LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Fenomeni,misterije i prokletstva

Ići dole 
AutorPoruka
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime6/11/2011, 5:55 pm


Izmedu istine i maste





Prokletstvo faraona









Misteriozna umiranja i nesrece, koje su
pratile otvaranje grobnice egipatskog faraona Tutankamona, dale su
povoda novinarima i piscima da stvore famu o prokletstvu faraona. Ima li
u tome istine?
















Fenomeni,misterije i prokletstva 406270



Gotovo svaki putnik po Egiptu , koji obilazi
piramide u Gizi ili kraljevske grobove u Luksoru, mora da je cuo o
tajanstvenom prokletstvu faraona, koje treba da sprijeci svako ometanje
mira u kojem pocivaju mumije mrtvih kraljeva starog Egipta. I stvarno,
vec su brojni pljackasi grobova, istrazivaci i arheolozi, nakon sto su
otvorili na hiljade godina stare grobnice, umrli pod krajnje
misterioznim okolnostima.
Najpoznatiji je, svakako, slucaj dvojice
britanskih istrazivaca starina: Hauarda Kartera (Howard Carter) i lorda
Dzordza Karnavona (George Carnavon), koji su 1922. godine dosli do
upravo senzacionalnog otkrica. U cuvenoj Dolini kraljeva, poznatoj po
brojnim kraljevskim grobnicama, u blizini staroegipatskog glavnog grada
Tebe, Karter je pronasao jos zapecaceni ulaz u grobnicu legendarnog
faraona Tutenkamona, koji je egipatskom imperijom vladao prije vise od
tri hiljade godina, u vremenu izmedu 1336-1327. godine pr. n. e.
Pogrebna riznica
O
svom senzacionalnom otkricu s odusevljenjem je javio svojoj meceni,
lordu Karnavonu, koji je organizirao i finansirao ekspediciju. Dobivsi
radosnu vijest, lord Karnavon se uputio u Egipat i uskoro je stigao na
mjesto zbivanja. Za dvojicu engleskih istrazivaca i arheologa pronalazak
neotvorene faraonske grobnice bio je veliki uspjeh u koji gotovo da
nisu mogli povjerovati. Medutim, medu egipatskim radnicima i pomagacima,
koji su vec ranije slusali o misterioznom prokletstvu faraona, nije
bilo osobitog odusevljenja. Zbog toga su oni na otvaranje grobnice
gledali sa izvjesnim podozrenjem.

Opijeni
nevjerovatnim uspjehom, engleski istrazivaci nisu mnogo brinuli o tome.
Sve te price o prokletstvima, oni su dozivljavali kao egipatska
praznovjerja i i nisu im pridavali nikakav znacaj. Zbog toga su, odmah
po dolasku lorda Karnavona iz Londona, odlucili da otvore teska spoljnja
vrata kraljevske grobnice. Posao nije isao nikako lako, pogotovo sto je
otvaranje grobnice i prodiranje u podzemne prostore, pratio niz
razlicitih nesreca. Tako se dogodilo da je proslo i nekoliko mjeseci dok
se, najzad, 26. novembra/studenog, Karter i Karnavon nisu nasli na
zeljenom cilju - u samoj sredisnjoj prostoriji grobnice cuvenog faraona
Tutenkamona.
Ono sto su nasli duboko ispod zemlje, u posljednjem
faraonovom pocivalistu, bila je bajoslovna nagrada za sve njihove rizike
i napore: grobnica je bila netaknuta i ne samo da je sarkofag sa
mumijom glasovitog faraona bio neostecen, nego je i ogromno blago -
zlato, drago kamenje i dragocijeni umjetnicki predmeti od neprocjenjive
vrijedenosti – bilo netaknuto!
Zagonetna umiranja
No,
radovanje clanova ekspedicije, na zalost, nije bilo dugog vijeka.
Iskopavanja su bila jos u punom jeku kad se lord Karnavon iznenada tesko
razbolio i - nekoliko mjeseci kasnije – umro. Lordova smrt se u pocetku
objasnjavala njegovim nacetim zdravljem i velikim naporima koje je imao
posljednjih mjeseci. Medutim, kada je zatim od iste zagonetne bolesti
umro i prvi asistent engleskog arheologa, a onda jedan po jedan – i
gotovo svi radnici-mjestani, koji su zajedno sa engleskim istrazivacima
medu prvima usli u drevnu grobnicu - za mnoge je to bila potvrda da se
obistinilo mracno prokletstvo faraona!
Naravno, misteriozna umiranja i
nesrece, dale su povoda ondasnjim novinarima i piscima da se raspisu i
da stvore svojevrsnu famu o smrtonosnom osvetnickom pohodu faraonovog
duha i prokletstvu koje su sa sobom iz Doline kraljeva ponijeli u Europu
svi oni koji su se drznuli da uznemire hiljadugodisnji mir Tutankamona.

Tek
u novije vrijeme znanstvenicima je poslo za rukom da udu u trag
zagonetnoj smrti iz faraonske grobnice. Bakteriolozi su, naime, na
mumiji Tutenkamona otkrili spore mikroskopski malih gljivica. Ti su se
avetinjski mikrobi razvili tokom hiljada godina u hermetickim grobnim
komorama, a istrazivaci su ih onda u velikim kolicinama uskovitlali i
udisali. Kako se pokazalo u komplikovanim eksperimentima, gljivicne su
spore nalazile utociste u plucima clanova cuvene arheoloske ekspedicije
gdje su postepeno izlucivale smrtonosne otrove i ubijale ih. Ali, nisu
svi iz Karterove i Karnavonove ekspedicije umrli od zagonetne bolesti.
Neki su zavrsili u saobracajnim udesima ili su sami digli ruku na
sopstveni zivot. Kako sve to objasniti?!
I jos nesto, malo je
vjerovatno da su faraoni u svoja posljednja pocivalista svjesno
ostavljali ovu mikroskopsku ublacku zamku. Konacno, postavlja se kljucno
pitanje: kako su uopste mogli znati nesto o postojanju ovih sicusnih
izazivaca bolesti? Nisu, naravno. O njihovim neobicnim karakteristikama i
njihovom izlucivanju smrtonosnih otrova bakteriolozi su nesto vise
saznali tek zahvaljujuci najmodernijoj medicinskoj tehnici!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime6/11/2011, 5:56 pm



Znanost bez odgovora









Iako su proteklih stoljeca istraživaci
pokušali objasniti mnoge fenomene, price o fantomskim otocima i danas
zbunjuju javnost.















Fenomeni,misterije i prokletstva 132024



Pitanja bez odgovora
Da
li je suvremena znanost potpuno istrazila morsko dno, koje zauzim
gotovo dvije trecine naseg planeta? Kakve misterije krije ocean u
dubinama koje ni najmodernije amfibije nisu posjetile? Koliko ima istine
u legendama o neobicnim bicima, morskim bogovima, koji su u drevnoj
proslosti na morskom dnu izgradili svoje blistave gradove? Imaju li ta
vjerovanja veze s fantomskim otocima, “lutajucim Holandezima” i
nestancima brodova i zrakoplova u ukletim podrucjima kao sto su
Bermudski trokut i Vrazije more?

Polinežanska vjerovanja
Stanovnici
polinezanskih otoka duboko vjeruju da su njihovi preci stigli iz mora i
da ce se njihovi potomci, nekada, u buducnosti, vratiti u svoju plavu
postojbinu. O tome govorte mnoge legende i prastare pjesme, a najstariji
domoroci i dan-danas ce vas uvjeravati kako su njihovi pradjedovi tajno
odrzavali ljubavne veze s djevojkama-ribama.
Kako su ljudi-ribe napustili morske dubine?
Jednog
je dana, kazu polinezanske legenda, vjetar neshvatljivom snagom iscupao
more i otkrio naselja ljudi-riba. Kako se more vise nije vratilo u
svoje korito, ljudima-ribama nije preostalo nista drugo nego da ostanu
na kopnu i tu nastave svoj zivot!

Ljudi s perajima
U
svojim “Juznomorskim sjecanjima 1875-1880”, njemacki je pomorac i
trgovac Franz Hernsheim, zabiljezio kako su mu na polinezanskom otoku
Japu pricali o jednom otoku na sjeveru, koji je donedavno postojao.
Japuanci su s njegovim stanovnicima bili u zivom saobracaju. No, desilo
se da su bogovi mora otok odnijeli na morsko dno, ali su njegovi
stanovnici i dalje nastavili odrzavati vezu sa Polinezanima. Kada bi
dolazili iz dubina, na sebi su morali nositi peraja, kao ribe, koje su
skidali i ostavljali na obali!

A šta kaže znanost?
Kada
su u pitanju fantomski otoci, smatra znanost, postoji vise ovjasnjenja.
U proslosti su se niski oblaci na obzorju moreplovcime nerjetko cinili
kao otoci, pa su ih biljezili u svoje karte. Nekada se desava da citavi
otoci morske trave plove po povrsini oceana. Takav je slucaj zabiljezen
1892. godine, kada je jugoistocno od Bahama, primijecen pravi ploveci
otok, dugacak vise od 40 metara, na kojem je neko drvece bilo visoko i
10 metara.
I velika jata delfina ili nekih drugih riba, pod
odredenim atmoisferskim uvjetima, mogu liciti na fantomske otoke, a
zasigurno su u proslosti i mnoge morske nemani, koje su se mirno
odmarale na povrsini ocena, na kartama ucrtavane kao otoci.
Osim
toga i na moru postoje fatamorgane: lelujanje vodene pare na obzorju i
cudno prelamanje svjetlosti, mogu se ponekada doimati poput - fantomskih
otoka! Na kraju, svakome je jasno da je nas planet jos uvijek ziv i
aktivan i da pomijeranja Zemljinih ploca, nerjetko izaziva lancane
procese u kojima se, kao posljedica, pojavljuju i nestaju otoci!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime6/11/2011, 5:57 pm


Fantomski otoci (2)





Otok Sedam gradova









Otoci koji se pojavljuju i nestaju nisu
ništa novo u historiji moreplovstva. Price o njima, minulih su stoljeca,
bile uobicajne i o njima se cesto raspravljalo i u najuglednijim
znanstvenim institucijama.
















Fenomeni,misterije i prokletstva 192235



Na starim pomorskim mapama nalazimo
ucrtane brojne otoke, kojih danas nema: Antilija, St. Brandan, Brazil,
Frisland, otok Sedam gradova..., a price o njima vise su nego
zanimljive.
Tajanstveni otok
Kada
su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na
europsko tlo i zauzeli danasnju spanjolsku i Portugal, legenda kaze da
su sedam katolickih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na celu, koji nisu
zeljeli zivjeti pod upravom osvajaca, predvodili skupinu izbjeglica,
sto se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Prica kaze da
su se, nakon lutanja, iskrcali na ovecem, zivopisnom otoku na kojem su
osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalistu i dali ime.
O
otoku Sedam gradova, medutim, od tog se trenutka pricaju kontroverze.
Sljedecih stoljeca, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12.
stoljecu, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, pise o
jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad
ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga iscezao i o
njemu se sve do 14. i 15. stoljeca nista nije cuo. Tada se na mapama
talijanskih i spanjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika,
pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobicnih imena: Azaj, Ari,
Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja
kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno
od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova
predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoci i zapis flamanskog
pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine trazio dozvolu od
portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopce pronade, a
spanjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavjestava
svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu
za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaci!
Ostalo
je nejasno da li su (i zasto) neki kartografi poistovjecivali otok
Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno
vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem,
na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je
“jedan spanjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do
njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeca,
a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo rijecima
“otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu cak Antiliju
preporucuje “kao dobro mjesto gdje ce se na svojoj plovidbi zaustaviti i
iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo
iskrcao, jer Antiliju nije nasao, ali su po tom fantomskom otoku,
kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!
Tragom Svetog Brandana
Irske
su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Jos je irski kralj
Nial, u 4. stoljecu stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv
nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljecu irski misionari smjelo
polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima
Atlantskog oceana sirili krscanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i
danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu
povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O cemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti
je Brandan historijska licnost (484-577). Za svog dugog zivota postao
je ziva legenda. Putujuci po sjevernim zemljama i otocima, sirio je
krscanstvo i osnovao je vise samostana. Posebno je bio uporan u
organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima srecnih, u
zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovjecuju s legendarnim
Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja
Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do
neobicnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova,
svecenika, Sveti se Brandan, iskrcao na zivopisni kameni otok sa kojeg
su se slapovi rusili u more. Tu su nasli vodica s kojim su se iskrcali
na otok Pticiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon
tromjesecnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti
Ailbe zivio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla
nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od vise godina, u
kojem se znameniti misonar iskrcavao i posjecivao neznan broj zivopisnih
otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana.
Boravili su na sumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali
Otok grozda; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i
promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obecane
svete zemlje, bogate riznice voca i povrca “i svakojakog blagostanja”,
gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u
poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navrsivsi 93 godine starosti.
Jedan
cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika
zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i
otkrica Svetog Brandana, pa je na mjestu danasnjih Kanara, ucrtano
“Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi
otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljecu, otoci se javljaju pod imenom
Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi
otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smjesten oko 40 morskih milja od
otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za
ovim otokom, ali njega vise nije bilo na naznacenoj poziciji! O njemu se
kasnije vise nikada nista nije culo!
Otok mrtvih duša
Fantomski
otoci, koji su u proslosti izranjali i nestajali u moru, stoljecima su
zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali mastu okorjelih fantasta.
U luckim krcmama, mornarskim klubovima, pa cak i u zvanicnim pomorskim
predstavnistvima i institucijama, o njima su se pripovjedale
najrazlicitije storije. Pominjale su se vulkanske erupcije i strasne
eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na
pacifickim otocima, pripovjedalo se i o neobicnim bicima sa morskog dna,
bogovima mora, koji su izlazili na povrsinu, samo u vrijeme kada su
neki otok zeljeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas zivi
legenda koja kaze da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla moze stici u
podzemne gradove, gdje jos uvijek zive potomci jedne stare, visoko
razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili
bogovi mora, koji su dosli iz nebesa i stoljecima bili neprikosnoveni
vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi
fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih
stoljeca javljalo i nestajalo u razlicitim dijelovima Atlantskog oceana.
Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje
vjerovalo sve do 19. stoljeca.
Fantomski se otok prvi put pominje na
Dulcertovoj mapi 1325. godine i smjesten je u vodama, juzno od Irske.
Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet
otocica, a od 16. stoljeca Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne
Amerike, da bi se u 18. stoljecu ponovo “vratio” na svoje staro mjesto,
juzno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se
pojavljuje i nestaje”, zabiljezeno 1452. godine, kada je portugalski
moreplovac Diego de Teive upucen od strane princa Henryka da obide
sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao
sve do irskih voda, ali otok nije pronasao. Istu je sudbinu dozivio i
glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj
Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspjesnog traganja,
iscrpljen, razocaran i porazen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15.
stoljeca organizirano je jos nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud
- otok Breasil je jednostavno iscezao!
Misteriozni se otok pominje i
u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka
sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i sto nestaju cim im se
priblizi neki brod. Predanje kaze da se naslo nekoliko ozbiljnih
svjedoka, koji su, navodno, sopstvenim ocima vidjeli kada se Breasil
pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su ocevici, kasnije, tvrdili da su
na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bica, nalik ljudima, koja su se
kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na
Breasilu zive duse nastradalih moreplovaca...
Crni zečevi i čarobnjak
Jedna
druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji
Minster postoji brdo “u kome je bila smjestena nikad otkrivena grobnica
ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio kljuc s kojim bi se,
ukoliko bi ga netko pronasao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi
Brasil”! Godine je 1680. zabiljezena prica kako je neki Oly proveo
sest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da
lijeci ljude od najrazlicitijih teskih i neizlijecivih bolesti, jer se,
navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, naucio vjestini magije i
medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se
podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio
iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog
guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini covjek koji je uspio da
se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John
Nisbatt. Doplovivsi 1674. godine u Irsku, on je pricao da je Breasil
“velika crna stijena, na kojoj zive crni zecevi i jadan opasan
carobnjak, koji stanuje u velikom zacaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio
odoljeti carobnjakovoj magiji i pobjeci zahvaljuci tome sto je zapalio
vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi
protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornarickim
kartama zadrzao se cak sve do kraja 19. stoljeca. Tek pri kraju 1873.
godine, kada navigatori vise nisu uspjeli da pruze nikakve dokaze o
njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa
svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su price o
Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom
otoku, stoljecima zaokupljale mastu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud
i zasto?
Na ova pitanja nikada nisu nadeni adekvatni odgovori. No,
umjesto toga, poznato je da je u proslosti bilo jos otoka koja su nosila
slican image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime6/11/2011, 5:57 pm



Fantomski otoci









O misterioznim otocima, koji su se
pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pricale najfantasticnije
price. Pominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli
carobnjaci i fantomi, bogovi mora i bica u misterioznim letjelicama,
koja su otoke potapali na morsko dno!















Fenomeni,misterije i prokletstva 857930



Dogadaj se odigrao u
decembru/prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna
svjetska štampa. Oplovljavajuci svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura
Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Vec danima
su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju,
ugledali obrise nevelikog juznog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj
karti, to Bryanove nije cudilo, jer su znali da njihova brodska karta
nije najnovijeg datuma. Osim toga, podrucje kojim su plovili vrvjelo je
bezbrojnim otocicima.

Na obalama otoka
Kako
se spuštala noc, odlucili su da zanoce u vodama ovog tihog pacifickog
otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u
malu pješcanu uvalu, a kako im se cinilo da otocic nije naseljen, bacili
su sidra, odlucivši da se sutra pozabave istrazivanjem unutrašnjosti
otoka.
Uzalud je te noci James Bryan pokušavao da identificira otok.
Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se sluzio, otocic nije bio
registriran. Precizno je zabiljezio njegov polozaj, odlucivši svoje
otkrice javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se
našlo u pomorskim atlasima.

Tu
su noc James i Helen priuštili sebi malu svecanost. Vecerali su na
palubi jastoge koje su kupili na trznici otoka Vivak, uz svijecu i bocu
pjenušavog vina, diveci se tihoj juznoj noci i zivopisnom otocicu po
cijim su pješcanim plazama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u
njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano
povijale, zaklanjajuci zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noci otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjecanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva
se probudila gospoda Helen. Sunce je vec bilo odskocilo i ona je lijeno
išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili.
Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda
unaokolo prostirala se mirna morska pucina i nigdje na obzorju nije
bilo one tihe uvale, niti zivopisnog otoka sa visokim palmama pored
kojeg su se usidrili predhodnog dana.

Jutro bez otoka
Helen
je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo
uzalud. Sve što su mogli zakljucitibilo je da njihova jahta tijekom noci
nije promijenila polozaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje
su bacili brodska sidra. Ali, zivopisnog otoka, medutim, više nije
bilo.
Drugi slucaj još je neobicniji.

Pocetkom
dvadesetog stoljeca, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i
velikih potreba za pamukom, mnogi su americki farmeri odlucili da gaje
tu industrijsku biljku. Medutim, najkvalitetnije vrste pamuka
zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na juznim
otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, americka se vlada
obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj
pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacificka
otoka. Medutim, kad su americki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu
širinu i duzinu, bili su nemalo iznenadeni, jer nisu uspjeli pronaci
zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio
je medunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju
flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih
ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije
znao objasniti šta se dogodilo!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime6/11/2011, 5:57 pm



Morske fatamorgane









Kada su se sasvim približili fantomskom
otoku, zapovjednik broda se iskreno dvoumio: da li da nastavi plovidbu u
tom pravcu ili da zaobidje sablasno kopno, koje je registrirao i
složeni radarski sistem?















Fenomeni,misterije i prokletstva 949513



Vracajuci se 1578. godine sa svog
antarktickog putovanja, poznati moreplovac M. Frobysharr, je na 57.
stupnju zemljopisne sirine zapazio manji otok. Kako nije imao vremena da
se iskrca, iskusni ga je pomorac samo oplovio i registrirao u svoju
navigacionu kartu. Sljedecih su godina pored Basa plovili jos neki
brodovi, a 1606. godine, po povratku s Grenlanda, u njegovo se
postojanje uvjerio i znameniti engleski moreplovac J. Hall.
Nepuno
jedno i pol stoljece kasnije, 1745. godine u jednom se nizozemskom
mornarickom prirucniku kaze da je otok Bas iznenada potonuo, a tijekom
18. stoljeca na zemljopisnim se kartama oznacava kao opasno mjesto i
naziva imenom “Potopljena zemlja Bas”!
Otoci koje treba izbjegavati
Zanimljiva
je i sudbina tajanstvenog otoka Majda u sjeverozapadnom Atlantiku, koje
je cesto mijenjalo svoje ime. U pocetku su ga pomorci nazival imenima
Man ili Mam, a neki su ga cak zamjenjivali i s Breasilom. Na
zemljopisnim se kartama iz 1367. godine pominje kao “mjesto koje svakako
treba izbjegavati”, a vode oko otoka su ilustrirane s tri bretonska
broda od kojih je jedan u nevolji: dok mu je dio krme ispod povrsine
mora, oko njega se prijeteci ovilo morsko cudoviste u obliku dzinovske
hobotnice!
U 16. stoljecu otok se pominje kao Majda, a na nekim je
kartama ucrtan blizu Amerike. To je podstaklo neke autore da u imenu
otoka nadu potvrdu o navodnim ranim vezama Europe sa srednjoamerickom
civilizacijom Maya. U 18. i 19. stoljecu, otok se gotovo na svim
pomorskim kartama nalazi na starom mjestu, ali se i dalje pominje kao
“mjesto mracnih sila, koje treba izbjegavati”, a onda na misteriozan
nacin zauvijek nestaje s morske povrsine!...
sto se zbilo s otokom Majdom, kako je i zasto nestao, nikada se nije saznalo.
O
tajanstvenim otocima, kojima su vladala neobicna bica, govore mnoge
prastare legende gotovo svih pomorskih naroda. Jedno se tako predanje
sve do danasnjih dana zadrzalo i u Francuskoj.
Francuskim je
ribarima, svojevremeno, bio poznat mali otok Bell-il, koji se, navodno,
nalazio sjeverno od Newfaundlanda. Nijedan se brod nikada nije usudio da
pristane uz njegove obale, jer su ga ribari i moreplovci smatrali
demonskim. Sa otoka se, naime, u svako doba dana cula cudna zastrasujuca
huka, koja je prestravljivala i najhrabrije ljude.
sto je to tako strasno tutnjalo Na Bell-ilu?
Mozda
vulkansko grotlo, koje se s pucine nije moglo vidjeti?! Ili su morski
demoni i natprirodne pojave, u koje i dan-danas vjeruju neki pomorci,
orgijale u morskoj utrobi?!
Prve poznate biljeskle o postojanju
demonskih otoka u Atlantiku datiraju jos iz 1436. godine. Jedan je takav
otok bio smjesten sjevreno od tajanstene Antilije i na jednim se
kartama pominje pod imenom Santanazes (Santanago), a na drugim kao
Sotonina ruka!
Neki europskih istrazivaca smatraju da ime demonskog
otoka Sotonina ruka, zapravo, potjece iz jedne drevne istocno-indijske
legende, prema kojoj je, svaku noc, iz mora izlazilo strasno cudoviste
koje je rigalo vatru i svojim dugim kandzama hvatalo sirote otocane kako
bi ih pozderalo. Drugi, medutim, vjeruju da se pod ovim neobicnim
imenom skriva otok pored kojeg je, za vrijeme svoje uzbudljive odiseje,
prosao i Sveti Brandan kada su s obale na njegov camac, kako je zapisao,
“vragovi bacali komade crveno-uzarene sljake”!
Uzbudljive legende
Moreplovci
s pocetka 16. stoljeca zaobilaze Demonske otoke, koji su se nalazili
sjeverno od Labradora, a otok, po imenu Santana, javlja se na
zemljopisnim kartama iz 1567. godine i s pravom je smjesten u blizini
Bermuda u - ukletom Bermudskom trokutu!
Glasoviti talijanski
srednjostoljetni istrazivac Ramusio u svom putopisu “O navigaciji i
putovanju”, pominje fantomski otok u blizioni Newfaundlanda, a mnogi su
francuski kartografi ucrtavali na svoje karte i Pakleni otok, koji se,
navodno, nalazio blizu Kanara, i “koji treba zaobilaziti, jer na njemu
vladaju mracne sile”!
S ovim se nikako ne iscrpljuje zanimljiva prica
o fantomskim otocima. Registrirani su cak i u Mediteranu. U srpnju
1831. godine sa jednog je broda primijeceno kako se nedaleko Sicilije,
uz strasno komesanje morskih valova, pomalja kopno. Dva dana kasnije na
ovaj bezimeni otok iskrcali su se talijanski geolozi kako bi izvsili
precizna mjerenja. Utvrdeno je da novi otok ima precnik 200 metara i da
je visoko tek 15 metara. No, sljedeceg tjedna, otok je nastavio da se
siri i da raste, a mjesec dana kasnije dogodilo se nesto sasvim cudno:
otok se poceo raspadati, a nekoliko mjeseci kasnije od njega vise nije
ostalo - nista!
Slican se slucaj dogodio i sedam godina kasnije pored
obala juzne Sicilije. Ponovo je jedan fantomski otok ugledao svjetlost
dana, a onda je nenadano nestao u moru, kao da se nikada nije ni
pojavljivao.
Posebna su prica pacificki fantomski otoci. Na plavim
prostorima tromede Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora, danas su
smjesteni najzivopisniji otoci naseg planeta. Najjuzniji i najljepsi
otok u tom juznom podneblju, gdje medju 60.000 starosjedilaca danas zivi
i 10.000 bjelaca, zove se Tongatapu. Na otoku zivi neobicna legenda
koja pripovjeda o neobicnim zlatnim ljudima, bogovima mora, sto su se
jednog jutra “vatrenim kuglama dovezli s neba i nestali u oceanu”.
Danima
je nakon toga more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je izgubila azurni
sjaj, postala je mrka i muljevita. Domoroci su se tada molili bogovima
da ih postedi od svekolike nesrece, da im ozivi ribe i vrate boju moru. I
bogovi su uslisili njihove molitve. Ribe su prestale da umiru, more je
vratilo svoj sjaj, a vatrene kugle rijetko su izranjale na povrsinu.
Jedno se iz dubina i dalje cula potmula tutnjava. To su, kaze legenda,
bogovi mora gradili svoje gradove na morskom dnu!
Ali, jednoga su
dana iz mora izasli bogovi. U cudnim su zlatnim letjelicama kruzili
iznad nekoliko malih otoka. Ljudi su umirali od straha., a mnogi su
trazeci spas, skakali u ocean. To je trajalo nekoliko dana, a onda su
bogovi mora ponovo nestali. Sa sobom su na morsko dno, kaze predanje,
zauvijek odnijeli i nekoliko otoka.
Vrag na federu
Na
Tongatapuu domoroci i danas pjevaju zalopojke koje govore kako ce
jednoga dana more progutati i njihov otok. To i nije nikakvo cudo, jer
su se ovdje u proslosti odista dogadale neobicne stvari. Cak i da nije
fantasticnih legendi “o zlatnim ljudima i njihovim letjelicama”, u
kojima su mnogi istrazivaci i autori prepoznali posjetioce iz svemira,
ostaje cinjenica da su se u proslosti u ovom dijelu Tihog ociana,
zasigurno, vise nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu, pojavljivali
i nestajali fantomski otoci.

Godine
1865. britanska fregata “H. M. S. Falcon” usidrila se zapadno od
arhipelaga Tonga, u vodame Falcona, jednog desetak metara visokog otoka
obraslog palmama. Bio je to zivopisan otocic s dugim pjescanim plazama i
britanski su pomorci uzivali u njegovim krasotama. No, kada su jednoga
dana isplovili do susjednog otoka, i uvece se vratili, bili su
zapanjeni. Posada jednostavno nije vjerovala sopstvenim ocima -
zivopisnog otocica vise nije bilo!
Kako nisu mogli povjerovati da je
otok Falcon tek tako netragom nestao, britanski su pomorci za njim
tragali i sljedecih dana, ali nikakav trag nisu otkrili. Na kraju su se
pomirili sa sudbinom da je Falcon nestao u moru, a misterioznu su pojavu
nazvali “Jack in the Box” - Vrag na federu!
Time se ne zavrsava
prica o otoku Falconu. Sljedecih se 60 godina na njegovom mjestu nije
nista dogadalo, a onda je 1928. godine iz mora izronila crna, sagorjela
zemlja. Domoroci su s Tonga na novi otok, ponosno poboli zastavu svoga
otockog kraljesvtva i nazvali ga novim imenom Fonuafo’o - Nova zemlja!
Fonuafo’o
je za krako vrijeme postao otok koji se iznad mora izdizao gotovo 180
metara. Medutim, kada su krajem 1952. godine znanstvenici s
istrazivackog broda “Capricorn” uplovili u njegove vode, bio je to
ponovo sicusan otok, jedva dostojan pomena. Ipak, nakon vulkanske
erupcije koja se odigrala 23. prosinca 1954. godine, Fonuafo’o je naglo
izrastao iz mora. Danas je to otok sirok pet, a dug 18 kilometara, kojeg
izbjegavaju lokalni ribari, uvjereni da se u njegovoj utrobi jos uvijek
skrivaju morski demoni!
Što je radar vidio?
Storiju
o fantomskim otocima zavrsit cemo neobicnim dogadajem, koji se 1970.
godine odigrao u vodama Kanarskih otoka, a u “New York Timesu” ga je
detaljno opisao jedan americki mornaricki casnik.
Kriticnog dana, kada se brod nalazio na uobicajnom putu prema Kanarima, na ekranu brodskog radara pojavila se jasne konture nekog otoka, koji na toj poziciji nije bio registriran ni na jednoj pomorskoj karti.
Tajanstveni
je otok lezao na oko 25 milja ispred broda i na radaru su se ocrtavali
detalji stjenovite planinske zemlje duge preko 10 kilometara. Iako su
pouzdano znali da na toj zemljopisnoj duzini i sirini u stvarnosti ne
postoji nikakav otok, zapovjednik broda i njegovi zbunjeni casnici jos
jednom su provjerili taj podatak i konstatirali da otok, koji se na
radaru lijepo uocavao, zapravo, u realnosti ne moze nikako postojati. U
meduvremenu, potvrdu o tome dobili su i od luckih vlasti.
Pa, ipak...
sto
su se vise priblizavali fantomskom otoku, signali radara postajali su
sve jasniji i jasniji. Istodobno, i slika je postajala sve cistija,
upecatljivija i stvarnija. Sada su se na ekranu mogli razaznati i
najsitniji detalji planinskog masiva na “nepostojecem” otoku.
Okupljeni
i zbunjeni casnici izasli su na palubu, ali golim ocima nista nisu
mogli da zamjete. Nista osim puste, mirne morske pucine, koja se
unedogled utapala u prozracni nebeski svod.
Kada se sasvim priblizio,
zapovjednik se broda iskreno kolebao: da li da nastavi plovidbu u tom
pravcu ili da zaobide fantomsko kopno? Na osobni se rizik odlucio ne
mijenjati plovidbeni kurs i nastaviti uobicajnom rutom. Na brodu je s
razlogom vladala uznemirenost, ali kada su doplovili svega jednu milju
do misterioznog prividenja, slika na radarskom ekranu najednom je pocela
blijedjeti, treperiti, raspadati se i uskoro je vise uopce nije bilo.
Americki je brod zatim nesmetano preplovio preko mjesta na kome se, kako je radar pokazivao, nalazilo fantomsko kopno!
sto
se uistinu dogodilo nikada nije odgonetnuto. Kao sto, uostalom, nikada
nisu objasnjeni ni mnogi drugi fenomeni na nasem planetu, sto vec
stoljecima zaokupljaju paznju istrazivaca i znanstvenika!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime7/11/2011, 8:43 pm



Prokletstvo Lokruma









U sjenci dva mnogo cuvenija prokletstva - prokletstva faraona Tutankamona i















Fenomeni,misterije i prokletstva 214193



U svijetu su danas poznate legende o dva
prokletstva: "prokletstvo faraona Tutankamona" i "prokletstvo cuvenog
dijamanta Houp". O zanimljivoj storiji o prokletstvu egipatskog faraona
Tutankamona, koji je vladao jedva devet godina - od 1358. do 1349.
pr.n.e. - napisane su knjige i snimljeni dokumentarni filmovi. Prica je
posve bizarna: najmanje tridesetak ucenjaka koji su imali veze sa
otkricem Tutankamonovog groba i posmrtnim blagom koje je u njemu
otkriveno, izgubili su zivote prijevremeno i pod sumnjim okolnostima.
Svakako, najglasovitiji medu njima bili su britanski arheolozi Hauard
Karter i lord Karnarvon!
zivopisni otok
Legenda
o drugom najpoznatijem prokletstvu - "prokletstvu dijamanta Houp"- cija
je vrijednost procjenjena na 42,52 karata, takoder je manje-vise
poznata i slicnog je sadrzaja. Ni skupocijeni Houp, naime, nije donio
mnogo srece nijednom od bivsih vlasnika, pocev od zlohudog francuskog
kralja Luja XIV pa do americke bogate nasljednice Evelin Vols Mek Lin.
U
sjenci ova dva u svijetu opcepoznata prokletstva, danas na Jadranu zivi
jedna stara legenda koja se vec decenijama prepricava u gradovima i
zemljama Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepsih hrvatskih
otoka, Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika.
Istina
je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlacan
mnogim europskim osvajacima, krunisanim glavama i bogatunima. Ipak,
nikome od njih nije donio srecu. Naprotiv!
Od polovice 19. stoljeca
pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata, dubrovacki je otok bio u sastavu
Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed
becke carske porodice. U njegovim zivopisnim morskim lagunama i
prekrasnim dardinima, uzivali su najugledniji austro-ugarski princevi,
plemici i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj
rajskoj raskosi uzivali i sami clanovi carske porodice Hasburgovaca.
Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i
romansi, ali i njihovih tragedija. Krenimo redom...
Na smrt osuden
Oto
Fridrih Vilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II, kralj i ljubavnik
utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i
prestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovackom otoku kao
zarucnik Elizabetine sestre. Vrativsi se kuci saznao je da ga je
Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja.
Nekoliko dana kasnije naden je mrtav u jezeru kraj svog imanja!
U
aprilu/travnju 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa svojom
lijepom suprugom sarlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara
Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji ce tamo, proglasivsi se
za meksickog cara, biti uhapsen, zlostavljan, osuden na smrt i
strijeljan. sarlota ce se jos jednom vratiti na Lokrum, ali ce tamo
dozivjeti brodolom i jedva ostati ziva. Ipak, njen kraj bit ce tragican:
umrijet ce pomracena uma u Maksimiljanovom glasovitom dvorcu Miramare
nedaleko Trsta.
Novi vlasnik Lokruma postat ce prestonasljednik
Rudolf (puno ime Franc Karl Josif), jedinac Franca Josifa I i Elizabete
Bavarske, koji je na dubrovackom otoku proveo svoj medeni mjesec sa
zarucnicom Stefanijom. Stari dubrovacki kronicari kazu da se "zemlja
zatresla a more uznemirilo" kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta
iskrcali na pjescanu lokrumsku obalu. Bio je to, kazu Dubrovcani,
predznak skore Rudolfove tragedije.
Pucnji u Sarajevu
I odista,
29. januara/sijecnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat ce se
tragedija koja ce mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih
storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomucenim strastima i
ljubomorom, austrijski ce prestonasljednik na krevetu prekrivenom
mirisljavim ruzama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godisnju baronesu Mariju
fon Veceru, prekrasnu zivahnu kcerku ugarskog plemica Albina fon Vecere,
a nakon toga pucat ce sebi u slijepocnicu i tako okoncati svoj kratki
ali uzbudljivi zivot (1858.-1889.)!
Konacno, legende kazu da su se
1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski
prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa supruga
Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovacki otok, oni su posjetili
Sarajevo gdje su 28. juna/lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je
na njih izvrsila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na celu. Ta
tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je
poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su
pala - tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko!
Bilo kako bilo,
legenda o "prokletstvu otoka Lokrum" jos uvijek traje, cekajuci darovite
pisce i filmske scenariste, koji ce od prastarih kronika i narodnih
kazivanja naciniti pricu za sva vremena...

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime10/11/2011, 9:05 pm



Ljudi sa zecijim licem









Baski su visoki, dugih nogu i malih
stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbocinom na zatiljku.
Pretežno imaju crne oci, kosu i orlovski nos, a najizraženija osobina im
je trouglasto lice, zbog cega ih mnogi i nazivaju -















Fenomeni,misterije i prokletstva 418721



Ispod Pirineja, na čijim se vrhovima uvijek
bjelasa snijeg, smjestila su se raštrkana naselja čudnih visokih
poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Na zidovima mnogih
kuća je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun, samo je na prvi pogled
nelogičan. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri
provincije, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda.
Naroda Baska!
Baski!
Neobičan narod koji svoje korijene nalazi još u vremenu Kromanjonca.
Niko,
zapravo, ne zna odakle potiče, ko su mu preci, kako je stekao
osobenosti, koje danas nauka smatra u najmanju ruku neobičnim.
Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide!
Zašto?
Sta to ima neobično kod njih? Po čemu se toliko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?
Brojne teorije
Svjetske
statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko
dva miliona i sedam stotina hiljada Baska, a antropolozi, lingvisti i
naučnici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija detaljno
proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po fizičkoj konstrukciji, i po
običajima, jedinstveni u svijetu!
Odakle potiču?
To je misterija
koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni,
zapravo, Škoti, koje je tu naselio rimski imperator Julije Cezar. Drugi
iznose tvrdnje da oni nisu niko drugi do potomci zagonetnog patrijarha
Tubala, Noahovog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su oni potomci -
Atlantiđana!
Ko je u pravu?
Teško je reći. Pogotovo, što nijedna
tvrdnja nije naučno i dokazana. Baš zbog toga su, posljednjih decenija,
antropolozi, lingvisti i istoričari primijenili najsavršenije metode
istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog zagonetnog naroda.
Američki antropolog Mor ton Levin, pokušao je pomoću hematologije da
utvrdi biološku izolaciju Baska. U saradnji sa naučnim institucijama iz
Bijarica, Bordoa i Tuluza, Levin je obavio obimna istraživanja uzoraka
krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog
naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.
I testovi su
pokazali da je krv Baska odista posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod
drugih Europljana javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo
česta: 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na
primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv
sa negativnim rezus-faktorom.
I fizička konstrukcija pripadnika ovog
naroda je vrlo uočljiva i karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a
malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku.
Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su uočljive
karakteristike i jednog drugog ništa manje tajanstvenog naroda - naroda
Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik
lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!
Korijeni iz Kromanjona
S
obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u
Europi, istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom zagonetnom
porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje
nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u
vezi sa - Kromanjoncima?
Kromanjonci!
Ni o njima se sve ne zna.
Naprotiv! Njihove slikanje pred kojima su i savremeni umjetnici ostali
zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske.
Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj
umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni
one koje su otkrivene u pećini Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).
Mnogi
antropolozi smatraju da su Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz
Kromanjona. Francuski istoričar Eduard Larte otkrio je 1868. godine
ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da potiču još iz
vremena od prije – 30.000 godina. Kromanjonski čovjek je izrazito visok,
imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice
i povelik nos.
Ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska
svakodnevnica. I danas, seoske porodice koriste oruđe i posuđe slično
onome iz praistorije. Tako, na primjer, koriste "kaiku", izdubljenu
drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to, vjero vatno,
činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u
zdjelu sa mlijekom! I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla
Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa
bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku.
Svi
nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i
kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi
nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz
naziva vegetacije, koja je postojala u ovom regionu za vrijeme -
ledenog doba!
Preživjeli jezik
Euskara
je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako je, na primjer,
baskijska riječ "borobil" slična gruzijskoj riječi "borbali" (točak). I
deklinacije i gramatika su im veoma slične. Zbog toga lingvista Žorž
Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:
- Čini se da jezik Baska i sjeverni i
južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već
odavno nestale jezičke porodice!
Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!
-
Dio svojih običaja, znanja i kulture Atlanti su ostavili i u Europi, i u
Africi, i u Americi! -smatra istraživač Moris Šatelen. - Sigurno je da
su se neka znanja civilizacije Atlantide, koristila među narodima
Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i
Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se
najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu i - jeziku!...
U sklopu
neobičnosti, koje su vezane za Baske, često se ističe i ova: kako su
Baski, čija zemlja leži na veoma tranzitnom putu, uspjeli da sačuvaju
svoj tip, jezik i kulturu?
Dio odgovora, svakako, leži u baskijskom
ratničkom životu. Međutim, sigurno je daleko važnija činjenica da je
stoljećima ženidba sa osobama koje nisu bile baskijskog porijekla
predstavljala tabu zbog tradicionalnog vjerovanja da su djeca iz takvih
veza - prokleta!
Zbog toga, Baski su se ženili među sobom. Sličan je
fenomen karakterističan i za civilizaciju drevnog Egipta. I faraoni su
se često ženili u najužem krugu svojih porodica. Drugo, Baski su duboko i
trajno vezani za svoju tradiciju i svoj narod. To se i danas može
osjetiti ako se na Dan domovine (Aberi Eguna) posjeti njihovo sveto
mjesto - Gerniku. Toga dana, ispod prostrane krošnje jednog stoljetnog
hrasta, na vjernost svom narodu zaklinju se desetine i desetine hiljada
Baska, koji žive u Španjolskoj, Francuskoj, Portugaui, Argentini, Čileu
ili u drugim krajevima svijeta. Tako Baski, iz godine u godinu,
obnavljaju zakletvu, koju su njihovi preci, Atlantiđani (?), prije
mnogih milenijuma kao zavjet ostavili svojoj djeci!
Jedan drugi
narod, koji je afirmaciju i bljesak svoje fantastične kulture, doživio
na drugoj strani Atlantika, Maje, svoje porijeklo, takođe, usko vežu za
Atlantiđane.
Zašto?
Ko je bio Kukulkan?
Kada
se u stravičnoj eksploziji, i kataklizmi izazvanoj padom Planetoida A,
koji je pao u Atlantski okean, ili u lančanoj eksploziji atlantskih
vulkana, završila civilizacija koja je stasala na Atlantidi, na sigurnim
obalama Amerike započeli su svoju fantastičnu civilizaciju Maje.
Uplašeni
hirovima mora, koje je zbrisalo njihovu pradomovinu, svoje su
monumentalne gradove podizali duboko na kopnu, najčešće u nepristupačnim
prašumskim predjelima. Fantstična znanja iz astronomije, graditeljstva,
organizacije podario im je zagonetni bog Kukulkan (Kukulcan), koji je
došao s mora, bio bijele puti i nosio bradu. Kukulkan je podigao veliki
grad Majapan (Mayapan), izvjesno vrijeme vladao njime, a onda zauvijek
otišao ostavivši narodu Maja mnoga korisna znanja.
Biskup iz 16.
stoljeća Diego de Landa, glavni hroničar španjolskih konkvistadora
zabilježio je da mnoge baskijske riječi imaju isto ili slično značenje i
kod Maja.
"Jedan Baskijac - zapisao je de Landa - mogao se lijepo sporazumjevati sa pripadnicima ovog naroda..."
Ali
to nije jedina sličnost. Igra loptom kod Baska "jai-alai" sa korpom od
vrbovog pruća vezanom za ruku, neodoljivo podsjeća na "pok-a-tok",
drevnu igru naroda Maja. Ima i drugih sličnosti, kao što su totemski
plesovi, vjerovanje u besmrtnost nesahranjenih tijela, običaj vještačkog
istezanja vrata itd.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime13/11/2011, 8:39 pm



Tajna morskih sirena









U nevjerovatnoj galeriji mitoloških bica
antike, koja su minulih stoljeca rasplamsavala maštu avanturista,
istrazivaca i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih
dubina - morske sirene.















Fenomeni,misterije i prokletstva 952061



Prica o sirenama više je nego zanimljiva i zapocet
cemo je jednim nesumnjivo senzaconalnim otkricem, koje je medu
znanstvenicima Amerike dugo vremena cuvano kao prvorazredna tajna. Sve
osobe koje su imale bilo kakve veze s tim otkricem, prošle su, navodno,
poseban tretman, kroz koji prolaze samo rijetki pojedinci upuceni u
najvaznije tajne što se u Sjedinjenim Drzavama smatraju - vrijednim
nacionalne sigurnosti. Pa ipak, nekoliko godina nakon otkrica, americki
znanstvenik Richard Carr, ekspert za morsku biologiju, odlucio je da
progovori.
- Na jednoj pješcanoj plazi na Floridi otrkiveno je mrtvo
tijelo neobicnog morskog bica - pola riba, pola covjek! Kreatura koju
bismo mogli nazvati "covjekolika riba" ili "riboliki covjek", upucuje
nas u drevne pomorske legende po kojima je covjek izašao iz morskih
dubina i s vremenom se nastanio na kopnu!
Dr. Richard Carr je
novinarima pokazao i senzacionalnu fotografiju koja bi, na prvi pogled,
mogla i da bude proizvod uspješne fotomontaze, ali strucnjaci koji su je
analizirali, zacudo, nisu uspjeli ni potvrditi, a ni demantirati njenu
autenticnost.
- Sada kada smo došli do ovog otkrica - rekao je dr.
Carr - sasvim je realno povjerovati i u price o zavodljivim morskim
ljubavnicama, sirenama, koje su svojom pjesmom i neodoljivim izgledom
privlacile paznju drevnih pomoraca.
Brojna svjedocanstva
Vjerovanje
u morske sirene i nepoznata morska bica nadnaravnih moci, postoje u
mnogim kulturama svijeta.Još su stari Sumeri, a kasnije i njihovi
nasljednici Babilonci, obozavali morsko bozanstvo po imenu Enki (Oannes
ili Ea), koje je na jednoj kamenoj fresci sacuvanoj do današnjih dana,
prikazano u oblicju - pola covjek, pola riba. Oni su doboko vjerovali da
je Ea poducio covjeka umjetnosti i znanosti i stoga su mu svakog ljeta
prinosili darove.

Grcki pisac Lukijan iz
Samosate u djelu "O boginji Siriji", tvrdi da je u Fenikiji vidio crtez
semitske boginje Mjeseca, koja je predstavljena kao sirena: do pasa je
bila riba, a od pasa zena! I Biblija pominje riborepo bozanstvo u koje
su vjerovali Filistejci, a koje se zvalo Dagon, a rimski pisac Plinije
Stariji (23 - 79) ostavio je iza sebe ovu bilješku:
"U mogucnosti sam
da pomenem mojim piscima rimske ronioce koji su posvjedocili da su uz
obalu Španjolskog oceana vidjeli tritona, što svakim dijelom tijela i u
svakom pogledu savršeno podsjeca na covjeka..."
Japanska je sirena,
poznata pod imenom Ningyo. Vitkog je ribolikog tijela, s glavom lijepe
zene i ljudima donosi srecu. U mitologijama Polinezije, Mikronezije i
Melanezije pojavljuje se morsko bozanstvo Vatea, s izgledom - pola
covjek, pola dupin, a predanja americkih Indijanaca govore o postojanju
dvije vrste cudovišta: jedno su nazivali Nagas i imalo je tijelo kao
zmija, a glavu kao covjek, a drugo Makara, bilo je - pola riba, pola
sisar!
U krajevima koje zapljuskuje Juzno kinesko more i dan-danas se
vjeruje u postojanje morskog cudovišta Haiho shang. Njegov je izgled
odista neobican: ima obrijanu glavu, snaznu muskulaturu i riblji rep. Za
vrijeme olujnih nevremena napada i potapa brodove, a pomorce onosi u
mracne morske dubine gdje ih prozdire!
Odisej i sirene
Ipak,
prvi knjizevni opis morskih sirena nalazimo u grckoj mitologiji. Homer
ih spominje u svojoj Odiseji. Prisjetimo se: kada je prolazio pored
Otoka sirena, Odisej je svojim mornarima zapušio uši voskom kako ne bi
culi njihov bozanski glas, koji neodoljivo privlaci, opija i ubija.
Istodobno, naredio je da ga cvrsto vezu za katarku kako ni sam ne bi
nacinio glupost i brod usmjerio ka morskoj caroliji iz koje im ne bi
bilo povratka.

Kada se lada našla nadomak legendarnog Otoka sirena, zacula se zvonka i umilna pjesma:

"...Dodi Odiseju slavni, o ahejska velika diko!
Zaustavi ladu i stani, da poslušaš pjesmu našu.
U crnoj ladi pokraj nas nije prošao nitko,
a da poslušao ne bi milozvucno pjevanje naše..."
(Odiseja, XII pjevanje)

Ne
obaziruci se na molbe Odiseja, koji je uistinu bio ocaran zanosnom
pjesmom i iskreno zazelio zauvijek slušati carobne zvuke morskih
ljubavnica, mornari ga privezu s još više konopaca i zaveslaju
udvostrucenom snagom. Tako je Odisej nakaznjeno slušao magicnu pjesmu
sirena, koja je svim drugim pomorcima donosila nesrecu i kob.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime17/11/2011, 8:47 pm



Što kriju tajne arhive?









Tiho i daleko od ociju javnosti, u
specijalni odio KGB-a, godinama su se slijevala svjedocanstva, izvjesca i
dokumenti o susretima i vidjenjima cudnih letecih i plovecih
objekata...















Fenomeni,misterije i prokletstva 663716



U novoislandskom znanstvenom
casopisu “Pogled u svemir”, zabiljezeno je interesantno svjedocanstvo
pilota Stjuarta Bareta. On je 2. veljace 1965. godine letio zrakoplovom
DC-3, nisko iznad obale sjeveroistocno od Helensvila. Iznenada, na
morskoj povrsini, Baret je ugledao tamne konture nekog neobicno dugog
ploveceg objekta. Vjerujuci da se radi o nekom ogromnom kitu, kakve je u
toj oblasti vidao i ranije, smanjio je brzinu i spustio se nisko iznad
morske pucine. Ali, nije se radilo o golemom morskom sisavcu. Naprotiv!
Zagonetno plovilo
“Neobicni
objekat bio je savrseno simetricnog oblika“ - zabiljezio je u svoj
izvjestaj novozelandski pilot. „Bio je od nekakvog svijetlucavog
materijala, ali se spolja nisu mogli vidjeti nikakvi mehanizmi za
pokretanje i upravljanje. Tajanstveno je plovilo je bilo dugo oko 30, a
siroko oko pet metara, a njegov oblik nije odgovarao nijednom poznatom
tipu podmornice!...“
Zasto podmornice?!… Zar se radilo o podmornici?
-
Vjerojatno! – smatra Baret. – Jer, upravo kada sam se nasao iznad
zagonetnog objekta, on je naglo zaronio. Istog su trena kazaljke na
kontrolnoj tabli u zrakoplovu ludo zaigrale. Pokusao sam mu se
pribliziti, ali je misteriozno plovilom netragom nestalo u morskim
dubinama.
Mocnici bivseg Sovjetskog Saveza svojevremeno su uveli
centralizirano prikupljanje podataka o zagonetnim pojavama i
neidetificiranim plovecim i letecim objektima, a izvjestaji su
obuhvatali podrucja od Baltika do Pacifika. Bili su to ultra tajni
projekti koje je kontrolirao mocni KGB, a vodeni su pod razlicitim
imenima: „Mreza“, zatim „Galaktika“, a potom „Horizont“.
Tiho i
daleko od ociju javnosti, u specijalni odio KGB-a, godinama su se
slijevala svjedocanstva, izvjesca i dokumenti o susretima i videnjima
cudnih letecih i plovecih objekata. U golemu mrezu specijalnih
izvjestaca bili su ukljuceni vojnici, pomorci, policajci, piloti, cak i
partijski aktivisti sa dalekih prostranstava.
Na celu istrazivackog
tima KGB je postavio covjeka od velikog povjerenja, obavjestajnog
pukovnika Borisa Sokolova, koga „Aganjokov“ publicista Alexsandar
Nikonov posljednjih godina javno optuzuje da je preko 400 najznacajnijih
dosijea, ukljucujuci i najvrednija dokumenta i video snimke o pojavama
letecih tanjira i neidentificiranih plovecih objekata na nebu i u vodama
bivseg SSSR-a predao Zapadu, najvise Amerikancima.
- Tisucu drugih
nista manje znacajnih izvjestaja o problemu letecich tanjira - tvrdi
javno Nikolov - Sokolov je drzao u putnom kovcegu, na tavanu svoje
dace... O njima se vec dugo nista ne zna. Mozda su vec odavno nestali iz
Rusije...
Proklete činjenice!
Da
bi dokazao svoju hipotezu da je rusku nuklearnu podmornicu „Kursk“
potopilo zagonetno plovilo „koje ne pripada nijednoj zemlji sa naseg
planeta“, Alexsandar Nikonov je razgovbarao i sa Borisom surikovim,
mozda i najvecim ruskim autoritetom za letece i plovece neidentificirane
objekte. surikov se proslavio time sto je uspio da raskrinka brojne
fotografije i autore video-snimaka letecih tanjira, dokazavsi da se radi
o prefinjenim falsifikatima, a ne o istinitim foto-dokumentima!
surinovu
je neshvatljivo, cak i smijesno sto zvanicne drzavne strukture u Rusiji
sluzbeno poricu pojavu neidentificiranih letecih i plovecih objekata u
vrijeme kada neke zemlje, poput Francuske i Cilea „sluzbeno priznaju
postojanje tehnickih objekata izvanzemaljskog podrijetla u atmosferi oko
Zemlje“!
- Istina je - kaze Boris surikov - da su mnoge epizode o
kojima govore storije iz zapadnjackih izvora izmisljene, ali
neidentificirani ploveci i leteci objekti su - gruba istina. Oni postoje
i dio su nase svakodnevnosti!
To bi moglo biti tacno. Uostalom,
postoje i vjerodostojni izvjestaji i dokumenti. Postoje epizode koje
nisu izmisljene i koje je tesko demantirati. Uostalom, evo sta je
dozivio japanski pilot Jokomo Shiu...

Tog
dana Shiu je iz Baze poletio u 20,18 sati. Vec nakon petnaestak minuta
ispod sebe je vidio nesto nevjerovatno - poput kakva prividenja -
otvorilo se more! Fantasticni prizor pratile su eksplozije, a onda se iz
morske pjene vinulo nesto sto je bilo nalik izduzenom srebrnom disku.
Jokomo je mehanicki ukljucio radio i obavijestio Bazu:
- Nalazim se iznad Oshime… Ispod mene leti nesto nalik letecem disku... Izronio je iz mora... sta da radim? Prijem...
- Prati ga! – dobio je odgovor.
Jokomo
je okrenuo aparat udesno i nasao se iza misteriozne letjelice. Bio joj
je “u repu” i pratio ju je prema otvorenoj pucini. Istodobno je
obavjestavao Bazu o svemu sto se desavalo ispred njega.
- Letjelica
mijenja boju. Postaje purpurnocrvena… Sada je narandzasta… Povecava
brzinu… Nisam u stanju vise da je pratim… BjezI mi… Nestaje… sta da
radim?!…
Otvoriti tajne dosijee
Letejlica
je uistinu nestala, a Baza je pozvala Jokoma da se vrati. Okrenuo je
aparata, ali te noci za njega nisu prestala uzbudenja. Kada se ponovo
nasao u blizini Oshime, pogledao je mjesto odakle se u nebo vinula
misteriozna letjelica. I ponovo se zapanjio: na dnu mora, nesto je
gorjelo!
Svuda unaokolo dokle je sezao pilotov pogled pruzao se
fantastican prizor: more se presijavalo u raznim nijansama narandzaste
boje! Nesto slicno Jokomo Shio nikada u zivotu nije imao priliku da
vidi.
Nevjerovatni dogadajim registrirani su posljednjih godina na
razlicitim pomorskim meridijanima, a saradnik moskovskog tjednika
“Aganjok” Alexsandar Nikonov s pravom smatra “da je, konacno, krajnje
vrijeme da otvorimo tajne dosijee i da priznamo da postoje misterije
koje nismo u stanju racionalno da rjesimo” i dodaje da ruska nuklearna
podmornica “Kursk” nije jedina zrtva neidentifikovanih podvodnih
plovila, podsjecajuci citaoce da je na jednako misteriozan nacin nestala
i americka atomska podmornica "Tresche ("Lisica")…
Posljednja poruka sa nekadasnjeg ponosa americke ratne mornarice bila je krajnje uznemirujuca:
"...Nalazimo
se na planiranoj dubini... Svuda unaokolo vlada besprijekoran mir.
Plovimo naprijed... Uskoro cemo biti na... Ali, kakva je ovo buka?!...
Primijecujemo svjetla... Ali, zar je to moguce?!... Na ovim dubinama...
Auuu, gotovi smo!... Togo..."
I to je bilo sve!
Kakva je to
svjetla primijetio zapovjednik podmornice na dubinama kojima je plovila
"Tresche"? Otkud toliko cudenje u njegovom glasu i zasto do kraja nije
izgovorio posljednju recenicu?!
Odgovor na ova pitanja odnio je sa sobom - u smrt i nistavilo!
Ukleta podmornica
Desilo
se to 9. travnja 1963 godine u vodama Atlantika, sasvim blizu zlokobnog
Bermudskog trougla. I jos nesto: americka atomska podmornica, koja je
ime dobila zbog uvjerenja njenih konstruktora i graditelja da je
neunistiva i da se moze izvuci iz najneugodnijih situacija, u trenutku
nestanka bila je u pratnji dva americka vojna broda. No, to joj nije
pomoglo. Jednostavno je nestala!
Ali, time se ne zavrsava prica o
lukavoj "Lisici". Nekoliko dana nakon katastrofe, utvrdeno je da se
njeni ostaci, navodno, nalaze na 3000 metara dubine, a cetiri godine
kasnije, u ljeto 1967. godine, dogodilo se nesto sto je do kraja zbunilo
americke pomorske eksperte.
Za vrijeme krstarenja luksuznom jahtom
iznad podrucja gdje je nestala "Lisica", jedna americka porodica, na
povrsini uzburkanog mora, najednom je ugledala potonulu americku atomsku
podmornicu. sta vise, poceli su da pozivaju, ali kada im nitko nije
odgovorio, priblizili su se jos blize. Tek tada su na boku podmornice
procitali ime "Tresche"!
I ne samo to: primijetili su duz vodene
linije i jednu dugu pukotinu, koja uopce nije smetala podmornici da se
odrzava na povrsini i - plovi!
Dvije godine kasnije Amerikanci su
pretrpili jos jedan gubitak. U vodama oko Azorskih otoka netragom je
nestala nuklearna podmornica "skorpion"!
sta se dogodilo?
Nakon
jednomjesecnih pomorskih vojnih vjezbi u sastavu seste flote u
Mediteranu, tog 21. svibnja 1969. godine, americka je podmornica
uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru,
komandant "skorpiona", iskusni pomorac Fresis A. Slajteri, raportirao je
da plovidba tece u najboljem redu, da je posada u odlicnoj formi i da
svi jedva cekaju da se vrate, kako bi se sreli sa svojim obiteljima. I
to je bilo sve!
"skorpion" se nikada vise nije oglasio, a opsezna
potraga za njim bila je uzaludna. Tek. pet mjeseci kasnije, 29.
listopada 1969. godine, njeno nepomicno "tijelo" otkriveno je na dnu
Atlantika, ali nikada nije ustanovljeno sta je bio istinski uzrok njenog
zagonetnog potonuca!

Iza polarne kape
Mnogi
istrazivaci i iskusni pomorci s pravom smatraju da je Bermudski trougao
nesumnjivo slozena i viseslojna misterija. Ona u sebi krije brojne
dvojbe, sumnje i pretpostavke, koje su podjednako zanimljive, zbunjujuce
i zagonetne - od vjerovanja da se u morskim dubinama kriju ostaci
legendarne civilizacije Atlantide do pretpostavke da su upravo na tom
mjestu, na morskom dnu izmedu Floride, Bahama i Puerto Ricoa, svoju
tajnu podmorsku bazu smjestili neznani gosti iz kosmosa, koji otimajuci
zrakoplove i brodove i kidnapirajuci pilote i pomorce za svoje
tajanstvene eksperimente kontroliraju znanstvene domete Zemljana.
Svjedocanstva
o nepoznatim plovecim objektima i neidetifikovanim letjelicama koje
vrsljaju morskim dubinama nerjetko su tema i ozbiljnih znanstvenih
skupova. U svojoj knjizi "Tajanstveno more" svojevremeno sam detaljno
opisao vise zagonetnih epizoda i svjedocanstava, koje navode autori
kojima se moze vjerovati, najcesce iskusni pomorci, oceanografi, piloti,
ribari, pa cak i pomorski eksperti.
No, kako je vrijeme prolazilo, u
mojoj su se bogatoj arhivi sve vise umnozavali slucajevi na koje
suvremena znanost nije znala odgovore i koje je zbog svoje
enigmaticnosti smjestala u otvoreni Dosje X. U knjigu koja je u Vasim
rukama.
Za ovu priliku, opisat cu nekoliko slucajeva u kojima su
ocevici strogo pouzdane osobe, nerjetko znanstvenici, kojima se moze
vjerovati. Zagonetne pojave registrirane su na razlicitim mjestima naseg
planeta, ali im je svima zajednicko da do danas nisu racionalno
objasnjene.
Krenimo, dakle, redom...

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:05 am

Kako je umro Napoleon?



I pored
toga što je obdukcijom dokazano da je riječ o raku želuca, pronijele su
se glasine da prognani francuski car nije umro prirodnom smrću.
Nedoumica i dalje traje, ali u drugom obliku.




Poslije poraza u bici kod Vaterloa 1815.godine, francuski car Napoleon
Bonaparta (rođen 1769) prognan je na malo ostrvo Svetu Jelenu u južnom
Atlantiku. Napoleon je na tom ostrvu pod britanskom vlašću proveo
poslednjih pet godina života. Tamo je i umro 5.maja 1821.godine. U
prognanstvu se zdravlje bivšeg cara neprestano pogoršavalo.

Od septembra 1819.godine Bonapartu je liječio doktor Antomarki - njegov
sunarodnik s Korzike. Ljekar je obavio obdukciju u prisustvu pet
britanskih ljekara. Potvrdio je da je car umro od raka želuca. Mnogo
ljudi, međutim, nije vjerovalo u zvanični izvještaj i sve do prije
nekoliko godina kružile su priče da je car otrovan arsenikom.



Neobjašnjene okolnosti



Bonapartu je na Svetoj Jeleni prvo liječio Irac O'Meara. U izvještaju
napisanom krajem 1817.godine ljekar je zabilježio da su pacijentove
desni pune rupa i da pati od nesanice, oticanja nogu, napada migrene i
groznice. Po O'Mearinom mišljenju, Napoleon je bolovao od blagog oblika
skorbuta izazvanog lošom ishranom.

Međutim, savremeni francuski naučnik Rene Mori je u tom opisu prepoznao
simptome trovanja arsenikom, koji je bio nepoznat početkom 19.vijeka.
Stručnjaci za forenziku odbacili su Morijevu pretpostavku kao
besmislicu, pozivajući se na besprijekoran izvještaj sa obdukcije.

Mori je dao i drugi argument: kada su 1840.godine posmrtni ostaci
pokojnog vladara prenijeti u Francusku, tijelo u sanduku nije bilo u
stanju raspadanja. Prema Moriju, Bonapartino tijelo je sačuvao upravo
arsenik, otrov kojim je ubijen! Ova teorija je neuvjerljiva zbog toga
što je proces raspadanja mogao da bude usporen i usljed vlažne klime na
Svetoj Jeleni. Isto tako, carev sanduk bio je pohranjen u tri veća
sanduka, koji su služili kao hermetička zaštita.

Mnogo logičnije pitanje ticalo se identiteta ubice. Među osumnjičenima
se našao i špijun Burbona, francuske kraljevske porodice, koja je
vraćena na prijesto 1814.godine zahvaljujući Napoleonovom porazu. Druga
pretpostavka bacala je sumnju na grupu britanskih ljekara koji su
svakako imali priliku da se riješe cara. Mori je, međutim, tvrdio da je
otkrio pravog osumnjičenog - bio je to grof od Montolona, kućepazitelj
prognanog cara. Jedan od njegovih zadataka bila je nabavka vina iz Južne
Afrike. Montolon je lako mogao da sipa otrov u vino. Prema carevom
testamentu, grof je trebalo da naslijedi veliku sumu novca, pa je to
mogao biti i motiv za ubistvo Napoleona.

Početkom 60-ih godina 20.vijeka u Kanadi su obavljene analize uzoraka
Napoleonove kose. Rezultati su pobili teoriju o arseniku. Nove analize
obavljene 1994.godine, otkrile su prisustvo arsenika, ali u veoma malim
količinama. Otrov je bio stavljen u hranu ili vodu na Svetoj Jeleni.

Današnji istoričari i dalje se bave procjenom uzroka smrti. Pored raka,
Atnomarki je postavio dijagnozu uvećane i upaljene jetre, kao i znakova
tuberkuloze. Pojedini francuski stručnjaci ukazuju na nezdrave uslove na
ostrvu, pa čak i na to da su Britanci pokušali da ubrzaju carevu smrt
poslavši ga na ovo vlažno i divlje ostrvo. Britanci su, s druge strane,
izjavili da je izvještaj Napoleonovog ličnog ljekara kasnije
promijenjen. Ukazali su na činjenicu da je rak želuca bio nasljedan u
Napoleonovoj porodici i da njegova smrt nije mogla da se poveže s
nehigijenskim uslovima života na ostrvu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:05 am

Piltdaun



Piltdaunski
čovjek predstavlja jednu od najvećih prevara u istoriji arheologije. Na
kraju se ispostavilo da je nevjerovatno otkriće "fosilnog hominida" u
kamenolomu na jugu Engleske, na osnovu kojeg se tvrdilo da ćovjek i
čovjekoliki majmun imaju zajedničkog pretka, samo vješta obmana.




Naslovne strane britanskih novina 18.decembra 1912,godine bile su
preplavljene imenima Artura Smit-Vudvorda, paleontologa u Britanskom
muzeju, i Čarlsa Dosona, istaknutog arheologa amatera. Na konferenciji
za novinare njih dvojica su objavila da su pronašla ostatke
preistorijskog čovjeka, stare oko 500.000 godina, pored fosilnih
ostataka izumrlih životinja i nekoliko kamenih alatki, u kamenolomu
nedaleko od Piltdauna,u okrugu Saseks na jugu Engleske. Najvažnije je
bilo to što je piltdaunski čovjek, koga su nazvali Eoanthropus Dawsoni,
ili "Dosonov rani čovjek", bio potreban: predstavljao je dugo traženu
kariku koja nedostaje - zajedničkog pretka čovjeka i majmuna.

Od čega su se tačno sastojali ostaci? Bilo je nekoliko komadića s vrha
lobanje, naizgled ljudske, i upadljivo požutjela vilična kost. Vilična
kost je očigledno pripadala majmunu, ali je imala jednu prepoznatljivu
karakteristiku: kutnjaci su bili izlizani na način uobičajen za čovjeka.
Međutim, nedostajao je dio zgloba koji bi potvrdio da lobanja i vilična
kost pripadaju istom stvorenju. Zbog toga naučnici, da bi upotpunili
lobanju, morali su da zamisle kako bi se uklapao dio koji nedostaje. Na
kraju se pokazalo da bi bilo neophodno da vilicu zamisle više kao
ljudsku ili lobanju kao primitivniju.



Bez sumnje



Suočeni s potrebom ove vrste rekonstrukcije, mnogi su izrazili sumnju u
autentičnost ostataka. Međuti, kritičari su ućutkani novim otkrićima.
Tokom naredne tri godine, Doson je našao još zuba, kostiju i alata.
Otkriće zuba i komadića lobanje drugog čovjeka u Piltdaunu, 3 km od
prvog mjesta iskopavanja, objavio je 1915.godine.

Izgledalo je da novo otkriće otklanja sve nedoumice u vezi sa tim da li
je piltdaunski čovjek autentičan fosilni hominid. Ipak, arheološka
iskopavanja na drugim mjestima, ubrzo su bacila sjenku sumnje na
"Dosonovog ranog čovjeka". Ostaci fosilnih hominida nađeni u Evropi i
Aziji i naročito u Africi imali su mnogo toga zajedničkog, ali nijedan
od njih uopšte nije ličio na britanskog "savremenika",



Ko je odgovoran?



Britanski muzej je dugo branio pristup fosilima iz Piltdauna da bi
spriječio moguća upoređivanja. Stav je, međutim promijenjen 1949.godine,
kada su ostaci dati na fluorinski test, snimanje rendgenom i izotopsku
analizu. Testovi su pokazali da kosti uopšte ne pripadaju fosilnom
hominidu. Komadići lobanje pripadali su modernom čovjeku - navodno od
prije nekoliko stotina godina - dok je vilica pripadala orangutanu.
Vilica je bila obojena, a zubi isturpijani. Ko je smislio prevaru?
Sumnja je prvo pala na one koji su otkrili ostatke, naročito na Dosona.
Kao amater je imao pristup fosilima, a otkriće piltdaunskog čovjeka
moglo je da ga učini poznatim naučnikom. Međutim, nikada nije dokazano
da on stoji iza prevare, a motivi su i dalje ostali nejasni.





Glozerski spor



Prije
više od pola vijeka, mnoštvo drevnih predmeta iskopanih u Glozeru, u
francuskoj oblasti Alije, pokrenulo je žučnu raspravu među arheolozima.
Da li su predmeti koje je našao Emil Fraden ostaci neke davno
zaboravljene napredne kulture ili samo zbirka nevještih falsifikata?




Prvog marta 1924.godine mladi francuski zemljoradnik Emil Fraden orao je
svoju njivu i odjednom je tlo propalo pod volovskim kopitima. Fraden je
u rupi pronašao staro glineno posuđe, koje je smjesta polomio misleći
da je u njima skriveno blago. Međutim, nije našao ni jedan novčić.
Fraden je nastavio da traži i iskopao još posuđa, kao i pljosnato
kamenje, kosti, kameno oruđe i glinene tablice ispisane tajanstvenim
znacima. Ubrzo zatim, zemljoradnik je pokazao nađene predmete profesoru
koji se zanimao za arheologiju.

Vijest o otkriću brzo se pronijela i nedugo zatim Antonen Morl, arheolog
amater, objavio je da je riječ o preistorijskom nalazištu i da su
predmeti stari najmanje 12.000-15.000 godina. Ovoj procjeni, međutim,
žestoko su se usprotivili priznati arheolozi, koji su smatrali da je
riječ o falsifikatima. Morl je u protivljenju vidio jedino profesionalnu
zavist i izvrtanje činjenica. Uslijedila su suđenja o kojima je svaka
strana izdavala pamflete

i zvanićna obavještenja. Francuske se podijelila na dva klana - jedni su
otkriće smatrali istinskim naslijeđem preistorijske kulture, dok su
drugi nađene predmete odbacivali kao falsifikate.



Glinene tablice



Glozerski spor imao je dalekosežne posljedice za naše razumijevanje
istorije čovječanstva. Ako su predmeti koje je našao Emil Frade zaista
bili stari, to bi značilo da su znaci na glinenim tablicama bili
ispisani u Evropi, a ne na Bliskom Istoku. Nekoliko godina prije toga,
na Bliskom Istoku, na lokacijama za koje se pretpostavljalo da su stare
oko 5.000 godina, nađeno je sumersko pismo - za koje se vjerovalo da je
najstariji pisani jezik. Ali, niti jedna od sukobljenih strana nije bila
spremna da popusti. Zbog toga je spor ostao neriješen sve do 70-tih
godina 20.vijeka, kada su nove istraživačke metode omogućile preciznije
datiranje. Metoda datiranja radioaktivnim ugljenikom, na primjer, pomaže
u određivanju starosti organske materije, dok termoluminisencija govori
o datumu kada je pečena glina od koje je napravljeno posuđe. Ni
najnovije metode datiranja, međutim, nisu riješile misteriju glozerskog
otkrića. Proučavanja pokazuju da su glinene pločice stare svega 2.000
godina i da potiču iz galsko-rimskog doba, dok su pojedine kosti stare
čak 15.000 godina. I to nije sve. Kamenje i kosti ispisani su znacima
koji očigledno potiču iz kamenog doba.

Te nepodudarnosti podržavaju teoriju da je riječ o falsifikatu: spoj
različitih predmeta jasno ukazuje na to da Glozel nije autentučna
preistorijska lokacija. Postoji mišljenje da je neko sakupio predmete
različitog porijekla, od kojih su neki zaista veoma stari, i da je po
njima ispisao znakove. Ta teorija, međutim, uopšte ne obeshrabruje one
koji su uvjereni u autentičnost Glozela i koji smatraju da su moderne
metode dokazale da je riječ o drevnim predmetima. Tokom 80-ih godina
20.vijeka, francusko Ministarstvo za obrazovanje i kulturna pitanja
organizovalo je nova iskopavanja na pomenutoj lokaciji. Dokle god ne
budu pronađeni novi predmeti, sukob neće biti ni riješen.





Tajne pećinski crteža



Djela
preistorijskih pećinskih umjetnika predstavljaju prizor u svijet koji je
nestao, u doba kada su bizoni i mamuti lutali evropskim ravnicama.
Otkriće zapanjujućih podzemnih umjetničkih galerija zadivilo je svijet.
Prvo je otkrivena pećina u Laskou sa crtežima starim 17.000 godina.
Otkriće pećine Šove u južnoj Francuskoj uslijedilo je 1994.godine, što
je bacilo novo svijetlo na same početke čovjekovog umjetničkog genija




Tri istraživača pećina nisu vjerovala sopstvenim očima. Pošto su se
dugačkom stazom spustili u pećinu, ušli su u ogromnu galeriju koja se
nalazila na dubini od nekoliko desetina metara. Na jednom zidu vidjeli
su tri linije povučene oker bojom i malog crvenog mamuta. Žan-Mari Šove,
Elijet Brinel-Dešan i Kristijan Hiler pažljivo su prošli do kraja
prostorije. Tamo su se našli okruženi bizonima, nosorozima, mamutima,
konjima, medvjedima, divljim mačkama i jelenima, koji su "trčali" preko
zidova pećine.

Otkriće ove božanstvene umjetničke galerije iz kamenog doba dogodilo se u
decembru 1994.godine na jugoistoku Francuske, tačnije u dolini rijeke
Ardeš, pritoke Rone. Pećina Šove, koja je dobila ime po Žan-Mari Šoveu,
predtavlja jedno od najspektakularnijih arheoloških otkrića savremenog
doba. Pećina je važna ne samo zbog umjetničkih djela koja su pronađena u
njoj već i zbog toga što je uvid u ta djela omogućio sasvim novi
pristup proučavanju početka umjetnosti. Ova otkriča dovela su do novih
rasprava o starim pitanjima: ko su bili ti prvi umjetnici i kako i zašto
su počeli da slikaju.



Vjerna kopija



Dugo su pećine u Laskou, koji se nalazi u Dordonji, oblasti u srednjoj
Francuskoj, važile za najčuvenije preistorijsko nalazište. Razlog je bio
starost nađenih crteža - oko 17.000 godina - kao i njihova izuzetna
umjetnička vrijednost.

Otkriće pećina u Laskou 1940.godine privuklo je veliki broj posjetilaca i
izazvalo strah da bi crteži mogli biti oštećeni usljed povećane vlage,
nepažnje, pa čak i vandalizma. Pećine su 1963.godine zatvorene za
javnost, ali da bi se ljudima moglo omogućiti da vide crteže, napravljen
je Lasko II, vjerna kopija pećina sa ogromnim blagom. Pećina Lasko II
otvorena je 1983.godine i dnevno je posjeti 2.000 turista, od kojih neki
pređu pola Evrope da bi vidjeli kopije crteža.

Prvi pogled na pećinske crteže je nezaboravan. Svaka životinja kao da
izranja iz površine stijene- kičma konja utapa se u pukotinu, ivica
stijene opisuje mišiće bizona u trku, a vrat bika prati ispupčenje u
stijeni. Umjetnici iz Laskoa koristili su grubu tehniku kamena da bi
svoje kreacije učinilo trodimenzionalnim. Pri svjetlosti svijeće bikovi
oživljavaju i kao da hrle u pećinu.



Umjetnički alat



Rekonstrukcija pećina iz Laskoa predstavlja i pokušaj razumjijevanja
misterioznih, bezimenih preistorijskih umjetnika. Kako su slikali? Gdje
su nalazili boje? Na koji način su ih nanosili? Da bi otkrili slikarsku
tehniku naših predaka, bilo je neophodno da se udruže slikari i
arheolozi. Poput preistorijskih umjetnika, i naučnici su tragali za
sijenom, manganom, oksidom gvožđa, ugljenom, hematitom, glinom - istim
onim mineralima od kojih su preistorijski ljudi pravili boje. Pažljivo
oponašajući njihove metode, do kojih su došli putem eksperimenta,
savremeni umjetnici su nanosili boje palčevima, četkama ili komadićima
krzna, a boje u prahu cjevčicama sačinjenim od trske ili ptičijih
kostiju. Baš kao i umjetnici u prošlosti, i savremeni slikari radili su
pod treperavom svjetlošću vatre.



Crteži pod morem



Pola vijeka poslije otkrića u Laskou, 1985.godine profesionalni ronilac
Anri Kosker naišao je na još jedno blago preistorijske umjetnosti.
Između Kasija i Marseja, u južnoj Francuskoj, na dubini od 35 metara
ispod nivoa mora, Kosker je otkrio pećinu koja je izazvala oduševljenje
među istoričarima. Najstarija poznata umjetnička djela koja prikazuju
ljude i životinje potiču od prije 35.000 godina, ali se ne mogu porediti
sa veličanstvenim crtežima koji krase Koskerovu pećinu.

Metoda datiranja radioaktivnim ugljenikom 14C govori nam da najstarije
pećinske odaje potiču od prije 28.000 godina. Kao Lasko i ostali
primjeri pećinske umjetnosti, Koskerova pećina takođe je oslikana
velikim prizorima lova iz ledenog doba. Mali konji, tri pingvina,
meduza, krupni jeleni i sve ostale životinja - baš kao i nestvarni
otisci šake oivičeni crvenom bojom, nanijetom u prahu - istinska su
umjetnička remek-djela.



Rađanje umjetnosti



Prava senzacija uslijedila je 1995.godine, kada je tačno datiranje
pećine Šove primoralo stručnjake da iz osnova promijene uvreženu
predstavu o začecima umjetnosti. Na osnovu otkrića u Šoveu, danas sa
sigurnošću možemo da kažemo da su preistorisjki slikari počeli da
stvaraju prije najmanje 33.000 godina - mnogo ranije nego što se
pretpostavljalo.

U svjetlu tog otkrića, neki stručnjaci su poredili izražajnu snagu i
vizuru pećinskih umjetnika s holandskim slikarom Vinsentom van Gogom.
Razlika je, međutim, u tome što su crteži iz Šovea - ili bar neki od
njih - najstariji na svijetu i vjerovatno su naslikani iz potpuno
drugačijih razloga. Poslednja istraživanja pokazala su da su pojedine
crteže naslikali umjetnici iz kasnijeg kamenog doba, nakon pauze od čak
nekoliko hiljada godina.

Sada je zastarjela nekadašnja pretpostavka da je čovjeku bilo potrebno
više milenijuma da bi stvorio umjetnička djela. Čak i oni naučnici koji
su ranije vjerovali u spor i postepen razvoj umjetničkih vrijednosti
pećinskih crteža, morali su da priznaju da su crteži iz Šovea
najpažljivije izrađeni crteži te vrste koji su ikada pronađeni.
Naturalističko prikazivanje životinja , precizno slikanje, kao i
namjerno brisanje kontura i upotreba perspektive - sve su to dokazi
stvarne vještine. Umjetnici iz kamenog doba bili su tako napredni da su
prikazanim životinjama mogli ne samo da podare dimenzije, već i da
stvore utisak kretanja.

Nažalost, porijeklo umjetnosti ovih nepoznatih ljudi ostaje nepoznato.
Da li su crteži bili povezani sa magijskim ili religioznim ritualima?
Možda odgovor leži u nekom drugom podzemnom muzeju koji još nije
otkriven.





Izvor: "Poslednje misterije svijeta", Mladinska knjiga, Beograd

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:06 am

O Lavirintima



Poput kruga, hrsta i spirale, lavirint je drevni simbol koji postoji u
brojnim kulturama. Vekovima je menjao značenja, a njegovo poreklo i
dalje je obavijeno velom tajne




Danas lavirint označava mrežu zamršenih i ukrašenih staza i slepih
ulica, svojevrstan čvor ili zagonetku. U savremenom obliku lavirint
postoji nekoliko stotina godina. Međutim, prvobitno značenje simbola
lavirinta potiče od pre nekoliko hiljada godina. Zanimljivo je da se
lavirint kao simbol javlja širom sveta i ima svoje mesto u religiji,
filozofiji i književnosti raznih kultura.



Poreklo lavirinta



Gde, kada i kako je nastao ovaj simbol niko ne zna pouzdano. Čak se i
poreklo i značenje same reči izgubilo vekovima, a pripisivani su joj
grčki, hebrejski, egipatski i latinski koreni.

Poreklo lavirinta takođe je obavijeno tajnom. Povezuje se sa ostrvom
Kritom i mitom o Minotauru. Minotaur je imao ljudsko telo i glavu bika, a
roditelji su mu bili Pasifaja, žena kritskog kralja i bik kojeg je bog
mora Posejdon poklonio kralju. Suočn sa tom nakazom, živim dokazom
ženine preljube, Minoj je naredio prognanom atenskom graditelju i
arhitektu Dadalu da izgradi ogromnu tamnicu sa hodnikom tako zamršenim i
izukrštanim da niko bez mape ne može izaći napolje. Kralj Minoj je
zatim zaključao Minotaura u lavirint.

Daleko od Sredozemlja, iz indijskog speva Mahabharata
saznajemo da je čarobnjak Droma tvorac lavirinta u južnoj Aziji. Prema
hrišćanskoj tradiciji bio je to kralj Solomon, oličenje mudrosti.
Lavirinti postoje čak i u Peruu i Koloradu.

Najstariji primeri potiču iz 3.veka i iscrtani su na grobnicama
lavirinta u Lucaniju na ostrvu Sardiniji. Ironijom sudbine, izgleda da
lavirint kralja Minoja nije ni postojao. Ipak, neki veruju da je
Minojeva palata u Knososu, s mnoštvom odaja, stepeništa i zavojitih
prolaza, možda bila prebivalište mitskog Minotaura.



Svi putevi vode u središte



Uobičajen lavirint je zatvoren prostor s ukrštenim linijama koje na
kraju vode do središta. Veruje se da krivudava linija simbolizuje težak
život na zemlji, dok središte predstavlja smrt i vaskrsenje.

Ovaj drevni simbol prisutan je i u Hrišćanskoj crkvi. Lavirinti su
prikazani na zidovima, stubovima ili podovima brojnih srednjevekovnih
katedrala. Nekada su šare na podovima osmougaone, na primer u katedrali
u Remsu, na severu Francuske, ali je uglavnom reč o koncentričnim
krugovima koa u katedrali u Šartru, u jugozapadnom delu Pariza.

Poput lavirinta u antičkoj Grčkoj, i srednjevekovna katedrala ima jedan
ulaz, koji simbolizuje nadu u spasenje. Ulaz znači da pravi hrišćanin ne
treba da se plaši večne kazne. Zamršenost lavirinta predstavlja patnje i
iskušenje kroz koja moraju da prođu duše dobrih hrišćana u ovom životu
pre nego dostignu krajnji cilj: spasenje.



Staze pokajanja



Lavirinti se u crkvama uvek nalaze u sredini broda, blizu zapadnog
portala, simbolične prepreke između spoljašnjeg sveta i božje kuće.
Kod većine lavirinata ulaz je okrenut prema zapadu, to jest ka
carstvu mrtvih. Prema Prvoj knjizi Mojsijevoj u Bibliji,
Rajski vrt se nalazio na istoku - okrenut u pravcu izlaska sunca. U
grčkoj mitologiji kapije Hada - carstva mrtvih - nalaze se na zapadu gde
sunce zalazi.

Ako vernik prati zavojite staze lavirinta, može pobeći iz tame
zemaljskog života i krenuti prema božjoj svetlosti. To je, međutim, dugo
putovanje! U lavirintu katedrale u Sansu, u Francuskoj, vernik mora da
pređe bar 2000 koraka u prečniku od 10 metara. U pojednim obredima,
vernici prolaze kroz hodnik lavirinta na kolenima da bi saosećali s
Isusom Hristom, koji je tako hodao do Golgote. Zbog toga se neki
crkveni lavirinti nazivaju "put u Jerusalim".



Moderni lavirint



Od 16.veka naovamo pojavio se nov tip lavirinta. Minotaurovu tamnicu i
pokajničkiu stazu zamenila su mesta za razonodu i razmišljanje. Novi
lavirint je često imao trodimnzionalni oblik i bio napravljen od zidova
ili žbunova nalik drveću. U ukrštenim stazama lavirinta, čovek se lako i
brzo gubio. Ova vrsta lavirinta nema uvek središte, već je cilj naći
izlaz iz krivudavih hodnika.

Prvi ovakvi lavirinti napravljeni su u vrtovima kraljevskih palata u
Francuskoj i Engleskoj. Jedan od najpoznatijih je lavirint u palati
Hempton Kort, nedaleko od Londona. Možda je najčuveniji onaj u Versaju,
blizu Pariza, iako je na nesreću uništen. Lutajući zamršenim stazama tog
lavirinta posetilac uvek dobije priliku da razmisli o svom položaju.

Novi tip lavirinta nije sačuvao ljude s tajnom života i smrti niti je
nudio priliku za vaskrsenje. Ipak, nudio mu je prosvetljenje i priliku
da uči na iskustvu i tako nađe izlaz. Čak i ako obeshrabruju slepe
ulice i hodnici iz kojih naizgled nema izlaza ne predstavljaju simbol
života, oni zaista otkrivaju veliku složenost.



Arijadnino klupko



Pošto je kralj Minoj zatvorio Minotaura u lavirint , naredio je da se
svake devete godine čudovištu žrtvuje po sedam mladića i djevojaka - sve
dok grčki junak Tezej nije odlučio da ubije Minotaura. A kako je Tezej
našao izlaz iz lavirinta? Odgovor je znala Arijadna, Minojeva kćerka
koja se zaljubila u Tezeja i dala mu je klupko koje je on odmotavao dok
je zalazio sve dublje u lavirint. Kada je ubio Minotaura, vratio se
prateći konac nazad do ulaza.




_________________

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:06 am

Mumija u glečeru



Otkriće
očuvanog tela čoveka iz gvozdenog doba u glečeru u Ectaler Alpima u
Austriji, zaprepastilo je svet. I posle nekoliko godina istraživanja
ledeni čovek zbunjuje svet. NJegova smrt na usamljenom mestu, u ledenoj
pećini na nadmorskoj visini od 3.000 m, i dalje je nerešiva zagonetka.




Devetnastog septembra 1991.godine nemački planinari Erika i Helmut Simon
otkrili su nešto jezivo na Hauslabjohu, u Ectaler Alpima - iz leda je
virio leš okrenut licem nadole, a isušeni gornji deo tela bio mu je
prekriven kožom nalik pregamentu. Desna noga bila je umotana slamom i
kožnim trakama. Lokacija je brzo privukla znatiželjnike i istraživače,
koji su pronašli mnoštvo predmeta razbacanih oko tela. Među njima je
bila bakarna sekira i potpuna oprema za lov. Posle nekoliko dana telo je
preneto helikopterom u Inzbruk.



Počinje istraživanje



Svi naučnici su se složili da je Eci, kako je ledeni čovek nazvan,
uzbudljivo otkriće. Starost tela odredili su datiranjem radioaktivnim
ugljenikom 14C, koje je izvedeno u raznim laboratorijma u nekoliko
zemalja, pri čemu je svaka laboratorija dobila drugačiji uzorak. Na
osnovu testova i klasifikacije predmeta nađenih blizu tela utvrđeno je
da je čovek umro oko 3,300 godine pre.n.e.Pored starosti, naučnici su
hteli da saznaju kako je njegovo telo ostalo očuvano u ledu čitavih
5.000 godina. Najstarija tela prethodno pronađena u glečerima bila su
stara svega nekoliko stotina godina.



Mesto otkrića



Telo nije nađeno u sredini glečera, već u pukotini stene na ivici
ledenog pokrivača. U tom delu zaleđena voda bila je veoma duboka. Kako
ova pukotina nije imala prirodni odvod, nije bila pod uticajem kretanja
ogromne ledene mase. Da je telo bilo izloženo uticaju glečera koji se
pokreće, od ledenog čoveka najverovatnije ne bi ostalo ni traga.

Prema timu naučnika i forenzičara, izvesno je da je ledeni čovek bio
odlično opremljen za preživljavanje u surovim uslovima Ectaler Alpa.
Nosio je krznenu kapu i ogrtač istkan od trave, koji je možda služio kao
neka vrsta kabanice, Ispod ogrtača nosio je odevni predmet sastavljen
od parčadi krzna. Da bi zaštitio noge od žestoke alpske hladnoće, nosio
je krznene grejače. Bedra i stopala bila su zaštićena omotačem od jake
kože, a cipele su bile napunjene debelim slojem trave. Ledeni čovek
nosio je opremu za paljenje vatre, kao i posudu od kore breze, koju je
najverovatnije koristio za prenošenje vrelog ugljevlja za potpalu.

Iako je ledeni čovek nosio luk i strelu, koji su služili za lov,
naučnici smatraju da nije bio lovac. U vreme njegove smrti opstanak je
mnogo više zavisio od zemljoradnje i stočarstva nego od lova. Naučnici
danas veruju da je ledeni čovek bio pastir koji je možda lovio divlje
životinje, ali pre će biti da je čuvao stoku na pašnjacima u brdima.



Smrt u ledu



Zbog čega je ledeni čovek krenuo na svoj poslednji, kobni put u visoke,
ledene planine? Istraživači pretpostavljaju da je bio jedan od učesnika
u ozbiljnom sukobu ili da se njegovo rodno selo našlo na udaru
napadača. Ovo mišljenje je zasnovano na činjenici da je Eci već imao
nekolikko polomljenih rebara pre nego se uputio u planine. Ukoliko je
zaista bio pastir, sigurno je odlično poznavao teren pa se pretpostavlja
da je tražio sklonište od potere.

Uprkos ozbiljnim povredama, ledeni čovek je nastavio da se penje sve
više, do trenutka kada je izgubio snagu. Na kraju je dospeo do oblasti
Hauslabjoh okovan ledom, gde ga je najverovatnije dočekala promena
vremena: možda je počeo da pada sneg, a temperatura pala. Ledeni čovek
sklonio se ispod jedne stene, pojeo malo sasušenog mesa i očajnički
pokušavao da ostane budan. Znao je da će umreti ukoliko zaspi. Ali, bio
je iscrpljen i više nije mario ni za šta; legao je, zaspao i nikada se
nije probudio. Posle nekoliko sati, debeo sloj snega prekrio je njegovo
hladno, beživotno telo,

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:07 am

GILGAMEŠ



Junak
iz drevne Mesopotamije, Gilgameš, prvi je simbol potrage za besmrtnošću u
svetskoj književnosti. I dalje se postavlja pitanje: da li je taj
neverovatni čovek zaista postojao?




Od pamtiveka ljudi sanjaju o junacima koji poznaju misterije duhovnog
sveta i tajnu večnog života. Gilgameš je bio prvi takav junak ili bar
prvi koji je pokušao da nadje odgovore na ova pitanja.

Ep o Gilgamešu mnogo je stariji od Homerove Ilijade i od velikog indijskog epa Mahabharate.
Nesumnjivo je najstariji epski tekst na svetu, jer danas znamo da su
prvu verziju zapisali Sumeri sredinom drugog milenijuma pre n.e.

Brojni delovi Epa o Gilgamešu
prepevani su u više verzija i nađeni u raznim krajevima Bliskog istoka.
Najpotpuniji deo nađen je u Ninivi, na mestu gde se nalazila čuvena
biblioteka asirkog kralja Asurbanipala. Ova verzija legende potiče iz
7.veka pre n.e. i napisana je na 12 tablica, od kojih su tri nestale.
Igrom slučaja, ona takođe sadrži priču o velikom potopu, to jest
vavilonsku verziju biblijskog potopa.



Polubog-polučovek



Heroj epa nije postojao samo u legendi: reljefi izrezbareni na sumerskim
hramovima prikazuju Gilgamešove junačke poduhvate. Navodno je živeo oko
2700 godine pre n.e. i vladao kao kralj u gradu Uruku, na jugu
Mesopotamije. Sigurno je bio značajan vladar jer je izgradio snažne
gradske zidine i zadivljujuće hramove, čiji se tragovi mogu videti i
danas. Nije poznato da li je kralj postao besmrtan zahvaljujući tim
monumentalnim zdanjima ili je zaista učinio velika dela. U mesopotamskoj

književnosti sin boginje Ninsum postaje natprirodno biće. Ali, uprkos
svojoj božanskoj prirodi, on prihvata i činjenicu da je smrtnik, a
njegov lik, koji uključuje i slabosti, prikazan je pre kao ljudski nego
kao božanski.



Prijateljstvo i smrt



Gilgameš je heroj epa, ali i tiranin čiji su podanici patili zbog
brojnih ratova koje je vodio. Da bi se oslobodio kralja, njegov narod je
pokušao da ga natera da se sukobi sa Enkiduom - stvorenjem koje je
polubog-polučovek, a koga su bogovi Uruka stvorili kao Gilgamešovog
ravnopravnog suparnika.

Njihova borba završava se nerešeno, a njih dvojica postaju nerazdvojni
prijatelji. Zahvaljujući prijateljstvu čine natprirodna dela: zajedno
ubijaju diva Humbabu, čuvara kedrovih šuma u Libanu, kao i nebeskog bika
kojeg Gilgameš mora da ubije po naređenju boginje Ištar, čiju je ljubav
odbio. Zbog toga su bogovi besni i odlučuju da razdvoje prijatelje tako
što šalju bolest od koje Enkidu umire. Kad Gilgameš ugleda prijateljevo
mrtvo telo, pada u očaj i kreće u potragu za večnim životom.

Potraga ga odvodi do zemlje na drugoj strani vode smrti i do
Utnapištima, baš onog mudrog starca koji je preživeo veliki potop, a
koga su bogovi učinili besmrtnim. Utnapištim savetuje kralja da ostane
budan sedam dana i noći kako bi se pripremio za besmrtnost, ali heroju
to ne polazi za rukom. Iz sažaljenja Utnapištim mu pokazuje biljku
večnog života, poznatu kao "starac koji postaje mlad". Tu biljku,
međutim, krade zmija. pa Gilgameš ostaje smrtan, ali vlada svojim
narodom čitavih 126 godina.



Večna pitanja



Ep o Gilgamešu pobuđuje veliko
interesovanje širom sveta, delom zbog toga što govori o najznačajnijim
pitanjima čovečanstva: o odnosu prema bogovima, o ponosu, besu,
ranjivosti, ljubavi i smrti, pa čak i o suštini života. Gilgameš ima
priliku da postane besmrtan upravo zbog toga što traga za odgovorima na
ta večna pitanja.





MIT O POTOPU



Priče o
strašnom potopu pripovedaju se u mnogim delovima sveta. Ali, da li je
reč samo o legendi o barci i junacima ili postoji dokaz o tome da se
zaista dogodila katastrofa koja se duboko urezala u sećanja ljudi
različitih kultura?




Na Zapadu je najpoznatija priča o velikom potopu ona zapisana u Bibliji,
u Starom zavetu. Biblijska priča o Noju i njegovoj barci zasnovana je
na dva teksta napisana između 8. i 6. veka pre n.e. u kraljevinama
Izraelu i Judeji. Najstariji dokazi o potopu, međutim, potiču iz
Mesopotamije (današnjeg Iraka). Sumerska verzija priče iz trećeg veka
pre n.e. prenosi događaj na isti način kao i čuveni vavilonski Ep o Gilgamešu
napisan 2000 godine pre Hristovog rođenja. U toj priči, Vavilonac
Utnapištim opisuje junaku Gilgamešu kako se izbavio od potopa koji su
poslali bogovi, a koji je uništio sve na zemlji.

Pored ovih, postoje mnoštvo zapisanih legendi o potopu.U svetim spisima
Maja, Indijanaca iz Srednje Amerike, Noje je otelotvoren u liku
bogobojažljivog čoveka Tapija. U zbirci persijskih tekstova Vendidad
potop opisuje junak Jima, u indijskoj priči junak se zove Manu, a u
legendi iz antičke Grčke poznat je kao Deukalion. Legende o potopu
postoje i u kineskoj mitologiji, među narodima Južnih mora i Australije,
kao i među Inkama u Peruu i severnoameričkim Indijancima. Zanimljivo je
da su priče s ovom temom retke u afričkoj mitologiji.



Haos i novi početak



Mit o potopu uvek pripoveda o uništenju i ponovnom rađanju. Uništenje
grešnog čovečanstva Božjom voljom zaista znači povratak haosu, ali taj
smak sveta nikada nije konačan i nepovratan. Naime, iz potopa se
javljaju simboli starog čina stvaranja: devičanska zemlja, očišćena je
od grehova snagom čiste vode. Nekoliko izabranih će preživeti i na toj
očišćenoj zemlji stvoriti novo čovečanstvo. U svakoj pripovesti junak je
unapred upozoren na predstojeću opasnost. Noje i Jima doznaju ves od
samog Stvoritelja, a ostali junaci od nekog od njihovih bogova. Tako
Utnapištimu tajnu prenosi vavilonski bog Ea da bi sprečio smrt čitavog
naroda. U grčkoj mitologiji, Prometej upozorava svoga sina Deukaliona o
Zevsovoj nameri. Manu, međutim, dobija upozorenje od boga u obliku ribe.

U gotovo svim legendama o potopu, bogovi naređuju da se napravi čamac:
Noje pravi barku, Deukalion i njegova žena Pira sanduk koji pluta, a u
legendama severnoameričkih Indijanaca spas pruža drveni splav. Izuzetak
je persijski spis, u kojem izabrani beže u oblast kojoj ne preti
poplava.

Većina junaka beži u čamcima, s porodicama i odabranim biljkama i
životinjama: Noje u barku smešta po par od svake životinjske vrste.

Zatim sledi veliki potop. U Epu o Gilgamešu izaziva ga jaka kiša koja pljušti sedam dana; u Bibliji kiša pada četrdeset dana i noći, sve dok okean ne prekrije planinske vrhove; u Vendidadu,
poplavu uzrokuje kiša i otopljeni sneg posle jake zime. Čamci plutaju
po uzburkanoj vodi od otopljenog snega i na kraju završavaju na planini.
U indijskom spisu, božanska riba vuče čamac do vrhova Himalaja i vezuje
ga za drvo.

Kad se poplava povuče, preživeli dobijaju zapovest da se razmnožavaju i
da stvore novu civilizaciju. Deukalion i Pira za sobom bacaju kamenje
koje oživljava. Posle podnošenja žrtve bogovima, Manu, koji je jedini
preživeli dobija družbenicu. U starom zavetu Bog zavetuje Noja, njegovu
porodicu i životinje da ponovo nasele zemlju.



Naučno viđenje



Legende o potopu očigledno se slažu u mnogim stvarima. No, da li to
znači da su sve te priče zasnovane na pravoj prirodnoj nepogodi? Potop
su, kako se čini, na sličan način doživeli narodi koji žive na velikim
udaljenostima. Jesu li te priče urezane u kolektivno pamćenje
čovečanstva? Tu pretpostavku potkrepljuju brojne teorije.

Kako svi ti spisi govore o jakim i dugotrajnim kišama, nekoliko naučnika
zaključuje da se tokom ranog kamenog doba zaista dogodila velika
klimatska promena. Međutim, prema njima, sama kiša nikada ne bi mogla da
izazove pustoš takvih razmera - čak ni pljuskovi koji se pominju u
Bibliji. Zastupnici teorije o klimatskoj promeni smatraju da je pred
kraj poslednjeg ledenog doba - pre 8000-14000 godina- porast temperature
uzrokovao naglo topljenje velikih ledenih ploča koje su se stvarale
hiljadama godina. Voda nastala topljenjem leda dovela je do neočekivanog
povećanja nivoa okeana i izazvala užasnu pustoš.

Francuski stručnjak za klimu A.Kapar unapredio je ovu teoriju: po
njegovom mišljenju, koje žestoko osporavaju eksperti za klimatske
promene, poplavu je izazvao ogroman glečer koji je nekada prekrivao
severni deo Skandinavije. Kapar ukazuje na to da se usled naglog porasta
temperature glečer srušio, a džinovska santa leda pala je u današnje
Baltičko more. Tako je nastao razorni plimski talas koji je poplavio
istočnu Evropu sve do Sredozemnog mora.

Ostali naučnici posmatraju mit o potopu iz sasvim drugačijeg ugla. Po
njihovom mišljenju, krajem ledenog doba odigrala se ekonomska
revolucija. Kako je zemlja ponovo postala plodna, grupe nekadašnjih
nomadskih lovaca i sakupljača plodova napravila su stalna naselja i
počela da se bave zemljoradnjom. U biblijskoj priči o potopu Noje
predstavlja taj trenutak u istoriji čovečanstva - pravi barku da bi
zaštitio biljke i životinje i, po povlačenju vode, nastanjuje se na
jednom mestu.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:07 am

Na
Kritu je cvjetala čuvena civilizacija koja se klanjala biku, gradila
veličanstvene palate i trgovala širom Sredozemlja. Nestanak te napredne
kulture u 15.vijeku pre n.e. nikada nije ubjedljivo objašnjen.




Do početka 20.vijeka, arheolozi Kritu nisu pridavali poseban značaj.
Stari Grci, međutim, pripovjedali su brojne priče o tom brdovitom ostrvu
na jugu Egejskog mora. Za njih je Krit bio domovina vještih
moreplovaca, kojom je vladao legendarni kralj Minoj, rođen u tajnoj vezi
vrhovnog boga Zevsa i feničanske princeze Europe. Da bi oteo Europu,
Zevs se pretvorio u bika i odnio princezu na Krit.

Prema legendi Minoj je bio velik i pravedan kralj koji je vladao velikim
brojem egejskih ostrva i grčkim kopnom. Legenda takođe pripovjeda o
Minotauru - stvorenju sa ljudskom glavom i tijelom bika - koji je lutao
obalom i tjerao uljeze. Iz legende saznajemo i o lavirintu u koji je
Minoj zaključao Minotaura, kojem je svake devete godine žrtvovano po
sedam mladića i djevojaka, sve dok Tezej nije ubio čudovište.



Minojevo ostrvo



Vijekovima su pomenute priče smatrane plodom mašte, a Kritu su davale
prizvuk tajanstvenosti i egzotike. Sve se promijenilo zahvaljujući
naporima britanskog arheologa Artura Evansa. Početkom 20.vijeka, nakon
iskopavanja Minojeve palate u Knososu, Evans je utvrdio da legenda o
kralju Monoju počiva na činjenicama i da je Krit bio centar napredne
kulture još 2.000 godina prije Hristovog rođenja. Evans je tu
civilizaciju nazvao minojska u slavu Minoja.

Po njegovom mišljenju, Krićani su bili prva pomorska sila u svijetu.
Njihova kultura uticala je i na brojne druge kulture, od zapadne Evrope
do Egipta. Bili su toliko moćni, kao trgovačka i pomorska sila, da su
nametnuli danak čak i Grcima koji su u to vrijeme bili varvari.

Ipak, i dalje ne postoje detaljniji podaci, jer taj narod, za koji se
smatra da je imao značajnu ulogu u istoriji, nije ostavio nikakve pisane
tragove. Glinene tablice, otkrivene na raznim nalazištima ništa nam ne
govore, jer minojsko pismo, takozvano linearno A, još nije dešifrovano.
Stoga jedino možemo da se oslonimo na rad arheologa.



Palata u Knososu



Počeci minojske kulture vezuju se za 2500 godinu pre. n.e., dok vrhunac
ova kultura dostiže oko 1600. pre n.e. Njen politički, ekonomski i
kulturni centar bio je grad Knosos, gdje se nalazilo i sjedište
minojskih vladara. Prostran kompkleks na površini od 20.000 m2 bio je
zaista veličanstven. Oko centralnog dijela kružno se nizalo 1.500 soba:
ličnih odaja, sala za prijeme, kupatila, ostava, galerija kao i veliki
broj stepeništa. Lijepe zidne slike otkrivene u čitavoj palači svjedoče
da su Minojci po zanatskom umijeću bili mnogo ispred svojih susjeda.
Knosos, međutim, nije bio jedini značajan grad u minojskom kraljevstvu.
Na ostrvu se nalazilo još nekoliko gradova palata: Festos, Malija i
Hagija Trijada. No, taj visoko razvijen svijet neobjašnjivo je nestao
oko 15 vijekova prije Hristovog rođenja. Čak i danas postoje samo
pretpostavke o nestanku ove kulture.

Britanski profesor antičke istorije K.T. Frost objavio je u londonskom listu Tajms
1909.godine članak u kojem je postavio pitanje da li je minojska
civilizacija možda povezana na neki način s legendom o izgubljenom
kontinentu Atlantidi. Frost je izjavio da su i Krit i Atlantida bila
ostrvska kraljevstva i velike pomorske sile koje su doživjele iznenadan
kraj.



Da li je kriv vulkan



Poslije trideset godina, generalni direktor za arheološka istraživanja u
Grčkoj, profesor Spiridon Marinatos, iznio je drugačije mišljenje.
Tokom iskopavanja otkrio je šupljinu ispunjenu plovućcem. Na osnovu tog
nalaza zaključio je da je Krit u doba minojske cicvilizacije uništen
usljed vulkanske aktivnosti. Poznato je da je katastrofalna vulkanska
erupcija zbrisala sa lica zemlje ostrvo Teru ( današnji Santorini), oko
120 km sjeverno od Krita, tokom 2.milenijuma pre n.e. Marinatos je
naveo primjer razornog plimnog talasa koji je nastao u erupciji vulkana
Krakatau u Indoneziji 1883.godine. Ukazao je na to da je slična
katastrofa mogla da uništi Krit. Daljnja istraživanja na Santoriniju
otkrila su, između ostalog, minojsko naselje blizu današnjeg grada
Akrotirija.

Poput rimske Pompeje, i ovaj minojski grad nestao je pod vulkanskim
pepelom. Dugo su ovi nalazi potkrepljivali pretpostavku da je minojska
civilizacija nestala u erupciji i plimnom talasu nezapamćenih razmjera.
Prema Marinatasu, katastrofa se odigrala 1550. pre n.e. U daljnjim
istraživanjima su vulkanolozi i drugi stručnjaci ovaj datum pomjerili u
daljnju prošlost - na 1628. godine pre n.e. U to vrijeme, međutim,
minojska kultura dostigla je vrhunac i cvjetala je još najmanje jedno
stoljeće. Zbog toga je Marinatasovu pretpostavku teško prihvatiti.



Mikenska najezda



Arheolozi i istoričari smatraju da su Krit postepeno osvajali Grci sa
kopna, naročito Mikenjani. Iako ne odbacuje ideju o katastrofalnoj
erupciji vulkana, ova pretpostavka ukazuje i na prirodne i na ljudske
faktore koji su ubrzali propast i pad minojske civilizacije. Od
1450.godine pre n.e. na Kritu se dešavaju promjene. Zidne slike
prikazuju do tada nepoznate motive i likove. Grnčarija je ukrašena
ratnim prizorima, ali je oružje drugačije od onoga koje se prvobitno
koristilo na Kritu. Oružje, grnčarija i nakit nađeni u grobovima iz
ratnog perioda oko Knososa sigurno nisu minojkskog porijekla. Pored
toga, od 1450.godine pre n.e. natpisi na minojskom gotovo da ne postoje;
od tog doba svi pisani dokazi su na mikenskom grčkom, jeziku čije je
pismo poznato kao linearno B.

Čini se da se dogodila invazija. Ali, gdje?

I kada? Sasvim je moguće da je Krit bio oslabljen unutrašnjom krizom ili
borbom za moć u kojoj je vlast dospjela u ruke nekog autokrate;
arheoloki nalazi pokazuju da su kritski gradovi koji su već potpali pod
vlast napadača doživjeli ekonomski procvat.Moguće je da je erupcija na
Teri opustošila ostrvo, gdje je do tada u izobilju bilo vode za piće,
vegetacije i trave za ispašu. Mikenjanima, u tim okolnostima, vjerovatno
nije bilo teško da se iskrcaju na Krit i uguše otpor Minojaca.

Da li je minojska civilizacija doživjela propast zbog invazije,
katastrofalnih poplava ili spoja političkih i prirodnih faktora? Tajna
propasti minojske kulture biće konačno riješena samo predanim i
strpljivim radom arheologa i istraživača.



Izvor: "Poslednje misterije sveta" - Mladinska knjiga, Beograd

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:07 am

Veliki požar u Rimu



Da li
bi vladar, makar bio i čudak poput rimskog imperatora Nerona, mogao da
podmetne vatru u sopstvenoj prestonici? Uzrok koji je doveo do razorne
stihije koja je progutala Rim 64.godine pre n.e. nikada nije u
potpunosti objašnjen.




Veliki požar izbio je u noći izmeđi 18. i 19. jula i bjesnio nekoliko
dana. Vatrena stihija je progutala oko 40.000 stambenih blokova, 132
vile rimskih aristrokrata, dio imperatorove palate i brojne hramove i
svetilišta. Iako nije bio u Rimu u trenutku izbijanja požara, imperator
Neron je pohitao u grad da bi nadgledao podizanje skloništa za one koji
su ostali bez krova nad glavom. Takođe se postarao da se podijele zalihe
hrane i da se žito prodaje po nižoj cijeni. Građani Rima bili su duboko
potreseni nesrećom i održavali su pokajničke obrede da bi umilostivili
gnjev bogova.

Još od antičkog doba, uzrok požara obavijen je velom misterije.
Pretpostavlja se da je požar izbio sam od sebe, zbog neplanske i loše
izgradnje. Širenje grada nije se odvijalo prema nekom utvrđenom planu,
pa se Rim proširio na sedam brežuljaka i postao prenaseljen. Tokom
perioda Republike ( oko 470 - 427. pre n.e. ) nezapamćena preprodaja
nekretnina i visoke zakupnine dodatno su pogoršavale ovaj problem.

Stoga uopšte ne iznenađuje što su u Rimu redovno izbijali požari. Vatra
se brzo širila i zahvatala kuće, obično višespratnice sagrađene veoma
blizu jedna drugoj duž uskih ulica. U domaćinstvima se kuvalo nad
jednostavnim, često otvorenim ognjištima, a hrana se grijala pomoću
posuda punih ugljevlja, zbog čega je takođe prijetila opasnost od
požara. Mnoge kuće naslanjale su se na hramove, čije su krovove
podupirale debele drvene grede.



Da li je Neron bio piroman?



U pozadini svega stoji neuravnotežena ličnost imperatora Nerona.
Oduvijek je smatran tiraninom i čudakom, a dugačak spisak njegovih
zlodjela - među kojima su ubistvo majke i žene - svakako daju osnov za
sumnju. Na ideju da je Neron podmetnuo požar u Rimu došle su mnoge
ličnosti tog doba. Imperatorova ljubav prema pozorištu podstakla je
glasine da je htio da napiše pjesmu o Troji u plamenu. Igrom slučaja,
požar je raskrčio zemlju na kojoj je Neron namjeravao da izgradi svoju
Zlatnu kuću, veličanstvenu i raskošno opremljenu palatu od koje danas
nije mnogo ostalo - smatra se da je kolonada bila dugačka 1,5 km.
Imperator je, međutim, odbacio sve optužbe i krivicu svalio na
hrišćansku manjinu.



Idealni osumnjičeni



Hrišćane je bilo lako optužiti za požar. Njihova zajednica bila je
malobrojna i siromašna, a Rimljani su ih uz to smatrali i strancima.
Gradom su kružili jezivi opisi njihove religije, koja je bila zabranjena
pa su obrede vršili u tajnosti. Požar je poslužio Neronu kao idealna
prilika da otpočne sa sveopštim progonom hrišćana u nadi da će tako
suzbiti nezadovoljstvo u narodu i privoljeti ga na svoju stranu. Mnogi
hrišćani bačeni su u tamnicu ili su umirali u najstrašnijim mukama - u
arenama, rastrzani zubima divljih životinja, razapeti na krstu ili
spaljeni živi da bi, poput baklji, osvijetlili imperatorove vrtove.

Pitanje krivice nikada neće biti riješeno. Istina je da je sam Neron
izgubio mnogo u razornom požaru, baš kao i građani koji su ostali bez
kuća i posjeda, a simbol carske moći, Cirkus Maksimus, pretvoren je u
pepeo. Poslije Neronove smrti , naročito u 2. vijeku, rimski imperatori
počeli su savjesnije da primjenjuju sistem planiranja grada kako bi
smanjili opasnost od velikog požara.









Heron iz Aleksandrije



Svestrani
Heron iz Aleksandrije bio je matematičar i naučnik čiji su izumi
nadahnuli sve, od Arapa do Leonarda da Vinčija. Naučnici iz 19. vijeka
bili su zaprepašćeni kada su otkrili da je tajanstveni izumitelj iz
klasičnog doba konstruisao čak i parnu mašinu! Ko je bio taj junak
tehnologije iz prošlosti.




Kaže se da je on smislio spravu za narezivanje šrafova, kao i pumpu za
gašenje požara i vodeni sat. Poznat je i kao izumitelj pozicionog
senzora koji odgovara našem savremenom odometru. Kada je konstruisao
svoje pažljivo zamišljene instrumente, ovaj majstor je koristio sva
mehanička pomagala koja je imao pri ruci, poput klipova i bregastih
osovina. Uprkos zadivljujućim dostignućima, život Herona iz
Aleksandrije, jednog od najznačajnijih izumitelja klasične starine, i do
danas je ostao gotovo nepoznat.

Vjekovima nije bilo sasvim jasno čak ni to da li je on ikada živio.
Današnji istoričari su, međutim, sasvim sigurni u to i smatraju da je
Heron živio u 1. vijeku. Mnogo godina se mislilo da je riječ o običnom
zanatliji iz siromašne porodice, a postoji i nagovještaj da je zarađivao
za život kao obućar. U 19. vijeku otkriven je njegov rukopis, Metrica, zahvaljujući kom je u potpunosti promijenjena predstava o Heronu.

Priznat je kao izvanredan matematičar i fizičar, podjednako uspješan na
polju hidraulike i astronomije. Moguće je da je predavao prirodne nauke u
jednoj od najvažnijih škola klasičnog svijeta, aleksandrijskom Muzeju u
Egiptu, u čijem je okviru radila i čuvena biblioteka.



Inspiracije Leonarda da Vinčija



Srećom po istoričare, Heron je pisao o svojim djelima i idejama i veliki
broj tih spisa je sačuvan. Njegovih sedam disertacija, u kojima je
opisao vrhunac tehnoloških dostignuća u antičkj Grčkoj, doživjele su
nevjerovatnu popularnost: njegova disertacija o pneumatici, na primjer,
prenošena je iz jedne kulture u drugu. Oduševljeni naukom koja je bila
naprednija od njihove, Vizantijci, Aramejci, Persijanci i naročito Arapi
prepisivali su njegove radove. Heronove disertacije čitane su s
radoznalošću čak i u srednjem vijeku, a neki naučnici vjeruju da je u
njima inspiraciju našao čak i veliki i slavni renesansni slikar Leonardo
da Vinči.

Heronov najveći izum bila je njegova čuvena parna mašina, koju su Grci zvali Aiolipile.
Na osnovu Heronovih zapisa, engleski stručnjak za klasične nauke Džon
Landels rekonstruisao je tu spravu prije nekoliko godina. Glavna odlika
parne mašine je rotirajuća kugla napunjena vodom na kojoj su
postavljene male cijevi. Kada se voda zagrije, obrazuje se para koja
izlazi kroz cijevi. Usljed tako stvorenih sila, kugla se vrti oko svoje
ose, dostižući brzinu od 1.500 obrtaja u minuti.



Igračka vizionara



Prema standardima moderne tehnologije Heronova čuvena parna mašina
uopšte nije efikasna zbog prekomjernog trenja i gubitka toplote. Da bi
mašina radila poput čovjekovih mišića, Landels je izračunao da bi morala
da troši nekoliko stotina kilograma drveta na nekoliko sati. Čak tri
ili četiri čovjeka bi morala da snabdijevaju mašinu neophodnim gorivom.
Kako nisu imali ugalj, liveno gvožđe i značajna pomagala, kao što su
zaptivači i ventili, stari Grci nisu mogli da savladaju parni pogon.
Heronova kugla bila je kao igračka, ali darovitost ovog aleksandrijskog
izumitelja i danas izaziva divljenje.



Izvor: "Poslednje misterije sveta" - Mladinska knjiga, Beograd

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:08 am

Misteriozna kraljica od Sabe



U
Bibliji kralj Solomn riješio je sve zagonetke koje mu je postavila
kraljica od Sabe. A ko je bila ta tajanstvena žena iz Arabije? I ko su
bili Falaše koji su tvrdili da su njeni potomci?




Ne znamo njezino pravo ime niti da li je zaista ikada živjela. Uprkos
tome, legendarna kraljica od Sabe pominje se u nebrojenim pričama
Bliskog istoka i Afrike. Za današnjeg čovjeka ličnost kraljice od Sabe i
dalje u sebi nosi sve tajne i čari misterioznog Istoka.

Kraljica od Sabe pominje se u Bibliji, iako ne po imenu. U Kuranu
(islamskoj svetoj knjizi ), kao i u brojnim arapskim i persijskim
pričama, poznata je kao Bilkis. U Etipiji se zove Makeda - kraljica juga
- i zauzima glavno mjesto u književnosti i tradiciji, pa su je i
vladari Etiopije i pokoreni Falaši ( Jevreji iz Etiopije ) smatrali
svojim pretkom.

Kraljica od Sabe se u Bibliji
prvo pominje u Prvoj knjizi o carevima u Starom zavjetu. U toj priči,
pošto je čula o velikim djelima i mudrosti kralja Solomona (oko 965 -
926. pre n.e.), kraljica je otišla u Jerusalim da zagonetkama provjeri
kraljevo znanje. Kralj je uspio da pruži odgovore na sva pitanja, ali
nam Biblija ne kaže ništa o
zagonetkama koje mu je kraljica postavila. U narodnom predanju, međutim,
neke od tih zagonetki prenose se vijekovima. Kraljičine zagonetke
odnose se uglavnom na prepoznavanje razlika, kao i na polni život i
plodnost. Ona je, na primjer, pokazala Solomonu dvije istovjetne ruže i
rekla mu da pokaže koja je prava, a koja vještačka. Mudri vladar pustio
je roj pčela da mu pokaže koji je cvijet pravi. Druga kraljičina
zagonetka upućena Solomnu glasila je: šta je to kad sedmorica odu,
devetorica dođu, dve prave piće, a jedno pije. Kralj je odgovorio da je
to mjesečnica ( koja traje sedam dana ), trudnoća ( koja traje devet
mjeseci ), majčine dojke i djete koje majka doji.



Prava kraljica



Odakle je bila prava kraljica? Danas je sasvim izvjesno da se njeno
kraljevstvo nalazilo u jugoistočnom djelu Arabijskog poluostrva, na
teritoriji današnjeg Jemena. Pustinjska kraljica nije krenula na naporno
putovanje od 2.000 km do Jerusalima samo da bi, iz čiste radoznalosti,
vidjela mudrog stranog vladara. Imala je mnogo opipljivije razloge.

Jevrejski kralj imao je sve veću kontrolu nad trgovačkim putevima
Bliskog istoka, što je ugrožavalo kraljicu od Sabe i njenu unosnu
trgovinu mirisnom smolom i tamjanom. Biblija
nagovještava da je posjeta kraljice od Sabe bila uspješna u tom pogledu
i da su ona i kralj Solomon potpisali sporazum o trgovini. Pošto je
dala Solomonu "120 centi zlata, tovar mirišljavih ulja i mnoštvo dragog
kamenja", a on ispunio sve njene želje, kraljica se vratila u svoje
kraljevstvo.



Kraljičini potomci



Dok Stari zavjet govori jedino o uzajamnom poštovanju vladara i vladarke, etiopljanski narodni spjev Kebra Nagast (Slava kraljeva),napisan
u 14. vijeku, govori o ljubavi između Solomona i kraljice od Sabe, ili
Makede. Menelik, djete rođeno iz te ljubavi, navodno je prvi kralj
Etiopije. Zbog te drevne veze s kućom Davida, vladari Etiopije, koji su
vladali od Srednjeg vijeka do zbacivanja monarhije 1974. godine,
prozvali su se Judinim lavom, dok njihov nacionalni simbol, šestokraka
zvijezda, podsjeća na Davidovu zvijezdu.

Nisu samo vladari Etiopije, međutim, tvrdili da potiču od Solomona i
kraljice od Sabe. Falaše ili Jevreji iz Etiopije zovu se Bieta Izrael (
Kuća Izrael ) i smatraju se potomcima jevrejskih zvaničnika i sveštenika
kojima je kralj Solomon naredio da prate njegovog sina Menelika u
Etipiju.

Pravo porijeklo Falaša nije u potpunosti ni jasno. Vjerovatno potiču od
jevrejskih trgovaca koji su stigli u Etiopiju preko Arabijskog
poluostrva prije nego što je jevrejski narod prognan u Vavilon oko 600.
pre n.e. Ovo možda objašnjava zbog čega se vjerski obredi Falaša
djelimično razlikuju od obreda ortodoksnih Jevreja. Falaše, recimo, ne
priznaju Talmud ili novije rabinske spise, a njihova verzija Biblije
napisana je na njihovom svetom jeziku, a ne na hebrejskom. Zbog toga se
u jevrejsko porijeklo Falaša sumnjalo sve do 1972. godine, kada ih je
Vrhovni sefardski rabinat priznao za Jevreje. No, za svijet je saznao za
Falaše tek 1985. godine, u vrijeme strašne gladi u Etiopiji, kada su
izraelske vlasti avionima prevezle 20.000 Jevreja iz logora u Etiopiji i
Sudanu i dovele ih kući, u Izrael.



Od kraljice do vještice



Dok je u Africi kraljica od Sabe uvijek posmatrana s poštovanjem, u
drugim tradicijama i religijama postoji potpuno drugačija predstava o
njoj. Prvenstveno su jevrejske legende pretvorile plemenitu kraljicu iz
Starog zavjeta i vladarku na ravnoj nozi s izraelskim kralje, u
zavodnicu, čarobnicu i zlog demona.

Neke priče govore o tome da je imala dlakave noge, koje su nekada
smatrane demonskim znakom. Prema tim predanjima, Solomon je naredio da
se u njegovoj palati napravi kristalni pod kako bi mogao da joj vidi
noge u trenutku kad ona, misleći da hoda po vodi, podigne suknju. U tim
pričama kraljica nije svojevoljno došla u Jerusalim, nego ju je Solomon
pozvao. Zatim je ta besprimjerna kraljica zavela kralja.

Ali, kako je ugled kraljice od Sabe tako dramatično urušen? Moguće da
njena ličnost odslikava postepen prelazak s matrijarhata na patrijarhat i
proces u kom su žene gubile moć i uticaj. U Solomonovo doba, žene na
prijestolu bile su sasvim uobičajene na Bliskom istoku, iako je to
kasnije postalo nezamislivo. Stoga je bilo neizbježno da moćna vladarka
poput kraljice od Sabe postane opasna u očima muškog svijeta i da bude
žigosana kao nemoralna i zla.



Kraljica od Sabe hvali Solomona



"Istina je što sam čula u svojoj zemlji i stvarima o mudrosti tvojoj. A
gle, ni pola mi nije kazano; tvoja mudrost i dobrota nadvišuju glas koji
sam slušala. Blago ljudima tvojim , koji jednako stoje pred tobom i
slušaju mudrost tvoju. Da je blagosloven Gospod Bog tvoj kome si omilio,
te te posadi na presto Izrailjev; jer Gospod ljubi Izrailja uvijek, i
postavi te carem da sudiš i dijeliš pravicu."

Prva knjiga o carevima, glava 10, 6-9

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:08 am

Svici sa Mrtvog mora



Otkriće
zbirke rukopisa starih 2.000 godina u lavirintu pećina zaprepastilo je
svet. Ispitivanje svitaka sa Mrtvog mora pružilo nam je nov uvid u
jevrejsku kulturu, prirodu ranog hrišćanstva, kao i u svet esena, malo
poznate jevrejske verske zajedice koja je krila ove rukopise blizu svoje
naseobine u Kumranu.




Godine 1947. jedan pastir ušao je u lavirint prašnjavih pećina u stenama
na severnoj obali Mrtvog mora, blizu ruševina Kumrana na današnjoj
Zapadnoj obali pod upravom Irana. Nije mogao ni da pretpostavi da će u
nekoliko narednih godina pećine otkriti jedno od najvećih blaga na
svetu. No, to nisu bili dragulji niti zlatne poluge. U jedanaest pećina
nađeno je mnoštvo svitaka papirusa - od kojih su neki bili izgriženi,
pocepani ili truli - umotanih u kožu i skrivenih u glinene sudove. Ti
svici su 1948. godine proglašeni za "najveće otkriće rukopisa u moderno
doba" i postali su poznati pod imenom "Svici sa Mrtvog mora". Takođe,
otkriće je pružilo mogućnost novog sagledavanja porekla hrišćanstva.



Blago iz kamena



Ovih 700 - 800 rukopisa potiče iz perioda između 2. veka pre n.e. i 1.
veka n.e. Sastoje se od kože, papirusa ili bakra; nekoliko je doslovce
netaknuto dok su od ostalih sačuvani samo delići.

Rukopisi su napisani na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku.
Približno četvrtinu čine tekstovi prepisani iz Starog zaveta, a njihovi
izvori su više od hiljadu godina stariji od prethodno poznatih verzija.
Ostali rukopisi su delom tekstovi iz Starog zaveta koje moderna crkva ne
proznaje kao autentične, kao i ranije nepoznati biblijski tekstovi. Ti
tekstovi koji ne potiču iz Biblije,
a koji su izazvali nezapamćeno interesovanje, odlikuju se takvom
postojanošću ideja da mnogi naučnici veruju da su potekli iz mistične
verske zajednice koja je nastala negde u vreme pojave hrišćanstva.



Zajednica u Kumranu



U blizini pećina Kumrana nekada se nalazila naseobina čije ruševine
pružaju jasan trag o središtu drevne zajednice; nalazište obuhvata
trpezariju, kuhinju, ostave, hodnike, radionice, grobnice, kao i
rezervoare i kupatila, koja su se snabdevala vodom iz akvadukta. Nađeni
su i dugačak sto, klupe i mastionica, što nesumnjivo potvrđuje
pretpostavku da su u Kumranu radili pisari i naučnici. Međutim,
arheolozi nisu našli ni jedan rukopis na mestu iskopavanja. Stoga
istraživači smatraju da su stanovnici Kumrana sklonili svitke sa Mrtvog
mora u pećine u trenutku kada je njihovoj naseobini zapretila opasnost.
Na osnovu dokaza vidi se da je Kumran bio sedište esena, male,
samostalne jevrejske zajednice. U 1. veku n.e. rimski istoričar i pisac
Plinije Stariji (23-79. godine) pominje da je na severnoj obali Mrtvog
mora postojala takva zajednica. Pored toga, opis načina života esena
nađen u Kumranu podudara se sa tvrdnjama dvojice jevrejskih istoričara
koji su pisali na grčkom jeziku: Filona iz Aleksandrije ( 23. pre n.e. -
45 n.e.) i Flavija Josefusa ( 37 - 100. godine ). Danas je ova
pretpostavka potkrepljena i arheološkim nalazima.

Zajednicu u Kumranu osnovao je oko 100. godine pre n.e. sveštenik iz
jerusalemske sinagoge koji je odbacio zvanično učenje i među
sledbenicima postao poznat kao "učitelj pravde". Smatra se da su se
eseni, u potrazi za službom, nastanili u Kumranu, u ruševinama tvrđave
iz 8. veka pre n.e.

Ulazak u zatvorenu zajednicu esena bio je prilično težak i naporan.
Flavije Josefus nam govori da je iskušenik prvo morao da prekine svaku
vezu s porodicom i da provede godinu dana izvan zajednice. Posle toga je
sledio dvogodišnji period iskušenja, tokom kojeg bi novajliji bilo
dozvoljeno učešće u obredima čišćenja punopravnih članova i uzimanje
zajedničke hrane koja je smtrana svetom.

Život u zajednici odvijao se prema strogim pravilima. Kršenje discipline
očigledno je bilo ozbiljno kažnjavano i moglo je da bude povod za
izbacivanje iz zajednice.



Stroga pravila



Svakodnevni život esena bio je odlično organizovan: molilo se i radilo u
tačno utvrđeno vreme. Svaki član zajednice ravnopravno bi učestvovao u
obavljanju svih dužnosti. Pored toga, eseni su se bavili proučavanjem
zapisa o apokalipsi i živeli u iščekivanju Sudnjeg dana i kraljevstva
Božjeg. Liturgija je opisana u pesmama koje su napisane sličnim stilom
kao biblijski psalmi. Uprkos tome što su eseni izuzetno poštovali
Mojsijev zakon i sopstvena pravila, pojedine svetkovine razlikovale su
se od onih u zvaničnom judejstvu, na primer, svetkovina u čast novog
vina ili ulja. Takođe su imali i kalendar zasnovan na proračunu grčkog
filozofa Pitagore. Eseni su za sobom ostavili mnoštvo spisa, od kojih su
neki šifrovani, o potpuno različitim stvarima: od vremenske prognoze do
rasprava o fizionomiji, tj. o određivanju karaktera neke osobe na
osnovu crta lica.

Naseobina se našla na udaru napadača između 67. i 63. godine pre n.e. a Učitelj pravde je proteran.

Njegovi sledbenici pošli su za njim u Damask, gde je on umro pre 63.
godine pre n.e. Četrdesetak godina kasnije preživeli članovi zajednice
vratili su se u Kumran da bi Učitelja pravde dočekali kao Mesiju u
trenutku propasti sveta. Tu su i ostali do 68. godine n.e.



Hrišćanstvo i eseni



Prema nekim istoričarima, postoje znaci da rana Hrišćanska crkva vuče
korene iz zajednice esena. U 18. veku pruski kralj Fridrih Veliki
napisao je da je "Isus, u stvari, bio esen". Francuski istoričar
religije i pisac Ernest Renan, koji je živeo u 19. veku, smatrao je da
je "hrišćanstvo učenje esena koje je naišlo na sveopšte prihvatanje".

Stručnjaci tvrde da verovanja i ideje, nekad smatrani hrišćanskim,
postoje u Svicima sa Mrtvog mora. Takođe postoji mišljenje da je Jovan
Krstitelj bio član zajednice u Kumranu. Pretpostavka je zasnovana na
činjenici da je Jovan, poput esena, iščekivao kraj sveta i pripremao se u
pustinji za Sudnji dan. Pored toga, ritualno pranje imalo je važnu
ulogu kod esena, što bi moglo da objasni značaj koji je Jovan pridavao
krštenju. Ove sličnosti možda su slučajne; brojni apokaliptični pokreti
pojavili su se tokom 1. veka posle Hrista i očigledno su imale snažan
uticaj. O ovome svemu još uvek možemo tek da nagađamo.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime19/2/2012, 12:09 am

Pitanja o Kolumbu



Putovanje Kristifora Kolumba preko
Atlantika na Karibe 1492. godine zauvijek je promijenilo našu sliku
svijeta. Ipak, neustrašivi moreplovac je bio izuzetno nesiguran u sebe. O
Kolumbu su napisane stotine knjiga, ali čak i sada, toliko godina
poslije otkrića Amerike nema kraja kontroverzi koja okružuje njegovu
zagonetnu ličnost.




Fenomeni,misterije i prokletstva CristobalColon



Kristifor Kolumbo je vjerovatno najčuveniji pustolov svih vremena - a
možda i najtajantveniji. Čak je i za svoje savremenike predstavljao
zagonetku i sam raspirivao nagađanja o svom porijeklu. U autobiografskim
spisima uvijek je izostavljao određene detalje iz svoje prošlosti. S
druge strane, prijatelji i neprijatelji su bili više nego spremni da
šire priče i glasine o njemu, što je istoričarima otežalo razdvajanje
činjenica od mnoštva pretpostavki i nagađanja. Ko je bio čovjek koji je
nagovorio kraljicu Izabelu da ga pošalje na veliko putovanje?



Isplovljavanje



Dugo je bio nepoznat čak i tačan datum njegovog rođenja iako se sada svi
slažu da je Kolumbo rođen 1451. godine, u blizini italijanske luke
Đenove, i da je poticao iz porodice tkalaca. U nekim spisima, pominje se
kao Kristofero Kolombo, a u drugim se koristi španski oblik imena,
Kristobal Kolon. Biografi su dokazali da je riječ o istoj osobi.

Kolumbo je počeo da živi kao pustolov već kao desetogodišnjak, kada je
isplovio na jednom brodu. U 15-oj godini izgleda je služio na brodu koji
je porinuo Rene od Anžua u borbi protiv aragonskog i sicilijanskog
kralja Alfonsa V za prijesto napuljskog kraljevstva. Mladi Kolombo je
vjerovatno učestvovao u presretanju španskih brodova, što bi moglo da
objasni njegovo sakrivanje ovog mladalačkog perioda.

Kao mladić. Kolumbo je krenuo u Portugal. Odatje je otišao na dvor
kastiljske kraljice i aragonskog kralja Alfonsa II - čijim su vjenčanjem
1469. godine ujedinjena dva kraljevstva - da bi iznio svoj prijedlog o
plovidbi prema zapadu. Dolazio je u dodir sa naučnicima toga doba,
ljudima koji su znali da Zemlja nije ravna ploča - kao što se uglavnom
vjerovalo u srednjem vijeku - i koji su ga posavjetovali da krene prema
zapadu.

Avgusta 1492. godine dozvoljeno mu je da isplovi, i stigao je na Bahame,
Kubu i Kaiti. Tek na svom trećem putovanju (1498 - 1500) kročio je na
američki kontinent, u blizini ostrva Trinidad.



Kastiljac koji govori đenovljanski



Međutim, nejasne su izvjesne stvari povezane sa ovim izuzetnim čovjekom.
Ubrzo poslije Kolumbove smrti, španski i italijanski izvori tvrdili su
da je on njihov građanin. U tom smislu, neki istraživači pominju
zanimljiv podatak: Kolombo gotovo nikad nije pisao ili govorio
italijanski, već se opredijelio za kastiljski - narječje koje se sada
smatra standardnim oblikom španskog kakav se govori u Evropi. U
biografiji o istraživaču, španski istoričar Salvador de Madarijaga tvrdi
da je Kolombo poticao iz jevrejske porodice, i da je pobjegao iz
Španije krajem 14. vijeka zbog progona njegove religije. U porodici su
nastavili da govore maternji jezik. Jedno pitanje ostaje bez odgovora:
zašto bi se Kolumbo vratio u zemlju svojih predaka baš u trenutku kada
je inkvizicija nemilosrdno ustala protiv Jevreja? Godine 1492, kada je
otišao na istorijsko putovanje, španske vlasti su zaokružile gotovo
jedan vijek progona i protjerivanja Jevreja.



Izvor: "Poslednje misterije svijeta"

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Fenomeni,misterije i prokletstva Empty
PočaljiNaslov: Re: Fenomeni,misterije i prokletstva   Fenomeni,misterije i prokletstva Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Fenomeni,misterije i prokletstva
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Između svetlosti i tame- piše se u temama ispod naslovne :: Kapije tame-
Skoči na: