
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Alphonse de Lamartine | |
| Autor | Poruka |
---|
Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 3:08 am | |
| Alphonse de Lamartine [Alfons de Lamartin] (1790 - 1869), francuski pesnik
LAMARTINE, Alphonse Marie Louis de, franc. pjesnik i političar, r. 21. X 1790. u Maconu, u. 28. II 1869. u Parizu. Pjesnik pesimističkih i religioznih raspoloženja, često neoriginalan (ljubav prema prirodi našao je u Rousseaua, sklonost prema prošlosti u Chateaubrianda), L. je pjevao o rodnom kraju, ljubavi, idealnoj ljepoti i dalekim putovanjima. U muzikalnim stihovima on utijehu traži u sunčanim predjelima djetinjstva, domovinu uvijek tamo gdje zrači genij Francuske. Romantik i entuzijast, vidi izlaz u praštanju, neprotivljenju zlu, izmirenju i povratku idiličnom životu u prirodi. Kad je pošao 1832. na Srednji Istok, proputovao je na povratku i kroz Srbiju, o kojoj piše sa simpatijom i čijoj borbi za slobodu odaje visoko priznanje.
Djela: Poetske meditacije; Nove meditacije; Pjesničke i vjerske harmonije; Pad anđela; Jocelyn; Put na Istok.
____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 3:12 am | |
| STIHOVI ZA JEDAN ALBUM
Knjiga života puno ljepota divnih krije. Sama se ni otvorit ni sklopit voljna nije; Privlačnu stranu dvaput ne možeš tu pročitat, Kob okrene list sama i počne dalje hitat; Htjeli bismo se vratit strani što ljubav slavi, Ali već stranica nam smrti se tada javi.
VERS SUR UN ALBUM
Le livre de la vie est le livre suprême Qu’on ne peut ni fermer, ni rouvrir à son choix ; Le passage attachant ne s’y lit pas deux fois, Mais le feuillet fatal se tourne de lui-même : On voudrait revenir à la page où l’on aime, Et la page où l’on meurt est déjà sous nos doigts !
____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 3:23 am | |
| LEPTIR
Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća na krilu zefira nebom nošen biti; ljuljan u naručju tek procvala cvijeća, mirise, svjetlosti, plavetnilo piti; s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak, do vječnog svoda vinut se k'o dašak, leptiru je takva sudba dala sreću. Nalik je željama što zastat ne mogu, što neutažene, dodirnuv stvar mnogu, da nasladu nađu najzad k nebu kreću.
LE PAPILLON
Naître avec le printemps, mourir avec les roses, Sur l'aile du zéphyr nager dans un ciel pur, Balancé sur le sein des fleurs à peine écloses, S'enivrer de parfums, de lumière et d'azur, Secouant, jeune encore, la poudre de ses ailes, S'envoler comme un souffle aux voûtes éternelles, Voilà du papillon le destin enchanté! Il ressemble au désir, qui jamais ne se pose, Et sans se satisfaire, effleurant toute chose, Retourne enfin au ciel chercher la volupté! ____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 4:02 am | |
| JEZERO
I nošeni vječno, u vječnoj noći, bez povratka gnani spram obala skritih, zar u moru ljetâ nećemo se moći ni dan usidriti?
O jezero! Jedna godina tek ode, a pred mile vale koje bez nje gledam, gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode, ja sam evo sjedam.
I onda si tako bučalo pod stijenom i razbijalo se o tvrde joj strane, a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom noge milovane.
Jedno veče - pamtiš? - plovismo u muku, međ vodom i nebom negdje živa glasa, jedino se vesla čula kako tuku u skladu talasa.
Najednom, glas neki, čudan, posve blago s čarobnih obala podigao jeku, val se primirio, a iz glasa dragog čuh riječi gdje teku:
"O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni, ne hitajte tamo! Pustite da slasti naših dana cvjetnih mirno uživamo!
Koliko nesretnih na zemlji vas moli: za njih brzo hajte; njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.
Još koji trenutak zalud molim vruće, vrijeme ni da čuje. Noći zborim:"Lakše!" ali već svanuće tamu rastjeruje.
Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa! Nek nas radost primi! Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa, s njim tečemo i mi.
O zavidno vrijeme, zar će pjani sati, kad nas ljubav sretnim valovima hrani, jednakom brzinom od nas otjecati k'o nesretni dani?
Zar od njih ni traga neće biti više? Zar zauvijek nesta tih satova sreće? Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše, zar ih vratit neće?
Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne, od otetih dana što tamo činite? Hoćete l' nam vratit sve zanose plamne što nam ih grabite?
O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa! Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi, na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa, barem spomen blijedi!
Bilo u tišini tvojoj il' u buri, jezero, u sjaju okolice tvoje, u jelama crnim, u hridima surim, što nad tobom stoje.
Bilo u lahoru koji šumeć brodi, u šumoru što ga žal žalu predaje, u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi blijedim sija sjajem.
Vjetar što jauče, trska što šumori, lagani mirisi u zraku i dahu, sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori: "oni se volješe!"
LE LAC
Ainsi, toujours poussés vers de nouveaux rivages, Dans la nuit éternelle emportés sans retour, Ne pourrons-nous jamais sur l’océan des âges Jeter l’ancre un seul jour ?
Ô lac ! l’année à peine a fini sa carrière, Et près des flots chéris qu’elle devait revoir, Regarde ! je viens seul m’asseoir sur cette pierre Où tu la vis s’asseoir !
Tu mugissais ainsi sous ces roches profondes, Ainsi tu te brisais sur leurs flancs déchirés, Ainsi le vent jetait l’écume de tes ondes Sur ses pieds adorés.
Un soir, t’en souvient-il ? nous voguions en silence ; On n’entendait au loin, sur l’onde et sous les cieux, Que le bruit des rameurs qui frappaient en cadence Tes flots harmonieux.
Tout à coup des accents inconnus à la terre Du rivage charmé frappèrent les échos ; Le flot fut attentif, et la voix qui m’est chère Laissa tomber ces mots :
« Ô temps ! suspends ton vol, et vous, heures propices ! Suspendez votre cours : Laissez-nous savourer les rapides délices Des plus beaux de nos jours !
« Assez de malheureux ici-bas vous implorent, Coulez, coulez pour eux ; Prenez avec leurs jours les soins qui les dévorent ; Oubliez les heureux.
« Mais je demande en vain quelques moments encore, Le temps m’échappe et fuit ; Je dis à cette nuit : Sois plus lente ; et l’aurore Va dissiper la nuit.
« Aimons donc, aimons donc ! de l’heure fugitive, Hâtons-nous, jouissons ! L’homme n’a point de port, le temps n’a point de rive ; Il coule, et nous passons ! »
Temps jaloux, se peut-il que ces moments d’ivresse, Où l’amour à longs flots nous verse le bonheur, S’envolent loin de nous de la même vitesse Que les jours de malheur ?
Eh quoi ! n’en pourrons-nous fixer au moins la trace ? Quoi ! passés pour jamais ! quoi ! tout entiers perdus ! Ce temps qui les donna, ce temps qui les efface, Ne nous les rendra plus !
Éternité, néant, passé, sombres abîmes, Que faites-vous des jours que vous engloutissez ? Parlez : nous rendrez-vous ces extases sublimes Que vous nous ravissez ?
Ô lac ! rochers muets ! grottes ! forêt obscure ! Vous, que le temps épargne ou qu’il peut rajeunir, Gardez de cette nuit, gardez, belle nature, Au moins le souvenir !
Qu’il soit dans ton repos, qu’il soit dans tes orages, Beau lac, et dans l’aspect de tes riants coteaux, Et dans ces noirs sapins, et dans ces rocs sauvages Qui pendent sur tes eaux.
Qu’il soit dans le zéphyr qui frémit et qui passe, Dans les bruits de tes bords par tes bords répétés, Dans l’astre au front d’argent qui blanchit ta surface De ses molles clartés.
Que le vent qui gémit, le roseau qui soupire, Que les parfums légers de ton air embaumé, Que tout ce qu’on entend, l’on voit ou l’on respire, Tout dise : Ils ont aimé !
____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 4:31 am | |
| USAMLJENOST
Na brdu u sjeni hrasta mnogo puta pri zalazu sunca sjedim sjetan, tužan; pogled mi dolinom amo, tamo luta, što se šarolika podno mene pruža.
Tu pjenastih vala rijeka šumno teče; vijuga, u dalji sve tamnijom biva; tamo gdje kroz azur zvijezda javlja veče, u jezeru mirnom tiha voda sniva.
Zadnja zraka pada u sutonu dana na vrh gora tamnim ovjenčanih gajem, a kraljice noći kola se zvijezdana penju, i već obzor bijelim rube sjajem.
Tog trena, gotičku napustivši strijelu, pobožni napjevi zrakom skladno lete; prolaznik zastane, a zvono u selu s bukom zadnjom dana miješa zvuke svete.
Al' te slike ljupke ne privlače mene, nit' pred njima ćutim ushita i sreće; gledam zemlju ovu k'o prolazne sjene: sunce živih mrtve ogrijati neće.
Od brda do brda zalud okom tražeć, s istoka na zapad, od sjevera k jugu, prelijećem sve tačke beskraja i kažem: "Za me sreće nema nigdje u tom krugu."
Što će mi te dole, kolibe i vile, tašte stvari kojih dražest prošla me je? Rijeke, stijene, šume i osame mile, jednog bića nije, tako pusto sve je!
Da l' sunce započe ili presta sjati, da l' vedro il' mutno izlazi il' pada, njegov hod ja sasma ravnodušno pratim; što mi sunce znači? Ničem se ne nadam.
Na golemu putu da ga pratit smijem, vidio bih svugdje jaz pustinja golih: ja ne želim ništa od svega što grije, od cijeloga svijeta ja ništa ne molim.
Ali možda iznad njegovih bih sfera, gdje istinsko sunce druga neba žari, ugledao ono čemu toli smjerah, da se mogu lišit' ovih zemaljskih tvari.
Tamo ja bih pio na žuđenim vrelim; i ljubav i nadu našao bih tamo, i ideal koji svaka duša želi, a kome na zemlji imena ne znamo.
Na krilima zore što mi nije dano, vinuti se Tebi, svrho želja mojih! Što me još vezuje sa zemaljskim stanom, u zemlji progonstva zbog čega još stojim?
Kad u dolu padne šumski listak mali, večernjak se digne, s livada ga smete; uvenulom listu ja sam tako nalik: nosite i mene, o vi bure klete! ____________________________________________ Све тече
Poslednji izmenio Nepopravljivi Sanjar dana 26/9/2012, 3:22 am, izmenjeno ukupno 1 puta | |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 4:23 pm | |
| ОСАМА (одломци, превод: Владимир Jовановић, 1859 - 1898)
Почесто на брегу, испод раста стара, При заласку сунца, невесео седим; Пустим, те ми поглед по пољу тумара, Па шарену слику, у долини, гледим.
Овде река шуми, вали jоj се пене, Она се виjуга, па у таму тече; Jезеро онамо ни да се покрене, А вечерња звезда украсила вече.
Врх слемена горска, шумом крунисана, Сумрачак већ баца своjу задњу зраку, А краљице сенке кола захуктана, Те се брежни видик беласка у мраку...
...Од брега до брега залуд живот водим, С jуга до севера, од зоре до ноћи, По простору грдном свуд унакрст ходим, Ал` до среће, видим, никад нећу доћи...
...Нек се сунце диже, нек западу лета, Немарно га гледам по његову кругу; Нек по небу тамном или чистом шета, Не марим за сунце, како знам за тугу...
...Ох, што ли не могу, на крилима зоре, Да се винем теби, сврхо моjих жеља, Зашто, у изгнанству, да ме тежње море? На земљи сам увек туђин без весеља.
Као што лист с дрва на ливаду пада, А вихар вечерњи дигне га из дола: И jа сам, кô листак, увелак пун jада – Однеси ме ветре са северног пола!
L`ISOLEMENT
Souvent sur la montagne, à l'ombre du vieux chêne, Au coucher du soleil, tristement je m'assieds ; Je promène au hasard mes regards sur la plaine, Dont le tableau changeant se déroule à mes pieds.
Ici gronde le fleuve aux vagues écumantes ; Il serpente, et s'enfonce en un lointain obscur ; Là le lac immobile étend ses eaux dormantes Où l'étoile du soir se lève dans l'azur.
Au sommet de ces monts couronnés de bois sombres, Le crépuscule encore jette un dernier rayon ; Et le char vaporeux de la reine des ombres Monte, et blanchit déjà les bords de l'horizon.
Cependant, s'élançant de la flèche gothique, Un son religieux se répand dans les airs : Le voyageur s'arrête, et la cloche rustique Aux derniers bruits du jour mêle de saints concerts.
Mais à ces doux tableaux mon âme indifférente N'éprouve devant eux ni charme ni transports ; Je contemple la terre ainsi qu'une ombre errante Le soleil des vivants n'échauffe plus les morts.
De colline en colline en vain portant ma vue, Du sud à l'aquilon, de l'aurore au couchant, Je parcours tous les points de l'immense étendue, Et je dis : " Nulle part le bonheur ne m'attend. "
Que me font ces vallons, ces palais, ces chaumières, Vains objets dont pour moi le charme est envolé ? Fleuves, rochers, forêts, solitudes si chères, Un seul être vous manque, et tout est dépeuplé !
Que le tour du soleil ou commence ou s'achève, D'un oeil indifférent je le suis dans son cours ; En un ciel sombre ou pur qu'il se couche ou se lève, Qu'importe le soleil ? je n'attends rien des jours.
Quand je pourrais le suivre en sa vaste carrière, Mes yeux verraient partout le vide et les déserts : Je ne désire rien de tout ce qu'il éclaire; Je ne demande rien à l'immense univers.
Mais peut-être au-delà des bornes de sa sphère, Lieux où le vrai soleil éclaire d'autres cieux, Si je pouvais laisser ma dépouille à la terre, Ce que j'ai tant rêvé paraîtrait à mes yeux !
Là, je m'enivrerais à la source où j'aspire ; Là, je retrouverais et l'espoir et l'amour, Et ce bien idéal que toute âme désire, Et qui n'a pas de nom au terrestre séjour !
Que ne puîs-je, porté sur le char de l'Aurore, Vague objet de mes voeux, m'élancer jusqu'à toi ! Sur la terre d'exil pourquoi resté-je encore ? Il n'est rien de commun entre la terre et moi.
Quand là feuille des bois tombe dans la prairie, Le vent du soir s'élève et l'arrache aux vallons ; Et moi, je suis semblable à la feuille flétrie : Emportez-moi comme elle, orageux aquilons !
____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 13/6/2012, 4:50 pm | |
| "Domovinu je stvorio pepeo mrtvih."
"Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala: Ljubav ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala, Prolaznici mi!" ("Jezero")
"Zar sve je prošlo, i da se nikada ne vrati? Zar od svega neće ostati najmanji trag? I vrijeme što ga ote neće li nam dati čas taj tako drag."
Alphonse de Lamartine ____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 12/7/2012, 7:30 pm | |
| Hram Lijepo li je kad se večernjica, što je noćnih kola tihi glasnik ljudskom rodu, polagano diže na nebeskom svodu, i svjetlo i tama kada zemlju svoje; lijepo li je tada u pobožnu hodu slazit’ u dno dole hramu malog sela, po čijem se trijemu mahovina splela, al’ gdje srca vjernih mole se Gospodu! Zdravo šumo sveta! Zdravo mrtvih polje, u tvom krilu smjernom selske rake stoje; blagoslivljam iduć’ skromne ploče grobne. Teško onom mrtve oskvrnuo tko je! Pred njihovim molbam’ skrušim srce moje, a korak odzvanja lađom crkve drobne! Kakva tama i mir! U dnu crkve dolje opaža se jedva žižak svjetla, koje drhteć’ gori ispred svetih žrtvenika. Samo ono svijetlo, dok mrak svemir krije, k’o simbol utjehe dobrote što bdije, da prihvati ovdje uzdahe smrtnika. Naprijed! Šum nijedan uhu dopro nije; tek predvraće škripi od koraka moga, u svetište najzad stupila mi noga. Žrtvenici sveti i zidovi hrama! Sam sam, i bol plamni iskalit pred vama, i reć nebu tajne želje mogu stoga: nitko čut’ ih neće osim vas i Boga. Što!… usuđujem se k žrtvenicim ići! Srca, u kom plamti bol i ljubav, prići svetom krugu, Bože! zar se usuđujem! A ne plašim se da kazna će me stići, što veličnost tvoju dostojno ne štujem! Ne! Stid me nije ognja od kojeg izgaram: ljubav nije griješna kad je krepost stvara. Stoga sasma čista kao predmet njeni moja gori vatrom blaženom u meni. I stalnost je resi, čisti udes zao: Zemlji sam je, svijetu cijelom izrekao: izrekoh je smjelo pred oltarim svetim: I pred Tobom, Višnji, nazvat ću je smjeti. Da, unatoč strahu ovdje u Tvom stanu, Elvirino ime usna tiho šanu. To ime od groba k grobu ode smjesta, k’o glas tužan sjena kad vapiti stanu, i naruši spokoj ukopnoga mjesta. Mjesto grobno zbogom! Zbogom hladne ploče! Otkada pred vama ja plakati počeh, dvaput ču se kroz noć kako sati ječe. Plač mi nebo vidje, pa utješen krećem. Možda isto tako sad negdje daleko Elvira u hramu bdije mračnom nekom sama s mojom slikom, i u suzam moli došavši pred oltar prostrijet svoje boli.
|
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 12/7/2012, 7:31 pm | |
| Stihovi za jedan album Knjiga života puno ljepota divnih krije. Sama se ni otvorit’ ni sklopit’ voljna nije; Privlačnu stranu dvaput ne možeš tu pročitat’, Kob okrene list sama i počne dalje hitat’; Htjeli bismo se vratit’ strani što ljubav slavi, Ali već stranica nam smrti se tada javi.
|
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 12/7/2012, 7:31 pm | |
| Zvono U zvoniku sela moga Instrumenat zvučan ima, U njem, dijete, slušah Boga, I što nebo priča svima. Kad me dugo ne bje kući, Pa se domu vraćah svomu, Iz daleka čuh ga tući, Pun divljenja glasu tomu. Njegov zvuk mi kanda reko Vedru pjesmu te doline, Sejin glas mi donije prijeko I glas majke, pun miline. Sada, kada zvon se čuje, Gdjeno zvuči preko žala, Kanda zvuci smrti bruje, Očaj jeca povrh vala. Zašto? U tom gle zvoniku Srebrnasti zvuk je isti Isto pjeva Bogu diku, Jutru šalje pozdrav čisti. Ah, odonda mnogoj boli Zvonjeli mi zvona zvuci - Svemu, što mi srce voli Na samrti, teškoj muci. |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7818 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 25/9/2012, 5:31 pm | |
| Zavičajna dolina
Vraćam se tvojim toplim ognjištima, Kolevko dobra moga zavičaja. Sit sam gradova i praznog sjaja! Ja sam iznikao među čobanima.
Poljima ovim k’o pastirče mlado Za ovcama sam švrljao domraka I kupao se, dok planduje stado, U bistroj vodi kraj snenog vrbaka.
Uz stari brest do neba sam se peo Ko ptica lako, u poletu čilom, I gledao kako pod toplim krilom Grlica krije jaja đerdan beo…
Slušam u noći gde k’o harfa čisto Odzvanja škripa tarnica sa puta I kolevka tužna što po gori luta- I kao nekad sve je opet isto. ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | meseceva rosa

 Broj poruka : 7818 Location : u jutrima koja sanjare... Datum upisa : 25.08.2010
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 25/9/2012, 5:34 pm | |
| “Zar sve je prošlo, i da se nikada ne vrati? Zar od svega neće ostati najmanji trag? I vrijeme što ga ote neće li nam dati čas taj tako drag.”
(Alphonse de Lamartine) ____________________________________________ Тамо где је љубав никад није мрак...
| |
|  | | Nepopravljivi Sanjar

 Broj poruka : 2429 Godina : 43 Location : Rusija Datum upisa : 22.10.2011
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine 26/9/2012, 3:30 am | |
| JESEN
Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila, požutelo lišće razneto po dolu ! Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila tužaljka prirode, slična mome bolu.
Sanjarskim korakom pustu stazu sledim: hteo bih da vidim, po poslednji puta, to nemoćno sunce, koje sjajem bledim u mrklinu šume preda mnom zaluta.
Da, jesenski dani kad priroda usne, u očima mutnim kriju više draži: to je zbogom druga, poslednji smeh usne koju će smrt crna zauvek da zbliži.
Tako, spreman rubom života da bludim, žaleć prošlu sreću mojih dugih dana, ja se opet vraćam, i pogledom žudnim gledam blaga što mi behu zadržana.
Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga, ja vam dužnu suzu kraj svog groba dajem: vazduh je mirisav! A svetlost je blaga! Oku smrtnika sunce sja svim sjajem!
Sada kad bih hteo sve do dna da srcem iz putira punog nektara i žuči, možda vrč gde zivot ispijah sa grčem može jednu kaplju meda da izluči!
Možda će budućnost opet da pokuša da mi vrati sreću što osta bez nade! Možda, u gomili, neka strana duša shvata moju dušu, i utehu znade!...
Cvet mirise daje zefiru dok pada; to životu, suncu, pozdrave je svio; ja, mrem; moja duša, izdišući sada, izdahnjuje kao zvuk tužan i mio.
L’AUTOMNE
Salut ! bois couronnés d’un reste de verdure ! Feuillages jaunissants sur les gazons épars ! Salut, derniers beaux jours; Le deuil de la nature Convient à la douleur et plaît à mes regards.
Je suis d’un pas rêveur le sentier solitaire ; J’aime à revoir encor, pour la dernière fois, Ce soleil pâlissant, dont la faible lumière Perce à peine à mes pieds l’obscurité des bois.
Oui, dans ces jours d’automne où la nature expire, À ses regards voilés je trouve plus d’attraits : C’est l’adieu d’un ami, c’est le dernier sourire Des lèvres que la mort va fermer pour jamais.
Ainsi, prêt à quitter l’horizon de la vie, Pleurant de mes longs jours l’espoir évanoui, Je me retourne encore, et d’un regard d’envie Je contemple ses biens dont je n’ai pas joui.
Terre, soleil, vallons, belle et douce nature, Je vous dois une larme aux bords de mon tombeau ! L’air est si parfumé ! la lumière est si pure ! Aux regards d’un mourant le soleil est si beau !
Je voudrais maintenant vider jusqu’à la lie Ce calice mêlé de nectar et de fiel : Au fond de cette coupe où je buvais la vie, Peut-être restait-il une goutte de miel !
Peut-être l’avenir me gardait-il encore Un retour de bonheur dont l’espoir est perdu ! Peut-être dans la foule une âme que j’ignore Aurait compris mon âme, et m’aurait répondu !…
La fleur tombe en livrant ses parfums au zéphyre ; À la vie, au soleil, ce sont là ses adieux ; Moi, je meurs ; et mon âme, au moment qu’elle expire, S’exhale comme un son triste et mélodieux.
____________________________________________ Све тече
| |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Alphonse de Lamartine  | |
| |
|  | | | Alphonse de Lamartine | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 6 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 6 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » medeno 17/1/2021, 9:52 am od Dusica Pajovic» Fotografija dana 17/1/2021, 1:59 am od meseceva rosa» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 14/1/2021, 2:01 pm od majacvet» priznanje 8/1/2021, 11:01 pm od SaMar» ANAMNEZA 20/12/2020, 8:07 am od ZEX» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 16/12/2020, 8:41 am od CECILIJA» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» SEVERNA GRANICA 29/8/2020, 11:54 pm od Nostromo» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa» psssssssttt ! 23/2/2020, 6:12 pm od My Name is Nobody» Неки моjи цртежи 15/2/2020, 5:45 am od Nepopravljivi Sanjar» najromanticnija soljica za kafu...caj 10/2/2020, 2:34 am od meseceva rosa |
|
|