Agorafobija

Evo nesto sto sam napisao poodavno vec, pokusao sam stvoriti nekakav crni ambijent, ima rime, iako strofe nemaju podjednak broj stihova...

Ponoc je udarala tiho kroz moju sobu...
Uvaljen, na kaucu, pozne 1873., skinuh svu robu
I legoh u krevet...
Ni tren ne prodje, sklopih oci, kad na vrata divlje
necija ruka, sve zivlje i zivlje, pocne biti.
Uplasen, psujuci sve sto mi na um padne,
pomislih: "Ko u ovo doba me hoce probuditi?"
Ogrnuh ogrtac i sidjoh niz stepenice moje raskosne kuce.

"Samo tren", rekoh glasno, zadihan doleprsah do ulaznih vrata,
otvorih i vidjeh malog djecaka kako me gleda i preda mi
hitan telegram mojega brata.
"Pa zar u ponoc?", uspjeh mu reci, "Ti bi trebao duboko
u krevetu vec biti", zacudjen ponocnim baletom kazaljki
i njegovom prljavom majicom, svojom naravi,
sto naglas rekoh i uvrijedih ga mozda...
No tko zna, jos je mali, sigurno nece shvatiti.

"Hitan telegram za gospodina doktora!", uzdihan sav glasno vikne,
jeka kroz kucu polupraznu mi cikne, kao da je neko tu, al' nije.
"Pa reci, sto mucis, znas li ko me treba?", odresito otvorih
k'o iz vedra neba, no mali slegnu ramenima krhkim i nesta u noc.
Da je stariji, ucinio bi mi se drskim, no vec je ponoc,
da nije hitno, ne bi me se uznemiravalo...
"Mora da je nesto bitno...", progovorih u sebi.

Citah poluglasno rijeci napisane i polako guzvah papir sivi:
"Dragi moj brate", pocinje kratko," Nasa sestra je izdahnula", piše jasno,
"Dodji sto prije, pokopat' ce mi je u grobnicu nasu."
Suze krenuse same niz lice, pripremah se dugo, ali opet nedovoljno,
Samo da je vremena bilo vise, mozda bi i nasli lijek joj za dusu,
ludilo njeno, agorafobiju, tu njenu prokletu muku.
Ne oklijevah ni trena vise, kocijasa zvah i krenuh u kocije.

Putovanje, znam, trajat' ce dugo, dva dana ako ne bude kiše,
na drugom kraju zivi moj usamljeni brat. Sigurno ga shrva, prokleta tugo.
Imati cu vremena razmisliti dobro, no drndav je put, spavat' se mnogo.
I kao neka kletva, otvori se nebo, morah odmoriti dan u gradu
nepoznatom, kocijas me ne slusa, ne zeli riskirati svadju.
Ne preosta mi nista nego pokunjiti sebe, nema nikakve sanse
da cu doci do brata prije zore preksutrasnjeg dana.

Nakon nikako neprospavane noci, krenismo dalje, trebali bi doci
za dva dana, rece mi kocijas, dva dana duze nego sto treba.
Ah samo da ta kisa nije pala iz vedra neba
vec bih bio u sumanutoj staroj kuci, bratu na ruci,
no kako to vec ide, sve sto krene po zlu, ide jos vise,
Naslonih se u kociji, osjecaj me hladan hvata,
no mora da je to od ove uzasne zime.

Bozicno doba priblizavalo se brzo." Ah to sretno doba donese tugu,
jedno sa drugim ne idu pod ruku, za mene ove godine srece nema..."
promrmljah u sebi, pa malo zadrijemah.
Probudjen od strane kocijasa ustah, pred kucom omotanom u crnilo
stajah, pred njom nema naznaka zivota, osim crni barjak sto vijori.
Obicaj nas, kad neko umre, nasa mu familija tako dvori
bolji zivot u zagrobnom zivotu.

Otvorih vrata i vidih brata, pokunjena mu glava, nit' gleda, nit' spava,
drmnuih ga i on me pogleda ocima suznim.
"Tu si brate!", glasno zagrmi i u zagrljaj trčeći mi pade.
"Nema je, nase sestre nema više!", jaukom mi popara srce,
mora da su zato padale kiše, isplakivale su smrt što je sa sobom odvuče.
Sjedoh i slusah kako je umrla, samo je pala i pjena na usta.
I nista vise...

Kasno vec bjase, dugo pricasmo, kad najednom on ustane naglo:
"Cujes li... Ni u smrti nije mirna!". Osluhnuh, no samo odgovori tišina.
Pokušavah ga smirit', no ne da se on, vrišti i viče da nas zove.
Otrča u podrum, grobnicu nasu, stavi uho na lijes sivi,
slusa hoce li nesto zacvilit'...
Samo grobna i mucna tišina.

"Cujem to grebanje prokleto danima!", udara i vristi nad spomenikom sestri
i stane, pa placuci, kao da je doziva, pocne grebati po povrsini sanduka.
Pridjoh mu i dah mu ruku spasa, tesko je doba kucalo na vrata,
treba prebolit i u dusi se molit' da ode sto prije,
jer, ja znam, ono pozvano nije, popesmo se gore niz stepenice...
Sablast je vladala nasim bicem.

Pridodah to njegovom umoru, pridodah to njegovoj tuzi,
nije lako izgubiti sestru, ziviti s njom, brinit' za muku,
bolest crnu... Odvedoh ga u krevet.
Kazaljka je odavno vec prosla devet, protrljah sat sto mi dao otac,
Protrljah i oci umorne stare, i krenuh za bratom u postelju svoju.
Spavah u sobi pored njegove, ne bi li mu nocu olaksao tegobe.

Ponoc opet zadrmi u sobi i trgne me cviljenje nekakvo jadno.
Prvo pomislih da brat u snu grebe po zidovima, mozda mu je hladno,
ponesoh sa sobom cebe...
Otkrilih vrata njegove sobe, polako udjoh, on me ne zove.
Spava mirno i cvrstim snom, gledam, to sigurno ne grebe on.
Legoh nazad u postelju spavat', od putovanja mi poludila umorna glava.

Malo po malo, grebanje se nastavi, u sobu mi uleti plasljivi brat:
"Jel cujes, jel cujes kako nas zove! Cujes li sad?!", glasno me napadnu,
no ja da ga smirim i zatvorim tu ranu, rekoh mu da to nije nista.
No to ga sputati nije dalo, samo je otrcao iz sobe ravno
niz stepenice, vjerojatno u grobnicu familije, da opet vidi
i cuje tišine.

Proslo je vec pet minuta, ni glasa ne cuh od svog brata,
samo nekakvo rindanje staro..."Oh, Boze, nije valjda da je otvara!"
Obukoh brzo nekakav ogrtac, sesir skliznu mi na glavu, ne dodjoh
ni do vrata, kad odjednom cuh vrisak brata, vrisak sto mi i danas
se urezao u dusu...taj prokleti vrisak sto me nagnao iz sobe
pa trkom dole niz stepenice trošne.

Opet vrisak,ubrzah korak, ulazim u podrum, grobnicu sivu,
vicem brata, al on mi ne odgovara. "Di li si, muko moja crna?!"
Samo mrmljanje cujem neko:
"Je li to plač u tami, ne bih rek'o..."
Vratih se u sobu, kandilo zapalih, pa se niz stepenice u podrum
strovalih, polako obasjavajuci mrak. Bilo mi sigurno nije bio lak,
a i kako bi bio, na ovome mjestu, gdje mrtvi nemirno
spavaju tiho.

U kutku nasuprot otvorenog lijesa, nadjoh ga, kako me gleda
i plače, plače kao sto nikad nije, drmam ga, al' ne reagira.
"Brate...", smireno ga uhvatih za rame, a on stavi prst na usta
pa kaze...
"Psssst...", placljivo pokaze, "Pogledaj lijes...", trese se snazno.
"Sta li on u sanduku vidi tako vazno?!"

S kandilom polako razaznah sanduk s kojim ce putovat' nam u zemlju,
strah u me pocne se skrivat, pod pod nogama pocne skripat,
od koraka mojih laganih...bijesnih...
Priblizih se posve sanduku sivom i u stravi bacih kandilo krivo,
i ono padne, al se ne razbi, taman ponovno da ga uhvatim
i vidim jesam li posve skrenio.

Nasa sestra uz bolnu grimasu, otvorenih usta kao da zove
za pomoc, al pomoci nikako nema, pa je prstima grebala sve do mesa
da joj se neko odazove.
Ukocene ruke jedva razaznam od kostiju polomljenih i prstiju izlomljenih,
"Kakva li je smrt to samo snasla?!"
Kad iz kutka sobe cuh kroz plac lud smijeh sto me i dalje proganja
kroz noci sto dolaze, pa i noci ove, dok pisem ovu pricu kroz krvave stihove...
Je li bio pribran, ili posve lud, necu nikad znati, al uspjeh glas bratov razaznati.
Okrenuh se i vidih mu krvave oci...tihi odgovor mi je dao:
"Sestru sam nam zivu zakopao!!!"