Halil Džubran "Glas Pjesnika"

Prvi dio

Snaga milosrdja utkana je duboko u moje srce i ja, trgajući pšenicu, slažem je
u kitice i dijelim je gladnima.

Moja duša daje život vinogradima i ja tiještim njene bobe i dajem soka žednima.

Nebo napaja uljem moju svjetiljku i ja je stavljam na svoj prozor kako bih
osvijetlio put strancu u noći. Činim sve ove stvari jer ja živim u njima; i ako će
sudbina svezati moje ruke i spriječiti me u ovim činima, smrt će tada biti jedina
moja žudnja. Jer ja sam pjesnik i ako ne mogu dati, odbit ću i primiti.

Čovječanstvo bjesni kao oluja, ali ja samo pomatram u tišini jer znam da će
oluja proći dokle god Bog sve vidi.

Ljudi teže zemaljskim stvarima, a ja oduvijek čeznem za zagrljajem tvrdjave
ljubavi koja će me pročistiti svojom vatrom i odagnati nečovječnost iz mojega
srca.

Materijalne stvari usmrćuju čovjeka bez patnje; ljubav ga budi oživljavajućim
bolima.

Ljudi su podijeljeni na razne klanove i plemena, pripadaju zemljama i
gradovima. No ja se osjećam strancem u svim zajednicama i ne pripadam niti
jednom staništu. Svijet je moja zemlja, čovječanstvo je moje pleme.

Ljudi su slabi i žalosno je što se dijele izmedju sebe. Svijet je uzak i nije mudro
rasipati ga na kraljevine, carstva i provincije.

Ljudi se udružuju jedino kako bi uništili hramove duše i pružaju ruke jedni
drugima kako bi sagradili svetilišta zemaljskim tijelima. Ja stojim usamljen slu-
šajući glas nade iz svoje dubine kako mi kazuje: "Kao što ljubav oživljuje srce
čovječje s boli, tako ga neznanje uči putu prema znanju." Bol i neznanje vode k
velikoj radosti i znanju jer Najviše Biće nije stvorilo ništa zlo pod suncem.



Drugi dio

Ja čeznem za svojom prelijepom zemljom i ljubim njezin narod radi njegove
bijede. Ali desi li se da, potaknuti izrabljivanjem i onim što zovu "patriotskim
duhom", žitelji moje zemlje postanu ubojicama i nasrnu na zemlju moga
susjeda, tada ću ponad svake čovječje okrutnosti mrziti svoju zemlju i svoje
ljude.

Pojem molitvu svojega rodnog mjesta i žudim vidjeti dom svojega djetinjstva,
ali ako su ljudi u tom domu odbili pružiti hranu i utočište vapijućem namjerniku,
obratit ću svoju molitvu u bijes i svoju čežnju u zaborav. Moj unutrašnji glas kazat će:
"Kuća koja ne primi onoga kojem je to potrebno, nije dostojna ničega doli razaranja."

Ja ljubim svoje rodno selo dijelom svoje ljubavi za svoju zemlju; i ljubim svoju
domovinu dijelom svoje ljubavi za Zemlju, koja je čitava moja domovina; i
ljubim Zemlju svim svojim bićem jer ona je nebo čovječnosti, manifest Božjega
duha.

Čovječanstvo je duh Najvišega Bića na zemlji i to Najviše Biće posvećuje
ljubav i dobru volju. Ali ljudi se izruguju ovakvim učenjima. Isus Nazarećanin
je slušao i raspeće bijaše ono što dobi; Sokrat ču glas i slijeñadje ga i isto tako
pade tjelesnom žrtvom. Sljedbenici Nazarećanina i Sokrata sljedbenici su
Božanstva i kako ih ljudi ne mogu ubiti, ismijavaju ih, govoreći: "Poruga je
gorča od ubojstva".

Jeruzalem ne mogaše ubiti Nazarećanina, niti Atena Sokrata; oni žive i dalje i
živjet će vječno. Poruga ne može likovati nad sljedbenicima Božjim. Oni žive i
rastu zauvijek.



Treći dio

Ti jesi moj brat zato što si čovjek i obojica smo sinovi Duha Svetoga; isti smo i
sačinjeni od iste zemlje.

Ti si ovdje da mi budeš suputnik na životnom putu i pomoć u spoznavanju
skrivene Istine. Ti si čovjek i, stoga, ljubim te kao brata.

Možeš o meni govoriti što želiš, jer Sutra će te odnijeti i podastrijeti tvoje riječi
kao dokaz na svojem sudu i zavrijedit ćeš pravdu.

Možeš od mene odnijeti sve što posjedujem, jer moja gramzivost bijaše ta koja
poticaše zgrtanje dobra i, ako će te to učiniti sretnim, predajem ti svoja dobra.

Možeš mi učiniti što želiš, ali nećeš moći dotaći moju Istinu.

Možeš proliti moju krv i spaliti moje tijelo, ali ne možeš ubiti niti povrijediti
moj duh.

Možeš okovati moje ruke lancima i na moje noge staviti negve, zatvoriti me u
mračan zatvor, ali nećeš moći zarobiti moju misao, jer ona je slobodna poput
daha u prostranom nebu.

Ti si moj brat i ja te ljubim. Ljubim te klanjajući se u tvojoj crkvi, klečeći u
tvojem hramu i moleći u tvojoj džamiji. Ti i ja i svi, djeca smo jedne religije, jer
različiti su putovi religija tek prsti ljubeće ruke Najvišega Bića, pružene svima,
pružajući punoću duha svima, strepeći hoće li je prihvatiti svi.

Ljubim te zbog tvoje Istine, rodjene iz tvoga znanja; one Istine koju ja ne vidim
zbog svojeg neznanja. Ali ja je poštujem kao Božje djelo, jer ona je djelo duha.
Tvoja i moja Istina susrest će se u nadolazećem svijetu i zablistati kao miris
cvijeća, stapajući se u jednu, cijelu i vječnu Istinu, sačuvanu i živuću u vječnosti
Ljubavi i Ljepote.

Ljubim te jer si slab prije nego postaješ jaki ugnjetavač i zato što si siromašan
prije nego postaješ požudno bogat. Zato lijem suze i pružam ti konak; i negdje
u pozadini svojih suza vidim te u zagrljaju ruku Pravde, kako se smiješ i opraštaš
svojim mučiteljima. Ti si moj brat i ja te ljubim.



Četvrti dio

Ti si moj brat, ali zašto se prepireš sa mnom? Zašto nasrćeš na moju zemlju i
pokušavaš me podjarmiti kako bi zadovoljio one koji čeznu za slavom i vlašću?

Zašto napuštaš svoju ženu i djecu, slijedeći Smrt u udaljenu zemlju, da bi
udovoljio onima koji slavu kupuju tvojom krvlju a visoke počasti suzama tvoje
majke?

Je li čast čovjeku ubiti brata čovjeka? Ako smatraš da je to čast, neka to bude
jedan čin štovanja i izgradi hram Kainu koji je usmrtio svojega brata Abela.

Je li samoodržanje prvi zakon Prirode? Zašto te, onda, Gramzljivost požuruje na
samožrtvovanje samo zato da bi time postigla svoj cilj - povrijedila tvoju braću?
Čuvaj se, brate moj, vodje koji zbori: "Ljubav postojanja obvezuje nas da ljude
lišimo njihovih prava!" Ja ti, pak, zborim ovako: Štititi prava drugih
najplemenitiji je i najdivniji čin čovjekov; ako moje postojanje zahtijeva od
mene da ubijam, smrt mi je tada časnija, i ako ne mogu pronaći nekoga tko bi
mi, ubivši me, obranio čast, neću se libiti sam si oduzeti život za ljubav
Vječnosti, prije negoli Vječnost dodje sama.

Sebičnost je, brate moj, uzrok slijepoj nadmoći, a nadmoć stvara klanstvo, a
klanstvo stvara autoritete koji vode neslogama i podjarmljivanju. Duša vjeruje
u moć znanja i pravde nad mračnim neznanjem; ona niječe
autoritet koji se udružuje s mačem kako bi branio i osnažio neznanje i ugnjetavanje -
onaj autoritet koji je uništio Babilon, protresao temelje Jeruzalema i
ostavio Rim u ruševinama. Onaj koji je ljude naveo da velikane nazivaju zločincima;
pisce da pljuju njihova imena; povjesničare da povezuju priče o njihovoj
nečovječnosti kako bi dobili pohvalu.

Jedini autoritet koji priznajem jest znanje o čuvanju i mirnom priznanju
Prirodnog Zakona Pravde. Koju to pravdu vlast slijedi ubijajući ubojicu? Zatvarajući provalnika?

Nasrćući na susjednu zemlju i porobljavajući njezin narod?

Što pravda misli o vlasti pod kojom ubojica kažnjava onoga koji je ubio, a
lopov osudjuje onoga koji krade?

Ti si moj brat i ja te ljubim; Ljubav je pravda svim svojim dostojanstvom i
svom svojom snagom. Da pravda nije podržala moju ljubav prema tebi, ne
gledajući kojem plemenu ili zajednici pripadaš, bio bih varalica koja prikriva
ružnoću sebičnosti vanjskim pokrovom čiste Ijubavi.



Zaključak

Moja je duša moj drug koji me tješi u bijedi i nedaćama života. Onaj tko se ne
sprijatelji sa svojom dušom, neprijatelj je čovječanstva, i onaj koji ne pronadje
čovječno vodstvo u samome sebi, iščeznut će u očajanju. Život se pomalja iz
unutarnjosti, on ne dolazi iz okoline.

Došao sam da bih rekao riječ i sada ću je izreći. Ali ako smrt spriječi njezinu
objavu, bit će izrečena Sutra, jer Sutra nikada ne ostavlja tajnu u knjizi Vječ-
nosti.

Došao sam živjeti u slavi Ljubavi i svjetlosti Ljepote, koje su obje odrazi Božji.
Ja živim ovdje i ljudi me ne mogu izagnati iz domene života jer znaju da ću
živjeti u smrti. Ako mi iskopaju oči slušat ću mrmore Ljubavi i pjesme Ljepote.

Ako mi zatvore uši, uživat ću u dodiru daha isprepletenom s dimom goruće
Ljubavi i mirisom Ljepote.

Došao sam ovamo da budem svima i sa svima, i ono što danas činim usamljen,
jekom će Sutra obavijati ljude.

Ono što danas zbori moje usamljeno srce, pojat će sutra srca mnogih.

STVARANJE

Odvoji Bog od sebe duh i oblikuje ga u ljepotu. Prosu po njemu sve blagoslove
milosrdja i dobrote. Dadne mu čašu sreće i reče: "Ne pij iz ove čaše ukoliko ne
zaboraviš prošlost i budućnost, jer sreća nije drugo doli trenutak." I dadne mu
još čašu tuge te reče: "Pij iz ove čaše i razumjet ćeš značenje prolaznih čestica
radosti života, jer tuge uvijek ima u izobilju."

I obdari ga Bog ljubavlju koja će ga zauvijek napustiti kada po prvi puta ugleda
zemaljska zadovoljstva, i slatkoćom koja će iščeznuti s prvom sviješću o
dodvoravanju.

I dadne mu nebesku mudrost da ga vodi ispravnim putem, i stavi u dubine
njegova srca oko koje vidi nevidljivo, i stvori u njemu ljubav i dobrotu spram
sviju stvari. Odjenu ga u odoru nada koju satkaše nebeski andjeli iz mišićja
duge.

I ogrnu ga sjenom zbunjenosti, koja je svitanje života i svjetlosti.

Potom Bog uze razornu vatru s plamenice bijesa, i suhi vjetar iz pustinje
neznanja, i oštri pijesak s obala sebičnosti, i grubu zemlju pod stopalima godina
te, sve ih uskladivši, oblikuje Čovjeka. Dadne Čovjeku rastuću slijepu snagu
koja ga dovodi do ludila i koja iščezava samo pred zadovoljavanjem požude, te
usadi u njega život koji je jedan vid smrti.

I Bog se smijaše i plakaše. Osjećaše neodoljivu ljubav i suosjećanje spram
čovjeka i pruži mu utočište u svojemu vodstvu.

KUĆA SREĆE

Moje iznureno srce oprostilo se od mene i zaputilo se prema Kući Sreće.
Stigavši do tog svetoga grada, kojega duša bijaše blagoslivljala i štovala, stade
razmišljati, jer nije moglo pronaći ono što se ovdje oduvijek nalazilo u
njegovim snovima. U gradu ne bijaše nikakve moći, novaca ili autoriteta.

I moje se srce obrati kćeri Ljubavi: "O, Ljubavi, gdje li mogu pronaći
Zadovoljstvo? Čuh da je ono došlo ovamo da se stopi s tobom."

A kći ljubavi odvrati: "Zadovoljstvo je već otišlo propovijedati svoje evanñelje
u grad, gdje stoluju pohlepa i korupcija; nama ono ovdje nije potrebno."

Sreća ne zahtijeva Zadovoljstvo, jer ona je zemaljska nada i njezine želje
obgrljene su zajedništvom predmeta, dok Zadovoljstvo nije drugo doli
srdačnost.

Vječna duša nikada nije zadovoljna; ona uvijek čezne za uzvišenjem. Zatim
moje srce pogleda spram Života Ljepote i reče: "Ti si svo znanje; prosvijetli me
tajnom Žene." A on mi odgovori: "O, čovječje srce, žena je tvoj vlastiti odraz i
sve što si ti, i ona je; gdje god da ti živiš, živi i ona; ona je poput religije ako je
ne objašnjavaju neznalice, i poput mjeseca, ako nije zakrivena oblacima i poput
daha, ako nije zatrovana nečistoćom."

A moje se srce zaputi prema Znanju, kćeri Ljubavi i Ljepote, te reče: "Obaspi
me mudrošću koju ću moći podijeliti s ljudima." A ona odvrati: "Ne govori
mudrost, već prije sreća, jer prava sreća ne dolazi izvana, već počinje u Svetim
Svecima života. Podijeli sebe s ljudima."

SIRENA

U dubinama mora, koje oplakuje obližnje otoke gdje sunce izlazi, nalazi se
ponor. I tamo gdje biserja ima u izobilju, ležaše tijelo mladića okruženo
morskim djevama dugih zlatnih kosa; one zuriše u njega svojim dubokim
plavim očima, razgovarajući medjusobno pjevnim glasovima. I razgovor,
koji dubine slušahu i predahu valovima koji ga naplaviše na obalu, doprije do mene
poput milozvučna daška.

Jedna od njih reče: "Ovo je čovjek koji udje u naš svijet jučer, kada je more
bjesnjelo."

A druga reče: "Ne bijaše more to što je bjesnjelo. Čovjek, koji sebe smatra
potomkom Bogova, potaknu čelični rat, i njegova se krv prolijevaše dok boj
mora ne postade grimizna; ovaj čovjek žrtva je rata.

Treća izjavi: "Ja ne znam što je to rat, ali znam da čovjek, pokorivši zemlju,
postade napastan i riješi pokoriti i more. On izumi čudnu stvar koja ga nosaše
morima, sve dok se naš okrutni Neptun ne razbjesi zbog njegove pohlepe. Kako
bi se umilili Neptunu, ljudi počeše nudjati poklone i žrtve, i mirno tijelo pred
nama najskoriji je dar čovjeka našem velikom i strahotnom Neptunu."

Četvrta izjavi: "Kako velik je Neptun, a kako okrutno je njegovo srce! Kada bih
ja bila Vladarica mora odbila bih primiti ovakvu plaću ... Dodjite sada i
ispitajmo ovaj otkup. Možda ćemo tako rasvijetliti tajnu ljudskoga klana."

Sirene pridjoše mladiću, zagledaše mu u džepove i pronañu poruku koja mu
stajaše blizu srca; jedna od njih pročita je glasno ostalima:
’’Ljubljeni moj:
Opet stidje ponoć, a meni nema utjehe osim suza koje mi liju niz lice, i nikoga
tko bi mi podržao nade u tvoj povratak iz krvavih šapa rata. Ne mogu zaboraviti
tvoje riječi na odlasku: ‘Svaki čovjek ima polog suza koje će se jednoga dana
vratiti.’
Ne znam što bih rekla, Voljeni moj, ali neka ti moja duša natopi ovaj
pergament… moja duša koja pati zbog razdvojenosti, ali tješena ljubavlju
koja nudi patnju i radost, tugu i sreću. Kada je ljubav sjedinila naša srca i mi
očekivasmo dan kada će moćni dah Boga stopiti naša dva srca, Rat se oglasi
svojim užasnim zovom i ti ga slijedjaše, ponukan svojom dužnošću prema
vodjama.
Kakva je to dužnost koja razdvaja ljubavnike, i žene prevara u udovice, a djecu
u siročad? Kakvo je to rodoljublje koje radja ratove i razara kraljevstva kroz
lakrdije? I što uopće može više vrijediti u usporedbi sa životom? Kakva je to
dužnost koja poziva siromašne seljake, na koje moćnici i nasljedni plemići
gledaju kao na nevrijedne, u smrt za slavu onih koji ih ugnjetavaju? Ako
dužnost razara mir medju narodima, a rodoljublje uništava mir čovjekova života,
onda uzviknemo: 'Mir bio sa dužnošću i rodoljubljem.'
Ne, ne, Ljubljeni moj! Ne obaziri se na moje riječi! Budi hrabar i vjeran svojoj
domovini... Ne osluškuj govor djevojke, zaslijepljene ljubavlju i izgubljene u
rastanku i samoći... Ako mi te Ljubav ne vrati u ovom životu, onda će nas
sigurno spojiti u sljedećem.

Tvoja zauvijek''

Sirene vratiše poruku pod mladićevu odoru te se tiho i tužno udaljiše. Kada su
se ponovno skupile dalje od tijela mrtvoga vojnika, jedna od njih reče: "Srce
čovjekovo oštrije je od okrutnog srca Neptunova."

Libanon, Bcharre - grad
u kojom se rodio Halil Džubran (1883 - 1931)

SMIJEH I SUZE

Kada je sunce udaljilo svoje zrake iz vrta i mjesec prosuo svoju mekanu
svjetlost po cvijeću, sjeo sam podno drveta razmišljajući o pojavama u
atmosferi, pogleda uperenog prema zvijezdama što su se nazirale kroz grane i
svjetlucale poput komadića srebra na plavoj prostirki; u daljini se čuo uzbudjeni
žubor rječice što je pjevušila prolazeći žustro kroz dolinu.

Ptice su se sakrile medju granama, cvijeće je sklopilo svoje latice i nastade
zastrašujuća tišina; tad začuh šuštanje stopala u travi. Obazreh se i ugledah
mladi par kako se približava mojem utočištu. Sjeli su ispod jednog drveta tako
da sam ih mogao vidjeti bez da i sam budem primjećen. Mladić je neko vrijeme
gledao naokolo, a tada začuh njegov glas: "Sjedni do mene, voljena moja, i
poslušaj moje srce; smiješi se, jer tvoja je sreća pokazatelj naše budućnosti;
budi vesela, jer pred nama su divni dani.

Moja duša upozorava me na dvojbu u tvom srcu, a dvojiti u ljubavi je grijeh.

Uskoro ćeš biti vlasnica ove goleme zemlje, obasjane prekrasnom mjesečinom;
uskoro ćeš bit gospodarica moje palače, a sve sluge i sluškinje pokoravat će se
tvojim naredbama.

Smiješi se, voljena moja, kao što se zlato smiješi iz kovčega moga oca.

Moje srce odbija prešutjeti ti svoju tajnu. Dvanaest mjeseci utjehe i putovanja je
pred nama; godinu dana trošit ćemo očevo zlato na plavim jezerima Švicarske,
razgledajući zdanja Italije i Egipta i odmarajući se pod Svetim cedrovima
Libanona; sretat ćeš princeze koje će ti zavidjeti na draguljima i odjeći.

Sve ovo učinit ću za tebe; hoćeš li biti zadovoljna?"

Zamalo ih ugledah kako hodaju i gaze cvijeće kao što bogati gaze srca
siromašnih. Kada su nestali iz mog vidokruga, počeo sam razmišljati o ljubavi i
novcu, otkrivao sam njihov položaj u mom srcu.

Novac! Izvor neiskrene ljubavi, vrelo lažnog sjaja i bogatstva, bunar zatrovane
vode, prokletstvo staro vjekovima.

Još uvijek sam tumarao beskrajnom pustinjom mojih misli kada drugi osamljeni
par, sablastima nalik, prodje kraj mene i sjedne na travu; mladi muškarac i mlada
žena koji su izašli iz svojih ratarskih koliba u obližnjim poljima da bi došli na
ovo hladno i samotno mjesto.

Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine, začuh sljedeće riječi izgovorene
ranjavim usnama: "Ne prolijevaj suze, voljeni moj; ljubav što nam je otvorila
oči i zarobila srca može nam podariti blagodat strpljenja. Nemoj patiti zbog
naše razdvojenosti, jer mi smo si dali prisege i ušli smo u hram Ljubavi; naša će
ljubav u nesreći uvijek samo rasti; u ime Ljubavi podnosimo nedaće siromaštva,
okrutnost bijede i prazninu razdvojenosti. Borit ću se s ovim patnjama sve dok
ih ne pobijedim i položim u tvoje ruke snagu kojom ćeš dosegnuti sve što je
potrebno da se ispuni život.

Ljubav - koja je Bog - će primiti naše uzdahe i suze kao tamjan zapaljen na
Njegovom oltaru i On će nas nagraditi hrabrošću. Zbogom, voljeni moj; moram
te ostaviti ovdje prije nego ova ohrabrujuća mjesečina nestane."

Duboki glas, u kojem je podrhtavao razarajući plamen ljubavi, beznadna
gorčina žudnje i postojana slatkoća strpljivosti, reče: "Zbogom, voljena moja."

Rastali su se, a elegiju o njihovom zajedništvu prigušile su jadikovke mog
rastuženog srca. Pogledao sam uspavanu Prirodu i nakon dubokog promišljanja
spoznao postojanje beskrajne i neizmjerne stvari - nečega što se nikakvom
silom ne može zahtijevati, utjecajnošću zadobiti, niti novcem kupiti. Niti ona može
biti izbrisana suzama vremena ili umrtvljena žalošću; nešto što se ne može
otkriti kraj plavih jezera Švicarske ili u prekrasnim zdanjima Italije.

To je nešto što okuplja snagu i strpljivost, raste usprkos preprekama, grije zimi,
buja u proljeće, donosi povjetarac ljeti i daje plodove u jesen - pronašao sam
Ljubav.

OLUJA

Prvi dio

Yusif El Fakhri bijaše u dobi od trideset godina kada odluči otudjiti se od
društva, te ode živjeti u izoliranu pustinjačku nastambu u blizini doline
Keedesha u sjevernom Libanonu. Ljudi iz obližnjih sela čuše raznorazne priče o
Yusifu; neke su kazivale da mu obitelj bijaše imućna i plemenita roda, a da on
ljubljaše ženu koja ga iznevjeri, što ga konačno i potaknu na samotan život, dok
druge govorahu da bijaše pjesnik koji odbježe iz glamuroznoga grada te se
povuče u pustinju ne bi li sabrao misli i našao svoju inspiraciju; mnogi su, pak,
bili uvjereni da bijaše mistik povezan sa spiritualnim svijetom, iako je većina
inzistirala na uvjerenju da bijaše ludjak.

Što se mene tiče, nisam mogao izvući nikakav zaključak u pogledu tog čovjeka,
znajući da u njegovom srcu mora postojati nekakva duboka tajna, čijem
otkrivenju se nisam želio uteći u svrhu neodredjenih spekulacija. Dugo sam živio
u nadi da će mi se pružiti prilika da upoznam tog čudnovatog čovjeka. Trudio
sam se na različite načine pridobiti Yusifovo prijateljstvo kako bih mogao
proučavati njegovu stvarnost i naučiti njegovu priču, istražujući Yusifovu
životnu ulogu, ali moji napori bili su uzaludni. Kada sam ga po prvi puta susreo,
šetao je libanonskom Šumom svetih cedrova i pozdravih ga najbiranijim
riječima, ali on mi odzdravi tek neznatnim kimanjem glave i ode dugim
koracima.

Drugom prilikom ugledah ga kako stoji u središtu samostanskog vinograda,
ponovno sam mu prišao i pozdravio ga, kazujući: "Seljani kažu da je ovaj
samostan izgradila grupa Sirijaca u četrnaestom stoljeću; poznajete li išta od
njegove povijesti?" On odvrati hladno: "Ne znam tko je izgradio ovaj samostan,
niti bih to želio znati." I okrenuvši mi ledja, nehajno doda: "Zašto ne upitate
svoga djeda ili baku, koji su stariji od mene, te bolje poznaju povijest ove doline
negoli ja?" Spoznavši odjednom potpuni svoj neuspjeh, napustih ga.

Prodju tako dvije godine, a neobični život ovog čudnovatog čovjeka sveudilj
golicaše moj um i ometaše mi san.


Drugi dio

U jesen jednoga dana, dok sam tumarao brdima i brežuljcima u blizini nastambe
Yusifa El Fakhrija, zahvati me iznenada snažan vjetar i bjesneća kiša, i oluja me
odbacivaše na sve strane poput broda slomljena kormila čije jarbolje je uragan
odbacio u pobješnjelo more. Jedva sam jedvice upravio svoje korake prema
Yusifovom kućerku, govoreći samome sebi: 'Ovo je prilika za kojom sam dugo
čeznuo i oluja će mi biti izlikom za ulazak, a mokra odjeća dobrim razlogom za
zadržavanje.'

Bio sam u bijednom stanju kada sam stigao do nastambe i kada sam zakucao na
vrata, otvori mi čovjek kojeg sam tako žudio vidjeti. U jednoj ruci držao je
umiruću pticu, čija glava bijaše povrijedjena, a krila slomljena. Pozdravih ga
govoreći: "Molim vas za oprost što ovako upadam. Bjesneća oluja zahvatila me
daleko od moga doma." Nabrao je obrve, govoreći: "Mnogo je špilja u ovoj
divljini kojima ste se mogli uteći." Ipak, nije mi zatvorio vrata i srce mi poče
udarati sve brže jer bijah tako blizu ostvarenja svoje goleme želje. Počeo je
dodirivati ptičju glavicu s najvećom pozornošću i zanimanjem, pokazujući time
kvalitetu koja bijaše važna mojem srcu. Biv sam iznenadjen dvjema suprotnim
karakteristikama koje sam pronašao u tom čovjeku - istodobno milosrdje i
okrutnost. Postadosmo svjesni razvučene šutnje. Njemu je smetala moja
prisutnost, ja sam žudio da ostanem.

Činilo se kao da je iščitao moju misao, jer je pogledao nagore i rekao: "Oluja je
čista i odbija jesti kiselo meso. Zašto toliko čezneš za bijegom od nje?"
Odgovorih mu s tračkom humora: "Oluja možda ne žudi za slanim ili kiselim
stvarima, ali raspoložena je zalediti i ponuditi razne stvari i zacijelo bi uživala
pojesti me kad bi me ponovno ščepala." Izraz lica bio mu je oštar kada mi je
odvratio: "Oluja bi ti iskazala veliku čast, koje ti nisi vrijedan, kada bi te progu-tala."
Složih se: "Da, gospodine, pobjegao sam od oluje kako ne bih bio
počašćen čašću koje nisam dostojan." Okrenuo je od mene svoje lice
pokušavajući prikriti osmijeh i potom se uputio k drvenoj klupi pored ognjišta i
pozvao me da se odmorim i osušim odjeću. Jedva sam prikrivao svoje
ushićenje.

Zahvalih mu i zasjedoh, dok se on smjestio meni nasuprot, na klupi isklesanoj iz
stijene. Gurnuo je vrhove prstiju u zemljanu posudu ispunjenu nekom vrstom
ulja, stavljajući ih nježno na ptičju glavu i krila. Ne podižući glavu reče:
"Snažan vjetar oborio je ovu pticu na stijene, izmedju Života i Smrti." Odvratio
sam usporedbom: "Isti je vjetar mene nanio na vaša vrata, na vrijeme da spriječi
da moja glava bude povrijedjena, a krila slomljena."

Pogledao me ozbiljno i rekao: "Moja je želja da čovjek pokazuje ptičji instinkt i
moja je želja da oluja slomi ljudska krila. Jer čovjek je sklon strahovanju i
malodušnosti i kada osjeti budjenje oluje, uspuže u pukotine i špilje zemlje i
krije se."

Moja namjera bila je izvući iz njega priču o njegovu dobrovoljnom progonstvu
te sam izazivao: "Da, ptice posjeduju časnost i hrabrost koje čovjek ne poznaje.
Čovjek živi u sjeni zakona i običaja koje je osmislio sam i prilagodio sebi, ali
ptice žive u skladu s onim istim slobodnim Vječnim Zakonom koji nagoni
Zemlju da slijedi svoj moćni put oko Sunca." Njegove oči i lice zasjahu, kao da
je u meni pronašao učenika punog razumijevanja, pa uskliknu: "Bravo! Ako
vjeruješ u vlastite riječi, trebao bi napustiti civilizaciju i njene okužene zakone i
tradicije, i živjeti poput ptice, u svijetu praznom od svega osim veličanstvenog
zakona neba i zemlje.

Vjerovanje je lijepa stvar, ali smještanje te vjere u izvršenje ispit je snage.
Mnogo ih je koji govore kao morska jeka, ali njihovi životi su uski i ustajali,
poput močvare koja trune. Mnogo ih je koji podižu glave nad planinske
vrhunce, ali njihovi dusi ostaju spavati u tmini špilja." Drhteći je ustao sa svoje
stolice i stavio pticu na smotanu tkaninu pored prozora.

Stavio je svežanj suhoga pruća u vatru, govoreći: "Skini sandale i ugrij noge, jer
vlažnost šteti čovjekovu zdravlju. Dobro se osuši i udobno smjesti."

Yusifova je gostoljubivost potpirivala moje nade. Prišao sam bliže vatri i para je
sukljala iz moje mokre odjeće. Dok je on stajao na vratima zureći u siva nebesa,
moj um je istraživao, pokušavajući što prije pronaći magičan prolaz u njegovu
prošlost. Nevino upitah: "Ima li dugo da ste došli ovamo?"

Odgovorio je tiho, ni ne pogledavši me: "Došao sam na ovo mjesto kada zemlja
još ne imadjaše oblika i bijaše ledina; tama se prostiraše nad licem dubine. I Duh
Gospodnji nadvijaše se nad licem voda."

Bijah prestravljen ovim riječima! Boreći se da sakupim svoje raštrkane i
zaprepaštene misli, rekao sam sebi: 'Kako nevjerojatan je ovaj čovjek! I kako je
težak put koji vodi prema njegovoj stvarnosti! Ali moram nasrtati oprezno i
polagano i strpljivo dok se njegova uzdržljivost ne obrati u razgovor i njegova
čudnovatost u razumijevanje.'


Treći dio

Noć je spuštala svoj crni pokrov nad ove doline, a oluja je vrtoglavo zviždala i
kiša postajala sve jačom. Počeo sam zamišljati da ponovno nailazi Biblijski
potop, kako bi istrijebio život i isprao čovječju nečist s lica Božje zemlje.

Činilo se da je pobuna elemenata začela u Yusifovu srcu spokoj kakav se
obično javlja kao reakcija na temperament i obraća samoću u društvenost.
Zapalio je dvije svijeće, a potom pred mene stavio vrč vina i veliki pladanj na
kojem su se nalazili kruh, sir, masline, med i nešto sušena voća. Onda je sjeo
blizu mene i nakon isprike zbog male količine - ali ne i zbog jednostavnosti -
hrane pozvao me da mu se pridružim.

Uživali smo objedujući u tišini punoj razumijevanja, osluškujući krike vjetra i
plač kiše, a ja sam istovremeno pažljivo promatrao njegovo lice, pokušavajući
dokučiti njegove tajne i proniknuti u motive koji bi mogli podcrtati njegovo
neobično postojanje. Kada bijaše dovršio, posegnu za bakrenim kotlićem nad
vatrom i nali čistu, aromatičnu kavu u dvije šalice; zatim otvori jednu kutijicu i
ponudi me cigaretom, oslovljavajući me sa "Brate". Uzeh jednu da mi se nadje
uz kavu, ne vjerujući onome što moje oči gledahu. Promatrao me smiješeći se i
nakon što je uvukao duboko jedan dim i nalio si malo kave, reče: "Zacijelo
razmišljaš o tome otkud ovdje vino, duhan i kava, možda se takodjer pitaš o
mojoj hrani i komforu. Tvoja je znatiželja u svakom slučaju opravdana, jer ti si
jedan od mnogih koji vjeruju da biti daleko od ljudi znači biti odsutan iz samoga
života i odricati se svih užitaka." Brzo sam se složio: "Da, mudraci kažu da onaj
tko odbjegne od svijeta kako bi u samoći štovao Boga ostaje onkraj svih užitaka
i obilja života, te se namiruje samim proizvodima Božjim i živi samo na
biljkama i vodi."

Potom se zamisli i nakon nekoliko trenutaka polako izgovori: "Ja sam mogao
štovati Boga dok sam živio medju Njegovim stvorenjima, jer štovanje ne
zahtijeva samovanje. Nisam napustio ljude kako bih vidio Boga, jer sam ga
uvijek vidjao u domu svojega oca i majke. Otklonih se od ljudi jer njihove
prirode bijahu drukčije od moje, a njihovi snovi ne življahu u slozi s mojima.
Napustih čovjeka jer bijah shvatio da se žito moje duše okreće u jednom smjeru
i ne mrvi u skladu sa žitom drugih duša koja se kreću u drugom smjeru.
Napustih civilizaciju jer bijah spoznao da je postala staro i izopačeno stablo,
snažno i strašno, čije korijenje je bespovratno ukopano u Zemljinoj tmini, a
granje seže onkraj oblaka; ali njegov je cvat od pohlepe i zla i zločinaštva, a
plodovi od jada i bijede i straha. Križari su pokušali u nj uklopiti dobro i
promijeniti mu ćud, ali ne požnjehu uspjeha. Umriješe razočarani, izmučeni i
istrzani."

Yusif se nagnu prema ognjištu kao da iščekuje učinak koji su njegove riječi
ostavile na moje srce. Smatrao sam da je najbolje da ostanem slušatelj, te on
nastavi: "Ne, nisam tražio samoću kako bih molio i vodio pustinjački život ... jer
molitva, koja je pjesma srca, dosiže do ušiju Božjih čak i kada je zaglušena
kricima i plačem tisuća glasova. Živjeti život pustinjaka znači mučiti dušu i
tijelo i usmrtiti sklonosti, način postojanja koji je meni proturječan, jer Bog je
stvorio tijela da budu hramovima duše, i naša je misija da zavrijedimo i održimo
povjerenje koje nam je Bog postavio.

Ne, moj brate, ne poiskah samoću iz religioznosti, već jednostavno da bih
izbjegavao ljude i njihove zakone, njihova učenja i tradicije, njihove ideje i
njihov lažni sjaj i njihove jadikovke.

Potražih samoću kako ne bih morao gledati lica ljudi koji prodaju sebe i kupuju
za istu cijenu stvari koje su manje vrijedne od njih samih, duhovno i materijalno.

Potražio sam samoću kako ne bih morao susretati one koji ponosno hodaju, s
tisuću smiješkova na usnama, dok je u dubinama tisuća njihovih srdaca samo
jedna namjera.

Potražio sam samoću kako bih se maknuo od onih samozadovoljnih pojedinaca
koji u svojim snovima vidjaju spektre znanja i vjeruju da su postigli svoj cilj.

Pobjegoh od društva onih koji vidjaju samo fantome istine u svojim budjenjima, i
izvikuju svijetu kako su potpuno savladali bit istine.

Napustih svijet i potražih samoću jer postadoh umoran od susretljivosti one
većine koja vjeruje da je poniznost neka vrst slabosti i milosrdje vrsta plaš-
ljivosti, a snobizam jedan oblik snage.

Potražih samoću jer se gnušah onih koji iskreno vjeruju da sunce i mjesec i
zvijezde ne izlaze doli iz njihovih kovčega i ne smještaju se nigdje doli u njihove vrtove.

Pobjegoh od onih koji se otimlju za položaje i rastrojavaju ljudima sudbine
bacajući im u oči zlatnu prašinu i puneći im uši zvucima beznačajnih riječi.

Odbjegoh od propovjednika koji ne žive u skladu sa svojim propovijedima i koji
od ljudi zahtijevaju ono čega se sami ne pridržavaju.

Potražih samoću jer nikada od ljudi ne doživjeh ljubaznost, ukoliko moje srce
ne plati punu cijenu.

Potražih samoću jer se gnušah velike i jezovite institucije koju ljudi nazivaju
civilizacijom - te simetrične nakaze koja se izdiže iz vječne bijede čovječanstva.

Poiskah samoću jer se u njoj nalazi pun život za dušu i za srce i za tijelo.
Pronadjoh beskrajne prerije u kojima se odmara sunčeva svjetlost i gdje cvijeće
izdiše svoje mirise u svemir, a potoci opijevaju svoj put prema moru. Otkrih
planine u kojima upoznah svježe budjenje Proljeća i blještavu čežnju Ljeta
i bogate pjesme Jeseni i prelijepu tajnovitost Zime. Dodjoh u ovaj udaljeni kutak
Božjeg djelovanja jer žudjeh naučiti tajne Univerzuma i prići tik do Božjeg
prijestolja."

Yusif disaše duboko kao da se bijaše oslobodio teškoga tereta. Oči mu sijahu
čudnim i magičnim zrakama i na njegovom zračećem licu pojave se znaci
ponosa, volje i zadovoljstva.

Prošlo je nekoliko minuta, a ja sam spokojno zurio u nj, utonuvši duboko u
misli, razotkrivajući ono što bijaše skriveno u meni; potom ga oslovih ovim
riječima: "Vi ste nedvojbeno u pravu što se tiče većine stvari koje ste izrekli, ali
dijagnozom bolesti društva dokazali ste i da ste odličan liječnik. Vjerujem da je
bolesnom društvu prijeko potreban takav liječnik, koji ga može izliječiti ili
ubiti. Ovaj rastreseni svijet vapi za vašom pažnjom. Je li pravedno ili milosrdno
što ste se odvukli od bolesnog pacijenta i uskratili mu svoju pomoć?"

Zurio je u me razmišljajući, a zatim reče s izrazom bezizglednosti: "Sve od
početka svijeta, liječnici su nastojali spasiti ljude od njihovih poremećaja; neki
su se služili noževima, drugi napitcima, ali pošast se beznadno širila. Moja je želja
da se pacijent zadovolji ostajanjem u svom blatnom krevetu i da meditira o
svojim dugo održavanim ranama; no umjesto toga on isteže svoje ruke ispod
svečane odore i hvata za vrat svakog tko ga dodje posjetiti, te ga steže na smrt.
Kakva ironija! Zli pacijent usmrćuje doktora i zatim zatvara oči govoreći u sebi:
'Bio je odličan liječnik.' Ne, Brate, nitko na zemlji ne može pomoći čovječanstvu.
Sijač, koliko god iskusan i mudar bio, ne može nagnati polje da rodi zimi."

Ja sam se složio: "Ljudska Zima će proći, potom dolazi krasno Proljeće i livade
moraju cvjetati, a potoci će ponovno teći dolinama."

Namrštio se i gorko rekao: "Žalibože! Je li Gospod podijelio čovjekov život -
koji je cjelovito stvorenje - na godišnja doba kao što je podijelio godinu? Hoće
li ijedno čovječje pleme, koje sada živi u Božjoj istini i duhu, žudjeti za
ponovnim povratkom na lice ove zemlje? Hoće li ikada doći vrijeme kada će se
čovjek nastaniti i zadržati u pravoj ruci Života, radujući se blještećoj svjetlosti
dana i mirnoj tišini noći? Može li taj san postati stvarnost? Može li se materijalizirati
nakon što je zemlja bila prekrivena čovječjim mesom i uronjena u
čovječju krv?"

I Yusif stajaše i podiže ruku prema nebu, kao da pokazuje prema nekom
drugom svijetu i nastavi: "Ovo nije ništa doli bezvrijedan san, ali ja ga u sebi
usavršavam, i ono što ovdje otkrivam, osvaja sve prostore mojega srca i dolina i
planina." Sada podignu svoj snažni glas: "Ono za što zaista znam da je istinito
jest plač mojeg unutarnjeg bića. Ja ovdje živim i u dubinama mojeg postojanja
nalaze se glad i žedj, i ja se radujem uživajući u kruhu i vinu Života iz svojih
posuda koje radim i oblikujem vlastitim rukama. Iz tog razloga zanemario sam
palube ljudi i došao ovamo i ostat ću ovdje do samog Svršetka!"

Nastavio je uzbudjeno hodati sobom naprijed-nazad, dok sam ja razmišljao o
njegovim riječima i o zjapećim ranama društva. Odvažio sam se ponovno na
taktičnu kritiku: "Uglavnom se slažem s većinom vaših razmišljanja i namjera i
zavidim vam na vašoj samoći i samovanju i poštujem ih, ali znam da je bijedni
narod pretrpio veliki gubitak vašim otudjenjem, jer mu je potreban liječnik pun
razumijevanja koji bi mu pomogao prebroditi poteškoće i probuditi duh."

Polako je stresao glavom i rekao: "Ovaj je narod kao i svi narodi. I ljudi su
gradjeni od istih elemenata i ne razlikuju se osim prema vanjskom izgledu, koji
ne predstavlja nikakvu posljedicu. Bijeda naših orijentalnih naroda bijeda je
svijeta i ono što vi zovete zapadnom civilizacijom nije ništa doli drugi spektar
mnogih fantoma tragične prijevare.

Hipokrizija će ostati zauvijek, čak i ako joj nokti budu lakirani i polirani; a
Prijevara se nikada neće izmijeniti čak ni ako njezin dodir postane blag i mek; a
Laž se nikada neće obratiti u Istinu čak ni ako joj navučeš svilenu odoru i
smjestiš je u palaču; i Lakomost neće postati Zadovoljstvo; kao što Zločin neće
postati Vrlina. I Vječno Ropstvo učenja, običaja i povijesti ostat će Ropstvo čak
i ako naliči obraz i izmijeni glas. Ropstvo će ostati Ropstvo u svom svojem jezovitom
obliku, čak i ako samoga sebe nazove Slobodom.

Ne, moj brate, Zapad nije viši od Istoka, niti je niži od njega i razlika koja ih
razdvaja nije veća od one izmedju tigra i lava. Postoji pravedan i savršen zakon
koji sam pronašao iza vanjštine društva, koji izjednačuje bijedu, napredak i
neznanje; ne promiče jedan narod na račun drugog, niti zakida jedno pleme
kako bi obogatio drugo."

Povikah: "Onda je civilizacija bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno!" Brzo je
odgovorio: "Da, civilizacija je bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno. Pro-nalasci
i otkrića samo su zabava i utjeha tijelu kada je umorno i slabo. Nagrade
za udaljavanje i osvajanje mora lažni su plodovi koji ne zadovoljavaju dušu, niti
hrane srce, niti uzdižu duh jer su prirodi daleki. A one strukture i teorije koje
čovjek zove znanjem i umjetnošću nisu ništa doli zlatni lanci i okovi koje
čovjek vuče i raduje se njihovim blještećim odsjajima i zvečećim zvucima. One
su jaki kavezi čije je prečage čovjek proizveo prije mnogo godina, ne bivajući
svjestan toga da ih gradi iznutra i da će uskoro postati vlastiti zatvorenik za
vjeke. Da, bezvrijedna su djela čovječja i bezvrijedne su njegove namjere i sve
na zemlji je bezvrijedno." Zastao je te polako dodao: "I medju svim
bezvrijednostima života jedna je stvar koju duh ljubi i zaklinje. Jedna blistava i
usamljena stvar."

"Koja je to?" pokušavao sam saznati ustreptaloga glasa. Gledao me jednu dugu
minutu i zatvorio oči. Sklopio je ruke na grudima dok mu je lice sijalo i mirnim
i ozbiljnim glasom rekao: "To je budjenje u duhu; to je budjenje u unutarnjim
dubinama srca; to je jedna neodoljiva i veličanstvena snaga koja se iznenada
izdiže iz čovjekove svijesti i otvara mu oči, te on vidi Život usred blještavog
pljuska prelijepe glazbe, okružen krugom silne svjetlosti sa čovjekom kao
stupom ljepote izmedju zemlje i nebeskog svoda. To je plamen koji iznenada
bljesne u duhu i dotakne i pročisti srce, uzlazeći nad zemlju i skrivajući se u
prostrano nebo. To je dobrota koja okruži čovjekovo srce tako da on zbunjuje i
kudi sve one koji su to nijekali, i pobunjuje se protiv onih koji
odbijaju razumjeti njezino veličanstveno značenje. To je tajna ruka
koja je skinula koprenu s mojih očiju dok sam bio član zajednice svoje obitelji,
svojih prijatelja i svojih zemljaka.

Mnogo puta sam se pitao i govorio sam sa sobom, kazujući: 'Što je Univerzum i
zašto sam ja drukčiji od onih ljudi koji me gledaju, i kako to da me oni poznaju,
i gdje sam ih upoznao, i zašto živim medju njima? Jesam li ja stranac medju njima
ili su oni ti koji su strani ovoj zemlji, stvoreni od Života koji je meni
povjerio svoje ključeve?"'

Najednom utihnu, kao da se prisjeća nečega što je vidio jednom davno,
odbijajući da to objelodani. Zatim je pružio ruke pred sebe i prošaptao: "To je
ono što mi se dogodilo prije četiri godine, kada sam napustio svijet i došao na
ovo nenastanjeno mjesto živjeti u budjenju života i uživati u lijepim mislima i
prekrasnoj tišini."

Odšetao je do vrata gledajući u dubine tmine, kao da se sprema osloviti oluju.
No, govorio je treperećim glasom, kazujući: "To je budjenje unutar duha; onaj
tko to zna, ne može to opisati riječima; a onaj tko to ne zna, nikad neće
razmišljati o izazovnoj i krasnoj misteriji života."


Četvrti dio

Prošao je sat i Yusif El Fakhri je i dalje hodao po sobi, zastajući nehajno i
zureći u strahotno sivo nebo. Ja sam nastavljao sa šutnjom, razmišljajući o
čudnom skladu radosti i tuge u njegovom samotničkom životu.

Kasnije u noći prišao mi je i dugo zurio u moje lice, kao da želi zadržati u
sjećanju sliku čovjeka kojem je razotkrio ganutljive tajne svojega života. Glava
mi bijaše teška od unutarnje buke, oči zamagljene. Tiho je kazao: "Sada idem u
noćnu šetnju s olujom, osjetiti blizinu izraza Prirode; to je vježba u kojoj doista
uživam kada je zima ili jesen. Ovdje se nalazi vino, a ovdje je duhan; molim te
da noćas prihvatiš moj dom kao svoj."

Umotao se u tamnu odoru i dodao, smiješeći se: "Molim te da čvrsto zatvoriš
vrata ujutro kada budeš odlazio, kako bih izbjegnuo neželjene posjete, jer ja
namjeravam provesti dan u Šumi svetih cedrova." Potom se uputio prema
vratima, noseći dugačak štap za šetnju i zaključio: "Ako te oluja ponovno
iznenadi u divljini, nemoj oklijevati da potražiš utočište u ovoj nastambi.
Nadam se da ćeš naučiti ljubiti, a ne bojati se oluje. Laku noć, brate moj."

Otvorio je vrata i izišao, visoko podignute glave, u tminu. Stajao sam na vratima
da bih vidio u kojem je smjeru otišao, ali nestao mi je iz vidokruga. Još
nekoliko minuta čuo sam odjeke njegovih koraka po izlomljenim stijenama
doline.


Peti dio

Stiže jutro, nakon noći dubokog razmišljanja i oluja bijaše prošla, nebo bijaše
vedro a planina i ravnica se oporavljahu pod toplim sunčevim zrakama. Na
svojem putu prema gradu osjećao sam spiritualno budjenje o kojem Yusif El
Fakhri bijaše govorio, i ono strujaše svakim djelićem mojega bića. Ćutio sam da
moje zračenje mora biti vidljivo. A kada sam se smirio, sve oko mene bijaše
sušta ljepota i savršenstvo.

Čim sam dosegao do bučnih ljudi i začuo njihove glasove i ugledao njihova
djela, zastao sam i rekao u sebi: "Da, spiritualno budjenje najbitnija je stvar u
čovjekovu životu i sama svrha postojanja. Nije li civilizacija, u svim svojim
tragičnim oblicima, najviši motiv za spiritualno budjenje? Kako onda možemo
nijekati postojeće stvari, kada je samo njihovo postojanje nepobitan dokaz o
njihovoj pripadnosti smišljenom skladu? Sadašnja civilizacija možda ima
bezvrijedne namjere, ali vječni je zakon u tu svrhu ponudio vodju čiji koraci je
mogu odvesti do oslobodjenja."

Nikada više ne vidjeh Yusifa El Fakhrija, jer me u mojim naporima da liječim
bolesti civilizacije Život odveo iz sjevernog Libanona kasno u jesen iste godine
i od mene se zahtijevalo da živim u izgnanstvu u udaljenoj zemlji čije oluje su
kao domaće. I živjeti samotnjački život u toj zemlji neka je vrsta veličanstvena
ludila, jer i njezino društvo boluje.

Libanon, Baalbek

Džubranove slike