Luko Paljetak

Ne čuješ

Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik

napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš

od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve

Upute mladom prevoditelju

Uvuci se u tuđu kožu, sobu,
spavaću ili radnu, budi vraški
radoznao, u prostoru i dobu
davnom, sa stranog jezika na naški
prenosi zrnca smisla (tako čine
i ljubavnici jer i oni jesu
Prevoditelji), gutaj nove sline
zbog starih ushićenja, u svom bijesu,
pravednom, vrlog meštra pravom znanju
pouči, on se neće ljutit, sklon je
šutnji, nek bude zahvalan ti, vezom
povezani ste tajnom: njemu manju
priznahu slavu, tebi plaću, on je
Englez, ti možeš pravit se Englezom.

Oda zahodu


Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!

Zadnja večera


Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte
izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”
Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”
Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj
oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.
Andrija reže: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red
govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”
“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,
“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”
“Ivane dragi”, reèe Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”
Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.
Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”
“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.
Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.
nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”
“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”
Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;
činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek.
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”
Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.
U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

JEŽIĆ UBODEŽIĆ

Ježić Ubodežić
Peo se na briježić
Počeo je padat snježić
Pa je ježić
Bježić
Bježić
Pobjegao kući.
Napravio tamu,
Obuko pidžamu,
Legao u krevet vrući
Pa spava li spava,
Vidi mu se samo glava,
Ležić
Ležić
Ježić.
Pada
Pada
Snježić.

Luko Paljetak

KIŠA

Kad kiša pada:

brkovi rastu
mački i mišu,
baki i djedu,
žabi i muhi.

I raste brada
jarcu i kozi,
danu i noći,
bradi i nozi.

I što još raste?

Rastu pidžame,
rastu rukavi,
rastu salame,
tate i mame,
seke i brace,
i male mace.

I što još raste?

Kad kiša pada
raste broj jedan,
raste broj
sedam,
raste broj osam,
raste broj devet
i raste krevet.

I što još raste?

Luko Paljetak

MAČKA KOD PSIHIJATRA

Jedna je mačka živjela sama
u svome stanu, kao dama,
i tamo joj je bilo krasno;
spavala je do vrlo kasno,
spavaćicu je imala dugu
i krevet mekani, u krugu,
i puno knjiga na sve strane,
romana, stripova, krimića,
i pun bar skupih, strani pića;
i pavila je ikebane,
i spremala je kineska jela
i štapićima jela vješto,
i potpuno je bila bijela
i po parketu meko klizila,
al mučilo je ipak nešto,
jer nije znala što bi htjela,
i zbog toga je stalno šizila.
Jednoga dana, da ne bi skrenula
do psihijatra je pravo krenula;
taj psihijatar bijaše miš.
Ona mu reče sve po redu,
i ispriča mu svoje probleme;
miš samo malo počeše tjeme
kad je vidje nako blijedu
i zatim reče: «Nije to niš,
a to je, draga moja bitno –
vama miš jedan treba pod hitno!»
I recept joj tada napisao,
a zatim polako kroz vrata zbrisao.
Mačka je bila vrlo ljuta,
Mačka je bila vrlo kruta;
Na receptu je pisalo ovo,
glasno i jasno, slovo po slovo:
Opasna bolest – MIŠITIS KRONIKA!
Popijte stoga bocu tonika,
za prvu pomoć ovog puta;
a ako želite pravi lijek,
uhvatiti me morate

Luko Paljetak

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
srme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;
tako se sa svime pomirio
tako se strašno širio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

Luko Paljetak

MAČKA I GLASOVIR

Jedna je mačka glasovir svirala
i svaku tipku redom je dirala
i napamet je znala note
i topila se od divote.

I svirala je stvari fine
i valcere i sonatine
zanosila se glazbom lijepom
sa dvije, tri i četiri noge
a služila se čak i repom.

Tako je divno gudila
da se i sama čudila.

Jednog je dana tako
svirala cica-maca
kad iznenada lako
cak! – pukne jedna žica
jer glasovir je bio star;
a to je bila strašna stvar.

Mačka dva dana nije spavala
samo je glasovir naštimavala
i tražila je žicu svud;
uzalud bješe svaki trud.

Luko Paljetak

NIJE LAKO BITI ZMAJ

Nije lako biti zmaj
sa sedam i više glava.
Dok jedna glava pjeva,
drugoj se već spava.
Nije lako biti zmaj
sa sedam glava i više.
Dok neke ližu sladoled
poneka tek palac siše.
Nije lako biti zmaj
s toliko glava nad ramenom,
pa jedna drugu ošine plamenom.
Tko da izdrži toliku debatu,
Toliko neslaganja na jednom vratu?
Tko da ih gleda kad se kunu
ili jedna na drugu pljunu?
Teško je biti zmaj,
problemi ga gadni stisli.
Ne zna kojom glavom tresnut o zid,
kojom mislit.
Teško je zmaju
s tolikim glavama
obući jednorupu majicu,
a još mu je teže kad se
svaka glava zaljubi
u drugu zmajicu.

Luko Paljetak

STONOGA U TRGOVINI

Stonogi jednoj,
odjednom, usred ljeta
(kad u dućanu ima mnogo svijeta),
na pamet palo kupovati sandale!
Sve bi to bilo lako
kad bi sve noge njoj
imale jednak broj,
ali to nije baš tako.
Njoj samo prvih deset
ima broj četrdeset,
dvadeset osam nogu,
koliko vidjeti mogu,
ima broj pet i po,
a zamislite samo još onih drugih sto!
Po redu kako koja
svaka je drugog broja.
Ali što ja tu mogu,
ja joj ih nisam krojio,
ja sam ih samo brojio
i baš sam se oznojio.
Sedam je dana trgovac radio,
bez prestanka je cipele vadio
i uopće se nije odmarao
i kutije je samo otvarao
i cipele je samo brojio
i kao nilski konj se znojio.
A stonoga je birala, birala,
svaku je cipelu prstima dirala,
svaku je cipelu redom dataknula,
svaku je kutiju s police maknula.
Gospon je Stonožac
sjeo na tronožac
i čitao je dnevne novine
dok dođe kraj te kupovine.
Da znate samo što je sve radila!
Da znate samo što je sve radila!
Na pod je svaku cipelu vadila,
neke je bacala, neke je lomila,
a u dućanu rasla je gomila.

Neke su bile vrlo tijesne,
neke su bile vrlo desne,
neke su bile vrlo lijeve;
neke su bile vrlo široke,
neke su bile vrlo duboke,
neke su bile dobre a skupe,
neke su bile ružne i glupe,
neke su bile lijepe i čvrste,
a nije mogla uvući prste.
Cipela tamo bijaše sva sila:
neke su bile od krokodila,
neke su bile od mišje dlake,
neke su bile dobre i jake,
neke su bile od zmijske kože,
neke su bile gospodebože,
neke su bile vrlo zgodne,
neke su bile staromodne,
neke su bile glatke,
neke su bile kratke;
neke su sive,
neke su plave,
neke su krive,
neke su prave,
neke su bile od crnog laka;
neku je manu imala svaka!
Trgovac sav se od posla kidao
i cipele je samo skidao.
Sve bi to bilo vrlo lako,
da je sve bilo samo tako.
Kad su sve kutije skinuli s polica
i iz svih izloga i sa stolica,
odmah je bilo jasno, odmah se vidjelo
da stonogi se nije baš ništa svidjelo.
Rekla je samo: – Hvala, drugi put!
A trgovac je bio kao limun žut,
i bio bi joj razbio zube,
da se ne boji policije.

Luko Paljetak

SUNCOKRET

- Suncokrete, glavo luda,
zašto sunce pratiš svuda?

Zar zabavu nemaš bolju?
Razrok postat ćeš u polju!

Suncokret se smesti ne da,
odgovara svima s reda:

-Nije točno, kud god krene,
Sunce okom prati mene!

Luko Paljetak

Krov
Luko Paljetak

Ti po meni koračaš i bereš mnoge slatke
jagode zatim prste obližeš i sve življe
i življe živiš, ja se naprotiv vraćam ocu,
a zvijezde se po nebu ljuljaju kao glatke
stražnjice jedrih čednih djevica u seocu
zaista zabačenom, u mraku, dok se divlje

životinje kroz stabla provlače, ja se vrlo
siguran bavim svojim životom kao švercom
i trgovinom robljem a ti se skidaš noću
i čekaš mjesec dvorog i hladiš svoje grlo
riječima koje mene spominju jer ja hoću
da gol kroz šumu prođem prekriven crnim nercom

i da te nađem negdje napokon kao mjesto
na kojem je davno stajao grad i plamen
gorio, jer krumpiri pod pepelom se vrući
još vide, a noć leti i pada kao kamen
na zemlju, kao hladna sjekira; ja te često
zatičem kako krvlju sav krov na ovoj kući

polijevaš, zato ruke ja umačem u tijesto
i pravim kruh sa zvijezdom na kori, mnogo žući
od sunca, s nijemim licem čovjeka koji živi
u sebi, kao čovjek pod zemljom