Samjuel Beket-Cekajuci Godoa

Rođen je u Forskoku kod
Dablina,Irska,13.04.1906.pjesnik,prozaista i dramatičar,po profesiji
profesor moderne književnosti,za 25 godina plodnog rada nije na sebe
skrenuo pažnju književne kritike,a za to vrijeme je objavio desetak
zanimljivih djela:Voroskop (poema,1930),Više uboda nego udaraca
(pripovjetka,1934),Kosti odjeka i drugi talozi (pjesme,1935),Marfi
(roman,1938).U vrijeme II svj. rata pridružio se pokretu otpora u
Francuskoj,gdje je,inače,rado i dugo boravio.Međutim,nacisti su uspjeli
da provale grupu u kojoj je djelovao Beket,ali je njemu pošlo za rukom
da izmakne policiji i pobjegne u neokupirani dio Francuske.Jedno vrijeme
je radio kao nadničar na farmama u okolini Avinjona.Po završetku rata
se vratio u Irsku (1945) i prihvata posao prevodioca i magacinera u
jednoj bolnici.Tada je napisao svoj prvi roman na francuskom koji je
govorio i poznavao kao maternji (Mersije i Kamije).Po povratku u Pariz
(1946) objavljuje na francuskom zbirku pjesama Pjesme.Sljedeće godine
piše svoju prvu originalnu dramu Eleuterija.Nešto više pažnje skrenuo je
sa svoja dva romana,oba 1951.god.:Moloi i Malon umire.

Beketovi junaci imaju mnogo muka sa vremenom:u
praznini besmislu njihovog života vrijeme sporo protiče i pada na
njihova pleća kao teško breme.To je još teže kada se ništa ne dešava ( a
u drami se malo šta događa osim razgovora I kretnji) I kada se ne
razgovara-ima mnogo pauza I ćutanja:naznake “Ćutanje”se javljaju oko 140
puta.I kada se vrijeme (spoljašnje) I ćutanje (unutrašnje) udruže,onda
dolazi do napona emocija,strepnje I straha:to je strah od praznog I
sporog vremena.Zato se junaci dovijaju kako da ispune vrijeme,kako da ga
utucaju,što reče Estragon,a potom ponovi I Vladimir.Vladimir će
započeti kazivanje priče o dva zločinca I Spasitelju jer “brže će nam
proći vrijeme”:pritom nije bitno da li sagovornik prati priču
(Estragon:”Ja I ne slušam”)on
će nekoliko puta ponoviti neki detalj ne bi li Estragonu razjasnio
glavno mjesto u priči,a to opet rasteže ovaj dijalog bez rezultata-priča
nije ni primljene ni shvaćena.Vladimiru se učini da se vrijeme
zaustavilo,on razgovor ili malu promjenu smatra dobrodošlom.Glad za
društvom I razgovorom se osjeća iz praznih dijaloga koji se sastoje iz
malo rijrči ponovljenih nekoliko puta.Ovo je težnja da se ispuni vrijeme
I da se sagovornik zadrži koji je svojom pojavom,govorom I činjenjem
unio malo svježine u ubitačnu monotoniju čekanja,ćutanja povremenih
kratkih dijaloga dvojivca skitnica.To je izraz straha od usamljenosti
koji pada teško iz dva razloga:-“skraćuje” se vrijema čekanja nečega što
je neizvjesno;-ispunjava se vrijema bilo čim samo da se u samoći ne
preda mislima iz koijh stalno proizilazi strah;otuda I strah od
ćutanja(“Reci nešto!Reci,makar šta!”)A kada se jedan segment vremena
pobijedi (ispuni razgovorom)opet nastaje ćutanje I opet potreba za
razgovorom.Ovo ponavljanje je izraz nemoći da se nađe prava riječ I
pravi predmet razgovora (“Teško je početi” kaže Vladimir);I dok se
naprežu da pronađu novi predmet razgovora,čuju se iste riječi u ustima
dva lika-ovakvih primjera ima na desetine u ovoj drami.Vrhunac besmisla I
praznine sadržan je u Estragonovim rječima:”Uvijek mi pronađemo
nešto,zar ne Didi,što namstvori utisak da smo živi?”.Činiti bilo
šta,makar govoriti bilo šta,znači biti,postojati,živjeti.Ćutanje je
zamiranje,potom I umiranje.Muka se vremenom preovladava igrama
tipa:”Hajde da se prepiremo”,”Hajde da se zapitkujemo”,”Hajde da se
grdimo!”,”A hajde sad da se pomirimo”- to je zabava(“Kako vrijeme brzo
prolazi kad se zabavljamo”,kaže Vladimir).Oni će se igrati Pocoa I
Likija,ali će Estragonu pasti na um čudna igra.Praznina I monotonija
života nameće groteskna razmišljanjab I ponašanja,koji ukazuju na
iščašenost čovjeka iz stvarnosti,na haos u duši I razumu.`Poco će
bijesno reagovati na Vladimirovo pitanje otkad je Liki nijem.Ova
apokaliptična slika sveopšteg nestajanja proistekla je iz negativnog
životnog iskustva:sve je bilo iso,ništa se nije mjenjalo osim čovjekovog
laganog topljenja I nestajanja životnih funkcija.A tu čovjek ništa na
može jer je ta neminovnost proistekla iz proticanja vremena.(pješčani
sat ili obični,možda ubaciti muziku)

Ruganje







Kritika je ovu dramu okarakterisala kao tragikomediju.Ovdje ćemo se
zadžati na komičnim elementima drame.Ima u ovoj drame gegova,igra
riječi,verbalnih igrarija,paradoksa i apsurdaSve to,naravno,niti je puka
zabava,niti je nrka filozofska metafizičnost ili simboličnost.Može se
iza fenomena koji izazivaju smijeh kriti neko metafizičko značenje,ali
su oni prije svega to što jesu-smiješni



Pozorište apsurda se još naziva i pozorište poruge:ono se ruga prvo
sebi,pa svojim piscima,pa gledaocima,a onda svijetu,životu i
čovjeku.priroda je potreba ovoga pozorišta za ruganjem i
smijehom.prikazuje destrukciju,haos,prazninu,beznadežnost,besmislenost i
time predočava potpunu pesimističku sliku svijeta,života i ljudske
sudbine.Ako je sve tako sumorno,onda se trenutak egzistencije prikaza u
drami razvedrava humornim iskrama i blagim smijehom ili nekom
satirično-ironičnom opaskom koja u egzistencijalnom svijetu markira
groteskno i apsurdno,ono što je nehumano i netolerantno.



Tragikomične su opaske koje imaju socijalnu notu a odnose se na učesnike
ove dramske igre.»Trebalo je da budeš pjesnik»,rećiće Vladimir
Estragonu.Ovaj spremno odgovara «I bio sam.(Pokazuje na ssvoje dronjavo
odijelo)Zar se ne vidi?Ova opaska djeluje kao digresija od predmeta
razgovora,odmah se nastavlja osnovna dijaloška potka,ali ovaj umetak o
pjesniku djeluje upečatljivi i ne zaboravlja se.Kretnje po pozornici
Estragona i Vladimira,njihova pantomima-sve ima klovnovski karakter pa
tako i djeluje.nijhov napor da ispune vrijeme i savladaju dosadu i
stijepnju od rezultata čekanja,nagoni ih na postupke koji mogu izazvati
smijeh u publici.Mučna je slika para Poco-Liki;gospodar sluga.Ima tu
neljudskog,naturalističkog i morbidnog.Prva pojava izaziva mučan
efekat,ali ubryo gledalac osjeti mučninu.Relacija gospodar-sluga ne
stavlja ni jednog ni drugog u bezbjedan položaj:oni su konopcem vezani
jedan za drugog,sudbina ih je sastavila u vječnoj zavisnosti.Jedan je
vođen na konopcu,drugi mora da drži konopac-ni on nije slobodan.Gospodar
ne može da zadovolji osnovne potrebe bez pomoći sluge.Situacije u
kojima se pojavljuju Liki i Poco na momente izazivaju smijeh,ali je
njihovo prisustvo u drami unošenje oporog osjećanj nelagodnosti i
zgražavanja.



Svojevrsno ruganje ljudskoj nestalnosti i ljuskim vrijednostima
ostvareno je u sceni sa Pocom i Likijem:Vladimir i Estragon grde Pocoa
što je iskoristio Likija a onda ga odbacuje «kao koru od banane»,da bi
koji trenutak kasnije kritikovaliLikija pošto je Poco počeo da
ječi:»Kako se usuđujete?To je sramno.Tako dobar gospodar!Da ga tako
mučite!poslije toliko godina!Zbilja!»Ljudska nestalnost,izgubljeni
kriterijumi,neozbiljnost u ozbiljnim stvarima-to je poruka ove scene.