 1961.), a također i
nadsvođena jugozapadna terasa.

Kraj drugog svjetskog rata
Trakošćan je dočekao u zapuštenom i oštećenom stanju, te se prišlo
zaštitnim radovima na arhitekturi i uređenju unutrašnjosti.

Dvorac Schleißheim u Njemackoj.

Dvorski kompleks Schleißheim koji spada među najveće i
najimpresivnije rezidenciju njemačke dinastije Wittelsbach u Bayernu
(Bavarskoj). Ubraja se među najreprezentativnije i najznačajnijie
objekte baroknog razdoblja na njemačkom tlu. Dvorac su sagradili
bavarski vladari Wittelsbach kao ljetnu rezidenciju. Uz dvorac se nalazi
veliki park, vrt s geometrijski raspoređenim nasadama. Dvorac
Schleißheim (Šlajshajm) ima najveće dvorsko dvorište s vrtovima,
vodoskocima, kaskadama, fontanama i bazenma u Bayernu (Bavarskoj). Kao
mnoge raskošne europske palače i palača Schleißheim (Šlajshajm) ima
prekrasne salone za dvorska slavlja – ukrašene tapiserijama, slikama,
zrcalima i kipovima – koji su uzdizali kraljeve pobjede, podsjećali na
velika djela rimskih careva (s kojima su se poistovjećivali) ili epizode
iz grčke mitologije.Dvorac Schleißheim se nalazi u njemačkom gradu
Oberschleißheimu kraj Münchena (Minhena) i uključuje tri barokna dvorca:
Stari dvorac Schleißheim, Novi dvorac Schleißheim i dvorac Lustheim.

Svojevrsna
potvrda hrvatske pripadnosti europskoj civilizaciji su dvorci feudalaca
u Hrvatskom zagorju. Njihova gradnja je počela u 17. stoljeću, nakon
što su plemići napustili utvrde podignute na vrhovima brežuljaka u
vrijeme dok je postoijala opasnost od nadiranja Turaka. Većina zagorskih
dvoraca su jednokatna zdanja baroknih obilježja, s tim što su od
sredine 19. do početka 20. stoljeća obnavljani i dograđivani u duhu
romantizma i historicizma po uzoru na slične dvorce u Austriji i
Njemačkoj. U sklopu dvoraca su velike gospodarske zgrade i lijepo
uređeni perivoji i vrtovi.

Nakon 1848. godine, kad su zbog
ukidanja kmetstva znatno smanjeni prihodi i materijalne mogućnosti
vlastelinskih obitelji, počelo je rapidno propadanje zagorskih dvoraca.
Do danas je sačuvano oko 50 dvoraca i isto toliko kurija. Većina tih
zdanja su prazna, prepuštena propadanju.

Međutim, u najnovijem
razdoblju je iskazan interes investitora da se dvorci kao
kulturno-povijesni spomenici prve kategorije, obnove i prilagode
suvremenim svrhama. Primjer takve obnove je dvorace Bežanec, jedan od
najreprezentativnijih takvih spomeničkih zdanja u nas, kojeg je sadašnji
vlasnik preuredio u skladu sa zahtjevima konzervatorske i
restauratorske struke prilagodivši mu prezentaciju kroz turističku
receptivnu revalorizaciju našeg vremena.

Dvorac Bežanec se nalazi
u Valentinovu nedaleko Pregrade, na brežuljku s kojeg se pruža
perekrasan pogled na slikovitu Kostelsku dolinu. To je jednokatna
četverokrilna građevina s unutrašnjim dvorištem. Iznad glavnog pročelja
je toranj sa satom. U prilazu dvorcu je 90 metara duga aleja jasenolikog
javora. U perivoju dvorca nekad su rasla stabla kavkasne jele, ginka,
katalpa, platana, jablana i drugih vrsta drveća, te brojne jednogodišnje
ukrasne biljke. Poznato je da se o tamo zasađenim palmama tijekom
polovice 19. stoljeća brinulo šest seoskih djevojaka.

Tijekom
minulih stoljeća Bežanec je bio posjed grofova Keglevića, baruna
Kollenbacha i baruna Schlaum-Lindena, a najdulje je pripadao obitelji
baruna Ottenfels-Gschwinda podrijetlom iz Koruške. O Josipi Ottenfels,
koja je u Bežancu živjela od 1842. do 1885. godien, postoje različite
zanimljive priče, a u svima se ističe da su se toj svojevoljnoj ženi
morali bespogovorno pokoravati svi članovi obitelji. No, ona je
najzaslužnija što se dvorac Bežanec za vrijeme njena života stalno
popravljao i dograđivao. Navodno, kako legenda kaže, neka Ciganka joj je
prorekla da će živjeti toliko dugo dok dvorac bude gradila, pa su zato
građevinske skele neprekidno bile u upotrebi.

Dvorac
Oršić, u Gornjoj Stubici je barokni dvorac, koji je podigao grof Krsto
Oršić (1718.-1782.) na mjestu starije srednjovjekovne utvrde 1756.

Novi
dvorac, nije više imao nikakvu obrambenu funkciju, već je isključivo
služio za stanovanje. Tlocrt dvorca je u obliku slova L, a treće krilo
nekada se nastavljalo na stariju utvrdu (kaštel). Krila dvorca su sa
dvorišne strane otvorena arkadama koje prate hodnik, a vanjska su
pročelja jednostavna, oživljena ritmičnim prozorima, sa malo ugaone
rustike.

U 19. stoljeću, nakon velikog potresa, dvorcu je dodan
klasicistički trijem s timpanom i dorskim stupovima. U dvorcu je
najočuvanija ostala kapela s iluzionističkim freskama, alegorijskim
prikazom četiriju kontinenata i oslikani barokni oltar s prizorima iz
života svetog Franje Ksaverskoga, koji pripadaju u sam vrh baroknog
slikarstva i pripisuju se poznatome majstoru Antonu Lerchingeru.

Dvorac
Oršić, bio je feudalna rezidencija do 1924. godine kad su ga napustili
posljednji Oršići. Neko vrijeme dio prostorija dvorca služio je kao
osnovna škola, a njime se koristila i lokalna seljačka zadruga.

Krajem
šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća dvorac je
potpuno obnovljen i u njegove prostore smješten je Muzej seljačkih buna.

Bliža
okolica dvorca oblikovana je kao parterni dekorativni vrt. Širi okolni
prostor je šesdesetih godina uređen kao pejzažni perivoj s domaćim i
egzotičnim biljnim vrstama u koji je smješten i spomenik Seljačkoj buni i
Matiji Gupcu, rad kipara Antuna Augustinčića.

Dvorac
Oršić nalazi se blizu malog hrvatskog mjesta Slavetić. Prvi put se
spominje u dokumentima 1249. godine, a Matija Korvin 1443.-1490. god.
kralj Hrvatske i Mađarske, darovao ga je plemićkoj obitelji Oršić 1487.
god. Dvorac se nalazi na idiličnom brežuljkastom području s lijepim
šumama, livadama i malim vinogradima jugozapadno od Zagreba otprilike 15
minuta od izlaza Jastrebarsko na autocesti Zagreb-Karlovac.Ova
slikovito razigrana struktura dvorskog sklopa čini izuzetnu ambijentalnu
cjelinu zajedno s krajolikom u kojem se nalazi te vizualno dominira u
širem prostoru. Visoka kulturno-povijesna i arhitektonska vrijednost
ovog dvorca osigurava mu mjesto u presjeku dvoraca–burgova na
nacionalnoj razini. Ograđena površina iznosi oko 1700 m², a ukupna
stambena površina oko1200 m². Nekretnina trenutačno nije namještena.
Ispred dvorca se nalazi otprilike 18.000 m² livade, a južna strana bi se
mogla koristiti kao vinograd. Dvorac ima tri kata, a toranj ukupno pet
katova. Pored niza prostorija velikih do 200 m² dvorac posjeduje i
ugodan, hladan podrum. Dvorac je u vrlo dobrom građevinskom stanju, a
kompletna krovna konstrukcija i crijep obnovljeni su 2004. godine.
Struja, voda za gašenje i pitka voda su također nanovo sprovedene, a u
svim prostorijama se nalazi jednostavno električno osvjetljenje. Oko
povijesnog dvorca zabranjeno je graditi. Bilo kao spremište, u muzejske
svrhe, kao lovački dom, kao wellness-hotel i/ili hotel za seminare, kao
izletište ili ekskluzivno privatno prebivalište – imate raznovrsne
mogućnosti korištenja dvorca, no osjećaj koji Vam pružaju povijesne
prostorije zaista je jedinstven.

užnica je prigradsko naselje Zaprešića. Nalazi se zapadno od centra grada. Prema popisu stanovništva iz 2001. ima 62 stanovnika.

U
naselju se nalazi dvorac Lužnica okružen perivojem. Dvorac Lužnica
smatra se "jednim od najslikovitijih dvoraca Hrvatskog zagorja" (Obad
Šćitaroci, Mladen). Prostrani perivoj skriva dvorac koji se vidi iz
daljine tek s ceste Zaprešić - Brdovec kod naselja Šibice. Veliko žitno
polje između ceste i perivoja još više naglašava impresivnu sliku koju
pruža dvorac. Dvorac je sagrađen u 18. stoljeću u baroknom stilu,
vjerojatno na mjestu nekadašnjeg kaštela. Godine 1791. je preuređen i
povećan. Ukrašen je cilindričnim kulama, balkonskom ogradom od kovana
željeza kao i reljefnim ukrasima s poprsjima muških i ženskih likova.
Okružen je engleskim perivojem s jezerom, poljima, vrtom i gospodarskim
zgradama koji zauzimaju osam hektara i zajedno s dvorcem čine
funkcionalnu i slikovitu cjelinu. U unutrašnjosti dvorca nije bilo
značajnih građevinskih promjena. Na prvom katu nalazi se grofovska
kapela posvećena Svetom Križu i Svetom Ivanu Krstitelju. Građena je u
baroknom stilu. Očuvani su takoder ugrađeni ormari, kamena stubišna
ograda, stubište, a u dvoranama se nalaze dobro očuvane kaljeve peći.

Prvi
vlasnici lužničkog posjeda bili su plemići iz obitelji Čikulin koji se u
Hrvatskoj pojavljuju u 16. stoljeću. U 18. stoljeću lužnički posjed je
nakon dioba i parnica pripao obitelji Rauch. 1925. godine dvorac je na
dražbi kupila Družba sestara milosrdnica. Nakon Drugog svjetskog rata
sestrama je onemogućena odgojno-prosvjetna djelatnost. Otada je Lužnica
bila dom za umirovljene sestre i

Dvorac
Mihanović sagradili su u 18.stoljeću grofovi Erdody ali je zalogom
prešao u ruke bana Josipa Brigljevića, muža sestre pjesnika Antuna
Mihanovića. Sam pjesnik, tvorac "Lijepe naše domovine" često je boravio u
tom dvorcu i po njemu je dobio današnje ima. Dvorac je rekonstruiran i
obnovljen 1983.godine a danas je poznati ugostiteljski objekat za
održavanje raznih svečanosti - od poslovnih kongresa do vjenčanja iz
snova.

Burg-dvorac
Veliki Tabor izgrađen je na početku 16. stoljeća kao utvrda na vrhu
brijega. Primarni razlog gradnje bila je obrana od Turaka u prostornomu
obrambenom sustavu doline rijeke Sutle, na koje se širem području
istodobno grade feudalni gradovi (burgovi), također i s druge strane
rijeke u Štajerskoj. Bio je središtem vlastelinskoga posjeda obitelji
Ratkaj do kraja 18. stoljeća, no nakon toga zbog promjena raznih
vlasnika započinje razdoblje njegova propadanja. Veliki je Tabor dosad
bio predmetom niza istraživanja s povijesnog, arhitektonskog,
arheološkog i povijesno-umjetničkog gledišta, ali je nedovoljno
vrjednovano njegovo ambijentalno i pejsažno značenje.
Rad se bavi
istraživanjem prostora egzistencijalno vezanoga uz burg-dvorac Veliki
Tabor, posebice njegovim kulturnim krajolikom, a uključuje analize
povijesnoga razvoja prostora nekadašnjega vlastelinskog posjeda;
prirodnih značajki (reljef, pokrov tla, vode), poljodjelskih kultura i
načina korištenja zemlje tijekom povijesnih razdoblja, arhitektonskih
oblika i načina gradnje (povijesnih i recentnih). Osim toga, istražuju
se perceptivne i vizualne značajke prostora, glavne vizure,
komunikacijski tijekovi, estetski doživljaji i osjećaj prostora.
U
metodološkom smislu krajolik Velikoga Tabora raščlanjuje se u kontekstu
suvremenoga koncepta krajolika, koji se ne zadržava samo na doživljaju i
vizualnim dojmovima. Prema definiciji kulturni je krajolik sinteza
specifične konfiguracije i topografije, vegetacijskoga pokrova, načina
korištenja zemlje, uzorka naselja, povijesnih i kulturnih procesa te
aktivnosti.
U takvom je sagledavanju krajolik definiran i kao
visokoutilitarni, okosnica gospodarskoga života stanovništva i lokalne
zajednice. Krajolik Velikoga Tabora trebalo bi sagledavati prije svega u
procesu njegova života, ali istodobno skrbeći o njemu kao uzorku. U
njegovu je razvitku od velike važnosti očuvanje identiteta primjenom
stručno usvojenih metoda zaštite i održavanja krajolika, te
revitalizacijom najkvalitetnije razvojne faze.

DVORAC BREZOVICA

Kontinuitet
naseljenosti u brezovičkom kraju možemo pratiti od najranijih razdoblja
ljudske civilizacije do današnjeg doba. Kameni ostaci grobišta, naselja
i cesta svjedoče o životu na ovim prostorima prije doseljavanja Hrvata.
Najviše takvih tragova potječe iz razdoblja Rimskog Carstva. Kroz burna
srednjovjekovna razdoblja pa sve do današnjih dana Brezovicom
upravljaju najistaknutije hrvatske velikaške obitelji. Bili su to redom
knezovi, banovi, vojskovođe, generali, nadbiskupi i političari od kojih
je svaki u određenom razdoblju dao velik doprinos u povijesnom,
političkom i kulturnom razvoju hrvatske države.

Zapisi stare
Zagrebačke županije govore da se Brezovica smjestila u njenom
jugozapadnom dijelu, na području omeđenom zamišljenim granicama od Krke,
ispod Kostanjevice do Kupe, između ušća dvaju Kupinih pritoka Kupčine i
Kravaršćice. Županija je bila podijeljena na Turopolje, veći dio
Moravačkog županstva te Okićko područje kojem je pripadala i Brezovica.
Svojim smještajem uz dolinu rijeke Save Brezovica je bila središnje
naselje ovoga područja. U blizini je prolazio Modruški put koji je preko
Jaske vodio na Stupnik, odakle se odlazilo u Zagreb i Brezovicu.
Dvorac Brezovica 2
Na
cijelom području stare Zagrebačke županije bilo je mnogo utvrđenja koje
feudalni sustav nije mogao sačuvati i obnoviti pa su s vremenom
propadala. S obzirom na promjene u pristupu ratovanja postojala je
potreba za osnivanjem naselja s jakim obrambenim funkcijama. Tako su po
cijeloj županiji počeli nicati mali gradovi koji se spominju kao gradci,
graci, gračaci ili gradine. Jedan od njih bio je Okić, koji je
najbitniji za proučavanje brezovičke povijesti.

Grad Okić
izgrađen je na važnom strateškom položaju s obzirom na međe stare
Zagrebačke županije. To je bila prirodna obrana županije sa zapada, a tu
ulogu je prije imalo Gradišće na Plešivici. U njegovoj blizini postojao
je gradac koji se spominje 1217. godine. Sam pojam i ime Okića spominje
se 1193., a sam grad Okić prvi put 1242. godine. Za usporedbu, to je
ista ona godina kada Gradec od kralja Bele IV. dobiva privilegije
slobodnoga kraljevskoga grada.

Okić je imao svoje župane i
povijesno su usko bili vezani sa Samoborom. Prvi poznati okićki župan
bio je Dionizije, a njega je naslijedio Ivan, sina Jaroslava odnosno
Iroslava, pošto se u nekim dokumentima miješa „Jaroslav“ i „Iroslav“.
Upravo Jaroslav se 1217. godine spominje u omeđivanju Blata na Savi kao
„vlasnik Stupnika i Brezovice“. U istom dokumentu ističe se i put koji
je vodio u Želin i šuma koja je dijelila Čehe. Brezovica se dalje u
dokumentima spominje kao „posjed Ivana Jaroslavića (Ivan se prozvao
Jaroslavićem po svom ocu) godine 1277. i 1280. godine. Ivan je
cistercitskoj opatiji na sv. Jakobu dao svoju župnu crkvu u Brezovici i
dvije njive zemlje…“. To su ujedno i prva dva vlasnika Brezovice koja su
spomenuta. Negdje iza 1280. godine poznato je da su u jedan dio posjeda
u Brezovici ušli Babonići, međutim ne zna se u točno koji niti na koji
način im je to uspjelo. Spominje se tek da je Radoslav Babonić Ivanu
oduzeo Samobor, Želin i manji dio Brezovice.
U dokumentima iz
srednjega vijeka spominju se i druga naselja brezovičkog kraja: Demerje,
Hudi Bitek, Obrež, Štrpet, Lipnica, Grančari i Kraljevec.

Mnogi
okićki plemići bili su posjednici i u Samoboru, pa su u oba grada, a
tako i na njihovim posjedima vladala ista pravila življenja. Poznat nam
je potanki opis tih pravila koja su gotovo sigurno vladala i u
Brezovici:

„…Građani su sami birali svoga starješinu koji im je
bio i sudac. Ako tuže koga izvan svoga grada, imadu to prvenstvo da se u
slučaju presude na zakletvu, zakletva dosudi njima. Imaju slobodu
oporučivanja i uopće raspolaganja imetkom. Nijesu dužni ni bana
pogostiti već samo dati mu stan, kad k njima dođe. Ako im ban za marku
načini štete, dužan im je naknaditi sa stotinu maraka. Svećenika biraju
koga hoće, a desetinu plaćaju kako je običaj u trgovištima. Kralju su
dužni davati stotinu penza poreza, kolekte ili bira, a trideset od
trgovine…“

Iz teksta je vidljivo da su imali raznovrsna sredstva
plaćanja, a iz citata i dokumenata koji su pronađeni da su pisali
latinski.

Tijekom 14. stoljeća ima vrlo malo podataka o
Brezovici, premda se već za 1311. godinu pronalazi isprava bana cijele
Slavonije Stjepana Babonića, kojom Brezovicu. i to spominje „općinu“,
uvodi u posjed Kobiljaka. Još iste godine, Brezovica je bila posjed u
vlasti sina Ivana Jaroslavića, također Ivana, kojeg su još zvali Ivan
Okićki, međutim od 1349. godine se više ne spominje. Njegov grad Okić
došao je krajem četrnaestog stoljeća u kraljevski posjed.

Najstariji
zapis o župi Brezovica nalazi se u statutima zagrebačkog Kaptola iz
1334. godine zapisan pod imenom „Svete Marije u polju“. Zagrebački
kanonik Ivan, arhiđakon gorički spominje Brezovicu među župama
zagrebačkog arhiđakonata. U najstarijem je razdoblju svoga povijesnog
razvoja zauzimala prostor današnjih župa Stupnik i Brezovica.
Dvorac Brezovica 3
Krajem
14. stoljeća posjed dolazi u ruke obitelji čiji se potomci nazivaju
Ivanovićima i nose pridjevak „de Brezovica“. Obitelj Ivanovića se
spominje u omeđivanju Okića 1397. godine. Gospodari Brezovice obnašali
su ugledne javne dužnosti kao banski i kraljevski povjerenici, a
sudjeluju i u borbama za prijestolje na strani Ladislava Napuljskog
protiv ugarskog velikaša Žigmunda Luksemburškog krajem 14. i početkom
15. stoljeća. Posljednji muški potomak Ivanovića, Nikola de Brezovica
spominje se 1488. godine kao banski povjerenik u sporu oko posjeda u
Stupniku između zagrebačkih dominikanaca i Ivana Horvata Okićkog.

Iza
Nikole Ivanovića ostale su tri kćeri. Katarina i Barbara su se udale i
imale potomke, dok je treća ostala neudata. Bilo je to vrijeme kad je
feudalno društvo postajalo nesnošljivo za potlačeni sloj tj. kmetove.
Čak je i među vlastelinstvom sve češće dolazilo do razdora, preotimanja
imovine, pohlepe i nemoralnih saveza. Tako je Toma Bakač 1497. godine,
biskup i vrhovni kraljevski kancelar, pribavio za sebe darovnicu na
Brezovicu od kralja Vladislava II. Jagelovića, ali Brezovica nikada nije
bila njegovom vlasništvu jer su se za Brezovicu izborili potomci
Ivanovića u ženskoj lozi, Katarina i Barbara.

Katarinin zet
Nikola Mrnjavčić 1524. godine silom je prisvojio jedan dio posjeda koje
je pripadalo Katarini i njenom sinu Franji Dragačiću iz braka s pl.
Ivanom Dragačićem. Kasnije je za taj dio dobio i kraljevsku darovnicu
koju je teško osporavala Agneza Bedeković, kćer Barbare Ivanović i
izvjesni Mihajlo Škarica. Nikola Mrnjavčić je umro 1550. godine, pa su
posjed najprije naslijedili sinovi Gašpar i Franjo, te kćer Dora, a
potom unuk Krsto Mrnjavčić za kojeg se 1611. godine spominje da je
vlasnik cijelog posjeda Brezovice, a jedan dio je dao rođaku Šimunu
Bratuliću, zagrebačkom biskupu od 1604. godine.

Poslije Krste
Mrnjavčića naslijedio ga je sin Vuk Mrnjavčić, kapetan banskih konjanika
i sredički zapovjednik. Odgajao ga je ban Ivan Drašković. Vuk Mrnjavčić
mu je 1644. godine iz zahvalnosti sačinio dokument kojim bi naslijedio
Brezovicu u slučaju da njegov sin Žigmund Mrnjavčić neće imati muških
nasljednika. To se i dogodilo 1663. godine, kada je Vuk umro, čime je
izumro rod Mrnjavčića.

Iako je Vuk Mrnjavčić oporukom prepustio
Brezovicu hrvatskom banu Ivanu Draškoviću, poslije njegove smrti imanje
su preoteli moćniji Zrinski. No, nakon što je najprije ban Nikola
Zrinski tragično preminuo u lovu, a potom Petar Zrinski 1671. pogubljen u
Bečkom Novom Mestu, Ivan Drašković je ipak ušao u posjed Brezovice.
Ivan i Nikola Drašković su se oko Brezovice sporili s Nikolom Zrinskim i
prije, smatrajući da ostavština Vuka Mrnjavčića pripada njima. Od kraja
17. pa sve do 19. stoljeća Brezovica se vodi kao vlasništvo obitelji
Drašković.

Za vrijeme vladavine Draškovića Brezovica doživljava
gospodarski i kultuni procvat, razvoj nacionalne svijesti i pismenosti
naroda. U 18. stoljeću Draškovići podižu građevine po kojima je
Brezovica nadaleko poznata: župnu crkvu Uznesenja Marijina i jednokatni
barokni dvorac.
Dvorac Brezovica 4
Župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije sazidana je 1756. godine u baroknom stilu. Podigli su je
Draškovići umjesto ranije drvene zgrade zaslugom župnika Ivana Ignacija
Vukmanića, kako to spominje natpis na crkvi u distisima na latinštini.
Na ulazu u Brezovicu Draškovići podižu jednokatni barokni dvorac s dvije
valjkaste kule na pročeljima i središnjim izdignutim dijelom. Dvorac je
sagrađen usred prostranoga perivoja u kojem i danas nalazimo vrijedne
primjerke rijetkih vrsta stabala. Nasuprot dvorcu stoje još ostaci
nekadašnjih dvostrukih bedema te okrugla kula staroga brezovičkog grada.
Posebnu pažnju uređenju dvorca i njegova okoliša posvetio je Josip
Kazimir Drašković (1716.-1765.), sudionik Sedmogodišnjeg rata
(1756.-1763.). Po povratku iz rata, u kojem je stekao generalski čin i
bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, Josip Kazimir
Drašković je dao urediti park u engleskom stilu. Središnju dvoranu u
dvorcu Kazimir je uredio freskama s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata,
izuzetne dokumentarne i umjetničke vrijednosti.
Dokaz gospodarskog
razvoja brezovičkog kraja je i održavanje godišnjih sajmova od 1781.
godine što su ih pokrenuli Draškovići, uz dozvolu kralja Josipa II.

Brezovicu
je 1807. od Draškovića preuzeo hrvatski ban Gyulay, a 1893. kupio ju je
zagrebački veletrgovac Ausch., koji je dvorac i posjed oko njega držao
sve do početka 20. stoljeća. 1912. godine dvorac je prešao u vlasništvo
Zagrebačke nadbiskupije. Godine 1939. blaženi Alojzije Stepinac poziva
iz Innsbrucka časnu majku Reginu Tereziju od Isusa i u dvorcu osniva
Samostan Karmelićanki, koji 1944. seli u novo izgrađenu zgradu tik uz
dvorac. Posjed je u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije sve do poslije
Drugog svjetskog rata kada je 1946. nacionaliziran. Zemlja je u agrarnoj
reformi podijeljena seljacima, ali im je kasnije i oduzeta u korist
Poljoprivrednog kombinata Žitnjak.

Dvorac s parkom i okolnim
zemljištem je od nacionalizacije 1946. do danas privođen različitim
namjenama: Srednja vrtlarska škola, predvojnička obuka, početak 7.
razreda (1954./1955.) tada osnovane Osmogodišnje škole u Brezovici dok
se uređivala zgrada nove škole, stanovi novopridošlim učiteljima i
ugostiteljski objekt. Danas je dvorac s okolnim zemljištem ponovno
vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji kao i zgrada bivše brezovičke škole u
kojoj je duže vrijeme djelovao „Atelijer Brezovica“.

DVORAC MOKRICE

Dvorac
Mokrice je prekrasan dvorac u Sloveniji. Smješten u blizini sela
Brežicama, Rajec ulici 4, u blizini granice s Hrvatska. Dvorac Mokrice
prvi put spominje u pisanom obliku u 1444. Jezgra dvorca je
srednjovjekovni toranj. U 16. Dvorac Mokrice stoljeća prošao je opsežna
rekonstrukcija i je proširen na druge krila. Danas je okruženo arkadama
unutrašnje dvorište, koje je u obliku nepravilnog oblika. Osim dvorca
kapela, koja je lijepo uređena unutrašnjost. Od kraja Drugog svjetskog
rata služi kao Dvorac Mokrice hotel. Područje je također predivan park,
koja raste velikom raznih stabala i biljaka (navodno više od 60 vrsta
drveća i grmlja). Park danas služi kao prekrasna golf. Dvorac Mokrice je
djelomično dostupan široj javnosti. Dostupan je uglavnom lokalnog
dvorište s bunarom, kameni most i možete vidjeti ostatak pokretnim
mostom. Također možete posjetiti lokalni vrhunskih restorana ili ostati
ovdje u hotelu, koji još uvijek živi u jednom dijelu dvorca ..

Susjedstvo

U
gradu svibanj imenovati brojne turističke atrakcije, kao što su Maribor
dvorac oko 78 km, Samostan Stična oko 68 km, Castle Bogenšperk oko 55
km, Dvorcu Žužemberk oko 58 km, Castle Kostanjevica oko 20 km, Dvorac
Brežice oko 8 km, Ptuj Castle oko 64 km, Dvorac Podčetrtek oko 34 km,
Dvorac Veliki Tabor oko 33 km, Samostan Pleterje oko 25

U
povijesti Hrvatskoga zagorja i donjostubičko-susedgradskog
vlastelinstva, Donja Stubica je ostavila osobit trag, ponajviše zbog
Matije Gupca i seljačke bune 1573. g., ali i zbog svojih dvoraca i
kurija kojih je u stubičkom kraju bilo poprilično. Dvorac je izgradila
Regina Drašković poslije 1790. godine. Ne zna se kada je dvorac
sagrađen.

Oroslavje Donje, Dvorac Vojković-Vojkffy

Malobrojna
su naselja u Hrvatskom zagorju imala dva dvorca. Takvo je, primjerice,
bilo naselje Bela u kojem se jedan pokraj drugog nalaze dva dvorca,
jedan iz 17, a drugi iz 18. stoljeća, a pripadali su istoj obitelji. U
Oroslavju su se također nalazila dva dvorca, međusobno udaljena tristo
metara. Njihovi barokni portali, koji su obilježavali ulaze u dvorski
perivoj, krajnje su točke današnjega središta naselja. Dvorci nisu
pripadali istim vlasnicima, a i nastali su u različito vrijeme. Stariji
dvorac, smješten južnije, koji je izgorio i od kojeg je ostao perivoj s
ulaznim baroknim portalom, nazvan je Oroslavje gornje. Sjevernije se
nalazio dvorac Vojkovića, Oroslavje donje.
Dvorac je građen potkraj
18. stoljeća između 1770. i 1790. godine. Trajna namjena nije mu
osigurana. Nakon što se iz njega iselila zdravstvena stanica krajem
1980-ih godina dvorac je prazan i jako oštećen uslijed nebrige i
neodržavanja.

Nedaleko od Marije Bistrice, na cesti prema Zlatar Bistrici, perivojem skriven od pogleda, nalazi se ovaj
prekrasan
dvorac u kojem živi obitelj baruna Hellenbach. Jedan je to od
malobrojnih dvoraca u Hrvatskom zagorju i Hrvatskoj u kojem se uspio
održati kontinuitet življenja i potpuno očuvati interijer onakav kakav
je bio i u 19. stoljeću. Pripada visokoj spomeničkoj kategoriji I/0.

Gornja
Stubica se nalazi na sjevernim obroncima Medvednice, na prijelazu
blagih brežuljaka u ravnicu rijeke Toplice. Spominje se već u 13.
stoljeću. Dvorac je sagrađen 1756. godine. Od 1973. godine u njemu se
nalazi Muzej seljačkih buna, a u neposrednoj blizini dvorca je spomenik
kipara Antuna Augustinčića, podignut u čast Matije Gupca i seljačke bune
1573. godine.

U
plodnoj Kostelskoj dolini, između Pregrade i Krapinskih Toplica, stari
hrvatski plemići Keglevići posjedovali su irnanja i dvorce Bežanec,
Dubravu i Goricu, a poviše Pregrade i stari srednjovjekovni Kostelgrad.
Gorica i Lobor bili su glavna sijela Keglevićevih. Dvorac Gorica
izgrađen je potkraj 16. stoljeća. Danas je dvorac privatno vlasništvo
obitelji Kaučić.

Dvorac
u Gornjoj Stubici sagradio je grof Krsto Oršić 1756. godine. Dvorac je
na brdu Samci u Gornjoj Stubici, na mjestu gdje je postojala
srednjevjekovna utvrda (kaštel) čiji ostaci se i danas vide u dvorištu.

Dvorac
najvjerojatnije nije imao perivoj kakvog je imala većina zagorskih
dvoraca. Na taj zaključak upućuje katastarski plan iz 1861. godine, na
kojem nema ucrtanog perivoja, a nema ni tragova perivoja na prostoru oko
dvorca. Ispred glavnog ulaza u dvorac sačuvano je samo nekoliko stabala
divljih kestena koji su pripadali prilaznom drvoredu dugom 440 m.
Dvorac je bio okružen voćnjakom koji je prema zapadu prelazio jednim
dijelom u vinograd, a većim dijelom u mješovitu šumu hrasta kitnjaka i
običnog graba u koju su unesene crnogorične vrste.
Teško je zamisliti
da dvorac nastao sredinom XVIII. stoljeća nije imao perivoj. Još je
neshvatljivije da nijedno stablo nije ostalo, ako je perivoj postojao.
Ali može se vjerovati da perivoj ovdje nije bio ni potreban zbog
izuzetnog vidika koji se pružao iz dvorca na Stubičku dolinu i sjeverne
obronke Medvednice, na okolni pejzaž koji je zapravo u svim godišnjim
dobima veliki perivoj, što je teško nadomjestiti bilo kakvom umjetnom
tvorevinom.
Na prostoru oko dvorca otvoren je park 1973. godine prema
projektu inž. Dragutina Kiša. Uz dvorac je uređen parterni dekorativni
vrt, dok je preostali prostor oko dvorca i spomenika seljačkoj buni
oblikovan kao pejzažni perivoj sa samoniklim i egzotičnim vrstama.

Staze
na platou vođene su logikom hoda, a da uz to formiraju i slikovite
proplanke karakteristične za zagorski krajolik. Osim toga plato je
ujedno i vidikovac s kojeg se doživljava vrlo široka panorama, pa je s
tim u vezi i formirana kružna staza, koja ima odmorišta orijentirana na
najatraktivnije panoramske slike.
Visoko i niže zelenilo sačinjeno od
pretežno autohtonih vrsta, kao i egzota prisutnih u parkovima Hrvatskog
zagorja, izrasta kao prirodni okvir prostora oko dvorca i daje zeleni
prirodni paravan spomeniku.

U tretmanu uređenja prostora oko
dvorca-muzeja prisutna je stilska obrada adekvatna kako arhitekturi
dvorca, tako i ambijentalnim kvalitetama njegova neposrednog okoliša.
Stilska obrada se odnosi na određene zagorsko-barokne motive uređenja
svedene na geometrizirane čiste odnose, koji svojim šarama asociraju i
na detalje obrade narodne nošnje.
Koloristički efekti postižu se
odnosom tamno zelenih figura šišanih šišmira na žutom pijesku i isto
tako šišanim kubusima božikovine na svjetlo zelenoj travi, te
intenzivnim bojama ružičnjaka u prostoru između visokog podzida i staze.
Taj prednji prostor uokviren je drvoredima lipa pomoću kojeg se uz
dodatak visoke šišane grabove živice tamponiraju okolna ruralna
gospodarstva.
Terase u dvorištu zamišljene su i realizirane kao vrlo
slikovita dopuna postojećih historijskih ambijentalnih kvaliteta, a
sastoje se od parterne obrade mozaično položenih oblutka u cementnom
mortu omeđenih geometrijskom igrom klinker-opeke. Terase su s obzirom na
pad terena realizirane u dva nivoa, s tim što je autentično mjesto s
ostacima nekadašnjeg kaštela ostavljeno netaknuto, opločeno oblutkom i
uokvireno zidićem od cigle.
Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu zaštitio je dvorac i njegov okoliš 1962. godine.

Dvorac
Oršić danas je državno vlasništvo, uz vlastite prihode glavno donator
mu je Ministarstvo kulture, tako da je održavanje dvorca i briga o
njemu, kao i samom okolišu dosta dobra.

DVORAC GORNJA STUBICA

Općina
Gornja Stubica prostire se na južnom, rubnom dijelu Krapinsko-zagorske
županije. Na jugoistoku su obronci Zagrebačke gore, a krajnji
sjeverozapadni dijelovi nalaze se uz rijeku Krapinu. Gornja Stubica je u
blizini glavnoga grada Republike Hrvatske, te u blizini Zagorske
magistrale i autoputa. Na površini od 50 km2, prema popisu iz 1991., u
dvadeset naselja općine živi 6100 stanovnika, od čega u naselju Gornja
Stubica 846.

Prvo spominjanje Gornje Stubice u pisanim
dokumentima potječe s početka 13. stoljeća, kada se spominje ime
Stubitza kao naziv jednog središta posjeda velikaša od plemena Ača. Osim
središta feudalne vlasti (utvrde-burga na vrhu brda Samci), među
povijesnim dokumentima spominje se i podatak o gradnji crkve sv. Jurja,
koju je 1209. godine dao sagraditi grof Vratislav iz obitelji Ača. U
ovom razdoblju često su vlasnici Stubice ujedno i vlasnici Susedgrada,
tako da se u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1336. godine spominje
Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo. Gornja Stubica se tijekom 14.
stoljeća izdvojila iz susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, a krajem
14. st. gornjostubički se posjed počeo raspadati na sitna imanja.
Prostor je ustrojen kroz naselja (sela i zaseoke). Nekoliko naselja ili
zaselaka činilo je teritorij seoske općine na čelu koje je bio sudac.
Gornja Stubica je bila jedna od takvih seoskih općina.
Iako je u 16.
stoljeću, u vrijeme izbijanja seljačke bune, ovo područje bilo izvan
Susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, a u posjedu plemića iz Gornje
Stubice, neki događaji vezani uz bunu odvijali su se i na području
Gornje Stubice. Nekoliko lokaliteta kao što su Hižakovec i Gupčeva lipa u
Gornjoj Stubici, ili Kapelšćak u Stubičkim Toplicama, vezani su uz
tijek bune i danas imaju značenje spomen obilježja.gupčeva lipa

Tijekom
17. i 18. st. dolazi do izgradnje novih oblika stanovanja. Više
plemstvo gradi dvorce koji su u pravilu okruženi perivojima, dok niže
plemstvo gradi kurije. Iz ovog razdoblja potječe dvorac obitelji Oršić,
čija je gradnja vjerojatno dovršena 1756. (godina urezana iznad kamenog
portala), Dvorac se izgradio neposredno pokraj kaštela, koji je u to
vrijeme već bio neprikladan za stanovanje.
Osim crkve, kapela,
raspela, dvoraca i kurija, većina naselja zastupljena je s tradicijskom
stambenom kućom. U dolini, na raskršću putova, početkom 20. st. nastaje
novo središte Gornje Stubice. Gradi se novi tip stambeno-poslovne kuće s
malogradskim obilježjima. Uglavnom su to prizemnice, čiji se jedan dio
koristi kao trgovina ili gostionica. Tu je i kapelica sv. Ivana
Krstitelja, koju zatičemo na katastarskoj karti područja Gornje Stubice
iz 1862. Danas, osim nekoliko primjera povijesne tradicijske
arhitekture, većina građevina u središtu naselja jest novija
stambeno-poslovna izgradnja.

Od perivojnih prostora u Gornjoj
Stubici najvrjedniji je perivoj uz dvorac Oršić, koji je uređen 1973.
godine prema projektu Dragutina Kiša. Dvorac pripada prvoj spomeničkoj
kategoriji i u njemu je danas sjedište ustanove Muzeji Hrvatskog
zagorja, Muzej seljačkih buna te izložbeno-galerijeski prostor. Na
platou ispred dvorca nalazi se spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, u
zelenom kamenu i bronci, monumentalno djelo Antuna Augustinčića.
U
središtu naselja značajan je mjesni perivoj, na Trgu sv. Jurja. Drvoredi
su posebno uočljivi u slici Gornje Stubice. Osobito su uočljiva dva
drvoreda lipa - u glavnoj ulici u središtu mjesta, te duž ceste koja
spaja župnu crkvu sv. Jurja i dvorac Oršić (zabilježen je i na
katastarskoj izmjeri mjesta iz 1862. godine

Dvorac Patačić

Barokni
dvorac Zajezdu podigla je stara hrvatska plemićka obitelj Patačić
sredinom 18. stoljeća kada je napustila svoju srednjovjekovnu utvrdu
Milengrad. Zajezda je smještena na brežuljku južnih obronaka Ivanščice,
malo ispod Milengrada, u istočnom dijelu Hrvatskog zagorja,
sjeveroistočno od Zlatara, između Budinščine i mjesta Zajezda. Početkom
1980-tih godina bio je obnovljen, a zatim 1984. godine oštećen potresom,
i od tada je prazan i ruševan.

Srednjovjekovni
grad Ozalj, smješten na klisuri iznad rijeke Kupe, pregrađen je u
dvorac u 18. st. U grad se ulazi preko mosta koji je do 1821. bio je
pomičan, a ispod kojega je stup sa strijelnicama za obranu gradskoga
opkopa. Ulaznu kulu dao je podignuti 1599. Juraj IV. Zrinski.

Grad
se spominje od 1244. kada je u kraljevim rukama, potom u posjedu
Babonića, od 1398. Frankopana, od 1550. Zrinskih. Zbog mnogih pregradnja
očuvan je tek manji dio starijega kompleksa u kojem se ističu kula
četverokutne osnove, vjerojatno stara obrambena kula, gotička kapela, te
pravokutna palača Nikole Zrinskoga (nazvana žitnica) s gotičkim
detaljima (nad vratima je natpis iz 1556.). U tome dijelu grada nađene
su zidne slike i glagoljski natpisi. Mnogobrojne su dragocjenosti
raznesene nakon smaknuća Petra Zrinskoga (1671.).

Ruševni je grad
dao temeljito pregraditi R. Perlas (radove vodio kapetan Verneda
1743.-1753.). Godina 1766.-1872. grad je u posjedu Batthyánya; prvi od
njih, Teodor, nadozidao je drugi kat sjevernoga krila i sagradio nov
barokni trakt. Kasniji su mu vlasnici obitelji Thurn i Taxis, do 1928.,
kada ga je Družba braće hrvatskoga zmaja spasila od propadanja. U dvorcu
je smješten Zavičajni muzej koji je osnovan 1971. godine.

Još
jedan dvorac, odnosno projekt mladog kralja Ludwiga II, koji nesumljivo
nije znao kuda će s novcima. Dvorac nikada nije dovršen, a kralj je u
njemu boravio samo 9 dana.

Herrenchiemsee dvorac je zamišljen kao
identična kopija Versaillesa. Godine 1873. kupio je otok Herrenworth
gdje je odlučio postaviti „Novi Versailles“. Rekao je: „Bit će hram,
gdje ću moći slaviti spomen na Luja XIV.“ Prvi kamen temeljac je
postavljen 21.3.1878. Unutar 3 godine gradnja je bila više manje
dovršena. 1884. Ludwig je proveo inspekciju dvorca i parka koji je noću
bio osvjetljen električnim svjetlom. Dvorac je nedovršen, ali namjerno
jer Ludwig je htio učinito samo neke prostorije pogodnima za stanovanje i
život.

Slobodno se može reći da je cijeli dvorac sagrađen od
mramora i zlata. Prelaskom iz sobe u sobu čuđenje i divljenje svakog
posjetioca raste, a u nekim trenucima prelazi i granice dobrog ukusa.
Naime, cijeli dvorac je napravljen u kombinaciji roccoa i baroka što ga
čini izuzetno kičastim i ukrašenim sa svim mogućim detaljima koji su
naravno od zlata, skupog porculana ili mramora.


Jedna od
poznatijih je soba 17 zrcala u kojoj se nasuprot zrcala nalazi 17
prozora koji su iste veličine kao i zrcala te gledaju na park. Prolazeći
kroz sobu dobivate dojam da je soba građena između dva parka. U sobi se
nalazi 2000 svijeća.

Jedna od najkičastijih soba je definitivno
kraljevska spavaonica. Sagrađena i ukrašena u 22karatnom zlatu, mramoru i
skupocjenom parketu s intarzijom svakog posjetioca ostavlja bez daha.
Ono što je fascinantno što tu spavaonicu je Ludwig II sagradio u čast
Luja XIV i nije je koristio uopće već je sebi sagradio drugu. Naravno,
bankrotirao je.



I
ovaj dvorac je imao svoju tehnološku stranu. Pored kraljevske
spavaonice gdje je Ludwig II spavao s lijeve strane se nalazila mala
privatna odaja: zahod. Nakon što bi kralj obavio nuždu zahod se spušta u
prostorije kat niže gdje su ga sluge očistile i vraćale čist zahod
gore. S desne strane se nalazilo spiralno stubište koje je vodilo u
kraljevsku privatnu garderobu i kupaonicu. Kada je ovalni bazen od
mramora dok su okolni zidovi i strop oslikani prikazujući Veneru, rimsku
božicu ljubavi, kako uživa sa svojim slugama. Kada je mogla primiti oko
60000 litara vode. Sve nule su na broju.

U
Alpama, na pošumljenom brdu između dva jezera, smješten je dvorac
Hohenschwangau koji je u 12. stoljeću bio sjedište Lordova Schwangau.
Maximilian II, Ludwigov otac, je kupio uševine 1832. i preuredio ih u
romantični dvorac. U tom dvorcu je Ludwig II proveo većinu svojeg
djetinjstva i ovdje se prvi puta susreo s pričom o Labuđem vitezu
Lohengrin te ,kao i njegov otac, počeo je sve više osjećati vezu s
Labuđim vitezovima (Knights of Schwangau, Schwan, ger. – labud).

Na
prvome katu, među raznim sobama se nalazi i odaja Labuđeg viteza koja
je ujedno služila i kao soba za objed. Cijela soba je oslikana muralima
koji prikazuju sagu o vitezu Lohengrinu, Labuđem vitezu. Na prvome katu
je živjela kraljica, odvojeno od kralja.




73Hschwang.jpg
Drugi kat je bio uređen za život i rad kralja i mladih prinčeva.
Kraljevska spavaća soba je bila spojena spiralnim stubištem koje je
vodilo na kat niže u spavaću sobu kraljice. Najzanimljivija je spavaća
soba mladog Ludwiga II koji je inzistirao da spava u „otvorenom“
prostoru tako da je cijela soba oslikana u pejzažnim motivom a strop kao
zvjezdano nebo. Na mjestima gdje su zvijezde su bile probušene male
rupe u koje su stavljene kristalne cijevi a između stropa i neba su se
palile uljanice. Cijev bi prenosila svijetlost i mladi Ludwig je spavao
pod svijetlošću zvijezda na „otvorenom