
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Пол Верлен | |
| Autor | Poruka |
---|
DANI

 Broj poruka : 156 Godina : 52 Location : Makedonija Humor : nadam se da ce biti bolje Datum upisa : 25.11.2010
 | Naslov: Пол Верлен 28/2/2012, 10:26 pm | |
| У староме парку, усамљеном, ледном, Две сенке се среле у тренутку једном.
Очи су им мртве; говоре све тише : Ни речи њихове не чују се више.
Две сени, по мраку, у парку се среле Па речима прошлост оживет би хтеле :
- Сећаш ли се оних дивних успомена ? - А што да се сећам тих прошлих времена !
- Да ли твоје срце још за мене бије ? И да л`је у твоме сну још мој лик ? - Није.
- Aх ти дивни дани ! Љубавно чезнуће Па сусрети : чести пољупци ... - Могуће.
- Па велике наде ! Небо увек зрачно ... - Наде су отишле ; сад је небо мрачно ...
Тако корачали сред ноћне тишине А ноћ чула разговоре њине.
Сентиментални разговор - Пол Верлен | |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 12:55 am | |
|
Пол Верлен
Рођен је 30. марта 1844. године у Мецу. Био је француски писац који је поезију обогатио новом музикалношћу, а лирски израз новим нијансама. Његова поема "Песничко умеће" ("L'art poetique") прихваћена је као манифест симболизма, а први стих те песме гласи: "Музика пре свега". Припадао је Бодлеровом кругу симбо-листа али не сав и не до краја. Када је 1886. године објављен манифест симболизма, Верлен је већ био зашао у језик и расположења импресионизма. Верлен наговестио нова песничка расположења која ће се искристалисати као импресионизам, што се примјећује и у његовој песми "Месечина". Познаваоци личности Верлена кажу да је он био човек у сталним људским и песничким падовима и узлетима, човек без моралне чврстине и реда у стварању, лабилна личност, неумерен и ексцентричан. У животу је тражио блато и са уживањем гацао по њему, а онда се покајнички враћао из греха у светост и чистоту, да би после извесног времена све почео из почетка. У његовој поезији може се пратити преображај поезије у правцу декаденце и симболизма. Прву збирку песама објавио је 1866.године под називом “Сатурнове песме”. Верлен се у међувремену оженио, али тада је упознао Артура Рембоа који је дошао да живи с њим и његовом трудном женом. Верлен је изгубио интерес за жену и тек рођеног сина, па је своје дане проводио са својим младим љубавником Рембоом, живећи боемским, раскалашеним животом, испијајући апсинт и пушећи хашиш. Њих двојица су 1872. године отишли у Лондон, живели су у сиромаштву и преживљавали од Верленове зараде од подучавања. Следеће године отишли су у Брисел, где је Верлен у стању пианства, љубоморе и беса, покушао убити Рембоа. Тих година писао је песме, које су 1874. године објављене у збирци “Романсе без речи”, која је изашла док је он био у затвору због покушаја убиства. Након затвора, вратио се у Енглеску, где је радио као учитељ француског, латинског и грчког језика те сликања. Његова лирика значајна је за развој слободног, музички богатог стиха. Отишао је затим у Бостон, а онда поново у Енглеску где је написао још једну успешну збирку песама “Мудрост”. У Француску се вратио 1877. године и предавао енглески у једној школи, где се заљубио у једног свог ученика. Он му је био инспирација за следеће песме. И даље је био зависник о дроги и алкохолу, што га је задржало у сиромаштву. Ипак, био је цењен и признати песник, који је касније утицао не само на многе друге књижевнике, већ и остале уметнике. Али његов боемски начин живота довео га је до смрти у 51. години. Умро је у Паризу 8. јануара 1896. године.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 12:58 am | |
| ПЕСНИЧКО УМЕЋЕ
Музика пре свега нек те брине и зато Непар нек ти пева што мутан лакше се прелива, а све без позе и тежине.
Кад бираш речи, нек ти годи да их не бираш без презира: сива нас песма више дира, кад се Нејасно с Јасним води.
То су за велом очи красне, сјај сунца кад трепти зраком, ил' на јесенском небу млаком у плавој збрци звезде јасне.
Нек нам је још и Прелив дан, једино прелив, а без Боје! Само преливи лако споје флауту с рогом, сан уз сан.
Од Досетке ти бежи смеле, од крута Духа, Смеха гњила; с њих плачу очи Плаветнила; све је то лук из просте зделе!
Речитост зграби, врат јој стежи! При раду ти се често сети и Риму малко опамети, јер пустиш ли је, она бежи.
За грехе Риме нема речи! Зар глуво дете, Црнац луди тај јефтин накит нама нуди што под турпијом празно звечи?
Музике још, и свеђ, и дуго, да стих ти тако смео важи летећи из душе која тражи друге љубави, небо друго.
Нек стих ти буде авантура, у хитром ветру јутра расут, од ког метвица и смиљe цвату... Све друго је – литература.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 1:00 am | |
| МОЈ ИНТИМНИ САН
Често сањам чудни сан што ме осваја О незнанки која љубит би ме хтела, И која ме, вечно другачија и врела, Воли и сву душу с мојом душом спаја.
Јер она ми схвата срце пуно ваја, Схватила је, авај, мене чим ме срела. Само она може, с мога бледог чела, Отклонити сету и дати му сјаја.
Не знам је ли смеђа, црна или плава. Име јој звучношћу својом очарава Као име оних које живот уби.
Као поглед кипа и њен поглед дрема, А њен глас, озбиљан, и тих, док се губи, Сећа на глас драги оних којих нема.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 1:01 am | |
|
МЕСЕЧИНА
Пејзаж без премца, то је ваша душа Где иду љупке маске, плешу кринке, А сви, док звонка лаута се слуша, К'о да су тужни испод чудне шминке.
Премда у песми сетно им трепере, Победна љубав, живот дневног сјаја, У срећу као да немају вере, А песма им се с месечином спаја,
Са месечином и тужном и лепом Од које птице сањају у борју И водоскоци у заносу слепом Јецају, витки, у своме мраморју.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 1:03 am | |
| ЈЕСЕЊА ПЕСМА
Тешке су туге Јесени дуге – Цилик гусала Срце ми кида Од боли рида И незнаних зала.
Нешто ме гуши, Бол ми у души – Чуј, сат туче! Зар дани среће Вратити се неће? Сузе ме муче…
Одлазим тако… Ветар ме лако, Летос ко лане, Баца посвуда, Овуда, онуда – Сув лист са гране.
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 1:04 am | |
| ЗАВЕТ
Драгане нам прве, младе, никад исте! Косе златне, очи плаве, цветна чела, У мирису, затим, драгих младих тела, Многе игре плахе, спонтане и чисте!
Је ли већ далеко тих радости доба И невиност наша? Вај, већ су плачне Пролећу покајном стигле зиме мрачне Невоља мојих, гадости, тескоба.
Ево сад овако сам – сам и суморан, Сетан попут претка, хладан и уморан, Или к'о сироче без сестре старије.
Где је жена нека, блага, невесела, Да љубављу мазном моје срце мије, И понекад ме љуби сред врелог чела!
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 8/6/2019, 1:05 am | |
| ДРАГЕ РУКЕ
О, некад моје, драге руке, толико дивне и малене, после заблуде несмилене и свих бездушја и све муке,
после свих лука и градова, и покрајина и земаља, отмене к’о у каква краља, о драге руке мојих снова.
Руке у сну, на мојој души, знадем ли што сте изволеле у доба подле буке вреле рећи тој души што се руши?
Зар лажу моје слутње чедне, пуне духовног сродног стања и материнског помагања, љубави присне, непрегледне?
О патњо добра, грижњо наша, сни благи, руке посвећене, о руке драге и чашћене, пружите кретњу која прашта!
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3261 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Пол Верлен 14/6/2019, 2:25 am | |
| Fifi se probudio
Fifi se probudio.U zoru si mi dala celov za dobro jutro,a jadna ptica mala jedanput zacrvknuta i glavu skri pod krilo te utihnu na časak pevanje njeno milo. Tada ti za tvoj celov je celov svoj uzvratih mnogostruk,posvudašnji,koji te celu prati, sve dole od stopala do kose raspletene stajući na mestima gde su bljesci i sene. Bilo je to veselo i tebe smeh osvoji, a ja kolena naglo tisnuh između tvojih, opreh se na njih,nagnut,usta ti zgrabih živo, i tada postah surov,a ne je krivo, čak mi tvoj pogled vlažni kao da reče hvala. Tada se Fifi prenu,nemirna ptica mala
I kao veran drugar,veseo svakog časa što ne zavidi sreći niti zlo kakvo snuje, on pozdravi moj trijumf salvama svoga glasa kao da hoće da ga i samo nebo čuje.
Skakutaše ponosno ko momče što se diže da slavnom pobedniku uzvikuje i maše a zora što tad rujna na stakla sobe stiže bila je,ne lažući,svedok ljubavi naše. ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7859 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Пол Верлен 15/6/2019, 1:34 am | |
|
Ars poetica
Muzika nek te prva brine i zato Nepar nek ti pjeva što mutan lakše se prelijeva, a sve bez poze i težine.
Kad biraš riječi, nek ti godi da ih ne biraš bez prezira: siva nas pjesma više dira, kad se Nejasno s Jasnim vodi.
To su za velom oči krasne, sjaj dana kada trepti zrakom, il na jesenskom nebu mlakom u plavoj zbrci zvijezde jasne.
Nek nam je još i Preljev dan, jedino preljev, a bez Boje! Samo preljevi lako spoje flautu s rogom, san uz san.
Od Dosjetke ti bježi smjele, od kruta Duha, Smijeha gnjila; s njih plaču oči Plavetnila; sve je to luk iz proste zdjele!
Rječitost zgrabi, vrat joj stezi! Pri radu ti se često sjeti i Rimu malko opameti, jer pustiš li je, ona bježi.
Za grijehe Rime nema riječi! Zar gluho dijete, Crnac ludi taj jeftin nakit nama nudi što pod turpijom prazno zveči?
Muzike još i sveđ i dugo, da stih ti kao smion važi leteć iz duše koja traži druge ljubavi, nebo drugo.
Nek stih ti bude avantura, u hitrom vjetru jutra rasut, od kog metvica i smilj cvatu… Sve drugo je – literatura.
__________________________________
Bijeli mjesec
U šumi blista mjesec bijeli, od svakog lista glas se seli kroz snene grane..
O moje lane.
U dno zrcala smirene bare sjena je pala vrbe stare gdje vjetar zove…
Čas je za snove.
Beskrajna sada meka tišina kao da pada ozgo s visina gdje zvijezda sja se..
To divan čas je.
__________________________________
Drage ruke
O, nekad moje, drage ruke, toliko divne i malene, poslije zablude nesmiljene i svih bezdušja i sve muke,
poslije svih luka i gradova, i pokrajina i zemalja, otmjene ko u kakva kralja, o drage ruke mojih snova.
Ruke u snu, na mojoj duši, znadem li što ste izvoljele u doba podle buke vrele reći toj duši što se ruši?
Zar lažu moje slutnje čedne, pune duhovnog srodnog stanja i materinskog pomaganja, ljubavi prisne, nepregledne?
O patnjo dobra, grižnjo naša, sni blagi, ruke posvećene, o ruke drage i čašćene, pružite kretnju koja prašta!
__________________________________
Fifi se probudio
Fifi se probudio.U zoru si mi dala celov za dobro jutro,a jadna ptica mala jedanput zacrvknuta i glavu skri pod krilo te utihnu na časak pevanje njeno milo. Tada ti za tvoj celov je celov svoj uzvratih mnogostruk,posvudašnji,koji te celu prati, sve dole od stopala do kose raspletene stajući na mestima gde su bljesci i sene. Bilo je to veselo i tebe smeh osvoji, a ja kolena naglo tisnuh između tvojih, opreh se na njih,nagnut,usta ti zgrabih živo, i tada postah surov,a ne je krivo, čak mi tvoj pogled vlažni kao da reče hvala. Tada se Fifi prenu,nemirna ptica mala
I kao veran drugar,veseo svakog časa što ne zavidi sreći niti zlo kakvo snuje, on pozdravi moj trijumf salvama svoga glasa kao da hoće da ga i samo nebo čuje.
Skakutaše ponosno ko momče što se diže da slavnom pobedniku uzvikuje i maše a zora što tad rujna na stakla sobe stiže bila je,ne lažući,svedok ljubavi naše.
__________________________________
Green
Evo lišće i cvijeće, grane, plodovi zreli, evo i moga srca što samo za vas bije. Nemojte ga raniti rukama svojim bijelim, i ovaj skromni darak neka vam mrzak nije.
Dolazim prepun rose, po meni kapi mnoge, od vjetra na mom čelu hvata se inje lako. Pustite da moj umor, smiren uz vaše noge, sanja časove sretne i da se odmori tako.
I po gradima vašim nek moja glava pliva, koja od poljubaca sva šumori i pada. Od te oluje krasne nek tako otpočiva, i da trenutak zaspim kad i vas umor svlada.
__________________________________
Gaspar Hauser pjeva
Tiho siroče, ja sam pao, noseći samo oči snene, u grad, međ ljude nebrojene, i vidješe da nisam zao.
U dvadesetoj, kao slijep, sav planuh, duše zaljubljene; tad spoznah da su lijepe žene, no za njih ja ne bijah lijep.
Bez kralja i bez domovine, a niti hrabar nisam bio, u ratu ja sam umrijet htio, no smrt ne htjede da me skine.
što će jadni Gaspar na svijetu? Rođen je kasno ili rano? O, srce mu je otrovano: molite za njeg molitvu svetu! __________________________________
Iz tamnice
Nebo je evo, tu, nad krovom, plavo i sve tiše. A stablo jedno tu, nad krovom, granama njiše.
I zvono evo, na nebu ovom, tihano zvoni. I ptica neka na stablu ovom tugu romoni.
O moj Bože, životom tamo sklad i mir vlada. A ta smirena buka tamo stiže iz grada.
Što li učini, ti, kome samo suze se roje, što li učini, reci samo, od mladosti svoje? __________________________________
Jesenja pjesma
Plača pune Bruje strune jesenje; Mene tuge Tište duge, Čemerne.
Kad je mukla, Ura tukla Gušeć sve, Plač me prenu I spomenuh Prošle dne.
Lutam samo; Jer me zao Vjetra ćuh Amo,tamo Nosi kao List već suh.
__________________________________
Kaledioskop
U ulici jednoj, sred sanjana grada, bit će ko kad prođe ovaj život strašan: trenut istodobno žestok i nejasan… O sunce u magli koja se raspada!
O krik s mora, zvuči što ih šuma lije! Bit će kao da nam ništa nije znano; iz metampsihoza buđenje lagano: stvari bit će iste više nego prije.
U ulici posred grada začarana orgulje u suton napjeve će mljeti, mačke će se na sve šankove popeti, limene će glazbe ići sa svih strana.
Bit će tako kobno kao da se mrije, na licima suze od slatkoga plača, smijeh prepun jecaja u lomu kotača, dozivanje smrti da dođe što prije.
Neke drevne riječi ko uvelo cvijeće, od plesova čut ćeš buku uzavrelu, udovice nose cekine na čelu, roj se prostakuša med kurvama kreće,
koje se muvaju, strašni klapci s njima i lišajni starci, bez obrva, bijeli, dok na drugom kraju narod se veseli uz bljesak raketa i miris urina.
Bit će kao onda kad se od sna budi i ponovno zaspi i ponovno sniva te ukrase čudne, pune cara živa, ljeto što nam travu i zuj pčela nudi.
__________________________________
Klonuće
Ja sam kao carstvo, kasno, blizu kraja, što barbare bijele kako idu gleda, Akrostihe kujuć lijene stihe reda, Sloga zlatna, bolna od sunčeva sjaja.
U osami duša od dosade pati. Krvave su bitke, kažu tamo dolje, O, nemoćni što smo, slabi i bez volje, Bez želje da radost života se vrati!
O, ne moći htjeti, o, čak niti htjeti! Oh, ispili sve smo! Bathil, smij se tiše! Oh, ispili sve smo, riječi nema više!
Samo pjesma jedna vatri namijenjena, Jedan rob nehajni, što sveđ nekud leti, I dosada neka, bol nepreboljena.
__________________________________
Moj intimni san
O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća, O ženi što me voli i što je meni mila, koja nikada nije kakva je prije bila, a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.
I jer me shvaća, ona jedina može ući u moje srce – jao! – koje za nju samo nije zagonetno, a znojno čelo tamno jedina ona zna mi osvježit plačući.
Ne znam je l’ crna, plava, riđa ta ljepota. Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko kao imena dragih prognanih iz života.
Kao pogled kipa pogled je njen usnuli, a u glasu joj tihom, teškom i dalekom glasovi drhte dragi koji su umuknuli.
__________________________________
Mesečina
Pejzaž bez premca, to je vaša duša Gde idu ljupke maske, plešu krinke, A svi, dok zvonka lauta se sluša, Ko da su tužni ispod čudne šminke.
Premda u pesmi setno im trepere, Pobedna ljubav, život dnevnog sjaja, U sreću kao da nemaju vere, A pesma im se s mesečinom spaja,
Sa mesečinom i tužnom i lepom Od koje ptice sanjaju u borju I vodoskoci u zanosu slepom Jecaju, vitki, u svome mramorju.
__________________________________
Malaksalost
Ja sam Carstvo koje siđe sa vrhunca, Koje motri golem hod belih Varvara; Zlatotkane, lenje akrostihe stvara U kojima igra malaksalost sunca.
U dosadu gustu jad duše ugranja. Kažu, tamo negde krvavo se bori. O, bez moći, slabi, željom tako spori, O, bez htenja za lepotom postojanja!
O bez moći, o bez htenja: malo smrti! Sve je popijeno. Batil, smeh uglasi! Sve je pojedeno. Ništa da se glasi!
Tek luckasta pesma bačena sred vatre, I rob koji sporo oko vas se vrti, I jad neznan koji hoće da vas satre.
__________________________________
Moj svakodnevni san
Često sanjam čudni san što me osvaja o neznanki koja ljubit bi me htela, i koja me, večno drugačija i vrela, voli i svu dušu s mojom dušom spaja.
Jer ona mi shvata srce puno vaja, shvatila je, avaj, mene čim me srela. Samo ona moče, s moga bledog čela, otkloniti setu i dati mu sjaja.
Ne znam je li smeđa, crna ili plava. Ime joj zvučnošću svojom očarava kao ime onih koje život ubi.
Kao pogled kipa i njen pogled drema, a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi, seća na glas dragi onih kojih nema.
__________________________________
Moj Gospod mi reče
Moj Gospod mi reče : ”Mene ljubi, dete! Gledaj moje sjajno srce koje strada, moje stope koje Magdalena mlada spra suzom, i moje ruke koje svete
sve grehove tvoje. Gledaj čavle klete, krst, gorčinu, spužvu, sve nalaze sada da mene tek voliš na svetu gde vlada moja Krv i Meso, moje reči svete.
Ne ljubih li tebe do zadnjeg trenutka, po Ocu moj brate, po Duhu moj sine, i zar ne podnesoh jad tvoje sudbine?
Ne jecah li zebnju što se u te utka, ne mučih li muku u tvom veku tamnom, prijatelju plačni koji tragaš za mnom?”
__________________________________
Pero
Ne više iz stare pesme sanjar strašan Čiji smeh za pretke porugom se ori; veselost, ko sveća, više mu ne gori, I sad duh nas njegov goni, tanak, jasan.
I kad užas duge munje sevne blizu Na hladnome vetru haljine mu liče Na pokrov, a usta zjape, ko da viče Jaucima jer mu crvi meso grizu.
Šumom krila ptica u noćnome zraku Beli se rukavi pokreću u znaku Jednog ludog saopštenja bez otklika.
U očima zjapi rupa crna, strašna, Gde sja fosfor, a još groznije zbog brašna Oštre su, beskrvne crte samrtnika.
__________________________________
Romace bez riječi
Sve jače srce plače, Ko kiša povrh grada; Što bol i sjeta znače Što muče me sve jače?
O blagi šume kiše Po zemlji i po krovu! Sve dosade je više, O tiha pjesmo kiše!
Razlog plaču nema, U srcu što se trza! Zar izdaja se sprema?… Toj tuzi razlog nema.
To najviše me boli Da ne znam, čemu srce Nit mrzi niti voli, A teške pati boli! __________________________________
San mračan i težak
San mračan i težak na život mi pade: spavajte: sve želje, spavajte: sve nade!
Već ne vidim ništa, ni lijepa ni ružna ne sjećam se više… O prošlosti tužna!
Koljevka sam samo koju ruka njiše u podrumu tamnom: tiho, samo tiše!
__________________________________
Sentimentalni razgovor
U starome parku, usamljenom, lednom, Dve senke se srele u trenutku jednom.
Oči su im mrtve, govore sve tiše: Ta ni reči njihove ne čuju se više.
Dve seni, po mraku, u parku se srele Pa rečima prošlost oživet bi htele:
- Sećaš li se onih divnih uspomena? - A što da se sećam tih prošlih vremena!
- Da li tvoje srce još za mene bije? I da li je u tvom snu još moj lik? - Nije!
- Ah, ti divni dani! Ljubavno čeznuće, Pa susreti, poljupci… - Moguće.
- Pa velike nade! Nebo uvek zračno… - Nade su otišle, sad je nebo mračno!
Tako koračaše sred noćne tišine. I samo je noć čula razgovore njine.
__________________________________
U taj najsvjetliji čas
U taj najsvetliji čas u mom životu Plameno će letnje sunce, puno zlata, Istaći između svile i brokata, Još jače svu vašu tu milu lepotu.
Kao plavi čador nebesa daleka Raskošne velove svje raskrilice Nad čelima našim, koja bleda biće, Uzbuđena bliskom srećom što nas čeka.
A kad padne veče, povetarac zračni Milovaće blago u igri vam skute, Dok će tihe zvezde po nebu rasute Smesiti se prisno na mladi par bračni.
__________________________________
Zaboravljeni napjevi
1.
To je zanos i čeznuće, ljubavno je to klonuće, to su šume u drhtanju pod dodirom od lahora, to su sitni glasi zbora što pjeva u sivom granju.
O šumore svježi, boni! To žubori i romoni, slično ko da plače trava kad lahori kroz nju hode… il se to pod virom vode šljunak nijemo odronjava.
Ova duša što se čuje kako sneno jadikuje, to je naša, je li tako? Duša moja, duša tvoja, pune tiha, čedna poja što bruji kroz veče mlako?
2.
Nazirem evo u tom žamoru glasova drevnih obrise fine, a kroz sjaj glazbe iz daljine, blijeda ljubavi, buduću zoru!
Srce i duša, puni nemira, sada su poput dvostrukog oka gdje kroz dan mutni, iz duboka, drhturi arija sviju lira!
Ljubavi plaha, umrijeti nijemo od smrti što se samotna klati s njihanjem starih i novih sati! Ah, od zibanja da poginemo!
3.
Plače u srcu mome ko što nad gradom kiši; kakve me tuge lome rujuć po srcu mome?
O slatki šume kiše vrh zemlje i krovova! Za srce što izdiše o pjesmo tihe kiše!
Kako bez smisla plače sred srca koje grca. Zar prevara se zače?… Taj bol bez smisla plače.
O, jad me teški ubi jer ne znam zašto srce nit mrzi niti ljubi, a ipak jad ga ubi.
4.
Vidite, treba nam oproštenje dati, tako ćemo sreću osjetiti jaču, pa nek nam je život pun sumornih sati, bit ćemo bar dvije duše koje plaču.
Mi, duše sestrinske, o da pomiješamo s nejasnim željama dječja uživanja: pobjeći od ljudi i žena nekamo u zaborav novi sveg što nas proganja.
Nek smo dva djeteta il djevojke dvije, opijene ničim, svime začuđene, koje idu da ih mlado hrašće skrije, čak ne znajuć da su grijeha oproštene.
5.
Klavir što ga ljubi jedna ruka mila sja se sred sutona sivkasto-rumena dok nečujno, kao laki lepet krila, arija starinska, dražesna i snena odajom tumara kao zaplašena kroz miris što ga je Ona ostavila.
Što li znači ova zipka iznenadna koja moje jadno biće ljulja samo? Što hoćeš, ti Pjesmo vesela i skladna? Što si htio, nježni, neodlučni poju, koji ćeš sad zamrijet u prozoru tamo odškrinutom prema malom perivoju?
7.
O kako moja duša vene zbog jedne, zbog jedne žene.
Ne nađoh mira ni slobode, premda mi srce od nje ode,
premda mi srce, duša, zjene daleko bjehu od te žene.
Ne nađoh mira ni slobode, premda mi srce od nje ode.
A bolno srce, uzdišuć, duši mi reče: Jel l’ moguć,
je l’ zbilja moguć – poslije sveg - taj gordi bijeg, taj tužni bijeg?
A duša reče srcu: Zna li da smo u čudnu zamku pali,
te smo prisutni, njoj odani, premda daleki i prognani?
8.
Beskraj čame puca u pustoj ravnici, snijeg sakrit u tmici ko pijesak svjetluca.
Posve su u tmini bakrene visine, a mjesec se čini da živi pa gine.
Gle sive hrastove gdje iz šume blize ko oblaci klize i kroz maglu plove.
Posve su u tmini bakrene visine, a mjesec se čini da živi pa gine.
O vrano sipljiva i mršavi vuci, u toj zimskoj muci što li s vama biva?
Beskraj čame puca, u pustoj ravnici, snijeg sakrit u tmici ko pijesak svjetluca.
9.
Slavuj koji s visoke grane gleda dolje misli da je pao u vodu. Na vrhu je hrasta pa ipak se plaši da će se utopiti. CYRANO DE BERGERAC
Poput dima mru sred rijeke zamagljene od stabala sjene; a grlice gore sred stvarnoga granja pune su jadanja.
Često, o putniče, kraj taj što siv biva tebe vidje siva, a u lišću plačuć tvoje su se čule
__________________________________
Zavjet
Dragane nam prve, mlade oariste! Kose zlatne, oči plave, cvjetna čela, U mirisu, zatim, dragih mladih tijela, Mnoge igre plahe, spontane i čiste!
Je li već daleko tih radosti doba I nevinost naša? Avaj! već su plačne Proljeću pokajnom stigle zime mračne Nevolja mojih, gadosti, tjeskoba.
Evo me sad sama, sama i sumorna, Sjetna poput pretka, hladna i umorna, Ili ko siroče bez sestre starije.
Gdje je žena neka, blaga, nevesela, Da ljubavlju maznom moje srce zgrije, I ponekad da me poljubi sred čela! __________________________________
Zelenilo
Evo cveća, evo lišća, voća, svega, I evo mog srca. Samo za vas bije. Tim rukama belim ne kidajte njega, Nek vam lepom oku dar taj mrzak nije.
Stigoh sav pokriven od rosne svežine Koju na mom celu vetar je zamrzo. Dajte da moj umor kraj vas otpočine, Jer će ovaj dragi trenut proći brzo.
Nek mi glava klone na prsa vam mlada, Sva prepuna vaših poljubaca strasnih; Nek joj mine bura ta prijatna sada, I da zaspim uz vas, pošto čas je kasni. __________________________________
Zar ne?
Zar ne? I u mržnji pakosnika koji zavidni će biti, sjaju naše sreće, ponosna će blagost pored nas da stoji.
Zar ne? Krenućemo skromnim putem gde će presresti nas Nada u svom svome sjaju. srećni što nas niko prepoznati neće.
Sama u ljubavi, ko u pustom gaju, dva će naša srca, ispunjena setom, biti dva slavuja u tom divnom kraju.
Možda ćemo mržnju sresti među svetom, ili možda blagost. Ostaćemo svoji i ako nas ljudi stvore svojom metom.
Udruženi dragom vezom što nas spoji, štićeni oklopom kome ravna nema, mi ćemo se smešit svemu što predstoji.
Ne misleći na to šta nam sudba sprema poći ćemo skupa, puni sreće stvarne, držeći se čvrsto rukama obema,
kao čedna deca voleći se, zar ne?
__________________________________
Colloque Sentimental
Dans le vieux parc solitaire et glacé Deux formes ont tout ŕ l’heure passé.
Leurs yeux sont morts et leurs lčvres sont molles, Et l’on entend ŕ peine leurs paroles.
Dans le vieux parc solitaire et glacé Deux spectres ont évoqué le passé.
—Te souvient-il de notre extase ancienne? —Pourquoi voulez-vous donc qu’il m’en souvienne?
—Ton coeur bat-il toujours ŕ mon seul nom? Toujours vois-tu mon âme en ręve?—Non.
—Ah! les beaux jours de bonheur indicible Oů nous joignions nos bouches!—C’est possible.
Qu’il était bleu, le ciel, et grand l’espoir! —L’espoir a fui, vaincu, vers le ciel noir.
Tels ils marchaient dans les avoines folles, Et la nuit seule entendit leurs paroles.
Sjetni razgovor, Paul Verlaine
Oštre su, beskrvne crte samrtnika. (Paul Verlaine)
____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Пол Верлен  | |
| |
|  | | | Пол Верлен | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 3 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 3 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|